Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1445/16 (R. M.)

Odluka donesena 28. 04. 2016.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Zakonito hapšenje radi povinovanja nalogu suda
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1445/16

Apelacija

Odluka o meritumu

28. 04. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1445/16, rješavajući apelaciju Radenka Marinovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 28. aprila 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Radenka Marinovića podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 020819 16 Krž od 21. marta 2016. godine i S1 1 K 020819 16 KV 2 od 11. marta 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Radenko Marinović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, kojeg zastupa Siniša Dakić, advokat iz Prijedora, podnio je 30. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 020819 16 Krž od 21. marta 2016. godine i S1 1 K 020819 16 KV 2 od 11. marta 2016. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 6. aprila 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Tužilaštvo je 11. aprila 2016. godine dostavilo odgovor na apelaciju, dok Sud BiH nije dostavio odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Sud BiH je, na prijedlog Tužilaštva, donio Rješenje broj S1 1 K 020819 16 KV 2 od 11. marta 2016. godine kojim je apelantu i osumnjičenom D.M. (koji su se nalazili u pritvoru po Rješenju tog suda broj S1 1 K 020819 16 Krn 5, po kojem je pritvor mogao trajati do 15. marta 2016. godine) produžen pritvor za još dva mjeseca, odnosno do 15. maja 2016. godine, iz pritvorskog razloga propisanog članom 132 stav 1 tačka b) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH) zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivično djelo zločin protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 tač. a), e) i k), Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) u vezi sa članom 180 stav 1 i članom 29 istog zakona.

6. U obrazloženju rješenja Sud BiH je konstatovao da je postojanje osnovane sumnje u odnosu na konkretne radnje apelanta i osumnjičenog D.M. (u daljnjem tekstu: D.M.) utvrđeno i detaljno obrazloženo u rješenju tog suda o određivanju mjere pritvora, i to na osnovu dokaza kako materijalne, tako i subjektivne prirode, koji su dostavljeni Sudu uz raniji prijedlog za određivanje pritvora. Sud BiH je ocijenio da od tog momenta tom sudu nisu dostavljeni nikakvi dokazi koji bi upućivali na drugačiji zaključak, niti je nastupila neka nova okolnost koja bi dovela u pitanje postojanje osnovane sumnje koja je već ranije utvrđena. Takođe, Sud BiH je postojanje osnovane sumnje našao i u dokazima koje je Tužilaštvo dostavilo uz prijedlog za produženje mjere pritvora.

7. U vezi sa navedenim, Sud BiH je u obrazloženju svog rješenja konstatovao da zaključak o postojanju osnovane sumnje u pogledu postojanja opštih elemenata djela proizilazi iz materijalnih dokaza i iskaza saslušanih svjedoka u koje je izvršio uvid (navedenih u obrazloženju tog rješenja), posebno ocjenjujući, u smislu postojanja potrebnog stepena sumnje o rasprostranjenosti i sistematičnosti napada, iskaze više saslušanih svjedoka (pobliže opisanih na str. 7. i 8. rješenja). Dalje, Sud BiH je utvrdio da osnovana sumnja u odnosu na znanje apelanta i D.M. o napadu, te njihovom svojstvu proizilazi iz osnovane sumnje da su oni bili pripadnici SJB Prijedor, i to interventnog voda SJB Prijedor, a koja proizilazi iz materijalnih dokaza, te iskaza svjedoka dostavljenih uz prijedlog za produženje mjere pritvora (pobliže navedenih na strani 8. rješenja). Sud BiH je, takođe, konstatovao da iz dostavljenih iskaza svjedoka (pobliže prezentovanih na str. 8. do 11. rješenja) postoji dovoljno dokaza koji upućuju na zaključak o osnovanoj sumnji da su apelant i D.M. počinili ubistva, teško oduzimanje slobode suprotno osnovnim pravilima međunarodnog humanitarnog prava i druga nečovječna djela sa diskriminatornom namjerom. Sud BiH je konstatovao da svi prezentovani iskazi svjedoka, kao i materijalni dokazi ukazuju na neosnovanost navoda apelantovog branioca da se osnovana sumnja u odnosu na apelanta temelji isključivo na iskazima dvaju svjedoka, od kojih jedan ne poznaje apelanta. U vezi sa tim, Sud BiH je ukazao da osnovana sumnja da je apelant počinio krivičnopravne radnje za koje se tereti u prijedlogu proizilazi iz iskaza svjedoka V.P., svjedoka S-4, M.M., M.T. i iskaza drugih svjedoka-oštećenih, pri čemu svjedok S-4 poznaje apelanta odranije, jer su bili prve komšije. Takođe, Sud BiH je istakao da je izvršio uvid i u ostale dokaze koji su dostavljeni uz prijedlog i detaljno ih analizirao i utvrdio da postoji osnovana sumnja da su apelant i D.M., radnjama detaljno opisanim u prijedlogu za produženje pritvora, počinili krivično djelo koje im se stavlja na teret na koji način je ispunjen osnovni uslov za produženje mjere pritvora.

8. U pogledu posebnih pritvorskih razloga iz člana 132 stav 1 tačka b) ZKPBiH, Sud BiH je, nakon razmatranja razloga koje je Tužilaštvo navelo u prijedlogu i obrazložilo na ročištu povodom njegovog razmatranja, zaključio da je taj prijedlog osnovan i da u odnosu na apelanta i D.M. i dalje postoje naročite okolnosti koje ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke. U vezi sa tim, Sud BiH je istakao da je taj zaključak, prije svega, temeljio na činjenici da se apelant i D.M. terete za teška krivična djela protiv međunarodnog prava i čovječnosti, koja su u konkretnom slučaju, prema iskazima svjedoka, izvršena uskraćivanjem prava žrtvama na diskriminatornoj osnovi, i to na naročito brutalan način, a posljedice tih djela su još uvijek prisutne kod žrtava i oštećenih. Navedeno je Sud BiH ocijenio kao naročite okolnosti u pravcu postojanja opravdane bojazni da bi apelant i D.M. mogli izvršiti uticaj na svjedoke kako bi omeli krivični postupak, odnosno kako bi eventualnim stupanjem u kontakt sa svjedocima mogli izvršiti uticaj i na već saslušane svjedoke s ciljem promjene iskaza. Takođe, Sud BiH je naveo da se u ovom slučaju oslonio na stav Apelacionog vijeća tog suda (iz rješenja pobliže navedenog u predmetnom rješenju) u kojem se ističe da je jedan od zadataka suda da obezbijedi uslove u kojima će svjedocima biti omogućeno da svoje iskaze daju iskreno i potpuno, bez straha i nelagode, jer samo takvi iskazi svjedoka mogu biti osnov za pravilno i potpuno utvrđivanje činjeničnog stanja u pogledu inkriminacija koje su u konkretnom slučaju predmet istrage. Sud BiH je konstatovao da je istraga u konkretnom slučaju u završnoj fazi i da je Tužilaštvo najavilo da će uskoro donijeti tužilačku odluku, te da se još uvijek saslušavaju svjedoci, odnosno da svi dokazi nisu obezbijeđeni i da je neophodno da se omogući da svi svjedoci budu saslušani bez ikakvih pritisaka i/ili uticaja. Dalje, Sud BiH je konstatovao da su apelant i D.M. sada svjesni šta im se stavlja na teret, a da se u narednom periodu očekuje saslušanje preostalih svjedoka, pri čemu dva ili tri svjedoka žive izvan BiH, tako da je potrebno dodatno vrijeme da ti svjedoci dođu u BiH i potom budu ispitani. Sud BiH je imao u vidu i da je do sada saslušan veliki broj svjedoka-očevidaca ubistava počinjenih na naročito svirep i brutalan način, te odvođenja i počinjenih nečovječnih djela, koji, dakle, imaju neposredna saznanja o pojedinim inkriminisanim događajima a koji i danas žive u blizini apelanta i D.M., zbog čega su mnogi svjedoci zatražili da se njihov identitet ne otkriva. Pored toga, Sud BiH je posebno imao u vidu činjenicu da su se, nakon određivanja pritvora apelantu i D.M., neki svjedoci sami prijavili da svjedoče o događajima koji su predmet ovog postupka, jer su ranije osjećali strah. Dakle, dovodeći u vezu sve navedeno u vezu sa težinom optužbi, uključujući i način izvršenja radnji uslijed kojih su oštećenima prouzrokovani teški psihički poremećaji, kao i sa mogućnošću izricanja kazne dugotrajnog zatvora, Sud BiH je zaključio da postoji ozbiljan rizik da će apelant i D.M. pokušati uticati na svjedoke sa ciljem izbjegavanja ili umanjivanja krivične odgovornosti zbog čega je opravdano produženje mjere pritvora radi sprečavanja tog uticaja. Shodno tome, Sud BiH je zaključio da je opravdan prijedlog za produženje mjere pritvora za još dva mjeseca, koje vrijeme je, i po mišljenju tog suda, dodatno potrebno da se ispitaju preostali svjedoci i time obezbijede dokazi. Imajući u vidu sve navedeno, Sud BiH je zaključio da je u konkretnom slučaju zadovoljen standard iz odluka Ustavnog suda br. AP 6/08 i AP 1551/15 u vezi sa postojanjem „ozbiljnog rizika“.

9. Sud BiH je razmotrio i mogućnost primjene blažih mjera obezbjeđenja nesmetanog vođenja krivičnog postupka u skladu sa odredbama čl. 123 stav 2 i 131 stav 1 ZKPBiH, kao i odredbom člana 5 stav 3 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Međutim, našao je da se u ovom trenutku otklanjanje bojazni od uticaja na svjedoke i u tom smislu omogućavanje svjedocima da neometano daju izjavu u istražnom postupku može postići samo mjerom pritvora, te da niti jedna druga blaža mjera u ovom slučaju i u ovoj fazi postupka ne bi bila svrsishodna.

10. Sud BiH (drugostepeno vijeće) je Rješenjem broj S1 1 K 020819 16 Krž od 21. marta 2016. godine odbio kao neosnovane žalbe branilaca apelanta i D.M. podnesene protiv prvostepenog Rješenja tog suda broj S1 1 K 020819 16 KV 2 od 11. marta 2016. godine.

11. Sud BiH je u obrazloženju predmetnog rješenja zaključio da su u prvostepenom rješenju dati jasni i konkretni razlozi na kojima se temelji postojanje kako osnovane sumnje, kao opšteg pritvorskog osnova, tako i posebnog pritvorskog razloga propisanog odredbom člana 132 stav 1 tačka b) ZKPBiH u odnosu na apelanta i D.M., zbog čega je žalbene prigovore odbrane ocijenio kao neosnovane.

12. U vezi sa postojanjem posebnog pritvorskog razloga iz odredbe člana 132 stav 1 tačka b) ZKPBiH, Sud BiH je ocijenio da je obrazloženje prvostepenog rješenja iz kojeg proizilazi opravdanost egzistiranja tog posebnog pritvorskog razloga, a koji se odnosi na ozbiljan rizik da bi apelant i D.M., kojima je produžena mjera pritvora, mogli uticati na svjedoke ukoliko bi se našli na slobodi, ispravno i valjano u smislu datih razloga iako su branioci apelanta i D.M. u svojim žalbama istakli kako su razlozi pobijanog rješenja paušalni. Sud BiH se nije složio sa ovim žalbenim navodima i našao je da su opravdani razlozi na kojima je prvostepeni sud temeljio svoju odluku u pogledu postojanja osnovane bojazni da bi apelant i D.M., ukoliko budu pušteni iz pritvora, mogli ometati postupak uticajem na svjedoke. Sud BiH je, takođe, konstatovao da okolnosti u konkretnom slučaju u ovom trenutku upućuju na veliki krug lica koja bi mogla uticati na svjedoke, a da taj krug lica obuhvata i apelanta i D.M. Naveo je da je u konkretnom slučaju evidentno da se osnovana sumnja u konkretnom predmetu temelji, uglavnom, na iskazima svjedoka, a da sama priroda počinjenog djela ukazuje na masovan karakter djela, odnosno da je u pogubljenjima učestvovao veliki broj lica, te da se kao svjedoci pojavljuju pripadnici iste jedinice kojoj su pripadali apelant i D.M. Takođe, naveo je da je izvjesno da ima veliki broj preživjelih očevidaca i žrtava, te da je, s obzirom na do sada poznate činjenice koje im se stavljaju na teret, u ovakvom predmetu neminovno da bi apelant i D.M. imali motiv da utiču na svjedoke kako na preživjele žrtve, tako naročito i na svoje saborce. Shodno tome, Sud BiH je konstatovao da ima dužnost da obezbijedi završetak istrage i kvalitetno prikupljanje svih drugih dokaza iz kojih razloga je odbio kao neosnovane navode odbrane da u predmetnom slučaju ne postoji konkretan uticaj na svjedoke.

13. Sud BiH je ispitao prvostepeno rješenje i u pogledu iznesenih razloga o eventualnoj primjeni blažih mjera, te je došao do zaključka da je prvostepeni sud ispravno odlučio kada je utvrdio da niti jedna druga mjera, osim mjere pritvora, zbog navedenih razloga, nije adekvatna i da ne bi mogla ostvariti svrhu obezbjeđenja prisustva osumnjičenih, niti uspješno vođenje krivičnog postupka. Budući da, i po ocjeni tog suda, ne postoje uslovi za izricanje blažih mjera, taj sud je odbio kao neosnovane žalbene prigovore kojim se ukazuje drugačije.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima o produženju pritvora povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 3 Evropske konvencije. U suštini, smatra da u njegovom slučaju nisu ispunjeni uslovi za produženje pritvora iz posebnog pritvorskog razloga propisanog članom 132 stav 1 tačka b) ZKPBiH, odnosno da obrazloženja osporenih rješenja u vezi sa postojanjem tih uslova nisu dovoljno argumentovana. U vezi sa tim, apelant tvrdi da mu je „određen“ pritvor bez postojanja stvarne opasnosti da će, ukoliko ostane na slobodi, uticati na svjedoke i ometati krivični postupak, te da Tužilaštvo nije navelo niti jedan konkretan dokaz, a da mu je Sud „odredio“ pritvor na osnovu pretpostavljene koluzione opasnosti. Navodi da težina djela i činjenica da su određene žrtve preživjele teške traume ne može sama po sebi biti dovoljna za određivanje pritvora, te da se razlozi za pritvor moraju sagledati u svjetlu konkretnih okolnosti, a da u njegovom slučaju ne postoji niti jedna okolnost koja ukazuje na neophodnost pritvora. Apelant tvrdi da se svjedoci mogu obezbijediti adekvatnim mjerama zaštite koje su im već određene, a da se određenim mjerama zabrane može otkloniti mogućnost da utiče na svjedoke. Dalje, tvrdi da je veoma bitna činjenica da su „prema tvrdnjama Tužilaštva, saslušani skoro svi svjedoci, te da je ostalo da se saslušaju dva-tri svjedoka koji žive u inostranstvu“, dakle, svjedoci na koje apelant ne može uticati. Takođe, tvrdi da Sud BiH nije utvrdio da je apelant na direktan ili indirektan način pokušao uticati na bilo kojeg svjedoka, ili da je pokušao ometati istragu. Pored toga, tvrdi da Sud BiH nije „kvalitetno“ obrazložio stav da je samo mjerom pritvora, kao najtežom mogućom mjerom, moguće ostvariti cilj da se istraga nesmetano obavlja.

b) Odgovor na apelaciju

15. Tužilaštvo smatra da su apelacioni navodi neosnovani i da su u osporenim rješenjima detaljno navedeni razlozi iz kojih se može zaključiti da je opravdan pritvor, koji je određen i naknadno produžen apelantu. U vezi sa tim, Tužilaštvo je ponovilo razloge koji su dati u osporenim rješenjima i predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

16. U Krivičnom zakonu BiH („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15 i 40/15) relevantne odredbe glase: Saučiniteljstvo Član 29.

Ako više osoba, učestvovanjem u učinjenju krivičnog djela ili preduzimajući što drugo čime se na odlučujući način doprinosi učinjenju krivičnog djela, zajednički učine krivično djelo, svaka od njih kaznit će se kaznom propisanom za to krivično djelo.

Zločini protiv čovječnosti Član 172. stav 1.

1)Ko, kao dio širokog ili sistematičnog napada usmjerenog bilo protiv kojeg civilnog stanovništva, znajući za takav napad, učini koje od ovih djela:

a)lišenje druge osobe života (ubistvo);

[…]

e) zatvaranje ili drugo teško oduzimanje fizičke slobode suprotno osnovnim pravilima međunarodnog prava;

[…]

k) druga nečovječna djela slične prirode, učinjena u namjeri nanošenja velike patnje ili ozbiljne fizičke ili psihičke povrede ili narušenja zdravlja, kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora.

Član 180.

Individualna i komandna odgovornost (19 Osoba koja planira, naredi, učini ili podstrekava ili pomaže u planiranju, pripremanju ili učinjenju krivičnih djela iz člana […], 172. (Zločini protiv čovječnosti), […] ovog zakona, kriva je za to krivično djelo. Službeni položaj bilo kojeg lica, bilo da se radi o šefu države ili vlade, ili o odgovornoj službenoj osobi vlade, ne oslobađa takvu osobu krivice niti utječe na ublažavanje kazne.

(2) Činjenica da je neko od krivičnih djela iz člana 171. do 175. i člana 177. do 179. ovog zakona učinjeno od strane podređenog, ne oslobađa njemu nadređenu osobu od krivice ukoliko je ta nadređena osoba znala ili je mogla znati da se njen podređeni sprema učiniti takvo djelo, odnosno da je već učinio takvo djelo, a nadređena osoba je propustila da preduzme nužne i razumne mjere da spriječi učinjenje krivičnog djela, odnosno da učinitelj tog djela bude kažnjen.

(3) Činjenica da je neka osoba postupala po naređenju vlade ili neke njoj nadređene osobe, ne oslobađa je krivice, ali može utjecati na ublažavanje kazne ako sud smatra da to interesi pravičnosti zahtijevaju.

17. U Zakonu o krivičnom postupku BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) relevantne odredbe glase:

Član 123.

Vrste mjera (1) Mjere koje se mogu poduzeti prema optuženom za osiguranje njegove prisutnosti i za uspješno vođenje krivičnog postupka jesu poziv, dovođenje, mjere zabrane, jamstvo i pritvor.

(2) Prilikom odlučivanja koju će od navedenih mjera primjeniti, nadležni organ pridržavat će se uvjeta određenih za primjenu pojedinih mjera, vodeći računa da se ne primjenjuje teža mjera ako se ista svrha može postići blažom mjerom. (3) Ove mjere ukinut će se i po službenoj dužnosti odmah kad prestanu razlozi koji su ih izazvali, odnosno zamijenit će se drugom blažom mjerom kad za to nastupe uvjeti.

Član 131.

Određivanje pritvora (1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uslovima propisanim u ovom zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.

Član 132.

Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo, pritvor joj se može odrediti:

[…]

b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače, […] (2) U slučaju iz stava 1. tačke b. ovog člana, pritvor će se ukinuti čim se osiguraju dokazi zbog kojih je pritvor određen.

VI. Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj S1 1 K 020819 16 Krž od 21. marta 2016. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 30. marta 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

22. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 3 Evropske konvencije.

Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost

23. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što uključuje:

d) pravo na ličnu slobodu i bezbjednost ličnosti.

24. Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

[…] c. zakonitog hapšenja ili lišenja slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se osoba spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne;

[…]

3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.

25. U konkretnom slučaju apelant je lice koje je lišeno slobode i koje se nalazi u pritvoru na osnovu odluke redovnog suda o produženju pritvora u istrazi i koje se pozvalo na kršenje prava na slobodu i bezbjednost ličnosti iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 3 Evropske konvencije. Stoga će Ustavni sud u predmetnom slučaju razmotriti opravdanost apelacionih navoda u odnosu na osporena rješenja o produženju mjere pritvora apelantu. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u više svojih odluka naglasio da se pravo na slobodu ličnosti ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5 Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se, u prvom redu, u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKPBiH, koji je primijenjen u konkretnom slučaju i koji mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.

26. Ustavni sud ukazuje na to da odredba člana 5 Evropske konvencije zahtijeva da lice bude lišeno slobode u skladu sa članom 5 stav 1c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenoga člana, a obuhvaća podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) je zaključio da poštovanje člana 5 Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterijume predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Međutim, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li postoje relevantni i dovoljni razlozi za pritvor (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje opšteg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad načelom poštovanja slobode pojedinca.

27. Iz apelacionih navoda proizilazi da apelant u konkretnom slučaju i ne osporava odluke Suda BiH u pogledu postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, pa se Ustavni sud tim pitanjem neće ni baviti u ovoj odluci. Ustavni sud dalje podsjeća na to da, u skladu sa zakonom, mjera pritvora može egzistirati samo kada je, uz postojanje osnovane sumnje da je krivično djelo počinjeno, ispunjen i jedan od posebnih razloga za određivanje pritvora propisan zakonom. Međutim, apelant smatra da redovni sud u osporenim rješenjima nije dao dovoljno argumentovana obrazloženja vezana za svoj zaključak o postojanju posebnih pritvorskih razloga iz člana 132 stav 1 tačka b) ZKPBiH, odnosno da smatra da u konkretnom slučaju ti razlozi ne postoje. Takođe, apelant smatra da Sud BiH nije „kvalitetno“ argumentovao svoj stav da je samo mjerom pritvora, kao najtežom mogućom mjerom, moguće ostvariti cilj da se istraga nesmetano obavlja.

28. Međutim, Ustavni sud smatra da iz obrazloženja osporenih rješenja proizilazi da je Sud BiH, obrazlažući postojanje pritvorskog razloga iz člana 132 stav 1 tačka b) ZKPBiH u vezi sa činjenicama konkretnog slučaja, nasuprot apelantovim tvrdnjama, naveo okolnosti koje ukazuju na postojanje ozbiljnog rizika da bi apelant i drugi osumnjičeni, ukoliko budu na slobodi, mogli uticati na svjedoke i time ometati istragu koja je u toku. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizilazi da je Sud BiH, prije svega, ocijenio okolnost da se apelant i osumnjičeni D.M. terete za teška krivična djela protiv međunarodnog prava i čovječnosti u kojima je učestvovao veći broj izvršilaca i uslijed kojih su nastupile teške posljedice za veći broj lica, koje su još uvijek prisutne kod žrtava i oštećenih, a koji je, nasuprot apelantovom mišljenju, temeljio na dokazima, i to dokazima kojima se zasniva osnovana sumnja. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja, takođe, proizilazi da je Sud BiH, pored toga, ocijenio i okolnost da se radi o istrazi koja se nalazi u završnoj fazi u kojoj nisu obezbijeđeni svi dokazi, odnosno u kojoj se u narednom periodu očekuje saslušanje preostalih svjedoka, pri čemu dva ili tri svjedoka žive izvan BiH. Pri tome, vezano za apelacione navode da su „prema tvrdnjama Tužilaštva, saslušani skoro svi svjedoci, te da je ostalo da se saslušaju dva-tri svjedoka koji žive u inostranstvu“, odnosno svjedoci na koje apelant ne može uticati, Ustavni sud smatra potrebnim ukazati da je u obrazloženju osporenog prvostepenog rješenja (strana 5. rješenja) eksplicitno konstatovano da je Tužilaštvo na ročištu povodom raspravljanja o prijedlogu za produženje pritvora izjavilo da, pored svjedoka koji se nalaze u inostranstvu, planira da sasluša još dva svjedoka koji se nalaze u BiH. Takođe, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizilazi da je Sud BiH ocijenio okolnost da su apelant i D.M. svjesni koje djelo im se stavlja na teret, odnosno da su upoznati sa težinom optužbi i zaprijećenom kaznom. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da okolnosti koje je naveo Sud BiH u osporenim rješenjima u kontekstu činjenica konkretnog slučaja (s obzirom na vrstu djela za koje se apelant sumnjiči, posljedice koje je to djelo ostavilo na svjedoke i oštećene, te fazu predmetnog postupka) predstavljaju dovoljnu konkretizaciju ozbiljnog rizika od apelantovog uticaja na svjedoke u konkretnom predmetu u kojem se istraga za djelo koje mu se stavlja na teret nalazi u završnoj fazi. Imajući u vidu navedeno, kao i obrazloženja osporenih odluka, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, smatra da je Sud BiH u okolnostima apelantovog slučaja dao dovoljno jasno i logično obrazloženje u pogledu postojanja koluzijske opasnosti, odnosno da je u osporenim odlukama dovoljno jasno i argumentovano obrazložio zašto smatra da postoje naročite okolnosti koje ukazuju na to da bi apelant mogao ometati krivični postupak uticajem na svjedoke. Ustavni sud pri tome smatra da je Sud BiH u konkretnom slučaju dovoljno jasno precizirao na koji način „težina optužbi“ koje se apelantu stavljaju na teret može uticati na tok konkretnog krivičnog postupka, tj. zbog čega sud smatra da bi apelant boravkom na slobodi uticao na svjedoke, odnosno ometao krivični postupak, imajući u vidu težinu optužbi koje mu se stavljaju na teret. Shodno tome, Ustavni sud smatra da je Sud BiH pri donošenju osporenih rješenja dao dovoljno jasno i logično obrazloženje u pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 132 stav 1 tačka b) ZKPBiH, koje, prema mišljenju Ustavnog suda, upućuje na postojanje važnog i značajnog opšteg interesa koji preteže nad principom poštivanja prava na slobodu pojedinca. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena apelantova prava zagarantovana članom 5 stav 3 Evropske konvencije u pogledu određivanja pritvora prema zakonskoj osnovi iz člana 132 stav 1 tačka b) ZKPBiH, te da u tom dijelu nema kršenja prava na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije.

Mjere zabrane

29. Iz apelacionih navoda proizilazi da apelant, zapravo, smatra da redovni sud nije dao relevantno obrazloženje ni u vezi s mogućnošću primjene mjera zabrane koje zamjenjuju mjeru pritvora. U vezi sa tim, Ustavni sud podsjeća na to da sudski organ prilikom odlučenja mora biti svjestan da je lišavanje slobode, nasuprot pravu na bezbjednost, kao osnovnom ljudskom pravu ultima ratio, te da mjere zabrane moraju biti upotrijebljene ako se može postići cilj (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Stögmuller protiv Austrije, presuda od 10. novembra 1969. godine, Serija A broj 9, stav 15).

30. U tom smislu Ustavni sud zapaža da je redovni sud u vezi s primjenom mjera zabrane, ocjenjujući sve činjenice i okolnosti predmeta u njihovoj sveukupnosti, obrazložio da se u konkretnom slučaju nisu ispunile zakonske pretpostavke za primjenu blažih mjera, konkretno mjera zabrane iz ZKPBiH, te da se u konkretnom procesnom momentu nesmetano vođenje postupka može ostvariti jedino mjerom pritvora. Ustavni sud zapaža da je redovni sud izveo zaključak da u konkretnom slučaj nisu ispunjeni uslovi za primjenu mjera zabrane, prije svega, imajući u vidu okolnosti koje opravdavaju postojanje posebnih zakonskih razloga za određivanje pritvora, koji, kako je navedeno u prethodnim tačkama ovog obrazloženja, korespondiraju sa standardima Evropske konvencije iznesenim u prethodnim tačkama ove odluke. Stoga, Ustavni sud smatra da je obrazloženje redovnog suda u vezi s primjenom mjera zabrane dovoljno jasno i logično.

VIII. Zaključak

31. Ustavni sud smatra da nema kršenja prava na slobodu i bezbjednost ličnosti iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije kada odluke o produžavanju pritvora sadrže dovoljne i jasne razloge za produžavanje pritvora prema posebnom pritvorskom razlogu iz člana 132 stav 1 tačka b) ZKPBiH.

32. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

33. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1445/16 (R. M.) | Sudska praksa | Aktio