Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3420/15 (M. M.)

Odluka donesena 28. 04. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prekršajni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3420/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 04. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-3420/15, rješavajući apelacije Maide Mesić i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Maida Mesić, protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 Pr 028063 Pžp od 6. maja 2015. godine;

"FR i JO" d.o.o. Vitez, protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Pr 057086 15 Pžp od 3. septembra 2015. godine;

Rašid Mujić, protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Pr 104901 15 Pžp 2 od 20. oktobra 2015. godine;

M.P., protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Pr 106186 15 Pžp od 14. septembra 2015. godine;

Z.Š., protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Pr 153320 15 Pžp od 9. oktobra 2015. godine;

Igor Beranek, protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 475315 15 Pžp od 18. novembra 2015. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-3420/15 Maida Mesić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Cazina, koju zastupa ZAK Emire Imširević i Edžerije Trejić iz Bihaća, podnijela je 9. jula 2015 godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 Pr 028063 Pžp od 6. maja 2015. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelantica je proglašena krivom za prekršaj iz člana 61. stav 1. tačka 18. Zakona o apotekarskoj djelatnosti u stjecaju sa prekršajem iz člana 25. tačka 1. navedenog zakona, pa joj je izrečena jedinstvena novčana kazna u iznosu od 400,00 KM. U toku postupka je utvrđeno da je činjenica da je PZU „Apoteka mr.ph Aida Alagić“, u kojoj je apelantica odgovorna osoba, postupila suprotno relevantnoj zakonskoj odredbi utvrđena ne samo na osnovu iskaza svjedoka H.A., farmaceutskog inspektora, već i na osnovu dokaza objektivne prirode, fotografije frižidera na kojem termostat na frižideru pokazuje temperaturu od 11 stepeni celzijusa (propisana temperatura od dva do osam stepeni celzijusa), te na osnovu temperaturne liste navedene apoteke iz koje proizilazi da temperatura za dan 7. oktobra 2013.godine, kada je kontrola vršena, uopće nije mjerena. Nadalje, utvrđeno je da je postavljanje sonde na pravilan način kojom se mjeri temperatura u frižideru obaveza apelantice a ne ovlaštenog organa. U vezi s tim, utvrđeno je da na činjenicu da je temperatura u frižideru bila neadekvatna, upućuje i odbrana apelantice u dijelu u kojem navodi da je nakon dolaska vlasnice apoteke i pravilnog postavljanja sonde u frižider temperatura se spustila na dva stepena celzijusa.

2. AP-4915/15 "FR i JO" d.o.o. Vitez (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Vesna Rujević, advokatica iz Banja Luke, podnio je 5. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Pr 057086 15 Pžp od 3. septembra 2015. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant kao pravno lice i J.F. kao odgovorno lice u pravnom licu, proglašeni su krivim za prekršaj iz člana 6. stav 1. tačka a) u vezi sa stavom 2. Zakona o carinskim prekršajima, pa je apelantu izrečena novčana kazna u iznosu od 2.000,00 KM, dok je J.F. izrečena novčana kazna u iznosu od 500,00 KM. U toku postupka je utvrđeno da sama činjenica, da podnositelj zahtjeva - ovlašteni organ nije označio blanketnu normu koju su prekršili apelant i J.F., ne može apriori uticati na zakonitost prvostepenog rješenja, jer sud prilikom utvrđivanja odgovornosti apelanta i J.F., nije vezan pravnom ocjenom prekršajnog djela ovlaštenog organa. Nadalje, utvrđeno je da činjenični opis dispozitiva pobijanog rješenja sadrži i radnju izvršenja kao objektivni uslov odgovornosti, koja se manifestuje u netačnom prijavljivanju vrijednosti robe, i namjeru apelanta i J.F. kao subjektivni uslov kažnjivosti a sve sa ciljem plaćanja uvoznih dadžbina u manjem iznosu. Također, utvrđeno je da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je prihvatio akt carinskih organa Italije u kojem je jasno navedeno da faktura koja je dostavljena nadležnim carinskim organima BiH, nije autentična. Imajući u vidu navedeno, sud je zaključio da je na fakturi morala biti autentična izjava izvoznika da bi se primijenila preferencijalna tarifna mjera odnosno da bi roba imala povlastice prilikom uvoza u BiH.

3. AP-4929/15 Rašid Mujić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, podnio je 6. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Pr 104901 15 Pžp 2 od 20. oktobra 2015. godine. U prekršajnom postupku, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba i potvrđeno je prvostepeno rješenje od 1. juna 2015. godine, kojim je odbačen njegov zahtjev za ponavljanje postupka. Tim rješenjem je utvrđeno da je ovlašteni organ, JP „Vodovod i kanalizacija“ d.o.o. Zenica pokrenuo prekršajni postupak protiv apelanta podnošenjem zahtjeva od 3. marta 2014. godine, zbog prekršaja iz člana 47. a) Odluke o vodovodu i kanalizaciji. Nadalje, utvrđeno je da je Općinski sud u Zenici donio rješenje o prekršaju 18. februara 2015. godine kojim je apelantu izrekao novčanu kaznu u iznosu od 150,00 KM, a apelant je na to rješenje izjavio žalbu koja je odbijena rješenjem Kantonalnog suda u Zenici od 24. aprila 2015. godine. Isto tako, utvrđeno je da je apelant 11. maja 2015. godine zatražio ponavljanje postupka navodeći da je sudija A.S. u direktnom sukobu interesa, te da je pristrasna, ali kako u predmetnom zahtjevu nije naveo po kojem se zakonskom osnovu traži ponavljanje, te nije predložio bilo kakve dokaze za to ponavljanje, to je prvostepeni sud odbacio njegov zahtjev za ponavljanje postupka, a drugostepeni sud potvrdio to rješenje.

4. AP-5143/15 M.P. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čitluka, kojeg zastupaju Sanja Iličić-Lukenda i Gorjana Šajin, advokatice iz Čitluka, podnio je 20. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Pr 106186 15 Pžp od 14. septembra 2015. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, odlučeno je da je apelant prihvatio odgovornost propuštanjem zbog čega je prekršajni nalog Federalnog ministarstva finansija, PU FBiH, Kantonalni porezni ured Zenica od 20. marta 2014. godine, radi počinjenja prekršaja iz člana 30. stav 2. Zakona o jedinstvenom sistemu registracije, kontrole i naplate doprinosa kažnjivo po članu 12. i 14. istog zakona sa novčanom kaznom u iznosu od 500,00 KM, postao konačan i izvršan sa danom donošenja tog rješenja. U toku postupka je utvrđeno da se neosnovano tvrdi da je s obzirom na član 16. Zakona o prekršajima, a imajući u vidu da je prekršajni nalog izdat prije stupanja na snagu tog zakona (izdat 20. marta 2014.godine) prvostepeni sud trebao donijeti rješenje o odbacivanju zahtjeva jer u pomenutom zakonu nije propisano da se taj zakon može primjenjivati retroaktivno. Naime, utvrđeno je da je ovo zbog toga što navedeni zakon ne sadrži odredbu koja bi prvostepenom sudu naložila takvo postupanje sa prekršajnim nalozima koji su izdati prije stupanja na snagu tog zakona i što se procesne odredbe iz predmetnog zakona nisu primjenjivale retroaktivno nego u vrijeme vođenja prekršajnog postupka u kojem su već stupile na snagu.

Nadalje, utvrđeno je da prvostepeni sud nije povrijedio pravo apelanta da se brani putem branitelja po vlastitom izboru što mu je zagarantirano članom 5. stav 1. tačka 4. navedenog zakona i pravilno je postupio kada je odbio zahtjev braniteljice za odlaganje usmenog pretresa iz razloga što je braniteljica apelanta angažovana od strane apelanta na osnovu punomoći od 9. juna 2015. godine u koje vrijeme je znala za svoju nemogućnost pristupa na pretres, a postojala je mogućnost postupanja u skladu sa članom 21. Zakona o advokaturi, naročito kod činjenice da se radi o braniteljicama organizovanim u zajednički advokatski ured. Najzad, utvrđeno je da apelant neosnovano tvrdi da je prvostepeni sud donio nezakonitu odluku iz razloga što nije primijenio rokove zastare propisane Zakonom o prekršajima FBiH (,,Službene novine FBiH“, br. 31/06 i 37/10), a koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja prekršaja. Naime, utvrđeno je da je to zbog toga što u konkretnom slučaju nije nastupila zastarjelost za vođenje prekršajnog postupka, obzirom da prema članu 113. Zakona o prekršajima (“Službene novine FBiH”, broj 63/14) danom stupanja na snagu tog zakona prestaje važiti Zakon o prekršajima FBiH što dalje znači da je u skladu sa članom 114. Zakona o prekršajima dana 14. augusta 2014. godine prestala primjena Zakona o prekršajima FBiH, odnosno da se u pogledu zastare pokretanja i vođenja postupka imaju primijeniti odredbe iz čl. 50. i 52. Zakona o prekršajima gdje su propisani rokovi za vođenje prekršajnog postupka koji imajući u vidu propisanu kaznu odredbom iz člana 30. stav 2. Zakona o jedinstvenom sistemu registracije, kontrole i naplate doprinosa, do 3.000,00 KM iznose dvije odnosno četiri godine od dana počinjenja prekršaja i koji rokovi nisu protekli.

5. AP-5547/15 Z.Š. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čitluka, kojeg zastupa ZOU Davor Kovač i Lujo Herceg iz Ljubuškog, podnio je 14. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Pr 153320 15 Pžp od 9. oktobra 2015. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen krivim za prekršaj iz čl. 2., 3., 4. i 5. Odluke o uvođenju (naplati) posebnog komunalnog doprinosa-ekološke rente Općine Čitluk, pa mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 500,00 KM. U toku postupka je utvrđeno da žalbeni prigovor apelanta o nezakonitosti i neustavnosti propisa na osnovu kojeg je oglašen odgovornim za prekršaj koji mu je stavljan na teret je u ovom postupku neosnovan, jer nije na tom sudu da raspravlja o zakonitosti i ustavnosti donesenog propisa, odnosno obaveza suda je da postupa po donesenim propisima sve do momenta dok se eventualno od strane nadležnog suda ne donese odluka o njegovoj nezakonitosti ili neustavnosti. Osim toga, utvrđeno je da inicijativa za ocjenu ustavnosti konkretnog propisa može poteći i od apelanta. Nadalje, utvrđeno je da se apelantova prekršajna odgovornost sastoji u činjenici da nije postupio po rješenju organa uprave i u tom smislu je za njegovu odgovornost dovoljna činjenica da je rješenje, kao upravni akt, pravosnažno, jer se pod pravosnažnim rješenjem u upravnom postupku smatra rješenje protiv koga se ne može izjaviti žalba, niti pokrenuti upravni spor, a izvrsnost rješenja u ovom postupku se ne traži.

6. AP-489/16 Igor Beranek (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Alija Oruč, advokat iz Sarajeva, podnio je 30. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 475315 15 Pžp od 18. novembra 2015. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen krivim za prekršaj iz člana 8. stav 4. tačka c) Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, pa mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 400,00 KM. U toku postupka je utvrđeno da kako je članom 8. stav 4. tačke c) navedenog zakona određeno da ko na javnom mjestu narušava javni red i mir reprodukcijom muzičkih i drugih sadržaja, te kako je u činjeničnom opisu prekršajnog naloga navedeno da je apelant narušio javni red i mir, reprodukcijom muzičkih sadržaja u predmetnom ugostiteljskom objektu, to je sud zaključio da predmetni prekršajni nalog sadrži ključne elemente bića prekršaja koji se apelantu stavlja na teret. Osim toga, utvrđeno je da apelantov branitelj u predmetnom dijelu žalbe dovodi u pitanje zaključke prvostepenog suda, te utvrđenja prvostepenog suda nastoji dovesti u pitanje drugačijom ocjenom iskaza svjedoka M.H., odnosno dovodi u pitanje pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja od strane prvostepenog suda. Isto tako, utvrđeno je da žalbeni osnovi propisani članom 84. Zakona o prekršajima ne predviđaju da se rješenje o prekršaju može pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Međutim, kako apelantov branitelj u ovom dijelu žalbe upravo pobija prvostepeno rješenje zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, to se sud shodno odredbama člana 88. Zakona o prekršajima nije ni upuštao u meritorno razmatranje ovoga dijela žalbe.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3420/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti se u predmetnim apelacijama pozivaju na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentiraju tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3420/15 (M. M.) | Sudska praksa | Aktio