Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1297/16 (F. Š.)

Odluka donesena 07. 06. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Povjeravanje djeteta
  • Razvod braka
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
  • Miješanje u porodični život
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1297/16

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 06. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1297/16, rješavajući apelaciju Fahira Šabanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. juna 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Fahira Šabanovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 P 055676 15 Gž od 23. decembra 2015. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 P 055676 13 P od 21. maja 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Fahir Šabanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica podnio je 23. marta 2016. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 P 055676 15 Gž od 23. decembra 2015. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 0 P 055676 13 P od 21. maja 2015. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Fatime Šabanović (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 5. aprila 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 15. aprila 2016. godine a Općinski sud 29. aprila 2016. godine. Tužiteljica u ostavljenom roku nije dostavila odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Općinskog suda broj 33 0 P 055676 13 P od 21. maja 2015. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, razveden je brak apelanta i tužiteljice, zajedničko malodobno dijete A.Š. (u daljnjem tekstu: zajedničko dijete ili malodobna kćer), rođena 1. jula 2007. godine, povjerena je na dalju brigu, čuvanje i odgoj majci kao zakonskoj zastupnici. Apelant je obavezan da na ime izdržavanja zajedničkog djeteta doprinosi mjesečno iznos od 150,00 KM, počev od 18. oktobra 2013. godine kao dana podnošenja tužbe pa ubuduće, dok za to postoje zakonski razlozi ili do drugačije odluke suda. Također je apelantu kao ocu određeno kontaktiranje sa kćerkom na način kako je bliže navedeno u izreci presude.

6. U obrazloženju presude su navedene nesporne činjenice iz kojih proizlazi da su apelant i tužiteljica tokom trajanja bračne zajednice stekli zajedničku malodobnu kćer, da je do teškog i trajnog poremećaja bračnih odnosa, te faktičkog prekida bračne zajednice došlo tokom 2012. godine, da zajednica života između apelanta i tužiteljice više nije moguća i da su samim tim ispunjeni uvjeti za razvod braka. S obzirom na to da apelant i tužiteljica u postupku koji je prethodio tužbi nisu postigli sporazum o bitnim pitanjima koja se tiču povjere zajedničkog djeteta, da se tokom parničnog postupka postavilo pitanje da li su parnične stranke psiho-fizički sposobne da vrše roditeljsko staranje o zajedničkom djetetu, Općinski sud je radi zaštite interesa djeteta proveo vještačenja vještaka neuropsihijatra i dječijeg psihologa, te je pribavio socioanamnestičke podatke od Centra za socijalni rad Živinice i Banovići. Općinski sud je na temelju nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatra utvrdio da sa psihijatrijskog aspekta kod tužiteljice i kod apelanta ne postoje zdravstvene smetnje da vrše roditeljsko staranje o malodobnom djetetu. Radi donošenja pravilne odluke o tome kojem će roditelju zajedničko malodobno dijete biti povjereno na brigu, čuvanje i odgoj, provedeno je vještačenje vještaka dječijeg psihologa, te dokazi na temelju kojih su prikupljeni socioanamnestički podaci. Iz nalaza i mišljenja vještaka, zatim, iskaza parničnih stranaka, te socioanamnestičkih podataka koje su dostavili centri za socijalni rad Živinice i Banovići, Općinski sud je odlučio da zajedničko malodobno dijete povjeri majci kao zakonskoj zastupnici, dok je apelantu kao ocu određeno redovno kontaktiranje s djetetom. U vezi sa odlukom koja se tiče povjere malodobnog djeteta, Općinski sud je ocijenio mišljenja oba vještaka, kao i sve druge okolnosti konkretnog slučaja koje proizlaze iz socioanamnestičkih podataka, između ostalog, materijalne i stambene prilike apelanta i tužiteljice, zatim, činjenicu da je tužiteljici kao majci od prekida faktičke bračne zajednice onemogućeno viđanje sa zajedničkim djetetom, te uzrast djeteta (rođeno 1. jula 2007. godine). Ocjenom svega navedenog Općinski sud je zaključio da je u najboljem interesu djeteta da dalji život nastavi s majkom kao zakonskom zastupnicom, smatrajući da je djevojčici tog uzrasta majčina njega i bliskost nužno potrebna za pravilan i zdrav razvoj. Ovakav zaključak, kako je Općinski sud obrazložio, ima uporište u pismenom nalazu i mišljenju vještaka dječijeg psihologa i mišljenju centara za socijalni rad Živinice i Banovići, koji su jedinstveno i saglasno predložili da se dijete povjeri majci na daljnju brigu i odgoj, uz održavanje kontakata s ocem - apelantom na način kako je navedeno u izreci presude.

7. Kantonalni sud je Presudom broj 33 0 P 055676 15 Gž od 23. decembra 2015. godine apelantovu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude je navedeno da apelant prvostepenu presudu pobija u dijelu odluke o povjeri malodobnog djeteta, načinu kontaktiranja i izdržavanja djeteta. U vezi sa neosnovanosti žalbe, Kantonalni sud je iznio činjenično stanje utvrđeno u prvostepenom postupku, te naglasio da se u postupku pred tim sudom kao sporno pojavilo pitanje da li su parnične stranke (apelant i tužiteljica) psiho-fizički sposobne da vrše svoje roditeljsko pravo, odnosno roditeljsko staranje. Upravo iz tih razloga je pribavljen nalaz i mišljenje vještaka neuropsihijatra i vještaka dječijeg psihologa, kao i socioanamnestički podaci za tužiteljicu i apelanta na temelju kojih je utvrđeno činjenično stanje prema kojem je u najboljem interesu malodobnog zajedničkog djeteta da dalji život nastavi s majkom kao zakonskom zastupnicom. S tim u vezi, Kantonalni sud je ponovio sadržaj nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatra prema kojem je tužiteljica ranije bila ovisnik o heroinu, da drogu ne koristi u posljednjih pet godina i da sa psihijatrijskog aspekta ne postoje smetnje da ona vrši roditeljsko staranje. Također je u odnosu na apelanta utvrđeno da sa psihijatrijskog aspekta ne postoji zdravstvena smetnja da on vrši roditeljsko staranje. U takvoj situaciji je prvostepeni sud na temelju nalaza i mišljenja vještaka dječijeg psihologa, te socioanamnestičkih podataka za tužiteljicu i apelanta odlučio da zajedničko malodobno dijete na daljnju brigu i odgoj povjeri majci kao zakonskoj zastupnici, smatrajući da je takva odluka u najboljem interesu djeteta kako iz emocionalnih razloga, tako i svih drugih okolnosti, između ostalog, stambenih i materijalnih. Suprotno žalbenim prigovorima, Kantonalni sud je zaključio da je odluka prvostepenog suda na zakonu zasnovana i da se ne može prihvatiti žalbeni navod prema kojem prvostepeni sud nije ocijenio činjenicu da je tužiteljica napustila bračnu zajednicu i zajedničko dijete i da se nije interesirala za dijete. Ovo iz razloga što je prvostepeni sud upravo tu činjenicu ocijenio u vezi s nalazima i mišljenjima vještaka neuropsihijatra i dječijeg psihologa, a zatim i mišljenjima centara za socijalni rad iz kojih saglasno proizlazi prijedlog da se malodobno dijete povjeri majci. Osim toga, na isti način je ocijenjena okolnost da je tužiteljica bivša ovisnica o heroinu, zbog čega je apelantov žalbeni prigovor i u tom dijelu ocijenjen neosnovanim. U pogledu neosnovanosti apelantovog žalbenog prigovora da se po službenoj dužnosti provjere podaci u pogledu ranije inkriminiranosti tužiteljice, Kantonalni sud je naveo da žalba sa sigurnošću ne tvrdi da postoje te činjenice, već predlaže da se one provjere, što, prema mišljenju Kantonalnog suda, imajući u vidu pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, nema utjecaj na zakonitost prvostepene presude. Također je navedeno da u pogledu izdržavanja malodobnog djeteta apelant u žalbi nije iznio niti jedan konkretan prigovor zbog čega je i u tom dijelu prigovor ocijenjen kao neosnovan.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

8. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

9. Kršenje svih navedenih prava apelant obrazlaže pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem a stoga i pogrešnom primjenom materijalnog prava. Naime, apelant smatra da su u konkretnom slučaju pogrešno ocijenjeni dokazi, naročito u pogledu podobnosti tužiteljice kao bivšeg ovisnika o heroinu da se brine i stara o zajedničkom malodobnom djetetu. Također, smatra da su mu i u postupku pred Kantonalnim sudom povrijeđena navedena prava, jer Kantonalni sud nije prihvatio njegov prijedlog istaknut u žalbi da se na okolnost prošlosti majke djeteta činjenjem inkriminiranih radnji i njene podobnosti pribave novi dokazi. Smatra da je Kantonalni sud morao, radi interesa djeteta, po službenoj dužnosti pribaviti dokaze koji se tiču podobnosti tužiteljice da se brine o zajedničkom djetetu. Apelant smatra da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno i u dijelu odluke koji se odnosi na izdržavanje malodobnog djeteta, jer se u vrijeme podnošenja tužbe, od kada je obavezan da isplaćuje izdržavanje za dijete, dijete nalazilo kod njega.

b) Odgovor na apelaciju

10. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da apelacija nije osnovana i da nijedno od navedenih prava na koja je apelacijom ukazano nije povrijeđeno niti prvostepenom, niti drugostepenom presudom.

11. Općinski sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana, jer je evidentno da je u postupku koji je tužiteljica pokrenula protiv apelanta donesena presuda kojom je razveden brak parničnih stranaka i odlučeno o povjeravanju zajedničkog malodobnog djeteta tužiteljice i apelanta kojem je omogućen redovan kontakt s djetetom.

V. Relevantni propisi

12. U Porodičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 35/05 i 41/05) relevantne odredbe glase:

2. Roditeljsko staranje Član 142.

Ako roditelji ne žive u porodičnoj zajednici, roditeljsko staranje ostvaruje roditelj sa kojim dijete živi. U slučaju kada je drugi roditelj spriječen da se stara o djetetu, ili je nepoznatog boravišta, ili ne izvršava obavezu izdržavanja, ili je nedostupan, roditelj sa kojim dijete živi samostalno odlučuje o zaštiti osobnih, imovinskih i drugih interesa djeteta i nije potrebna saglasnost drugog roditelja.

(1) Odluku o tome sa kojim roditeljem će dijete živjeti donosi sud.

(2) [….] Član 145.

(1) U odluci o staranju o djetetu iz stava 2. člana 142. i čl. 143. i 144. ovog Zakona, sud će odrediti način održavanja osobnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa roditeljem sa kojim ne živi.

(2) U donošenju odluke iz stava 1. ovog člana sud će uvažiti sporazum roditelja, ako je on u najboljem interesu djeteta.

(3) Održavanje osobnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa roditeljem može se ograničiti ili zabraniti samo radi zaštite interesa djeteta.

(4) Sud će po tužbi roditelja ili organa starateljstva, donijeti odluku o prestanku ograničenja ili zabrane održavanja osobnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa roditeljem, ako je to u interesu djeteta.

[...]

VI. Dopustivost

13. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

14. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

15. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 33 0 P 055676 15 Gž od 23. decembra 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 25. januara 2016. godine a apelacija je podnesena 23. marta 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

17. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

18. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

19. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

20. Ustavni sud, prije svega, zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku povjere i izdržavanja zajedničkog malodobnog djeteta apelanta i tužiteljice u kom se odlučivalo o apelantovim građanskim pravima i obavezama. S obzirom na navedeno, apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

21. U vezi s navodima apelacije kojima je ukazano na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, pogrešnu ocjenu dokaza i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

22. Ustavni sud, također, podsjeća na to da i jurisprudencija Evropskog suda smatra brigu o djeci i njihovo povjeravanje jednom od roditelja ili, u izuzetnim slučajevima, nekoj ustanovi pitanjem široke slobode nadležnih organa u procjeni svih relevantnih činjenica u okvirima pozitivnog nacionalnog zakonodavstva. Šta je konkretan interes djece je uvijek primarna procjena. Evropski sud priznaje nadležnim vlastima pravo slobodne procjene o tome kakva je odluka u interesu djece i ne smatra da je neophodno da mijenja odluke nacionalnih sudova, vodeći računa o prevladavajućim društvenim i kulturnim okolnostima. Sud je izrazito svjestan činjenice da su odluke o povjeravanju djece jednoj ili drugoj strani ne samo veoma osjetljive prirode nego s vremenom dovode i do uspostavljanja novih društvenih veza, koje se ne mogu prekinuti ni obnovljenim kontaktima s roditeljima. Zato sud u ovakvim slučajevima svoju ulogu vidi prvenstveno u nadgledanju zakonitosti u procesu odlučivanja i donošenja kvalitetnih odluka o povjeravanju djece na daljnju brigu i čuvanje (vidi, inter alia, Evropski sud za ljudska prava, Olsson v. Švedska, presuda od 27. novembra 1992. godine, Serija A broj 250, stav 90, i Evropski sud za ljudska prava, Johansen v. Norveška, presuda od 7. augusta 1996. godine, 23 EHRR 33, stav 64).

23. Također, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 19/05, i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

24. Zadatak Ustavnog suda u konkretnom slučaju, u smislu prava na pravičan postupak iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jeste da ocijeni da li su redovni sudovi u postupku povjere i izdržavanja zajedničkog malodobnog djeteta apelanta i tužiteljice naveli jasne razloge i interes malodobnog djeteta u pogledu njegovog povjeravanja, te načinu održavanja njihovih ličnih odnosa i neposrednih kontakata. U tom smislu Ustavni sud napominje da su kriteriji za odlučivanje suda u postupcima u kojima odlučuje o povjeravanju djece raznovrsni, te da je sud dužan rukovoditi se najboljim interesom djeteta, a taj interes zavisi od okolnosti koje mogu biti značajne za donošenje odluke među kojima mogu biti želje roditelja, želje djece, stambene, zdravstvene i socijalne prilike oba roditelja, njihove mogućnosti ili integriranost djeteta u određenu socijalnu sredinu. S tim u vezi, Ustavni sud napominje da je sud koji donosi odluku o povjeravanju djece, prema relevantnim odredbama Porodičnog zakona FBiH, dužan pribaviti nalaz i stručno mišljenje organa starateljstva ili drugih specijaliziranih ustanova, te odgovarajućih stručnjaka – psihologa ili psihijatara, a u konačnici i mišljenje djeteta, vodeći računa da se razgovor obavi na adekvatan način i uz pomoć stručnjaka.

25. Polazeći od ovih općih principa, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud, imajući u vidu da se tokom postupka kao sporno pojavilo pitanje da li su apelant i tužiteljica psiho-fizički sposobni da vrše svoje roditeljsko pravo, radi razjašnjenja navedenih okolnosti, proveo vještačenja vještaka neuropsihijatra i vještaka dječijeg psihologa, zatim, pribavio socioanamnestičke podatke centara za socijalni rad, te u svojstvu parničnih stranaka saslušao tužiteljicu i apelanta. Zatim je na temelju analize i ocjene provedenih dokaza, ocjenjujući sve okolnosti konkretnog slučaja koje proizlaze iz socioanamnestičkih podataka (stambene i materijalne prilike), kao i nalaza i mišljenja vještaka dječijeg psihologa donio odluku prema kojoj je zajedničko malodobno dijete povjereno tužiteljici kao majci i zakonskoj zastupnici, dok je apelantu kao ocu djeteta određeno redovno kontaktiranje s djetetom. Osim navedenih dokaza u kojima su iznesena stručna mišljenja i prijedlozi, Općinski sud je prilikom donošenja odluke o povjeravanju djeteta imao u vidu uzrast i spol djeteta, te nužnu potrebu za majčinom njegom i bliskošću za pravilan i zdrav razvoj djeteta, uz redovno kontaktiranje sa ocem (apelantom) na način kako je bliže navedeno u izreci presude. Odluka o povjeravanju djeteta zasnovana je na odredbi iz člana 142. stav 2. Porodičnog zakona FBiH prema kojoj odluku o tome sa kojim roditeljem će dijete živjeti donosi sud. Pri tome Ustavni sud zapaža da je Općinski sud imao u vidu apelantove prigovore koji se tiču ranije ovisnosti o drogi tužiteljice, zbog čega je, radi razjašnjenja te sporne okolnosti, provedeno vještačenje vještaka neuropsihijatra, nakon čega je zaključeno da kod tužiteljice ne postoje smetnje da vrši roditeljsko staranje i da u posljednjih pet godina ne koristi drogu, niti se zapažaju simptomi ovisnosti o heroinu. Iz navedenog proizlazi da je Općinski sud prije donošenja odluke o povjeri malodobnog zajedničkog djeteta, s ciljem donošenja pravilne odluke radi zaštite interesa malodobnog djeteta, proveo dokaze i pribavio stručna mišljenja na temelju kojih je utvrđeno činjenično stanje prema kojem je malodobno dijete povjereno majci na daljnju brigu i odgoj i redovno kontaktiranje s ocem (apelantom) uz detaljno i jasno obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

26. Zaključke prvostepenog suda u pogledu povjere i izdržavanja zajedničkog malodobnog djeteta apelanta i tužiteljice u cijelosti je potvrdio Kantonalni sud, ocijenivši da je u prvostepenom postupku pravilno utvrđeno činjenično stanje i pravilno primijenjeno materijalno pravo, te da je stoga prvostepena presuda zakonita, čija zakonitost navodima žalbe niti u jednom dijelu nije dovedena u pitanje. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud povodom apelantovog žalbenog prigovora koji se tiče tužiteljicine ranije ovisnosti o heroinu i njene navodne inkriminirane prošlosti, koje ponavlja i u apelaciji, jasno ukazao da navedeni prigovori nisu od utjecaja na zakonitost i pravilnost prvostepene presude, jer su ocijenjeni i razjašnjeni u vezi s nalazima i mišljenjima vještaka neuropsihijatra, dječijeg psihologa i pedagoga Centra za socijalni rad, prema kojima ne postoji zdravstvena smetnja da tužiteljica vrši roditeljsko staranje. Također je istaknuto da na zakonitost prvostepene odluke nema utjecaj apelantov zahtjev da se u žalbenom postupku po službenoj dužnosti pribave dokazi radi provjere podataka da je tužiteljica kažnjavana za krivična djela, jer apelant u žalbi na te okolnosti nije predložo nove dokaze, već je predložio provjeru postojanja činjenica u koje sumnja. Imajući u vidu navedeno, kao i detaljne i jasne razloge Općinskog suda, koje je kao pravilne prihvatio i Kantonalni sud, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazivalo na proizvoljno postupanje tih sudova pri donošenju odluke o povjeri i izdržavanju zajedničkog malodobnog djeteta apelanta i tužiteljice.

27. Stoga, uzimajući u obzir navedene principe i navode iz apelacije, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih presuda dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odluke, te da primjena relevantnih odredaba Porodičnog zakona FBiH ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na porodični život

28. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (…)

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

29. Član 8. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

30. Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda (vidi presudu Berhebab od 21. juna 1988. godine) prema kojoj „od trenutka rođenja djeteta i samom činjenicom njegovog rođenja između njega i njegovih roditelja postoji veza koja predstavlja porodični život čak i ako roditelji ne žive zajedno“ iz čega proizlazi da ovi odnosi ulaze u domen prava koja su zaštićena članom 8. stav 1. Evropske konvencije. Dalje, podržavajući vlastitu jurisprudenciju u sličnim predmetima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 60/03 od 23. jula 2004. godine, tačka 27), Ustavni sud zapaža da član

8. Evropske konvencije ne sadrži specifične propise koji se tiču pitanja koji od roditelja treba da dobije staranje nad djetetom. Ukoliko se porodična zajednica raspadne razvodom, o tim pitanjima se u principu odlučuje na osnovu relevantnog domaćeg zakona. Iz člana 8. Evropske konvencije, dakle, ne može se izvući prioritet za bilo kojeg od dva roditelja. Svaka odluka oko davanja starateljstva nad djecom podrazumijeva miješanje u pravo na poštivanje porodičnog života jednog ili oba roditelja.

31. Dovodeći navedeni stav u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, za Ustavni sud je neupitno da osporene odluke predstavljaju miješanje u apelantovo pravo na porodični život. Međutim, Ustavni sud smatra da je odluka o povjeravanju malodobnog zajedničkog djeteta tužiteljici kao majci i zakonskoj zastupnici i održavanju ličnih neposrednih kontakata između malodobnog djeteta i apelanta donesena na osnovu ocjene svih odlučnih činjenica, među kojima stručnih nalaza i mišljenja vještaka i u najboljem interesu malodobnog djeteta, te na osnovu relevantnih zakonskih odredaba koje su primijenjene u konkretnom slučaju. Navedena odluka ne ometa pravo pristupa apelanta malodobnom djetetu koje je povjereno tužiteljici na dalju brigu i odgoj, niti okončava njegov porodični život s malodobnim djetetom, niti prekida autentičnost njihovih porodičnih veza. Dalje, osporene presude su donesene uz poštivanje svih materijalnih i procesnih odredbi relevantnog prava, te u interesu malodobnog djeteta, čime se ispunjava uvjet iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije. Iz navedenog proizlazi da je miješanje u apelantov porodični život bilo u skladu sa zakonom (član 142. Porodičnog zakona FBiH), da je to bila nužna mjera u demokratskom društvu (jer odluka o povjeravanju malodobne djece jednom od roditelja i održavanju ličnih kontakata apelanta s malodobnim djetetom se mora donijeti kad zajednički život tih roditelja više nije moguć), a takva odluka (o povjeravanju malodobnog djeteta i održavanju ličnih kontakata djeteta s apelantom) donesena je u interesu djeteta.

32. Kako je Ustavni sud već zaključio, u konkretnom slučaju je odluka o povjeravanju djeteta donesena na osnovu ocjene svih odlučnih činjenica i u najboljem interesu djeteta, uz uvažavanje i primjenu pozitivnih zakonskih odredaba. U interesu društvene zajednice jeste da se, ako već roditelji ne mogu postići sporazum, djeci omoguće najbolji uvjeti za zaštitu i odgoj, pa činjenica da je konačnom odlukom malodobno dijete povjereno na daljnju brigu i odgoj majci kao zakonskoj zastupnici ukazuje da nema kršenja prava iz člana 8. Evropske konvencije i člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine.

Ostali navodi

33. Apelant je ukazao da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navode o povredi ovog prava apelant temelji na identičnim navodima (činjeničnom stanju i primjeni materijalnog prava) koji su već detaljno ispitani u ovoj odluci u vezi sa pravom na pravično suđenje. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII. Zaključak

34. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i ocjene dokaza, tako i u pogledu primjene relevantnih odredaba Porodičnog zakona FBiH, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

35. Također, nije povrijeđeno pravo na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada su redovni sudovi odluku o povjeravanju na daljnju brigu i odgoj malodobnog djeteta donijeli primjenom relevantnih materijalnih odredbi Porodičnog zakona FBiH, jer je miješanje u apelantov privatni i porodični život bilo zasnovano na zakonu kao nužna mjera u demokratskom društvu, a takva odluka donesena je u interesu malodobnog djeteta.

36. Ustavni sud, također, zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za utvrđeno činjenično stanje, ocjenu dokaza i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1297/16 (F. Š.) | Sudska praksa | Aktio