Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4725/14 (I. L.)
Odluka donesena 28. 04. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
- Zakon o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine · čl. 333
- Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama Zakona o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopuni Zakona o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni i dopuni Zakona o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni Zakona o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine
- Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad advokata · čl. 12
Predmeti (1)
AP-4725/14
Apelacija
Odluka o meritumu
28. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4725/14, rješavajući apelaciju I. L., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 28. aprila 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija I. L., podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 006190 14 Gž od 4.
augusta 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. I. L. (u daljnjem tekstu: apelantica) Sarajeva, koju zastupa Zlatan Terzić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 4. novembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 006190 14 Gž od 4. augusta 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i tužene Bosne i Hercegovine - Fonda za povratak Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena), zastupane po Pravobranilaštvu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo), zatraženo je 26. februara 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Pravobranilaštvo je 4. marta 2016. godine dostavilo odgovor na apelaciju, a Sud BiH 7. marta 2016. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Iz dokumentacije u spisu predmeta proizlazi da je apelantica 24. juna 2011. godine podnijela tužbu Sudu BiH protiv tužene. Odlučujući o toj tužbi, Sud BiH (sutkinja Nada Papo) je donio Presudu broj S1 3 P 006190 12 P 3 od 23. januara 2014. godine (stav 1. izreke presude) kojom je tužena obavezana da apelantici isplati određeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama na ime pogrešno i nezakonito obračunate plaće za period od 1. jula 2008. do 1. septembra 2010. godine. Predmetnom presudom (stav 2. izreke presude) odbačena je apelanticina tužba u odnosu na preostali dio tužbenog zahtjeva kojim je apelantica tražila da se utvrdi da je nejednakim postupanjem tužene prema apelantici u odnosu na sve druge zaposlene, apelantica diskriminirana u svom pravu, te da joj stoga tužena isplati određeni novčani iznos na ime nematerijalne štete. Predmetnom presudom (stav 3. izreke presude) određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka).
6. Sud BiH je u obrazloženju predmetne presude konstatirao da je dokazni postupak proveden čitanjem materijalnih dokaza (pobliže navedenih na str. 4. i 5. presude, među kojima su i Rješenje o razvrstavanju radnog mjesta u platni razred broj 01-16-1037/08 od 18. jula 2008. godine, apelanticin prigovor od 30. jula 2008. godine i Rješenje broj 01-16-1037-2/08 od 11. augusta 2008. godine), saslušanjem apelantice u svojstvu parnične stranke i saslušanjem zakonskog zastupnika tužene - direktora M. B. Nakon što je ocijenio izvedene dokaze pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi u smislu odredbe člana 13. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH (u daljnjem tekstu: ZPPBiH), Sud BiH je konstatirao da među parničnim strankama nije sporno da je apelantica kao zaposlenica tužene raspoređena na radno mjesto tehnički sekretar u Odjeljenju za pravne, kadrovske i opće poslove, počev od 21. februara 2005. godine. Dalje, Sud BiH je utvrdio da je apelantica rješenjem tužene od 18. jula 2008. godine razvrstana u platni razred G4 s koeficijentom 1,40, na osnovu kojeg joj je vršen obračun plaće počev od 1. jula 2008. godine. Sud BiH je konstatirao da je apelantica protiv tog rješenja podnijela prigovor koji je odbijen rješenjem tužene od 11. augusta 2008. godine. Također, Sud BiH je utvrdio da je apelantica 3. juna 2009. godine podnijela i prijedlog za obnovu postupka razvrstavanja radnog mjesta u platni razred, koji je odbačen Zaključkom tužene broj 01-34-UP1-15/11 od 25. maja 2011. godine. Pored toga, Sud BiH je utvrdio da je apelantica rješenjem tužene od 24. septembra 2010. godine razvrstana u platni razred G5 s koeficijentom od 1,60, uz dalju odluku da stupanjem na snagu tog rješenja prestaje da važi rješenje tužene o razvrstavanju radnog mjesta u platni razred od 18. jula 2008. godine. Na osnovu navedenog, posebno imajući u vidu utvrđenje da je Rješenje tužene broj 01-16-1037/08 od 18. jula 2008. godine prestalo da važi, Sud BiH je zaključio da je tužena, donošenjem tog rješenja, narušila načelo „ista plaća za isti ili sličan posao“ i da je na apelanticinu štetu pogrešno primijenila član 24. Zakona o plaćama i naknadama u institucijama BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o plaćama). Naime, Sud BiH je ocijenio da je apelantica trebala biti razvrstana u platni razred C5 s koeficijentom za obračun plaće od 1,60 kako ne bi došlo do navedenih povreda zakona, smatrajući da bi u suprotnom rješenje od 18. jula 2008.godine bilo održano na snazi. Konstatirajući da joj je u skladu sa rješenjem od 18. jula 2008. godine isplaćivana plaća u smanjenim iznosima za period od 1. jula 2008. do 1. septembra 2010. godine, Sud BiH je zaključio da je apelanticin tužbeni zahtjev u dijelu isplate razlike plaće osnovan i stoga je istom udovoljio primijenivši čl. 154. stav 1. i 185. Zakona o obligacionim odnosima.
7. Sud BiH je odbacio tužbu u preostalom dijelu tužbenog zahtjeva (kojim je apelantica tražila da se utvrdi da je nejednakim postupanjem tužene prema apelantici u odnosu na sve druge zaposlene diskriminirana u svom pravu i da joj stoga tužena isplati određeni novčani iznos na ime nematerijalne štete) primjenom odredbe člana 34. stav 1. ZPPBiH. U vezi s tim, Sud BiH je konstatirao da je prema apelantici opisana eventualna diskriminacija izraz revanšizma rukovodioca tužene prema njoj zbog podnesenih prijava na njegov nezakonit rad i zbog njezinog odbijanja da postupi po njegovim naredbama. Međutim, Sud BiH je utvrdio da se pred tim sudom između istih stranaka vodi i postupak pod poslovnim brojem S1 3 P 000681 12 P 2 povodom apelanticine tužbe od 9. septembra 2009. godine iz istog pravnog osnova (diskriminacija, mobing) i povodom kvalitativno istog tužbenog zahtjeva, a što nije dopušteno. U vezi s tim, Sud BiH je, između ostalog, naveo da su u apelanticinom podnesku, koji je predat sudu na ročištu od 14. septembra 2011. godine, opisane radnje iz predmetnog spora dio opisane eventualne diskriminacije u navedenom predmetu poslovnog broja S1 3 P 000681 12 P 2.
8. Odlučujući povodom žalbi koje su apelantica i tužena podnijele protiv prvostepene presude, Sud BiH (u drugostepenom vijeću sastavljenom od sutkinja: Šide Jašarspahić, Dinke Bešlagić-Čovrk i Vesne Trifunović) donio je Presudu broj S1 3 P 006190 14 Gž od 4. augusta 2014. godine kojom je usvojio žalbu tužene i prvostepenu presudu preinačio u dosuđujućem dijelu i odluci o troškovima postupka tako što je odbio tužbeni zahtjev kojim se traži da se tužena obaveže da apelantici isplati određeni novčani iznos sa kamatama, a apelanticu je obavezao da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 960,00 KM (stav I i III izreke prvostepene presude). Predmetnom presudom, Sud BiH je odbio apelanticinu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu u „odbijajućem” dijelu (stav II izreke prvostepene presude).
9. U obrazloženju drugostepene presude, Sud BiH je ocijenio da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio odredbu člana 24. Zakona o plaćama i kada je zaključio da je donošenjem rješenja tužene od 18. jula 2008. godine o isplati plaće po koeficijentu 1,40 narušeno načelo „ista plaća za isti posao“ i da je pogrešno zaključio da apelantici pripada naknada štete u vidu razlike plaće za period od 1. jula 2008. godine do 1. septembra 2010. godine u određenom novčanom iznosu. Naime, Sud BiH je zaključio da, s obzirom da tužbeni zahtjev u konkretnom slučaju nije opredijeljen na poništenje rješenja tužene od 18. jula 2008. godine kojim je apelantica razvrstana u platni razred C4, sa utvrđenim koeficijentom za plaću od 1,40, da se prvostepeni sud nije ni mogao upuštati u ocjenu zakonitosti tog rješenja koje je, kao i drugostepeno rješenje, postalo pravomoćno. Imajući u vidu da je apelantici pravilno isplaćivana plaća u skladu sa pravomoćnim rješenjem, čije poništenje apelantica u predmetnom postupku nije tražila, Sud BiH je ocijenio da nije bilo zakonskog osnova da joj se dosudi tražena naknada štete u vidu razlike plaće. Shodno tome, Sud BiH je primjenom odredbe člana 196. tačka 4. ZPPBiH preinačio prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu tako što je odbio apelanticin tužbeni zahtjev za isplatu određenog novčanog iznosa na ime razlike plaće.
10. Sud BiH je, međutim, ocijenio da je prvostepeni sud je pravilno postupio kada je odbacio apelanticinu tužbu u dijelu u kojem je tražila da se utvrdi diskriminacija i da joj se isplati novčana naknada na ime nematerijalne štete po tom osnovu, konstatirajući da je taj sud naveo jasne i određene činjenične razloge za svoje odlučenje u tom dijelu, koje u cijelosti prihvaća kao pravilne. Također, Sud BiH je konstatirao da to što se prvostepeni sud pogrešno pozvao na stav 1. umjesto na stav 3. člana 34. ZPPBiH ne čini odluku nezakonitom. Pored toga, Sud BiH je istakao da je tačno da je u predmetu S1 3 P 000681 121 P 2 pored poslodavca na strani tužene naveden i direktor kao fizička osoba, ali da je tužbeni zahtjev u oba predmeta zasnovan na istom činjeničnom i pravnom osnovu. Shodno navedenom, Sud BiH je primjenom člana 193. ZPPBiH odbio apelanticinu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu u odbacujućem dijelu, ocijenivši da ne postoje razlozi za pobijanje te presude koji su navedeni u žalbi, a ni povrede parničnog postupka na koje sud pazi po službenoj dužnosti.
11. Sud BiH je zaključio da tuženoj pripadaju i troškovi postupka u skladu s odredbom člana 334. stav 2. u vezi sa članovima 324, 332. i 333. ZPPBIH, a visinu troškova utvrdio je u skladu s odredbama čl. 12. i 13. tačka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata („Službene novine FBiH“ broj 22/04) konstatirajući da se isti sastoje od nagrade za rad punomoćnika tužene za sastavljanje odgovora na tužbu, pripremno ročište i glavnu raspravu i sastavljanje žalbe od po 240,00 KM, a što ukupno iznosi 960,00 KM.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelantica tvrdi da su joj osporenom presudom Suda BiH povrijeđena prava na obrazloženu odluku, nepristrasan sud i na pristup sudu kao elementi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s navodnom povredom prava na obrazloženu odluku, apelantica tvrdi da obrazloženje drugostepene presude vezano za odlučenje Suda BiH da preinači prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu i odbije apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se tužena obaveže da joj isplati određeni novčani iznos na ime pogrešno i nezakonito obračunate plaće za određeni period „ne sadrži ni minimum razloga koji bi bili dovoljni da odgovore na suštinske činjenične i pravne aspekte ovog predmeta“. Apelantica navodi da redovni sud, bez pozivanja na konkretan zakonski propis, vraća postupak u stanje „prethodnog ispitivanja tužbe“ i potrebnih „elemenata“ za suđenje, te da pri tome „proizvoljno navodi - rješenja o razvrstavanju u platne razrede – prvostepeno i drugostepeno, svako pravosnažno, dokumente kao takvi ne postoje“. Također, apelantica navodi da ne postoji obrazloženje drugostepenog suda o „utvrđenju prvostepenog suda o nezakonitom postupanju rukovodioca Fonda u vezi sa donošenjem spornog prvostepenog rješenja“, kao i nalozima i uputama iz akata i pismena Ministarstva finasija i trezora BiH i Ureda za zakonodavstvo, koji su istog primorali da donese rješenje o razvrstavanju radnog mjesta apelantice u viši platni razred C5 s koeficijentom 1,60, niti za njegove navode „da se mene pita nikada joj ne bih dao veći koeficijent...“. Shodno tome, apelantica smatra da Sud BiH nije dao odgovore na suštinska pitanja i na „argumente“ prvostepenog suda zbog čega je, po njezinom mišljenju, osporena presuda i u činjeničnom i pravnom aspektu proizvoljna. Apelantica tvrdi da je Sud BiH pokazao još veću proizvoljnost u vezi s odlučenjem o diskriminaciji i naknadi nematerijalne štete zbog diskriminacije. Naime, apelantica tvrdi da se taj sud prilikom odlučivanja u konkretnom predmetu morao pozvati na odredbe Zakona o zabrani diskriminacije kao lex specialis zakona i da je trebao dati obrazloženje u skladu sa tim zakonom. Također, apelantica smatra da je obrazloženje drugostepene odluke u vezi s ovim dijelom tužbenog zahtjeva nelogično, da nije „predviđeno zakonom“, te da se da se radi o očigledno proizvoljnoj primjeni zakonskih odredbi i da drugostepeni sud ni u ovom dijelu nije odgovorio ni na jedno suštinsko pitanje postavljeno u žalbi.
13. Vezano za navodnu povredu prava na nepristrasan sud, apelantica tvrdi da je od 2009. godine podnijela više tužbi, uključujući i predmetnu tužbu, a koje su, kako navodi, opstruirane od strane sudija Suda BiH. Apelantica je u apelaciji opisala u čemu se, po njezinom mišljenju, sastoje te navodne „opstrukcije“ sudija „Lagumdžije“, „Marjanović“ i Dragice Miletić. Također, apelantica navodi da je predsjednica suda, suprotno zakonu, za sve apelanticine predmete odredila samo jednog sudiju „gđu Papo“, te da je nakon toga postupak ubrzan i da su donesene već dvije presude u njezinu korist, ali da nakon što je za odlučivanje o predmetu zaduženo vijeće „apelantica nije imala nikakvih šansi“.
14. Apelantica, pored toga, tvrdi da odluka Suda BiH da apelanticu obaveže na plaćanje troškova postupka Pravobranilaštvu predstavlja direktnu prijetnju pristupu sudu. U vezi s tim, apelantica, između ostalog, tvrdi da građanin pojedinac nikada ne može biti „u jednakim uslovima u mogućnostima kada tuži državnu instituciju koju zastupa pravobranilaštvo“. Također, tvrdi da „sama pomisao da bi građanin u slučaju da ne uspije sa tužbom morao platiti i advokatske troškove pravobraniocu, pored naprijed navedene činjenice o totalno nejednakosti pred sudom u pogledu mogućnosti, predstavlja ozbiljnu prepreku za podnošenje tužbe i traženje prava pred sudom.“
b) Odgovor na apelaciju
15. Sud BiH je naveo da je prilikom donošenja osporene odluke bilo bez značaja ukazivanje apelacije o nezakonitom razvrstavanju u niži platni razred, o razlozima, pobudama, te postupku koji je prethodio donošenju rješenja kojim je utvrđen veći koeficijent. Naime, Sud BiH je ukazao da apelantica u parničnom postupku nije zahtijevala poništenje rješenja poslodavca od 18. jula 2008. godine kojim je razvrstana u platni razred C4 i utvrđen koeficijent za obračun plaće od 1,40, niti preispitivanje zakonitosti rješenja od 11. augusta 2008. godine kojim je odbijen njezin prigovor. Sud BiH je istakao da je na osnovu ovih činjenica drugostepeno vijeće utvrdilo da je apelantici na osnovu konačne i pravomoćne odluke poslodavca vršen obračun plaće po koeficijentu 1,40 do donošenja nove odluke od 24. septembra 2010. godine i utvrđenja koeficijenta za obračun plaće od 1,60, te da je time izostao pravni osnov za isplatu štete u vidu razlike plaće. Sud BiH smatra da je drugostepeno vijeće za svoju odluku dalo jasno i argumentirano obrazloženje zasnovano na pravilnom tumačenju materijalnog prava, ističući da dato obrazloženje sadrži sve elemente propisane članom 158. ZPPBiH. Dalje, Sud BiH je istakao da, prihvatajući razloge prvostepenog suda o odbacivanju tužbe u dijelu kojim se zahtijevalo utvrđenje diskriminacije i naknada nematerijalne štete, drugostepeno vijeće nije proizvoljno primijenilo pravo budući da teče parnica povodom istog životnog događaja i kvalitativno istog tužbenog zahtjeva. Također, Sud BiH smatra da apelacija neargumentirano ukazuje na narušenu nepristrasnost suda. U vezi s tim, Sud BiH je istakao da ti navodi potvrđuju samo jednu činjenicu, a to je da je apelantica pred Sudom BiH pokrenula brojne sporove, sa kojim predmetima je zaduženo više sudija. Pored toga, istakao je da apelantica navode o opstrukciji prvostepenih sudija zasniva pozivanjem na stanje u svim parnicama koje je pokrenula i insinuacijama o utjecaju na drugostepeno odlučivanje, bez ijedne činjenice koja ukazuje na takvu pojavu u konkretnom predmetu. Imajući u vidu naprijed navedeno, Sud BiH je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
16. Pravobranilaštvo je, između ostalog, navelo da je drugostepeni sud utvrdio da je apelantici pravilno isplaćivana plaća u skladu s pravomoćnim rješenjem, čije poništenje apelantica u predmetnom parničnom postupku nije tražila, te da nije bilo zakonskog osnova da joj sud dosudi traženu naknadu štete u vidu razlike plaće. Nadalje, Pravobranilaštvo je istaklo da apelantica potpuno zanemaruje odredbe ZPPBiH koje se tiču plaćanja troškova postupka u građanskoj parnici. Također, istaklo je da zastupa tuženu na osnovu odredbi člana 13. Zakona o Pravobranilaštvu Bosne i Hercegovine i da je u konkretnom slučaju zastupalo stranku koja je uspjela u parnici i pripadaju joj svi parnični troškovi na osnovu čl. 323. i 324. ZPPBIH. Pored toga, istaklo je da se u skladu sa članom 332. ZPPBiH odredbe o troškovima primjenjuju i na stranke koje zastupa Pravobranilaštvo, te troškovi postupka obuhvaćaju i iznos koji bi se stranci priznao na ime nagrade advokatu. Također, istaklo je da je postavilo određen zahtjev za naknadu parničnih troškova. Shodno tome, Pravobranilaštvo smatra da u konkretnom slučaju ne postoje povrede prava na čiju povredu apelantica ukazuje u apelaciji i predložilo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
17. Zakon o parničnom postupku pred Sudom BiH („Službeni glasnik BiH“ br: 36/04, 84/07, 58/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 34.
(1) Nakon prethodnog ispitivanja tužbe Sud donosi rješenje kojim se tužba odbacuje ako utvrdi:
1) da rješavanje o tužbenom zahtjevu ne spada u sudsku nadležnost;
[...] 3) da o istom zahtjevu već teče parnica;
[...] Član 324.
(1) Pri odlučivanju koji će se troškovi stranci nadoknaditi, Sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, te o visini troškova odlučuje Sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti.
(2) Ako je propisana tarifa za nagrade advokata ili za druge troškove, odmjerit će se takvi troškovi prema tarifi.
Član 332.
Odredbe o troškovima primjenjuju se i na stranke koje zastupa pravobranilaštvo. U tom slučaju, troškovi postupka obuhvataju i iznos koji bi se stranci priznao na ime nagrade advokatu.
Član 333.
[...] (3) O zahtjevu za naknadu troškova Sud će odlučiti u presudi ili rješenju kojim se završava postupak pred tim Sudom.
[...]
18. Zakon o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br: 50/08, 35/09, 75/09, 32/12, 42/12, 50/12, 32/13, 87/13, 75/15, 88/15, 16/16) u relevantnom dijelu glasi:
Član 24.
(Platni razredi za zaposlenike) Platni razred Radno mjesto Koeficijenti Nulti 1 2 3 4 5 6
C1 NSS 1,00 1,02 1,04 1,06 1,08
C2 KV 1,12 1,15 1,17 1,19 1,23 C3 Referent SSS 1,29 1,32 1,34 1,37 1,39 C4 Viši referent SSS 1,40 1,43 1,46 1,49 1,52 C5 Referent-specijalist SSS, VKV 1,60 1,63 1,67 1,70 1,73 C6 Samostalni referent VŠS 1,70 1,73 1,75 1,78 1,81 1,83 1,85 VI.Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 006190 14 Gž od 4. augusta 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 5. septembra 2014. godine. Dalje, Ustavni sud zapaža da apelantica predmetnu apelaciju datirala sa 4. novembrom 2014. godine i poslala Ustavnom sudu preporučenom pošiljkom, ali da na koverti uopće nije vidljiv datum slanja te pošiljke. Pored toga, Ustavni sud ukazuje da je predmetnu apelaciju registrirao 5. novembra 2014. godine, dakle dan kasnije. Imajući u vidu naprijed navedeno, te uzimajući u obzir da je sasvim realno za očekivati da pošta upućena preporučenom pošiljkom ne bude dostavljena primaocu isti dan kada je i upućena, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju kao dan podnošenja apelacije ima smatrati 4. novembar 2014. godine, kako je to i navedeno u apelaciji. Shodno tome, Ustavni sud konstatira da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
23. Apelantica pobija navedenu presudu Suda BiH, tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njezina prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
a) pravo na pravično suđenje
24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
26. Ustavni sud konstatira da je u konkretnom slučaju riječ o parničnom postupku pokrenutom povodom apelanticine tužbe radi isplate određenog novčanog iznosa na ime pogrešno i nezakonito obračunate plaće u određenom periodu, te radi utvrđenja diskriminacije i isplate naknade nematerijalne štete po tom osnovu. Iz navedenog proizlazi da se radi o ostvarivanju prava iz radnog odnosa, dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2184/09 od 13. juna 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 24). Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa će ispitati apelanticine navode o povredi tog prava.
27. Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizlazi da apelantica u suštini tvrdi da je sud BiH u konkretnom slučaju proizvoljno utvrdio činjenično stanje i proizvoljno primijenio pravo kada je preinačio prvostepenu presudu tako što je odbio njezin tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražila da joj tužena isplati određeni novčani iznos na ime pogrešno i nezakonito obračunate plaće za određeni period, te kada je potvrdio prvostepenu presudu u dijelu u kojem je odbačena njezina tužbu u odnosu na preostali dio tužbenog zahtjeva za utvrđenje diskriminacije i isplate naknade nematerijalne štete po tom osnovu. Također, apelantica tvrdi da je Sud BiH u konkretnom slučaju povrijedio njezino pravo na obrazloženu odluku, nepristrasan sud i na pristup sudu, te smatra da je uslijed naprijed navedenog povrijeđen član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.
28. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
29. Nadalje, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda za ljudska prava iz koje proizlazi da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tome slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje pogotovo na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U suprotnom, postoji povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61). Također, Ustavni sud napominje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, O. I. 25), već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda koje kao takve ocijeni.
30. Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, suprotno apelanticinom mišljenju, u obrazloženju osporene odluke dao jasne i logične i argumentirane razloge za svoj zaključak da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo (odredbu člana 24. Zakona o plaćama) kada je zaključio da je donošenjem rješenja tužene od 18. jula 2008. godine o isplati plaće po koeficijentu 1,40 narušeno načelo „ista plaća za isti posao“ i da je pogrešno zaključio da apelantici pripada naknada štete u vidu razlike plaće za period od 1. jula 2008. godine do 1. septembra 2010. godine u određenom novčanom iznosu. Naime, Ustavni sud ukazuje da je u vezi s tim Sud BiH jasno obrazložio da se prvostepeni sud nije ni mogao upuštati u ocjenu zakonitosti tog rješenja koje je, kao i drugostepeno rješenje, postalo pravomoćno s obzirom da tužbeni zahtjev u konkretnom slučaju nije ni bio opredijeljen na poništenje tog rješenja. Imajući u vidu da je apelantici pravilno isplaćivana plaća u skladu s tim pravomoćnim rješenjem, čije poništenje apelantica u predmetnom postupku nije tražila, Sud BiH je jasno obrazložio da nije bilo ni zakonskog osnova da joj se dosudi tražena naknada štete u vidu razlike plaće. U odnosu na apelanticine tvrdnje da Sud BiH „proizvoljno navodi - rješenja o razvrstavanju u platne razrede – prvostepeno i drugostepeno, svako pravosnažno, dokumente kao takvi ne postoje“, Ustavni sud ukazuje da je u obrazloženju prvostepene presude Suda BiH eksplicitno navedeno da su prvostepeno rješenje o razvrstavanju radnog mjesta u platni razred od 18. jula 2008. godine i drugostepeno Rješenje broj 01-16-1037-2/08 od 11. augusta 2008. godine izvedeni kao dokazi u postupku pred tim sudom. Prema tome, Ustavni sud smatra da su ovi apelacioni navodi potpuno paušalni. Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud smatra da, nasuprot apelanticinim navodima, u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje na to da je Sud BiH osporenom presudom proizvoljno utvrdio činjenično stanje i proizvoljno primijenio pravo prilikom odlučivanja o apelanticinom tužbenom zahtjevu za isplatu određenog novčanog iznosa na ime pogrešno i nezakonito obračunate plaće, niti da ima elementa koji bi ukazivali na to da obrazloženje osporene presude u tom dijelu nije u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
31. Ustavni sud nadalje smatra da je, nasuprot apelanticinom mišljenju, Sud BiH dao dovoljno jasna i logična obrazloženja i za svoju odluku da odbaci apelanticin tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražila da se utvrdi da je nejednakim postupanjem tužene prema apelantici u odnosu na sve druge zaposlene apelantica diskriminirana u svom pravu, te da joj stoga tužena isplati određeni novčani iznos na ime nematerijalne štete. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da je Sud BiH prvostepenom odlukom tužbu u tom dijelu odbacio pozivajući se na odredbu člana 34. stav 1. ZPPBiH. Pri tome, Sud BiH je dovoljno jasno obrazložio da je prema apelantici opisana eventualna diskriminacija izraz revanšizma rukovodioca tužene prema njoj zbog podnesenih prijava na njegov nezakonit rad i zbog njezinog odbijanja da postupi po njegovim naredbama, ali da se pred tim sudom između istih stranaka vodi i postupak pod poslovnim brojem S1 3 P 000681 12 P 2 povodom apelanticine tužbe od 9. septembra 2009. godine iz istog pravnog osnova (diskriminacija, mobing) i povodom kvalitativno istog tužbenog zahtjeva, a što nije dopušteno u smislu citirane zakonske odredbe. Dalje, Ustavni sud smatra da je Sud BiH, suprotno apelacionim navodima, u osporenoj drugostepenoj odluci odgovorio na apelanticine žalbene navode koje je ocijenio bitnim i relevantnim za odlučenje u konkretnom slučaju, obrazloživši da to što se prvostepeni sud pogrešno pozvao na stav 1. umjesto na stav 3. člana 34. ZPPBiH ne čini odluku nezakonitom i da je tačno da je u predmetu S1 3 P 000681 121 P 2 pored poslodavca na strani tužene naveden i direktor kao fizička osoba, ali da je tužbeni zahtjev u oba predmeta zasnovan na istom činjeničnom i pravnom osnovu. Imajući u vidu da je odredbom člana 34. stav 3. ZPPBiH, na koji se pozvao Sud BiH u osporenoj drugostepenoj odluci, propisano da nakon prethodnog ispitivanja tužbe Sud donosi rješenje kojim se tužba odbacuje ako utvrdi da o istom zahtjevu već teče parnica, Ustavni sud smatra da, suprotno apelanticinim tvrdnjama, u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da je Sud BiH proizvoljno primijenio pravo kada o ovom tužbenom zahtjevu nije odlučivao primjenom odredaba Zakona o diskriminaciji, već je taj tužbeni zahtjev odbacio primjenom navedene odredbe ZPP-a. Shodno svemu naprijed navedenom, te konstatirajući da apelantica ničim nije dokazala svoje tvrdnje o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa i povredi prava na obrazloženu odluku, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka, te uzimajući u obzir činjenična utvrđenja i relevantne odredbe na kojima je Sud BiH zasnovao svoju odluku i obrazloženja koja je dao u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju tog suda i smatra da je Sud BiH svoje odluke obrazložio u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani u ovom dijelu.
32. U odnosu na apelanticine navode o povredi prava na pristup sudu jer je apelantica obavezana da nadoknadi troškove postupka tuženoj koja je zastupana po Pravobranilaštvu, Ustavni sud ukazuje da je tokom predmetnog postupka apelantica imala pristup sudu u dvije instance, da ju je zastupao advokat, da joj je pružena prilika da predlaže i prezentira dokaze, da se izjašnjava o navodima suprotne strane, daje svoje komentare, koristi pravne lijekove i sl., te da je apelantica u konačnici izgubila predmetni spor, pa ne može biti govora o tome da joj je obavezivanjem da plati troškove postupka onemogućen pristup sudu u konkretnom predmetu. Osim toga Ustavni sud ukazuje da ZPPBiH sadrži eksplicitne odredbe vezane za naknadu troškova postupka pa Ustavni sud imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta i relevantne odredbe ZPP-a ne nalazi nikakvu proizvoljnost u postupanju Suda BiH kad je u konačnici, s obzirom na ishod spora - uspjeh u parnici, obavezao apelanticu da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka.
33. U odnosu na apelanticine navode o povredi prava na nepristrasan sud, Ustavni sud zapaža da apelantica nije navela relevantne razloge, niti je dostavila dokaze koji bi ukazivali na subjektivnu nepristrasnost konkretnog sudije, odnosno članova vijeća koji su donijeli osporene odluke, već da svoje navode zasniva na paušalnim tvrdnjama da su određene sudije Suda BiH „opstruirale“ njezine tužbe i da je predsjednica suda suprotno zakonu za sve apelanticine predmete odredila samo jednog sudiju „gđu Papo“. S druge strane, imajući u vidu prethodna razmatranja vezana za navodnu povredu prava na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da u spisu apelacije nema objektivnih dokaza koji bi ukazivali na razumnu sumnju da je redovni sud prilikom odlučivanja o apelanticinoj tužbi bio pristrasan, pa su stoga i ovi navodi neosnovani.
34. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
35. U pogledu apelanticinih navoda o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da apelantica nije posebno obrazložila u čemu se, po njezinom mišljenju, sastoji kršenje ovog prava odnosno da se njezine tvrdnje zasnivaju na istim navodima koje je istakla u pogledu kršenja prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Sud BiH, postupajući povodom žalbi apelantice i tužene, preinačio prvostepenu presudu tako što je odbio apelanticin tužbeni zahtjev za isplatu određenog novčanog iznosa, te potvrdio prvostepenu presudu u dijelu u kojem je odbačen njezin tužbeni, a za svoje odluke je dao jasno i logično obrazloženje u kojem nema elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja i primjeni prava, pri čemu je apelantici omogućeno da učestvuje u postupku i cijenjeni su njezini navodi bitni i relevantni za odlučenje u konkretnom slučaju.
37. Također, Ustavni sud zaključuje da nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica navode o kršenju ovog prava svodi na navode o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava, povredi prava na obrazloženu odluku, nepristrasan sud i na pristup sudu, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu, odnosno da nije bilo navedenih povreda.
38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman