Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2239/13 (A. J.)

Odluka donesena 07. 06. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Pretpostavka nevinosti
  • In dubio pro reo
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Dokaz
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2239/13

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 06. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2239/13, rješavajući apelaciju A. J., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. juna 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija A. J. podnesena protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine br. S 1 K 009357 13 Kž 3 od 3.

aprila 2013. godine i br. S 1 K 009357 12 K od 16. januara 2013.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. A. J. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Dečana, kojeg zastupa Senad Dupovac, advokat iz Sarajeva, podnio je 24. maja 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presudâ Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S 1 K 009357 13 Kž 3 od 3. aprila 2013. godine i br. S 1 K 009357 12 K od 16. januara 2013. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 5. februara 2015. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Sud BiH je 11. februara 2015. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Tužilaštvo 10. februara 2015. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Suda BiH broj S 1 K 009357 12 K od 16. januara 2013. godine apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine zbog toga što je, kao pripadnik organizovane grupe u smislu člana 1. stav 19. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH), koja je organizovana s ciljem nedozvoljenog prevođenja migranata preko državne granice, u namjeri pribavljanja imovinske koristi pokušao prevesti više lica romske nacionalnosti preko državne granice BiH u Republiku Hrvatsku, čime je počinio krivično djelo krijumčarenje ljudi iz člana 189. stav 3. KZBiH u vezi sa članom 26. KZ, pa ga je osudio na kaznu zatvora u trajanju od tri godine.

6. Tužilaštvo BiH je optužnicom broj T 20 0 KT 000 2821 12 od 20. aprila 2012. godine optužilo apelanta i još tri lica (B.B., M.P. i M.S.) da su počinili krivično djelo udruživanje radi činjenja krivičnih djela iz člana 249. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZBiH, te krivično djelo pripremanje krivičnog djela iz člana 248. KZBiH u vezi sa članom 29. KZBiH.

7. Na glavnom pretresu Sud BiH je izveo mnoge dokaze koji su obuhvatili saslušanje svjedoka, uvid u materijalne dokaze i izvještaje nadležnih organa, uvid u službene zabilješke, zapisnik o saslušanju svjedoka M. A., kao i druge dokaze. Sud BiH je odbio prijedlog tužioca da se čita izjava svjedoka S. B., nevjenčane supruge apelanta, jer se radi o privilegovanom svjedoku koji može odbiti svjedočenje, u skladu sa članom 83. ZKPBiH, te bi čitanjem izjave bilo povrijeđeno pravo svjedoka. Sud BiH je odbio i prijedlog tužioca da se u spis uloži zapisnik Granične policije BiH o ispitivanju osumnjičenog B. B. broj 17-14-4-04-09/12 od 17. aprila 2012. godine (dokaz T-12 u optužnici), koji je u toku pretresa saslušan kao svjedok, jer navedeni dokaz, odnosno izjava nije prezentirana Sudu.

8. Vezano za prijedloge apelantove odbrane, na pretresu održanom 5. decembra 2012. godine Sud BiH je odbio prijedlog apelantove odbrane za izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka koji bi svjedočili na okolnosti da je apelant sa porodicom, kada je krenuo sa Kosova u Italiju, u tranzitu odsjeo kod njih, te kako se M. A. pridružio optuženom na putu u Italiju, ocjenjujući da predloženi svjedoci nemaju značaja za predmet i donošenje odluke, te da je izvođenje takvih dokaza nepotrebno. Naime, radi se svjedocima koji nemaju direktnih saznanja o konkretnom predmetu (koji nisu bili u grupi za prevođenje preko granice) ili barem tako šta odbrana nije prezentirala Sudu. Sud BiH je na pretresu održanom 12. decembra 2012. godine odbio prijedlog apelantove odbrane da se kao svjedok sasluša M. A. Na okolnosti da je M. A. dogovarao prevoz za Italiju sa E. J. (apelantov sin), a ne sa apelantom, ocjenjujući da je saslušanje predloženih svjedoka nepotrebno, imajući u vidu da je Sud BiH ranije proveo dokaz čitanjem izjave M. A. na ove okolnosti. Sud BiH je odbio i prijedlog apelanta da se kao svjedok sasluša na okolnosti da je bio sa M. A. iz razloga što apelant ne zna tačnu adresu svjedoka, niti gdje trenutno živi (nije siguran da li je na Kosovu ili u nekoj drugoj državi), te pozivanje ovog svjedoka od Suda BiH nije bilo moguće.

9. Nakon provedenog dokaznog postupka i svestrane ocjene svih izvedenih dokaza, pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti, Sud BiH navodi da je sa sigurnošću utvrdio da je apelant počinio krivičnopravne radnje opisane u izreci presude koje predstavljaju krivično djelo krijumčarenje ljudi iz člana 189. stav 3. u vezi sa članom 26. KZBiH. Ovakvo činjenično utvrđenje proizlazi, prije svega, iz iskaza saslušanih petero svjedoka, te pročitanog iskaza svjedoka M.A. sa zapisnika o saslušanju ovog svjedoka pred Tužilaštvom BiH od 28. marta 2012. godine, kao i iz materijalnih dokaza optužbe izvedenih na glavnom pretresu. Kako navodi Sud BiH, svi ovi iskazi su međusobno saglasni u odnosu na postojanje odlučnih činjenica koje se apelantu stavljaju na teret, oni se po svom sadržaju logično nadovezuju tako da njihova vjerodostojnost nije dovedena u sumnju. Sud BiH navodi da je iskaze svjedoka ocijenio kao istinite, jer oni nisu imali nikakav motiv da neosnovano terete apelanta, pa ih je prihvatio.

10. U skladu sa odredbom člana 280. st. 1. i 2. ZKPBiH, prema kojoj je sud vezan za činjenični suptrat optužnice, odnosno da se ona može odnositi samo na osobu koja je optužena i samo na djelo koje je predmet optužbe, sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici, ali da nije vezan za prijedlog tužioca u pogledu pravne ocjene djela, Sud BiH nije prihvatio pravnu kvalifikaciju navedenu u optužnici da je apelant radnjama opisanim u dispozitivu optužnice počinio krivično djelo udruživanje radi činjenja krivičnih djela iz člana 249. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZBiH, te krivično djelo pripremanje krivičnog djela iz člana 248. KZBiH u vezi sa članom 29. KZBiH.

11. Dakle, kao što je vidljivo iz samog opisa navedenih krivičnih djela, a koje je Sud BiH detaljno obrazložio, inkriminisane pripremne radnje iz člana 248. KZBiH imaju karakter krivičnih djela pripremanja (tzv. delicta preparata), odnosno one su s obzirom na prirodu odnosa prema pripremanom djelu supsidijarnog karaktera i sa tim djelom stoje u prividnom stjecaju po odnosu supsidijariteta. Imajući u vidu navedeno, apelantove radnje opisane u činjeničnom supstratu optužnice, kao i provedene dokaze, Sud BiH je zaključio da se u konkretnom slučaju radi o krivičnom djelu krijumčarenje ljudi iz člana 189. stav 3. KZBiH u vezi sa članom 26. KZBiH, jer provedeni dokazi potvrđuju da je apelant, kao pripadnik grupe, djelovao u pripremanju, koordiniranju i pokušaju ilegalnog prebacivanja lica romske nacionalnosti preko državne granice, koja je formirana sa ciljem izvršenja krivičnog djela krijumčarenje ljudi, a u namjeri stjecanja protupravne imovinske koristi (iz koristoljublja). U pogledu koristoljublja, kao bitnog elementa ovog krivičnog djela, Sud BiH je ocijenio da ono proizlazi iz pročitanog iskaza sviedoka M.A., koji je optuženom dao iznos od 500 eura. Imajući u vidu da je apelant u svojim radnjama spriječen od policijskih službenika Granične policije BiH, to je predmetno krivično djelo ostalo u pokušaju. Dakle, kako Sud BiH nije vezan pravnom kvalifikacijom krivičnopravnih radnji apelanta, radnje optuženog kvalifikovao je kao krivično djelo krijumčarenje ljudi iz člana 189. stav 3. KZBiH u vezi sa članom 26. KZBiH.

12. Presudom Apelacionog vijeća Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) broj S 1 K 009357 13 Kž 3 od 3. aprila 2013. godine je apelantova žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

13. Kako se navodi u apelantovoj žalbi, on smatra da je Apelaciono vijeće povrijedilo pravo na odbranu, da se presuda zasniva na dokazu na kome se, po odredbama ZKPBiH, ne može zasnivati, da je odbrana prekoračena, da odbrana smatra da je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi i razlozima presude i da presuda uopće ne sadrži razloge, te da u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama i, konačno, da je u pobijanoj presudi prvostepeno vijeće nepravilno primijenilo odredbe ovog zakona, što je imalo utjecaja na zakonito i pravilno donošenje presude.

14. Prije svega, Apelaciono vijeće nalazi da se prvostepeni sud prilikom vođenja glavnog pretresa, kao i pri ocjeni dokaza rukovodilo principom zakonitosti, te da se učinitelju krivičnog djela izrekne kvičnopravna sankcija pod uvjetima propisanim KZBiH. Naime, Apelaciono vijeće ističe da sud ima ovlaštenje da ne provede sve predložene dokaze, ali mora navesti razloge njihovog odbijanja. Samo odbijanje provođenja nekog dokaza, kako navodi Apelaciono vijeće, ne predstavlja bitnu povredu, jer u zakonu nije propisano da je sud dužan provesti svaki predloženi dokaz. Nadalje, odredbom člana 273. stav 2. Zakonom o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH) predviđen je izuzetak od neposrednog izvođenja dokaza, te, između ostalog, sud može odlučiti da koristi kao dokaz izjavu datu u istrazi ukoliko je dolazak svjedoka nemoguć ili je znatno otežan iz važnih razloga. U tom smislu, prema ocjeni Apelacionog vijeća, prvostepeni sud je pravilno ocijenio okolnosti i činjenice vezano za svjedoka M.A., te na njih primijenio navedenu zakonsku odredbu. U pogledu žalbenog navoda da je optužba prekoračena, Apelaciono vijeće ističe da, u skladu sa odredbom člana 280. stav 2. ZKPBiH, sud nije vezan pravnom kvalifikacijom krivičnog djela iz optužnice. Izmjena pravne kvalifikacije je dozvoljena ukoliko je krivično djelo opisano u činjeničnom opisu optužnice i za optuženog nije teže. U skladu s tim, upoređivanjem teksta potvrđene optužnice sa izrekom pobijane presude jasno proizlazi da prvostepeni sud nije prekoračio optužbu, nego je izmijenio pravnu kvalifikaciju djela koje je apelantu inicijalno stavljeno na teret, ali ne na njegovu štetu. Stoga, Apelaciono vijeće ne nalazi logičnim i pravno osnovanim prigovor odbrane s obzirom da izmjena pravne kvalifikacije krivičnog djela sama po sebi ne predstavlja prekoračenje optužbe. Zatim, nakon detaljne i sveobuhvatne analize izreke pobijane presude, Apelaciono vijeće je ocijenilo da je ona dovoljno jasna i razumljiva, te da joj razlozi iz obrazloženja nisu protivrječni. Apelaciono vijeće ocjenjuje da su forma i sadržaj presude u skladu sa odredbama procesnog zakona, te da ni u tom pogledu nije bilo kršenja zakona. U pobijanoj presudi su, također, dati razlozi o odlučnim činjenicama relevantnim za presuđivanje u ovoj krivičnopravnoj stvari uz detaljnu i iscrpnu analizu svih dokaza kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti.

15. U pogledu prigovora da je u pobijanoj presudi prvostepeno vijeće nepravilno primijenilo odredbe ovog zakona, što je imalo utjecaja na zakonito i pravilno donošenje presude, Apelaciono vijeće nalazi da žalba branioca apelanta nije uspješno dokazala da je prvostepeni sud usljed propusta, na koje žalbom ukazuje u pogledu primjene člana 3. ZKPBiH, odnosno pretpostavke nevinosti, donijelo nezakonitu i nepravilnu presudu iz kog razloga je navedeni žalbeni prigovor odbijen kao neosnovan. Naime, u žalbi se samo ukazuje na sudsku praksu i propise, pri tome ne dajući konkretne razloge zašto odbrana smatra pobijanu odluku nepravilnom i nezakonitom.

16. Nadalje, Apelaciono vijeće je, razmatrajući žalbene prigovore odbrane apelanta koji ukazuju da je činjenično stanje iz pobijane presude pogrešno i nepotpuno utvrđeno i detaljnom analizom sadržaja pobijane presude, te nakon izvršenog uvida u spis predmeta došlo do zaključka da se radi o neutemeljenim tvrdnjama. Apelaciono vijeće nalazi da je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno i da pobijana presuda sadrži valjane i prihvatljive razloge o svim odlučnim činjenicama na osnovu kojih je donesena osuđujuća presuda u odnosu na apelanta.

17. Apelantov branilac je u žalbi, kao jedan od zakonskih osnova za pobijanje prvostepene presude u dispozitivu, naveo da žalbu izjavljuje i zbog povrede krivičnog zakona. S obzirom da je branilac apelanta izjavio žalbu zbog svih zakonom predviđenih razloga, pri tome ne nudeći niti jedan razlog za prigovor da je prvostepeni sud u konkretnom slučaju povrijedio krivični zakon, kako bi Apelaciono vijeće bilo u mogućnosti da ispita pobijanu presudu u relevantnom dijelu, to Apelaciono vijeće nalazi da žalba ne sadrži obrazloženje kojim potkrepljuje osnovanost istaknutog prigovora, što je onemogućilo Apelaciono vijeće da uopće razmotri navedeni žalbeni prigovor.

18. I, konačno, razmatrajući odluku o kazni u okviru istaknutih žalbenih navoda, Apelaciono vijeće je utvrdilo da je prvostepeni sud pravilno ocijenio sve okolnosti kako olakšavajuće, tako i otežavajuće kako to nalaže odredba člana 48. KZBiH. Pri tome je prvostepeni sud sa posebnom pažnjom razmotrio stepen krivične odgovornosti apelanta, motive za izvršenje krivičnog djela, jačinu ugrožavanja, odnosno povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je djelo počinjeno, te raniji život učinitelja, njegove lične prilike i držanje nakon učinjenog djela, kao i druge okolnosti vezane za ličnost počinioca.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

19. Apelant tvrdi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

20. Osnovni apelantov prigovor koji on ističe u apelaciji odnosi se na navod da „odbrani nije bilo omogućeno izvođenje dokaza“, navodeći konkretno u kojim tačkama presude su obrazloženi razlozi zašto je sud ocijenio da ne provodi dokaze koje je ponudila odbrana. Apelant zaključuje da sama činjenica da je prvostepeni sud odbio izvođenje svih predloženih dokaza odbrane ukazuje na to da je konačna odluka o apelantovoj krivnji donesena već u toj fazi, dakle, prije nego što je odbrani uopće data mogućnost da ih dovede u pitanje, a što predstavlja uz kršenje prava odbrane i eklatantno kršenje presumpcije nevinosti. Stoga, apelant navodi da apsolutno ne razumije odluku prvostepenog suda da se odbiju svi predloženi svjedoci odbrane, jer ista odluka predstavlja kršenje presumpcije nevinosti zajedno sa kršenjem prava na odbranu. S obzirom na navedeno, apelant predlaže da Ustavni sud poništi osporenu presudu.

b) Odgovor na apelaciju

21. Sud BiH navodi da iz obrazloženja osporavanih presuda proizlazi da su stranke imale jednak proceduralni položaj tokom suđenja, kao i jednak položaj prilikom iznošenja argumenata odbrane i optužbe, odnosno da odbrana nije bila dovedena u nepovoljan položaj u odnosu na Tužilaštvo BiH, s obzirom da je prvostepeni sud bez odlaganja i s dužnom pažnjom pristupio ocjeni svakog prijedloga odbrane za izvođenje dokaza, te za svoju odluku dao jasno obrazloženje. Dakle, temeljitom analizom okolnosti koje su navedene u osporenim odlukama opravdano se može zaključiti da zbog činjenice da pred pretresnim vijećem od odbrane nisu izvedeni dokazi koje je ponudila odbrana, ne znači a priori da je povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu, a sljedstveno tome i učinjena povreda čl. II/3. i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno relevantne odredbe Evropske konvencije. Imajući u vidu sve navedeno, Sud BiH smatra da je predmetna apelacija neosnovana, te Sud BiH predlaže da se ona odbije.

22. S obzirom na navode iz apelacije, Tužilaštvo BiH smatra da nije došlo do povrede prava na odbranu, kao ni do kršenja presumcije nevinosti. Članom 263. stav 2. ZKPBiH je precizno definisano da sudija, odnosno predsjednik vijeća mogu odbiti izvođenje određenog dokaza ako zaključe da okolnosti koje stranka ili branilac žele dokazati nemaju značaja za predmet. Ako ovu odredbu primijenimo na konkretnu situaciju koju odbrana osporava i zbog koje smatra da je došlo do povrede prava na odbranu, Tužilaštvo BiH je zaključilo da je Sud BiH zakonsku odredbu primijenio ispravno. Na osnovu svega navedenog, proizlazi da su apelantovi navodi u potpunosti neosnovani, te stoga Tužilaštvo BiH predlaže da Ustavni sud BiH apelaciju odbije kao neosnovanu. V.Relevantni propisi

23. Krivični zakon BiH („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine” br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07,8/10, 47/14, 22/15, 40/15) u relevantnom dijelu glasi: Pokušaj Član 26.

Ko s umišljajem započne činjenje krivičnog djela, ali ga ne dovrši, kaznit će se za pokušaj krivičnog djeia ako se za to krivično djelo može izreći kazna zatvora od tri godine iii teža kazna, a za pokušaj drugog krivičnog djela kad zakon izričito propisuje kažnjavanje i za pokušaj.

Učinilac će se za pokušaj krivičnog djela kazniti u granicama kazne propisane za to krivično djelo, a može se i blaže kazniti.

Krijumčarenje ljudi Član 189.

Ko u namjeri pribavljanja za sebe ili drugog neke koristi nedozvoljeno prevede ili omogući prevođenje jednog ili više migranata ili drugih lica preko državne granice ili ko u tu svrhu sačini, nabavi ili posjeduje lažne putne ili lične isprave kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.

Ko vrbuje, preveze, sakrije, pruži zaštitu iii na drugi način omogući boravak krijumčarenih lica u Bosni i Hercegovini kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina. Ako je djelo iz stavova (1) i (2) ovog člana počinjeno u sastavu organizirane grupe ili grupi za organizirani kriminal, zioupotrebom službenog položaja ili na način kojim se ugrožava život, zdravije ili sigumost krijumčarenih lica ili je prema njima postupano u svrhu iskorištavanja ili na drugi nečovječan ili ponižavajući način, počinilac će se kazniti kaznom zatvora od tri do petnaest godina. [....]

24. U Zakonu o krivičnom postupku BiH („(Službeni glasnik Bosne i Hercegovine, br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13) relevantne odredbe glase:

Član 14.

Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži iste mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu. (2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su da sa jednakom pažnjom ispituju i utvrđuju činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, ali i one koje mu idu u korist.

Član 15.

Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 263. stav 2.

Pravo Suda da ne dopusti pitanje ili dokaz [....] (2) Ako sudija, odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka i branitelj želi da dokaže nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban, odbit će izvođenje takvog dokaza.

Sadržaj presude Član 290.

(7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.

Bitne povrede krivičnog postupka Član 297 stav 1 tač. d), i), j)i k) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:

[...]

d) ako je povrijeđeno pravo na odbranu, [...]

i) ako se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama ovog zakona ne može zasnivati presuda,

j) ako je optužba prekoračena,

k) ako je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude ili ako presuda uopće ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. [...] VI.Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S 1 K 009357 13 Kž 3 od 3. aprila 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena presuda je donesena 3. aprila 2013. godine, a apelacija je podnesena 24. maja 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

29. Apelant je naveo da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije, pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

31. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.

32. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

33. U vezi s apelantovim navodima kojim ukazuje na povrede prava na pravično suđenje zbog propusta suda proceduralne prirode i povrede pravila dokaznog postupka u konkretnom krivičnopravnom predmetu, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

34. Apelant navodi da je Sud BiH odbio prijedlog odbrane za izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka koji bi svjedočili na okolnosti da je apelant sa porodicom u tranzitu odsjeo kod njih, zatim, prijedlog odbrane apelanta da se kao svjedok sasluša M. A. na okolnosti da je M. A. dogovarao prevoz za Italiju sa E. J. (sin apelanta), a ne sa apelantom, kao i apelantov prijedlog da se kao svjedok sasluša A. J. na okolnosti da je bio sa M. A. iz razloga što apelant ne zna tačnu adresu svjedoka. niti gdje trenutno živi. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH dao obrazloženje zašto nije neophodno provoditi ove dokaze, pa Ustavni sud ne vidi nikakvu proizvoljnost u obrazloženju Suda BiH da dokaze koje je odbrana predložila nije potrebno provoditi s obzirom da je ocijenjeno da drugi dokazi daju dovoljno osnova da se utvrdi krivična odgovornost apelanta. Osim toga, bitno je napomenuti da Sud BiH, suprotno navodima apelanta, nije odbijao samo izvođenje dokaza koje je predlagala odbrana već je odbijao (i) izvođenje dokaza koje je predlagalo Tužilaštvo BiH a što se vidi iz obrazloženja osporenih presuda, s obzirom na to da je Sud BiH odbio prijedlog Tužilaštva BiH da se sasluša svjedok S.B., kao i da se izvrši uvid u zapisnik koji je sačinila Granična policija.

35. Dalje, Ustavni sud zapaža da sud ima ovlaštenje da ne provede sve predložene dokaze, ali mora navesti razloge njihovog odbijanja. Samo odbijanje provođenja nekog dokaza ne predstavlja bitnu povredu, jer u zakonu nije propisano da je sud dužan provesti svaki predloženi dokaz. Naime, odredbom člana 263. stav 2. ZKPBiH propisano je da sudija, odnosno predsjednik vijeća, ukoliko zaključi da okolnosti koje stranka ili branilac želi dokazati nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban, odbit će izvođenje takvog dokaza. U tom smislu, predsjednik vijeća ima obavezu i ovlaštenje da upravlja glavnim pretresom, što obuhvata i otklanjanje svega što odugovlači postupak. Dakle, odbijanje da se provede dokazni prijedlog stranaka i branioca nije povreda procesnih odredaba. Povreda bi mogla postojati ukoliko bi stranke i branilac bili onemogućeni da uopće istaknu svoje dokazne prijedloge, ali što u konkretnoj situaciji sasvim sigurno nije bio slučaj.

36. Dovodeći prethodni stav u kontekst sa apelantovim tvrdnjama, Ustavni sud smatra, suprotno apelacionim navodima, da u apelantovom slučaju nema naznaka da je Sud BiH počinio bitne povrede krivičnog postupka koje navodi apelant koje bi mogle ugroziti njegovo pravo na odbranu. Ustavni sud zapaža da je Sud BiH detaljno i jasno obrazložio činjenice i razloge koje je uzeo kao dokazane i na njima zasnovao presudu da je apelant počinio krivično djelo krijumčarenja ljudi za koje je osuđen. Iz obrazloženja pobijanih presuda jasno proizlazi koje činjenice sud smatra utvrđenim i iz kojih dokaza to proizlazi. Ustavni sud zapaža da je Sud BiH provedene dokaze ocijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi iz čega se ne može izvući zaključak da je Sud BiH počinio povredu dokaznog postupka na koje ukazuje apelant. Ustavni sud nadalje primjećuje da je Sud BiH naveo taksativno dokaze koji su izvedeni pred sudom, da je izvršio uvid i u druge priloge spisa s obzirom na vrstu odluke koju je donio, te da je na taj način izveden zaključak u pogledu postojanja krivičnog djela i apelantove krivične odgovornosti.

37. U vezi sa apelantovim navodima da je mu povrijeđena i presumcija nevinosti, Ustavni sud smatra da obrazloženje i analiza svih provedenih dokaza ne ostavljaju nikakvu sumnju u zaključak Suda BiH o apelantovoj krivici. Također, Ustavni sud zapaža da apelant ne dovodi u pitanje zakonitost izvedenih dokaza, nego način na koji ih je sud ocijenio, odnosno navodne propuste suda da uzme u obzir i dokaze koje je ponudila odbrana. S obzirom na to da se, dakle, apelantovi navodi temelje isključivo na njegovom nezadovoljstvu zbog načina ocjene dokaza, što je Ustavni sud već razmotrio, Ustavni sud smatra da takvi navodi ni na koji način ne pokreću pitanje iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Osim toga, apelant ne navodi, a to se ne može zaključiti ni iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu, koje od činjenica relevantnih za utvrđivanje njegove odgovornosti nisu dokazane na način da zadovolje standard izvan razumne sumnje, a što bi dovelo u pitanje i načelo in dubio pro reo. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno načelo in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, te da su i ti apelantovi navodi neutemeljeni.

38. Ustavni sud zapaža da je Sud BiH prilikom donošenja svojih odluka primijenio relevantne zakonske odredbe, a osporene sudske presude navode sve potrebne razloge na kojima su zasnovane. Stoga je, po mišljenju Ustavnog suda, Sud BiH u obrazloženjima svojih presuda dao jasne i precizne razloge za svoje stavove, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Odluke Sud BiH o apelantovoj krivičnopravnoj odgovornosti zasnovane su na dokazima izvedenim na glavnom pretresu.

39. Iz navedenih razloga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

Ostali navodi

40. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, te iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant te navode nije posebno obrazložio. Ustavni sud smatra da appellant, osim paušalnog pozivanja na navedene odredbe, nije naveo u čemu se sastoji kršenje prava iz tih odredaba u postupku koji je okončan osporenim presudama, a u kojem se odlučivalo o osnovanosti krivične optužbe protiv njega. S obzirom na navedeno, Ustavni sud odbija kao paušalne apelantove navode da je osporenim presudama povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost lica iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, te iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije s obzirom na to da apelant nije dao bilo kakve argumente kojima bi potkrijepio te navode.

VIII.Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je redovni sud za svoje odluke dao detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje kako u pogledu izvedenih dokaza, tako i njihove međusobne povezanosti i ocjene donošenja zaključaka, te kada je apelantu omogućeno da ravnopravno učestvuje u postupku, u okviru zakonom propisanog postupka, pri čemu je primjena materijalnog i procesnog prava bila u skladu s garancijama koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije.

42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2239/13 (A. J.) | Sudska praksa | Aktio