Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2987/13 („Saniteks“ d.d. Velika Kladuša)

Odluka donesena 28. 04. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Radni spor
  • Građanski postupak
  • Aktivna legitimacija
  • Prava iz radnog odnosa
  • Dokaz
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2987/13

Apelacija

Odluka o meritumu

28. 04. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2987/13, rješavajući apelaciju „Saniteksa“ d.d. Velika Kladuša, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 28. aprila 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Saniteksa“ d.d. Velika Kladuša, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 23 0 Rs 014264 12 Rev od 19. marta 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 Rs 014264 12 Rsz od 4.

aprila 2012. godine i Presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj 23 0 Rs 014264 05 Rs od 24. februara 2012. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Saniteks“ d.d. Velika Kladuša (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, kojeg zastupa Hamdija Veladžić, advokat iz Bihaća, podnio je 5. jula 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 23 0 Rs 014264 12 Rev od 19. marta 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 23 0 Rs 014264 12 Rsz od 4. aprila 2012. godine i Presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 23 0 Rs 014264 05 Rs od 24. februara 2012. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i tužitelja Subhije Sarajlija, Safeta Koštića, Vesne Hasanbašić i Stanka Ćerana (u daljnjem tekstu: tužitelji) zatraženo je 26. januara 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tužitelji su putem Nedžada Sarajlije, advokata iz Velike Kladuše, dostavili odgovore na apelaciju 29. januara, te 1. i 2. februara 2016. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Odlučujući o tužbenom zahtjevu tužiteljā protiv apelanta, Općinski sud je donio Presudu broj 23 0 Rs 014264 05 Rs od 24. februara 2012. godine, potvrđena presudama Kantonalnog suda i Vrhovnog suda, kojom je apelant kao poslodavac obavezan da tužiteljima kao zaposlenicima na čekanju posla uplati sve zakonom propisane doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje za period od 1. septembra 1993. godine pa do 5. maja 2000. godine uz troškove parničnog postupka. U obrazloženju presude je navedeno da su tužitelji materijalnim dokazima u konkretnom postupku dokazali da su bili zaposlenici kod apelanta u redovnom radnom odnosu 31. decembra 1991. godine, da ih je apelant vodio u statusu zaposlenika na čekanju posla u evidenciji o prijavi zaposlenika, počev od 1. septembra 1993. godine, da su u tom statusu mogli ostati najkasnije do 5. maja 2000. godine i da im je tada po sili zakona prestao radni odnos. Općinski sud je zatim naveo da prema odredbi iz člana 143. stav 3. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) zaposlenik ima pravo na naknadu plaće koju odredi poslodavac. Također je navedeno da je i prema odredbama ranijih zakona iz oblasti radnih odnosa koji su bili na snazi do 5. novembra 1999. godine (kada je ZOR stupio na snagu) bilo regulirano da zaposlenik ima pravo na isplatu plaće ako je u redovnom radnom odnosu, nezavisno od toga da li je poslodavac, u konkretnom slučaju apelant, takve plaće ili naknade plaća isplaćivao ili nije. Zatim je naveden sadržaj odredbi iz čl. od 117. do 119. st. 1. i 2. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO) prema kojima je zaposlenik aktivno legitimiran tužbom od poslodavca tražiti uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, a poslodavac je dužan da tu obavezu izvrši. Stoga je zaključeno da je tužbeni zahtjev tužiteljā u cjelini osnovan i kao takav je usvojen, a apelant obavezan na uplatu zakonom propisanih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za traženi period.

6. Kantonalni sud je Presudom broj 23 0 Rs 014264 12 Rsz od 4. aprila 2012. godine apelantovu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Apelantovom žalbom je ukazano na povrede odredaba Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga i po službenoj dužnosti, Kantonalni sud je zaključio da apelantova žalba nije osnovana. S tim u vezi, u pogledu žalbenog prigovora kojim je ukazano na povredu odredbi ZPP-a koje se tiču brižljive ocjene dokaza, konkretno dokaza kojima je utvrđeno da su tužitelji imali status zaposlenika na čekanju posla (apelantove evidencione liste), Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, ocjenom svakog dokaza posebno, a zatim međusobno i u njihovoj ukupnosti, zaključio da je apelant tužiteljima priznao status radnika na čekanju posla. Prvostepeni sud je, po ocjeni Kantonalnog suda, u pobijanoj presudi dao valjane razloge u pogledu činjenice kojom je utvrđeno da su tužitelji imali status radnika na čekanju posla. Što se tiče prigovora kojim je ukazano na nedostatak obrazloženja u pogledu aktivne legitimacije tužiteljā da traže uplatu doprinosa, Kantonalni sud je istakao da istaknuti prigovor ne utječe na zakonitost pobijane odluke jer prema odredbi člana 60. Zakona o PIO osiguranik ima pravo tužbom pred nadležnim sudom pokrenuti postupak protiv poslodavca ukoliko poslodavac ne uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje u skladu sa zakonom. Stoga je prigovor koji s tiče pogrešne primjene materijalnog prava, po mišljenju Kantonalnog suda, neosnovan, a stoga i apelantova žalba koja je, kao takva, odbijena.

7. Vrhovni sud je Presudom broj 23 0 Rs 014264 12 Rev od 19. marta 2013. godine apelantovu reviziju odbio. S tim u vezi je navedeno da je, rješavajući apelantovu žalbu, drugostepeni sud ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značaja u smislu člana 231. ZPP-a i pri tome je osnovano zaključio da je prvostepeni sud izvedene dokaze cijenio u skladu s odredbom člana 8. ZPP-a i u obrazloženju presude naveo razloge zbog kojih je prihvatio tužbeni zahtjev kao osnovan. Također je ocijenjeno da su neosnovani revizioni prigovori koji se tiču pogrešne primjene materijalnog prava, te je ponovljen sadržaj odredbi ZOR-a i Zakona o PIO. Za svoje odluke, nižestepeni sudovi su, po mišljenju Vrhovnog suda, dali potpune, jasne i pravilne razloge, naročito u pogledu pravilne pravne kvalifikacije spornog materijalnopravnog odnosa između stranaka. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

8. Apelant smatra da mu je u postupku koji je okončan osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava je obrazložio pogrešnom primjenom materijalnog prava zbog čega je konačna presuda, po njegovom mišljenju, nezakonita i proizvoljna. Smatra da tužitelji u postupku nisu dokazali da su ostvarili pravo na naknadu plaće i njezinu visinu, što predstavlja osnovicu za uplatu doprinosa penzijskog i invalidskog osiguranja, te u vezi s tim smatra da izvršni naslov, dakle pravomoćna presuda, nije provodiva. Predloženo je da se apelacija usvoji.

b) Odgovor na apelaciju

9. Vrhovni sud je ostao pri razlozima navedenim u obrazloženju svoje presude i suprotno apelantovom stavu smatra da pri donošenju presude primjena prava nije bila proizvoljna, a stoga nema ni povrede prava na pravično suđenje na koje je apelacijom ukazano.

10. Kantonalni sud se umjesto odgovora na apelaciju pozvao na obrazloženje svoje presude.

11. Općinski sud se također, umjesto odgovora na apelaciju, pozvao na razloge navedene u obrazloženju svoje presude.

12. Tužitelji su u odgovoru na apelaciju naveli da je u predmetnom parničnom postupku pravilno primijenjeno materijalno pravo i da su sudovi na sva tri nivoa za svoje odluke dali potpune, jasne i pravilne razloge. Smatraju da su neosnovani navodi kojima je ukazano na neprovodivost pravomoćne presude jer je po prijedlogu tužiteljā Općinski sud već proveo pravomoćnu odluku pri čemu je sam apelant utvrdio i dostavio banci visinu plaće za traženi period kao osnov za obračun doprinosa.

V.Relevantni propisi

13. Zakon o radu („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 143.

(1) Zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad.

(2) Zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, također, zaposlenikom na čekanju posla.

(3) Za vrijeme čekanja posla zaposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac.

[...]

14. Zakon o doprinosima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 35/98, 54/00, 16/01, 37/01, 01/02, 17/06, 14/08 i 19/08) u relevantnom dijelu glasi:

Član 4. stav 2. tačka 1.

[...] Doprinosi se obračunavaju i plaćaju:

iz ličnih primanja i drugih prihoda osiguranika Član 6. stav 1. tačka 6.

Osnovicu doprinosa iz člana 4. stav 2. tačka 1. ovog zakona čini:

[...] Naknada plaće za vrijeme odsustva sa posla u skladu sa zakonom, kolektivnim ugovorom i dr;

[...]

15. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 29/98, 49/00, 32/01, 73/05, 59/06, 4/09 i 55/12) u relevantnom dijelu glasi: Član 117.

Sredstva potrebna za ostvarivanje prava i obaveza iz penzijskog i invalidskog osiguranja osiguravaju se iz doprinosa, prihoda po osnovu dobrovoljnog osiguranja, prihoda koje svojom djelatnošću ostvari nosilac osiguranja i drugih prihoda.

Najmanji iznos sredstava potrebnih za rad nosioca osiguranja utvrdit će Vlada Federacije.

Član 117a.

Obveznika, osnovicu, stopu doprinosa, način obračunavanja i uplate doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje i druga pitanja u vezi sa plaćanjem ovih doprinosa, uređuju se propisima o doprinosima.

Član 117b.

Osnovicu za obračun doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje i stopu doprinosa za lica osigurana po članu 11. tač. 3. i 4., čl. 14., 15. i 17. Zakona, utvrđuje nosilac osiguranja, uz prethodnu saglasnost Federalnog ministarstva finansija.

Osnovica za obračun doprinosa iz člana 17. Zakona ne može biti manja od osnovice utvrđene zakonom iz oblasti doprinosa.

16. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), tekst koji je bio na snazi u vrijeme donošenja osporene presude, u relevantnom dijelu glasi: Član 2.

U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

Član 7.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

VI.Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 23 0 Rs 014264 12 Rev od 19. marta 2013. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 6. maja 2013. godine, a apelacija je podnesena 5. jula 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

21. Apelant smatra da mu je u postupku koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

23. Ustavni sud prvenstveno zapaža da se konkretan postupak odnosi na apelantovu obavezu kao poslodavca na uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje zaposlenicima (tužiteljima) koja je nastala iz radnog odnosa. Iz navedenog proizlazi da se radi o predmetu građanskopravne prirode (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2184/09 od 13. juna 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 24). Stoga, Ustavni sud smatra da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa će ispitati apelantove navode o povredi tog prava.

24. U vezi sa osporenom presudom apelant suštinski ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava koju dovodi u vezu s pogrešnom ocjenom jednog dokaza - apelantovim evidencionim listama na osnovu kojih su redovni sudovi, po njegovom mišljenju, pogrešno utvrdili status tužiteljā za relevantni period.

25. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

26. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanje koje apelant problematizira, ispitati jesu li pobijane odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.

27. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, odlučujući u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka, potvrđujući drugostepenu presudu, ocijenio da su nižestepeni sudovi izvršili pravilnu pravnu kvalifikaciju spornog materijalnopravnog odnosa između tužiteljā i apelanta i utvrdili da su tužitelji, nakon što je apelant zbog rata prešao na ratne uvjete poslovanja (1993. godine), bili u statusu radnika na čekanju posla. Polazeći od te činjenice, nižestepeni sudovi su, kako je zaključio Vrhovni sud, za svoje odluke na osnovu kojih je apelantu nastala obaveza uplate doprinosa za relevantni period, naveli potpune, jasne i pravilne razloge koje je i taj sud prihvatio kao svoje. Osim toga, Vrhovni sud je ponovio sadržaj relevantnih odredbi ZOR-a i Zakona o PIO iz kojih proističe pravo tužiteljā i apelantova obaveza, uz obrazloženje koje se ni u jednom segmentu ne doima proizvoljnim.

28. Stoga, Ustavni sud smatra da predmetna apelacija ne pokreće pitanje proizvoljne i pogrešne primjene materijalnog prava u okolnostima kada su tužitelji u postupku koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda dokazali svoj status za relevantni period iz kog proizlazi njihovo pravo da zahtijevaju ispunjenje apelantove obaveze i apelantova dužnost da tu obavezu ispuni. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

29. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje primijenili relevantne odredbe materijalnog prava na način koji ne ostavlja utisak proizvoljne ili pogrešne primjene prava.

30. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

31. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman