Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4724/15 (N. D.)

Odluka donesena 20. 04. 2016.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prekid postupka
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4724/15

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 04. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4724/15, rješavajući apelaciju Nurije Dukića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. aprila 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Nurije Dukića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što u razumnom roku nije okončan izvršni postupak koji se vodio pred Općinskim sudom u Tuzli u predmetu broj 32 0 I 031497 14 I 2 (stari broj I- 6291/02), koji je zbog pokretanja prethodnog postupka radi utvrđivanja uvjeta za otvaranje stečajnog postupka nad imovinom izvršenika prekinut Rješenjem Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 I 031497 14 I 2 od 29. septembra 2015. godine.

Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, u skladu s članom 74.

Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Nuriji Dukiću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 3.600,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu Nuriji Dukiću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, u skladu s članom 72.

stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Nurija Dukić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kalesije, kojeg zastupa Husein Salkanović, advokat iz Živinica, podnio je 20. oktobra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja izvršnog postupka koji se vodi pred Općinskim sudom u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) pod brojem 32 0 I 031497 14 I 2 (stari broj I- 6291/02).

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda zatraženo je 3. novembra 2015. godine da dostavi odgovor na apelaciju.

3. Općinski sud je 16. novembra 2015. godine dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj P-2785/00 od 17. jula 2001. godine obavezan je tuženi DD „Tvornica transportnih uređaja“ Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu na ime neisplaćenih plaća isplati iznos od 2.846,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 17. jula 2001. godine.

6. Apelant je 9. decembra 2002. godine Općinskom sudu podnio prijedlog za izvršenje na osnovu pravomoćne Presude Općinskog suda broj P-2785/00 od 17. jula 2001. godine protiv tuženog kao izvršenika (u daljnjem tekstu: izvršenik), predlažući da se izvršenje provede na transakcijskim računima izvršenika.

7. Općinski sud je donio Rješenje broj I-6291/02 od 12. decembra 2002. godine kojim je odredio predloženo izvršenje.

8. Budući da su žiro računi izvršenika blokirani, apelant je podneskom od 16. septembra 2004. godine predložio donošenje dopunskog rješenja, predloživši da se izvršenje provede popisom, pljenidbom i prodajom pokretnih stvari izvršenika.

9. Općinski sud je donio Zaključak broj 32 0 I 031497 02 I od 22. novembra 2010. godine kojim je obavijestio apelanta da prilikom popisa od 4. marta 2010. godine nisu nađene pokretne stvari izvršenika, a koje mogu biti predmet izvršenja, te da izvršenik ne posjeduje ni gotov novac koji bi mogao biti predmet pljenidbe. Općinski sud je pozvao apelanta da u roku od tri mjeseca predloži da se ponovo provede popis ili predloži drugo sredstvo i predmet izvršenja.

10. Apelant je podneskom od 29. novembra 2010. godine obavijestio Općinski sud da nije dobio poziv za izlazak na lice mjesta koji je obavljen 4. marta 2010. godine. Istovremeno, apelant je tražio zapisnik s lica mjesta u konkretnom predmetu kako bi se mogao očitovati na njega, pa tek onda postupiti po nalogu suda s prijedlogom novog sredstva u roku od tri mjeseca.

11. Općinski sud je donio Zaključak broj 32 0 I 031497 02 I (I-6291/02) od 5. marta 2014. godine kojim je apelantu vraćen dopunski prijedlog za izvršenje od 16. septembra 2004. godine, te mu naložio da sudu dostavi uređeni prijedlog za izvršenje.

12. Apelant je podneskom od 12. marta 2014. godine postupio po nalogu suda.

13. Općinski sud je Rješenjem broj 32 0 I 031497 02 I od 19. marta 2014. godine odredio predloženo izvršenje.

14. Općinski sud je Zaključkom broj 32 0 I 031497 14 I 2 od 23. marta 2015. godine odredio provođenje prinudnog izvršenja za 17. april 2015. godine na adresi izvršenika.

15. Općinski sud je 17. aprila 2015. godine sačinio službenu zabilješku kojom je konstatirao da je predmetno „ročište za provođenje prinudnog izvršenja odloženo iz sigurnosnih razloga po službeno lice te stranke, kao i zabrane ulaska u krug fabrike izvršenika od strane portirske službe te nekolicine radnika“.

16. Apelant je podneskom od 26. maja 2015. godine zatražio od Općinskog suda da utvrdi izvršenikovu imovinu tako da zatraži od Kantonalnog poreznog ureda Tuzla dostavu fotokopija ugovora o zakupu, u kojima se kao zakupodavac pojavljuje izvršenik, koji su i dalje na snazi.

17. Općinski sud je donio zaključak od 28. augusta 2015. godine kojim je naložio apelantu da uredi prijedlog za izvršenje shodno utvrđenoj imovini od strane suda po članu 37. Zakona o izvršnom postupku.

18. Apelant je podneskom od 7. septembra 2015. godine postupio po nalogu suda.

19. Općinski sud je donio Rješenje broj 32 0 I 031497 14 I 2 od 29. septembra 2015. godine kojim je predmetni izvršni postupak prekinut zbog toga što je Rješenjem suda broj 32 0 St 0244441 15 St od 4. septembra 2015. godine pokrenut prethodni postupak radi utvrđivanja uvjeta za otvaranje stečajnog postupka nad imovinom izvršenika.

20. Apelant je 9. oktobra 2015. godine izjavio prigovor protiv rješenja Općinskog suda od 29. septembra 2015. godine.

21. Iz odgovora na apelaciju proizlazi da je 5. novembra 2015. godine nad imovinom izvršenika otvoren stečajni postupak koji se vodi pod brojem 32 0 St 0244441 15 St.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

22. Apelant smatra da mu je zbog dužine trajanja izvršnog postupka povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je naveo da je 9. decembra 2002. godine podnio prijedlog za izvršenje protiv izvršenika, te da do dana sačinjavanja apelacije, odnosno skoro 13 godina nakon podnošenja prijedloga apelant nije namirio svoje potraživanje iz prijedloga niti je predmetni postupak pravomoćno okončan. Apelant smatra da predmetni izvršni postupak nepotrebno dugo traje, odnosno da sud nije iskazao primjerenu ažurnost iako se predmetno izvršenje odnosi na potraživanje iz radnog odnosa utvrđeno pravomoćnom i izvršnom presudom, te da zbog takvog ponašanja suda u konačnici apelant nije mogao ni ostvariti svoje potraživanje. Imajući u vidu navedeno, apelant je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju, utvrdi povredu navedenog prava, te mu dosudi naknadu nematerijalne za svaku godinu, počev od 9. decembra 2002. godine (kao dana podnošenja prijedloga za izvršenje) pa do donošenja odluke po apelaciji.

b) Odgovor na apelaciju

23. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju izložio hronologiju postupka, kako je već navedeno u činjeničnom dijelu odluke, te je istakao da je rješenjem od 29. septembra 2015. godine predmetni izvršni postupak prekinut jer je Rješenjem broj 32 0 St 0244441 15 St od 4. septembra 2015. godine otvoren prethodni postupak radi utvrđivanja uvjeta za otvaranje stečajnog postupka nad imovinom izvršenika. Nadalje, Općinski sud je naveo da se u konkretnom slučaju „radi o kompleksnom izvršnom postupku koji traje duži vremenski period, ali koji period se ne može u odlučujućoj mjeri staviti na teret ovog suda“. Pored toga, Općinski sud je naveo da je „preopterećen velikim brojem nezavršenih predmeta, te da sistematizacija uposlenika nije potpuna, što rezultira situacijom da sudije i stručni saradnici zakazivanje rasprava moraju uskladiti prema dostupnom broju daktilografa. Kada je u pitanju konkretni izvršni postupak, broj sudskih izvršilaca u ovom sudu apsolutno nije srazmjeran broju predmeta, što u velikoj mjeri usporava rad suda u provođenju izvršnog postupka“. Općinski sud je u prilog svojim tvrdnjama dostavio i Izvještaje o radu Općinskog suda za 2013. i 2014. godinu.

V.Relevantni propisi

24. Zakon o izvršnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06, 39/09 i 35/12) u relevantnom dijelu glasi:

Član 5.

Hitnost i redoslijed postupanja (1) U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.

(2) Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio, osim ako priroda potraživanja ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drukčije.

Član 8.

Ograničenje sredstava i predmeta izvršenja (1) Sud rješenjem određuje izvršenje onim sredstvom i na onim predmetima koji su navedeni u izvršnom prijedlogu.

(2) Ako je predloženo više sredstava ili više predmeta izvršenja sud može ograničiti izvršenje samo na neke od tih sredstava ili predmeta ako su dovoljni za ostvarenje potraživanja.

(3) Ako se izvršno rješenje o izvršenju na određenom predmetu ili sredstvu ne može provesti, tražilac izvršenja može radi namirenja istog potraživanja predložiti novo sredstvo ili predmet izvršenja o čemu će sud odlučiti rješenjem.

Član 15.

Rokovi za postupanje Sud je po pravilu dužan da o prijedlogu za izvršenje odluči u roku od osam dana, a o prigovoru u roku od 15 dana od dana ispunjavanja uvjeta da se o prigovoru odluči. Član 64.

Dovršenje izvršenja Postupak izvršenja smatra se završenim pravosnažnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog prijedloga, provođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava ili obustavom izvršenja.

25. Zakon o stečajnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 29/03, 32/04 i 42/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 58.

Zabrana izvršenja i osiguranja (1) Nakon otvaranja stečajnog postupka stečajni povjerioci ne mogu protiv stečajnog dužnika tražiti prinudno izvršenje, niti tražiti osiguranje na dijelovima imovine koja ulazi u stečajnu masu.

(2) Postupci iz stava 1. ovog člana, koji su u toku u vrijeme otvaranja stečajnog postupka, prekidaju se.

VI.Dopustivost

26. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

28. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz „presuda“ mora se široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja, već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 10/01). Ustavni sud ističe da, u skladu s članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta treba da osiguraju najviši nivo građanskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu s članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određene Evropskom konvencijom i njezinim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini.

29. Budući da navodi iz apelacije ukazuju na to da apelant pred Ustavnim sudom prvenstveno pokreće pitanje dužine trajanja izvršnog postupka, pokrenutog na osnovu pravomoćne sudske odluke, Ustavni sud apelaciju tumači tako da se apelant poziva na pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav

1. Evropske konvencije, čije se garancije u građanskopravnim stvarima protežu i na fazu izvršnog postupka.

30. Polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, Ustavni sud ističe da se prilikom primjene odredaba iz člana 18. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda to pravilo mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti, bez pretjeranog formalizma (vidi Evropski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A, broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno niti se može primjenjivati automatski, te je prilikom ispitivanja da li je bilo poštovano bitno uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980. godine, serija A, broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu, već i sveukupni pravni i politički kontekst, kao i apelantove lične prilike.

31. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud smatra da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji Bosne i Hercegovine, ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantu da se žali zbog neizvršenja pravomoćnih presuda, odnosno stvarnog neizvršavanja rješenja o izvršenju donesenog u izvršnom postupku. Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju utjecati na poštovanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz člana 6. Evropske konvencije.

32. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarenja njegovih prava. Također, jedno od osnovnih načela Evropske konvencije jeste da pravna sredstva koja pojedincu stoje na raspolaganju treba da budu lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Osim toga, dužnost je države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21).

33. U konkretnom slučaju, apelant se obratio Ustavnom sudu zbog dužine trajanja izvršnog postupka, prekinutog rješenjem Općinskog suda od 29. septembra 2015. godine.

34. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom dijelu, u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, dopustiva u odnosu pravo na pravično suđenje iz član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 18. stav (3) i (4) Pravila Ustavnog suda zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. VII.Meritum

35. Apelant smatra da je zbog dužine trajanja izvršnog postupka došlo do povrede njegovog prava na suđenje u „razumnom“ roku kao jednog od segmenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

36. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

37. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

38. U konkretnom slučaju apelant smatra da je do povrede njegovog prava na pravično suđenje došlo zbog dužine trajanja izvršnog postupka pred Općinskim sudom. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje sadržane u odredbama člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije protežu u građanskopravnim slučajevima i na fazu izvršnog postupka. Osnovno pravilo je u tom pogledu postavila presuda Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Hornsby protiv Grčke (predstavka broj 18357/91, presuda od 19. marta 1997. godine) u kojoj je Evropski sud izrekao da izvršenje presude izrečene od strane bilo kojeg suda mora biti posmatrano kao sastavni dio postupka u smislu člana 6. Evropske konvencije. Slijedeći svoju praksu iz predmeta Hornsby, koju Ustavni sud dosljedno podržava, Evropski sud je konstantno ukazivao da se izvršenje presude od strane bilo kojeg nacionalnog suda treba posmatrati kao integralni dio suđenja u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

39. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja izvršnog postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mahmutović protiv Hrvatske, aplikacija broj 9505/03 od 15. februara 2007. godine, stav 26).

a)Period koji se uzima u obzir

40. Ustavni sud zapaža da je apelant 9. decembra 2002. godine pokrenuo izvršni postupak i da je taj postupak, prema stanju spisa, prekinut 29. septembra 2015. godine jer je pokrenut prethodni postupak radi utvrđivanja uvjeta za otvaranje stečajnog postupka nad imovinom izvršenika. Ustavni sud dalje zapaža da je odredbom člana 58. st. 1. i 2. Zakona o stečajnom postupku propisano da nakon otvaranja stečajnog postupka stečajni povjerioci ne mogu protiv stečajnog dužnika tražiti prinudno izvršenje niti tražiti osiguranje na dijelovima imovine koja ulazi u stečajnu masu, te da se prekidaju postupci koji su u toku u vrijeme otvaranja stečajnog postupka. Dakle, relevantan period do prekida postupka koji Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni dužine predmetnog postupka je period od 12 godina i devet mjeseci.

b)Analiza dužine trajanja postupka

41. U konkretnom slučaju radi se o izvršnom postupku koji je apelant pokrenuo radi izvršenja pravomoćne i izvršne presude. S obzirom na vrstu i prirodu konkretne pravne stvari (naplata apelantovog potraživanja na transakcijskim računima izvršenika, a nakon toga na pokretnim stvarima izvršenika, te činjenice da je nad izvršenikom otvoren stečajni postupak), Ustavni sud smatra da se radi o relativno složenom postupku koji je, pri tome, od značaja za apelanta jer se radi o naplati novčanog potraživanja iz radnog odnosa.

42. Posmatrajući apelantovo ponašanje, Ustavni sud zapaža da je apelant u toku postupka promijenio predmet izvršenja. Međutim, Ustavni sud naknadnu promjenu predmeta izvršenja ne smatra odugovlačenjem postupka iz razloga što promjena prijedloga predstavlja apelantovo pravo u situaciji kada se rješenje o izvršenju na određenom predmetu ili sredstvu ne može provesti, što je propisano članom 8. stav 3. Zakona o izvršnom postupku. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne može zaključiti da je apelant svojim radnjama doprinio dužini predmetnog postupka.

43. U vezi s predmetom postupka, Ustavni sud smatra da država ima pozitivnu obavezu da organizira sistem za izvršenje presuda koji treba da bude efektivan, kako u normativnom dijelu tako i u praksi i osigura njihovo izvršenje bez nepotrebnog odlaganja (vidi Evropski sud za ljudska prava, Scollo protiv Italije, 1995). Međutim, Ustavni sud ukazuje da se prema praksi Evropskog suda (u predmetima gdje niti jedna stranka u sporu nije vlast niti državni organ) uloga vlasti svodi na to da razumno pomogne u izvršenju presude u korist stranke koja je spor dobila, ali ne da garantira izvršenje u svim okolnostima (Fuklev protiv Ukrajine, st. 84-86, 2005. godina). Dakle, u izvršnom postupku sudovi nisu odgovorni za namirenje tražioca izvršenja, već za efikasno i ekonomično provođenje sudskog postupka.

44. Posmatrajući ponašanje Općinskog suda, Ustavni sud zapaža da je taj sud, nakon što je apelant podnio prijedlog za izvršenje, donio rješenje o izvršenju nakon tri dana (12. decembra 2002. godine). Nakon što je apelant podneskom od 16. septembra 2004. godine predložio donošenje dopunskog rješenja, odnosno da se izvršenje provede popisom, pljenidbom i prodajom pokretnih stvari izvršenika, Ustavni sud bilježi da je Općinski sud tek nakon devet godina i pet mjeseci donio zaključak (5. marta 2014. godine) kojim je apelantu vratio prijedlog na uređenje. Ustavni sud također zapaža da je Općinski sud u međuvremenu, dakle 22. novembra 2010. godine, donio zaključak kojim je obavijestio apelanta da prilikom popisa, koji je obavljen na licu mjesta 4. marta 2010. godine, nisu pronađene pokretne stvari izvršenika, te pozvao apelanta da predloži da se ponovo provede popis ili predloži drugo sredstvo i predmet izvršenja. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud uočava da Općinski sud u navedenom periodu od pet godina i pet mjeseci, i to od 16. septembra 2004. godine, kada je apelant predložio donošenje dopunskog rješenja, do 4. marta 2010. godine, kada je obavljen izlazak na lice mjesta, nije preduzimao bilo kakve procesne radnje u navedenom predmetu, tj. bio je apsolutno neaktivan. Nadalje, Ustavni sud uočava naredni period potpune neaktivnosti Općinskog suda koji je trajao četiri godine, i to od 4. marta 2010. godine, kada je obavljen izlazak na lice mjesta, do 5. marta 2014. godine, kada je Općinski sud donio zaključak kojim je naložio apelantu da uredi prijedlog. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je, nakon što je apelant postupio po nalogu iz zaključka Općinskog suda od 5. marta 2014. godine, taj sud je donio rješenje od 19. marta 2014. godine kojim je odredio predloženo izvršenje. Općinski sud je, nakon toga, u vrlo kratkom roku donio zaključak (23. marta 2015. godine) kojim je odredio provođenje prinudnog izvršenja za 17. april 2015. godine. Kako je provođenje prinudnog izvršenja odloženo iz sigurnosnih razloga, apelant je podneskom od 26. maja 2015. godine zatražio od Općinskog suda da utvrdi izvršenikovu imovinu. Nakon što je Općinski sud utvrdio izvršenikovu imovinu, donio je zaključak od 28. augusta 2015. godine kojim je naložio apelantu da uredi prijedlog, a apelant je postupio po nalogu suda 7. septembra 2015. godine. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud donio rješenje 29. septembra 2015. godine kojim je prekinuo predmetni izvršni postupak zbog toga što je nad imovinom izvršenika pokrenut prethodni postupak radi utvrđivanja uvjeta za otvaranje stečajnog postupka. Iz odgovora na apelaciju proizlazi da je 5. novembra 2015. godine nad imovinom izvršenika otvoren stečajni postupak.

45. Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud u odgovoru na apelaciju, između ostalog, naveo da se u konkretnom slučaju „radi o kompleksnom izvršnom postupku koji traje duži vremenski period“. Pored toga, Općinski sud je naveo da je „preopterećen velikim brojem nezavršenih predmeta, te da sistematizacija uposlenika nije potpuna, što rezultira situacijom da sudije i stručni saradnici zakazivanje rasprava moraju uskladiti prema dostupnom broju daktilografa. Kada je u pitanju konkretni izvršni postupak, broj sudskih izvršilaca u ovom sudu apsolutno nije srazmjeran broju predmeta, što u velikoj mjeri usporava rad suda u provođenju izvršnog postupka“. Imajući u vidu navode Općinskog suda, Ustavni sud ponavlja da u izvršnom postupku, zbog same njegove prirode, treba postupati hitno bez obzira da li se radi o jednostavnom ili složenom predmetu (vidi Evropski sud, Comingersoll S.A. protiv Portugala, stav 23, 2000. godina), što je i regulirano članom 5. ZIP-a. Također, Ustavni sud naglašava da kadrovska nepopunjenost nije prihvatljivo opravdanje za odugovlačenje postupka, te podsjeća na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21. i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se dužina trajanja izvršnog postupka koji je do trenutka prekida trajao 12 godina i devet mjeseci ne može smatrati razumnom s aspekta standarda prava na pravično suđenje.

46. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju, zbog dužine trajanja izvršnog postupka do njegovog prekida, povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

47. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

48. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantima bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost. S obzirom na to da je postupak trajao 12 godina i devet mjeseci, te da se radilo o hitnom postupku, Ustavni sud smatra da apelantu treba na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku isplatiti iznos od 3.600,00 KM. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Tuzlanskog kantona, s obzirom na sjedište Općinskog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

VIII.Zaključak

49. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na „donošenje odluke u razumnom roku“ u situaciji kada je izvršni postupak po apelantovom prijedlogu za izvršenje na osnovu pravomoćne presude trajao gotovo 13 godina do njegovog prekida, iako se prema pozitivnom zakonodavstvu i prema Evropskoj konvenciji izvršni postupak smatra postupkom hitne prirode pri čemu se dužina postupka u cijelosti može staviti na teret Općinskom sudu koji nije ponudio obrazloženje za dva perioda (od pet godina i pet mjeseci i četiri godine) potpune neaktivnosti u postupku koji je od značaja za apelanta jer se radi o naplati novčanog potraživanja iz radnog odnosa.

50. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4724/15 (N. D.) | Sudska praksa | Aktio