Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1864/13 (P. H.)

Odluka donesena 12. 05. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Penzija
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Upravni spor
  • Upravni postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1864/13

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 05. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1864/13, rješavajući apelaciju Paše Hašić na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. maja 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Paše Hašić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 U 007786 12 Uvp od 28. februara 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 007786 11 U od 12. juna 2012. godine, Rješenja Federalnog zavoda MIO/PIO broj FZ3/2-1095114850 od 4.

avgusta 2011. godine i Rješenja Kantonalne administrativne službe – Tuzla broj 109-51148-50 od 26. maja 2011. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Paša Hašić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Brčko distrikt), podnijela je 30. aprila 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 U 007786 12 Uvp od 28. februara 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 U 007786 11 U od 12. juna 2012. godine, Rješenja Federalnog zavoda MIO/PIO (u daljnjem tekstu: Federalni zavod) broj FZ3/2-1095114850 od 4. avgusta 2011. godine i Rješenja Kantonalne administrativne službe –Tuzla (u daljnjem tekstu: Kantonalna služba) broj 109-51148-50 od 26. maja 2011. godine. Apelantica je, također, predložila da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će se naložiti nadležnim organima da donesu privremeno rješenje o pravu apelantice na invalidsku penziju do okončanja apelacionog postupka.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je 8. maja 2014. godine donio odluku kojom je odbio apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda, kao i od Federalnog zavoda i Kantonalne službe zatraženo je 22. januara 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.

4. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 27. januara 2016. godine, Kantonalni sud 5. februara 2016. godine, Federalni zavod 22. januara 2016. godine, dok Kantonalna služba nije dostavila odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Rješenjem Kantonalne službe broj 109-51148-50 od 26. maja 2011. godine odbijen je apelanticin zahtjev za ostvarivanje prava iz invalidskog osiguranja. Nakon pribavljanja spisa od PIO RS, kod kojeg je predmet bio, Kantonalna služba je, u skladu sa članom 9. Zakona o upravnom postupku FBiH („Službene novine FBiHˮ, br. 2/98 i 48/99) utvrdila da je apelantica rođena 24. februara 1951. godine, da je njeno posljednje zaposlenje-osiguranje bilo dobrovoljno osiguranje u periodu od 1. septembra 1991. godine do 30. aprila 1992. godine na području Brčko distrikta, te da apelantica nije zaposlenik na području Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: FBiH). Kantonalna služba se pozvala na član 8. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju FBiH („Službene novine FBiHˮ, br. 29/98 i 4/09; u daljnjem tekstu: Zakon) kojim je utvrđeno da „prava iz PIO/MIO osiguranja osiguravaju i ostvaruju zaposlenici na teritoriji FBiH (…..) sa prebivalištem u FBiHˮ.

7. Rješenjem Federalnog zavoda broj FZ3/2-1095114850 od 4. avgusta 2011. godine apelanticina žalba protiv prvostepenog rješenja je odbijena. Federalni zavod se, također, pozvao na odredbe člana 8. Zakona, kojim je, između ostalog, propisano da prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja obaveznim penzijskim i invalidskim osiguranjem osiguravaju i ostvaruju zaposlenici na teritoriji FBiH, kao i drugi zaposlenici koji se osiguravaju po posebnim propisima u FBiH i zaposlenici u institucijama Bosne i Hercegovine sa prebivalištem u FBiH. Imajući u vidu citirane zakonske odredbe, te činjenicu da je posljednje apelanticino zaposlenje bilo na području Brčko distrikta, dakle, van područja Federacije Bosne i Hercegovine, Federalni zavod je zaključio da je prvostepeni organ pravilno postupio kad je osporenim rješenjem odbio apelanticin zahtjev za ostvarivanje prava iz invalidskog osiguranja. Radi svega izloženog, a na osnovu odredaba člana

237. Zakona o upravnom postupku („Službene novine FBiHˮ, broj: 2/98), riješeno je kao u dispozitivu ovog rješenja.

8. Presudom Kantonalnog suda broj 03 0 U 007786 11 U od 12. juna 2012. godine apelanticina tužba u upravnoj stvari ostvarivanja prava na invalidsku penziju protiv Rješenja Federalnog zavoda broj FZ3/2-1095114850 od 4. avgusta 2011. godine je odbijena. U konkretnom slučaju, kako navodi Kantonalni sud, apelantica nije dokazala da je bila zaposlenik na teritoriji FBiH i da je imala odnosno da ima prebivalište na toj teritoriji, pa s obzirom na to apelantici ne pripada pravo na ostvarivanje invalidske penzije ni po odredbama Zakona kako su to utvrdili tužena i prvostepeni upravni organ. Dalje je navedeno da to pravo apelantici ne pripada ni po odredbama Sporazuma o međusobnim pravima i obavezama u sprovođenju penzijskog i invalidskog osiguranja („Službene novine FBiHˮ, broj: 24/00) zaključenog između tri nosioca osiguranja od 31. marta 2000. godine. Imajući u vidu činjenicu, koju apelantica i sama navodi, da poslije 30. aprila 1992. godine, nema penzijskog staža ni kod jednog nosioca osiguranja, a posljednje osiguranje je bilo na području Brčko distrikta, to je za ostvarivanje prava iz PIO/MIO osiguranja za apelanticu nadležan Javni fond za penzijsko-invalidsko osiguranje RS, koji je tu svoju nadležnost i prihvatio u naprijed pomenutom upravnom postupku koji je vođen i kod tog nosioca osiguranja. Kako je zaključio Kantonalni sud, apelanticini prigovori koji se tiču tvrdnje da u periodu od 1. septembra 1991. godine pa do 30. aprila 1992. godine, kada je bila osigurana, to osiguranje nije bilo dobrovoljno, ne utječe na pravilnost i zakonitost osporenog i prvostepenog akta s obzirom na to da ne postoji razlika u pogledu ostvarivanja prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, zavisno od činjenice dobrovoljnog odnosno obaveznog osiguranja, pa taj prigovor ne može dovesti do drugačijeg rješenja ove upravne stvari.

9. Presudom Vrhovnog suda broj 03 0 U 007786 12 Uvp od 28. februara 2013. godine apelanticin zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke je odbijen. Kako navodi Vrhovni sud, iz činjenica i dokaza utvrđenih u upravnom postupku, jasno proizlazi da se apelantica obratila prvostepenom organu – Kantonalnoj službi sa zahtjevom za ostvarivanje prava iz invalidskog osiguranja u FBiH, da je njeno posljednje zaposlenje i osiguranje bilo na području Brčko distrikta u periodu od 1. septembra 1991. godine do 30. aprila 1992. godine. Iz oba osporena upravna akta, od 26. maja 2011. godine i od 4. avgusta 2011. godine, vidi se da su nadležni organi negativno riješili o navedenom apelanticinom zahtjevu, smatrajući da apelantica ne ispunjava uvjete za priznavanje prava na invalidsku penziju kod nosioca osiguranja u Federaciji BiH, niti primjenom Zakona niti po Sporazumu, iz razloga što je njeno posljednje osiguranje iz penzijskog i invalidskog osiguranja bilo, na području nosioca osiguranja Republike Srpske, dakle van područja FBiH. Dalje je navedeno da je iz tih razloga apelanticin zahtjev prvostepeni organ i ustupio, 1. februara 2007. godine, na rješavanje nadležnom Javnom fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje RS. Stoga je, po zaključku Vrhovnog suda, Kantonalni sud pravilno postupio kada je odbio apelanticinu tužbu podnesenu protiv osporenog rješenja tuženog organa, utvrdivši da je apelanticin zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke neosnovan. S obzirom da je nesporno da apelantica poslije 30. aprila 1992. godine, nema penzijskog staža navršenog kod bivšeg Fonda BiH, te da je posljednji put bila osigurana u Bosni i Hercegovini samo na području Brčko distrikta, to u skladu sa citiranim odredbama navedenog Sporazuma, ona može ostvariti invalidsku penziju samo kod Javnog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje RS. Kako je zaključio Vrhovni sud, Javni Fond RS je nosilac osiguranja koji je nadležan za područje Brčko distrikta, na čijem području je apelantica i bila posljednji put osigurana u Bosni i Hercegovini i gdje joj je prebivalište, kako su to pravilno zaključili nadležni upravni organi, a i Kantonalni sud.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelantica smatra da joj je presudama redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

11. Apelantica navodi da u konkretnom predmetu postoji bitna povreda načela zakonitosti, načela materijalne istine, načela saslušanja stranaka i drugih odredaba ZUP-a FBiH. Apelantica je ostala bez prava na invalidsku penziju zbog, kako navodi, nezakonitog postupanja organizacija ovlaštenih za rješavanje o njenom pravu. Isto tako ni sudovi nisu cijenili nalaz i mišljenje ljekarske komisije kao dokaz koji je ključan za ostvarivanje prava na penziju apelantice tako da postoji apsolutna povreda i materijalnog i procesnog prava na štetu apelantice. Apelantica smatra da je diskriminirana jer joj nisu priznata osnovna prava, pravo na imovinu – penziju, a ispunjava sve zakonske uvjete.

12. Navedeno je da ni prvostepeni ni drugostepeni upravni organi nisu spominjali u svojim rješenjima Nalaz, ocjenu i mišljenje o invalidnosti već su taj dokaz jednostavno zanemarili i ne spominju ga u svojim odlukama. Dakle, postoji bitna povreda načela zakonitosti, načela materijalne istine, načela saslušanja stranaka i drugih odredaba ZUP-a FBiH. Apelantica navodi da je ostala bez prava na invalidsku penziju zbog nezakonitog postupanja organizacija ovlaštenih za rješavanje o njenom pravu. Isto tako ni sudovi nisu cijenili taj dokaz koji je ključan za penzionisanje apelantice tako da postoji apsolutna povreda i matrerijalnog i procesnog prava na štetu apelantice.

13. Apelantica zaključuje da je prvostepeni upravni postupak za utvrđivanje prava iz PIO koji je započeo prvostepeni organ trebalo i da ga okonča kao stvarno i mjesno nadležan organ. Apelantica je diskriminirana jer joj nisu priznata osnovna prava, pravo na imovinu – penziju, a ispunjava sve zakonske uvjete.

b) Odgovor na apelaciju

14. Vrhovni sud smatra da su apelanticini navodi neosnovani, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

15. Kantonalni sud navodi da se pravo na invalidsku penziju na teret nosioca osiguranja u Federaciji BiH, povodom čijeg neostvarivanja je podnesena apelacija, može ostvariti samo ako su za to ispunjeni uvjeti predviđeni propisima koje primjenjuje taj nosilac osiguranja, a da je odredbama Sporazuma o međusobnim pravima i obavezama u sprovođenju penzijskog i invalidskog osiguranja („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovineˮ, broj: 24/00), koji su zaključila tri domaća nosioca osiguranja, propisano da, u slučaju kada podnosilac zahtjeva za ostvarivanje prava na penziju nema penzijskog staža navršenog ni kod jednog Nosioca osiguranja poslije 30. aprila 1992. godine, ali ima penzijskog staža navršenog kod bivšeg Fonda do 30. aprila 1992. godine, penzija pada na teret onog nosioca osiguranja na čijem području je podnosilac zahtjeva bio posljednji put osiguran u Bosni i Hercegovini, a da je apelantica posljednji put bila osigurana u Bosni i Hercegovini na području Brčkog, i da joj je osiguranje prestalo 30. aprila 1992. godine, iz čega proizlazi da pravo na invalidsku penziju, ukoliko za to ispunjava potrebne uvjete, treba ostvariti kod Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske.

16. Federalni zavod navodi da osporenim rješenjem nije povrijeđen zakon niti su povrijeđena ustavna prava apelanta, pa se predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

17. U Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine FBiHˮ, br. 29/98, 32/01, 73/05, 59/06 i 4/09) relevantne odredbe glase:

Član 8 stav 1 alineja 1 Prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja obaveznim penzijskim i invalidskim osiguranjem osiguravaju i ostvaruju: 1. zaposlenici na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija);

[…]

18. U Sporazumu o međusobnim pravima i obavezama u sprovođenju penzijskog i invalidskog osiguranja („Službene novine FBiHˮ, broj 29/98) relevantne odredbe glase:

Član 10 stav 3 Kad se invalidska penzija ostvaruje po osnovu invalidnosti koja je nastala kao posledica profesionalne bolesti, penzija pada na teret onog Nosioca osiguranja kod kojeg je osiguranik bio osiguran za vreme obavljanja poslova čije je oboljanje uzrokovalo nastanak invalidnosti zbog profesionalne bolesti.

NADLEŽNOST ZA REŠAVANJE O PRAVIM A

Član 12.

Osiguranik koji je posle 30. aprila 1992. godine navršio penzijski staž kod jednog ili više Nosilaca osiguranja, zahtev za ostvarivanje prava podnosi Nosiocu osiguranja kod kojeg je poslednji put bio osiguran.

Osiguranik koji posle 30. aprila 1992. godine nije bio osiguran ni kod jednog Nosioca osiguranja, ali ima posebnog staža, zahtev podnosi Nosiocu osiguranja koji je priznao poseban staž.

Nosilac osiguranja koji je zaprimio zahtev u smislu stava 1. ovog člana, obavezan je da zahtev, nakon što odluči o pravu, zajedno sa dokumentacijom dostavi drugom Nosiocu osiguranja kod kojeg osiguranik ima navršen penzijski staž, na nadležni postupak. Osiguranik koji posle 30. aprila 1992. godine nema penzijskog staža ni kod jednog Nosioca osiguranja, ali je do 30. aprila 1992. godine bio osiguran kod bivšeg Fonda, zahtev za ostvarivanje prava podnosio Nosiocu osiguranja na čijem sadašnjem području je bio poslednji put osiguran.

Lice koje posle 30. aprila 1992. godine nema penzijskog staža ni kod jednog Nosioca osiguranja, niti kod bivšeg Fonda pre 30. aprila 1992. godine, a ima penzijskog staža iz člana 5. stav 1. ovog sporazuma, zahtev za ostvarivanje prava podnosi Nosiocu osiguranja koji je nadležan prema mestu njegovog prebivališta ili, ako je u pitanju raseljeno lice, prema mestu boravka na dan ispunjenja uslova za priznavanje prava na starosnu ili porodičnu penziju, odnosno na dan podnošenja zahteva za ostvarivanje prava na invalidsku penziju.

VI. Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 03 0 U 007786 12 Uvp od 28. februara 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 9. aprila 2013. godine, a apelacija podnesena 30. aprila 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

23. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na pravično suđenje

24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

[…]

25. Ustavni sud ističe da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na spor u kojem apelantica osporava odluke koje su upravni organi i sudovi donijeli u vezi sa ostvarivanjem prava apelantice na penziju. Dakle, predmet je građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.

26. Apelantica smatra da joj je odlukom redovnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava. S tim u vezi Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

27. Izuzetno, Ustavni sud će se upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li je osporena odluka redovnog suda zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.

28. Ustavni sud zapaža da se apelantica obratila prvostepenom organu – Kantonalnoj službi sa zahtjevom za ostvarivanje prava iz invalidskog osiguranja u FBiH, da je njeno posljednje zaposlenje i osiguranje bilo na području Brčko distrikta u periodu od 1. septembra 1991. godine do 30. aprila 1992. godine. Iz oba osporena upravna akta, od 26. maja 2011. godine i od 4. avgusta 2011. godine, vidi se da su nadležni organi negativno riješili o navedenom apelanticinom zahtjevu, smatrajući da apelantica ne ispunjava uvjete za priznavanje prava na invalidsku penziju kod nosioca osiguranja u Federaciji BiH, niti primjenom Zakona niti po Sporazumu, iz razloga što je njeno posljednje osiguranje iz penzijskog i invalidskog osiguranja bilo, na području nosioca osiguranja Republike Srpske, dakle van područja FBiH. Dalje je navedeno da je iz tih razloga apelanticin zahtjev prvostepeni organ i ustupio 1. februara 2007. godine na rješavanje nadležnom Javnom fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje RS. S obzirom na to da je nesporno da apelantica poslije 30. aprila 1992. godine, nema penzijskog staža navršenog kod bivšeg Fonda BiH, te da je posljednji put bila osigurana u Bosni i Hercegovini samo na području Brčko distrikta, to u skladu sa citiranim odredbama navedenog Sporazuma, ona može ostvariti invalidsku penziju samo kod Javnog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje RS.

29. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su nadležni upravni organi kao i redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge u pogledu primjene materijalnog prava, te da su na taj način ispoštovane garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud zapaža da su upravni organi kao i redovni sudovi detaljno ispitali apelanticine navode koje je ona isticala u toku parničnog postupka, dajući za svoje stavove dovoljno jasna i argumentirana obrazloženja, koja Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, ne smatra proizvoljnim, niti se primjena materijalnog prava čini proizvoljnom. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelanticini navodi o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava u predmetnom postupku, te da apelantici nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje u smislu garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

30. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra apelanticine navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovanim.

Ostali navodi

31. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelanticini navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, također, neosnovani.

VIII. Zaključak

32. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelantice u odnosu na prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u osporenim odlukama ne postoji ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u primijeni materijalnog prava, pri čemu su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka za svoje stavove dali jasne i logične zaključke.

33. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine jer apelantica kršenje tog prava zasniva na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

34. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1864/13 (P. H.) | Sudska praksa | Aktio