Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-550/13 (S. P.)
Odluka donesena 12. 05. 2016.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Radni spor
- Građanski postupak
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o vanparničnom postupku
- Zakon o radu
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o vanparničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o radu
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Zakon o radu
- Zakon o vanparničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-550/13
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 05. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 550/13, rješavajući apelaciju Snježane Pivčić na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1), (2) i (3) te članka 74. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. svibnja 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Snježane Pivčić.
Utvrđuje se povreda članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 006386 11 Rev od 15. studenog 2012.
godine.
Nalaže se Vladi Kantona 10 da, u skladu sa člankom 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Snježani Pivčić, u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke, isplati iznos od 3.900,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obvezu da nakon isteka ovog roka plati Snježani Pivčić zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže Vladi Kantona 10 da, u skladu sa člankom 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neutemeljena apelacija Snježane Pivčić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 006386 11 Rev od 15. studenog 2012.
godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 Rs 006386 11 Rsž od 12. rujna 2011. godine i Presude Općinskog suda u Livnu 68 0 Rs 006386 08 P od 8. travnja 2011. godine, u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i pravo na zabranu diskriminacije iz članka II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Snježana Pivčić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Livna, koju zastupa Mate Budimir, odvjetnik iz Tomislavgrada, podnijela je 5. veljače 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 P 006386 11 Rev od 15. studenog 2012. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 Rs 006386 11 Rsž od 12. rujna 2011. godine i Presude Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) 68 0 Rs 006386 08 P od 8. travnja 2011. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i Općinskog suda u Livnu (Općinski sud) kao i od tužitelja HBŽ- Kanton 10 Livno, zastupano po ŽJP Livno (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 16. ožujka 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 18. ožujka 2016. godine, Kantonalni sud 25. ožujka 2016. godine, Općinski sud 21. ožujka 2016. godine, dok tužitelj nije dostavio odgovor na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelantica je 10. prosinca 1999. godine poslodavcu (tužitelju) uputila zahtjev za ponovnu uspostavu radno-pravnog statusa u skladu sa člankom 143. Zakona o radu („Službene novine FBiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03; u daljnjem tekstu: ZOR).
6. Rješenjem Federalnog ministarstva unutarnjih poslova (u daljnjem tekstu: FMUP) broj 06/2- 34-2-131 od 31. siječnja 2000. godine je utvrđeno da apelantica ostvaruje sva prava iz radnog odnosa u FMUP, obzirom da joj ta prava nisu regulirana u MUP-u Kantona broj 10 (kod tužitelja) u periodu od 1. siječnja 1997. godine do 31. kolovoza 1998. godine.
7. Rješenjem Kantonalne komisije za implementaciju članka 143. Zakona o radu HBŽ broj 10/2-34-1641/00 od 26. veljače 2003. godine odbijen je apelantičin zahtjev za ponovnom uspostavom radno-pravnog statusa, a temeljem odredaba članka 143. ZOR. Kao razlog ovakvog odlučenja navedeno je da Rješenjem FMUP broj 06/2-34-2-131 od 31. siječnja 2000. godine riješen radno-pravni status apelantici na način da su joj priznata sva prava iz radnog odnosa u tom Ministarstvu, uključujući i pravo na plaću od 1. siječnja 1997. godine i dalje.
8. Na navedeno rješenje apelantica je blagovremeno podnijela priziv, nakon čega je Rješenjem broj 03-34-259/03 od 28. srpnja 2004. godine FMUP-Federalna komisija za implenetaciju članka
143. ZOR-a njenu priziv usvojilo i Rješenje Kantonalne komisije za implementaciju članka 143. Zakona o radu HBŽ broj 10/2-34-1641/00 od 26. veljače 2003. godine ukinulo u cijelosti. Stavkom II istog rješenja je naloženo tužitelju da apelantici prema članku 143. stavak 2. uspostavi radno-pravni status.
9. Preciziranim tužbenim zahtjevom iz podnesaka od 27. studenog 2006. godine i 9. listopada 2007. godine, tužitelj je tražio da se poništi Rješenje FMUP broj 03-34-259/03 od 28. srpnja 2004. godine odnosno da tužitelj nije dužan sa apelanticom uspostaviti radno-pravni status.
10. Tužitelj je 26. studenog 2008. godine podnio Općinskom sudu tužbu protiv apelantice (prvotužena), radi poništenja rješenja Federalne Komisije za implementaciju članka 143. ZOR-a broj 03- 34-259/03 od 28. srpnja 2004. godine. U toku postupka tužitelj je proširio tužbeni zahtjev na drugotuženu FBiH, Federalno ministarstvo rada i socijalne politike, Federalnu komisiju za implementaciju članka 143. ZOR-a, tražeći da se poništi rješenje drugotužene broj 03-34-259/03 od 28. srpnja 2004. godine, odnosno da tužitelj nije dužan sa prvotuženom uspostaviti radno-pravni status.
11. Presudom Općinskog suda broj 68 0 P 006386 08 P od 8. travnja 2011. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja preciziran 9. listopada 2007. godine kojim je tražio da se poništi rješenje drugtužene, te da tužitelj nije dužan sa apelanticom uspostaviti radno-pravni status. Stavkom II iste presude je utvrđeno da je dužan tužitelj uspostaviti prvotuženoj radno-pravni status i istu rasporediti na radno mjesto koje odgovara njenim stručnim i radnim sposobnostima. Stavkom III iste presude tužitelj je obvezan isplatiti apelantici naknade za 36 plaća po 454,81 KM, mjesečno za razdoblje od 8. rujna 1997. godine do dana podnošenja tužbe 8. rujna 2000. godine, u ukupnom iznosu od 16.373,16 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, na način preciziran u stavku III ove presude, te u korist i na ime prvotužene uplatiti doprinose za Mirovinsko-invalidsko osiguranje Zavodu za MIO/PIO Mostar po najnižoj zakonski propisanoj stopi za razdoblje od 8. rujna 1997. godine do dana povratka prvotužene na posao kod tužitelja, sve u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove presude i pod prijetnjom prinudnog izvršenja. I konačno, stavkom IV tužitelj je dužan naknaditi troškove postupka prvotuženoj u iznosu od 9.973,44 KM, a sve u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude i pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
12. Općinski sud je utvrdio da nije utemeljen tužbeni zahtjev tužitelja podnesen radi poništenja rješenja od 28. srpnja 2004. godine, pa je na temelju provedenog postupka, utvrđenog činjeničnog stanja odlučio kao u izreci ove presude. Kako je utvrđeno u konkretnom slučaju je tužitelj poslodavac, a prvotužena njegova uposlenica, da istoj nije reguliran radno-pravni status, da postupak traje duži niz godina, da joj nije prestao radni odnos na zakonit način, pa je poslodavac u obvezi, u skladu sa važećim propisima i odlukama nadležnih sudova, rješenjem nadležne Federalne Komisije regulirati njezin radno-pravni status. Stoga, u skladu sa odredbom članka 72. stavak 3. ZOR-a uposlenik ima pravo na naknadu plaća za vrijeme prekida rada do kojeg je došlo zbog okolnosti za koje uposlenik nije kriv, u skladu sa kolektivnim ugovorom, Pravilnikom o radu i ugovoru o radu, što je sud u ovom postupku utvrdio. Prema tome, kako je zaključio Općinski sud, apelantica ima pravo na isplatu neisplaćenih plaća za razdoblje od 8. rujna 1997. godine do 8. rujna 2000. godine, te od 9. rujna 2000. godine pa do potpune isplate u iznosima od 454,81 KM, jer je apelantici spriječeno i onemogućeno da radi odnosno obavlja radne zadatke, odnosno uskraćena je u svojim pravima, a i izvršavanju svojih obveza.
13. Presudom Kantonalnog suda broj 68 0 Rs 006386 11 Rsž od 12. rujna 2011. godine priziv tužitelja je djelomično uvažen i prvostupanjska presuda preinačena, u dijelu u kojem je dužan tužitelj apelanticu vratiti na posao i rasporediti na radno mjesto koje odgovara njezinim stručnim i radnim sposobnostima, tako da se ista u tom dijelu protutužbenog zahtjeva odbija, te u dijelu u kojem je odlučeno o isplati naknada plaća i doprinosa iz plaća i na plaće MIO/PIO, na način da se nalaže tužitelju da apelantici za razdoblje od 8. rujna 1997. godine do 5. svibnja 2000. godine isplati naknade plaće u ukupnom iznosu od 3.810,46 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 8. rujna 2000. godine kao dana podnošenja tužbe, kao i da uplati doprinose iz plaće i na plaću za MIO/PO za naprijed navedeno razdoblje od godine do 8. rujna 1997. godine do 5. lipnja 2000. godine, dok se u preostalom dijelu za razdoblje od 8. rujna 1997. godine, pa nadalje za isplatu naknade plaće, uplatu doprinosa i zakonske zatezne kamate apelantica odbija, dok se u preostalom dijelu priziv tužitelja odbija i prvostupanjska presuda potvrđuje, te se obvezuje tužitelj da apelantici naknadi troškove postupka u iznosu do 1.250,00 KM umjesto iznosa od 9.973,44 KM.
14. Kako navodi Kantonalni sud, iz stanja spisa proizlazi kao nesporna činjenica da je apelantica bila djelatnica tužitelja, pa je prigovor tužitelja u tom pravcu neutemeljen. Nesporna je činjenica da apelantica ima status uposlenice na čekanju, a iz razloga što nije pozvana na posao, prestao joj je radni odnos po sili zakona 5. svibnja 2000. godine, a sve u skladu sa člankom 143. stavak 4. ZOR-a. Imajući u vidu navedenu zakonsku odredbu, pošto je apelantici prestao radni odnos po sili zakona 5. svibnja 2000. godine, to je u dijelu protutužbenog zahtjeva kojim je tužitelj obvezan vratiti apelanticu i istu rasporediti na radno mjesto koje odgovara njezinim stručnim i radnim sposobnostima prvostupanjsku presudu valjalo preinačiti i apelanticu odbiti sa tužbenim zahtjevom u tom dijelu. Nadalje, Kantonalni sud navodi da se apelantica obratila zahtjevom za rješavanje radno-pravnog statusa poslodavcu tj. tužitelju, da ista ima pravo na naknadu plaće za traženo razdoblje za vrijeme čekanja posla počev od 8. rujna 1997. godine do 5. svibnja 2000. godine, kada joj je po sili zakona prestao radni odnos i kada su joj prestala sva prava iz radnog odnosa. Prema odredbi članka 143. stavak 3. navedenog zakona, za vrijeme čekanja uposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac i u predmetnom slučaju apelantici pripada naknada plaće od vremena kada joj je priznat status uposlenika na čekanju pa do prekida radnog odnosa po sili zakona 5. svibnja 2000. godine kao što joj pripada i pravo na uplatu doprinosa iz MIO/PIO za navedeno razdoblje.
15. Kod utvrđene činjenice da apelantica nije radila u periodu od 8. rujna 1997. godine do 5. svibnja 2000. godine iz razloga koje nije prouzročila, da joj za navedeno razdoblje tužitelj nije uplatio doprinose u smislu navedenog zakona, Kantonalni sud smatra da je drugostupanjski sud pravilno odlučio kada je tužitelja obvezao da istoj uplati doprinose za navedeno razdoblje pravilno primjenjujući odredbe Zakona o doprinosima, te Zakona o naplati i djelomičnom otpisu dospjelih, a neuplaćenih doprinosa za socijalno osiguranje („Službene novine FBH“ broj 25/06). Za navedeno razdoblje prvotuženoj je dosuđena zakonska zatezna kamata temeljem članka 277. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) počevši od dana podnošenja tužbe, kako je to apelantica preciziranim tužbenim zahtjevom i tražila.
16. Presudom Vrhovnog suda broj 68 0 P 006386 11 Rev od 15. studenog 2012. godine revizija apelantice je odbijena. Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak drugostupanjskog suda da apelantica ima status uposlenice na čekanju, a iz razloga što je poslodavac-tužitelj u roku od šest mjeseci nije pozvao na posao, pa i po ocjeni Vrhovnog suda, radni odnos joj je prestao po sili zakona 5. svibnja 2000. godine, što je u skladu sa člankom 143. stavak 4. ZOR-a. Činjenica da tužitelj nije donio pismeno rješenje o prestanku radnog odnosa apelantici, nije utjecala na drugačiju odluku u ovoj pravnoj stvari, jer takvo rješenje poslodavca ima samo deklaratoran karakter. Dakle, apelantici je radni odnos prestao po sili zakona 5. svibnja 2000. godine, pa je drugostupanjski sud pravilno postupio kada je rješavajući o prizivu tužitelja, preinačio prvostupanjsku presudu i odbio protutužbeni zahtjev za vraćanje prvotužene na posao i raspored na radno mjesto koje odgovara njezinim stručnim i radnim sposobnostima, kao i za naknade plaća i doprinosa nakon godine. Neprihvatljiva je tvrdnja u reviziji da je apelantici riješen radno-pravni status kod tužitelja osnovom rješenja Komisije za implementaciju članka 143. ZOR-a, pa da joj radni odnos nije mogao prestati po sili zakona 5. svibnja 2000. godine, jer tako ne proizlazi iz sadržaja tog rješenja.
17. Po ocjeni Vrhovnog suda, Kantonalni sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je obavezao tužitelja na isplatu naknade plaća počevši od 8. rujna 1997.godine do 5. svibnja 2000. godine prema izmijenjenoj odluci o načinu provođenja i izvršenja radne obveze na području općine Livno od 27. srpnja 1993. godine, prema kojoj uposleniku za vrijeme čekanja posla pripada naknada u visini od 35% plaće koju bi ostvario da je radio, jer poslodavac (tužitelj) nije odredio naknade plaća za vrijeme čekanja posla. Vrhovni sud smatra da je neprihvatljiva apelantičina tvrdnja u reviziji da je odstranjena s posla isključivo zbog nacionalne pripadnosti, jer tu svoju tvrdnju apelantica nije potkrijepila uvjerljivim navodima ili dokazima. Vrhovni sud navodi da nije utemeljen ni revizijski prigovor povrede odredaba pariničnog postupka učinjenih pred drugostupanjskim sudom, jer je drugostupanjski sud ocijenio sve prizivne navode koji su bili od odlučnog značaja (članak 231. Zakona o parničnom postupku; u daljnjem tekstu: ZPP), pri tome dao valjane i jasne razloge koje prihvata i Vrhovni sud jer nisu u suprotnosti sa izvedenim dokazima i samim dokazima koji se nalaze u spisu predmeta. S obzirom na sve izloženo, Vrhovni sud je apelantičinu reviziju odbio kao neutemeljenu primjenom odredbe članka 248. ZPP.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
18. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1 Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i pravo na zabranu diskriminacije iz članka II/4 Ustava Bosne i Hercegovine.
19. Apelantica navodi da apelaciju podnosi protiv presuda Kantonalnog i Vrhovnog suda, te dugotrajnog postupanja, iako su kao postupci iz područja radnoga odnosa po pravnoj prirodi trebali biti hitni. Apelantica smatra da je prvostupanjska presuda Općinskog suda u ovom predmetu činjenično i pravno utemeljena i da ispravno rješava njezin radno-pravni status, novčana potraživanja i naknadu troškova postupka. Smatra da su pobijane presude Kantonalnog i Vrhovnog suda protuustavne jer nije bilo činjeničnog ni pravne osnove da se prvostupanjska presuda preinačava od strane Kantonalnog suda, jer je apelantica već imala riješen radno-pravni status kod tužitelja po odluci nadležne komisije u skladu sa zakonom. Navodi da u ovom predmetu nije bilo pravnog ni činjeničnog temelja za primjenu odredbe o prestanku radnog odnosa 5. svibnja 2000. godine. Ona zaključuje da je tužitelj u ovom postupku bio privilegiran u odnosu na apelanticu, jer sud nije utvrdio da je imenovanu otpustio iz radnoga odnosa na temelju nacionalne pripadnosti.
20. Apelantica navodi da se njena diskriminacija sastoji u tome što je sud prihvatio aktivnu legitimaciju tužitelja u sporu, iako Ministarstvo unutarnjih poslova nema niti je u vrijeme podnošenja tužbe imalo svojstvo pravne osobe, radi čega je sud tužbu trebao odbaciti po kogentnoj odredbi ZPP-a, apelantica je bila neravnopravna u postupku pred sudom i na način da je drugostupanjski sud naknadu plaće utvrdio u postotku od 35% - prema statističkim podacima Općine Livno, a ne u postotku od 55%, prema posljednjim podacima Federalnog zavoda za statistiku, u skladu sa ranijim odlukama Vrhovnog suda. Presuda Vrhovnog suda u ovome predmetu nije utemeljena glede utvrđenja činjeničnog stanja i postupanja pred drugostupanjskim sudom, iz razloga što je sud pogrešno i u potpunosti prihvatio pravno stanovište drugostupanjskog suda. Apelantici je na opisani način onemogućeno ravnopravno raspravljanje pred sudom i oduzeto pravo na imovinu za iznos naknada plaća i zateznih kamata, te troškova postupka, a oduzeto joj je i pravo na rad na način da joj je onemogućeno ponovno uspostavljanje radno-pravnog statusa. Stoga se Ustavnom sudu predlaže da donese odluku o dopustivosti i meritumu u ovom predmetu u korist apelantice.
b) Odgovor na apelaciju
21. Vrhovni sud navodi da, suprotno apelantičinom shvatanju, cijeni da pri donošenju osporene odluke apelantici nisu uskraćena ustavna prava koja ona navodi, niti je primjena prava bila proizvoljna.
22. Općinski sud navodi da je u zakonskom roku okončao prvostupanjski postupak, presuda Općinskog suda je pravomoćna, te je postupljeno u skladu sa odredbama ZPP-a. Općinski sud je u potpunosti ispoštovao prava stranke i to pravo na pravično saslušanje u građanskim stvarima, pravično suđenje, te su u skladu sa odredbama ZPP- a, kao i sve zakonske rokove odlučivanja u ovom predmetu.
23. Kantonalni sud smatra da navode apelantice da je odluka suda protuustavna jer nije bilo razloga da se prvostupanjska presuda preinačava, da je tužitelj bio privilegiran u odnosu na apelanticu i da je apelantica bila neravnopravna u postupku pred ovim sudom, Kantonalni sud nije mogao prihvatiti iz razloga koji su iznijeti u osporenoj presudi.
V. Relevantni propisi
24. U Zakonu o radu („Službene novine FBiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03), relevantne odredbe glase:
Član 143.
Zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat ce u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad.
Zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, također,zaposlenikom na čekanju posla.
Za vrijeme čekanja posla zaposlenik ima pravo na naknadu place u visini koju odredi poslodavac. Ako zaposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog clana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. ovog clana, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu najmanje u visini tri prosječne place isplaćene na nivou Federacije u prethodna tri mjeseca, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku, do navršenih pet godina staza osiguranja, a za svaku narednu godinu staza osiguranja, jos najmanje jednu polovinu prosječne place. Izuzetno, umjesto otpremnine poslodavac i zaposlenik mogu se dogovoriti i o drugom vidu naknade. Način, uvjeti i rokovi isplate otpremnine iz st. 4. i 5. ovog clana, utvrđuju se pismenim ugovorom izmedu zaposlenika i poslodavca.
Ako zaposleniku prestane radni odnos u smislu stava 4. ovog clana, poslodavac ne može u roku od jedne godine zaposliti drugo lice koje ima istu kvalifikaciju ili isti stepen stručne spreme, osim lica iz st. 1.i 2. ovog člana, ako je to lice nezaposleno.
25. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine FBiH» br. 2/98, 39/04 i 73/05) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
VI. Dopustivost
26. U skladu sa člankom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 68 0 P 006386 11 Rev od 15. studenog 2012. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu odluku apelantica je primila 13. prosinca 2012. godine, a apelacija podnesena 5. veljače 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
29. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.
VII. Meritum
30. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1 Europske konvencije, pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju te pravo na zabranu diskriminacije iz članka II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i članka
14. Europske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
31. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.
32. Ustavni sud ističe da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na spor u kojem je tužitelj pokrenuo protiv apelantice u vezi radno-pravnog spora. Dakle, predmet je građanskopravne prirode, pa je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv.
33. Apelantica smatra da joj je odlukom redovitog suda prekršeno pravo na pravično suđenje zbog nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, proizvoljne primjene materijalnog prava i dugotrajnosti postupka. U vezi s tim Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovitih sudova glede činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
34. Izuzetno, Ustavni sud će se upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovitog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li je osporena odluka redovitog suda zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.
35. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi u parničnom postupku dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke, dajući za svoj stav jasna obrazloženja koja se niti u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantičini navodi o nepravilnosti i nepotpunosti utvrđivanja činjenica i proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelantica osim ponavljanja navoda koje je isticala u prethodnom postupku, a koje su redoviti sudovi ispitali u osporenim presudama i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nije ponudila bilo kakvu drugu argumentaciju. Na osnovi navedenog, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantičini navodi, te da apelantici nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje u smislu garancija iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
36. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra apelantičine navode o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije neosnovanim.
U odnosu na dužinu trajanja postupka
37. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, Aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stavak 38.).
Period koji se uzima u obzir
38. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak započeo podnošenjem apelantičinog zahtjeva 10. prosinca 1999. godine odnosno donošenjem Rješenja Federalnog ministarstva unutarnjih poslova broj 06/2-34-2-131 od 31. siječnja 2000. godine, a sam postupak je okončan sudskim putem donošenjem Presude Vrhovnog suda broj 68 0 P 006386 11 Rev od 15. studenog 2012. godine, iz čega proizilazi da predmetni postupak (upravni i sudski) trajao 12 godina i deset mjeseci, pa je to period koji će biti predmet ocjene Ustavnog suda.
Analiza trajanja postupka
39. Glede ocjene složenosti predmeta Ustavni sud primjećuje da se postupak tiče reguliranja radno-pravnog statusa apelantice u skladu sa člankom 143. ZOR-a, pa s obzirom na činjenice koje je trebalo utvrditi u pogledu predmeta, zatim dokaze koje je trebalo provesti, u konkretnom slučaju se ne može govoriti o osobito složenom predmetu.
40. U vezi s ponašanjem redovitih sudova, Ustavni sud primjećuje da je sam upravni postupak trajao od 2000. godine do 2008. godine, dakle ukupno osam godina, što predstavlja pretjerano dugo razdoblje, za koje upravni organi nisu dali odgovarajuće obrazloženje. Nadalje, iz dokumentacije spisa i predmetne apelacije proizlazi da je pred redovitim sudom po tužbi tužitelja, postupak trajao četiri godine, što uz evidentno apelantičino angažiranje, ipak ne predstavlja pretjerano dug vremenski period trajanja postupka. Iako je dakle redoviti sud brzo odlučivao u konkretnom postupku, ipak, posmatrajući postupak u cjelini a naročito okolnost da je upravnim organima trebalo osam godina da donesu svoje odluke, Ustavni sud smatra da dužina ovog postupka ne zadovoljava standarde iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
41. Na osnovi izloženog, Ustavni sud zaključuje da sveukupna dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev «razumnosti» iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji kršenje prava na suđenje u «razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
42. U vezi s pitanjem isplate naknade na ime nematerijalne štete koju je apelantica tražila zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud podsjeća da, prema članku 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu, na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
43. Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48- 51). Prema utvrđenom načelu, apelantici bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od 150,00 KM odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost. Imajući u vidu da je navedeni postupak trajao dvanaest godina i deset mjeseci, te da se radi o radnom sporu koji je po svojoj prirodi hitan, apelantici je određena naknada u visini od 3.900,00 KM, koju joj je dužna isplatiti Vlada Kantona 10 u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na zabranu diskriminacije
44. Članak II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda, predviđenih ovim člankom ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovom Ustava, osigurano je za sve osobe u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili društveno podrijtlo, vezivanje za neku nacionalnu manjinu, imovina, rođenje ili drugi status.
45. Članak 14. Europske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijed, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
46. Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Europskog suda, diskriminacija nastupa ako se osoba ili grupa osoba koja se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju na osnovi spola, rase, boje, jezika, vjere [...] glede uživanja prava iz Europske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman, ili uporaba sredstava naspram željenog cilja koja nisu u proporcionalnom odnosu (vidi Europski sud, Belgijski jezički slučaj, presuda od 9. veljače 1967. godine, serija A broj 6, stavak 10.). Pri tome je nevažno da li je diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Europski sud, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. siječnja 1978. godine, serija A broj 25, stavak 226.).
47. Iako apelantica nije eksplicitno navela u vezi s kojim pravom smatraju da postoji povreda prava iz članka 14. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da iz apelacija proizlazi da se navodi o povredi ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U konkretnom slučaju, Ustavni sud je ustanovio da samo apelantičino ukazivanje da je diskriminirana u postupku, s obzirom na to da apelantica nije ponudile nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o svojoj diskriminaciji, ne ukazuje da je apelantica tretirana na način koji bi mogao voditi povredi njenih ustavnih prava. Naime, apelantičini navodi sami po sebi ne predstavljaju diskriminaciju kada se ima u vidu da nije dovoljna samo tvrdnja o različitom tretmanu osobe u analognoj situaciji nego i drugi elementi, kako je to navedeno u prethodnoj točki ove odluke. S obzirom na odsustvo ovih elemenata u konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o povredi prava na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz članka 6. Europske konvencije, također, neutemeljeni.
Pravo na imovinu
48. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantičini navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim točkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.
VIII. Zaključak
49. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantičino pravo u odnosu na pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na donošenje odluke u „razumnom roku“. Naime, iako je redoviti sud brzo odlučivao u konkretnom postupku, ipak, posmatrajući postupak u cjelini, a naročito okolnost da je upravnim organima trebalo osam godina da donesu svoje odluke, Ustavni sud smatra da dužina ovog postupka ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje u ovom segmentu.
50. Međutim, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantičino pravo u odnosu na pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u ostalim segmentima kada u osporenim odlukama ne postoji ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u primijeni materijalnog prava, pri čemu je redoviti sud u obrazloženju osporene odluke za svoje stavove dao jasne i logične zaključke.
51. Isto tako, Ustavni sud zaključuje da su neutemeljeni i navodi o povredi prava iz članka 14. Europske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, jer apelantičino ukazivanje na diskriminaciju samo po sebi ne predstavlja diskriminaciju u smislu članka 14. Europske konvencije kada se ima u vidu da nije dovoljna samo tvrdnja o različitom tretmanu osoba u sličnoj situaciji nego i drugi elementi iz kojih bi se moglo zaključiti da je došlo do kršenja apelantičinog prava na zabranu diskriminacije.
52. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) te članka 74. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
53. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman