Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3310/13 (M. G.)
Odluka donesena 28. 04. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Pravo na odbranu
- Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Krivično djelo
- Dokazni postupak
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Ispravka krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na bosanskom jeziku, koji je proglasio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu odlukom br. 101/03 od 24. januara 2003. godine, objavljenog u "Službenom glasniku BiH", broj 3/03
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Zakon o sprečavanju i suzbijanju zloupotrebe opojnih droga
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3310/13
Apelacija
Odluka o meritumu
28. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3310/13, rješavajući apelaciju Mije Grgića, na osnovu člana VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 28. aprila 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Mije Grgića podnesena protiv Presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 003343 12 Kž 4 od 1. aprila 2013. godine i S1 2 K 003343 10 K (X-K-09/727) od 31.
augusta 2012. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Mijo Grgić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Midhat Kočo, advokat iz Sarajeva, podnio je 25. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 003343 12 Kž 4 od 1. aprila 2013. godine i S1 2 K 003343 10 K (X-K-09/727) od 31. augusta 2012. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda od Suda BiH i Tužilaštva BiH (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 20. oktobra 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Sud BiH je odgovor na apelaciju dostavio 31. oktobra 2014. godine, a Tužilaštvo 28. oktobra 2014. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Suda BiH broj S1 2 K 003343 10 K (X-K-0/727) od 31. augusta 2012. godine, donesenom u krivičnom postupku protiv apelanta i drugih saoptuženih (H. M. i A. S.), apelant je proglašen krivim zbog krivičnog djela organizirani kriminal iz člana 250. stav 2. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) u vezi sa krivičnim djelom neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 1. citiranog zakona, pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest godina. Istom presudom apelant je oslobođen optužbe da je radnjama opisanim pod tačkom 1. izreke presude počinio krivično djelo organizirani kriminal iz člana 250. stav 3. KZBiH, u vezi sa krivičnim djelom neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 1. KZBiH i u vezi sa krivičnim djelom neovlašteni promet oružjem i vojnom opremom, te proizvodima dvojne upotrebe iz člana 193. stav 1. KZBiH, a sve a u vezi sa čl. 53. i 54. KZBiH i članom 29. citiranog zakona. Navedenom presudom apelantu je na osnovu člana 56. KZBiH u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru, počev od 5. novembra 2009. godine do 31. decembra 2009. godine, a na osnovu člana 74. istog zakona od apelanta su oduzeti predmeti pobliže označeni na str. 8. i 9. izreke presude. Na osnovu člana 188. stav 1. u vezi sa članom 186. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH) apelant je također obavezan na naknadu troškova vođenja ovog krivičnog postupka, čiju će visinu sud odrediti posebnim rješenjem po pribavljanju podataka.
6. Naime, apelant je oglašen krivim što je radnjama opisanim pod tač. 1. i 2. izreke presude počinio krivična djela za koja mu je izrečena kazna zatvora jer je pristupio zločinačkoj organizaciji koju su od marta 2009. godine organizirale i kojom su rukovodile N. N. osobe (zvane „Čajna“ i „Milan“; u daljnjem tekstu: N. N. osobe), nastanjene na području Kraljevine Holandije, s ciljem neovlaštenog prometa opojnim drogama iz člana 195. stav 1. KZBiH. Dakle, ta zločinačka organizacija je organizirana s ciljem neovlaštene međunarodne kupoprodaje, prenosa, prevoza, držanja i posredovanja u daljnjoj međunarodnoj prodaji opojnim drogama, uvoza, izvoza, slanja i isporuke opojne droge, speed, extasy, kokain, koje su Konvencijom o psihotropnim supstancama iz 1971. godine i Rješenjem o popisu opojnih droga („Službeni list RBiH“ broj 2/92 I 13/94) proglašene opojnim drogama, te čiji se promet može obavljati samo na osnovu dozvole nadležnog organa shodno Zakonu o proizvodnji i prometu opojnih droga („Službeni list RBiH“ broj 2/92 i 13/94), odnosno čiji promet je zabranjen odredbama Zakona o sprečavanju i suzbijanju zloupotrebe opojnih droga („Službeni glasnik BiH“ broj 8/06). Navedena zločinačka organizacija je djelovala na području Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: BiH), Republike Hrvatske, Republike Slovenije, Republike Njemačke i Kraljevine Holandije, te na području drugih njima poznatih država, sve s ciljem pribavljanja protivpravne imovinske koristi. Dakle, apelant je kao član navedene zločinačke organizacije, zajedno s ostalim optuženim (H. M., A. A., E. S., J. DŽ i A. S.), nakon njihovih međusobnih dogovora, te nakon dogovora sa N. N. osobama, kontinuirano nabavljao drogu dogovorenog kvaliteta, količine i cijene, koju je apelant od N. N. osoba preuzimao posredstvom saoptuženog E. S. i koju je dalje prenosio, krijumčario i distribuirao na područje BiH na način pobliže opisan pod tačkom 1. osuđujućeg dijela presude, odnosno što je nakon prethodno postignutih dogovora sa N. N. osobama u oktobru 2009. godine preuzeo ugovorenu količinu opojne droge speed, posredovao u njezinoj međunarodnoj prodaji radi njezine daljnje distribucije na područje BiH i drugih država (nakon isplate iznosa od 3.000 eura po jednom kilogramu prevezene opojne droge) na način pobliže opisan u tački 2. osuđujućeg dijela presude, sve s ciljem stjecanja protivpravne imovinske koristi.
7. Prema tome, Sud BiH je na osnovu brojnih izvedenih dokaza optužbe i odbrane (koje je sud pobrojao na str. od 16. do 22, a čiji je sadržaj prezentiran na str. od 27. do 38, utvrdio da je apelant, na način naveden u osuđujućem dijelu izreke, počinio predmetno krivično djelo. Pri tome, Sud BiH je ukazao da je, rukovodeći se svestranim pretresanjem predmeta optužbe, 25. aprila 2012. godine usvojio prijedlog Tužilaštva, te u okviru dopune dokaznog postupka, shodno odredbi člana 276. ZKPBiH, dozvolio saslušanje svjedoka A. A. i E. S. kao svjedoka Tužilaštva, te kao dokaz uvrstio zapisnike o njihovom saslušanju u prethodnom postupku. Navedeno je da je Tužilaštvo, između ostalog, provelo i dokaze neposrednim saslušanjem svjedokinje K. J., te je također istaknuto da je tokom dokaznog postupka apelantova odbrana, među ostalim dokazima, provela i dokaze neposrednim saslušanjem više svjedoka (osam), među kojima i K. J., A. A. i E. S., te izvela dokaze preslušavanjem snimaka presretnutih telefonskih razgovora navedenih u Izvještaju o analizi presretnutih nadziranih telefonskih komunikacija (u daljnjem tekstu: Izvještaj) broj pov 17-02/5-04- 1-397/09 od 11. februara 2010. godine. Osim toga, Sud BiH je odbio kao neosnovan prigovor apelantove odbrane kojim je osporavala sadržaj izvedenih dokaza, prioritetno, presretnutih telefonskih razgovora pribavljenih posebnim istražnim radnjama nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija iz člana 116. stav 1. tačka a) ZKPBiH, koji su tekstualno navedeni i analizirani u izvještaju, dakle dokaza preslušanih na glavnom pretresu kroz iskaz svjedokinje K. J. (mlađe inspektorice Agencije za istragu i zaštitu). Naime, apelantova odbrana je osporavala da navedeni izvještaj sadrži reproducirane snimke, odnosno konverzaciju koja samo inkriminira apelanta, a ne i one koje idu u njegovu korist. Imajući u vidu navedeno Sud BiH je na osnovu iskaza svjedokinje K. J., koji je u cijelosti prihvatio kao relevantan, zakonit i prihvatljiv utvrdio da je navedena svjedokinja bila angažirana u operativnom timu na realizaciji posebnih istražnih radnji u vezi s preslušavanjem presretnutih telefonskih razgovora članova zločinačke organizacije, koji zadatak je obavljala u skladu s naredbama Suda BiH i uz operativno-tehničku podršku Obavještajno-sigurnosne agencije (OSA), da su službenici OSA-e saslušali konverzacije koje su 24 sata bile pokrivene istražnim radnjama nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija apelanta i ostalih optuženih, da je ukupan broj saslušanih konverzacija bio 129.134 i svi ti snimci su dostavljeni Tužilaštvu, te da je s ostalim članovima tima, po nalogu Tužilaštva, od ukupnog broja saslušanih konverzacija izdvojila najinteresantnije komunikacije, o čemu je sačinjen Izvještaj o analizi presretnutih nadziranih telefonskih komunikacija u predmetu Tužilaštva broj KT-461 709. Tokom unakrsnog ispitivanja navedena svjedokinja je također istakla da je pomenuto selektiranje razgovora vršeno prema kriterijima relevantnosti za konkretni krivični predmet, te da Izvještaj od 11. februara 2010. godine čine razgovori koji ukazuju na postojanje osnovane sumnje da se apelant i ostali optuženi bave kriminalnom aktivnošću. Sud BiH je, osim navedenog, a u cilju osiguranja jednakosti strana u postupku, naložio Tužilaštvu da apelantovoj odbrani dostavi na uvid i sve ostale snimke pribavljene provođenjem posebnih istražnih radnji nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija, na koji način bi se apelantova odbrana mogla očitovati i izvesti dokaze za koje smatra da su relevantni i da idu u prilog apelantu kao optuženom. Apelantova odbrana je nakon toga navela da se u sadržaju preslušanih razgovora nigdje ne spominje riječ droga, na koju okolnost je sud poklonio vjeru iskazu svjedokinje K. J. koja je pojasnila da je komunikacija apelanta i ostalih optuženih šifrirana tako što su prilikom komunikacije umjesto riječi speed upotrebljavali riječ „brzina“, „gonzales“ i sl., a umjesto riječi extasy „male bobe“, a za opojnu drogu kokain riječ „lobje, bijelo, skupo“, na osnovu čega je ovaj sud zaključio da su se navedeni razgovori apelanta sa ostalim optuženim odnosili upravo na preduzimanje radnji prometa opojnim drogama s jasnom i nedvosmislenom namjerom da se ona preprodaje, a sve u cilju pribavljanja protivpravne imovinske koristi. Sud BiH je iz iskaza svjedoka E. S. datog Tužilaštvu 23. decembra 2010. godine utvrdio da je „isti u svojstvu vozača teretnog vozila, zaposlen u firmi „Zenicatrans“, nakon prethodnog dogovora sa optuženim A. A., počev od juna 2009. godine u sedam navrata preuzimao opojnu drogu speed, ekstasy i kokain, količina od N. N. lica iz Kraljevine Holandije, detaljno opisujući način na koji je to činio (str. 27), da je drogu predavao na raznim mjestima optuženom A. A., a da je iz razgovora sa navedenim licem zaključio da isti radi zajedno sa apelantom, a da je apelant garant da će uvezena droga biti plaćena“. Međutim, dajući iskaz na glavnom pretresu navedeni svjedok je negirao navode svog iskaza date na zapisnik Tužilaštvu, navodeći da iskaz koji je dao Tužilaštvu u odnosu na apelanta nije tačan, da ne poznaje apelanta, te da je iskaz Tužilaštvu dao jer mu je tužilac obećao imunitet. Cijeneći ovako date iskaze svjedoka E. S. Sud BiH je u cijelosti prihvatio i poklonio vjeru iskazu koji je ovaj svjedok dao na zapisnik Tužilaštvu, smatrajući da je ovaj svjedok na glavnom pretresu dao iskaz koji je u suprotnosti s iskazom datim na zapisnik Tužilaštvu u istrazi u uvjerenju da će na ovaj način pomoći apelantu da izbjegne krivičnu odgovornost za djelo za koje ga Tužilaštvo tereti. Ovo iz razloga što iz ostvarene konverzacije broj 66 od 12. juna 2009. godine jasno proizlazi da je navedeni svjedok bio u kontaktu s apelantom, koga je uredno obavještavao o radnjama preuzimanja i prenosa opojne droge. Što se tiče navoda istog svjedoka da mu je nuđen imunitet, iz kog razloga je izjavu koju je dao Tužilaštvu opovrgao na glavnom pretresu, Sud BiH je ocijenio neprihvatljivim iz razloga što je on, svjestan činjenice da je u konkretnom predmetu sa Tužilaštvom zaključio sporazum o priznanju krivice i da je presuda kojom je osuđen postala pravomoćna, bio uvjeren da bez štete po svoj status i interes može izmijeniti svoj ranije dat iskaz, smatrajući da će na taj način pomoći apelantu da izbjegne krivičnu odgovornost. Osim toga, Sud BiH je zaključio da se iskaz ovog svjedoka dat na glavnom pretresu neznatno razlikuje od iskaza datog na zapisnik Tužilaštvu i te izmjene nisu od suštinske važnosti. Kako je apelantova odbrana prigovorila zakonitosti dokaza suda koji je prihvatio iskaz ovog svjedoka dat Tužilaštvu, dakle u svojstvu optuženog, Sud BiH je ocijenio da navedena činjenica ne utječe na njegov status kao svjedoka u konkretnom predmetu budući da se ovaj svjedok prije sklapanja sporazuma o priznanju krivice, dakle kao optuženi, izjasnio da će, ukoliko se za tim ukaže potreba, iskaz dat na zapisnik Tužilaštvu ponoviti na glavnom pretresu ukoliko raspolaže saznanjima u vezi s konkretnim krivičnim djelom, zbog čega je prigovor apelantove odbrane u tom dijelu odbijen kao neosnovan.
8. Imajući u vidu navedeno, Sud BiH je zaključio da je apelant kao optuženi, radnjama pobliže opisanim pod tač. 1. i 2. osuđujućeg dijela presude, počinio krivično djelo organizirani kriminal iz člana 250. stav 3. KZBiH u vezi s krivičnim djelom neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 1. KZBiH.
9. U pogledu izrečene kazne zatvora apelantu Sud BiH je imao u vidu svrhu kažnjavanja, te sve okolnosti propisane odredbom člana 48. KZBiH koje mogu biti od utjecaja da kazna u konkretnom slučaju bude veća ili manja. Tako je na strani apelanta Sud BiH od olakšavajućih okolnosti cijenio, da je on otac malodobne djece, dok je od otežavajućih okolnosti cijenio njegovu raniju osuđivanost, da je u izvršenju predmetnog krivičnog djela postupao s direktnim umišljajem, s brižljivo razrađenim planom, iskazujući naročitu upornost i spremnost za izvršenje krivičnog djela, dakle s jasnom i nedvosmislenom namjerom stjecanja protivpravne imovinske koristi. Sud BiH je apelantu, također, postupajući shodno članu 56. KZBiH u izrečenu kaznu zatvora uračunao i vrijeme provedeno u pritvoru, počev od 5. novembra 2009. godine do 31. decembra 2009. godine, a prema odredbi člana 74. KZBiH mu je izrekao i sigurnosnu mjeru oduzimanja predmeta, nalazeći da su oni upotrijebljeni prilikom izvršenja krivičnih djela koja su mu stavljena na teret.
10. Sud BiH je Presudom broj S1 2 K 003343 12 Kž 4 od 1. aprila 2013. godine žalbu branitelja apelanta odbio kao neosnovanu, dok je žalbu Tužilaštva djelimično uvažio i prvostepenu presudu od 31. augusta 2012. godine preinačio u dijelu odluke o krivičnopravnoj sankciji, tako da je apelantu za počinjeno krivično djelo organizirani kriminal iz člana 250. stav 2, u vezi s krivičnim djelom neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 1. KZBiH izrekao kaznu zatvora u trajanju od sedam godina i šest mjeseci.
11. Sud BiH je odbio kao neosnovane žalbene navode apelantove odbrane da na glavnom pretresu nije vođen zapisnik, te da mu je time povrijeđeno pravo na odbranu, pozivajući se na odredbu člana 155. stav 1. ZKPBiH kojim je propisano da se sve preduzete radnje u toku krivičnog postupka snimaju uređajem za audio ili audio-vizuelno snimanje, koji snimak prema članu 155. stav
2. ZKPBiH mora sadržavati sve podatke koje sadrži i zapisnik. S tim u vezi Sud BiH je ukazao da je članom 253. stav 1. ZKPBiH također propisano da ukoliko je glavni pretres sniman u skladu sa članom 155. citiranog zakona, prepis preduzete radnje će se na opravdan zahtjev stranaka i branitelja dostaviti strankama i branitelju najkasnije u roku od tri dana od preduzete radnje na glavnom pretresu. Međutim, u konkretnom slučaju, uvidom u spise predmeta, Sud BiH je utvrdio da takav zahtjev nije podnesen od strane branitelja apelanta, a da je predsjednik vijeća stranke i njihove branitelje prilikom otvaranja glavnog pretresa upoznao na koji način i na osnovu koje relevantne odredbe ZKPBiH se vodi zapisnik pred sudom. Iz navedenog, po ocjeni suda, jasno proizlazi da je glavni pretres sniman u audio-vizuelnoj tehnici i da je kao takav bio dostupan strankama i braniteljima u skladu s odredbom člana 253. stav 1. ZKPBiH u prepisu istog, tj. u pisanoj formi onda kada predsjednik vijeća smatra da je podneseni zahtjev za isti opravdan.
12. Sud BiH je također odbio kao neosnovane žalbene navode apelantove odbrane da je sud nezakonito cijenio iskaze svjedoka E. S. date na zapisnik u istrazi u odnosu na iskaz koji je ovaj svjedok dao na glavnom pretresu, navodeći da sud nije vezan niti ograničen posebnim dokaznim pravilima, da je faktičko pitanje u svakom konkretnom predmetu da li će sud prihvatiti raniji ili kasniji iskaz, pojedine dijelove ovih iskaza ili da li će odbaciti sve iskaze kao neprihvatljive. Dakle, upravo na takav način je, po ocjeni ovog suda, postupio prvostepeni sud kada je dao ocjenu iskaza navedenog svjedoka tako što ga je doveo u vezu s ostalim izvedenim dokazima, te izveo zaključak, s kojim se u cijelosti slaže i apelaciono vijeće ovog suda, da je navedeni svjedok odlučio da iskaz, koji je prethodno dao na zapisnik Tužilaštva, tj. u fazi istrage, promijeni na glavnom pretresu u apelantovu korist s ciljem da mu na taj način eventualno pomogne kako bi izbjegao krivičnu odgovornost. Na navedeno, po ocjeni suda, posebno upućuje činjenica da je ovaj svjedok na glavnom pretresu u cijelosti ostao pri dijelu svog iskaza, prethodno datog na zapisnik Tužilaštva, s neznatnim izmjenama koje nisu od suštinske važnosti i ne predstavljaju bitne elemente krivičnog djela za koje se apelant tereti, kao što je količina prevezene opojne droge, mjesta u kojima je preuzimao drogu. Prema tome, apelaciono vijeće ovog suda je zaključilo da je prvostepeni sud posve ispravno postupio, posebno cijeneći činjenicu da je navedeni svjedok zaključio sporazum o priznanju krivice kojim se, kao i prije njegovog zaključivanja, obavezao na davanje iskaza u svojstvu svjedoka u ovom krivičnom predmetu na glavnom pretresu ukoliko se za tim ukaže potreba. Osim toga, iskaz navedenog svjedoka, doveden u vezu s ostalim izvedenim dokazima, nesumnjivo ukazuje na apelantovu krivicu.
13. Apelantov branitelj se dalje pozvao na povredu prava na odbranu jer mu, kako navodi, nisu dostavljeni svi prisluškivani razgovori, na koju okolnost je u prvostepenom postupku svjedočila svjedokinja K. J. Sud BiH je i ove navode apelantove odbrane odbio kao neosnovane, smatrajući da je prvostepeni sud u cijelosti postupio u skladu s članom 41. st. 1. i 2. ZKPBiH, te je u cilju osiguranja jednakosti strana u postupku naložio Tužilaštvu da apelantovoj odbrani dostavi ne samo reproducirane snimke prisluškivanih razgovora preslušane na glavnom pretresu i navedene u izvještaju, nego i sve ostale snimke pribavljene provođenjem posebnih istražnih radnji nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija. Dakle, Tužilaštvo je u cijelosti postupilo po nalogu suda, te je na taj način apelantovoj odbrani data mogućnost da izvede dokaze za koje smatra da su relevantni i da idu u prilog apelantu.
14. Osim toga, Sud BiH je odbio kao neosnovane navode apelantove odbrane kojim se osporava iskaz svjedokinje K. J. dat na glavnom pretresu, zaključivši da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je iskaz ove svjedokinje ocijenio zakonitim i u potpunosti relevantnim i prihvatljivim jer kada se ima u vidu sadržaj iskaza ove svjedokinje, koji je sud doveo u vezu s ostalim izvedenim dokazima, po ocjeni suda, isključuje svaku nezakonitost navedenog iskaza. Sud BiH je također odbio kao neosnovane žalbene navode apelantove odbrane da im je bilo onemogućeno unakrsno ispitivanje svjedokinje K. J. jer je uvidom u spise predmeta našao da iz njih jasno proizlazi da je navedena svjedokinja unakrsno ispitivana i da je apelantova odbrana imala mogućnost i raspolagala svim presretnutim razgovorima, dakle ne samo onim o kojim je svjedočila ova svjedokinja. Budući da je apelantova odbrana osporavala izreku prvostepene presude u smislu da je ona protivrječna izvedenim dokazima, Sud BiH je ove navode apelantove odbrane odbio kao neosnovane, cijeneći da je prvostepeni sud ocjenom svih izvedenih dokaza zaključio da iz obrazloženja osporene presude jasno i razumljivo proizlazi na osnovu kojih dokaza je taj sud utvrdio odlučne činjenice i izveo zaključak o apelantovoj krivici. Sud BiH je dalje odbio kao neosnovane žalbene navode apelantove odbrane da niti jednim dokazom nije potkrijepljen zaključak da je apelant imao kontakte bilo koje vrste s navodnim organizatorima zločinačke grupe jer iz izvedenih dokaza, po ocjeni suda, jasno proizlazi apelantova uloga kao člana zločinačke organizacije, njegove aktivnosti usmjerene na međunarodno krijumčarenje narkotika. Budući da je apelantova odbrana također osporavala da u okolnostima konkretnog predmeta nije ispunjeno biće krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret jer smatra da mora postojati droga koja je zaplijenjena na graničnom prelazu ili droga za koju se može dokazati da je porijeklom iz inostranstva. U vezi s ovim navodima vijeće ovog suda je ukazalo da nije neophodno in flagranti zateći osumnjičenog ili optuženog na državnoj granici s opojnom drogom da bi se dokazali elementi bića krivičnog djela neovlaštenog prometa opojnim drogama za koje se apelant tereti, tako da faktičko posjedovanje droge od strane apelanta, suprotno žalbenim navodima odbrane, nije neophodno za utvrđivanje njegove odgovornosti. Ovo posebno jer iz izvedenih dokaza nesporno proizlazi da je apelant bio povezan s osobama na području Holandije od kojih su se nabavljala narkotička sredstva, da je apelant bio član zločinačke organizacije s određenom ulogom u njoj, pa je tvrdnje apelantove odbrane ocijenio neosnovanim, ocijenivši da nemaju uporište u utvrđenom činjeničnom stanju, a tiču se preduzetih aktivnosti apelanta kao člana zločinačke organizacije i njegove krivice za počinjeno predmetno krivično djelo. Stoga je analizom svih izvedenih dokaza apelaciono vijeće ovog suda prvostepenu presudu preinačilo u dijelu izrečene kazne zatvora tako što je apelantu izreklo kaznu zatvora u trajanju od sedam godina i šest mjeseci, koju smatra adekvatnom težini izvršenog krivičnog djela i stepenu njegove odgovornosti, pri tome cijeneći prigovor Tužilaštva u smislu broja inkriminiranih radnji koje je apelant činio duži vremenski period u kontinuitetu, vrstu i količinu droge koja je prometovana, posebno cijeneći da se radi o teškom krivičnom djelu, usmjerenom protiv zdravlja ljudi kao zaštitnog objekta, da je riječ o djelu čije je izvršenje u stalnom porastu, te sama činjenica da su krivična djela počinjena u okviru grupe za organizirani kriminal čini još većim stepen intenziteta društvene opasnosti radnji apelanta kao optuženog.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3/e. Ustava BiH i člana 6. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo iz člana 14. stav 3. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.
16. U suštini, tvrdi da je do povrede tog prava u konkretnom slučaju došlo zbog toga što su osporene odluke zasnovane na nezakonitim dokazima, što nisu pravilno i potpuno utvrđene činjenice koje su važne za donošenje odluke, odnosno što nisu s jednakom pažnjom ispitivane i utvrđivane činjenice koje ga terete i koje mu idu u korist, te što je proizvoljno primijenjeno procesno pravo i što mu je povrijeđeno pravo na odbranu.
17. U vezi s navedenim ističe da njegovoj odbrani nije bila dostupna kompletna dokumentacija Tužilaštva, presretnuti telefonski razgovori kako bi mogli dokazati njihovo značenje i smisao, da sud nije vodio zapisnik o radu na glavnom pretresu, da je sud nezakonito poklonio vjeru iskazu svjedoka E. S. datom u istrazi na zapisnik Tužilaštva koji je u koliziji s iskazom koji je ovaj svjedok dao na glavnom pretresu. Apelant dalje tvrdi da se osporene odluke zasnivaju na iskazu svjedokinje K. J., a da je njegovoj odbrani onemogućeno unakrsno ispitivanje ove svjedokinje, čime mu je povrijeđeno pravo na odbranu. Dakle smatra da sud nije utvrdio njegovu krivičnu odgovornost jer, kako ističe, niti jednim dokazom nije utvrdio da je počinio krivična djela za koja se tereti budući da kod njega nije pronađena droga.
b) Odgovor na apelaciju
18. Sud BiH je ukazao da apelant u apelaciji iznova interpretira žalbene prigovore koji su bili predmet ocjene Apelacionog vijeća Suda BiH zbog čega smatra da navedeni prigovori nemaju uporište u zakonskim i činjeničnim osnovama konkretnog predmeta. Osim toga, ističe da je vijeće ovog suda osporenu presudu donijelo na osnovu i uz poštovanje svih relevantnih međunarodnih i domaćih propisa i standarda, te da su činjenice i pravni okvir detaljno obrazloženi kako u prvostepenoj tako i u drugostepenoj presudi zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
19. Tužilaštvo, također, u odgovoru na apelaciju navodi da je Sud BiH u obrazloženjima osporenih presuda naveo konkretne i pravilne razloge o svim odlučnim činjenicama, da je na zadovoljavajući način razmatrao dokaznu vrijednost i prihvatljivost svakog pojedinog dokumenta u svjetlu svih provedenih dokaza, te da je na osnovu takve ocjene dokaza, poštujući odredbu čl. 281. stav 2. i 290. ZKPBiH, dao njihovu ocjenu, zbog čega smatra da osporenim odlukama Suda BiH nije došlo do kršenja prava na koja se apelant poziva u apelaciji, te stoga predlaže da se ona odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
20. U Krivičnom zakonu BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 51/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10) relevantne odredbe glase:
Član 195.
Neovlašteni promet opojnim drogama (1) Ko neovlašteno vrši međunarodnu prodaju ili prijenos ili nudi na prodaju ili radi prodaje kupuje, drži, prevozi ili prenosi, ili posreduje u međunarodnoj prodaji ili kupovini, šalje, isporučuje, uvozi, izvozi ili na drugi način neovlašteno stavlja u međunarodni promet supstance ili preparate koji su propisom proglašeni opojnim drogama, kaznit će se kaznom zatvora od najmanje tri godine.
[...] Član 250. stav 2.
Organizirani kriminal (2) Ko kao pripadnik zločinačke organizacije učini krivično djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine za koje se može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna, ako za pojedino krivično djelo nije propisana teža kazna,kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.
21. U Zakonu o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, i 15/09) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Zakonitost dokaza (1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili bilo koje druge osobe koja učestvuje u postupku izuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.
(2) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom, međunarodnim ugovorima koje je Bosne i Hercegovina ratifikovala, (3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na temelju dokaza iz stava 2. ovog člana.
Član 15.
Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima. Član 155.
Snimanje audio-vizuelnim sredstvima (1) Sve poduzete radnje u toku krivičnog postupka, u pravili, snimaju se uređajem za zvučno snimanje. Tužitelj ili ovlaštena službena osoba će o tome prethodno obavijestiti osobu koja se ispituje, odnosno saslušava i poučiti je da ima pravo da zatraži reprodukovanje snimaka kako bi provjerila svoju izjavu.
(2) Snimak mora sadržavati podatke iz člana 152 stav 1. ovog zakona, podatak u kojem svojstvu ta soba daje izjavu. Kad se snimaju izjave više osoba, mora se osigurati da se iz snimke može jasno razaznati ko je dao izjavu. Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili bilo koje druge osobe koja učestvuje u postupku izuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu. (…) Član 253.
Način vođenja zapisnika (…) (2) Sudija, odnosno predsjednik vijeća može narediti da se određeni dio zapisnika pročita ili reprodukuje, a pročitat će ga ili reprodukovati uvijek ako to zahtijevaju stranke, branitelj ili osoba čija se izjava unosi u zapisnik. (…) Član 273.
Izuzeci od neposrednog sprovođenja dokaza (1) Iskazi dati u istrazi dopušteni su kao dokazi na glavnom pretresu i mogu biti korišteni prilikom unakrsnog ispitivanja ili pobijanja iznesenih navoda ili u odgovoru na pobijanje. U ovom slučaju, osobi se može dati mogućnost da objasni ili pobije svoj prethodni iskaz. (…).
Član 281.
Dokazi na kojim se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu. (2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.
Član 297.
Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (1)Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:
(…)
i) ako se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama ovog zakona ne može zasnivati presuda, (…) Član 299.
Pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (1)Presuda se može pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kad je Sud neku odlučnu činjenicu pogrešno utvrdio ili je nije utvrdio.
(2)Nepotpuno utvrđeno činjenično stanje postoji i kad na to ukazuju nove činjenice ili novi dokazi.
VI.Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 2 K 003343 12 Kž 4 od 1. aprila 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 30. maja 2013. godine, a apelacija je podnesena 25. jula 2013. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
26. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, člana 13. Evropske konvencije i člana 14. tačka 3. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
28. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1)Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
3) Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
c) da se brani lično ili posredstvom branioca po vlastitom izboru ili da, ako nema dovoljno sredstava da plati pravnu pomoć, besplatno dobije branioca kada to zahtijevaju interesi pravde;
d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega; […]
29. U pogledu primjene člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u predmetnom postupku, Ustavni sud ističe da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem se utvrđivala osnovanost krivične optužbe, pa su garancije prava na pravično suđenje primjenjive u konkretnom slučaju.
30. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant smatra da su osporene odluke zasnovane na nezakonitim dokazima, da je ocjena dokaza u konkretnom slučaju bila proizvoljna i da shodno tome nisu potpuno i pravilno utvrđene činjenice koje su važne za donošenje odluke, te da nisu s jednakom pažnjom ispitivane i utvrđivane činjenice koje ga terete i koje mu idu u korist, odnosno da je proizvoljno primijenjeno procesno pravo, te da mu je povrijeđeno pravo na odbranu.
31. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da opća garancija „pravičnog suđenja“ iz stava 1. člana 6. Evropske konvencije ima elemente koji dopunjavaju garancije utvrđene stavom 3. člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih stavom 3. člana 6. Evropske konvencije, on može biti razmatran ili samo u okviru tih garancija (vidi Evropski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978); EHRR 149) ili u vezi sa stavom 1. člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III, 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni, bio nepravičan, navodi se ispituju u smislu stava 1. člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992), 15 EHRR 417, st. 33˗34).
32. U konkretnom slučaju apelant pokreće pitanja u vezi s garancijama ustanovljenim članom 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije koje se, u suštini, odnose na tvrdnju da postupak kao cjelina nije bio pravičan, pa će Ustavni sud u tom smislu i ispitati njegove navode.
33. U vezi s apelantovim navodima, Ustavni sud, najprije, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
34. Dalje, Ustavni sud podsjeća na to da član 6. Evropske konvencije ne garantira pravo da svi dokazni prijedlozi budu prihvaćeni, niti zahtijeva da se slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza. Navedeno korespondira i relevantnoj odredbi člana 15. ZKPBiH. Ustavni sud ukazuje na to da je sud dužan ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 281. stav 2. ZKPBiH) po načelu slobodne ocjene dokaza. Slobodna ocjena dokaza, međutim, zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu i izvođenje zaključaka o dokazanosti određene činjenice (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). U odnosu na navode koji se odnose na prihvaćanje „nezakonitih“ dokaza, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda prema kojem prihvaćanje nezakonito dobivenih dokaza ne predstavlja, samo po sebi, kršenje člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda u predmetu Schenk protiv Švajcarske u kojem je Evropski sud utvrdio da prihvaćanje nezakonito dobivenih dokaza može dovesti do nepravičnosti, zavisno od činjenica konkretnog predmeta (vidi Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, presuda od 12. jula 1988. godine, broj predstavke 1086/84, serija A-140, stav 49). U ovoj odluci Evropski sud je izrazio stav da član 6. Evropske konvencije ne sadrži niti jedno pravilo koje regulira pitanje prihvatljivosti dokaza, da je to pitanje u isključivoj nadležnosti domaćeg zakonodavstva, da prihvaćanje nezakonitih dokaza ne znači, samo po sebi, povredu člana 6. Evropske konvencije, da Evropski sud ispituje postupak kao cjelinu, odnosno da li su sudovi korištenjem tog nezakonitog dokaza osobu lišili prava na pravično suđenje, te da se posebno ocjenjuje da li je taj nezakoniti dokaz bio jedini dokaz na kojem su sudovi zasnivali svoju odluku.
35. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da iz apelacionih navoda proizlazi da apelant, prije svega, smatra da mu je povrijeđeno pravo na odbranu i da su osporene presude zasnovane na nezakonitim dokazima, audio-video snimcima, jer sud nije vodio zapisnik o radu na glavnom pretresu, a audio i videozapisi su njegovoj odbrani povremeno dostavljani zbog čega tvrdi da je takvim postupanjem sudova počinjena bitna povreda odredaba ZKPBiH. Također ističe da njegovoj odbrani nije bila dostupna kompletna dokumentacija Tužilaštva, posebno presretnuti telefonski razgovori kako bi njegova odbrana mogla dokazati njihovo značenje i smisao.
36. U vezi s tim apelantovim tvrdnjama, Ustavni sud, prije svega, primjećuje da je apelant identične tvrdnje isticao u postupku pred redovnim sudom, a o kojima se redovni sud izjasnio u osporenim odlukama. Tako je u vezi s apelantovim žalbenim prigovorom da mu je povrijeđeno pravo na odbranu jer snimanje glavne rasprave audio-video snimcima ne zamjenjuje zapisnik, Sud BiH ove apelantove navode jasno obrazložio. U tom smislu Ustavni sud zapaža da je Sud BiH ukazao na odredbu člana 155. u vezi sa članom 253. ZKPBiH kojim je propisano da se sve preduzete radnje u toku krivičnog postupka snimaju uređajem za audio ili audio-vizuelno snimanje, da snimak mora sadržavati sve podatke koje sadrži i zapisnik, te ukoliko je glavni pretres sniman u skladu sa članom 155. navedenog zakona, prepis preduzete radnje će se na opravdan zahtjev stranaka i branitelja dostaviti strankama i branitelju najkasnije u roku od tri dana od preduzete radnje na glavnom pretresu. Nadalje, Ustavni sud zapaža de je Sud BiH, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, uvidom u spise predmeta utvrdio da takav zahtjev nije podnio apelantov branitelj iako je predsjednik vijeća prilikom otvaranja glavnog pretresa stranke i njihove branitelje upoznao na koji način i na osnovu koje relevantne odredbe ZKPBiH se vodi zapisnik pred Sudom. Shodno tome, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja ne proizlazi da je proizvoljno primijenjeno procesno pravo, odredbe ZKPBiH, budući da iz činjenica predmeta proizlazi da je glavni pretres sniman u audio-vizuelnoj tehnici i da je, kao takav, dostupan strankama i braniteljima u skladu sa citiranim odredbama ZKPBiH u prepisu, zbog čega je ove navode branitelja apelanta odbio kao neosnovane iz razloga što je, uvidom u spise predmeta, utvrđeno da apelantova odbrana takav zahtjev nije postavila. Prema tome, Ustavni sud smatra da je navedeno obrazloženje suda dovoljno jasno i logično, te u njemu ne vidi elemente proizvoljnosti u primjeni relevantnih odredaba ZKPBiH.
37. Ustavni sud također ne nalazi proizvoljnost u primjeni procesnog prava u vezi s apelantovim navodima da njegovoj odbrani nisu bili dostupni dokazi Tužilaštva, da mu nisu dostavljeni svi presretnuti telefonski razgovori koji su rezultat posebnih istražnih radnji, o kojima su se redovni sudovi također izjasnili u osporenim odlukama, jasno ukazujući da je prvostepeni sud u cijelosti postupio u skladu sa članom 41. st.1. i 2. ZKPBiH i u cilju osiguranja jednakosti strana u postupku naložio Tužilaštvu da odbrani dostavi ne samo reproducirane snimke prisluškivanih razgovora preslušane na glavnom pretresu i navedene u izvještaju nego i sve ostale snimke pribavljene provođenjem posebnih istražnih radnji nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija, da je Tužilaštvo u cijelosti postupilo po nalogu suda na koji način je odbrani data mogućnost da izvede dokaze za koje smatra da su relevantni i da idu u prilog apelantu, zbog čega Ustavni sud i ove apelantove navode smatra proizvoljnim.
38. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH odbio kao neosnovane navode apelantove odbrane kojim je osporavala iskaz svjedokinje K. J. dat na glavnom pretresu jer smatra da je prvostepeni sud njezin iskaz pravilno ocijenio zakonitim i u potpunosti relevantnim i prihvatljivim jer kada se ima u vidu sadržaj njezinog iskaza, kao i materijalni dokazi koji su uloženi kao potkrepljujući dokazi dati u iskazu ove ovlaštene službene osobe (transkript presretnutih razgovora), po ocjeni suda, isključuje svaku nezakonitost navedenog iskaza. Sud BiH je, osim navedenog, odbio kao neosnovane žalbene navode apelantove odbrane da im je bilo onemogućeno unakrsno ispitivanje svjedokinje K. J., za što je, po ocjeni Ustavnog suda, dao jasno i argumentirano obrazloženje, navodeći da iz spisa predmeta jasno proizlazi da je navedena svjedokinja unakrsno ispitivana i da je apelantova odbrana imala mogućnost i raspolagala svim presretnutim razgovorima, dakle ne samo onim o kojim je svjedočila ova svjedokinja. Budući da je apelantova odbrana osporavala izreku prvostepene presude u smislu da je ona protivrječna izvedenim dokazima, Sud BiH je ove navode apelantove odbrane odbio kao neosnovane, cijeneći da je prvostepeni sud ocjenu svih izvedenih dokaza, kako objektivnih tako i subjektivnih, izvršio u skladu sa članom 281. stav 2. ZKPBiH, na osnovu čega je izveo pravilne zaključke o odlučnim činjenicama i u tom smislu dao razloge zbog kojih je određene dokaze prihvatio u cijelosti, dok je neke dokaze ocijenio neobjektivnim, pri čemu im je samo djelimično ili im nije uopće poklonio vjeru.
39. Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH jasno obrazložio razloge zbog kojih je odbio kao neosnovane žalbene navode apelantove odbrane da je sud nezakonito cijenio iskaz svjedoka E. S. dat na zapisnik u istrazi u odnosu na iskaz dat na glavnom pretresu, jasno ukazujući da sud nije vezan niti ograničen posebnim dokaznim pravilima, da je faktičko pitanje u svakom konkretnom predmetu da li će sud prihvatiti raniji ili kasniji iskaz, pojedine dijelove ovih iskaza ili da li će odbaciti sve iskaze kao neprihvatljive. Dakle, upravo na takav način je, po ocjeni ovog suda, postupio prvostepeni sud kada je dao ocjenu iskaza navedenog svjedoka tako što ga je doveo u vezu sa ostalim izvedenim dokazima, te izveo zaključak s kojim se u cijelosti slaže i vijeće ovog suda, da je navedeni svjedok odlučio da iskaz, koji je prethodno dao na zapisnik Tužilaštva, tj. u fazi istrage na glavnom pretresu, promijeni u korist apelanta s ciljem da mu na taj način eventualno pomogne kako bi izbjegao krivičnu odgovornost. Sud BiH je posebno obrazložio da na navedeno upućuje činjenica da je ovaj svjedok na glavnom pretresu u cijelosti ostao pri dijelu svog iskaza prethodno datog na zapisnik Tužilaštva, s neznatnim izmjenama u dijelovima koji nisu od suštinske važnosti i ne predstavljaju bitne elemente krivičnog djela za koje se apelant tereti kao što je količina prevezene opojne droge, mjesta u kojima je preuzimao drogu. Stoga Ustavni sud, dovodeći relevantne odredbe ZKPBiH u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, ne nalazi nikakvu proizvoljnost u postupanju Suda BiH kada je prihvatio iskaz imenovanog svjedoka dat pred Tužilaštvom, pri čemu je u obrazloženju osporenih odluka dao detaljne razloge koji ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti.
40. U odnosu na apelantove navode da je u konkretnom slučaju ocjena dokaza bila proizvoljna i da je, shodno tome, proizvoljno primijenjeno procesno pravo i da nisu pravilno i potpuno utvrđene činjenice koje su važne za donošenje odluke, Ustavni sud ukazuje na to da je u predmetnom krivičnom postupku prvostepeni sud proveo obiman dokazni postupak u skladu sa ZKPBiH i u tom smislu saslušao više svjedoka i izvršio uvid u brojnu dokumentaciju u spisu. Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud u svojoj presudi jasno opisao proces pojedinačne ocjene dokaza i njihovog dovođenja u međusobnu vezu, te da je na osnovu tako ocijenjenih dokaza utvrdio činjenično stanje i došao do zaključka da su se u apelantovim radnjama stekla bitna obilježja krivičnog djela organizirani kriminal iz člana 250. stav 2. KZBiH u vezi s krivičnim djelom neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 1. citiranog zakona. S tim u vezi Ustavni sud zapaža da je Sud BiH jasno i precizno opisao apelantove inkriminirane radnje, pri čemu je obrazloženo da faktičko posjedovanje droge od strane apelanta nije neophodno za utvrđivanje njegove odgovornosti, na osnovu čega su ovi navodi odbrane u žalbenom postupku odbijeni kao neosnovani. Dakle, Ustavni sud smatra da je Sud BiH jasno i argumentirano obrazložio ove apelantove navode, da iz izvedenih dokaza jasno proizlazi da je bio član zločinačke organizacije s određenom ulogom u njoj, zbog čega Ustavni sud i ove navode apelantove odbrane smatra neosnovanim budući da smatra da oni u okolnostima konkretnog slučaja nemaju uporište u činjeničnom stanju spisa predmeta i ne dovode u pitanje zaključke prvostepenog suda u pogledu odlučnih činjenica, a tiču se preduzetih aktivnosti apelanta kao člana zločinačke organizacije i njegove krivice za počinjeno predmetno krivično djelo.
41. Imajući u vidu sve navedeno, kao i obrazloženja osporenih presuda, Ustavni sud smatra da su obrazloženja osporenih odluka u vezi s utvrđenjem da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret jasna i logična i u njima ne nalazi elemente koji bi ukazivali na to da je činjenično stanje proizvoljno utvrđeno, niti da su relevantni propisi prilikom utvrđivanja apelantove krivične odgovornosti proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti da mu je povrijeđeno pravo na odbranu, odnosno da ima elementa koji bi ukazivali na to da su redovni sudovi zloupotrijebili dokazni postupak.
42. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da su u cijelosti neosnovani apelantovi navodi da mu je u postupku koji je okončan osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1.i 3. Evropske konvencije. Ostali navodi
43. Apelant tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na efektivan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. U vezi s ovim apelantovim navodima Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u krivičnom postupku, te da je Sud BiH razmotrio apelantovu žalbu i dao razloge zašto je ona neosnovana, odnosno zašto nije mogla dovesti do drugačijeg rješenja konkretne krivične stvari. Stoga činjenica da žalba koju je apelant podnio nije rezultirala apelantovim uspjehom u predmetnom krivičnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje također neosnovani.
44. Apelant također smatra da mu je povrijeđeno pravo iz člana 14. tačka 3. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (kojim su propisana prava osoba optuženih za krivično djelo koja korespondiraju garancijama člana 6. Evropske konvencije). Tvrdnje o povredi ovog prava apelant posebno ne obrazlaže, pa Ustavni sud smatra da ih zasniva na povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije koje je Ustavni sud obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključeno da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o povredi prava iz člana 14. tačka 3. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima također neosnovani.
VIII. Zaključak
45. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije kada se osporene presude ne zasnivaju na „nezakonitim dokazima“ i kada su donesene na osnovu sveobuhvatne, brižljive i savjesne analize i ocjene brojnih dokaza izvedenih u toku postupka na osnovu kojih je nesporno utvrđeno da je apelant počinio predmetna krivična djela, pri čemu nema elemenata koji ukazuju na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu, ni da je apelantu uskraćeno pravo na odbranu, niti da su proizvoljno primijenjeni relevantni propisi.
46. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na djelotvoran pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje budući da je apelant imao i koristio pravo na žalbu.
47. Ustavni sud također zaključuje da nema povrede prava iz člana 14. tačka 3. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima budući da garancije tog člana korespondiraju garancijama člana 6. Evropske konvencije, a Ustavni sud je zaključio da apelantu nisu prekršena prava garantirana navedenim odredbama.
48. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman