Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-528/13 (RU „Tušnica“ d.o.o. Livno)
Odluka donesena 20. 04. 2016.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Građanski postupak
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-528/13
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 528/13, rješavajući apelaciju RU „Tušnica“ d.o.o Livno, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. travnja 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija RU „Tušnica “ d.o.o. Livno.
Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 000519 12 Rev od 23. listopada 2012.
godine.
Nalaže se Vladi Kantona broj 10 da, sukladno članku 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, RU „Tušnica “ d.o.o. Livno, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 1.500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obvezu da, nakon isteka ovog roka, plati RU „Tušnica “ d.o.o. Livno zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže Vladi Kantona broj 10 da, sukladno članku 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neutemeljena apelacija RU „Tušnica “ d.o.o.
Livno podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 000519 12 Rev od 23. listopada 2012.
godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 P 000519 10 Gz 2 od 13. prosinca 2012. godine i Presude Općinskog suda u Livnu broj 68 0 P 000519 09 P 2 od 1. srpnja 2010. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i prava na zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. RU „Tušnica“ d.o.o. Livno (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Livna, koju zastupa ravnateljica Janja Perković, podnijela je 4. veljače 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 P 000519 12 Rev od 23. listopada 2012. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 P 000519 10 Gz 2 od 13. prosinca 2012. godine i Presude Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 0 P 000519 09 P 2 od 1. srpnja 2010. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog, Kantonalnog i Vrhovnog suda, kao i od tužitelja Dubravka Krište (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 7. ožujka 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Općinskog suda je, također, 26. veljače 2012. godine zatraženo da dostavi predmetni spis.
3. Općinski sud je odgovor na apelaciju dostavio 14. ožujka 2016. godine, Kantonalni sud, također, 14. ožujka 2016. godine, Vrhovni sud 9. ožujka 2016. godine, a tužitelj nije dostavio odgovor na apelaciju. Općinski sud nije dostavio predmetni spis.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Općinskog suda broj 68 0 P 000519 09 P 2 od 1. srpnja 2010. godine usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja da mu tužena apelantica (prvotužena) i Agencija za privatizaciju (u daljnjem tekstu: drugotužena) priznaju ulaganja u poboljšanje vrijednosti poslovnog prostora bivšeg ,,Delikatesa“ kao dio poduzeća u novčanom iznosu od 51.834,57 KM. Stavkom II. iste presude priznata su uzajamna potraživanja apelantice prema tužitelju temeljem ugovora o kupoprodaji predmeta dražbe broj 19/10-l od 4. studenog 2002. godine u iznosu od 160.000,00 KM i potraživanje tužitelja prema apelantici po Ugovoru o zakupu broj 1606/01 od 24. prosinca 2001. godine i procjeni vještaka građevinske struke u iznosu od 51.834,57 KM. Nadalje, stavkom III. iste presude je utvrđeno da se uzajamna potraživanja tužitelja i apelantice navedena u točki II. ove presude prebijaju, te je tužitelj dužan isplatiti apelantici preostali iznos od 2.000,00 KM. Stavkom IV. iste presude obvezani su tuženi u roku od 15 dana i pod prijetnjom izvršenja isplatiti tužitelju parnične troškove u iznosu od 8.906,13 KM sa zakonskom zateznom kamatom od donošenja presude. I, konačno, obvezan je tužitelj da apelantici isplati zakupninu u iznosu od po 1.000,00 KM sa zakonskom kamatom počevši od 1. rujna 2002. godine pa do 31. listopada 2002. godine od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, a sve u roku od 30 dana i pod prijetnjom izvršenja.
6. Općinski sud je proveo postupak i savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza posebice i svih dokaza zajedno donio navedenu odluku. U historijatu tužbe stoji da je Općinski sud uvidom u Ugovor o kupoprodaji predmeta dražbe broj 19/10-broj l od 4. studenog 2002. godine utvrdio da je tužitelj u postupku privatizacije kojeg je provela Agencija za privatizaciju HBŽ Livno, tj. drugotužena, zaključila ugovor o kupoprodaji sa apelanticom - prvotuženikom, a da je predmet kupoprodaje poslovni prostor bivši „Delikates“, površine 80 m2, da kupoprodajna cijena iznosi 160.000,00 KM. Člankom 2. navedenog ugovora tužitelj, tj. kupac, dužan je uplatiti kupoprodajnu cijenu na račun drugotužene u roku od 30 dana od dana potpisivanja ugovora, a člankom 9. navedenog ugovora su propisane posebne odredbe o kojima su se ugovorne strane suglasile, a to je da je poslovni prostor prodan pod teretom zakupa do 20. prosinca 2007. godine, a zakupoprimac je tužitelj prema Ugovoru broj 1606/01 od 24. prosinca 2001. godine.
7. Iz Ugovora o zakupu poslovnog prostora od 24. prosinca 2001. godine proizlazi da su tužitelj i apelantica zaključili ugovor o zakupu poslovnog prostora na određeno vrijeme, do 20. listopada 2007. godine, uz mjesečnu zakupninu od 1.000,00 KM. Člankom 6. ovog ugovora je propisano da se ugovor može raskinuti i prije isteka ugovorenog razdoblja sporazumom zakupodavca i zakupoprimca ili u slučaju privatizacije, odnosno prodaje poslovnog prostora uz naknadu zakupoprimcu izvršenih građevinskih ulaganja u povećanje vrijednosti objekta zakupa, sukladno važećim zakonskim propisima, ili u slučaju neizvršavanja obveza preuzetih ovim ugovorom. Kako je ugovor o kupoprodaji zaključen 4. prosinca 2002. godine, istim je danom prestao i ugovor o zakupu poslovnog prostora, a sa kojim je tužitelj bio dužan izmiriti zakupninu. Kako je tužitelj izmirio zakupninu zaključno sa kolovozom, kako to i priznaje apelantica, to je tužitelj u obvezi platiti samo zakupninu u iznosu od dva mjeseca, odnosno iznos od 2.000,00 KM, pa je sud odbio prvotuženu za preostali iznos zakupnine sa zakonskom zateznom kamatom, te plaćanje ubuduće do predaje u posjed. Iz navedenog ugovora o zakupu od 24. prosinca 2001. godine (članak 6) proizlazi da je apelantica dužna naknaditi zakupoprimcu, tj. tužitelju, vrijednost izvršenih građevinskih ulaganja u povećanje vrijednosti predmetnog poslovnog prostora.
8. Prema tome, iz navedenog proizlazi kao nesporna činjenica da su tužitelj i apelantica zaključili ugovor o prodaji nekretnina u propisanoj pisanoj formi, a tužitelj je platio pretežni dio cijene 81,031,30 KM, što tužene i ne osporavaju, i u ugovorenom roku s tim da preostali dio nije platio iz razloga što se sa apelanticom nije uspio sporazumjeti o visini građevinskih ulaganja u povećanje vrijednosti predmetnog poslovnog prostora, pa je tužitelj od drugotužene tražio odgodu plaćanja preostalog iznosa, a što se vidi iz zahtjeva tužitelja od 3. prosinca 2002. godine.
9. U konkretnom slučaju radi se o dvostranom ugovoru, a u dvostranim ugovorima, sukladno članku 122. preuzetog Zakona o obligacionim odnosima (ZOO), nijedna strana nije dužna ispuniti svoju obvezu, ako druga strana ne ispuni ili nije spremna istodobno ispuniti svoju obvezu. Kako navodi Općinski sud, tužitelj je stao u ispunjenju ugovora u obvezi da isplati ostatak cijene, jer sukladno članku 6. navedenog ugovora o zakupu poslovnog prostora od 24. prosinca 2001. godine, nisu mu priznata građevinska ulaganja koja je imao tužitelj i zbog kojih je došlo do povećanja vrijednosti predmetnog poslovnog objekta, a on je izrazio spremnost da će isplatiti ostatak cijene nakon što se utvrdi vrijednost izvedenih građevinskih radova i ona mu se priznaju. Budući da je tužitelj platio pretežni dio cijene u ugovorenom roku i da je u posjedu predmetne poslovne prostorije, te da je spreman isplatiti ostatak cijene, u tom slučaju apelantica nema pravo raskinuti ugovor sve dok tužitelju ne prizna ulaganja u poslovni prostor u iznosu od 51.834,57 KM, dok je tužitelj dužan isplatiti iznos od 27.134,13 KM kupoprodajne cijene.
10. Presudom Kantonalnog suda broj 68 0 P 000519 10 Gz 2 od 13. prosinca 2012. godine prizivi apelantice i drugotužene u odnosu na odluku o troškovima postupka se uvažavaju i prvostupanjska presuda pod točkom IV. izreke u odnosu na odluku o troškovima postupka preinačava tako da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, umjesto da tuženi isplate tužitelju troškove postupka u iznosu od 8.906,13 KM sa zakonskom zateznom kamatom. U preostalom dijelu priziv prvotužene se odbija i prvostupanjska presuda potvrđuje.
11. Obzirom na navedeno, prvostupanjski sud je pravilno odlučio kada je u cijelosti odbio preostali dio protutužbenog zahtjeva apelantice kojim je tražila da se raskine ugovor o kupoprodaji, da prodavatelj zadržava pravo na uplaćena sredstva po kupoprodajnom ugovoru u iznosu od 27.134,13 KM, da tužitelj odmah vrati apelantici u posjed poslovni prostor, bivši „Delikates“, isplati iznos od 89.000,00 KM mjesečne zakupnine, po 1.000,00 KM mjesečno od 1. studenog 2002. godine, zaključno sa siječnjem 2010. godine i ubuduće sve do ispražnjenja i predaje poslovnog prostora sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate. Nadalje, navodi se da je sud naložio drugotuženoj da odmah prebaci uplaćeni iznos od 81.031,30 KM iz kupoprodajnog ugovora na račun prodavatelja sa zakonskom zateznom kamatom od 4. prosinca 2002. godine pa do isplate, te da tužitelj i drugotužena naknade apelantici troškove postupka u iznosu od po 5.000,00 KM. Naime, nesporna je činjenica da je tužitelj platio pretežni dio cijene u ugovorenom roku, da je u posjedu predmetne poslovne prostorije i da je spreman isplatiti ostatak cijene, pa je zbog toga neutemeljen protutužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se raskine ugovor o kupoprodaji od 4. studenog 2002. godine, jer je, prema preuzetim obvezama, tužitelj dužan izvršiti plaćanje ponuđene cijene, a apelantica je dužna izvršiti procjenu izvršenih građevinskih ulaganja u predmetni poslovni prostor, a vrijednost građevinskih ulaganja je utvrđena u ovom sudskom postupku. Prema tome, kako zaključuje Kantonalni sud, prvostupanjski sud je raspravio sve odlučne činjenice, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo, a nije napravio niti jednu povredu odredaba parničnog postupka. Zbog iznesenog, a na temelju članka 226. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), sud je odlučio kao u izreci presude.
12. Presudom Vrhovnog suda broj 68 0 P 000519 12 Rev od 23. listopada 2012. godine apelantičina revizija je odbijena. Suprotno tvrdnjama apelantičine revizije, po ocjeni Vrhovnog suda, Kantonalni sud je, rješavajući o apelantičinom prizivu, u smislu odredbi članka 231. ZPP, pravilno ocijenio da je prvostupanjski sud izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju i svoje uvjerenje opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima da bi se moglo provjeriti da li ovo ima pravnu i činjeničnu osnovu, navodeći valjane razloge za ocjenu materijalnih dokaza na kojima tužitelj zasniva utemeljenost, a apelantica neutemeljenost tužbenog zahtjeva tužitelja, odnosno o postojanju potraživanja tuženog istaknutog radi prebijanja. Uvjerenje o neutemeljenosti prizivnih prigovora Kantonalni sud je opravdao valjanim razlozima koje kao pravilne prihvaća i Vrhovni sud, obzirom da nisu u suprotnosti sa zapisnicima o izvedenim dokazima i samim dokazima koji se nalaze u spisu predmeta. Dosljedno navedenom, proizlazi da se apelantičini navodi da je u navedenom dijelu pobijanom presudom pred Kantonalnim sudom ostvarena povreda odredaba pamičnog postupka u smislu odredbi članka 209. ZPP pokazuju neutemeljenim.
13. Stoga, neutemeljeno postojanje navedene revizijske osnove apelantica nalazi u tvrdnjama da su pred nižestupanjskim sudom učinjene povrede odredbi o parničnom postupku, a koje se odnose na članak 194. stavak 4. ZPP, jer ni u prvostupanjskoj, ni u drugostupanjskoj presudi nisu navedeni članci zakona na temelju kojih se usvaja tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, izuzev troškova parničnog postupka, a odbija protutužbeni zahtjev ovoga tuženog u cijelosti.
14. Ocjenjujući da je u razrješenju spornog odnosa, slijedom označenih pravila materijalnog prava, Kantonalni sud u pogledu odlučnih činjenica utvrdio navedeno činjenično stanje kojim je, suglasno odredbama članka 240. stavak 2. ZPP, vezan i Vrhovni sud, prilikom donošenja odluke o tužbenom zahtjevu tužitelja, odnosno o postojanju potraživanja apelantice istaknutog radi prebijanja, pravilno je izveden zaključak o postojanju potraživanja tužitelja prema apelantici u označenom iznosu. Za osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja u navedenom dijelu, te pravilno izvršeno prebijanje navedenih potraživanja nižestupanjski sudovi su za svoju odluku dali jasne i potpune razloge, koje u cijelosti prihvaća i Vrhovni sud uz razloge revizijskog suda koji slijede, čime je pravilno izvršena primjena pravila materijalnog prava sadržanih u navedenim odredbama na koje se pozvao Kantonalni sud pobijanom presudom, dosljedno čemu se i revizijski razlog apelantice, sveden na pogrešnu primjenu materijalnog prava, pokazuje neutemeljenim.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i pravo na zabranu diskriminacije iz članka II/4. Europske konvencije.
16. Apelantica navodi da se povreda prava na pravično suđenje ogleda u tome što je prodan poslovni prostor «Delikates» putem Kantonalne agencije za privatizaciju za 160.000,00 KM u gotovini, da bi se pomoglo apelantici koja se nalazila u iznimno teškoj financijskoj situaciji, a do danas apelantica nije dobila sredstva od te prodaje. Navodi da se nikako ne može složiti sa stavom sudova da tužitelj - kupac ima pravo na ulaganje u poslovni prostor u iznosu od 51.834,57 KM, jer je ulagao u apelantičin prostor, bez njezinog dopuštenja, ulažući u sebe, jer on od 1. listopada 1997. godine pa do danas koristi i zarađuje na poslovnom prostoru. Zatim, nižestupanjski sudovi po prebijanju potraživanja između tužitelja i apelantice obvezuju tužitelja na isplatu preostalog dijela kupoprodajne cijene u iznosu od 27.134,13 KM, ali nigdje se ne spominje kamata. Apelantica smatra da ima pravo na zakonsku zateznu kamatu na taj neisplaćeni dio kupoprodajne cijene, i to sve od dana sklapanja kupoprodajnog ugovora, odnosno od isteka roka od 30 dana za njegovo izvršenje, tj. od 4. prosinca 2002. godine. Također, apelantica smatra da je iz pobijanih presuda vidljiva neravnopravnost stranaka pred zakonom. Danom sklapanja ugovora o kupoprodaji za tužitelja prestaje obveza plaćanja mjesečne zakupnine u iznosu od 1.000,00 KM, tj. od 4. studenog 2002. godine, iako tužitelj nije platio ugovorenu kupoprodajnu cijenu u ugovorenom roku od 30 dana od dana sklapanja ugovora. Istodobno, za apelanticu ostaju obveze po tom istom ugovoru i tužitelj je dužan priznati ulaganje u poslovni prostor.
17. Apelantica navodi da joj je povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku, te traži po 300 KM za naknadu štete za svaku godinu kašnjenja.
b) Odgovor na apelaciju
18. Općinski sud predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena, jer je presuda donesena sukladno zakonu i Ustavu Bosne i Hercegovine, te da nije bilo povreda na koje apelantica neosnovano ukazuje.
19. Kantonalni sud, također, predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.
20. Vrhovni sud je, također, predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena, jer je presuda donesena sukladno Zakonu i Ustavu Bosne i Hercegovine, te da nije bilo povreda na koje apelantica neutemeljeno ukazuje.
V. Relevantni propisi
21. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/86, 57/89 i (“Službeni list RBiH” br. 2/92, 13/93 i 13/94) relevantne odredbe glase:
Pravilo istovremenog ispunjenja Član 122.
(1) U dvostranim ugovorima nijedna strana nije dužna ispuniti svoju obavezu ako druga strana ne ispuni ili nije spremna da istovremeno ispuni svoju obavezu, izuzev ako je što drugo ugovoreno ili zakonom određeno, ili ako što drugo proističe iz prirode posla. (2) Ali, ako na sudu jedna strana istakne da nije dužna ispuniti svoju obavezu dok i druga strana ne ispuni svoju, sud će joj naložiti da ispuni svoju obavezu kad i druga strana ispuni svoju.
PREBIJANJE (KOMPENZACIJA)
Opšti uslovi Član 336.
Dužnik može prebiti potraživanje koje ima prema povjeriocu sa onim što ovaj potražuje od njega, ako oba potraživanja glase na novac ili druge zamjenljive stvari istog roda i iste kakvoće i ako su oba dospjela.
Pojam Član 567.
(1) Ugovorom o zakupu obavezuje se zakupodavac da preda određenu stvar zakupcu na upotrebu, a ovaj se obavezuje da mu za to plaća određenu zakupninu.
(2) Upotreba obuhvata i uživanje stvari (pribiranje plodova), ako nije drukčije ugovoreno ili uobičajeno.
22. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine FBiH» br. 2/98, 39/04 i 73/05) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan da postupak provede bez oduglovačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI. Dopustivost
23. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 68 0 P 000519 12 Rev od 23. listopada 2012. godine protiv kojeg nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu odluku apelantica je primila 6. prosinca 2013. godine, a apelacija podnesena 4. veljače 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
26. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
27. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i pravo na zabranu diskriminacije iz članka II/4. Europske konvencije. Pravo na pravično suđenje
28. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
29. Ustavni sud ističe da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na spor u kojem apelantica osporava odluke koje su sudovi donijeli radi ispunjenja ugovora iz obligacijskopravnih odnosa apelantice i tužitelja. Dakle, predmet je građanskopravne prirode, pa je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv.
30. Apelantica smatra da joj je odlukom redovitog suda prekršeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava. S tim u svezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
31. Iznimno, Ustavni sud će se upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovitog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li je osporena odluka redovitog suda zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.
32. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi u parničnom postupku dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke, dajući za svoj stav jasna obrazloženja koja se niti u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantičini navodi o proizvoljnosti u primjeni prava, posebice zato što apelantica, osim ponavljanja navoda koje je isticala u prethodnom postupku, a koje su redoviti sudovi ispitali u osporenim presudama i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nije ponudila bilo kakvu drugu argumentaciju.
33. Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da je redoviti sud u obrazloženju osporene odluke dao zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge u pogledu primjene materijalnog prava, te da je na taj način ispoštovao garancije prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Također, Ustavni sud zapaža da je redoviti sud detaljno ispitao navode apelantice koje je ona isticala u tijeku parničnog postupka, dajući za svoje stavove dovoljno jasna i argumentirana obrazloženja, koja Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, ne smatra proizvoljnim, niti se primjena materijalnog prava čini proizvoljnom. Na temelju navedenog, Ustavni sud zaključuje da su neutemeljeni apelantičini navodi o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava u predmetnom postupku, te da apelantici nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje u smislu garancija iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine.
34. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra apelantičine navode o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije neutemeljenim.
U odnosu na duljinu trajanja postupka
35. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38).
Period koji se uzima u obzir
36. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak započeo podnošenjem tužbe 27. siječnja 2003. godine, te da je Presuda Vrhovnog suda broj 68 0 P 000519 12 Rev donesena 23. listopada 2012. godine iz čega proizlazi da je predmetni postupak trajao devet godina i devet mjeseci, pa je to period koji će biti predmetom ocjene Ustavnog suda.
Analiza razumnosti trajanja postupka
37. U pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud primjećuje da se postupak tiče ispunjenja ugovora, te obzirom na činjenice koje je trebalo utvrditi, zatim, dokaze koje je trebalo provesti, u konkretnom slučaju se ne može govoriti o osobito složenom predmetu.
38. U svezi s ponašanjem redovitih sudova, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud, odlučujući o apelantičinoj tužbi podnesenoj 27. siječnja 2003. godine donio presudu tek 1. srpnja 2010. godine. Iz dokumentacije spisa i predmetne apelacije proizlazi da je pred Općinskim sudom, iako je nepobitno sud poduzimao određene aktivnosti u smislu saslušanja stranaka, vještačenja i uvida u dokumentaciju, kao i druge dokazne i procesne radnje, postupak u ovoj prvostupanjskoj fazi trajao preko sedam godina, što uz evidentno angažiranje apelantice, ipak, predstavlja pretjerano dug vremenski period trajanja postupka u prvom stupnju. Nadalje, Kantonalnom sud je trebala jedna godina i pet mjeseci da po prizivu donese odluku, što ne predstavlja period koji se ne može smatrati „razumnim“. Nadalje, obzirom na odluku Vrhovnog suda koja je donesena u roku od deset mjeseci, Ustavni sud nalazi da nije neophodno da posebice ocjenjuje duljinu postupka pred ovim sudom. Ocjenjujući sve navedeno, promatrajući postupak u cjelini, a naročito okolnost da je Općinskom sudu trebalo preko sedam godina, a da je ukupan postupak trajao devet godina i devet mjeseci, Ustavni sud smatra da duljina ovog parničnog postupka ne zadovoljava standarde iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
39. Na temelju izloženog, Ustavni sud zaključuje da sveukupna duljina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev «razumnosti» iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji kršenje prava na suđenje u «razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
40. U svezi s pitanjem isplate naknade na ime nematerijalne štete koju je apelantica tražila zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud podsjeća da, prema članku 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu, na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
41. Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost. Imajući u vidu da je navedeni postupak trajao devet godina i devet mjeseci, apelantici je određena naknada u visini od 1.500,00 KM, koju joj je dužna isplatiti Vlada Kantona 10 u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Ostali navodi
42. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i prava na zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantičini navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koje je istaknula u svezi s pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim točkama ove odluke. Obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i prava na zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije, također, neutemeljeni.
VIII. Zaključak
43. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantičino pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada u osporenim odlukama ne postoji ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, pri čemu su redoviti sudovi u obrazloženju osporenih odluka za svoje stavove dali jasne i logične zaključke.
44. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je postupak po apelantičinoj tužbi radi ispunjenja ugovora trajao devet godina i devet mjeseci od toga u najvećem dijelu pred Općinskim sudom, koji nije ponudio razumne i opravdane argumente iz kojih bi proizlazile objektivne okolnosti koje su utjecale na ovako dugo trajanje postupka.
45. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine, jer apelantica kršenje tog prava zasniva na istim navodima koje je istaknula u svezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
46. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3), te članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
47. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman