Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1011/16 (X. H.)
Odluka donesena 20. 04. 2016.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Mjera obezbjeđenja
- Uporedive situacije
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Pravo na odbranu
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Pritvor
- Apelacija preuranjena
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Ispravka krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na bosanskom jeziku, koji je proglasio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu odlukom br. 101/03 od 24. januara 2003. godine, objavljenog u "Službenom glasniku BiH", broj 3/03
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjeni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-1011/16
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1011/16, rješavajući apelaciju Xuefenga Huanga, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. aprila 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Xuefenga Huanga, podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 018451 15 Kv od 14. januara 2016. godine i S1 2 K 018451 15 Krn 11 od 23. decembra 2015. godine u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na član 13.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i u odnosu na član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Xuefenga Huanga, podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 018451 15 Kv od 14. januara 2016. godine i S1 2 K 018451 15 Krn 11 od 23. decembra 2015. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda jer je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Xuefeng Huang (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dženita Homarac, advokatica sa Ilidže, podnio je 5. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 018451 15 Kv od 14. januara 2016. godine i S1 2 K 018451 15 Krn 11 od 23. decembra 2015. godine. Apelant je 16. marta 2016. godine, na zahtjev Ustavnog suda, dopunio apelaciju tako što je dostavio punomoć za zastupanje pred Ustavnim sudom.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 10. marta 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Sud BiH je 17. marta 2016. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Tužilaštvo BiH u ostavljenom roku nije dostavilo odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Sud BiH je Rješenjem broj S1 2 K 018451 15 Krn 11 od 23. decembra 2015. godine usvojio prijedlog Tužilaštva BiH i odredio mjere zabrane apelantu i ostalim osumnjičenim - devet poimenično navedenih osoba (u daljnjem tekstu: drugi osumnjičeni), među kojima su trojica državljani BiH, a šesterica državljani Narodne Republike Kine (u daljnjem tekstu: Kina), i to apelantu zabranu napuštanja boravišta iz člana 126. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), te je u cilju izvršenja ove mjere apelantu zabranjeno napuštanje mjesta boravišta, izuzev ukoliko je to potrebno da se pojavi pred Sudom BiH ili Tužilaštvom BiH i ograničeno mu je kretanje na područje Brčko distrikta i Tuzlanskog kantona. Također, apelantu je određena zabrana putovanja iz člana 126. stav 2. ZKPBiH, te je u cilju izvršenja te mjere apelantu privremeno oduzeta važeća putna isprava (pasoš) Kine i određena je zabrana izdavanja novih putnih isprava. Apelant je obavezan da Sudu BiH bez odlaganja dostavi putne isprave, za koje je određeno da će biti deponirane u KDP Suda (stav I izreke rješenja). Dalje, apelantu je određena i: 1. obaveza povremenog javljanja državnom organu na osnovu člana 126.a stav 1. tačka d) ZKPBiH, a u cilju izvršenja ove mjere mu je naloženo da se jednom sedmično, i to ponedjeljkom, javlja u Policijsku stanicu policije Brčko distrikta u vremenu od 09:00 do 16:00 sati, te je određeno da će službenici navedene policijske stanice pismenim putem obavijestiti Sud BiH ukoliko apelant ne ispoštuje naloženu obavezu; te 2. zabrana međusobnog sastajanja s drugim osumnjičenim u najmanjoj razdaljini od 50 metara iz člana 126.a stav 1. tačka c) ZKP-a, uz izuzetke koji se odnose na pojedine, posebno navedene, osumnjičene (stav II izreke rješenja).
6. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da Tužilaštvo BiH provodi istragu protiv apelanta i ostalih osumnjičenih zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivično djelo udruživanje radi vršenja krivičnih djela iz člana 249. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH), pranje novca iz člana 209. KZBiH i porezna utaja iz člana 210. KZBiH. Navedeno je da je, uz prijedlog za određivanje mjera zabrane, Tužilaštvo BiH dostavilo Sudu BiH dokaze koji potkrepljuju navode prijedloga u pogledu osnovane sumnje za počinjenje krivičnih djela koja se apelantu i drugim osumnjičenim stavljaju na teret, te su ti dokazi taksativno navedeni u rješenju. Sud BiH je naveo da je, nakon izvršenog uvida u spis predmeta, uzevši u obzir prijedlog Tužilaštva BiH, kao i prijedloge odbrane, nakon održanog ročišta zaključio da je prijedlog osnovan, te je odlučio kao u izreci rješenja.
7. U pogledu postojanja osnovane sumnje, Sud BiH je istakao da je iz priloženih dokaza utvrdio postojanje osnovane sumnje da je osumnjičeni N. I. konstantno stupao u kontakt s brojnim državljanima Kine koji posluju na tržnici Arizona Brčko distrikt, te od njih preuzimao gotov novac koji je, sakriven u odjeći, uz pomoć svog brata I. Dž. i njihovih sinova V. I. i A. I., prenosio ilegalno preko granice, a koji osumnjičeni su s računa u UniCredit banci u Županji - Republika Hrvatska, otvorenih na ime DŽ. I. i A. I., uplaćivali na račune kineskih državljana. Sud BiH je, također, iz priloženih dokaza utvrdio postojanje osnovane sumnje da su apelant i osumnjičeni L. G. pravne osobe, u kojima su vlasnici i odgovorne osobe, koristili kao pravne osobe koje će većem broju drugih pravnih osoba omogućiti nabavljanje robe „na crno“. Naime, navedeno je da su te pravne osobe nabavljale kontejnere s robom na području Republike Hrvatske, a zatim nabavljenu robu fiktivno prodavale kucanjem računa u maloprodaji. Nakon toga su uvezenu robu prodajom na crno, „ispod ruke“, prodavali drugim kupcima robe, koju su i dalje prodavali, također, izbjegavanjem plaćanja poreznih obaveza u BiH. Nadalje, Sud BiH je utvrdio postojanje osnovane sumnje i u odnosu na pet osumnjičenih koji su od apelanta i osumnjičenog L. G. kupovali robu na crno, a zatim, nakon prodaje robe u svojim poslovnim objektima, stjecali značajne iznose novca, te onda, kako bi prikrili novac koji potječe iz krivičnog djela utaje poreza, takav novac povjeravali N. I. da bi bio iznesen van BiH na naprijed navedeni način. Navedeno je da su osumnjičeni na taj način ostvarili enormno veliku protivpravnu imovinsku korist u novcu, koji su zatim iznijeli van BiH i uplatili ga na svoje račune u Kini. Ukazano je da to proizlazi iz dostavljenih zapisnika o saslušanju osumnjičenih datim pred Tužilaštvom BiH, kao i iz sadržaja istražnih radnji koje su provodili službenici Državne agencije za istrage i zaštitu (u daljnjem tekstu: SIPA), kao što je navedeno u dostavljenom Izvještaju o počinjenom krivičnom djelu broj I-16-17/04-3-664-126/14 od 17. decembra 2015. godine (u daljnjem tekstu: Izvještaj) i Informaciji Uprave za indirektno oporezivanje RCD Tuzla od 16. decembra 2015. godine. Navedeno je da je u svojoj izjavi od 22. decembra 2015. godine pred Tužilaštvom BiH osumnjičeni N. I. priznao počinjenje krivičnopravnih radnji koje mu se stavljaju na teret.
8. Nadalje, Sud BiH je naveo da iz apelantove izjave od 21. decembra 2015. godine proizlazi da je on direktor pravne osobe „First Trade“ doo Brčko koja se bavi uvozom tekstila i druge robe iz Kine, te da nema maloprodajne objekte i da robu koju uveze prodaje kupcima koje u izjavi nije identificirao, nego je istakao da, ukoliko se imena pravnih osoba, čiji su vlasnici pet poimenično navedenih drugih osumnjičenih osoba, nalaze na oduzetim fakturama, onda je tačno da je i njima prodavao uvezenu robu. Također, iz Izvještaja proizlazi da je poređenjem evidentiranih transfera novca za Kinu s prijavljenim prometom pravnih osoba čiji su vlasnici drugi osumnjičeni u PDV prijavama podnijetim Upravi za indirektno oporezivanje vidljivo da najveći dio prometa nije prijavljen, tako je, primjera radi, za pravne osobe ,,Zhang“ doo i „Zhang Yl“ evidentiran transfer novca u iznosu od oko 2 miliona eura, dok je za navedeni period u evidenciji PDV obveznika pravna osoba „Zhang Yl“ ostvarila promet u iznosu od oko 800.000 KM, a pravna osoba oko 4.000 KM, što pokazuje da iznos transfera novca višestruko nadmašuje ostvareni promet za obje pravne osobe. Slična je situacija i kod drugih pravnih osoba, što ukazuje da se promet ostvaruje prodajom robe stranog porijekla koja nije zavedena u evidencije, te na taj način dolazi do pojave novca bez porijekla. Sve gore navede dokaze i činjenice koje iz njih proizlaze Sud BiH je cijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi, slijedom čega je izveo zaključak da postoji osnovana sumnja da su apelant i drugi osumnjičeni počinili radnje koje predstavljaju sadržaj bića krivičnog djela koje im se stavlja na teret.
9. Također, Sud BiH je istakao da je zaključak o postojanju osnovane sumnje faktičko pitanje s obzirom na to da se radi o pravnom standardu čiju sadržinu Sud cijeni u svakom konkretnom slučaju na osnovu dobivenih dokaza i njihove slobodne ocjene, a posebno je bitno naglasiti da je u ovoj fazi postupka stepen uvjerenja koji kod Suda mora postojati u odnosu na učešće osumnjičenih u inkriminiranim radnjama zasigurno nižeg stepena u odnosu na onaj koji sud mora imati prilikom potvrđivanja optužnice i, u konačnici, prilikom odlučivanja o krivici.
10. Nakon što je utvrdio da postoji osnovana sumnja da su apelant i drugi osumnjičeni počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret, a koja predstavljaju opći uvjet za određivanje mjera zabrane, Sud BiH je razmotrio postojanje posebnih razloga za određivanje ovih mjera, zbog čega je odlučio o neophodnosti određivanja mjere zabrane putovanja, zabrane napuštanja boravišta, obaveze povremenog javljanja državnom organu, te zabrani sastajanja s određenim osobama. Prije svega, Sud BiH je cijenio da se svim osumnjičenim na teret stavlja izvršenje teških krivičnih djela za koja su zakonom propisane višegodišnje kazne zatvora, te su oni, prema ocjeni Suda BiH, sada itekako svjesni procesnog položaja u kojem se nalaze, a te činjenice ukazuju da bi se oni, svjesni težine inkriminacija koje im se stavljaju na teret, mogli dati u bjekstvo ili sakriti, te bi na taj način znatno otežali ili čak onemogućili dalje vođenje ovog krivičnog postupka. Naglašeno je da je opasnost od bjekstva u odnosu na šest osumnjičenih i apelanta, izražena i kroz dodatnu činjenicu da su imenovani strani državljani, i to državljani Kine, zbog čega bi njihova potpuna sloboda kretanja značila pristajanje na visok stepen rizika od njihovog bjekstva u Kinu ili u neku drugu državu, a sve u cilju izbjegavanja krivičnog gonjenja, te bi na taj način onemogućili dalje vođenje ovog krivičnog postupka. Sud BiH je također cijenio navode Tužilaštva BiH da je veliki broj kineskih državljana za koje se osnovano sumnja da su počinili navedene krivičnopravne radnje napustio BiH u proteklom periodu, te da oni postaju apsolutno nedostupni organima gonjenja BiH, kao i da je Kina, čiji su osumnjičeni državljani, veoma udaljena zemlja s kojom BiH nema ili ima veoma malu krivičnopravnu saradnju. Nadalje, Sud BiH je imao u vidu da je predmetna istraga aktivna, odnosno da Tužilaštvo BiH još uvijek saslušava svjedoke i osumnjičene, da se još uvijek traga za dokazima, kao i činjenicu da su neke od osumnjičenih osoba priznale počinjenje krivičnog djela. Ukazano je da će se zabranom međusobnog sastajanja osumnjičenih onemogućiti odavanje važnih informacija, dogovaranje u pogledu davanja iskaza, sakrivanje ili uništavanje dokaza, kao i utjecaj na osumnjičene osobe koje su priznale počinjenje djela.
11. Navedeno je da je apelantu i drugim osumnjičenim izrečena i obaveza povremenog javljanja nadležnim policijskim stanicama u skladu sa članom 126. stav 1. tačka d) ZKPBiH jer je zaključeno da je u konkretnom slučaju potrebno omogućiti kontrolu nad njihovim kretanjem i ponašanjem koje bi eventualno bilo usmjereno protiv ciljeva koji se žele postići u ovom predmetu. Imajući u vidu sve navedeno, kao i činjenice da se predmet nalazi u fazi istrage, Sud BiH je zaključio da je u ovom trenutku neophodno očuvati integritet krivičnog postupka i istrage i da će se to postići izricanjem pomenutih mjera zabrane. Sud BiH je zaključio da su izrečene mjere zabrane adekvatne svrsi zbog koje su izrečene, te istovremeno srazmjerne potrebi zaštite prava i sloboda osumnjičenih, kao i potrebi da se oni ograniče u svojim pravima samo u onoj mjeri koja je potrebna da se osigura prisustvo osumnjičenih, odnosno neometano vođenje krivičnog postupka.
12. Sud BiH, odlučujući o žalbama apelantovog branioca i branioca još jednog osumnjičenog protiv navedenog rješenja, donio je Rješenje broj S1 2 K 018451 15 Kv od 14. januara 2016. godine kojim je žalbe odbio kao neosnovane. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo, između ostalog, da je u pobijanom rješenju ispravno utvrđeno postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret tako što je pravnu osobu u kojoj je vlasnik i odgovorna osoba, kako se to osnovano sumnja, koristio za omogućavanje nabavljanje robe ,,na crno“ većem broju drugih pravnih osoba. Kod ovakvog stanja stvari, drugačiju odluku ne može ishodovati ni rješenje Uprave za indirektno oporezivanje od 16. aprila 2015. godine, dostavljeno uz žalbu apelantovog branioca, imajući u vidu da ni uredna dokumentacija, sama za sebe, nije dokaz o postojanju činjenica koje se navode u toj dokumentaciji jer osobe za koje postoje osnovi sumnje da se bave ovom vrstom kriminaliteta ulažu velike napore u cilju formiranja fiktivne dokumentacije koja bi prikazala drugačije stanje stvari. U odnosu na apelantove prigovore da su u pobijanom rješenju navodi o postojanju osnovane sumnje generalne prirode, Sud BiH je naglasio da su, prema njegovom stavu, u pobijanom rješenju u dovoljnoj mjeri naznačene radnje za koje se osnovano sumnja da ih je apelant preduzimao, te da su radnje svih osumnjičenih, imajući u vidu i prirodu krivičnog djela, međusobno povezane i čine neraskidivu vezu, pri čemu svakako u fazi istrage u kojoj se prikupljaju dokazi, nije moguće tačno izdiferencirati sve radnje osumnjičenih, niti navesti pojedinačno sve dokaze iz kojih proizlazi njihova uloga u izvršenju djela.
13. Nadalje, navedeno je da su neosnovani i navodi kojima se osporavaju posebni razlozi za primjenu mjera zabrane iz člana 126, člana 126.a stav 1. tač. c) i d) ZKPBiH budući da je, prema stavu Suda BiH, pobijano rješenje zasnovano na jasnim i valjanim razlozima. Pri tome, Sud BiH je ukazao da izjavljene žalbe, kao i pobijano rješenje, u tom kontekstu koriste termin opasnost od bjekstva u situaciji kada je za određivanje mjere zabrane napuštanja boravišta, a shodno tome i mjere zabrane putovanja, kao lakših mjera za osiguranje prisustva osumnjičenog/optuženog, dovoljna „bojazan da bi mogao pobjeći, sakriti se, otići u nepoznato mjesto ili inostranstvo“ kao manji stepen opasnosti i osnov za primjenu ovih mjera. Navedeno je da je uz primjenu odredaba člana 126. ZKPBiH, pobijano rješenje pravilno identificiralo sve relevantne okolnosti konkretnog predmeta, kao i okolnosti na strani osumnjičenih, te ih dovelo u vezu s odredbama procesnog zakona.
14. Nadalje, neosnovanim su ocijenjeni i žalbeni prigovori da su mjere zabrane određene isključivo na osnovu činjenice posjedovanja dvojnog državljanstva apelanta i drugih osumnjičenih s obzirom da iz obrazloženja pobijanog rješenja jasno proizlazi da je ožalbeno rješenje činjenicu posjedovanja dvojnog državljanstva osumnjičenih dovelo u vezu s drugim relevantnim okolnostima konkretnog predmeta, pa tek onda zaključilo o opravdanosti primjene mjera zabrane iz člana 126. ZKPBiH koje su u funkciji otklanjanja bojazni od bjekstva osumnjičenih, te osiguranja njihovog prisustva.
15. Također, neosnovanim su ocijenjeni i žalbeni navodi apelantovog branioca o izvršenoj povredi prava na odbranu primjenom mjere zabrane napuštanja boravišta, iako je tačno da je sjedište advokatske kancelarije branioca ovog osumnjičenog na teritoriji Kantona Sarajevo, po kojoj teritoriji se apelant, primjenom mjere zabrane iz člana 126. stav 1. ZKPBiH, ne može kretati. Međutim, ta činjenica, kako je istaknuto, ne onemogućava apelantovu odbranu imajući u vidu da mu je omogućeno kretanje na području Brčko distrikta i Tuzlanskog kantona, te da se na tim područjima može sastajati sa svojim braniocem. Također, Sud BiH je istakao da se branilac, kao i apelant u svakom trenutku mogu obratiti funkcionalno nadležnom sudiji za prethodni postupak sa zahtjevom za izdavanje saglasnosti apelantu za napuštanje mjesta boravišta iz razloga pripremanja odbrane. Stoga je Sud BiH zaključio da svi razlozi izneseni u pobijanom rješenju, posmatrani u međusobnoj vezi, ne opravdavaju primjenu blažih mjera u ovom procesnom trenutku, te da izjavljene žalbe nisu dovele u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane odluke, zbog čega su te žalbe, u skladu sa članom 321. st. 2. i 3. ZKPBiH, odbijene kao neosnovane.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Ukazao je i na povredu prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Smatra da su mu neosnovano i nezakonito određene mjere zabrane, bez postojanja bilo kojeg dokaza da je počinio radnju krivičnog djela za koje se sumnjiči i posebnih dokaza za egzistenciju mjera zabrane, čime se neosnovano i neopravdano ograničava njegovo pravo na slobodu i slobodu kretanja. U tom kontekstu, smatra da Sud BiH, u osporenim rješenjima nije obrazložio niti potkrijepio dokazima u čemu se sastoji postojanje osnovane sumnje da je on počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret, mada je, kako tvrdi, apelant to osporavao, te da je u prilog tome dostavio sudu i rješenje Uprave za indirektno oporezivanje BiH iz kojeg proizlazi da je na zakonit način uvezao robu iz Kine, koju je zatim na zakonit način prodao trećim osobama. Također, prigovara da je Sud BiH cijenio posebne uvjete za izricanje mjera zabrane sasvim paušalno. Dalje, prigovara da mu nisu dostavljeni svi materijali koji su priloženi uz prijedlog za određivanje mjera zabrane uprkos zahtjevima, te da se stoga nije mogao izjasniti o svim činjenicama i dokazima koji mu se stavljaju na teret, što i nije učinio. Apelant posebno ukazuje na povredu člana 14. Evropske konvencije budući da je jedina činjenica na kojoj sud zasniva svoju odluku o postojanju ispunjenosti uvjeta za izricanje mjera zabrane putovanja i napuštanja mjesta boravišta ta što je apelant državljanin Kine. Ukazuje da mu je povrijeđeno i pravo na pravično suđenje jer mu je „onemogućeno adekvatno pravo na odbranu“ budući da je apelantovo boravište na području Brčko distrikta, a sjedište kancelarije apelantove odbrane na području Kantona Sarajevo.
b) Odgovor na apelaciju
17. Sud BiH je istakao da je, suprotno apelacionim navodima, u osporenim rješenjima naveo jasne i argumentirane razloge kojima se rukovodio prilikom odlučivanja o određivanju mjera zabrane iz člana 126. st. 1. i 2. i člana 126. stav 1. tač. c) i d) ZKPBiH, te da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja domaćih i međunarodnih pravnih standarda na koje se apelant poziva. Navedeno je da je postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret proizlazi iz dotadašnjih rezultata provedenih istražnih radnji službenika SIPA-e, zapisnika o ispitivanju osumnjičenih, te na dokazima pribavljenim primjenom posebnih istražnih radnji u prethodnom periodu, koji su u pobijanom rješenju sadržinski izloženi u relevantnim dijelovima, te posmatrani u međusobnoj povezanosti. Također, navedeno je da su u osporenom rješenju u dovoljnoj mjeri naznačene radnje za koje se osnovano sumnja da ih je preduzimao apelant, koje su, prema ocjeni Suda BiH, skupa s radnjama drugih osumnjičenih, imajući u vidu i prirodu krivičnog djela, međusobno povezane i čine neraskidivu vezu, pri čemu svakako u fazi istrage u kojoj se prikupljaju dokazi, nije moguće tačno izdiferencirati sve radnje osumnjičenih, niti navesti pojedinačno sve dokaze iz kojih proizlazi njihova uloga u izvršenju djela. Nadalje, ukazano je da iz obrazloženja pobijanog rješenja jasno proizlazi da je Sud BiH činjenicu posjedovanja dvojnog državljanstva osumnjičenih doveo u vezu s drugim relevantnim okolnostima konkretnog predmeta, pa tek onda zaključio o opravdanosti primjene mjera zabrane iz člana 126. ZKPBiH koje su u funkciji otklanjanja bojazni od bjekstva osumnjičenih, te osiguranja njihovog prisustva, a ne isključivo na osnovu činjenice posjedovanja državljanstva druge države (u konkretnom slučaju Kine). Osim toga, Sud BiH je istakao da se apelant može sastajati s braniocem u Brčko distriktu ili na području Tuzlanskog kantona, kao i da se u svakom trenutku može obratiti Sudu BiH sa zahtjevom da mu se odobri napuštanje boravišta iz razloga pripremanja odbrane.
V.Relevantni propisi
18. U Krivičnom zakonu Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine” br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15 i 40/15) relevantne odredbe glase:
Pranje novca Član 209.
(1) Ko novac ili drugu imovinu za koje zna da su pribavljeni počinjenjem krivičnog djela primi, zamijeni, drži, raspolaže njima, koristi u privrednom ili drugom poslovanju, vrši konverziju ili njihov prijenos ili na drugi način prikrije ili pokuša prikriti njihovu prirodu, izvor, lokaciju, raspolaganje, kretanje, vlasništvo ili drugo pravo, a takav novac ili imovinska korist su pribavljeni počinjenjem krivičnog djela:a) u inozemstvu ili na teritoriji cijele Bosne i Hercegovine ili na teritoriji dva entiteta ili na teritoriji jednog entiteta i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine) koje je propisano Krivičnim zakonom Bosne i Hercegovine ili drugim zakonom na državnom nivou, kaznit će se kaznom zatvora u trajanju od jedne do osam godina.
(2) Ako je počinilac djela iz stava (1) ovog člana istovremeno i počinilac ili saučesnik u krivičnom djelu kojim je pribavljen novac ili imovinska korist iz stava (1) ovog člana, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
(3) Ako vrijednost novca ili imovinske koristi iz stava 1. ovog člana prelazi iznos od 200.000 KM, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora najmanje tri godine.
(4) Ako je pri učinjenju krivičnog djela iz stava 1. i 2. ovog člana učinitelj postupio nehatno u odnosu na okolnost da su novac ili imovinska korist pribavljeni krivičnim djelom, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.
(5) Novac, imovinska korist, prihod, profit ili druga korist iz imovinske koristi ostvarene krivičnim djelom iz st. (1) do (4) ovog člana oduzet će se."Iza stava (5) dodaje se stav (6), koji glasi:"(6) Znanje, namjera ili svrha kao elementi radnje krivičnog djela iz stava (1) ovog člana mogu se cijeniti na osnovu objektivnih činjeničnih okolnosti. Porezna utaja ili prevara Član 210.
(1) Ko izbjegne da plati davanja propisana poreznim zakonodavstvom Bosne i Hercegovine nepružanjem zahtijevanih podataka ili pružanjem lažnih podataka o svojim stečenim oporezivim prihodima ili o drugim činjenicama koje su od uticaja na utvrđivanje iznosa obaveza, a iznos poreza čije se plaćanje izbjegava prelazi iznos od 10.000 KM, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
(2) Kaznom iz stava (1) ovog člana kaznit će se i onaj ko, u namjeri da ostvari pravo na povrat ili kredit po osnovu indirektnih poreza propisanih poreznim zakonodavstvom Bosne i Hercegovine, podnese poreznu prijavu neistinitog sadržaja sa iskazanim iznosom za povrat ili kredit indirektnih poreza koji prelazi 10.000 KM.
(3) Ko počini krivično djelo iz stava (1) ovog člana, a iznos obaveze čije se plaćanje izbjegava prelazi 50.000 KM, ili ko počini krivično djelo iz stava (2) ovog člana, a iskazani iznos povrata ili kredita po osnovu indirektnih poreza prelazi 50.000 KM, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
(4) Ko počini krivično djelo iz stava (1) ovog člana, a iznos obaveze čije se plaćanje izbjegava prelazi 200.000 KM, ili ko počini krivično djelo iz stava (2) ovog člana, a iskazani iznos povrata ili kredita po osnovu indirektnih poreza prelazi 200.000 KM, kaznit će se kaznom zatvora od najmanje tri godine.
Udruživanje radi činjenja krivičnih djela Član 249.
(1) Ko organizira grupu ljudi ili na drugi način udružuje tri ili više osoba u cilju učinjenja krivičnih djela propisanih zakonom Bosne i Hercegovine, ako za takvo organiziranje ili udruživanje radi učinjenja pojedinog krivičnog djela nije propisana teža kazna, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
(2) Ko postane pripadnik grupe ljudi ili udruženja iz stava 1. ovog člana, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.
(3) Pripadnik grupe ljudi koji otkrije grupu ili pripadnik udruženja koji otkrije udruženje prije nego što je u njihovom sastavu ili za njih učinio krivično djelo, može se osloboditi od kazne.
(4) Organizator koji otkrivanjem grupe ljudi ili udruženja ili na drugi način spriječi učinjenje krivičnog djela iz stava 1. ovog člana, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine, a može se i osloboditi od kazne.
19. U Zakonu o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) relevantne odredbe glase:
Član 47. st. 1. i 2.
Pravo branitelja da pregleda spise i dokumentaciju (1) U toku istrage, branitelj ima pravo da razmatra spisa i razgleda pribavljene predmete koji idu u korist osumnjičenom. Ovo pravo se branitelju može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage. (2) Izuzetno od stava (1) ovog člana, tužilac će istovremeno s prijedlogom za određivanje pritvora sudiji za prethodni postupak, odnosno sudiji za prethodno saslušanje dostaviti i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora i radi obavještavanja branioca.
Član 123.
Vrste mjera (1) Mjere koje se mogu poduzeti prema optuženom za osiguranje njegove prisutnosti i za uspješno vođenje krivičnog postupka jesu poziv, dovođenje, mjere zabrane, jamstvo i pritvor.
(2) Prilikom odlučivanja koju će od navedenih mjera primijeniti, nadležni organ pridržavat će se uvjeta određenih za primjenu pojedinih mjera, vodeći računa da se ne primjenjuje teža mjera ako se ista svrha može postići blažom mjerom.
(3) Ove mjere ukinut će se i po službenoj dužnosti odmah kad prestanu razlozi koji su ih izazvali, odnosno zamijenit će se drugom blažom mjerom kad za to nastupe uvjeti. (4) Odredbe ove glave shodno se primjenjuju i na osumnjičenog.
Član 126. st. 1. i 2.
Zabrana napuštanja boravišta i zabrana putovanja (1) Ako postoje okolnosti koje ukazuju da bi osumnjičeni ili optuženi mogao pobjeći, sakriti se, otići u nepoznato mjesto ili u inostranstvo, Sud može, obrazloženim rješenjem, zabraniti osumnjičenom ili optuženom da napusti boravište.
(2) U okolnostima iz stava (1) ovog člana, Sud takođe može, bilo kao dodatnu mjeru uz zabranu napuštanja boravišta bilo kao zasebnu mjeru, narediti privremeno oduzimanje putnih isprava.
Član 126.a stav 1. tač. c) i d) Ostale mjere zabrane (1) Kada okolnosti slučaja na to ukazuju, Sud može izreći jednu ili više sljedećih mjera zabrane:
c) zabranu sastajanja s određenim osobama,
d) naredbu da se povremeno javlja određenom državnom organu, i Član 126.c stav 1.
Sadržaj mjera zabrane (1) U rješenju kojim izriče mjeru zabrane napuštanja boravišta za osumnjičenog ili optuženog Sud će odrediti mjesto u kojem osumnjičeni ili optuženi mora boraviti dok traje ova mjera, kao i granice van kojih se osumnjičeni ili optuženi ne smije udaljavati. To mjesto može biti ograničeno na dom osumnjičenog ili optuženog.
VI.Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. Dopustivost u odnosu na pravo na pravično suđenje
22. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cijelosti, te da se odgovor na pitanje da li je neka od ovih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga nije moguće, u načelu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravomoćno ne okonča (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68; Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).
23. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da osporena rješenja ne predstavljaju odluku koja je rezultat cjelokupnog krivičnog postupka protiv apelanta u smislu utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv njega jer je tim riješeno samo jedno proceduralno pitanje, odnosno odlučeno o jednoj fazi postupka. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije preuranjena.
24. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
Dopustivost u odnosu na ostala prava
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj S1 2 K 018451 15 Kv od 14. januara 2016. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 15. januara 2016. godine, a apelacija je podnesena 5. marta 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
27. Apelant tvrdi da su osporenim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 13. Evropske konvencije. Ukazao je i na povredu prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
Pravo na ličnu slobodu i sigurnost i pravo na slobodu kretanja
28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
m) Pravo na slobodu kretanja i prebivališta.
29. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnja da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.
4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.
30. Član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju glasi:
1. Svako ko se zakonito nalazi na teritoriji jedne države ima na toj teritoriji pravo na slobodu kretanja i slobodu izbora boravišta.
2. Svako je slobodan napustiti bilo koju zemlju, uključujući i vlastitu.
3. Nikakva ograničenja ne mogu se postaviti u odnosu na ostvarivanje ovih prava osim onih koja su u skladu sa zakonom i koja su neophodna u demokratskom društvu u interesu državne ili javne sigurnosti, radi očuvanja javnog poretka, radi sprečavanja kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
4. Prava iz stava 1. mogu se u određenim oblastima, također, podvrgnuti ograničenjima koja su uvedena u skladu sa zakonom i opravdana javnim interesom u demokratskom društvu.
31. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama, kojima su određene mjere zabrane napuštanja boravišta i zabrane putovanja iz člana 126. st. 1. i 2. ZKPBiH, te obaveza povremenog javljanja državnom organu i zabrana međusobnog sastajanja s drugim osumnjičenim iz člana 126.a stav 1. tač. c) i d) ZKPBiH, povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost, kao i pravo na slobodu kretanja. U vezi s tim Ustavni sud, prije svega, treba ispitati da li se u konkretnom slučaja radi o lišavanju slobode u smislu člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije ili se radi o uskraćivanju slobode kretanja u smislu člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
32. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da član 5. Evropske konvencije pruža garancije pojedincu od arbitrarnog hapšenja i lišenja slobode, ali ne i od ograničenja prava slobode kretanja. Član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju zabranjuje ograničenja slobode kretanja, ali istovremeno regulira mogućnost ograničenja slobode kretanja u posebnim oblastima. Ustavni sud dalje ističe da razgraničenje hapšenja i lišenja slobode s jedne strane i ograničenja slobode kretanja s druge strane ne mora da bude tako jasno kako se na prvi pogled čini. U načelu, ovo razgraničenje može da zavisi i od posebne pravne situacije u kojoj se pojedinac nalazi, ali najčešće se lišenje i ograničenje slobode razlikuju samo po načinu, trajanju i posljedicama mjera koju je javna vlast preduzela prema pojedincu. U oba slučaja se, dakle, radi o ograničenju slobode kretanja, ali lišenje slobode od ograničenja slobode se razlikuje u stepenu, intenzitetu i posljedicama mjere koja je preduzeta prema pojedincu.
33. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) pod lišenjem slobode se smatra mjera javne vlasti kojom se pojedinac zadržava na ograničenom određenom mjestu jedno određeno vrijeme, i to protivno svojoj slobodnoj volji ili bez nje (vidi Evropski sud, Guzzardi protiv Italije, presuda od 6. novembra 1980. godine, serija A, broj 92). Kod razgraničenja hapšenja, lišenja i ograničenja slobode osnovni kriteriji su način teritorijalnog ograničenja kretanja, dužina tog ograničenja kao i poseban pravni status osobe koja je u pitanju. U odnosu na teritorijalni kriterij nesporno je da lišenje slobode u smislu člana 5. Evropske konvencije predstavlja boravak u zatvoru, dakle u zatvorenoj ustanovi u okviru koje je dopuštena čak i potpuna sloboda kretanja. Također, zadržavanje osobe u zatvoru, pritvoru ili sličnoj ustanovi ili na bilo kom drugom mjestu, gdje je osobi fizički ograničeno kretanje po naredbi policije ili drugih javnih vlasti, potpada pod lišenje slobode iz člana 5. Evropske konvencije. S druge strane, svako prinudno zadržavanje na teritorijalno ograničenom mjestu koje ne čini zatvorenu ustanovu ne predstavlja lišenje već, naprotiv, samo ograničenje prava slobode (vidi Evropski sud, Bozano protiv Francuske, presuda od 18. decembra 1986. godine, serija A, broj 54). Također, kućni pritvor se smatra lišenjem, a ne ograničenjem prava slobode, pogotovo ako je vezan za zabranu komunikacije s vanjskim svijetom. S druge strane, mjere koje se koriste kao sredstvo za osiguranje prisustva okrivljenog u postupku, kao što su zabrana napuštanja boravišta, obaveza javljanja nadležnim vlastima u određeno vrijeme i na određenom mjestu, predstavljaju mjere ograničenja, ali ne i lišenje slobode (vidi Evropski sud, Vito Ciancimino protiv Italije, odluka o dopustivosti od 27. maja 1991. godine).
34. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj novijoj praksi u predmetima br. AP 4850/14 i AP 5432/14 ispitivao apelacije koje su pokretale identično pitanje, tj. pitanje da li se u slučaju izricanja mjera zabrane mogu primijeniti garancije iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 4850/14 i AP 5432/14 od 15. aprila 2015. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Naime, u navedenim odlukama, tačka 38, odnosno tačka 35, Ustavni sud je ukazao da, imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda u pogledu distinkcije lišavanja slobode prema članu 5. Evropske konvencije i ograničavanja slobode prema članu 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju (koja se ogleda u ispitivanju stepena, intenziteta i posljedica mjere javne vlasti), smatra da standardi koje je uspostavio Evropski sud predstavljaju minimum standarda zaštite određenog prava zagarantiranog Evropskom konvencijom. Također, Ustavni sud je ukazao da navedeno ni na koji način ne sprečava Ustavni sud da pruži širi obim zaštite od onog koji pružaju standardi ustanovljeni praksom Evropskog suda, slijedom čega je ispitao osporena rješenja kojima su apelantima izrečene mjere zabrane u okviru garancija zaštite prava prema članu 5. Evropske konvencije. S obzirom na navedeno, te imajući u vidu da se apelantovi navodi u suštini odnose na kršenje prava na ličnu slobodu i sigurnost, dok kršenje prava na slobodu kretanja apelant nije posebno obrazlagao, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati samo apelantove navode u odnosu na pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
35. Apelant najprije smatra da u osporenim rješenjima nije utvrđena osnovana sumnja da je počinio krivična djela za koja se tereti. U vezi s tim pitanjem, Ustavni sud ukazuje na to da je Evropski sud u svojoj praksi izrazio stav da postojanje „osnovane sumnje“ (reasonable suspicion), na kojoj se zasniva lišavanje slobode, čini suštinski dio garancija protiv proizvoljnog hapšenja i predstavlja conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Postojanje „osnovane sumnje“ pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija na osnovu kojih će, kako je to Evropski sud ukazao, objektivni posmatrač zaključiti da je osoba koja je u pitanju mogla počiniti krivično djelo za koje se tereti. Šta će se smatrati „osnovanim“ zavisit će od svih okolnosti slučaja. Također, Evropski sud je istakao da standardi koje nameće član 5. stav 1.c) Evropske konvencije ne pretpostavljaju da policija u vrijeme hapšenja ima dovoljno dokaza koji su potrebni da bi se mogla podići optužnica. Upravo je cilj ispitivanja osumnjičene osobe koja je pritvorena po osnovu navedenog člana da se unaprijedi daljnja istraga tako da se potvrde ili odbace konkretne sumnje na kojima se zasnivalo hapšenje. Stoga, kako je ukazao Evropski sud, činjenice koje izazivaju sumnju i koje mogu biti dovoljne u vrijeme lišavanja slobode ne trebaju biti istog nivoa kao one koje su neophodne za odluku u narednim fazama postupka, npr. za podizanje optužnice (vidi Evropski sud, O'Harra protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, aplikacija broj 37555/97, tačka 36). Međutim, što se tiče pritvora, Evropski sud je istakao da član 5. stav 1.c) zahtijeva da postoji „osnovana“, a ne „iskrena“ ili bona fide sumnja (ibid., Fox, Campbell i Hartley, tačka 31).
36. Primjenjujući navedene standarde u konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da iz osporenih rješenja proizlazi da se apelantu i drugim osumnjičenim osobama stavlja na teret da su počinili teška krivična djela, i to: udruživanje radi vršenja krivičnih djela iz člana 249. KZBiH, pranje novca iz člana 209. KZBiH i porezna utaja iz člana 210. KZBiH. Imajući to u vidu, Ustavni sud ukazuje na to da je Sud BiH, odnosno sudija za prethodni postupak, donio rješenje koje je potvrdilo i vijeće Suda BiH, u kojem je zaključeno da iz dokaza koje je Tužilaštvo BiH prezentiralo sudu proizlazi da postoji „osnovana sumnja“ da je apelant počinio krivična djela za koja se sumnjiči. Naime, u konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je i u prvostepenom i drugostepenom rješenju navedeno da iz dokaza koje je Tužilaštvo BiH dostavilo uz prijedlog za određivanje mjera zabrane proizlazi postojanje osnovane sumnje, o čemu su u oba rješenja dati detaljni, jasni i, prema ocjeni Ustavnog suda, dovoljni razlozi. Takav zaključak Sud BiH je obrazložio dotadašnjim rezultatima provedenih istražnih radnji službenika SIPA-e, zapisnika o ispitivanju drugih osumnjičenih, te na dokazima pribavljenim primjenom posebnih istražnih radnji u prethodnom periodu koji su u pobijanom rješenju sadržajno izloženi u relevantnim dijelovima, a naročito iz zapisnika o ispitivanju apelanta od 21. decembra 2015. godine koji je interpretiran u pobijanom rješenju.
37. Također, suprotno apelacionim prigovorima da su navodi o postojanju osnovane sumnje za apelanta „generalne prirode“, Ustavni sud primjećuje da su u osporenim rješenjima navedeni dovoljno jasni razlozi iz kojih proizlazi da u ovom trenutku postoji osnovana sumnja koja je, u skladu sa standardima Evropskog suda, prihvatljiva za sticanje utiska o apelantovoj ulozi, to jest da su u dovoljnoj mjeri naznačene radnje za koje se osnovano sumnja da ih je apelant preduzimao, te da su, prema ocjeni Suda BiH, radnje svih osumnjičenih, imajući u vidu i prirodu krivičnog djela, međusobno povezane i čine neraskidivu vezu, pri čemu svakako u fazi istrage, u kojoj se prikupljaju dokazi, nije moguće tačno izdiferencirati radnje za sve osumnjičene, niti navesti pojedinačno sve dokaze iz kojih proizlazi njihova uloga u izvršenju djela. Također, Ustavni sud primjećuje da apelant u apelaciji ističe istu argumentaciju koju je isticao pred redovnim sudovima, te koju je Sud BiH u osporenim rješenjima detaljno razmotrio i obrazložio zašto su svi žalbeni navodi neosnovani, a koje ni u jednom segmentu ne ostavlja dojam proizvoljnosti. Pri tome, Ustavni sud u pogledu apelantovih navoda vezanih za zakonitost uvoza robe iz Kine primjećuje da je taj navod Sud BiH u žalbenom postupku ispitao i ukazao zbog čega rješenje Uprave za indirektno oporezivanje ne može utjecati na drugačije odlučenje u konkretnoj pravnoj stari. Pri tome, Ustavni sud posebno napominje, da će apelant taj dokaz u narednom periodu, ukoliko dođe do podizanja optužnice, imati mogućnost da provede na glavnom pretresu u prilog svojoj eventualnoj odbrani. Po mišljenju Ustavnog suda, navodi koje je apelant istakao u vezi s tim dokazom trebaju biti ispitani u daljnjim fazama ovog postupka, a ne prilikom odlučivanja o ovoj apelaciji.
38. Zatim, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u obrazloženju prvostepenog rješenja, koje je kao pravilno potvrđeno drugostepenim rješenjem tog suda, naveo detaljne i jasne razloge kojima se rukovodio prilikom izvođenja zaključka o izrečenim mjerama zabrane, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH jasno ukazao na težinu krivičnih djela koja se apelantu i ostalim osumnjičenim stavljaju na teret, za koja su zakonom propisane višegodišnje kazne zatvora, te da su oni, prema ocjeni Suda BiH, sada itekako svjesni procesnog položaja u kojem se nalaze. Te činjenice ukazuju da bi se oni, svjesni težine inkriminacija koje im se stavljaju na teret, mogli dati u bjekstvo ili sakriti, na koji način bi znatno otežali ili čak onemogućili dalje vođenje ovog krivičnog postupka. Naglašeno je da je opasnost od bjekstva u odnosu na šest osumnjičenih i apelanta izražena i putem dodatne činjenice da su imenovani strani državljani, i to državljani Kine, zbog čega bi njihova potpuna sloboda kretanja značila pristajanje na visok stepen rizika od njihovog bjekstva u Kinu ili u neku drugu državu, a sve u cilju izbjegavanja krivičnog gonjenja, na koji način bi onemogućili dalje vođenje ovog krivičnog postupka. U navedenom kontekstu cijenjena je i činjenica da je veći broj kineskih državljana, koji su osumnjičeni za ista ili slična krivična djela, napustio teritoriju Bosne i Hercegovine, čime su postali nedostupni organima gonjenja. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ukazuje da je Sud BiH, primjenjujući odredbe člana 126.b stav 6. ZKPBiH, u obrazloženju prvostepenog rješenja koje je ispitano od drugostepenog vijeće tog suda i potvrđeno kao pravilno, dao jasne i potpune razloge kojima se rukovodio pri izvođenju zaključka da u konkretnom slučaju postoje okolnosti zbog kojih su apelantu, kao i ostalim osumnjičenima, određene mjera zabrane, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost.
39. Osim toga, u vezi s apelantovim navodima da mu je „onemogućeno adekvatno pravo na odbranu“ zbog toga što je sjedište kancelarije njegovog branioca u Kantonu Sarajevo, Ustavni sud ukazuje da apelant ima mogućnost da se sa svojim braniocem sastaje na području Brčko distrikta i Tuzlanskog kantona, te da u svakom momentu ima mogućnost, kako on tako i njegov branilac, da od Suda BiH traži odobrenje za napuštanja boravišta iz razloga pripremanja odbrane, a da to, kako proizlazi iz dostavljene dokumentacije, nisu iskoristili. Slijedom toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi da „nema adekvatno pravo na odbranu“ također neosnovani.
40. Nadalje, u vezi s apelantovim navodima da mu nisu dostavljeni svi materijalni dokazi koji su priloženi uz prijedlog za određivanje mjera zabrane, Ustavni sud zapaža da ocjena Suda BiH o postojanju osnovane sumnje nije dovedena u sumnju tim navodima. Pri tome, Ustavni sud, smatra da ta tvrdnja u odnosu na pitanje postojanja osnovane sumnje ne može, per se, dovesti do zaključka da je sud proizvoljno utvrdio postojanje osnovane sumnje jer je sud imao uvid u sve dokaze koje je Tužilaštvo BiH podnijelo, pa je razmatranjem tih dokaza došao do zaključka o postojanju osnovane sumnje i o tome je dao odgovarajuće i relevantno obrazloženje, a izuzetak od dostavljanja dokaza odbrani je propisan zakonom (član 47. stav 1. ZKPBiH). Ustavni sud ukazuje da je odredbom člana 47. stav 1. ZKPBiH regulirano, kao opće pravilo, da branilac osumnjičenog u toku istrage ima pravo pristupa samo onim spisima i dokazima koji su u korist osumnjičenom, ali mu se i to pravo može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage. Potpuno slobodan pristup spisima i dokazima osumnjičenom je omogućen nakon podnošenja optužnice, kako je regulirano u stavu 3. člana 47. ZKPBiH. Ustavni sud, dalje, zapaža da je stavom 2. istog člana propisano da će, izuzetno od stava 1. toga člana, tužilac istovremeno s prijedlogom za određivanje pritvora sudiji za prethodni postupak, odnosno sudiji za prethodno saslušanje dostaviti i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora radi obavještavanja branioca. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je Sud BiH, nakon što je izvršio uvid u dokaze koje je uz prijedlog dostavilo Tužilaštvo BiH, održao ročište na kojem su apelant i njegov branilac upoznati s dokazima na kojima je odluka zasnovana, te da se iz osporenih rješenja ne može zaključiti da apelant nije upoznat s dokazima. S obzirom na navedeno, te podržavajući vlastitu praksu u predmetima koji su pokretali slična pravna pitanja (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 591/11 od 7. aprila 2011. godine, tačka 53, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da nije prekršeno apelantovo pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije.
41. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da osporenim rješenjima Suda BiH nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
42. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravom smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na ličnu slobodu i sigurnost.
43. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost da izjavi žalbu protiv prvostepenog rješenja, te da je Sud BiH, odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepenog rješenja tog suda, razmotrio apelantove žalbene navode, te dao razloge za svoje odlučenje. Ustavni sud smatra kako činjenica da korišteni pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom, to jest da je njegova žalba odbijena kao neosnovana, ne može voditi zaključku da ne postoje ili da nisu djelotvorni pravni lijekovi. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na ličnu slobodu i sigurnost neosnovani.
Zabrana diskriminacije
44. Osim toga, apelant se pozvao na član 14. Evropske konvencije navodeći da je diskriminiran zbog svog državljanstva, te, iako nije jasno navedeno, navod o diskriminaciji apelant dovodi u vezu sa članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. Evropske konvencije. Međutim, imajući u vidu zaključak Ustavnog suda u vezi sa članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. Evropske konvencije, kao i činjenicu da su u konkretnom predmetu mjere zabrane izrečene kako apelantu tako i deveterici drugih osumnjičenih, od kojih su šesterica državljani Kine, a trojica državljani BiH, Ustavni sud ne može da pronađe ništa što bi ukazivalo na to da se prema apelantu postupalo drugačije zbog njegovog državljanstva, odnosno da su odluke o određivanju mjera zabrane rezultat drugačijeg tretmana koji nije opravdan, pa i te navode smatra paušalnim i neosnovanim.
45. Stoga, Ustavni sud nalazi da nije došlo do povrede apelantovog prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
46. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3 i 4. Evropske konvencije: a) kada je Sud BiH u osporenim rješenjima pitanje postojanja osnovane sumnje detaljno razmotrio i za svoje zaključke dao dovoljne, jasne i zadovoljavajuće razloge; b) kada je apelant bilo obaviješten i upoznat sa sadržajem dokaza na kojima se zasniva osnovana sumnja u mjeri koja je bila neophodna za ispitivanje zakonitosti odluke o pritvoru; c) kada je Sud BiH razmotrio i u žalbenom postupku, u smislu garancija člana 5. stav 4. Evropske konvencije, dao jasno, precizno i detaljno obrazloženje zašto je odluka o određivanju mjera zabrane apelantu zakonita, odnosno zašto apelantovi navodi ne mogu dovesti do drugačije odluke.
47. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije u vezi s pravom na ličnu slobodu i sigurnost jer je apelantu na raspolaganju bila mogućnost da izjavi žalbu protiv osporene prvostepene odluke, koju je apelant i koristio, a činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao uspjehom ne može voditi zaključku o kršenju tog prava.
48. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. st. 1. tačka c) i 3. Evropske konvencije kada je apelant paušalno istakao da je osporenim rješenjima diskriminiran na osnovu svog državljanstva.
49. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman