Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4922/15 (B. B.)
Odluka donesena 20. 04. 2016.
- Povreda
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
- Izuzetna dopustivost - nema odluke suda
- Vanparnični postupak
- Zakonito lišenje slobode mentalno oboljelih osoba, alkoholičara, narkomana, skitnica
- Lišavanje slobode
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom · čl. 3
- Zakon o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom · čl. 4
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama
- Zakon o vanparničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom
- Zakon o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom
- Zakon o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom (prečišćeni tekst)
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Zakon o izmjeni Zakona o vanparničnom postupku
- Zakon o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama
- Zakon o vanparničnom postupku
Predmeti (1)
AP-4922/15
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4922/15, rješavajući apelaciju Birsana Bajraktarevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj /94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. aprila 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Birsana Bajraktarevića.
Utvrđuje se povreda člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e) i stav 4. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Javnoj ustanovi Kantonalni centar za socijalni rad Sarajevo - Služba socijalne zaštite Općine Stari Grad da preduzme aktivnosti radi osiguravanja apelantovih prava koja proizlaze iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e) i stav 4.
Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda u skladu s ovom odlukom.
Nalaže se Javnoj ustanovi Kantonalni centar za socijalni rad Sarajevo - Služba socijalne zaštite Općine Stari Grad da, u skladu s članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Birsan Bajraktarević (u daljnjem tekstu: apelant), koji je trenutno smješten u Javnu ustanovu Zavod za zbrinjavanje mentalno-invalidnih osoba „Drin“ Fojnica (u daljnjem tekstu: Zavod), podnio je 2. juna 2014 godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), navodeći da je nezakonito smješten u navedeni zavod u kojem se nalazi od 3. oktobra 2007. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Zavoda i Javne ustanove Kantonalni centar za socijalni rad Kantona Sarajevo - Služba socijalne zaštite Općine Stari Grad (u daljnjem tekstu: Služba socijalne zaštite) zatraženo je 26. januara 2016. godine i 7. marta 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Zavod je odgovor na apelaciju dostavio 4. januara 2016. godine, a Služba socijalne zaštite 11. marta 2016. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelant je do 2007. godine više puta bio na liječenju u JU Psihijatrijska bolnica Kantona Sarajevo. U toku tih liječenja apelantu je uspostavljena dijagnoza SCH F 20.0, shizofrenija psihoze.
6. Rješavajući po zahtjevu JU Psihijatrijska bolnica Kantona Sarajevo od 30. augusta 2007. godine „u predmetu smještaja“ apelanta u Zavod, Služba socijalne zaštite je donijela Rješenje broj 35/I-04-545-768/07 od 3. oktobra 2007. godine kojim se apelant upućuje na smještaj u Zavod (tač. 1. i 2. izreke rješenja), te je tač. 3, 4. i 5. rješenja reguliran način učešća u troškovima smještaja i zdravstvena zaštita apelanta.
7. Rješenjem Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65-0-V- 031957 07 V od 11. januara 2008. godine apelantu je ograničena poslovna sposobnost, i to u dijelu samostalnog preduzimanja imovinsko-pravnih poslova i donošenja odluka o svom liječenju. U obrazloženju rješenja je navedeno da je vještak neuropshijatrije dr. Omer Ćemalović, u svom nalazu i mišljenju datom na raspravnom zapisniku od 11. januara 2018. godine, istakao da je apelant socijalno i zdravstveno ugrožen, da se radi o nagloj osobi i ozbiljnom zdravstvenom problemu zbog čega je i smješten u Zavod. Također je navedeno da je vještak istakao da je apelantova sposobnost rezonovanja i prosuđivanja u stanjima pogoršanja bolesti potpuno isključena, a što se neminovno događa u toku boravka apelanta u zajednici jer nema nikoga ko bi mu dao podršku i vršio nadzor nad njim, te je predložio da se apelantu ograniči poslovna sposobnost u dijelu samostalnog preduzimanja imovinsko-pravnih radnji i odlučivanja o liječenju.
8. Rješavajući po službenoj dužnosti u predmetu stavljanja pod starateljstvo apelanta (po Rješenju Općinskog suda od 11. januara 2008. godine), Služba socijalne zaštite je donijela Rješenje broj 35/I-04-550-146/08 od 5. februara 2008. godine kojim je određeno da se apelant kao osoba kojoj je ograničena poslovna sposobnost u dijelu samostalnog preduzimanja imovinsko-pravnih poslova i donošenja odluka o svom liječenju stavlja pod neposredno starateljstvo organa starateljstva te službe. Za staratelja je imenovana Ljiljana Buljugić, zaposlenica Službe socijalne zaštite.
9. Rješavajući po službenoj dužnosti u predmetu izmjene staratelja apelantu, Služba socijalne zaštite je donijela Rješenje broj 35/I-11-550-754/11 od 11. januara 2012. godine kojim je određeno da se mijenja Rješenje 35/I-04-550-146/08 od 5. februara 2008. godine na način da se apelantu kao osobi kojoj je, rješenjem Općinskog suda od 11. januara 2008. godine, ograničena poslovna sposobnost u dijelu samostalnog preduzimanja imovinsko-pravnih poslova i donošenja odluka o svom liječenju imenuje novi staratelj. Za staratelja je imenovan Nedžad Šišić, zaposlenik Službe, dok je Ljiljana Buljugić razriješena dužnosti staratelja s 31. decembrom 2011. godine. Zatim su rješenjem bliže precizirane dužnosti staratelja i određeno da starateljstvo nad apelantom prestaje ukoliko mu se u vanparničnom postupku vrati poslovna sposobnost. Protiv ovog rješenja bila je dopuštena žalba Federalnom ministarstvu za rad i socijalnu politiku, ali, prema stanju spisa, žalba nije izjavljena.
10. Rješavajući po službenoj dužnosti „u predmetu provjere smještaja korisnika“, Služba socijalne zaštite je „na osnovu člana 3. Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice s djecom („Službene novine Federacije BiH“ broj 36/99, 54/04, 39/06 i 14/09), člana 4. stav 1. Zakona o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom Prečišćen tekst („Službene novine Kantona Sarajevo“ broj 38/14)“ i člana 200. Zakona o upravnom postupku donijela Rješenje broj 35/I-04-545-905/14 od 23. decembra 2014. godine kojim se apelantu i dalje priznaje pravo na smještaj u Zavodu „a smještaj će trajati dok za to budu postojali zakonom propisani uslovi“ (tačka 1. izreke rješenja), dok je tačkom 2. izreke reguliran način učešća u troškovima smještaja, a tačkom 3. izreke rješenja apelantu je dodijeljen novčani iznos od 30,00 KM, na ime ličnih potreba.
11. Zavod je dostavio ugovor o načinu i uvjetima smještaja i izdržavanja korisnika u Zavodu za 2014. godinu. Ugovor je zaključila Javna ustanova Kantonalni centar za socijalni rad Kantona Sarajevo kao naručitelj usluga sa Zavodom. Ugovor je zaključen na osnovu člana 4. Zakona o preuzimanju prava i obaveza osnivača nad ustanovama socijalne zaštite u Federaciji BiH („Službene novine Federacije BiH“ broj 31/08) i člana 45. stav 3. Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice s djecom. U članu 2. ugovora je navedeno da Zavod vodi odgovarajuću dokumentaciju o kompletnom socio-zdravstvenom stanju korisnika, te podnosi socio-zdravstveni izvještaj o životu i zdravlju korisnika usluga jednom godišnje, a po zahtjevu naručitelja usluga i više puta. Prema navedenom članu, Zavod se obavezuje prije odlaska korisnika na vikend ili duže odsustvo da traži usmenu, a kada ocijeni da je potrebno i pismenu saglasnost naručitelja usluga. Čl. 3-5. ugovora regulirani su cijena i način plaćanja. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Istakao je da je već osam godina smješten u Zavodu i da bi želio izaći iz Zavoda jer smatra da može samostalno živjeti kod kuće. Predlaže da Ustavni sud naredi njegovo puštanje iz Zavoda.
b) Odgovor na apelaciju
13. Služba socijalne zaštite je u odgovoru navela da je apelant na zahtjev JU Psihijatrijska bolnica Kantona Sarajevo smješten u Zavod rješenjem Službe od 3. oktobra 2007. godine. Nakon smještaja apelanta u Zavod, pokrenut je postupak oduzimanja poslovne sposobnosti, te je apelantu rješenjem Općinskog suda od 11. januara 2008. godine djelimično ograničena poslovna sposobnost u dijelu samostalnog preduzimanja imovinsko-pravnih poslova i samostalnog donošenja odluka o liječenju. Apelant je stavljen pod neposredno starateljstvo Službe, a za staratelja je imenovan Nedžad Šišić, zaposlenik Službe.
14. Služba socijalne zaštite je također navela da je apelant osoba kojoj je potrebna stalna briga i pomoć u zadovoljavanju životnih potreba koje ne može ostvariti u vlastitoj ili drugoj porodici ili na drugi način, te da je apelant u svojoj pismenoj izjavi od 19. decembra 2014. godine naveo da i dalje želi da boravi u Zavodu. Služba socijalne zaštite smatra da nisu povrijeđena apelantova ustavna prava na koja se poziva u apelaciji.
15. Zavod je naveo da se apelant kao korisnik usluga tog Zavoda u njemu nalazi od 3. oktobra 2007. godine, kada je smješten na zahtjev JU Psihijatrijska bolnica Sarajevo, gdje mu je postavljena dijagnoza SCH F 20.0, shizofrenija psihoze. Zavod je također naveo da je apelant dugogodišnji duševni bolesnik koji je više puta hospitaliziran na Psihijatrijskoj klinici u Sarajevu. U Zavodu je angažiran na sitnim poslovima održavanja higijene mjesta boravka, za šta prima mjesečnu naknadu. Ima mogućnosti upražnjavanja zabavnih aktivnosti u Zavodu koje redovno korist, a također ide na zimovanje i ljetovanje tokom godine.
V.Relevantni propisi
16. U Zakonu o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice s djecom („Službeni glasnik FBiH“ br. 36/99, 54/04, 39/06 i 14/09) relevantne odredbe glase: Član 1.
Ovim zakonom uređuje se:
osnove socijalne zaštite građana i njihovih porodica, osnovna prava iz socijalne zaštite i korisnici prava iz socijalne zaštite, [….] finansiranje i druga pitanja od značaja za ostvarivanje osnovnih prava iz socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija).
Član 3. stav 1.
Djelatnost socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom obavljaju ustanove socijalne zaštite, ili općinska služba za upravu.
Član 41.
Smještaj u ustanovu socijalne zaštite (u daljnjem tekstu: ustanova), mogu ostvariti djeca i odrasle osobe kojima je potrebna stalna briga i potpora u zadovoljavanju njihovih životnih potreba, a ne mogu ih ostvariti u vlastitoj ili drugoj obitelji ili na drugi način. Član 42. st. 1. i 2.
O smještaju u ustanove odlučuje centar za socijalni rad na čijem području osoba ima prebivalište, na temelju mišljenja stručnog tima centra, izvršne odluke suda, tijela starateljstva ili na temelju nalaza i mišljenja stručne komisije o nesposobnosti za rad, odnosno nalaza i mišljenja odgovarajuće zdravstvene ustanove.
Centar za socijalni rad, koji je smjestio osobu u ustanovu, dužan je, radi brige, zaštite, liječenja fizičkog ili mentalnog zdravlja te osobe, pratiti njen tretman u ustanovi. Član 45.
Cijenu usluge koju pruža ustanova utvrđuje osnivač ustanove.
Troškove smještaja u ustanovu snosi smješteno lice, roditelj, usvojitelj, staratelj ili srodnik koji je, saglasno zakonu, dužan da izdržava to lice, odnosno pravno ili fizičko lice koje je ugovorom preuzelo obavezu plaćanja troškova.
Ugovorom iz stava 2. ovog člana uređuju se međusobni odnosi centra za socijalni rad i ustanove, uvjeti i rok otkazivanja ugovora, visina i način isplate naknade, obveznik isplate naknade za smještaj lica, kao i druga pitanja.
17. U Zakonu o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice s djecom - prečišćeni tekst („Službene novine KS“ broj 38/14) relevantne odredbe glase:
Član 4. stav 1.
Poslove iz oblasti socijalne zaštite u prvom stepenu obavlja Javna ustanova Kantonalni centar za socijalni rad Sarajevo (u daljem tekstu: Centar) putem službi socijalne zaštite (u daljem tekstu: Služba).
Član 56.
Smještaj osoba u ustanove socijalne zaštite vrši se u skladu sa Federalnim zakonom i ovim zakonom.
Cijenu usluga koje pruža ustanova utvrđuje Vlada Kantona na prijedlog ustanove. Smještaj u ustanovu socijalne zaštite neće se osigurati osobi, kojoj po odredbama Porodičnog zakona srodnici obavezni na izdržavanje, mogu obezbijediti uvjete za zadovoljavanje osnovnih životnih potreba, o čemu zaključak donosi Stručni tim Službe. Kantonalno ministarstvo donijeće pravilnik kojim će se definisati kriteriji za utvrđivanje visine učešća srodnika u troškovima smještaja u ustanovi.
Član 57.
Ukoliko porodica ne može obezbijediti uvjete za zadovoljavanje osnovnih životnih potreba donosi se rješenje o smještaju u ustanovu, kojim se utvrđuje:
potreba smještaja, ustanova u koju se smješta, početak i eventualno trajanje smještaja, troškovi smještaja.
Član 58.
O smještaju u ustanove socijalne zaštite zaključuje se ugovor između ustanove i Centra. Centar zaključuje ugovor sa korisnikom, odnosno srodnicima koji su po zakonu obavezni da ga izdržavaju.
Ugovorom iz prethodnog stava može se utvrditi da, ukoliko korisnik koji je vlasnik pokretne ili nepokretne imovine, nije u mogućnosti da plaća troškove smještaja ili osobe koje su po odredbama Porodičnog zakona obavezne da ga izdržavaju odbiju da plaćaju troškove smještaja ili ne uplaćuju ugovorenu cijenu smještaja, Centar troškove smještaja može namiriti iz njegove imovine.
18. U Porodičnom zakonu („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/05, 41/05 i 31/14) relevantne odredbe glase:
Član 160.
(1) Starateljstvo je oblik zaštite maloljetnih lica bez roditeljskog staranja i punoljetnih lica koja nisu sposobna, ili koja nisu u mogućnosti starati se o sebi, svojim pravima, interesima i obavezama.
(2) Štićenici su lica pod starateljstvom.
Član 163.
Organ starateljstva poslove starateljstva vrši putem imenovanog staratelja ili neposredno preko stručne osobe.
Član 180. st. 1. i 4.
(1) Staratelj je dužan podnijeti organu starateljstva izvještaj o svom radu i o stanju štićenikove imovine u januaru svake godine za prethodnu godinu, kao i kad to zatraži organ starateljstva.(…) (4) Organ starateljstva dužan je savjesno razmotriti izvještaj i, prema potrebi, poduzeti odgovarajuće mjere za zaštitu interesa štićenika.
19. U Zakonu o vanparničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 2/98 i 39/04) relevantne odredbe glase:
Član 45.
U postupku zadržavanja u zdravstvenoj ustanovi sud odlučuje o zadržavanju duševno bolesnog lica u zdravstvenoj ustanovi kada je zbog prirode bolesti neophodno da to lice bude ograničeno u slobodi kretanja ili kontaktiranja sa vanjskim svijetom, kao i njegovom otpuštanju kad prestanu razlozi zbog kojih je zadržano.
Postupak iz stava 1. ovog člana mora se završiti što prije, a najkasnije u roku od sedam dana.
20. U Zakonu o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama („Službene novine FBiH“ br. 37/01, 40/02, 52/11 i 14/13) relevantne odredbe glase:
Član 1.
Ovim zakonom propisuju se osnovna načela, način organizovanja i provođenja zaštite te pretpostavke za primjenu mjera i postupanje prema osobama sa duševnim smetnjama. Član 10.
O svakom prisilnom smještaju punoljetnih osoba sa duševnim smetnjama bez njihova pristanka, odnosno djece i maloljetnih osoba sa duševnim smetnjama i osoba lišenih poslovne sposobnosti bez pristanka njihovih zakonskih zastupnika odlučuje sud.
Postupci po odredbama ovog zakona su hitni.
Zdravstvena ustanova mora obavijestiti komisiju za zaštitu osoba sa duševnim smetnjama o svakom slučaju oduzimanja slobode iz stava 1. ovog člana.
Član 22.
Lice sa težim duševnim smetnjama koje uslijed svoje duševne smetnje ozbiljno i izravno ugrožava vlastiti život ili zdravlje ili sigurnost, odnosno život ili zdravlje ili sigurnost drugih lica, može se smjestiti u zdravstvenu ustanovu bez svog pristanka, po postupku za prisilno zadržavanje i prisilni smještaj propisanim ovim zakonom.
Dijete, maloljetna osoba ili osoba lišena poslovne sposobnosti može se iz razloga navedenih u stavu 1. ovog člana smjestiti u zdravstvenu ustanovu i bez pristanka njenog zakonskog zastupnika po postupku za prisilno zadržavanje ili prisilni smještaj propisanim ovim zakonom.
Član 23. stav 1.
Lice iz člana 22. ovog zakona primit će se u zdravstvenu ustanovu nadležnu prema članu 12. stav 1. ovog zakona na osnovu uputnice doktora medicine koji nije uposlen u dotičnoj zdravstvenoj ustanovi i koji je to lice lično pregledao i napisao propisanu ispravu o tom pregledu.
Član 26.
Kada psihijatar utvrdi postojanje razloga za prisilno zadržavanje iz člana 22. ovog zakona, dužan je u roku od 72 sata donijeti odluku o prisilnom zadržavanju koja se sa obrazloženjem upisuje u liječničku dokumentaciju.
Psihijatar će tu odluku saopćiti prisilno zadržanom licu na primjeren način i upoznati ga sa razlozima i ciljevima njegovog prisilnog zadržavanja, te sa njegovim pravima i dužnostima prema ovom zakonu.
Član 27.
Zdravstvena ustanova koja je prisilno zadržala lice sa duševnim smetnjama iz člana 22. ovog zakona dužna je o tome, bez odgađanja, a najkasnije u roku od 24 sata od donošenja odluke o prisilnom zadržavanju, neposredno ili putem elektronskih sredstava komuniciranja, dostaviti nadležnom sudu, na području kojega se nalazi zdravstvena ustanova, obavijest o prisilnom zadržavanju zajedno sa liječničkom dokumentacijom o pregledu lica sa duševnim smetnjama sa obrazloženjem razloga za prisilno zadržavanje. Zdravstvena ustanova dužna je obavijest o prisilnom zadržavanju dostaviti u roku iz stava 1. ovog člana izdavaocu uputnice, zakonskom zastupniku prisilno zadržanog lica, nadležnom centru za socijalni rad i komisiji za zaštitu lica sa duševnim smetnjama. Centar za socijalni rad iz stava 2. ovog člana nadležan je prema posljednjem prebivalištu, odnosno boravištu prisilno zadržanog lica, a ako je prebivalište, odnosno boravište prisilno zadržanog lica nepoznato, prema području na kojem se nalazi zdravstvena ustanova.
[…] Član 29. stav 1.
U postupku prisilnog smještaja lica sa duševnim smetnjama u zdravstvenu ustanovu odlučuje nadležni sud u vanparničnom postupku.
Član 30.
Kada nadležni sud primi obavijest o prisilnom zadržavanju ili na koji drugi način sazna za prisilno zadržavanje, donijet će rješenje o pokretanju postupka po službenoj dužnosti i postaviti licu punomoćnika iz redova advokata radi zaštite njegovih prava, ako to ono već nije učinilo, odnosno ako zaštita njegovih prava u postupku nije osigurana na drugi način.
Sud je dužan ispitati sve okolnosti koje su od značaja za donošenje rješenja i saslušati sva lica koja imaju saznanje o bitnim činjenicama.
Ukoliko je to moguće i ako to neće štetno utjecati na zdravlje duševno bolesnog lica, sud će saslušati i to lice.
Član 31.
Prije donošenja odluke o prisilnom smještaju ili o otpustu lica sa duševnim smetnjama, sud je dužan pribaviti pisano mišljenje jednog od psihijatara sa liste stalnih sudskih vještaka koji nije uposlen u zdravstvenoj ustanovi u kojoj se nalazi prisilno zadržano lice, o tome je li prisilni smještaj u zdravstvenoj ustanovi neophodan […].
Član 32.
Po završenom postupku sud je dužan odmah, a najkasnije u roku tri dana, donijeti rješenje kojim će odlučiti može li se lice zadržano u zdravstvenoj ustanovi i dalje zadržavati ili će se pustiti iz zdravstvene ustanove.
O svojoj odluci sud obavještava centar za socijalni rad.
Član 33.
Ako sud odluči da se primljeno lice zadrži u zdravstvenoj ustanovi, odredit će i vrijeme zadržavanja koje ne može biti duže od šest mjeseci.
Zdravstvena ustanova je dužna da sudu, po potrebi, dostavlja izvještaje o promjenama u zdravstvenom stanju zadržanog lica.
Član 34.
Ako zdravstvena ustanova procijeni da prisilno smješteno lice treba ostati smješteno i nakon isteka trajanja prisilnog smještaja određenog u rješenju suda, dužna je da 15 dana prije isteka toga vremena predloži sudu donošenje rješenja o produženju prisilnog smještaja.
Sud može odrediti produženje u intervalima koji nisu duži od šest mjeseci.
Član 35.
Rješenje o produženom prisilnom smještaju sud donosi po istom postupku po kojem donosi i prvo rješenje o prisilnom smještaju.
Sud je dužan rješenje o produženom prisilnom smještaju donijeti najkasnije do isteka prethodno određenog trajanja prisilnog smještaja.
Član 37.
Protiv rješenja o prisilnom smještaju u zdravstvenoj ustanovi i puštanju iz zdravstvene ustanove žalbu mogu izjaviti zdravstvena ustanova koja je zadržala lice sa duševnim smetnjama, zadržano lice, njegov staralac, odnosno privremeni zastupnik i centar za socijalni rad, i to u roku osam dana od dana prijema rješenja.
[…] Prvostepeni sud će žalbu sa spisima bez odlaganja dostaviti drugostepenom sudu, koji je dužan donijeti odluku u roku tri dana od dana prijema žalbe.
Član 39.
Prisilno smješteno lice otpustit će se iz zdravstvene ustanove odmah nakon što istekne vrijeme prisilnog smještaja određeno u rješenju suda o prisilnom smještaju.
Član 41.
Kada u slučajevima propisanim ovim zakonom osobu sa duševnim smetnjama treba otpustiti iz zdravstvene ustanove, a ona zbog svojeg psihofizičkog stanja i uvjeta u kojima živi nije sposobna brinuti se o sebi niti ima osobe koje su po zakonu dužne i mogu se brinuti o njoj, premjestit će se iz zdravstvene ustanove u socijalnu ustanovu po postupku predviđenom propisima o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom.
O premještanju iz stava 1. ovog člana zdravstvena ustanova izvijestit će odmah sud koji je donio odluku o prisilnom smještaju ili o otpustu.
VI.Dopustivost
21. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
23. U konkretnom slučaju u pogledu dopustivosti, Ustavni sud smatra da se apelant obratio Ustavnom sudu zbog činjenice da je 3. oktobra 2007. godine smješten u Zavod, čime su mu ugrožena osnovna ljudska prava, pa Ustavni sud, podržavajući svoju praksu u predmetima koji su s ovog aspekta pokretali gotovo identična pitanja (vidi Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 2472/11 od 31. januara 2013. godine, AP 620/13 od 25. aprila 2013. godine, AP 2440/11 od 16. maja 2013. godine, AP 3507/11 od 25. juna 2013. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), zaključuje da je predmetna apelacija dopustiva u smislu člana 18. stav (2). Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelant navodi da je u Zavod smješten protiv svoje volje i da je time lišen osnovnih ljudskih prava, prije svega slobode, zbog čega smatra da mu je i prekršeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e. i stav 4. Evropske konvencije. Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
26. Član II/3.Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
27. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
(1) Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
e. u slučaju zakonitog pritvaranja osobe da bi se spriječilo širenje zaraznih bolesti, kao i zakonitog pritvaranja duševno poremećenih osoba, alkoholičara ili ovisnika o drogama ili skitnica [...].
(4) Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.
28. Ustavni sud podsjeća da je o istom ili sličnom činjeničnom i pravnom osnovu odlučio u svojoj Odluci broj AP 2472/11 od 31. januara 2013. godine u kojoj je razmatrao apelaciju apelantice kojoj je oduzeta poslovna sposobnost i koja je na osnovu rješenja Službe socijalne zaštite, donesenim na osnovu Federalnog zakona o osnovama socijalne zaštite i Kantonalnog zakona o socijalnoj zaštiti, smještena u Zavod, a nakon te odluke slijedile su i druge (npr. AP 2440/11 od 16. maja 2013. godine i AP 2038/11 od 12. juna 2013. godine, sve odluke objavljene na www.ustavnisud.ba). U ovim odlukama Ustavni sud je detaljno ukazao na kriterije koji, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), moraju biti ispunjeni da bi se pritvor mentalno oboljele osobe smatrao pritvorom koji nije „proizvoljan“, tj. da bi bio ispunjen zahtjev „zakonitosti“ u smislu člana 5. stav 1.e. Evropske konvencije (vidi, npr. AP 2472/11, tač. 39-40, te 42. i 44). Dalje, primjenjujući te kriterije na situaciju koja je razmatrana u navedenoj odluci, Ustavni sud je zaključio da nije bilo sudske odluke ni prilikom prinudne hospitalizacije ni prilikom smještaja apelantice u Zavod. Ustavni sud je naročito ukazao da je u tom slučaju apelantica smještena u Zavod na osnovu Federalnog zakona o osnovama socijalne zaštite i Kantonalnog zakona o socijalnoj zaštiti, ali da nisu uzete u obzir odredbe Zakona o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama (u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti osoba), koji propisuje način i postupak za utvrđivanje duševne poremećenosti pred nadležnim domaćim organom, kao i potrebu da se ispita da li vrsta i stepen „duševne poremećenosti“ opravdavaju prisilno zatvaranje takve osobe. Također, Ustavni sud je ukazao da odredbe tog zakona propisuju ograničeno trajanje pritvora, odnosno prisilnog smještaja, uz obavezu da zdravstvena ustanova u kojoj se osoba nalazi, po potrebi, dostavlja sudu izvještaje o zdravstvenom stanju te osobe. Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da je Centar za socijalni rad imao mogućnost da postupi u smislu navedenih odredaba Zakona o zaštiti osoba, ali da nije postupao u skladu s navedenim zakonom, pa je utvrdio kršenje apelanticinog prava iz člana 5. stav 1.e. Evropske konvencije, ocijenivši da njezino lišavanje slobode, tj. prisilni smještaj u ustanovu nije „zakonito“ kako to zahtijeva Evropska konvencija (idem, tačka 46).
29. Ustavni sud je dalje u citiranoj odluci broj AP 2472/11 razmatrao i pitanje da li je apelantici omogućeno da o produžetku njezinog lišavanja slobode, odnosno prisilnog smještaja odlučuje „sud“ u određenim vremenskim intervalima, kako to propisuje član 5. stav 4. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud je u navedenoj odluci istakao da Federalni zakon o osnovama socijalne zaštite i Kantonalni zakon o socijalnoj zaštiti, na osnovu kojih je apelantica smještena u Zavod, ne predviđaju obavezan nadzor nad zakonitošću lišavanja slobode, odnosno prisilnog smještaja koji mora vršiti sud ili organ koji mora biti „nezavisan od izvršne vlasti i strana u postupku“, kako to predviđa Evropska konvencija. Nasuprot tome, obrazloženo je da odredbe Zakona o zaštiti osoba predviđaju obaveznu odluku suda, tj. da isključivo sud odlučuje o prisilnom smještaju duševno poremećene osobe, zatim da isključivo sud odlučuje o produženju prisilnog smještaja, kao i o otpustu iz zdravstvene ustanove. Imajući u vidu činjenicu da je već prethodno konstatirao da Služba socijalne zaštite nije postupala u smislu navedenih odredaba Zakona o zaštiti osoba, nego da je apelanticin prisilni smještaj izvršila u smislu odredaba Federalnog zakona o osnovama socijalne zaštite i Kantonalnog zakona o socijalnoj zaštiti koji ne predviđaju niti jedan kriterij koji mora biti ispunjen u smislu člana 5. stav 4. Evropske konvencije, Ustavni sud je u tački 50. navedene odluke zaključio da je na ovaj način prekršeno apelanticino pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije.
30. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje da je i Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) razmatrao tri aplikacije koje su pokretale slična činjenična i pravna pitanja u kontekstu smještaja u Zavod na osnovu rješenja koja je donijela Služba socijalne zaštite u smislu odredaba Federalnog zakona o osnovama socijalne zaštite i Kantonalnog zakona o socijalnoj zaštiti (vidi Evropski sud, presuda od 3. novembra 2015. godine, Hadžimejlić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, aplikacije br. 3427/13, 74569/13 i 7157/14). Naime, Evropski sud je u navedenoj presudi prezentirao konkretne okolnosti smještaja aplikanata u Zavod, te konstatirao da je u odnosu na aplikanticu Z. H. i aplikanta M. C. Ustavni sud prethodno razmatrao njihove apelacije i da je u svojim odlukama konstatirao da su ovi aplikanti smješteni u Zavod na osnovu rješenja Službe socijalne zaštite, donesenim u smislu odredaba Federalnog zakona o osnovama socijalne zaštite i Kantonalnog zakona o socijalnoj zaštiti, kao i da nije bilo sudske odluke ni prilikom prinudne hospitalizacije ni prilikom smještaja aplikanata u Zavod. Također, Evropski sud je ukazao da je Ustavni sud zaključio da postoji kršenje prava iz člana 5. stav 1.e. Evropske konvencije budući da aplikanti nisu lišeni slobode primjenom odredaba Zakona o zaštiti osoba koji propisuje mogućnost, uvjete, način i postupak zadržavanja, odnosno pritvaranja osoba s mentalnim poremećajima, te da njihovim lišavanjem slobode nije ispunjen zahtjev „zakonitosti“ u smislu Evropske konvencije. Pored toga, Evropski sud je ukazao da je Ustavni sud zaključio da postoji i kršenje člana 5. stav 4. Evropske konvencije jer nije bilo sudskog preispitivanja zakonitosti lišenja slobode aplikanata, te da je Ustavni sud, shodno navedenom, naredio nadležnim centrima za socijalni rad da preduzmu mjere kako bi se osiguralo poštovanje prava aplikanata iz člana 5. st. 1. i 4. Evropske konvencije. Evropski sud je nadalje konstatirao da je nakon odluka Ustavnog suda o neophodnosti lišenja slobode „aplikanata H. i C.“, pravomoćnim rješenjima Općinskog suda u Kiseljaku od 29. novembra 2013. godine i Općinskog suda u Visokom od 8. septembra 2014. godine utvrđeno da zdravstveno stanje aplikanata nije takvo da opravdava nastavak njihovog prisilnog smještaja. Međutim, Evropski sud je zaključio da „uprkos ovim odlukama Ustavnog suda situacija se nije promijenila budući da se aplikanti još uvijek nalaze u Zavodu na osnovu administrativnih odluka“.
31. Evropski sud je, nadalje, imajući u vidu sličnost činjeničnog stanja aplikacije aplikanta E. B. sa prve dvije aplikacije, zaključio da je i aplikant E. B. od 8. decembra 1999. godine smješten u Zavod na osnovu rješenja Službe socijalne zaštite, te da nije bilo sudske odluke ni prilikom prinudne hospitalizacije ni prilikom smještaja aplikanta u Zavod, a koji traje već više od 15 godina.
32. Evropski sud je u vezi s navedenim ukazao da je tužena tvrdila da je cilj nastavka zadržavanja aplikanata u Zavodu bila zaštita njihovog interesa da budu socijalno zbrinuti. S tim u vezi, Evropski sud je konstatirao da je „Ustavni sud već ispitao te argumente i utvrdio da domaći organi nisu postupili u skladu sa zahtjevima relevantnog domaćeg zakona koji se odnose na prisilan smještaj u ustanovu: svaki takav smještaj mora narediti nadležni sud“, te s tim u vezi zaključio da „ Evropski sud ne vidi razloga da odstupi od utvrđenja Ustavnog suda“ (stav 56. presude).
33. U pogledu navedenih razmatranja, Evropski sud je zaključio da smještaj aplikanata u Zavod nije naređen u skladu „sa zakonom propisanim postupkom“ u smislu člana 5. stav. 1. Evropske konvencije, te je utvrdio povredu njihovih prava iz člana 5. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na njegov zaključak u vezi s članom 5. stav 1. Evropske konvencije, Evropski sud je istakao da nije neophodno posebno ispitivati da li je u ovom slučaju došlo i do povrede člana 5. tačka 4. Evropske konvencije.
34. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelant (mada inicijalno uz dobrovoljni pristanak), također lišen slobode i smješten u Zavod na osnovu rješenja Službe socijalne zaštite od 3. oktobra 2007. godine, te da je nakon toga rješenjem Općinskog suda od 11. januara 2008. godine apelantu „ograničena poslovna sposobnost u dijelu samostalnog preduzimanja imovinsko-pravnih poslova i samostalnog donošenja odluke o svom liječenju“. Ustavni sud također zapaža da je na osnovu rješenja Službe socijalne zaštite od 23. decembra 2014. godine apelantu produžen smještaj u Zavodu, gdje se još uvijek nalazi. Ono što je nesporno u konkretnom slučaju i u čemu je on suštinski isti kao i citirani slučajevi kojima se bavio Evropski sud je da je apelant lišen slobode i smješten u Zavod bez odluke suda i da se još uvijek nalazi u Zavodu, a da sud nije izvršio kontrolu njegovog boravka u Zavodu. Dakle, apelant se nalazi u Zavodu na osnovu „administrativnih odluka“, a ne odluka suda. Činjenica da je nadležni sud odlučivao o oduzimanju poslovne sposobnosti apelanta ne utječe na zaključak da je apelant smješten u Zavod i da se u njemu i dalje nalazi isključivo na osnovu „administrativnih odluka“.
35. U vezi s navedenim, Ustavni sud prvenstveno podsjeća da je u svojoj praksi u više predmeta razmatrao položaj apelanata u situaciji prinudnog smještaja u Zavod, a kojima je rješenjem nadležnog suda potpuno oduzeta poslovna sposobnost. Ustavni sud zapaža da je i u konkretnom slučaju apelant prinudno smješten u Zavod na osnovu rješenja Službe socijalne zaštite od 3. oktobra 2007. godine, ali da je za razliku od drugih apelanata, apelantu rješenjem Općinskog suda od 11. januara 2008. godine „ograničena poslovna sposobnost u dijelu samostalnog preduzimanja imovinsko-pravnih poslova i donošenja odluka o svom liječenju“. Međutim, budući da je rješenjem Službe socijalne zaštite od 23. decembra 2014. godine apelantu produžen smještaj u Zavodu, u smislu odredaba Federalnog zakona o osnovama socijalne zaštite i Kantonalnog zakona o socijalnoj zaštiti i da pritom nisu uzete u obzir relevantne odredbe Zakona o zaštiti osoba kojim je regulirano da isključivo sud odlučuje o prisilnom smještaju duševno poremećene osobe u ustanovu, zatim da isključivo sud odlučuje o produženju prisilnog smještaja, kao i o otpustu iz zdravstvene ustanove, Ustavni sud smatra da iz navedenog proizlazi da je apelantov položaj identičan položaju apelantice iz predmeta AP 2472/11. Stoga, Ustavni sud smatra da su stavovi koji su izneseni u navedenim odlukama Ustavnog suda i Evropskog suda primjenjivi i na konkretan slučaj, pa u ovoj odluci Ustavni sud neće posebno obrazlagati kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e. i stav 4. Evropske konvencije, nego se poziva na obrazloženje i razloge date u navedenoj odluci broj AP 2472/11 budući da se razlozi navedeni u toj odluci mogu primijeniti i na ovu odluku. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da postoji kršenje apelantovog prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e. i stav 4. Evropske konvencije. Stoga, uzimajući u obzir činjenice konkretnog predmeta, te razloge navedene u Odluci broj AP 2472/11 od 31. januara 2013. godine u pogledu „lišavanja slobode“ i apelantovog smještaja u Zavod, te ispitivanja zakonitosti produženja smještaja Ustavni sud zbog istih razloga zaključuje da je i u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e. i stav 4. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e. Evropske konvencije budući da prilikom apelantovog smještaja i boravka u Zavodu nisu ispoštovani suštinski proceduralni propisi i pravila Zakona o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama.
37. Također, postoji kršenje člana 5. stav 4. Evropske konvencije kada o apelantovom smještaju u Zavod, odluku nikada nije donio sud niti neki drugi nezavisni organ.
38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman