Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2035/13 (I. Š.)

Odluka donesena 12. 05. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Nematerijalna šteta
  • Građanski postupak
  • Zastara
  • Naknada štete
  • Krivično djelo
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2035/13

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 05. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2035/13, rješavajući apelaciju Ibre Špage na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. maja 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Ibre Špage podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 005650 12 Rev od 7. februara 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 005650 10 Gž od 20. oktobra 2011. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 0 P 005650 06 P od 11. marta 2010. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ibro Špago (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, koga zastupa Mensud Đonko, advokat iz Mostara, podnio je 10. maja 2013. godine apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 005650 12 Rev od 7. februara 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 005650 10 Gž od 20. oktobra 2011. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 0 P 005650 06 P od 11. marta 2010. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda, kao i od HNK Kantona, koje zastupa Kantonalno javno pravobranilaštvo - Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 3. februara 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 5. februara 2016. godine, Općinski sud 9. februara 2016. godine, dok Kantonalni sud i tuženi nisu dostavili odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 07 58 0 P 005650 06 P od 11. marta 2010. godine odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da se tuženi obaveže na naknadu nematerijalne štete u iznosu od 19.800,00 KM (za duševne boli zbog umanjenja životne aktivnosti 10.000,00 KM, za fizičke bolove 2.000,00 KM, za strah 1.800,00 KM, za duševne boli zbog naruženosti 6.000,00 KM), sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 24. februara 2006. godine kao dana podnošenja tužbe do isplate i uz naknadu parničnih troškova.

6. Prema navodima tužbe, 10. februara 1997. godine apelant je učestvovao u organiziranoj posjeti građana haremu u Liska parku u Mostaru. Tom prilikom ranili su ga pripadnici policije koji su bili dužni osiguravati posjetu. U tužbi se dalje navodi da je događaj poznat široj javnosti u Bosni i Hercegovini, a zbog pretrpljenih povreda vođeni su mnogi krivični postupci, među kojima je i K 41/97 Osnovnog suda Mostar. Navedeno je da su pripadnici policije učinili krivična djela, pa je sud na osnovu člana 172. Zakona o obligacionim odnosima (ZOO) utvrdio da je tuženi odgovoran za štetu koju trećim osobama pričine njegovi zaposlenici, te da je apelant zadobio povredu desne noge, zbog čega se dugo bolnički liječio.

7. Općinski sud je naveo da je među parničnim strankama sporna odgovornost tuženog za naknadu štete, te da li je potraživanje zastarjelo, kao i visina potraživanja. Navedeno je da iz iskaza apelanta i svih saslušanih svjedoka, kao i iz medicinske dokumentacije proizlazi da je u pomenutim neredima apelant zadobio povredu desne noge prostrijelom metka, a nalaz medicinskog vještačenja upućuje na zaostale posljedice te povrede. Kako sud navodi, nastala šteta, prema članu 155. ZOO-a, apelantu daje aktivnu legitimaciju koju mu je tuženi u ovom postupku osporio.

8. Nadalje, Općinski sud je utvrdio da su tačni navodi tuženog da u vrijeme štetnog događaja Zakon o unutrašnjim poslovima Hercegovačko-neretvanskog kantona (HNK) još nije bio stupio na snagu, te da je na snazi bio Ustav HNK, u kojem su prema odredbi člana 15. tačka a) sve nadležnosti koje nisu Ustavom FBiH izričito povjerene federalnoj vlasti, ili koje nisu tim ustavom utvrđene kao zajednička nadležnost federalnih vlasti i Kantona, u nadležnosti Kantona koji je, između ostalog, nadležan za uspostavljanje i nadziranje policijskih snaga koje će imati federalne uniforme sa kantonalnim oznakama. Osim toga, Općinski sud navodi da je na snazi bio Zakon o unutrašnjim poslovima FBiH („Službene novine FBiH“ br. 1/95 i 19/98) koji odredbom člana 2. poslove javnog reda i mira nije stavio u nadležnost federalnih organa unutrašnjih poslova.

9. Obrazlažući odluku, sud se pozvao na odredbu člana 180. ZOO-a kojom je propisano da za štetu nastalu tjelesnom povredom prilikom javnih manifestacija odgovara društveno-politička zajednica (sada država, entitet, kanton ili lokalne vlasti), čiji su organi po važećim propisima bili dužni da spriječe takvu štetu, a kako navedene odredbe upućuju da su posjetu građana haremu u Liska parku trebali osigurati policajci HNK, tuženi je u konkretnom slučaju odgovoran za naknadu štete. Zakonska zastupnica tuženog nije osporila da je zbog predmetnog štetnog događaja vođen krivični postupak, ali iz dopisa Kantonalnog suda proizlazi da taj krivični postupak nije okončan, već je odložen na neodređeno vrijeme.

10. Nadalje, sud navodi da odredba člana 377. ZOO-a predviđa rok zastarijevanja potraživanja naknade štete prouzrokovane krivičnim djelom, pa prema ovoj odredbi, kad je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja. Međutim, ova odredba se ne može primijeniti u slučaju kada se naknada štete potražuje od tuženog, a ne od samog počinitelja krivičnog dijela. Uz to, sud navodi da nema dokaza da se pokrenuti krivični postupak odnosi na osobu koja je nanijela povredu apelantu. Iz navedenih razloga, Općinski sud je zaključio da u konkretnom slučaju treba primijeniti član 376. ZOO-a kojim je propisano da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina od kada je šteta nastala. Oštećeni apelant je u ovom slučaju za štetu saznao kada je završeno liječenje, a prema iskazu vještaka medicinske struke Jugo Damira, liječenje se može smatrati završenim 10. februara 1998. godine. Pošto je tužba podnesena 24. februara 2006. godine, dakle nakon osam godina, Općinski sud je zaključio da je prigovor zastare osnovan, zbog čega je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev.

11. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 005650 10 Gž od 20. oktobra 2011. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena.

12. Kantonalni sud je utvrdio da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da sud nije pravilno raspravio prigovor zastare potraživanja za štetu koju je apelant pretrpio posljedicom ranjavanja u gore navedenim neredima. Naime, u ovoj pravnoj stvari sud smatra da treba primijeniti odredbu člana 376. stav 1. ZOO-a kojom je utvrđen trogodišnji rok zastare od saznanja za štetu, a kompletan obim štete apelant je mogao saznati tek kada je njegovo liječenje završeno. Prema dokazima provedenim u nižestepenom postupku (nalaz vještaka ljekara doktora Jugo Damira), apelantovo liječenje se može smatrati završenim 10. februara 1998. godine, pa kako je apelant tužbu podnio 24. februara 2006. godine, dakle nakon osam godine, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno smatrao osnovanim prigovor zastare.

13. Dakle, raspravljajući istaknuti prigovor zastare potraživanja, po mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud je pravilno utvrdio da je apelantovo potraživanje zastarjelo prema članu 376. ZOO-a, pa je pravilno odbio apelantov zahtjev, a za svoju presudu je dao jasne i valjane razloge koje u cijelosti prihvata i Kantonalni sud. Neosnovani su apelantovi žalbeni navodi da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo, odnosno da prigovor zastare nije razmatrao s pozivom na odredbe člana 377. ZOO-a. Kantonalni sud dalje obrazlaže da se zastara prava potraživanja naknade štete uzrokovane krivičnim dijelom dosuđuje prema članu 377. ZOO-a samo kada je pravomoćnom presuđujućom presudom krivičnog suda utvrđeno postojanje krivičnog djela i odgovornost počinitelja (štetnika). Kako navodi Kantonalni sud, prvostepeni sud je u provedenom postupku izvršio uvid u Dopis KJT Mostar Kt 136/01 od 28. oktobra 2009. godine, iz kojeg je utvrdio da se kod Kantonalnog suda u predmetu broj K 8/04 vodi krivični postupak protiv optuženih Hrkać Ivana i dr. zbog krivičnog dijela „teško djelo protiv opće sigurnosti ljudi i imovine“ iz člana 328. stav 2. u vezi sa članom 323. stav 1. KZFBiH u vezi sa članom 31. KZFBiH. Sud nalazi da u ovom slučaju nema mjesta primjeni člana 377. ZOO-a jer je neizvjesno da li će Hrkać Ivan i dr. biti oglašeni krivim, jer do donošenja ove presude nije utvrđena krivična odgovornost počinitelja, niti je donesena pravomoćna presuda krivičnog suda. Imajući u vidu izloženo, odlučeno je kao u izreci, a na osnovu odredbe člana 226. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

14. Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 P 005650 12 Rev od 7. februara 2013. godine apelantova revizija je odbijena.

15. Kako navodi Vrhovni sud, prema odredbama člana 180. ZOO-a za štetu nastalu tjelesnom povredom prilikom javnih manifestacija odgovara društveno-politička zajednica (sada država, entitet ili kanton), čiji su organi po važećim propisima bili dužni da spriječe takvu štetu. Iz apelantovog iskaza slijedi da „sigurno zna da su policajci pucali...“, ali da faktičkog počinitelja štete ne zna dok je u toku postupka utvrđeno da se pred Kantonalnim sudom u predmetu K-8/04 vodi krivični postupak protiv optuženih Hrkač Ivana i dr. zbog krivičnog djela teško djelo protiv opće sigurnosti ljudi, koji do zaključenja glavne rasprave pred prvostepenim sudom nije bio okončan.

16. Nezavisno od navedenog, za postojanje odštetne odgovornosti tuženog, a u vezi s tim i pravilnog razjašnjenja pitanja zastarjelosti apelantovog potraživanja, u konkretnom slučaju, Vrhovni sud smatra da je odlučno bilo utvrditi pod kojim okolnostima je došlo do štetnog događaja, odnosno da li je riječ o aktu nasilja ili terora iz člana 180. ZOO-a. Vrhovni sud je to pitanje, a u vezi s tim i pitanje pasivne legitimacije tuženog, razriješio, izmedu ostalih, i Presudom Rev-60/05 od 7. marta 2000. godine u kojoj je zauzeo pravni stav da je za događaje od 10. februara 1997. godine u Liska parku odgovoran tuženi HNK po odredbama člana 15. tačka a) Ustava HNK, čije su policijske snage bile dužne održavati red prilikom najavljenih javnih manifestacija građana hrvatske nacionalnosti (karnevalske svečanosti) i posjete haremu Šehitluci građana bošnjačke nacionalnosti. Pravilnost ovakvog pravnog stava potvrđena je i nizom odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, između ostalih, AP 1207/07, AP 1953/06 i AP 1981/06.

17. Kada je u pitanju odgovornost društveno-političke zajednice za nastalu štetu uslijed radnji predviđenih u odredbi člana 180. ZOO-a, Vrhovni sud smatra da ona odgovara po principu društvene solidarnosti i pravičnosti prema žrtvama nasilja i terora. Radi se o posebnoj odgovornosti za vlastite propuste u sprečavanju terora i nasilja i ta odgovornost je izvorna, primarna i neposredna, tako da ona postoji nezavisno od toga je li štetnik poznat, dostupan organima gonjenja, krivično gonjen ili oglašen krivim. To znači da se u odnosu na tuženog ne mogu primijeniti zastarni rokovi iz člana 377. ZOO-a, već rokovi iz člana 376. ZOO-a, kako su to pravilno utvrdili i nižestepeni sudovi.

18. Međutim, po ocjeni Vrhovnog suda, kako za zastarjelost prava na naknadu štete od društveno-političke zajednice nije predviđen neki poseban rok zastarjelosti, ova potraživanja zastarijevaju u okviru redovnih rokova u kojima zastarijeva pravo na naknadu štete. Kako je apelant saznao za štetu (pod saznanjem za štetu podrazumijeva se saznanje za sve okolnosti štetnog događaja na kojima se zasniva pravo oštećenog na naknadu), pa kako, prema usvojenoj sudskoj praksi, potraživanje naknade nematerijalne štete počinje teći od dana kada su pojedini vidovi štete dobili oblik konačnog stanja (10. februara 1998. godine kao dana kada je okončano apelantovo liječenje), a tužbu je podnio 24. februara 2006. godine, to je njegovo potraživanje zastarjelo prije podnošenje tužbe protekom roka iz člana 376. stav 2. ZOO-a, kako to nalaze i nižestepeni sudovi. Zbog svega izloženog, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, kao ni razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti (član 241. ZPP-a), Vrhovni sud je reviziju odbio kao neosnovanu primjenom odredbi člana 248. ZPP-a.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

19. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

20. Apelant ističe da se krivični postupak vodio protiv policajaca, tj. zaposlenika tuženog koji su bili dužni da obezbijede sigurnost, a ne da pucaju na građane. Prema tome, odgovornost tuženog postoji i u skladu sa članom 172. ZOO-a prema kojem: „Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem lica u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih i funkcija.“ Navedeno je apelant istaknuo u svojoj žalbi od 24. marta 2010. godine, međutim, ni drugostepeni sud to nije uvažio ističući da do donošenja presude nije utvrđena krivična odgovornost počinitelja i da nema pravomoćne presude. Navedeno uopće nije od značaja za ovaj postupak jer je građanska odgovornost počinitelja za naknadu štete mnogo šira od njihove krivične odgovornosti.

21. Ako postoji izvorna, primarna i neposredna odgovornost društveno-političke zajednice, tj. tuženog, koja je, sama po sebi, šira i obuhvatnija, onda, prema apelantu, postoji i odgovornost društveno-političke zajednice kada su počinitelji poznati, dostupni organima gonjenja, krivično gonjeni i oglašeni krivim. I upravo zbog toga je u konkretnom slučaju moguće primijeniti zastarne rokove iz člana 377. ZOO-a, pa je zaključivanjem sudova u cijelosti povrijeđeno apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje. Apelant smatra da je, nepotpuno analiziranim činjeničnim stanjem i pogrešno izvedenim zaključcima sudova, apelant kao dokazana žrtva nasilja ostao nezaštićen i bez pravične naknade štete za povrede koje je pretrpio. Zbog svega naprijed iznesenog, apelant predlaže Ustavnom sudu BiH da donese odluku o dopustivosti ove apelacije, te da preinači nižestepene odluke tako da udovolji apelantovom tužbenom zahtjevu u cijelosti ili da osporene presude proglasi nevažećim i slučaj vrati na ponovni postupak.

b) Odgovor na apelaciju

22. Suprotno apelantovom stavu, Vrhovni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje.

23. Općinski sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana jer nije bilo povreda na koje se apelant poziva u apelaciji.

V.Relevantni propisi

24. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ” br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89) („Službeni list RBiH” br. 2/92, 13/93 i 13/94) relevantne odredbe glase:

Odsjek 6.

POSEBNI SLUČAJEVI ODGOVORNOSTI

Odgovornost usljed terorističkih akata, javnih demonstracija ili manifestacija Član 180.

(1) Za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem, odnosno uništenjem imovine fizičkog lica, uslijed akata nasilja ili terora, te prilikom javnih demonstracija i manifestacija odgovara društveno-politička zajednica čiji su organi po važećim propisima bili dužni spriječiti i takvu štetu.

(2) Organizatori, učesnici, podstrekači i pomagači u aktima nasilja ili terora, javnim demonstracijama i manifestacijama koje su usmjerene na podrivanje ustavom utvrđenog društvenog uređenja nemaju pravo na naknadu štete po ovom osnovu.

(3) Društveno-politička zajednica ima pravo i obavezu da zahtijeva naknadu isplaćenog iznosa od lica koje je štetu prouzrokovalo.

(4) To pravo zastarijeva u rokovima propisanim za zastarjelost potraživanja naknade štete. (5) Odredbe stava 1. do 4. ovog člana primjenjuju se i na naknadu štete nastale od 1. januara 1981. godine.

Potraživanje naknade štete član 376.

(1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.

(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kad je šteta nastala. Potraživanje naknade štete prouzrokovane krivičnim djelom član 377.

(1) Kad je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja.

(2) Prekid zastarijevanja krivičnog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete.

(3) Isto važi i za zastoj zastarijevanja.

VI.Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 P 005650 12 Rev od 7. februara 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu odluku apelant je primio 8. aprila 2013. godine, a apelacija je podnesena 10. maja 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

29. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

31. Ustavni sud ističe da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na spor u kojem je apelant tražio naknadu štete. Dakle, predmet je građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.

32. Apelant smatra da mu je odlukom redovnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje zbog nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava. S tim u vezi Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

33. Izuzetno, Ustavni sud će se upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li je osporena odluka redovnog suda zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.

34. U vezi s konkretnim tužbenim zahtjevom za naknadu štete koji je apelant istakao u predmetnom parničnom postupku, te žalbenim i revizionim prigovorima koji se odnose na zastarjelost potraživanja, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi obrazložili da za zastarjelost prava na naknadu štete od društveno-političke zajednice nije predviđen neki poseban rok zastarjelosti, pa ova potraživanja zastarijevaju u okviru redovnih rokova u kojima zastarijeva pravo na naknadu štete. S tim u vezi, u obrazloženjima osporenih presuda je navedeno da kako je apelant saznao za štetu 10. februara 1998. godine i kako, prema usvojenoj sudskoj praksi, potraživanje naknade nematerijalne štete počinje teći od dana kada su pojedini vidovi štete dobili oblik konačnog stanja (10. februara 1998. godine kao dana okončanja apelantovog liječenja), a tužbu je podnio 24. februara 2006. godine, to je njegovo potraživanje zastarjelo prije podnošenje tužbe protekom roka iz člana 376. stav 2. ZOO-a.

35. U vezi s navedenim, Ustavni sud napominje da se pitanjem primjene odredaba o roku zastare u postupcima u vezi sa naknadom štete bavio u svojim brojnim odlukama u kojima je obrazložio da u ograničenja u ostvarivanju građanskih prava spada i mogućnost prigovora zastare tužbenih zahtjeva (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 3/06, objavljenu u „Službenom glasniku BiH“ broj 86/07, zatim odluke o dopustivosti br. AP 2248/06 i AP 1576/06, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, kao i odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, aplikacija broj 13674/88 od 14. aprila 1989. u predmetu Cyril Albert Warner protiv Velike Britanije). Ovo ograničenje je potrebno da bi se osiguralo načelo pravne sigurnosti, a pri konkretnom reguliranju ovog pitanja, prije svega, određivanja roka zastare, zakonodavac uživa određenu slobodu procjene (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ashingdane protiv Velike Britanije, presuda od 28. maja 1985, Serija A broj 93, stav 57).

36. Dovodeći navedenu praksu u kontekst sa činjenicama konkretnog predmeta i apelacionim navodima, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge u pogledu primjene materijalnog prava, kao i u pogledu utvrđenih ključnih činjenica, i to posebno onih koje se odnose na datum saznanja za nastalu štetu, te da su na taj način ispoštovane garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi detaljno ispitali apelantove navode koje je isticao u toku parničnog postupka, dajući za svoje stavove dovoljno jasna i argumentirana obrazloženja koja Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, ne smatra proizvoljnim, niti se primjena materijalnog prava čini proizvoljnom, a niti su činjenice bitne za donošenje odluke proizvoljno utvrđene. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava u predmetnom postupku, te da apelantu nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje u smislu garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

37. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovanim.

VIII.Zaključak

38. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u osporenim odlukama ne postoji ništa što bi ukazivalo na nepravilnost u utvrđivanju činjenica niti na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, pri čemu je redovni sud u obrazloženju osporenih odluka za svoje stavove dao jasne i logične zaključke.

39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2035/13 (I. Š.) | Sudska praksa | Aktio