Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-668/16 (F. R.)

Odluka donesena 16. 03. 2016.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pretpostavka nevinosti
  • Pravovremeno obavještenje
  • Proceduralne garancije preispitivanja zakonitosti lišenja ili hapšenja
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Pritvor
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Krivični postupak
  • Lišavanje slobode
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-668/16

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 03. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 668/16, rješavajući apelaciju Fahrudina Radončića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. marta 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Fahrudina Radončića izjavljena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S 1 2 K 020433 16 Kv 4 od 2. februara 2016. godine i Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 020433 16 Krn 13 od 27. januara 2016.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Fahrudin Radončić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupaju Dragan Barbarić i Asim Crnalić, advokati iz Sarajeva, podnio je 11. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 020433 16 Kv 4 od 2. februara 2016. godine i Rješenja Suda BiH broj S1 2 K 0202433 16 Krn od 27. januara 2016. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 12. februara 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Sud BiH i Tužilaštvo BiH dostavili su odgovor na apelaciju 16. februara 2016. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Sud BiH, sudija za prethodni postupak, donio je Rješenje broj S 1 2 K 020433 16 Krn 13 od 27. januara 2016. godine kojim je apelantu određen pritvor koji po ovom rješenju može trajati najduže mjesec dana od dana lišavanja slobode, i to do 25. februara 2016. godine, zbog razloga propisanih članom 132. stav 1. tač. b) i c) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ( u daljnjem tekstu: ZKP).

6. U obrazloženju rješenja navedeno je da je Tužilaštvo 27. januara 2016. godine dostavilo prijedlog za određivanje pritvora apelantu iz pritvorskog osnova navedenog u članu 132. stav 1. tač. b) i c) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP), a zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo udruživanje radi činjenja krivičnih djela iz člana 249. stav 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ( u daljnjem tekstu: KZ), krivično djelo ometanje rada pravosuđa iz člana 249. st. 1. i 2. KZ u vezi sa članom 26. KZ i krivično djelo davanje nagrade ili drugog oblika koristi za trgovinu utjecajem iz člana 219.a stav 1. KZ.

7. Sud BiH je naveo da je Tužilaštvo BiH u prijedlogu za određivanje pritvora istaklo da iz dostavljenih dokaza proizlazi da je apelant organizirao grupu ljudi i rukovodio organiziranom grupom ljudi u smislu člana 1. stav 19. KZ radi neposrednog izvršenja krivičnih djela propisanih KZ, koja je zajedničkim djelovanjem svih članova grupe u periodu od 15. decembra 2015. godine pa do 12. januara 2016. godine ometala rad pravosuđa na način da je prijetnjama, zastrašivanjem i obećanjem nedopuštene koristi navodila svjedoka A. S. na davanje lažnog iskaza; da (A. S.) lažno svjedoči u predmetu koji se vodi po zakonima Bosne i Hercegovine u predmetu istrage protiv Nasera Keljmendija i drugih, po naredbi Tužilaštva o provođenju istrage broj T 20 KT 00002564 12 od 13. septembra 2012. godine i istrage protiv apelanta po naredbi Tužilaštva o proširenju istrage broj T 20 KT 00007620 13 od 18. augusta 2014. godine i predmetu Suda BiH broj S1 2 K 017771 14 MPOM, koji se vodi po zamolnici Osnovnog suda u Prištini po optužnici Specijalnog tužilaštva Kosova od 4. jula 2014. godine u predmetu Osnovnog suda u Prištini; koja (organizirana grupa ljudi) je pokušala zastrašivanjem ometati rad Tužilaštva BiH u provođenju zakona u vezi sa krivičnim postupkom – istragom koji se vodi po zakonima Bosne i Hercegovine i koja je zajedničkim djelovanjem, primanjem ili davanjem nagrade ili drugih oblika koristi za trgovinu utjecajem utjecala na imenovanje ambasadora BiH, čime bi počinio krivično djelo udruživanje radi činjenja krivičnih djela iz člana 249. stav 1. KZ, ometanje rada pravosuđa iz člana 241. st. 1. i 2. KZ u vezi sa članom 26. KZ i krivično djelo davanje nagrade ili drugog oblika koristi za trgovinu utjecajem iz člana 219.a stav 1. KZ. Dalje, Tužilaštvo je predložilo određivanje pritvora apelantu u vezi sa pritvorskim razlozima iz člana 132. stav 1. tač. b) i c).

8. Sud BiH je istakao da je uz predlog za određivanje pritvora Tužilaštvo BiH dostavilo i dokaze koji potkrepljuju navode iz prijedloga, a u vezi sa postojanjem osnovane sumnje da je apelant počinio krivičnopravne radnje za koje se tereti. Apelantova odbrana je istakla da se protivi određivanju pritvora za šta je odbrana dala svoje razloge kako slijedi: da se ne radi o krivičnom djelu, da ne postoji osnov sumnje za počinjenje krivičnog djela, da svjedok A. S. uopće nije navodila apelanta u izjavi, da se razjasni na koji se postupak odnosi krivično djelo ometanje rada pravosuđa, da apelantu nije predočena naredba o proširenju istrage i ostalo.

9. Sud BiH je prvo odlučio o prigovorima odbrane, te je naveo da je već obrazložio prigovor odbrane u pogledu bitnih obilježja krivičnog djela ometanje rada pravosuđa odlučujući o prijedlogu za određivanje pritvora osumnjičenim Bakiru Dautbašiću i Bilseni Šahman. Međutim, Sud BiH je, s obzirom na to da se radi o novoj odluci suda u odnosu na apelanta, ponovo naveo šta propisuje odredba člana 241. stav 1. KZ. S tim u vezi, Sud BiH je naveo kao nesporno da se postupak protiv Nasera Keljmendija vodi pred Osnovnim sudom u Prištini po optužnici Specijalnog tužilaštva „Republike Kosovo“, a predmet su ustupili nadležni organi Bosne i Hercegovine radi procesuiranja Nasera Keljmendija s obzirom na to da je on bio nedostupan Sudu BiH i Tužilaštvu BiH. Sud BiH je naveo da istraga Tužilaštva BiH po kojoj se trenutno vodi glavni pretres pred Osnovnim sudom u Prištini nije okončana podizanjem optužnice protiv Nasera Keljmendija, jer se istraga po optužnici Tužilaštva BiH od 13. septembra 2012. godine vodi i za ostala lica, a po naredbi Tužilaštva BiH o proširenju istrage broj T 20 KT 000007620 13 od 18. augusta 2014. godine i protiv apelanta. Stoga, formalnopravno podvođenje krivičnog djela organizirani kriminal iz člana 250. KZ u vezi sa članom 166. KZ Federacije Bosne i Hercegovine pod odgovarajuće odredbe Krivičnog zakona Kosova ne znači da, u biti, to djelo i dalje ne predstavlja krivično djelo propisano krivičnim zakonodavstvom Bosne i Hercegovine. Dalje, sama činjenica da je svjedok A. S. saslušana u postupku protiv Nasera Keljmendija ukazuje da se radi o svjedoku koji ima saznanja o krivičnom djelu organizirani kriminal iz člana 250. u vezi sa članom 166. KZFBiH za koje se protiv apelanta i drugih lica i dalje vodi istraga pred Tužilaštvom BiH, a što je „postavlja u status svjedoka u krivičnom postupku koji se vodi po zakonima Bosne i Hercegovine“. Iz svega navedenog Sud BiH je zaključio da se krivični postupci za koje postoji osnovana sumnja da su osumnjičeni utjecali vode za krivično djelo organizirani kriminal iz člana 250. KZ u vezi sa članom 166. KZFBiH, odnosno po zakonu Bosne i Hercegovine, čime je ostvareno jedno od bitnih obilježja krivičnog djela iz člana

241. KZ.

10. Dalje, Sud se referirao na navod apelantovog branioca da će zatražiti izuzeće postupajućeg tužioca, te mu je Sud BiH ukazao da, u skladu sa članom 34. stav 2. ZKP, odluku o tome donosi Kolegij Tužilaštva, a ne Sud.

11. U vezi sa prigovorom branilaca da je apelantu povrijeđeno pravo o predočavanju osnova sumnje o počinjenju krivičnih djela za koja se tereti, Sud BiH se pozvao na odredbu člana 78. stav 2. ZKP koja propisuje obavezu da se na početku ispitivanja osumnjičenom predoči za koje krivično djelo se tereti i osnove sumnje protiv njega, te je ukazano da su u zapisniku o apelantovom saslušanju od 26. januara 2016. godine (u Tužilaštvu BiH) jasno navedeni činjenični opis djela i pravna kvalifikacija svih djela koja se navode u prijedlogu za određivanju pritvora. Sud BiH je naveo da ne postoji obaveza tužioca da predočava osumnjičenom naredbu o provođenju i proširenju istrage, već samo da ga obavijesti o osnovima sumnje za koje se tereti, a što je i urađeno u konkretnom slučaju.

12. U odnosu na navode apelantove odbrane da se kao dokazni materijal koristi iskaz svjedoka Zijada Hadžijahića, koji je saslušan u svojstvu svjedoka, a on se sumnjiči za počinjenje krivičnog djela iz člana 219.a KZ, Sud BiH je naveo da se zapisnik o saslušanju ovog svjedoka nije koristio pri razmatranju podnesenog prijedloga, što je dodatno pojasnio. Također, Sud BiH je naveo, u vezi sa potvrdom glavnog tužioca od 16. jula 2014. godine, da se protiv apelanta ne vodi istraga, da je naredba Tužilaštva o proširenju istrage protiv apelanta i drugih lica donesena mjesec dana kasnije od izdavanja potvrde, odnosno 18. augusta 2014. godine. Osim toga, iz presretnutih razgovora, prema stavu Suda BiH, jasno je da je apelant upoznat sa postupkom koji se vodi protiv njega, navodeći da postoji „sarajevski proces“.

13. Dalje, Sud BiH se pozvao na član 119. stav 3. ZKP, te naveo da će pružiti mogućnost apelantu da ispita zakonitost izdavanja naredbe za posebne istražne radnje koje su u momentu lišavanja slobode bile na snazi, pa ga nije bilo moguće u ovoj procesnoj situaciji obavijestiti. Sud BiH se o pitanju „kratkoće rokova“ za upoznavanje apelanta sa prijedlogom Tužilaštva i dokazima dostavljenim uz prijedlog pozvao na hitnost u postupanju sa pritvorskim predmetima, u skladu sa čl. 135. i 139. ZKP. Također, Sud je naveo da komunikacija između apelanta i branioca Vasvije Vidović, te razgovori apelanta sa trećim licima u kojima se spominje branilac nisu razmatrani kao dokazni materijal, niti je Tužilaštvo na ročištu javno iznijelo sadržaj spomenutih presretnutih komunikacija, ocjenjujući odredbu člana 48. stav 2. ZKP.

14. Dalje, u pogledu osnovane sumnje, Sud BiH je naveo da je ona preduvjet za određivanje bilo koje mjere osiguranja prisustva osumnjičenog, odnosno vođenja krivičnog postupka, kao i razmotrio „standard“ osnovane sumnje. Dalje, Sud BiH je naveo da nije sporno da je u postupku protiv Nasera Keljmendija pred Osnovnim sudom u Prištini predloženo saslušanje svjedoka A. S., koja je pozvana na Sud BiH 14. decembra 2015. godine radi saslušanja putem videolinka. Dalje je Sud BiH detaljno naveo kako je svjedok A. S. izjavila da je s njom stupio u kontakt direktor firme u kojoj je zaposlena, svjedok A. Š., rekavši da se javi generalnom direktoru, svjedoku S. Ž., sa kojim se sastala u jutarnjim satima 15. decembra 2015. godine, te je on pozvao osumnjičenog Bakira Dautbašića, pa je svjedok A. S. Bakiru Dautbašiću poslala svoj broj telefona. Dalje, svjedok A. S. je navela da je, nakon razgovora sa direktorom, osjećala nelagodu, te istakla da se 15. decembra 2015. godine našla sa osumnjičenim Bakirom Dautbašićem i Bilsenom Šahman, kojom prilikom su razgovarali da ne mijenja svoj iskaz ranije dat u SIPA-i, kao i da će Bakir Dautbašić ispoštovati dogovor o nepojavljivanju svjedoka u medijima. Nakon ovog sastanka, prema izjavi A. S., našla se sa Bilsenom Šahman, koja joj je u vezi sa predstojećim svjedočenjem rekla: „Šef traži da zaštitiš i Keljmendija“, da razmisli o sebi, poslu, kao i da joj je pokazan papir sa već napisanim odgovorima na potencijalna pitanja u vezi sa ubistvom Ramiza Delalića. Svjedok je, također, navela da je osumnjičena Bilsena Šahman pod „šefom“ mislila na apelanta i da je osumnjičena Bilsena Šahman navela da „šef“ poručuje da je sljedećih sedam godina na vlasti i da je može zaštititi. Sud BiH je naveo i izjavu svjedoka S. Ž., koji je naveo da ga je pozvao Bakir Dautbašić sa kojim se sastao, kao i razgovor koji su vodili, analizu telefonskih razgovara i ostvarenih komunikacija, što sve ukazuje na osnovanu sumnju da je Bakir Dautbašić o svemu obavještavao apelanta u pogledu kontaktiranja sa svjedokom A. S., kao i da je osumnjičena Bilsena Šahman postupila po apelantovim uputama, te da je apelant lice koje je utjecalo na pisanje novina o svjedoku A. S. Osnovanu sumnju u krivičnopravne radnje koje poduzimaju osumnjičeni Sud BiH nalazi i u navodima ovjerene notarske izjave u kojoj osumnjičeni izjavljuju da je sa njima kontaktirao svjedok A. S., ali u kojoj nisu navedene činjenice o razgovoru Bakira Dautbašića sa S. Ž., a koje proizlaze iz izjava svjedoka (S. Ž. i A. Š.), a na osnovu kojih je Sud BiH izveo zaključak o postojanju osnovane sumnje da je Bakir Dautbašić lice koje je prvobitno stupilo u kontakt sa svjedokom (A. S.) po apelantovim uputama a povodom njenog svjedočenja u predmetu protiv Nasera Keljmendija, što, prema mišljenju Suda BiH, utječe na sumnju u istinitost date izjave. Dalje, Sud BiH se osvrnuo na činjenicu da je osumnjičeni Bakir Dautbašić obavještavao apelanta i o sačinjavanju i sadržaju izjave, kao i kontaktima poduzetim radi pokretanja istrage pred Kantonalnim tužilaštvom u Sarajevu protiv svjedoka A. S., a na šta ukazuje komunikacija između apelanta i Bakira Dautbašića, kao i notarska izjava pronađena kod apelanta prilikom pretresa prostorija. Sud BiH se osvrnuo i na utjecaj osumnjičenih na svjedoka i stvaranje atmosfere nelagode i straha po prethodnom dogovoru i po apelantovim uputama u prilog čemu, opet, govore presretnuti razgovori apelanta, kao i novinski internet-napisi o svjedoku A. S. Sud je, također, naveo izjavu svjedoka T. M., koji je naveo da je s njim kontaktirala Bilsena Šahman, te iako razgovor nije ostvaren, on je naveo da je bio iznenađen porukom i vremenom njenog slanja, što ukazuje, prema mišljenju Suda BiH, na osnovanu sumnju u upornost osumnjičene da dođe u kontakt sa svjedokom A. S.

15. Iz svih dostavljenih dokaza Sud BiH je ustanovio da postoji osnovana sumnju da su apelant i ostali osumnjičeni radnje utjecaja i zastrašivanja svjedoka A. S. obavljali po prethodnim dogovorima i po apelantovim uputama sa namjerom da nedozvoljeno utječu na krivični postupak koji je u toku, te da postupcima stvaranja osjećanja straha i nelagode prouzrokuju da svjedok A. S. na ročištu pred Sudom BiH 18. decembra 2015. godine izjavi da ne može svjedočiti u predmetu protiv Nasera Keljmendija s obzirom na to da se, zbog svih okolnosti, nalazi pod prijetnjom.

16. Sud BiH je naveo da prigovor apelantove odbrane da nema razloga za vršenje utjecaja na svjedoka, koji apelanta u svom iskazu datom SIPA-i nije teretila, nije relevantan, a imajući u vidu sadržaj presretnutih razgovora iz kojih prizlazi postojanje osnovane sumnje da su se u apelantovim radnjama stekla sva obilježja krivičnog djela iz člana 241. stav 1. KZ. Sud BiH je istakao da činjenica da svjedok u svom iskazu nije ekplicitno inkriminirala apelanta ne isključuje mogućnost da on ne bi bio spomenut u bilo kom kontekstu tokom postupka. Sud BiH je ocijenio i jasno iskazanu upornost kako apelanta, tako i ostalih osumnjičenih da dođu u kontakt sa svjedokom, a radi upućivanja u kom pravcu da svjedoči, te se za Sud BiH postavlja pitanje zašto bi neko „ko nema nikakve veze sa počinjenjem krivičnog djela“ uporno pokušavao da ostvari kontakt sa svjedokom, pogotovo svjedokom koji nije toliko relevantan kako apelantova odbrana ističe.

17. Sud BiH je iz dostavljenih dokaza ustanovio da postoji osnovana sumnja da su apelant i Bakir Dautbašić uspostavili kontakt sa Zijadom Hadžijahićem i dogovorili se da Zijad Hadžijahić, iskorištavanjem svog položaja službenika u Američkoj ambasadi, posreduje prema Tužilaštvu BiH radi utjecaja na istragu pred Tužilaštvom BiH koja se vodi zbog utjecaja na svjedoka A. S., pri tome obećavajući Zijadu Hadžijahiću da će za navedenu uslugu utjecati da Predsjedništvo Bosne i Hercegovine imenuje suprugu Zijada Hadžijahića za ambasadoricu Bosne i Hercegovine u Republici Sloveniji. Sud BiH je naveo da navedeno ukazuje na komunikaciju apelanta, Bakira Dautbašića i Zijada Hadžijahića, a iz čega je Sud BiH zaključio da u ovoj fazi postupka postoji dovoljno dokaza koji ukazuju na postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio predmetne inkriminirane radnje, kojima su ostvarena bitna obilježja krivičnih djela za koje se sumnjiči, čime je ispunjen prvi opći uvjet za određivanje pritvora. U vezi sa navodima apelantove odbrane o nedostatnosti dokaza na kojima temelji postojanje osnovane sumnje, Sud BiH se pozvao na niži stepen izvjesnosti i uvjerenja koje treba imati u ovoj fazi.

18. Sud BiH je ustanovio da na apelantovoj strani postoje okolnosti koje opravdavaju određivanje pritvora po članu 132. stav 1. tačka b) ZKP. Sud BiH je najprije pošao od prirode i načina izvršenja krivičnog djela, odnosno osnovane sumnje kako su ona počinjena (u okviru organizirane grupe sa članovima između kojih je postojala čvrsta komunikacijska i koordinacijska povezanost), te je postojanje bojazni na apelantovoj strani koju je Sud BiH utvrdio u činjenici da se radi o složenom i obimnom predmetu koji je trenutno u fazi istrage, u okviru koje se mora izvršiti osiguranje dokaza, zbog čega je Sud BiH zaključio da bi apelant, ukoliko bi se našao na slobodi, mogao utjecati na ishod saslušanja svjedoka, sadržaj iskaza radi neutralizacije istrage, odnosno izbjegavanja ili umanjenja odgovornosti, što bi kao posljedicu imalo ometanje istrage, kao i vođenje postupka. Sud BiH je, također, istakao da je Tužilaštvo dostavilo dokaze koji ukazuju da su vršeni direktni utjecaji na svjedoke o čemu su u spis uloženi materijalni dokazi, a s obzirom na to da se radi o obimnoj i kompleksnoj istrazi, opravdano je očekivati da svi dokazi nisu pronađeni i osigurani, te da je planirano saslušanje svjedoka zbog čega je osnovano očekivati da bi apelant vršio utjecaj na svjedoke ili druga lica involvirana u izvršenje krivičnih djela koja se apelantu stavljaju na teret, što se vidi iz izjava svjedoka i presretnutih izjava, čime bi apelant ometao istragu. U prilog činjenici da postoji opasnost od utjecaja na svjedoke i ostale saučesnike, kao i opasnost od ometanja krivičnog postupka ukoliko bi se apelant našao na slobodi ukazuju sadržaji dostavljenih dokaza, pogotovo transkripti presretnutih razgovora i izjave saslušanih svjedoka iz kojih se, prema mišljenju Suda BiH, može zaključiti da je apelantov utjecaj na tok predmetnog postupka izašao van okvira „ozbiljnog rizika“. Dakle, imajući u vidu sve navedeno, da je predmet u fazi istrage i da se osnovano sumnja da se radi o organiziranoj grupi ljudi u kojoj se apelant osnovano sumnjiči da je postupao kao nalogodavac, Sud BiH je zaključio da je potrebno sačuvati integritet krivičnog postupka i istrage tako da se apelant zadrži u pritvoru kako bi mu se onemogućio kontakt sa saizvršiocima, svjedocima, zbog čega je osnovan prijedlog da mu se odredi pritvor zbog postojanja pritvorskog osnova iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKP.

19. Sud je, također, ocijenio da je ispunjen i posebni pritvorski osnov određen članom 132. stav 1. tačka

c) ZKP. U tom smislu, Sud je utvrdio postojanje općih uvjeta (visina kazne), te je pristupio utvrđivanju naročitih okolnosti koje zavise od apelantove ličnosti i krivičnog djela za koje se tereti. Sud BiH je naveo da apelant nije ranije osuđivan, te je naveo da je ocijenio ostale okolnosti u vezi sa njegovom ličnosti i prirodom krivičnih djela za koja se sumnjiči, imajući u vidu stjecaj djela koja se apelantu stavljaju na teret, brojnost preduzetih krivičnopravnih radnji, osnovanu sumnju da je apelant, koristeći društveno-politički položaj i medije zajedno sa ostalim osumnjičenim, radnje poduzimao duži vremenski period, u kontinuitetu, planski, dakle, iskazao upornost u vršenju takvih radnji. Sud BiH je, opet, ocijenio sadržaje presretnutih razgovora koje je citirao, te je zaključio da navedene okolnosti u svojoj ukupnosti predstavljaju naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant ponoviti isto ili istovrsno krivično djelo, odnosno nastaviti da vrši opasne radnje ukoliko se nađe na slobodi.

20. Sud BiH je naveo da je razmotrio mogućnost da se prema apelantu primijene i druge mjere osiguranja nesmetanog vođenja postupka, primjenom principa proporcionalnosti iz člana 123. stav

2. ZKP. Međutim, u konkretnom slučaju nije ustanovio da su se ispunile zakonske pretpostavke za primjenu blažih mjera.

21. Sud BiH je donio Rješenje broj S 1 2 K 020433 16 Kv 4 od 2. februara 2016. godine kojim je apelantovu žalbu izjavljenu protiv rješenja od 27. januara 2016. godine odbio kao neosnovanu.

22. U obrazloženju rješenja Sud BiH je najprije naveo žalbene navode, koji se, između ostalog, ogledaju u sljedećem: da je apelantu povrijeđeno pravo na pravičnu raspravu pred nezavisnim i nepristrasnim sudom, da je postupano suprotno odredbama ZKP nakon što je zatraženo izuzeće glavnog tužioca, da je osporen zaključak o osnovanoj sumnji, jer ne postoje dokazi da je apelant počinio „određeno krivično djelo“, da su o istrazi koja se, navodno, vodi u Bosni i Hercegovini apelant i ostali osumnjičeni saznali tek iz prijedloga za određivanje pritvora, te je ona pravno irelevantna, te da nema dokaza o njihovom saznanju o postojanju istrage i svjesnog i voljnog djelovanja u pravcu ometanja istrage, da iz izjave svjedoka A. S. ne proizlaze ni druga bitna obilježja bića krivičnog djela, kao i da su izjava i ostali dokazi selektivno analizirani, da činjenice predmeta u odnosu na postojanje osnovane sumnje u vezi sa krivičnim djelom iz člana 119.a KZ predstavljaju jasnu politizaciju slučaja, da apelantu nije dostavljena naredba o provođenju posebnih istražnih radnji, kao ni audiosnimci, te da je upitna autentičnost razgovora, kao i da je apelant tek saslušanjem kod tužioca bio saslušan na okolnosti člana 219.a KZ, a bez predočavanja naredbe o proširenju istrage. Također, apelant je u žalbi osporio postojanje posebnih pritvorskih razloga. Tužilaštvo je dalo odgovor na žalbu, navodeći da su svi navodi neosnovani.

23. Sud BiH je, nakon što je ispitao pobijano rješenje u granicama istaknutih žalbenih navoda, te izvršio uvid u spis, donio odluku dajući svoje razloge za nju. Naime, Sud BiH je naveo da ne postoji povreda prava na presumpciju nevinosti apelanta i prava na nepristrasan i nezavisan sud, navodeći da apelant nije doveo u pitanje nepristrasnost sudije za prethodni postupak, kao i da je u ožalbenom rješenju sve navedeno ograničeno na opis stanja sumnje. Dalje, Sud BiH je naveo da ne postoji povreda odredaba ZKP, jer je ročište za određivanje pritvora nastavljeno i poslije podnesenog prijedloga za izuzeće postupajućeg tužioca koje je, prema ocjeni Suda, podneseno Sudu kao nenadležnom da odlučuje o tome, bez dokaza da je podneseno kome je trebalo biti podneseno, kao i kada je Sud nastavio da poduzima radnje na ročištu povodom određivanja pritvora u skladu sa članom 33. ZKP i članom 13. stav 2. ZKP.

24. Dalje, u vezi sa kršenjem čl. 5. i 6. ZKP, a u vezi sa pravom na apelantovu odbranu iz člana 5. stav

2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), Sud BiH je naveo (pozivajući se na sadržaj člana 5. stav 2. Evropske konvencije) da su apelantu prilikom ispitivanja od ovlaštenih lica, predočeni razlozi za lišavanje slobode, te nije od utjecaja činjenica da je postupajući tužilac apelantu predočio i dodatnu činjeničnopravnu kvalifikaciju radnji koje mu se stavljaju na teret. Sud BiH je zaključio da je, prema standardima Evropske konvencije u vezi sa ovim pravom, bitno da su apelantu prije davanja iskaza pred postupajućim tužiocem predočene sve činjenice za koje se tereti i da mu je data mogućnost da se izjasni o njima. Također, Sud BiH je naveo da iz sadržaja rješenja o određivanju pritvora i zapisnika sa ročišta povodom razmatranja prijedloga proizlazi da je apelant bio obaviješten i upoznat sa dokazima na kojima se temelji osnovana sumnja, odnosno sa njihovim sadržajem u mjeri koja je neophodna za ispitivanje osnovanosti prijedloga. Bez obzira na obiman dokazni materijal koji je apelantu dostavljen neposredno pred početak ročišta, on je na ročištu prezentiran i pročitan, te je apelant imao mogućnost da se očituje pred sudom, čime je zadovoljen standard člana 5. stav 2. Evropske konvencije.

25. Sud BiH je, također, razmotrio navode da nisu ostvarena bitna obilježja krivičnog djela ometanje rada pravosuđa, jer se u konkretnom slučaju ne radi o krivičnom postupku koji se vodi po zakonu Bosne i Hercegovine. Sud BiH je utvrdio da je sudija za prethodni postupak pravilno utvrdio činjenicu da se krivični predmet, u odnosu na koji se sumnja da je izvršeno ometanje, vodi po zakonima Bosne i Hercegovine. Navedeno proizlazi iz činjenice da je Tužilaštvo BiH 13. septembra 2012. godine donijelo naredbu o provođenju istrage protiv Nasera Keljmendija i drugih, ali i naredbu o proširenju istrage 18. augusta 2014. godine prema apelantu i drugim licima koji su obuhvaćeni istom naredbom. Sud BiH je naveo da je nesporno da je u pogledu osumnjičenog Nasera Keljmendija Tužilaštvo BiH ustupilo krivično gonjenje Specijalnom tužilaštvu Kosova, ali ova činjenica nije od odlučnog značaja, imajući u vidu da istragu protiv apelanta vodi Tužilaštvo BiH po zakonima Bosne i Hercegovine, te je „jasno da su radnje koje se osumnjičenim u ovom predmetu stavljaju na teret vezane za krivični postupak koji se vodi po zakonu Bosne i Hercegovine“. Dalje, Sud BiH se izjasnio zašto nije značajna činjenica da je apelant obaviješten o tome da glavni tužilac ne vodi istraga protiv njega (u julu 2014. godine), navodeći da je naredba o proširenju istrage u odnosu na apelanta donesena nakon obavještenja apelanta o „neprovođenju istrage“ od tužioca. Sud BiH je, također, prihvatio zaključak sudije za prethodni postupak da se osnovano ukazuje o postojanju sumnje da je apelant znao za navedenu istragu u Bosni i Hercegovini, navodeći da postoji „sarajevski proces“, a što proizlazi iz dijelova transkripta presretnute komunikacije. Dalje, Sud BiH je naveo da je apelant direktno zainteresiran za svjedočenje svjedoka u ovom predmetu s obzirom na to da je i optužnicom Specijalnog tužilaštva „Republike Kosovo“ označen kao jedan od saizvršilaca, i to upravo na temelju dokaza koje je ustupilo Tužilaštvo BiH radi procesuiranja Nasera Keljmendija. Dalje, Sud BiH je potvrdio navod apelantove odbrane da je po apelantovom zahtjevu naloženo brisanje apelanta iz ove optužnice, ali je Sud BiH ocijenio da su upravo dati razlozi za ovakav nalog suda (u Prištini) dodatni argument u prilog apelantovom saznanju da je i on jedan od osumnjičenih. Sud BiH je, s tim u vezi, citirao dijelove odluke Osnovnog suda u Prištini, te je zaključio da zaključak sudije za prethodni postupak o bitnim obilježjima krivičnog djela nije proizvoljan, te da se žalbom neosnovano ukazuje na povredu člana 5. stav 4. Evropske konvencije.

26. Sud BiH je dalje ispitao navode o zakonitosti provođenja posebnih istražnih radnji, te je ustanovio da je obrazloženje rješenja sudije za prethodni postupak dalo jasnu argumentaciju, koje je prihvatilo i ovo Vijeće Suda BiH. Apelantu su prilikom ispitivanja, kako proizlazi iz zapisnika o saslušanju apelanta, predočeni osnovi sumnje, kao i dokazi na kojima se temelji zaključak o postojanju osnovane sumnje, između ostalog, relevantni dijelovi transkripta i materijala dobijenih provođenjem posebnih istražnih radnji, te se Sud pozvao na apelantovu mogućnost da, u skladu sa članom 119. stav 3. ZKP, traži ispitivanje zakonitosti naredbe i načina na koji je provedena mjera. Dalje, Sud BiH je istakao da je ispitao, u skladu sa članom 121. ZKP, te nakon izvršenog uvida utvrdio da su posebne istražne radnje provedene po osnovu sudske naredbe.

27. Dalje, razmatrajući apelantove navode o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju u vezi sa postojanjem osnovane sumnje, Sud BiH je naveo da je razmotrio dokaze u spisu i obrazloženje osporenog rješenja, te da je utvrdio da je pobijanim rješenjem pravilno ocijenjeno da postoji dovoljno dokaza koji upućuju na osnovanu sumnju da je apelant počinio krivičnopravne radnje za koje se sumnjiči. Pri tome je postojanje osnovane sumnje utvrđeno, prema ocjeni Suda BiH, u stepenu u kojem to zahtijeva istražna faza postupka, u skladu sa standardom člana 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije i člana 132. stav 1. ZKP.

28. Sud BiH je naveo da je uvidom u obrazloženje pobijanog rješenja, kao i dokaze koji su bili predmet razmatranja prilikom njegovog donošenja, utvrdio da je prvostepeni sud pravilno ocijenio da postoji osnovana sumnja da je apelant znao za istragu koja se vodi protiv njega u Tužilaštvu BiH u predmetu koji je činjenično i pravno povezan sa predmetom koji se vodi pred Osnovnim sudom u Prištini. Dalje, ocjenom dokaza ispravno je utvrđeno da se osnovano sumnja da je apelant znao da je u tom postupku kao svjedok predložena A. S., koja je trebalo da se sasluša putem videolinka pred Sudom BiH po zamolnici Osnovnog suda u Prištini. Na ovakav zaključak ukazuju presretnuti razgovori iz kojih je jasno vidljivo da je apelant u potpunosti uključen u postupak koji se vodi na Kosovu i da ima informacije o svemu što se dešava u tom postupku.

29. Također, prema mišljenju Suda BiH, na osnovu ocjene dokaza zaključak sudije za prethodni postupak o postojanju osnovane sumnje da su osumnjičeni Bakir Dautbašić i Bilsena Šahman postupali po prethodnom dogovoru i apelantovim uputama je pravilan, te da su, ostvarivši kontakt sa svjedokom A. S. prije njegovog svjedočenja, pokušali da utječu na njega radi ometanja postupka i davanja lažnog iskaza. Sud BiH je ustanovio da ovaj zaključak nije doveden u pitanje navodima žalbe da su dokazi ocijenjeni selektivno, da je iskaz svjedoka A. S. kontradiktoran i da se nije ocijenio dio iskaza svjedoka S. Ž., te je, prema mišljenju Suda BiH, o pitanju sporne činjenice kako je do kontakta došlo sudija za prethodni postupak pravilno ocijenio izjavu svjedoka A. S., kao i potkrepljujuću izjavu drugog svjedoka, što je potvrđeno i analizom presretnute komunikacije.

30. Dalje, Sud BiH je analizirao i dostavljene dokaze, te je utvrdio da se ne radi o proizvoljnom zaključku sudije za prethodni postupak kada je zaključio da iz dokaza proizlazi osnovana sumnja da su Bakir Dautbašić i Bilsena Šahman poduzeli radnju zastrašivanja, kao svojevrsni oblik prijetnje ispoljene prema svjedoku A. S., sa tačno određenim ciljem djelovanja, koji se ogleda u navođenju na davanje lažnog iskaza prilikom svjedočenja u predmetu protiv Nasera Keljmendija. Sud BiH je naveo dio iskaza svjedoka na koji se pozvao Sud donoseći prethodno rješenje, a koji je potvrđen i nalazom vještačenja mobilnih telefonskih aparata i ostvarenom komunikacijom sa baznih stanica koje odgovaraju lokacijama kretanja osumnjičene Bilsene Šahman, koje je naveo i svjedok A. S.

31. Sud BiH je naveo da je potpuno jasno da je postupak u kojem je trebalo da svjedoči svjedok A. S. u vezi sa postupkom u istrazi protiv apelanta, kao i da svjedok može biti podvrgnut prilikom svjedočenja i pitanjima o kojima se nije ranije izjašnjavao u istrazi. Sud BiH je istakao i što znači terminologija „lažnog iskaza“, te imajući u vidu činjenicu da iz presretnutih razgovora proizlazi da apelant priprema pitanja advokatu koja će svjedoku postaviti, jasno je, prema mišljenju Suda BiH, da je neosnovan navod žalbe o osporavanju značaja iskaza ovog svjedoka i da bi on bio u prilici da činjenice o kojima bude pitan prilikom svjedočenja prezentira na način kako bi to odgovaralo apelantu, kao i optuženom Naseru Keljmendiju.

32. Sud BiH se dalje osvrnuo na presretnute razgovore apelanta i osumnjičenog Bakira Dautbašića, kao i apelanta sa drugim licima, te je zaključio da se osnovano može zaključiti da se apelant poistovjećuje sa odbranom optuženog u predmetu pred Osnovnim sudom u Prištini. Također, Sud BiH se očitovao i na navod da je svjedok A. S. nebitan svjedok, navodeći da ZKP ne poznaje bitne i nebitne svjedoke, te je naveo da se radi o pogrešnim zaključcima odbrane u vezi sa važnošću iskaza ovog svjedoka u vrijeme kada su osumnjičeni, kako se to osnovano sumnja, preduzeli radnje koje im se prijedlogom Tužilaštva BiH stavljaju na teret.

33. Sud BiH je, također, utvrdio da nije proizvoljan zaključak iz osporenog rješenja o osnovanoj sumnji povodom činjenice da osumnjičeni Bakir Dautbašić i Bilsena Šahman preduzimaju radnje u dogovoru sa apelantom u kojem pravcu je ocijenjena presretnuta komunikacija, te je sud naveo da se iz same hronologije događaja o kojoj osumnjičeni razgovaraju (u presretnutoj komunikaciji) može izvesti zaključak o postojanju dovoljno dokaza u prilog osnovanoj sumnji da su osumnjičeni znali da je svjedok A. S. odbio da svjedoči, navodeći kao razlog pritisak koji se na njega vrši, te da se nakon ovog datuma iz presretnute komunikacije jasno uočavaju aktivnosti osumnjičenih u preduzimanju radnji, kako se osnovano sumnja, da diskreditiraju iskaz svjedoka o upućenim prijetnjama.

34. Sud BiH je istakao da se navodima apelantove odbrane da je upravo navedena komunikacija dokaz činjenice da je svjedok A. S. iznuđivao apelanta, ne dovodi u sumnju zaključak sudije za prethodni postupak, jer se ovaj dio komunikacije odbrane tumači selektivno i ne navodi se ostatak komunikacije koji je Sud BiH naveo. Dalje, Sud BiH je, također, zaključio na osnovu razgovora između apelanta i Bakira Dautbašića „za vrijeme kod notara“, kao i kod činjenice da je notarska izjava pronađena kod apelanta, da se ne radi o proizvoljnom zaključku sudije za prethodni postupak kada je naveo da postoji osnovana sumnja u pogledu činjenice da je apelant obaviješten o svim radnjama koje se poduzimaju i da se radi o udruženoj grupi lica koja su povezana radi izvršenja krivičnih djela i pri čemu svako od njih daje svoj udio u izvršenju djela.

35. Također, Sud BiH je u potpunosti podržao zaključak sudije za prethodni postupak da se iz transkripta presretnutih razgovora osnovano sumnja da su apelant i osumnjičeni Bakir Dautbašić znali da je po prijavi svjedoka A. S. u vezi sa pritiscima na njega povodom predmeta „Keljmendi“ pokrenuta istraga, te se iz transkripta presretnutih razgovora osnovano može zaključiti da su osumnjičeni (apelant i Bakir Dautbašić), pokušavajući da zaustave istragu, koristili nedozvoljenu trgovinu utjecajem prema zaposleniku Ambasade SAD za kojeg su smatrali da ima službeni ili utjecajni položaj i u tom smislu mu ponudili i obećali nagradu u vidu imenovanja supruge ovog lica na položaj ambasadora BiH u Sloveniji, a u zamjenu da ovo lice posreduje u tome da službeno ili odgovorno lice u Tužilaštvu BiH ne izvrši službene radnje u postupku, tačnije da se istraga zaustavi. Sud BiH je naveo da je sasvim nebitno da je postupak imenovanja realiziran na prijedlog Predsjedništva BiH, jer se radi o formalnoj proceduri.

36. Sud BiH je utvrdio, na osnovu dostavljenih dokaza uz prijedlog Tužilaštva BiH za određivanje pritvora apelantu, da sudija za prethodni postupak nije izveo proizvoljne zaključke na apelantovu štetu o postojanju osnovane sumnje kao condicio sine qua non za određivanje mjere pritvora zbog čega je prigovor odbrane odbijen kao neosnovan.

37. Sud BiH je isto zaključio i u vezi sa žalbenim navodima o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju o pitanju zaključka o postojanju posebnih razloga za pritvor iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKP za određivanje pritvora apelantu. Polazeći od žalbenog navoda da je sudija za prethodni postupak, koristeći prirodu radnji koje se apelantu stavljaju na teret, povrijedio presumpciju nevinosti, Sud BiH je ustanovio da je ovaj navod neosnovan. Sud BiH je naveo da iz zaključka sudije za prethodni postupak o postojanju opasnosti od ometanja istrage utjecajem na svjedoke, saosumnjičene ili na drugi način proizlazi da je osporeno rješenje pošlo od obimnosti predmeta, da Tužilaštvo ima namjeru da provede još istražnih radnji, da ispitati još svjedoka i da otkrije još saučesnika, da je apelant svjestan procesne pozicije u kojoj se nalazi, te da su mu predočeni dokazi na kojima se temelji osnovana sumnja, dok se sekundarni argument zasniva na ličnosti apelanta, čije je ponašanje, kako se osnovano sumnja, prije lišavanja slobode održavalo njegovu namjeru da osujeti provođenje istrage za koju je znao, ili je sumnjao da se provodi. Sud BiH je, stoga, utvrdio da je pravilan zaključak sudije za prethodni posupak da svi navedeni pokazatelji o osnovanoj sumnji u počinjenje radnji koje se stavljaju na teret apelantu, ali i dokazi koji osnovano ukazuju da je apelant već preduzimao radnje pokušavajući da opstruira istragu povodom prijave svjedoka A. S. o izvršenom pritisku, opravdavaju strah da bi apelant mogao zloupotrijebiti svoju ponovno stečenu slobodu dalje vršeći radnje s navedenim ciljem. Sud BiH se dalje osvrnuo na odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine na koje se pozivala apelantova odbrana, te je ustanovio da je u konkretnom predmetu odluka o određivanju pritvora opravdana konkretnim i valjanim razlozima navedenim u obrazloženju pobijanog rješenja, a koja objektivno ukazuju na to da je apelant već pokušao, te s obzirom na navedenu okolnost, postoji ozbiljan rizik da će opet pokušati da utječe na svjedoke ili da ometa postupak u cjelini. Sud BiH je dalje ukazao na politički položaj apelanta, kao i da se radi o osnivaču novina i web-portala, a koje novine su, kako se osnovano sumnja, već korištene u svrhu izvršenja radnji koje se stavljaju na teret apelantu, što je potkrijepio sadržajem presretnutih razgovora, te se, prema mišljenju Suda BiH, može opravdano zaključiti da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi boravkom na slobodi apelant koristio, odnosno nastavio da koristi navedene lične okolnosti pokušavajući da ometa istragu.

38. U vezi sa postojanjem posebnih razloga za određivanje pritvora iz člana 132. stav 1. tačka c) ZKP, u vezi sa kojim je apelantova odbrana ukazivala na proizvoljno primijenjen zakon i proizvoljnost u zaključivanju, Sud BiH je potvrdio zaključak sudije za prethodni postupak koji je opravdan konkretnim i valjanim razlozima o naročitim okolnostima, te je Sud BiH naveo da je nužno podsjetiti da se osnovano sumnja da je apelant, upravo pokušavajući da zaustavi istragu u ovom predmetu, ostvario i radnje drugog krivičnog djela. Također, opet pozivajući se na transkripte presretnutih razgovora, Sud BiH je naveo da se osnovano može zaključiti i o okolnosti da je apelant koristio svoju političku poziciju kako bi pokušao utjecati na zatvaranje istrage u ovom predmetu. Stoga je i Sud BiH zaključio da sve navedene okolnosti u svojoj ukupnosti predstavljaju naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant ponoviti, odnosno dovršiti krivično djelo ometanje istrage ukoliko mu se omogući da se brani sa slobode.

39. Sud BiH je naveo da je sudija za prethodni postupak dao jasne razloge zbog čega se primjenom blažih mjera nije mogla ostvariti ista svrha, te je ovaj zaključak podržao i Sud BiH.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

40. Apelant ističe povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i člana 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije, kao i povredu prava iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije u vezi sa povredom prava na nezavisan i nepristrasan sud iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na pretpostavku nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Iako nije eksplicitno navedeno, čini se da apelant ukazuje i na povredu prava iz člana 5. stav 2. Evropske konvencije. Apelant ističe povredu prava na nepristrasan i nezavisan sud, kao i pretpostavke apelantove nevinosti, jer su nakon lišavanja slobode Bakira Dautbašića i Bilsene Šahman, što je objavljeno u medijima, Sud BiH i Tužilaštvo BiH izdali zajedničko saopćenje za javnost, čime je došlo do povrede apelantovog prava da o njemu odlučuje nezavisan i nepristrastan sud. Prema apelantovom mišljenju, Sud BiH se svrstao na jednu od strana u postupku. Apelant navodi da je Visoko sudsko i tužilačko vijeće (VSTV) podržalo stavove Suda BiH i Tužilaštva BiH iz saopćenja za javnost. Apelant se poziva na mišljenje Savjetodavnog vijeća evropskih sudija o ulozi nezavisnog tijela, što je, prema apelantovom mišljenju, u konkretnom slučaju VSTV, te je zaključio da se Sud BiH priklonio Tužilaštvu BiH, a VSTV je dalo podršku takvom postupanju. Apelant osporava i sam sadržaj saopćenja iz kojeg proizlazi a, prema apelantovom mišljenju, suprotno odredbama relevantnih zakona koje je citirao, da Sud BiH i Tužilaštvo BiH „zajedno nastavljaju borbu protiv svih krivičnih djela“. Dalje, pozivajući se na etički kodeks za sudije, kao i općeprihvaćeno stanovište u domaćoj i međunarodnoj praksi u vezi sa nepristrasnosti sudija, apelant se pita da li je moguće, nakon ovakvog saopćenja koje sadrži i prijetnje, da će Sud BiH biti nezavisan. Apelant dalje analizira dijelove saopćenja, te kao sporan sadržaj navodi dio: „Svi oni koji pošteno rade i žive od svog rada nemaju niti jedan razlog za strah od Suda i Tužilaštva Bosne i Hercegovine i potpuno smo sigurni da mirno spavaju. Oni pak drugi, koji su se na bilo koji način ogriješili o zakon, svakako imaju razloga za zabrinutost. Sud i Tužilaštvo BiH nemaju namjeru podleći pritiscima ma od koga oni dolazili. Odlučnije nego ikada nastavljamo borbu protiv svih djela iz naše nadležnosti, uz potpuno poštivanje pravila, procedura i zakona Bosne i Hercegovine.“ Apelant navodi da je saopćenje dato isključivo u vezi sa apelantovim slučajem, te navodi da ono ukazuje da apelant ima razloga za zabrinutost, što predstavlja povredu prava na pretpostavku nevinosti. Dalje, apelant navodi, u ovom dijelu i bitnu činjenicu, da se predsjednica Suda BiH u vrijeme uvođenja posebnih istražnih radnji sastala sa glavnim tužiocem i direktorom SIPA-e, a kako je objavljeno na zvaničnoj stranici SIPA-e, predsjednica Suda BiH je održala sastanak „jer je u proteklom periodu realiziran veliki broj operativnih aktivnosti u više desetina predmeta koje su koordinirale ove institucije a u borbi protiv organiziranog kriminala (...) čelnici tri institucije dogovorili su efikasniju saradnju“. Apelant navodi da je, iako je to predsjednica Suda demantirala, jasno da se razgovaralo o saradnji na krivičnim predmetima.

41. Dalje, apelant je naveo zašto smatra da mu je povrijeđeno pravo iz člana 5. stav 1. tačka c) i člana 5. stav 3. Evropske konvencije. Polazeći od standarda koji propisuju navedeni članovi, apelant ističe da je Sud BiH pogrešno primijenio materijalno pravo. Citirajući dio odluke Suda BiH u kojem je rečeno da je sudija za prethodni postupak pravilno utvrdio odlučnu činjenicu iz koje proizlazi da se krivični predmet u odnosu na kojeg se sumnja da je izvršeno ometanje krivičnog postupka vodi po zakonima BiH, kao i ostalo iz osporenog rješenja, apelant ističe da je Tužilaštvo BiH istragu protiv Nasera Keljmendija ustupilo pravosudnim organima „Republike Kosovo“, te da su trenutkom ustupanja krivičnog gonjenja pravosudnim organima druge države i prihvatanjem „Republike Kosovo“ ustupanja pravosudni organi Bosne i Hercegovine izgubili svaku dalju nadležnost za postupanje u navedenom predmetu, što je nesporno u pravnoj teoriji i praksi koju apelant citira. Polazeći od člana 241. KZ, apelant zaključuje da se u konkretnom slučaju postupak vodi po zakonima druge države u postupku u kojem apelant nije optužen. Dalje, apelant upućuje na odluku suda u Prištini u kojoj je rečeno „da nikakva krivična istraga nije pokrenuta protiv [apelanta] za krivična djela za koja se na njega sumnja ni na Kosovu ni u BiH“. Apelant dalje ističe da je istraga u Bosni i Hercegovini koja se vodi protiv njega irelevantna, te da je za istragu, kao i ostali osumnjičeni, saznao tek iz prijedloga za određivanje pritvora (od 12. januara 2016. godine, u odnosu na ostale osumnjičene), dakle, nema saznanja osumnjičenih o postojanju istrage, niti o svjesnom i voljnom djelovanju navedenih lica koje je usmjereno na ometanje rada pravosuđa BiH, što se odnosi i na apelanta, navodnog nalogodavca. Osim toga, apelant navodi da čak i kada bi bili tačni navodi svjedoka A. S., a nisu, očigledno je iz njegovog iskaza da se on odnosi samo na postupak koji se vodi pred Osnovnim sudom u Prištini. Apelant je naveo da se istraga na koju se Sud BiH poziva po naredbi o provođenju istrage od 13. septembra 2012. godine odnosi na predmet u kojem nisu optuženi ni apelant, ni Naser Keljmendi, a koja je okončana podizanjem optužnice koju dostavlja u prilog apelaciji, a dodatno pojašnjava da je u odnosu na drugi dio istrage, u odnosu na Nasera Keljmendija, istragu preuzelo Specijalno tužilaštvo na Kosovu. Dalje, apelant navodi da o naredbi od 18. augusta 2014. godine apelant i drugi osumnjičeni nisu imali nikakva saznanja, te ističe potvrdu glavnog tužioca od 16. jula 2014. godine, što dalje dovodi u vezu sa brisanjem apelanta iz optužnice u predmetu protiv Nasera Keljmendija, a što, prema apelantovom mišljenju, proizlazi i iz presretnutih razgovora. Međutim, Sud BiH je, kako apelant navodi, sve ovo ocijenio na teret apelantu, a nije ocijenio druge okolnosti koje apelant opet detaljno ističe u vezi sa krivičnim predmetom u Prištini u kojem apelant treba da se pojavi kao svjedok. Sve navedeno apelant dovodi u vezi sa pravom odbrane Nasera Keljmendija da pozove apelanta, a ovaj u vezu sa tim da konsultira advokate, što apelant potkrepljuje i zakonskim odredbama i relevantnim pravnim stajalištima. Dalje, apelant navodi da je moguće da će svjedok A. S. u budućnosti dobiti status svjedoka u predmetu koji se vodi protiv apelanta, ali on to trenutno nije, niti je ikada bio. Apelant, stoga, zaključuje da je, u skladu sa članom 241. KZ, nadležnost organa u Bosni i Hercegovini u konkretnom slučaju mogla biti uspostavljena samo da je u „Republici Kosovo“ donesena naredba o provođenju istrage protiv osumnjičenih i na osnovu toga zatražena međunarodna pravna pomoć od Bosne i Hercegovine, ali i u tom slučaju lišavanje slobode i određivanje pritvora po odredbama člana 8. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći nije predviđeno. Apelant ističe da ni druga bitna obilježja krivičnog djela ne proizlaze iz izjave svjedoka A. S., odnosno upotreba sile, prijetnje, zastrašivanje, obećavanje ili davanje nedopuštene koristi radi navođenja na davanje lažnog iskaza ili davanje iskaza. Svjedok ni na koji način ne tereti apelanta, što apelant opet ističe kroz obrazlaganje dijelova iskaza ovog svjedoka a, osim toga, zaključuje da je ona nebitan svjedok i za postupak u Prištini. Osim toga, ona navodi da je od nje traženo da ne mijenja iskaz, što, ako je i tačno, ne potpada pod član 241. KZ. Dalje, apelant ističe selektivnu analizu dokaza kako izjave navedenog svjedoka, tako i ostalih svjedoka, te smatra da se iz cjelokupnog razgovora zaključuje da je ona prva kontaktirala sa Bakirom Dautbašićem. Apelant osporava i zaključak Suda u odnosu na činjenicu da Sud BiH apelantov čin nalaganja Bakiru Dautbašiću zasniva na tome da je Bakir Dautbašić redovno obavještavao apelanta, kao i u sačinjavanju notarske izjave, pri čemu apelant ističe da bi upravo suprotno postupanje (neprijavljivanje kriminalne radnje koju apelant naziva „reketiranje“ od svjedoka A. S.) predstavljalo krivično djelo. Apelant pojašnjava i činjenicu zbog koje je notarski ovjerena izjava nađena kod njega, imajući u vidu političku situaciju u kojoj se apelant nalazio u tom momentu. Dalje, u odnosu na osnove sumnje za krivično djelo iz člana 219. a) KZ, apelant navodi da je Sud BiH ocijenio kao potpuno nebitnu činjenicu da je postupak imenovanja ambasadora realiziran na prijedlog Predsjedništva BiH, što predstavlja jasnu manipulaciju činjenicama prema apelantu i politizaciju slučaja, koju apelant dalje obrazlaže činjenicom da je Bakir Izetbegović inicirao kadrovsko rješenje za Sloveniju. Apelant je dostavio CV N. H. i narednog dana Predsjedništvo BiH je, bez apelantovog utjecaja, izvršilo imenovanje, te zaključuje da nema dokaza u pogledu osnova sumnji ni za ovaj dio optužbi.

42. Dalje, apelant ističe da mu nije dostavljena naredba o provođenju posebnih istražnih radnji, niti audiosnimci prisluškivanih razgovora, te navodi da su transkripti često slobodna interpretacija tužioca. Apelant navodi hronologiju događaja u SIPA-i, gdje mu je predočen osnov sumnje o kojem se izjasnio, te je naveo da je nekoliko sati kasnije postupajući tužilac prilikom ispitivanja naveo da je nezadovoljan kvalifikacijom djela i činjeničnim stanjem, te ga je ispitivao bez predočavanja naredbe o proširenju istrage, koja je kasnije izrađena i uložena u spis, a u kojoj je apelanta osumnjičio za potpuno novo krivično djelo, što je Sud Bih potpuno ignorirao.

43. Apelant je, također, ukazao na razloge Suda BiH prilikom pozivanja na pritvorske razloge iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKP, te smatra da, u suštini, u svakom slučaju postojanja osnovane sumnje da je počinjeno krivično djelo ometanje rada pravosuđa moraju postojati razlozi za obligatorni pritvor, jer je, po stavu Suda, samom prirodom djela konzumirano postojanje koluzijske opasnosti. Dalje, apelant citira dijelove odluke, te dalje pojašnjava da pisanje „Avaza“ nema veze sa svjedočenjem svjedoka A. S., da je o tome već ranije obavještavano na raznim portalima i u novinama, te ističe da je svjedok već dao svoj iskaz, a protiv apelanta je podignuta optužnica, te, dakle, prikupljeni svi dokazi i saslušani svjedoci. Apelant smatra da se Tužilaštvo BiH oslanja samo na inkriminaciju samog konkretnog predmeta koji je, navodno, kompleksan. Apelant se pozvao na odluke Ustavnog suda u predmetima br. AP 3619/08 i AP 1551/15, te međunarodnu praksu i pravnu literaturu kako bi dokazao da je ovakav stav Suda BiH suprotan navedenom. U odnosu na pritvorski razlog iz člana 132. stav 1. tačka c) ZKP i u odnosu na razloge odluke Suda BiH koje je citirao, apelant, opet, zaključuje da se radi o obligatornom pritvoru za sva krivična djela počinjena u stjecaju. Apelant opet detaljno obrazlaže dijelove rješenja, te navodi da je lišen slobode zbog političkog djelovanja, da je rješenje kontradiktorno, da se transkripti tumače na apelantovu štetu, te da se radnje koje je Sud BiH ocijenio ne mogu dovesti u vezu sa bojazni da bi mogao ponoviti krivično djelo ometanje rada pravosuđa ili davanje nagrade ili drugi oblik koristi za trgovinu utjecajem. U apelaciji apelant se, da bi potkrijepio svoje navode, pozvao na odluke Evropskog suda za ljudska prava i odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

b) Odgovor na apelaciju

44. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je naveo da su, najprije, u rješenju sudije za prethodni postupak dat standard osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret, taksativno navedeni dokazi iz kojih proizlaze činjenice i okolnosti na kojima je Sud BiH temeljio svoje uvjerenje o postojanju osnovane sumnje, te obrazloženje dokaznog materijala koji ukazuje na osnovanu sumnju. U odluci o određivanju mjere pritvora dati su argumenti i detaljno obrazloženje kako u pogledu osnovane sumnje, kao opće pretpostavke, tako i posebnih pritvorskih razloga. U pogledu navoda o pristrasnosti suda zbog zajedničkog saopćenja, Sud BiH je istakao da saopćenje ne sadrži, niti na bilo koji način upućuje na zaključke o apelantovoj krivici, jer se apelant u saopćenju ne spominje, niti iz saopćenja proizlazi bilo kakva poveznica sa postupkom koji se vodi protiv apelanta. Sud BiH je saopćenjem dao jasnu poruku da je nezavisan i nepristrasan. Sud BiH se osvrnuo na apelantove navode, ponavljajući i obrazlažući iznesene stavove u odluci. Također je navedeno da saopćenje za javnost, koje apelant spominje, nije moglo, niti je utjecalo na nepristrasnost sudija Vijeća, niti se saopćenje ticalo slučaja koji je predmet razmatranja Vijeća, te je mišljenje članova Vijeća doneseno isključivo na činjenicama iz spisa. Sud BiH je istakao da je potvrđena optužnica protiv apelanta 15. februara 2016. godine, te da se naredni dan treba odlučiti o prijedlogu za produživanje pritvora apelantu.

45. U veoma opsežnom odgovoru na apelaciju (54 strane) Tužilaštvo BiH je navelo da je apelacija neosnovana, odnosno preuranjena ili ratione materiae nedopustiva u dijelu koji se odnosi na član 6. Evropske konvencije. Tužilaštvo je ukazalo da prilikom lišavanja slobode apelanta nisu povrijeđena prava koja ističe u apelaciji. Dalje, Tužilaštvo BiH detaljno navodi tok postupka i hronologiju događaju, predmete koje vodi Tužilaštvo BiH, između ostalog, predmet koji je ustupljen Specijalnom tužilaštvu Kosova, kao i istragu protiv apelanta pred Tužilaštvom BiH po naredbi o proširenju istrage od 14. augusta 2014. godine. Tužilaštvo BiH ističe da, i pored dostavljanja dokaza u ustupljenom predmetu drugoj državi, nije ustupljeno krivično gonjenje u cijelom predmetu, te je istraga pred Tužilaštvom BiH ostala otvorena i proširena na apelanta. Dalje, Tužilaštvo se očitovalo na činjenicu da je svjedok A. S. Trebalo da bude saslušan po zamolnici za potrebe Osnovnog suda u Prištini, ali je svjedok 18. decembra 2015. godine saopćio da ne smije svjedočiti zbog prijetnji, a prijetnje je prijavio Tužilaštvu BiH. Dalje, Tužilaštvo opširno navodi šta je biće krivičnog djela iz člana 241. KZ, pozivajući se na dijelove komunikacija koje je citirao, na zaštitu svjedoka koja proizlazi iz Konvencije UN i Rezolucije Vijeća Evrope, opisujući detaljno daljnji tok postupka po prijavi svjedoka A. S. pred Tužilaštvom BiH. Dalje, na velikom broju stranica odgovora na apelaciju Tužilaštvo BiH je navelo dokaze na kojima temelji osnovanu sumnju, te je citiralo izjave saslušanih svjedoka, vještačenje mobilnih telefona, analizu listinga, pisanje „Dnevnog avaza“, kao i komunikacije koje su rezultat posebnih istražnih radnji. Na osnovu dokaza prikupljenih u istrazi Tužilaštvo BiH je zaključilo da je apelant sa ostalim osumnjičenim izvršio krivičnopravne radnje koje mu se stavljaju na teret, te je osporilo apelantove navode o nepostojanju osnovane sumnje. Takođe, Tužilaštvo se osvrnulo na odluke Suda BiH u vezi sa posebnim razlozima za pritvor iz člana 132. stav 1. tač. b) i c), te je zaključilo da nema ništa što ukazuje da je apelantov zahtjev opravdan. Tužilaštvo je istaklo i da je optužnicu potvrdio Sud BiH.

V. Relevantni propisi

46. Krivični zakon Bosne i Hercegovine (“Službeni glasnik Bosne i Hercegovine” br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04 , 30/05, 53/06, 55/06 32/07 8/10, 47/14, 22/15 i 40/15) u relevantnom dijelu glasi:

Član 26.

Pokušaj (1) Ko s umišljajem započne činjenje krivičnog djela, ali ga ne dovrši, kaznit će se za pokušaj krivičnog djela ako se za to krivično djelo može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna, a za pokušaj drugog krivičnog djela kad zakon izričito propisuje kažnjavanje i za pokušaj.

(2) Učinitelj će se za pokušaj krivičnog djela kazniti u granicama kazne propisane za to krivično djelo, a može se i blaže kazniti.

Član 219a. stav 1.

(1) Ko posredno ili neposredno licu koje ima službeni ili društveni ili uticajni položaj ili drugi status učini ili ponudi ili obeća nagradu ili kakvu drugu korist da posreduje da službeno ili odgovorno lice u institucijama Bosne i Hercegovine ili strano službeno lice ili međunarodni službenik ili arbitar ili sudija porotnik izvrši ili ne izvrši službenu ili drugu radnju kaznit će se kaznom zatvora u trajanju od šest mjeseci do pet godina. Ometanje rada pravosuđa Član 241.

(1) Ko koristi fizičku silu, prijetnju, zastrašivanje ili obećava, nudi ili daje nedopuštenu korist, kako bi naveo na davanje lažnog iskaza ili spriječio davanje iskaza ili izvođenje dokaza u krivičnom postupku koji se vodi po zakonu Bosne i Hercegovine, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do 10 godina.

(2) Ko koristi fizičku silu, prijetnju ili zastrašivanje kako bi spriječio sudiju, tužitelja ili službenu osobu organa za provođenje zakona da vrše službenu dužnost u vezi s krivičnim postupkom koji se vodi po zakonu Bosne i Hercegovine kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine.

Udruživanje radi činjenja krivičnih djela Član 249. stav 1.

(1) Ko organizira grupu ljudi ili na drugi način udružuje tri ili više osoba u cilju učinjenja krivičnih djela propisanih zakonom Bosne i Hercegovine ako za takvo organiziranje ili udruživanje radi učinjenja pojedinog krivičnog djela nije propisana teža kazna, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.

47. U Zakonu o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) relevantne odredbe glase:

Član 3.

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 5.

Prava osobe lišene slobode (1) Osoba lišena slobode mora se na maternjem jeziku ili jeziku koji razumije odmah obavijestiti o razlozima lišenja slobode i istovremeno poučiti da nije dužna dati iskaz, niti odgovarati na postavljena pitanja, da ima pravo uzeti branitelja kojeg može sama izabrati, kao i o tome da ima pravo da njena obitelj, konzularni službenik strane države čiji je državljanin ili druga osoba koju ona odredi budu obaviješteni o njenom lišenju slobode.

(2) Osobi koja je lišena slobode postavit će se branitelj na njen zahtjev ako zbog svog imovnog stanja ne može snositi troškove odbrane.

Član 6.

Prava osumnjičenog, odnosno optuženog (1) Osumnjičeni već na prvom ispitivanju mora biti obaviješten o djelu za koje se tereti i o osnovama sumnje protiv njega i da njegov iskaz može biti korišten kao dokaz u daljnjem toku postupka.

(2) Osumnjičenom, odnosno optuženom se mora omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist.

(3) Osumnjičeni, odnosno optuženi nije dužan iznijeti svoju odbranu niti odgovarati na postavljena pitanja.

Član 34. stav 2.

Tužitelj odlučuje o izuzeću osoba koje su na osnovu zakona ovlaštene da ga zastupaju u krivičnom postupku. O izuzeću Tužitelja odlučuje kolegij Tužilaštva.

Član 78. stav 2.

Na početku ispitivanja osumnjičenom će se saopćiti za koje krivično djelo se tereti i osnove sumnje protiv njega, a poučit će se i o sljedećim pravima:

a) da nije dužan iznijeti svoju odbranu niti odgovarati na postavljena pitanja,

b) da može uzeti branitelja po svom izboru koji može biti prisutan njegovom ispitivanju, kao i da ima pravo na branitelja bez naknade u slučajevima predviđenim ovim zakonom,

c) da se može izjasniti o djelu koje mu se stavlja na teret i iznijeti sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist […]

d) da ima pravo u toku istrage razmatrati spise i razgledati pribavljene predmete koji mu idu u korist, osim ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage,

e) da ima pravo na besplatne usluge prevoditelja ako ne razumije ili ne govori jezik koji se koristi prilikom ispitivanja.

Član 119. stav 3.

Materijal dobijen preduzimanjem radnji i obavještavanje o preduzetim radnjama Sudija za prethodni postupak će, bez odlaganja, a nakon preduzimanja radnji iz člana 116. ovog zakona, obavijestiti osobu protiv koje je radnja bila preduzeta. Osoba protiv koje je mjera bila preduzeta može od Suda zatražiti ispitivanje zakonitosti naredbe i načina na koji je provedena mjera.

Član 131.

Opće odredbe (1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uslovima propisanim u ovom zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.

(2) Pritvor određuje ili produžava rješenjem Sud na prijedlog tužioca a nakon što Sud prethodno sasluša osumnjičenog, odnosno optuženog na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže, osim u slučaju iz člana 132. stav (1) tačka a) ovog zakona.

(3) Tužilac je dužan podnijeti obrazložen prijedlog za produženje pritvora Sudu najkasnije pet dana prije isteka roka iz rješenja o pritvoru. Sud odmah dostavlja prijedlog osumnjičenom, odnosno optuženom i njegovom braniocu.

(4) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Ako se osumnjičeni ili optuženi nalazi u pritvoru, dužnost je svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju s posebnom hitnošću.

(5) U toku cijelog postupka pritvor će se ukinuti čim prestanu razlozi na osnovu kojih je određen, a pritvoreni će odmah biti pušten na slobodu. Po prijedlogu optuženog ili branioca za ukidanje pritvora koji je zasnovan na novim činjenicama, Sud će održati ročište, odnosno sjednicu vijeća o čemu će obavijestiti stranke i branioca. Nedolazak stranaka i branioca koji su uredno obaviješteni ne sprečava održavanje ročišta, odnosno sjednice vijeća. Protiv rješenja o odbijanju prijedloga za ukidanje pritvora žalba je dozvoljena. Ako prijedlog nije zasnovan na novim činjenicama koje su značajne za ukidanje pritvora, Sud neće donijeti posebno rješenje.

Član 132.

Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo, pritvor joj se može odrediti:

[…]

b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače,

c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora tri godina ili teža kazna, […] (2) U slučaju iz stava 1. tačke b. ovog člana, pritvor će se ukinuti čim se osiguraju dokazi zbog kojih je pritvor određen.

VI. Dopustivost

48. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

49. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

50. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Suda BiH protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 4. februara 2016. godine, a apelacija je podnesena 11. februara 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

51. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

52. Apelant u apelaciji navodi povredu prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c), člana 5. st. 2, 3. i 4. Evropske konvencije, te člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije u vezi sa članom 5. stav 3. Evropske konvencije. Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

53. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) pravo na ličnu slobodu i sigurnost ličnosti.

54. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

[…] c. zakonitog hapšenja ili lišenja slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se osoba spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne;

[…]

2. Svako ko je uhapšen bit će odmah obaviješten, na jeziku koji razumije, o razlozima hapšenja i o svim optužbama protiv njega.

3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.

4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud u kratkom roku razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.

55. U konkretnom slučaju apelant je lišen slobode i nalazio se u pritvoru na osnovu odluke redovnog suda o određivanju pritvora. Stoga će Ustavni sud najprije ispitati navode o kršenju prava iz člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije – postojanje osnovane sumnje.

56. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je u više svojih odluka naglasio da se pravo na slobodu i sigurnost ličnosti ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Izuzeci od zabrane lišavanja slobode dati su u članu 5. stav 1. Evropske konvencije, koji sadrži pobrojane slučajeve kada je lišavanje slobode dopušteno. To je jedan iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi, Evropski sud, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978. godine, Serija A-25). Samo takav pristup konzistentan je s ciljem člana 5. Evropske konvencije, tj. da osigura da niko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi, Evropski sud, Quinn, presuda od 22. marta 1995. godine, Serija A- 311, i Winterwerp, presuda od 24. oktobra 1979. godine, Serija A-33). Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se, u prvom redu, u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKPBiH, koji je primijenjen u konkretnom slučaju i koji mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.

57. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda, osnovanost sumnje na kojoj se mora temeljiti hapšenje čini bitan element zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišavanja slobode propisanog članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog promatrača da je moguće da je lice koje je u pitanju počinilo krivično djelo (vidi, Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, Serija A broj 182, stav 32, i O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34). Pri tome Ustavni sud ukazuje na to da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članu 5. stav 1. Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravnu osnovu u domaćem zakonu, s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. lice koje je u pitanju mora biti zaštićeno od proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na Internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

58. Također, Ustavni sud ukazuje na to da odredba člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da lice bude lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1.c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje zakonito u smislu navedenog člana, a obuhvaća podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Međutim, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li postoje relevantni i dovoljni razlozi za pritvor (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora ovisi i o okolnostima konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad načelom poštivanja slobode pojedinca.

59. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje na to da je, u smislu odredbe člana 132. stav 1. ZKP, opći uvjet za određivanje pritvora postojanje osnovane sumnje da je određeno lice počinilo krivično djelo.

60. U konkretnom slučaju apelantu je određen pritvor zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivična djela udruživanje radi činjenja krivičnih djela iz člana 249. stav 1. KZ, ometanje rada pravosuđa iz člana 241. st. 1. i 2. KZ u vezi sa članom 26. KZ i davanje nagrade ili drugog oblika koristi za trgovinu utjecajem iz člana 219.a) stav 1. KZ. Pri tome Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret izveo iz dokaza koji su dostavljeni uz prijedlog Tužilaštva BiH, izjave svjedoka A. S., ali i drugih svjedoka, te analizom presretnutih razgovora, kao i u navodima ovjerene notarske izjave, odnosno na prikupljenim i pobrojanim dokazima koji su jasno navedeni i detaljno obrazloženi. Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, najprije, ocijenio da li se u konkretnom slučaju radi o bitnim obilježjima krivičnog djela ometanje rada pravosuđa iz člana 241. stav 1. KZ, te je u obrazloženju dao jasne razloge zašto smatra da su ostvareni svi elementi bića navedenog krivičnog djela. Sud BiH je naveo da je Tužilaštvo BiH ustupilo krivično gonjenje Specijalnom tužilaštvu Kosova, ali istraga nije okončana, jer je u odnosu na apelanta istraga koju vodi Tužilaštvo BiH proširena naredbom o proširenju istrage od 18. augusta 2014. godine. Sud BiH je posebno apostrofirao da činjenica - da je svjedok A. S., koji je kao svjedok saslušan u predmetu protiv Nasera Keljmendija - ukazuje da se radi o svjedoku koji ima saznanja o krivičnom djelu organizirani kriminal iz člana 250. KZ i člana 166. KZ Federacije BiH za koje se protiv apelanta i drugih i dalje vodi istraga, što ga postavlja u status svjedoka u krivičnom postupku koji se vodi prema zakonima Bosne i Hercegovine. Sud BiH je ispitao i apelantove navode u vezi sa ostalim elementima bića ovog krivičnog djela koje, da bi postojalo, izvršilac treba da koristi fizičku silu, prijetnju, zastrašivanje ili da obeća, ili da daje nedopuštenu korist. Ustavni sud je ustanovio da je i u odnosu na ove apelantove navode, koje je apelant isticao i u toku redovnog postupka, Sud BiH dao obrazloženje, opet se pozivajući na dostavljene dokaze iz kojih je zaključio da postoji osnovana sumnja da je apelant kao nalogodavac, uz prethodni dogovor sa ostalim osumnjičenim, vršio utjecaj na svjedoka A. S. stvaranjem atmosfere nelagode i straha. Tačno je, kako apelant ističe u apelaciji, da je Sud BiH istakao da se u pogledu Nasera Keljmendija predmet vodi za krivična djela prema zakonu „Republike Kosovo“, ali da ova činjenica nije od odlučujućeg značaja imajući u vidu činjenicu da istragu protiv apelanta vodi Tužilaštvo BiH. Stoga je „sasvim jasno da su radnje koje se osumnjičenim u ovom predmetu stavljaju na teret vezane za krivični postupak koji se vodi po zakonima BiH“. Sud BiH to dalje pojašnjava činjenicom da dostavljeni dokazi osnovano ukazuju na postojanje sumnje da je apelant znao za istragu u Bosni i Hercegovini, koja je činjenično-pravno povezana sa predmetom koji se vodi pred sudom na Kosovu, te je Sud BiH zaključio da svjedok A. S. može biti podvrgnut i pitanjima o kojima ranije nije bio pitan. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH dao jasno obrazloženje - pozivajući se na relevantne zakonske odredbe o terminima „lažni iskaz“, kao i nepoznavanju termina „bitni i nebitni“ svjedok u ZKP, a sve u vezi sa apelantovim prigovorima da svjedok A. S. nije nikada inkriminirao apelanta, da njegov iskaz nije bitan, te da nije bilo razloga da apelant na svjedoka utječe koje - nije proizvoljno i koje je potkrijepljeno dokazima u spisu iz kojih je Sud BiH izvukao svoje zaključke. Također, Ustavni sud primjećuje da suprotne zaključke apelantove odbrane, odnosno način na koji apelant ocjenjuje određene dokaze (izjavu svjedoka A. S. ili ovjeravanje notarske izjave) Sud BiH smatra irelevantnim i selektivnim, opet navodeći dokaze koji potvrđuju zaključak Suda BiH koji apelant osporava za šta je dao odgovarajuće obrazloženje.

61. Isto se odnosi na zaključak Suda BiH o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo iz člana 219.a) KZ, gdje je apelant isticao da apelant nije imenovao suprugu Zijada Hadžijahića za ambasadoricu BiH, već je to uradilo Predsjedništvo BiH, a što Sud BiH u okolnostima konkretnog slučaja smatra „nebitnom okolnosti“, jer se radi o formalnoj proceduri. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju, pogotovo u ovoj fazi postupka, ne može detaljnije upuštati u ocjenu dokaza na osnovu kojih je Sud BiH stekao svoje uvjerenje u pogledu postojanja osnovane sumnje.

62. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih rješenja u ovom dijelu, nasuprot apelantovim navodima, ne daju utisak proizvoljnosti, odnosno smatra da je Sud BiH u osporenim rješenjima razmotrio pitanje postojanja osnovane sumnje u konkretnom slučaju i da je za svoje zaključke dao dovoljne razloge zasnovane na relevantnim dokazima, koji su u dovoljnoj mjeri za ovu fazu postupka ukazali na postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret. Prema mišljenju Ustavnog suda, okolnosti na kojima je Sud BiH utemeljio svoje odluke u pogledu postojanja osnovane sumnje takvog su karaktera da mogu, u smislu navedenih stavova Evropskog suda, uvjeriti objektivnog promatrača da je moguće da je apelant počinio krivična djela povodom kojih se vodi predmetni postupak, u smislu standarda člana 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi u ovom dijelu neosnovani.

63. Osim navedenog, apelant je ukazao na činjenicu da mu nije dostavljena naredba o provođenju posebnih istražnih radnji, kao ni audiosnimci prisluškivanih razgovora, kao i da „navodni“ transkripti „često predstavljaju slobodnu interpretaciju tužioca [...] i na takvim se dokazima ne može zasnivati osnovana sumnja“, što, prema mišljenju Ustavnog suda, u suštini upućuje na navode o nezakonitosti dokaza. Ustavni sud podsjeća na svoj ranije usvojeni stav da pitanje zakonitosti dokaza ne potpada pod opseg člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 5. Evropske konvencije, već se to može ispitivati u kasnijoj fazi postupka, ukoliko dođe do njega (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 3343/09 od 15. maja 2012. godine, dostupnu na www.ustavnisud.ba). Osim toga, u vezi sa navedenim, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH, također, razmotrio ovaj navod po prigovoru apelantove odbrane, te je naveo da su u momentu lišavanja slobode apelanta bile na snazi mjere nadzora, te da zbog tog razloga apelanta nije bilo moguće obavijestiti o naredbi, ali da svakako, u skladu sa članom 119. stav 3. ZKP, u narednom periodu apelant ima mogućnost da ispita zakonitost izdavanja naredbe. Također, Sud BiH je istakao, pozivajući se na zapisnik o saslušanju apelanta, da su apelantu predočeni dokazi na kojima se temelji zaključak o postojanju osnovane sumnje, između ostalog dijelovi transkripta, u dovoljnoj mjeri. Prema mišljenju Ustavnog suda, navodi koje je apelant istakao u vezi sa brojevima tužilačkih predmeta, postupcima na koje se odnose i u kojoj su fazi i drugo treba da budu ispitani u daljnjim fazama ovog postupka, a ne prilikom odlučivanja o ovoj apelaciji.

64. Ustavni sud podsjeća i na to da, u skladu sa zakonom, pritvor može biti određen samo kada je, uz postojanje osnovane sumnje da je krivično djelo počinjeno, ispunjen i jedan od posebnih razloga za određivanje pritvora propisan zakonom. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju Sud BiH utvrdio da je, osim postojanja osnovane sumnje kao opće pretpostavke za određivanje mjere pritvora apelantu, ispunjen i drugi kumulativni uvjet, odnosno da u konkretnom slučaju postoje posebni pritvorski razlozi iz člana 132. stav 1. tač. b) i c) ZKP. Međutim, apelant smatra da su obrazloženja osporenih odluka u pogledu postojanja tih posebnih pritvorskih razloga proizvoljna u konkretnom slučaju, te da pritvorski razlog iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKP u konkretnom predmetu podrazumijeva „obligatorni pritvor“ zbog samog djela za koje se apelant tereti, kao i da se apelantu „stavlja na teret“ pisanje „Avaza“ (čak i za vrijeme kada je već bio lišen slobode), odnosno utjecaj na već saslušanog svjedoka, i činjenica da Tužilaštvo namjerava poduzeti i druge radnje i saslušati još svjedoka, bez konkretizacije tih svjedoka i načina na koji bi apelant mogao da utječe.

65. Ustavni sud zapaža da je redovni Sud BiH, kako to proizlazi iz obrazloženja osporenih rješenja, u kontekstu postojanja koluzijske opasnosti u konkretnom slučaju, prije svega, ocijenio činjenicu da se apelantu stavljaju na teret određena krivična djela za koja postoji osnovana sumnja da ih je počinio. Dalje, Sud BiH je u ovom dijelu pošao od obimnosti predmeta, faze u kojoj se predmet nalazi, namjere Tužilaštva BiH da se sasluša još svjedoka, ili otkriju saučesnici, ali je „sekundarni argument“ zasnovao na apelantovoj ličnosti. Sud BiH je zaključio da „svi navedeni pokazatelji o osnovanoj sumnji u počinjene radnje, ali i dokazi koji osnovano ukazuju da je osumnjičeni već poduzimao niz radnji u pokušaju ometanja istrage“ opravdavaju strah da bi mogao da zloupotrijebi ponovo stečenu slobodu. Osim toga, iz sadržaja dostavljenih dokaza Sud BiH je naveo da su konkretne radnje već poduzimane u apelantovom interesu, kao i da je apelantov utjecaj izašao van okvira „ozbiljnog rizika“, te da postoji ozbiljan rizik da će opet pokušati, što je dalje obrazložio apelantovom političkom pozicijom i činjenicom da je osnivač najtiražnijih novina i web-portala. Također, imajući u vidu apelantov navod da je navod Suda BiH o obimnosti predmeta koji je u fazi istrage i namjeri Tužilaštva BiH da sasluša još svjedoka paušalan, jer je u roku od tri dana (od dana donošenja osporenog rješenja) podignuta optužnica, Ustavni sud primjećuje da se ne može reći da se a priori radi o paušalnom navodu i da rok od tri dana možda nije bio dovoljan da se eventualno sasluša još potencijalnih svjedoka. Ustavni sud u obrazloženju Suda BiH, suprotno apelantovim navodima, ne vidi proizvoljnost s obzirom na to da je Sud BiH dao jasne i argumentirane razloge za svoju odluku, imajući u vidu sve okolnosti cjelokupnog slučaja, kao i druge okolnosti koje je detaljno obrazložio i zaključio da one predstavljaju dovoljne razloge da se zaključi da su u apelantovom slučaju ispunjeni uvjeti za određivanje pritvora zbog pritvorskog razloga propisanog članom 132. stav 1. tačka b) ZKP. Također, Ustavni sud primjećuje da apelantovo pozivanje na praksu Ustavnog suda u drugim predmetima (br. AP 3619/08 i AP 1551/15) nije značajno za odlučenje u konkretnom predmetu, niti se radi o istom činjenično-pravnom supstratu.

66. Dalje, apelant osporava postojanje pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka c) ZKP, posebno ističući da je Sud BiH naveo da „je nužno podsjetiti i da se osnovano sumnja da je upravo u pokušaju da zaustavi istragu u ovom predmetu [apelant] ostvario i radnje drugog krivičnog djela iz člana 219.a) KZ u sticaju“. Apelant ističe da bi to značilo da bi za sva krivična djela koja se počine u stjecaju pritvor bio obligatoran. Također, u ovom dijelu apelant opet ističe da su dokazi ocijenjeni na apelantov teret, te da je Sud BiH kontradiktoran u svom obrazloženju, pri čemu je pomiješao apelantovu političku aktivnost, pripremu press-konferencije, suđenje na Kosovu sa svjedočenjem svjedoka A. S. bez obrazloženja kako jedno na drugo utječe.

67. Ustavni sud u konkretnom slučaju primjećuje da je Sud BiH, prije svega, utvrdio da je ispunjen objektivni uvjet za određivanje mjere pritvora po ovom osnovu, ali i postojanje „naročitih okolnosti“. Zaključak o postojanju naročitih okolnosti je donesen na osnovu ocjene vrste krivičnog djela, apelantove ličnosti, kao i svih okolnosti predmeta, te je Sud BiH ustanovio da se apelantu stavlja na teret više teških krivičnih djela počinjenih u stjecaju. Pored brojnosti, te činjenicu da postoji osnovana sumnja da je apelant, koristeći svoj utjecajan društveno-politički položaj, sa drugim osumnjičenim radnje poduzimao planski duži vremenski period, može se zaključiti da je iskazao upornost u vršenju takvih radnji. Sve svoje zaključke Sud BiH je potkrijepio određenim dokazima koje je naveo. Činjenica je da je Sud BiH naveo kao razlog i „da se osnovano sumnja da je upravo u pokušaju da spriječi istragu u ovom predmetu“ apelant ostvario radnje drugog krivičnog djela iz člana 219. a) KZ, ali, suprotno apelantovim navodima, ovaj navod Suda BiH ne ukazuje na to da je za sva krivična djela u stjecaju pritvor obligatoran, već upravo da sve ove okolnosti u svojoj ukupnosti predstavljaju naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant ponoviti, odnosno dovršiti pokušano krivično djelo ometanje istrage u ovom predmetu. Da bi zaključio navedeno, Sud BiH je koristio dostavljeni dokazni materijal, koji apelant u apelaciji prezentira na drugačiji način, tvrdeći da on upravo ukazuje na zaključak suprotan onome koji je izveo Sud BiH, odnosno da su osporena rješenja paušalna. Međutim, suprotno navodima iz apelacije, Ustavni sud smatra da su u okolnostima konkretnog predmeta razlozi navedeni u obrazloženjima osporenih rješenja i u pogledu postojanja posebnih razloga iz člana 132. stav c) ZKP bili dovoljni da se u trenutku određivanja pritvora u početnoj fazi istrage za konkretno krivično djelo zaključi da je mjera pritvora neophodna i opravdana. I zbog tog razloga, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih rješenja ni u ovom dijelu, nasuprot apelantovim navodima, ne daju utisak proizvoljnosti i da se zasnivaju na dovoljno jasnim, argumentiranim i individualiziranim razlozima za početnu fazu postupka u konkretnom slučaju.

68. Iako apelant nije posebno precizirao, iz navoda apelacije proizlazi da se apelant žali i na povredu člana 5. stav 2. Evropske konvencije u dijelu apelacije u kojem osporava da ga je, nakon davanja izjave u SIPA-i, pozvao tužilac koji je počeo da ispituje apelanta za potpuno novo krivično djelo a da mu nije predočio naredbu o proširenju istrage. Apelant navodi da je Sud BiH potpuno prihvatio sve navode tužioca o tome da je apelant osnovano sumnjiv i za dodatne navode, čime su prekršena apelantova prava.

69. Ustavni sud primjećuje da je i ove navode apelant isticao u redovnom postupku, te da ih je Sud BiH ocijenio kao neosnovane, ističući da je sa aspekta zaštite iz ovog člana Evropske konvencije bitno da je tužilac apelantu predočio i dodatnu činjeničnu i pravnu kvalifikaciju radnji koje mu se stavljaju na teret.

70. U vezi sa apelantovim navodima da mu nije dostavljena naredba o proširenju istrage, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je naredba o provođenju/proširenju istrage interni akt tužioca, koji sadrži podatke o učinitelju krivičnog djela ukoliko su poznati, opis djela iz kojeg proizlaze zakonska obilježja krivičnog djela, zakonski naziv krivičnog djela, okolnosti koje potvrđuju osnove sumnje za provođenje istrage i postojeće dokaze. Dakle, ZKP nije propisao da se naredba o provođenju/proširenju istrage dostavlja osumnjičenom ili eventualno optuženom licu.

71. Ustavni sud, također, podsjeća na zaključak Evropskog suda o uskoj vezi člana 5. stav 2. Evropske konvencije sa članom 5. stav 4. Evropske konvencije, odnosno o obavezi osumnjičenog lica koje je lišeno slobode da dobije informacije o razlozima lišavanja slobode i „o svakoj optužnici protiv nje/njega“. Međutim, Evropski sud je usvojio stav da informacija koja se traži prema članu 5. stav

2. Evropske konvencije ne mora biti formulirana u određenom obliku, čak ne mora biti ni u pisanoj formi. Suština ovog prava je da lice lišeno slobode jasno i nedvosmisleno bude obaviješteno, a sve u svrhu daljnje realizacije i zaštite prava iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije, odnosno da se licu lišenom slobode pruži elementarna zaštita kako bi moglo poduzeti korake u vezi sa zakonitošću svog pritvaranja što je prije moguće. Dalje, Ustavni sud ukazuje da se obaveza iz člana 5. stav 2. Evropske konvencije na određeni način podudara sa obavezom iz člana 6. stav 3. tačka a) Evropske konvencije. Međutim, ove dvije obaveze se razlikuju prema cilju koji se njima želi ostvariti. Dok je svrha člana 5. stav 2. da omogući osumnjičenom da dovede u pitanje zakonitost pritvora, svrha člana 6. stav 3. tačka a) Evropske konvencije je da omogući optuženom da dobije sve informacije koje su potrebne za pripremanje odbrane. Stoga je, prema mišljenju Ustavnog suda, obaveza da se obavijesti uhapšeni o razlozima hapšenja i svim optužbama protiv njega iz člana 5. stav 2. Evropske konvencije prema svom obimu više ograničena (uža nego ona iz člana 6. stav 3. tačka a) Evropske konvencije), pa je za njeno ostvarivanje potrebno i dovoljno da osumnjičeni bude upoznat s razlozima i dokazima koji se tiču pritvora. Dovodeći navedene stavove u kontekst konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi koje apelant iznosi, tj. da mu postupajući tužilac koji ga je ispitivao nakon službenih lica u SIPA-i nije predočio naredbu o proširenju istrage za „potpuno novo krivično djelo“, te da ovi navodi ni na koji način ne ukazuju na povredu prava zagarantiranog članom 5. stav 2. Evropske konvencije.

72. Osim navedenog, Ustavni sud primjećuje da je apelant naveo i povredu prava iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije, koju je doveo u vezu sa „proizvoljnim“ obrazloženjem sudova.

73. U vezi s tim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da član 5. stav 4. Evropske konvencije predviđa da lice lišeno slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo da ospori zakonitost takvog lišavanja slobode pred sudom, odnosno pred sudskim organom koji mora biti nezavisan i nepristran i koji mora imati nadležnost da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju lica na slobodu (vidi, Evropski sud, De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presuda od 18. novembra 1971. godine, Serija A broj 12, st. 76. i 77). Taj organ mora, također, pružiti proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavanja slobode, a koje nisu značajno manje od garancija u krivičnom postupku, kad je rezultat lišavanja slobode dugotrajno zatvaranje lica. Te garancije naročito podrazumijevaju usmenu raspravu uz pravnu pomoć u postupku u kojem učestvuju obje strane, razmatranje zakonitosti pritvora u najširem smislu, te odluku koja mora biti donesena brzo.

74. Garancije koje pruža član 5. stav 4. moraju biti osigurane u domaćem zakonu, a pravni lijek mora biti djelotvoran i dovoljno siguran, tj. mora postojati mogućnost da se ispitaju zakonitosti samog pritvora, a ne samo postupka ili zloupotrebe ovlaštenja. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost da se izjasni na prijedlog Tužilaštva na ročištu za razmatranje prijedloga o određivanju pritvora, kao i da podnese žalbu protiv rješenja o određivanju pritvora, što je i uradio. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz sadržaja osporenih rješenja, suprotno apelantovim navodima, proizlazi da je Sud BiH razmotrio apelantove žalbene navode, te da je detaljno i jasno obrazložio zašto ti navodi nisu osnovani, što je interpretirano u prethodnim tačkama ove odluke. Sama činjenica da ti apelantovi žalbeni navodi nisu prihvaćeni kao osnovani ne može predstavljati kršenje apelantovih prava iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije, jer navedeno pravo ne podrazumijeva garanciju prihvatanja navoda u vezi sa određivanjem pritvora pred sudskim organima. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.

75. Stoga, u okolnostima konkretnog slučaja Ustavni sud smatra da nema ništa što upućuje na zaključak da je u konkretnom predmetu došlo do povrede apelantovog prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 5. stav 1. tačka c) i člana 5. st. 2, 3. i 4. Evropske konvencije.

76. Pored toga, Ustavni sud primjećuje da apelant tvrdi mu je povrijeđeno pravo iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije, u vezi sa povredama prava na raspravu pred nezavisnim i nepristrasnim sudom i povredom načela pretpostavke nevinosti.

77. U vezi sa ovim navodima o povredi prava na nezavisan i nepristrasan sud u kontekstu člana 5. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da je već ispitao apelantove tvrdnje da je osporenim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo na slobodu i sigurnost ličnosti i da je, kako je to konstatirano u prethodnim tačkama ove odluke, zaključio da su osporene odluke zasnovane na dovoljno jasnim i argumentiranim razlozima i u kojima nije ustanovio elemente proizvoljnosti kako u pogledu zaključka o postojanju osnovane sumnje, tako i pogledu posebnih pritvorskih razloga. Dakle, s obzirom na to da je već konstatirao da su osporena rješenja u skladu sa standardima člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da se pokazuju kao neosnovane i apelantove tvrdnje o povredi prava na nezavisan i nepristrasan sud. S druge strane, navodi o povredi načela pretpostavke nevinosti spadaju u opseg člana 6. stav 2. Evropske konvencije, pa će ih Ustavni sud razmotriti u okviru navedenog člana.

Pretpostavka nevinosti

78. Ustavni sud primjećuje da se apelant u konkretnom predmetu žali na sadržaj saopćenja za javnost koje su zajednički dali Sud BiH i Tužilaštvo BiH, navodeći da se zajedničkim saopćenjem Sud BiH svrstao na jednu od strana u postupku, te osporavajući sam sadržaj saopćenja u dijelu u kojem se navodi da „svi oni koji pošteno rade i žive od svog rada nemaju niti jedan razlog za strah od Suda i Tužilaštva i potpuno smo sigurni da mirno spavaju, oni pak drugi, koji su se na bilo koji način ogriješili o zakon, svakako, imaju razloga za zabrinutost“. Prema apelantovom mišljenju, sadržaj saopćenja predstavlja povredu pretpostavke nevinosti, jer je predmetno saopćenje za javnost dato isključivo u vezi sa predmetom koji se vodi protiv apelanta sa elementima prijetnje iz čega proizlazi „da apelant ima razloga za zabrinutost“, čime je došlo do povrede pretpostavke apelantove nevinosti. Ustavni sud primjećuje da je identičan navod, u vezi sa istim saopćenjem, već ispitao u apelaciji broj AP 312/16 od 17. februara 2016. godine u vezi sa navodima apelanata Bakira Dautbašića i Bilsene Šahman (koji su osumnjičeni u konkretnom predmetu sa apelantom), te se, umjesto posebnog obrazloženja, poziva na svoj raniji zaključak iz navedene odluke u kojoj je konstatirano: „Međutim, Ustavni sud, nakon što je izvršio uvid u sadržaj predmetnog saopćenja za javnost, prije svega, primjećuje da se iz sadržaja tog saopćenja uopće ne može zaključiti da je ono uopće dato u vezi sa predmetom apelanata s obzirom na to da se u tom saopćenju imena apelanata, niti konkretan predmet Suda BiH eksplicitno ne spominju, već da se govori o 'pritisku' političkih stranaka na 'rad pravosudnih institucija'. Ustavni sud smatra da iz sadržaja tog saopćenja, pogotovo dijela na koji se apelanti pozivaju i koji izvorno glasi: 'Svi oni koji pošteno rade i žive od svog rada nemaju niti jedan razlog za strah od Suda i Tužilaštva Bosne i Hercegovine i potpuno smo sigurni da mirno spavaju. Oni pak drugi, koji su se na bilo koji način ogriješili o zakon, svakako, imaju razloga za zabrinutost', ne proizlazi da ono predstavlja izjavu o 'krivici' apelanata, te da kao takvo ne dovodi u pitanje poštivanje garancija iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije.”

79. Drugačiji zaključak u vezi sa osporenim saopćenjem Ustavni sud ne može pronaći ni u navodima konkretne apelacije, jer se ono (nepominjanje apelanta i nepostojanje izjave o “krivnji”) odnosi i na apelanta u konkretnom predmetu.

80. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

81. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno prava iz člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije i člana 5. st. 2, 3. i 4. Evropske konvencije kada je Sud BiH utvrdio postojanje osnovane sumnje i kada je o svom zaključku o postojanju osnovane sumnje dao odgovarajuće i relevantno obrazloženje, te kada je Sud BiH, odlučujući o tome da li postoji poseban pritvorski razlog iz člana 132. stav 1. tač. b) i c) ZKP, dao konkretno obrazloženje, a ti razlozi su relevantni i dovoljni da opravdaju određivanje pritvora apelantu u početnoj fazi postupka, te kad su ispoštovane i ostale garancije iz člana 5. st. 2. i 4. Evropske konvencije, jer je apelant upoznat sa razlozima lišavanja slobode i činjenično-pravnom kvalifikacijom radnji koje mu stavlja na teret postupajući tužilac, kao i kada je imao mogućnost da izjavi žalbu na osporeno rješenje o određivanju pritvora.

82. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na povredu pretpostavke nevinosti iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada iz datog saopćenja za javnost ne proizlazi prejudiciranje apelantove krivice, pa čak ni činjenica da se saopćenje odnosi na apelantov predmet.

83. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

84. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman