Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-440/16 (M. P.)
Odluka donesena 12. 05. 2016.
- Povreda
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
- Proceduralne garancije preispitivanja zakonitosti lišenja ili hapšenja
- Vanparnični postupak
- Zakonito lišenje slobode mentalno oboljelih osoba, alkoholičara, narkomana, skitnica
- Lišavanje slobode
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 127
- Zakon o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama
- Zakon o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom
- Zakon o vanparničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Zakon o izmjeni Zakona o vanparničnom postupku
- Zakon o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama
- Zakon o vanparničnom postupku
- Zakon o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom
Predmeti (1)
AP-440/16
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 05. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 440/16, rješavajući apelaciju Mirsada Porića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj /94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. maja 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Mirsada Porića.
Utvrđuje se povreda člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e) i stav 4. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Javnoj ustanovi Centar za socijalni rad Bosanska Krupa da preduzme aktivnosti radi osiguravanja apelantovih prava koja proizlaze iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5.
stav 1.e) i stav 4. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda u skladu sa ovom odlukom.
Nalaže se Javnoj ustanovi Centar za socijalni rad Bosanska Krupa da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Mirsad Porić (u daljnjem tekstu: apelant), koji je trenutno smješten u Javnu ustanovu Zavod za zbrinjavanje mentalno-invalidnih lica „Drin“ Fojnica (u daljnjem tekstu: Zavod), podnio je 27. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), navodeći da je nezakonito smješten u navedeni zavod u kojem se nalazi od 10. februara 2014. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Zavoda i Javne ustanove Centar za socijalni rad Bosanska Krupa (u daljnjem tekstu: Centar za socijalni rad) je zatraženo 8. marta 2016. godine i 4. aprila 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Zavod je odgovor na apelaciju dostavio 17. marta 2016. godine, a Centar za socijalni rad 12. aprila 2016. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Apelant je u periodu od 1978. godine do 1999. godine više puta bio na liječenju u Kantonalnoj bolnici „Dr. Irfan Ljubijankić“ Bihać, Odjel neuropsihijatrija. U toku tih liječenja apelantu je uspostavljena dijagnoza paranoidno halucinogena šizofrena psihoza i invalidnost sa oštećenjem organizma od 90%.
6. Mersud Porić (apelantov brat) je 26. augusta 2013. godine Općinskom sudu u Bosanskoj Krupi (u daljnjem tekstu: Općinski sud) podnio prijedlog protiv apelanta radi oduzimanja apelantu poslovne sposobnosti.
7. Odlučujući o navedenom prijedlogu, Općinski sud je donio Rješenje broj 18 0 V 022085 13V od 27. decembra 2013. godine kojim je apelantu u potpunosti oduzeta poslovna sposobnost. U obrazloženju rješenja je navedeno da je vještak neuropsihijatar, dr. Muhidin Šertović u svom nalazu i mišljenju istakao, što je i usmeno na ročištu pred sudom od 27. decembra 2013. godine potvrdio, da je apelant osoba koja od svoje 18. godine života boluje i liječi se kao hronični šizofreni pacijent, te da je zbog svoje bolesti takvog duševnog stanja da nije sposoban da shvati da određene radnje i postupci koje preduzima mogu biti društveno korisni ili štetni. Apelantova sposobnost da logički razmišlja i rezonuje je značajno reducirana uključujući i sposobnost rasuđivanja. Također, vještak je konstatovao da se radi o osobi koja se ne može sama starati o svojim pravima i interesima, te je preporučio da se apelantu oduzme poslovna sposobnost. Slijedeći navedeno, Općinski sud je primjenom odredbe člana 29. stav 1. Zakona o vanparničnom postupku odlučio kao u izreci rješenja.
8. Rješavajući po službenoj dužnosti u predmetu stavljanja pod starateljstvo apelanta (po rješenju Općinskog suda od 27. decembra 2013. godine), Centar za socijalni rad je donio Rješenje broj 07/35-23-5-UP-1/14 od 21. januara 2014. godine kojim je određeno da se apelant, kao lice kojem se potpuno oduzima poslovna sposobnost, stavlja pod starateljstvo. Za staratelja je imenovan apelantov brat Mersud Porić. Rješenjem su, zatim, bliže precizirane dužnosti staratelja i određeno da starateljstvo nad apelantom prestaje ukoliko mu se u vanparničnom postupku vrati poslovna sposobnost. Protiv ovog rješenja bila je dopuštena žalba Federalnom ministarstvu za rad i socijalnu politiku, ali, prema stanju spisa, žalba nije izjavljena.
9. Na osnovu zahtjeva apelantovog staratelja, apelant je 10. februara 2014. godine smješten u Zavod. Apelantov staratelj (Mersud Porić) i Zavod zaključili su 10. februara 2014. godine ugovor o načinu i uvjetima smještaja i izdržavanja korisnika, tj. apelanta u Zavodu. Ugovor je zaključen na temelju člana 4. Zakona o preuzimanju prava i obaveza osnivača nad ustanovama socijalne zaštite u Federaciji BiH („Službene novine Federacije BiH“ broj 31/08) i člana 45. stav 3. Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom. U članu 2. ugovora je navedeno da Zavod vodi odgovarajuću dokumentaciju o kompletnom socio-zdravstvenom stanju korisnika, te podnosi socio-zdravstveni izvještaj o životu i zdravlju korisnika usluga jednom godišnje, a po zahtjevu naručitelja usluga i više puta. Prema navedenom članu, Zavod se obavezuje prije odlaska korisnika na vikend ili duže odsustvo da traži usmenu, a kada ocijeni da je potrebno, i pismenu saglasnost naručitelja usluga. Čl. 3-5. ugovora regulirani su cijena i način plaćanja.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Iz navoda apelacije proizlazi da apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je 9. januara 2014. godine „prisilno priveden u bolnicu Koševo“ radi liječenja, a da je nakon toga smješten u Zavod. Apelant je naveo da bi želio izaći iz Zavoda i traži od Ustavnog suda da naloži njegov „otpust iz Zavoda“.
b) Odgovor na apelaciju
11. Centar za socijalni rad je u odgovoru naveo činjenice u vezi sa zdravstvenim stanjem apelanta, oduzimanjem poslovne sposobnosti apelantu, stavljanjem pod starateljstvo apelanta i imenovanjem staratelja. Navedeno je također da Centar za socijalni rad nije učestvovao u smještaju apelanta u Zavod. U prilogu je dostavljena dokumentacija kojom se potvrđuju ti navodi.
12. Zavod je naveo da se apelant kao korisnik usluga tog Zavoda nalazi od 10. februara 2014. godine, te da mu je od dolaska zdravstveno stanje „veoma nestabilno uz prisutne čulne obmane, paranoidne misli, negiranje bolesti i saradnju na niskom nivou“. Također, Zavod je naveo da je apelant veoma povučen bez posebnog interesa za nove kontakte i saradnju. Samostalan je u higijeni i ishrani. Ne prihvata da je duševno bolestan, a za svoje ponašanje krivi ljude iz policije. Navedeno je da apelant ima redovne posjete rodbine u Zavod, te da i on odlazi na dopuste rodbini u pratnji brata kao staratelja.
V. Relevantni propisi
13. U Zakonu o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom („Službeni glasnik FBiH“ br. 36/99, 54/04, 39/06 i 14/09) relevantne odredbe glase: Član 1.
Ovim zakonom uređuje se:
osnove socijalne zaštite građana i njihovih porodica, osnovna prava iz socijalne zaštite i korisnici prava iz socijalne zaštite, [….] finansiranje i druga pitanja od značaja za ostvarivanje osnovnih prava iz socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija).
Član 3. stav 1.
Djelatnost socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom obavljaju ustanove socijalne zaštite, ili općinska služba za upravu.
Član 41.
Smještaj u ustanovu socijalne zaštite (u daljnjem tekstu: ustanova), mogu ostvariti djeca i odrasle osobe kojima je potrebna stalna briga i potpora u zadovoljavanju njihovih životnih potreba, a ne mogu ih ostvariti u vlastitoj ili drugoj obitelji ili na drugi način. Član 42. st. 1. i 2.
O smještaju u ustanove odlučuje centar za socijalni rad na čijem području osoba ima prebivalište, na temelju mišljenja stručnog tima centra, izvršne odluke suda, tijela starateljstva ili na temelju nalaza i mišljenja stručne komisije o nesposobnosti za rad, odnosno nalaza i mišljenja odgovarajuće zdravstvene ustanove.
Centar za socijalni rad, koji je smjestio osobu u ustanovu, dužan je, radi brige, zaštite, liječenja fizičkog ili mentalnog zdravlja te osobe, pratiti njen tretman u ustanovi. Član 45.
Cijenu usluge koju pruža ustanova utvrđuje osnivač ustanove.
Troškove smještaja u ustanovu snosi smješteno lice, roditelj, usvojitelj, staratelj ili srodnik koji je, saglasno zakonu, dužan da izdržava to lice, odnosno pravno ili fizičko lice koje je ugovorom preuzelo obavezu plaćanja troškova.
Ugovorom iz stava 2. ovog člana uređuju se međusobni odnosi centra za socijalni rad i ustanove, uvjeti i rok otkazivanja ugovora, visina i način isplate naknade, obveznik isplate naknade za smještaj lica, kao i druga pitanja.
14. U Zakonu o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom - („Službeni glasnik USK“ br. 5/00 i 7/01) relevantne odredbe glase:
Član 15.
Obaveza izdržavanja između srodnika utvrđuje se u skladu s propisima koji reguliraju porodične odnose, a dokazuje se na osnovi priložene dokumentacije kao i izjava srodnika o odbijanju, odnosno nemogućnosti izdržavanja, saznanja i uvida na terenu.
Smatra se da srodnik nije u mogućnosti izvršavati obavezu izdržavanja ukoliko mu prihodi po članu njegovog domaćinstva mjesečno ne prelaze iznos 40% prosječne plaće.
Član 32.
Pravo na smještaj u ustanovu socijalne zaštite mogu ostvariti djeca i odrasle osobe na način i pod uvjetima predviđenim ovim i federalnim zakonom.
Član 33.
O smještaju u ustanovu socijalne zaštite odlučuje centar za socijalni rad na čijem području osoba ima prebivalište na način utvrđen federalnim zakonom, uz saglasnost nadležnog ministarstva.
Član 34.
Troškove smještaja u ustanovu socijalne zaštite snose lica na način utvrđen u članu 31. ovog zakona.
Član 127.
O žalbi na rješenje prvostepenog organa u vezi ostvarivanja prava po ovom zakonu rješava nadležno ministarstvo.
Žalba ne odlaže izvršenje rješenja.
15. U Porodičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/05, 41/05 i 31/14) relevantne odredbe glase:
Član 160.
(1) Starateljstvo je oblik zaštite maloljetnih lica bez roditeljskog staranja i punoljetnih lica koja nisu sposobna, ili koja nisu u mogućnosti starati se o sebi, svojim pravima, interesima i obavezama.
(2) Štićenici su lica pod starateljstvom.
Član 163.
Organ starateljstva poslove starateljstva vrši putem imenovanog staratelja ili neposredno preko stručne osobe.
Član 180. st. 1. i 4.
(1) Staratelj je dužan podnijeti organu starateljstva izvještaj o svom radu i o stanju štićenikove imovine u januaru svake godine za prethodnu godinu, kao i kad to zatraži organ starateljstva.(…) (4) Organ starateljstva dužan je savjesno razmotriti izvještaj i, prema potrebi, poduzeti odgovarajuće mjere za zaštitu interesa štićenika.
16. U Zakonu o vanparničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 2/98 i 39/04) relevantne odredbe glase:
Član 45.
U postupku zadržavanja u zdravstvenoj ustanovi sud odlučuje o zadržavanju duševno bolesnog lica u zdravstvenoj ustanovi kada je zbog prirode bolesti neophodno da to lice bude ograničeno u slobodi kretanja ili kontaktiranja sa vanjskim svijetom, kao i njegovom otpuštanju kad prestanu razlozi zbog kojih je zadržano.
Postupak iz stava 1. ovog člana mora se završiti što prije, a najkasnije u roku od sedam dana.
17. U Zakonu o zaštiti lica sa duševnim smetnjama („Službene novine FBiH“ br. 37/01, 40/02, 52/11 i 14/13) relevantne odredbe glase:
Član 1.
Ovim zakonom propisuju se osnovna načela, način organizovanja i provođenja zaštite te pretpostavke za primjenu mjera i postupanje prema osobama sa duševnim smetnjama. Član 10.
O svakom prisilnom smještaju punoljetnih osoba sa duševnim smetnjama bez njihova pristanka, odnosno djece i maloljetnih osoba sa duševnim smetnjama i osoba lišenih poslovne sposobnosti bez pristanka njihovih zakonskih zastupnika odlučuje sud.
Postupci po odredbama ovog zakona su hitni.
Zdravstvena ustanova mora obavijestiti komisiju za zaštitu osoba sa duševnim smetnjama o svakom slučaju oduzimanja slobode iz stava 1. ovog člana.
Član 22.
Lice sa težim duševnim smetnjama koje uslijed svoje duševne smetnje ozbiljno i izravno ugrožava vlastiti život ili zdravlje ili sigurnost, odnosno život ili zdravlje ili sigurnost drugih lica, može se smjestiti u zdravstvenu ustanovu bez svog pristanka, po postupku za prisilno zadržavanje i prisilni smještaj propisanim ovim zakonom.
Dijete, maloljetna osoba ili osoba lišena poslovne sposobnosti može se iz razloga navedenih u stavu 1. ovog člana smjestiti u zdravstvenu ustanovu i bez pristanka njenog zakonskog zastupnika po postupku za prisilno zadržavanje ili prisilni smještaj propisanim ovim zakonom.
Član 23. stav 1.
Lice iz člana 22. ovog zakona primit će se u zdravstvenu ustanovu nadležnu prema članu 12. stav 1. ovog zakona na osnovu uputnice doktora medicine koji nije uposlen u dotičnoj zdravstvenoj ustanovi i koji je to lice lično pregledao i napisao propisanu ispravu o tom pregledu.
Član 26.
Kada psihijatar utvrdi postojanje razloga za prisilno zadržavanje iz člana 22. ovog zakona, dužan je u roku od 72 sata donijeti odluku o prisilnom zadržavanju koja se sa obrazloženjem upisuje u liječničku dokumentaciju.
Psihijatar će tu odluku saopćiti prisilno zadržanom licu na primjeren način i upoznati ga sa razlozima i ciljevima njegovog prisilnog zadržavanja, te sa njegovim pravima i dužnostima prema ovom zakonu.
Član 27.
Zdravstvena ustanova koja je prisilno zadržala lice sa duševnim smetnjama iz člana 22. ovog zakona dužna je o tome, bez odgađanja, a najkasnije u roku od 24 sata od donošenja odluke o prisilnom zadržavanju, neposredno ili putem elektronskih sredstava komuniciranja, dostaviti nadležnom sudu, na području kojega se nalazi zdravstvena ustanova, obavijest o prisilnom zadržavanju zajedno sa liječničkom dokumentacijom o pregledu lica sa duševnim smetnjama sa obrazloženjem razloga za prisilno zadržavanje. Zdravstvena ustanova dužna je obavijest o prisilnom zadržavanju dostaviti u roku iz stava 1. ovog člana izdavaocu uputnice, zakonskom zastupniku prisilno zadržanog lica, nadležnom centru za socijalni rad i komisiji za zaštitu lica sa duševnim smetnjama.
Centar za socijalni rad iz stava 2. ovog člana nadležan je prema posljednjem prebivalištu, odnosno boravištu prisilno zadržanog lica, a ako je prebivalište, odnosno boravište prisilno zadržanog lica nepoznato, prema području na kojem se nalazi zdravstvena ustanova. […] Član 29. stav 1.
U postupku prisilnog smještaja lica sa duševnim smetnjama u zdravstvenu ustanovu odlučuje nadležni sud u vanparničnom postupku.
Član 30.
Kada nadležni sud primi obavijest o prisilnom zadržavanju ili na koji drugi način sazna za prisilno zadržavanje, donijet će rješenje o pokretanju postupka po službenoj dužnosti i postaviti licu punomoćnika iz redova advokata radi zaštite njegovih prava, ako to ono već nije učinilo, odnosno ako zaštita njegovih prava u postupku nije osigurana na drugi način. Sud je dužan ispitati sve okolnosti koje su od značaja za donošenje rješenja i saslušati sva lica koja imaju saznanje o bitnim činjenicama.
Ukoliko je to moguće i ako to neće štetno utjecati na zdravlje duševno bolesnog lica, sud će saslušati i to lice.
Član 31.
Prije donošenja odluke o prisilnom smještaju ili o otpustu lica sa duševnim smetnjama, sud je dužan pribaviti pisano mišljenje jednog od psihijatara sa liste stalnih sudskih vještaka koji nije uposlen u zdravstvenoj ustanovi u kojoj se nalazi prisilno zadržano lice, o tome je li prisilni smještaj u zdravstvenoj ustanovi neophodan […].
Član 32.
Po završenom postupku sud je dužan odmah, a najkasnije u roku tri dana, donijeti rješenje kojim će odlučiti može li se lice zadržano u zdravstvenoj ustanovi i dalje zadržavati ili će se pustiti iz zdravstvene ustanove.
O svojoj odluci sud obavještava centar za socijalni rad.
Član 33.
Ako sud odluči da se primljeno lice zadrži u zdravstvenoj ustanovi, odredit će i vrijeme zadržavanja koje ne može biti duže od šest mjeseci.
Zdravstvena ustanova je dužna da sudu, po potrebi, dostavlja izvještaje o promjenama u zdravstvenom stanju zadržanog lica.
Član 34.
Ako zdravstvena ustanova procijeni da prisilno smješteno lice treba ostati smješteno i nakon isteka trajanja prisilnog smještaja određenog u rješenju suda, dužna je da 15 dana prije isteka toga vremena predloži sudu donošenje rješenja o produženju prisilnog smještaja. Sud može odrediti produženje u intervalima koji nisu duži od šest mjeseci.
Član 35.
Rješenje o produženom prisilnom smještaju sud donosi po istom postupku po kojem donosi i prvo rješenje o prisilnom smještaju.
Sud je dužan rješenje o produženom prisilnom smještaju donijeti najkasnije do isteka prethodno određenog trajanja prisilnog smještaja.
Član 37.
Protiv rješenja o prisilnom smještaju u zdravstvenoj ustanovi i puštanju iz zdravstvene ustanove žalbu mogu izjaviti zdravstvena ustanova koja je zadržala lice sa duševnim smetnjama, zadržano lice, njegov staralac, odnosno privremeni zastupnik i centar za socijalni rad, i to u roku osam dana od dana prijema rješenja.
[…] Prvostepeni sud će žalbu sa spisima bez odlaganja dostaviti drugostepenom sudu, koji je dužan donijeti odluku u roku tri dana od dana prijema žalbe.
Član 39.
Prisilno smješteno lice otpustit će se iz zdravstvene ustanove odmah nakon što istekne vrijeme prisilnog smještaja određeno u rješenju suda o prisilnom smještaju.
Član 41.
Kada u slučajevima propisanim ovim zakonom osobu sa duševnim smetnjama treba otpustiti iz zdravstvene ustanove, a ona zbog svojeg psihofizičkog stanja i uvjeta u kojima živi nije sposobna brinuti se o sebi niti ima osobe koje su po zakonu dužne i mogu se brinuti o njoj, premjestit će se iz zdravstvene ustanove u socijalnu ustanovu po postupku predviđenom propisima o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom.
O premještanju iz stava 1. ovog člana zdravstvena ustanova izvijestit će odmah sud koji je donio odluku o prisilnom smještaju ili o otpustu.
VI. Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
20. U konkretnom slučaju u pogledu dopustivosti, Ustavni sud smatra da se apelant obratio Ustavnom sudu zbog činjenice da je 10 . februara 2014. godine smješten u Zavod, čime su mu ugrožena osnovna ljudska prava, pa Ustavni sud, podržavajući svoju praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali gotovo identična pitanja (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 2472/11 od 31. januara 2013. godine, AP 620/13 od 25. aprila 2013. godine, AP 2440/11 od 16. maja 2013. godine, AP 3507/11 od 25. juna 2013. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), zaključuje da je predmetna apelacija dopustiva, u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
22. Apelant navodi da je u Zavod smješten protiv svoje volje, te smatra da mu je na taj način prekršeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e. i stav 4. Evropske konvencije.
Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
23. Član II/3.Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
24. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
(1) Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom: e. zakonitog lišavanja slobode lica da bi se spriječilo širenje neke zarazne bolesti, pretvaranje mentalno oboljelih lic, alkoholičara ili narkomana ili skitnica [...]. (4) Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i, ukoliko ono nije bilo zakonito, naložio oslobađanje
25. Ustavni sud podsjeća da je o istom ili sličnom činjeničnom i pravnom osnovu odlučio u svojoj Odluci broj AP 2472/11 od 31. januara 2013. godine u kojoj je razmatrao apelaciju apelantice kojoj je oduzeta poslovna sposobnost i koja je na osnovu rješenja Službe socijalne zaštite donesenim na osnovu federalnog Zakona o osnovama socijalne zaštite i kantonalnog Zakona o socijalnoj zaštiti smještena u zavod, a nakon te odluke su slijedile i druge odluke (npr., AP 2440/11 od 16. maja 2013. godine i AP 2038/11 od 12. juna 2013. godine, sve odluke objavljene na www.ustavnisud.ba). U ovim odlukama Ustavni sud je detaljno ukazao na kriterije koji, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), moraju biti ispunjeni da bi se pritvor mentalno oboljelog lica smatrao kao pritvor koji nije „proizvoljan“, tj. da bi bio ispunjen zahtjev „zakonitosti“ u smislu člana 5. stav 1.e. Evropske konvencije (vidi, npr., AP 2472/11, tač. 39-40, te 42. i 44). Dalje, primjenjujući te kriterije na situaciju koja je razmatrana u navedenoj odluci, Ustavni sud je zaključio da nije bilo sudske odluke ni prilikom prinudne hospitalizacije, niti prilikom smještaja apelantice u Zavod. Ustavni sud je naročito ukazao da je u tom slučaju apelantica smještena u Zavod na osnovu federalnog Zakona o osnovama socijalne zaštite i kantonalnog Zakona o socijalnoj zaštiti, ali da nisu uzete u obzir odredbe Zakona o zaštiti lica sa duševnim smetnjama (u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti lica), koji propisuje način i postupak za utvrđivanje duševne poremećenosti pred nadležnim domaćim organom, kao i potrebu da se ispita da li vrsta i stepen „duševne poremećenosti“ opravdavaju prisilno zatvaranje takvog lica. Također, Ustavni sud je ukazao da odredbe tog zakona propisuju ograničeno trajanje pritvora, odnosno prisilnog smještaja uz obavezu da zdravstvena ustanova u kojoj se lice nalazi, po potrebi, dostavlja sudu izvještaje o zdravstvenom stanju tog lica. Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da je Centar za socijalni rad imao mogućnost da postupi u smislu navedenih odredaba Zakona o zaštiti lica, ali da nije postupao u skladu sa navedenim zakonom, pa je utvrdio kršenje apelanticinog prava iz člana 5. stav 1.e. Evropske konvencije, ocijenivši da njeno lišavanje slobode, tj. prisilni smještaj u ustanovu, nije „zakonito“, kako to zahtijeva Evropska konvencija (idem, tačka 46).
26. Ustavni sud je, dalje, u citiranoj Odluci broj AP 2472/11 razmatrao i pitanje da li je apelantici omogućeno da o produžetku njenog lišavanja slobode, odnosno prisilnog smještaja odlučuje „sud“ u određenim vremenskim intervalima, kako to propisuje član 5. stav 4. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud je u navedenoj odluci istakao da federalni Zakon o osnovama socijalne zaštite i kantonalni Zakon o socijalnoj zaštiti, na osnovu kojih je apelantica smještena u Zavod, ne predviđaju obavezan nadzor nad zakonitošću lišavanja slobode, odnosno prisilnog smještaja koji mora vršiti sud ili organ koji mora biti „nezavisan od izvršne vlasti i strana u postupku“, kako to predviđa Evropska konvencija. Nasuprot tome, obrazloženo je da odredbe Zakona o zaštiti lica predviđaju obaveznu odluku suda, tj. da isključivo sud odlučuje o prisilnom smještaju duševno poremećenog lica, zatim, da isključivo sud odlučuje o produženju prisilnog smještaja, kao i o otpustu iz zdravstvene ustanove. Imajući u vidu činjenicu da je već prethodno konstatirao da Služba socijalne zaštite nije postupala u smislu navedenih odredaba Zakona o zaštiti lica, nego da je apelanticin prisilni smještaj izvršila u smislu odredaba Federalnog zakona o osnovama socijalne zaštite i Kantonalnog zakona o socijalnoj zaštiti koji ne predviđaju niti jedan kriterij koji mora biti ispunjen u smislu člana 5. stav 4. Evropske konvencije, Ustavni sud je u tački 50. navedene odluke zaključio da je na ovaj način prekršeno apelanticino pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije.
27. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje da je i Evropski sud za ljudska prava (u daljem tekstu: Evropski sud) razmatrao tri aplikacije koje su pokretale slična činjenična i pravna pitanja u kontekstu smještaja u Zavod na osnovu rješenja donesenih od Službe socijalne zaštite u smislu odredaba federalnog Zakona o osnovama socijalne zaštite i kantonalnog Zakona o socijalnoj zaštiti (vidi, Evropski sud, presuda od 3. novembra 2015. godine, Hadžimejlić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, aplikacije br. 3427/13, 74569/13 i 7157/14). Naime, Evropski sud je u navedenoj presudi prvenstveno prezentirao konkretne okolnosti smještaja aplikanata u Zavod, te konstatirao da je u odnosu na aplikanticu Z. H. i aplikanta M. C. Ustavni sud prethodno razmatrao njihove apelacije i da je u svojim odlukama konstatirao da su ovi aplikanti smješteni u Zavod na osnovu rješenja Službe socijalne zaštite donesenih u smislu odredaba federalnog Zakona o osnovama socijalne zaštite i kantonalnog Zakona o socijalnoj zaštiti, kao i da nije bilo sudske odluke niti prilikom prinudne hospitalizacije, niti prilikom smještaja aplikanata u Zavod. Također, Evropski sud je ukazao da je Ustavni sud zaključio da postoji kršenje prava iz člana 5. stav 1.e. Evropske konvencije, budući da aplikanti nisu lišeni slobode primjenom odredaba Zakona o zaštiti lica koji propisuje mogućnost, uvjete, način i postupak zadržavanja, odnosno pritvaranja lica sa mentalnim poremećajima, te da njihovim lišavanjem slobode nije ispunjen zahtjev „zakonitosti“ u smislu Evropske konvencije. Pored toga, Evropski sud je ukazao da je Ustavni sud zaključio da postoji i kršenje člana 5. stav 4. Evropske konvencije jer nije bilo sudskog preispitivanja zakonitosti lišenja slobode aplikanata, te da je Ustavni sud shodno navedenom naredio nadležnim centrima za socijalni rad da poduzmu mjere kako bi se osiguralo poštovanje prava aplikanata iz člana 5. st. 1. i 4. Evropske konvencije. Evropski sud je nadalje konstatirao da je, nakon odluka Ustavnog suda o neophodnosti lišenja slobode „aplikanata H. i C.“, pravosnažnim rješenjima Općinskog suda u Kiseljaku od 29. novembra 2013. godine i Općinskog suda u Visokom od 8. septembra 2014. godine utvrđeno da zdravstveno stanje aplikanata nije takvo da opravdava nastavak njihovog prisilnog smještaja. Međutim, Evropski sud je zaključio da „uprkos ovim odlukama Ustavnog suda situacija se nije promijenila budući da se aplikanti još uvijek nalaze u Zavodu na osnovu administrativnih odluka“.
28. Evropski sud je nadalje konstatirao da aplikant E. B. nije podnosio apelaciju Ustavnom sudu prije podnošenja aplikacije Evropskom sudu, te da je u tom slučaju Evropski sud zaključio da se prigovor o neiscrpljivanju domaćih pravnih lijekova ne može prihvatiti u odnosu na aplikanta, imajući u vidu „sličnost činjeničnog stanja između ove i prve dvije aplikacije“, a budući da je i aplikant B. od 8. decembra 1999. godine smješten u Zavod na osnovu rješenja Službe socijalne zaštite i da „neophodnost njegovog prisilnog smještaja, koji traje već više od 15 godina, nikad nije ispitao nadležni sud“.
29. Evropski sud je u vezi s navedenim ukazao da je tužena tvrdila da je cilj nastavka zadržavanja aplikanata u Zavodu bio zaštita njihovog interesa da budu socijalno zbrinuti. S tim u vezi, Evropski sud je konstatirao da je „Ustavni sud već ispitao te argumente i utvrdio da domaći organi nisu postupili u skladu sa zahtjevima relevantnog domaćeg zakona koji se odnose na prisilan smještaj u ustanovu: svaki takav smještaj mora narediti nadležni sud“, te s tim u vezi zaključio da „ Evropski sud ne vidi razloga da odstupi od utvrđenja Ustavnog suda“ (stav 56. presude).
30. U pogledu navedenih razmatranja, Evropski sud je zaključio da smještaj aplikanata u Zavod nije naređen u skladu „sa zakonom propisanim postupkom“ u smislu člana 5. stav. 1. Evropske konvencije, te je utvrdio povredu njihovih prava iz člana 5. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na njegov zaključak u vezi sa članom 5. stav 1. Evropske konvencije, Evropski sud smatra da nije neophodno posebno ispitivati da li je u ovom slučaju došlo i do povrede člana 5. tačka 4. Evropske konvencije.
31. Dovodeći navedene stavove Ustavnog suda i Evropskog suda u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je apelant također lišen slobode i smješten u Zavod na temelju zahtjeva apelantovog brata kao staratelja imenovanog rješenjem Općinskog suda od 21. januara 2014. godine, te da u pogledu smještaja apelanta u Zavod uopće nije učestvovala nadležna služba socijalne zaštite, pri čemu nije ispoštovana procedura propisana Zakonom o zaštiti lica, a što sve ukazuje na proizvoljnost i nezakonitost lišavanja slobode apelanta. Budući da se apelant nalazi u Zavodu od 10. februara 2014. godine, bez ikakvog sudskog preispitivanja produženja njegovog smještaja u smislu odredaba Zakona o zaštiti lica, Ustavni sud smatra da su stavovi koji su izneseni u navedenim odlukama Ustavnog suda i Evropskog suda primjenljivi i na konkretni slučaj, pa u ovoj odluci Ustavni sud neće posebno obrazlagati kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e. i stav 4. Evropske konvencije, nego se poziva na obrazloženje i razloge date u navedenoj Odluci broj AP 2472/11, budući da se razlozi navedeni u toj odluci mogu primijeniti i na ovu odluku. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da postoji kršenje apelantovog prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e. i stav 4. Evropske konvencije. Stoga, uzimajući u obzir činjenice konkretnog predmeta, te razloge navedene u Odluci broj AP 2472/11 od 31. januara 2013. godine u pogledu «lišavanja slobode» i apelantovog smještaja u Zavod, te ispitivanja zakonitosti produženja smještaja, Ustavni sud zbog istih razloga zaključuje da je i u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e. i stav 4. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
32. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e. Evropske konvencije, budući da prilikom apelantovog smještaja i boravka u Zavodu nisu ispoštovani suštinski proceduralni propisi i pravila Zakona o zaštiti lica s duševnim smetnjama.
33. Također, postoji kršenje člana 5. stav 4. Evropske konvencije kada o apelantovom prisilnom smještaju u Zavod odluku nikada nije donio sud, niti neki drugi nezavisni organ.
34. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman