Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1795/13 („Hidrogradnja“ d.d. Sarajevo)

Odluka donesena 07. 06. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Aktivna legitimacija
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1795/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 06. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. juna 2016. godine, u predmetu broj AP-1795/13, rješavajući apelaciju „Hidrogradnja“ d.d. Sarajevo na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Hidrogradnja“ d.d.

Sarajevo podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 014409 12 Rev od 7. februara 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Hidrogradnja“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nedeljko Bursać, advokat iz Sarajeva, podnio je, 25. aprila 2013. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 014409 12 Rev od 7. februara 2013. godine. Apelant je dopunio apelaciju 12. februara i 16. septembra 2014. godine.

2. Općinski sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je presudom broj 09 65 PS 014409 03 PS 2 od 7. novembra 2011. godine obavezao apelanta da „Bosnaplod“ Export Import d.d. Sarajevo, pravnom slijedniku DP „Bosnaplod“ Export Import Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužilac) isplati označeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom od označenog datuma pa do isplate, kao i da mu nadoknadi troškove postupka u označenom iznosu, dok je u preostalom dijelu u pogledu troškova postupka, tužitelj odbijen. Također je odbijen protivtužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu tuženi isplati precizirani novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka..

3. Iz obrazloženja presude proizlazi da je prednik tužioca tužbom od 15. februara 1991. godine pokrenuo parnični postupak protiv prednika apelanta radi duga. Viši privredni sud u Sarajevu je presudom broj PS 702/91 od 12. novembra 1991. godine obavezao apelantovog prednika da predniku tužioca isplati označeni novčani iznos sa kamatom od označenog datum. Vrhovni sud BiH je rješenjem broj Pž 123/92 od 27. jula 1992. godine uvažio žalbu apelantovog prednika, presudu Višeg suda ukinuo i predmet vratio na ponovno odlučivanje.

4. Nadalje, iz obrazloženja presude, pored ostalog, proizilazi da je apelantov prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužioca odbijen kao neosnovan. U vezi s tim je ukazano da je uvidom u aktuelne izvode iz sudskih registara utvrđeno da su tužilac i apelant pravni slijednici svojih prednika iz tužbe podnesene 15. februara 1991. godine, te da je Odjel registra privrednih društava obavijestio sud da tužilac nije brisan iz sudskog registra.

5. Kantonalni sud je, rješavajući po žalbi apelanta, presudom broj 65 0 Ps 014409 12 Pž od 9. maja 2012. godine apelantovu žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinači u pogledu iznosa dugakoji apelant treba platiti tužiocu(na način da ga je obavezao na plaćanje nižeg iznosa od onog na koji je obavezan prvostepenom presudom) , kao i početka računanja zakonske zatezne kamate na ovako određeni iznos (od 1995. godine umjesto 1991. godine), dok je u preostalom dijelu apelantova žalba odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena.

6. Iz obrazloženja presude, pored ostalog, proizilazi da je Kantonalni sud zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da su apelant i tužilac pravni slijednici svojih prednika iz tužbe od 15. februara 1991. godine jer takav zaključak proizlazi iz izvoda iz sudskog registra. Neosnovanim su ocjenjeni navodi o nedostatku stranačke sposobnosti tužioca zbog neusklađivanja sa odredbama Zakona o privrednim društvima. U vezi s tim je ukazano da je prvostepeni sud provjerom podataka upisanih u Registar privrednih društava utvrdio da tužilac nije brisan iz registra poslovnih subjekta zbog čega ima svojstvo pravnog lica i može biti stranka u postupku a da je članom 5. Zakona o privrednim društvima određeno da se svojstvo pravnog lica stiče upisom u registar. Neosnovanim je ocijenjen i apelantov prigovor koji se odnosio na označavanje naziva tužioca i lica ovlaštenog za zastupanje obzirom da je iz naziva tužioca i lica ovlaštenog za zastupanje jasno o kom se poslovnom subjektu radi.

7. Vrhovni sud je presudom broj 65 0 Ps 014409 12 Rev od 7. februara 2013. godine apelantovu reviziju djelimično uvažio i drugostepenu presudu preinačio u djelu odluke o kamati tako da je apelant obavezan da na dosuđeni iznos plati zakonsku zateznu kamatu po stopi koju banke u mjestu ispunjenja plaćaju na devizne štedne uloge po viđenju, dok je u preostalom dijelu revizija odbijena.

8. Iz obrazloženja presude, pored ostalog, proizilazi da je neosnovanim ocjenjen apelantov prigovor da tužilac, označen kao „Bosnaplod“ Export Import d.d. Sarajevo nema svojstvo pravnog lica, kao i da apelant nije bio u poslovnom odnosu sa ovim preduzećem, već sa preduzećem pod nazivom UPI RO „Export Import“ Sarajevo. U vezi s tim je ukazano da je prema članu 291. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) stranka može biti svaka fizička i pravna osoba. Nadalje, ukazano je da je stranačka sposobnost procesna pretpostavka, na koju sud pazi po službenoj dužnosti tokom cijelog postupka (član 293. i 295, u vezi s članom 221. i 241. ZPP). Osoba koja nema stranačku sposobnost ne može biti stranka u postupku, te sud s njom ne može raspravljat, niti na osnovu takvog raspravljana donijeti meritornu odluku. Nadalje, Vrhovni sud je zaključio da je drugostepeni sud navedeni prigovor apelanta pravilno raspravio navodeći da su apelant i tužilac pravni slijednici svojih prednika koji su bili u poslovnom odnosu, da tužilac nije brisan iz sudskog registra, te da su s tim u vezi dati pravilni i potpuni razlozi, koje u cjelini prihvata i ovaj sud.

9. Općinski sud je zaključkom broj 65 0 Ip 303306 12 Ip od 4. februara 2014. godine, donesenom u izvršnom postupku po prijedlogu tužioca kao tražioca izvršenja, odredio provođenje rješenja o izvršenju od 6. februara 2013. godine na novčanim sredstvima na označenom transakcijskom računu apelanta.

10. Federalno ministarstvo pravde je aktom broj 01-49-1152/14 od 13. marta 2014. godine i aktom broj 02-49-1152/14 od 22. aprila 2014. godine zatražilo dostavljanje informacije od Općinskog suda u pogledu statusa preduzeća „Bosnaplod export import“ d.d. Sarajevo (tužilac) u glavnoj knjizi Registra poslovnih subjekata, kao i dostavljanje informacije da li je Općinski sud postupio u skladu sa obavezom propisanom članom 385. Zakona o privrednim društvima.

11. Općinski sud je, postupajući po službenoj dužnosti, donio rješenje broj 065-0-Reg-14-001030 od 25. aprila 2014. godine kojim se utvrđuje prestanak rada „Bosnaplod export-import“ d.d. u mješovitoj svojini za proizvodnju, unutrašnji i spoljnotrgovinski promet p.o. Sarajevo (tužilac).

12. Kantonalni sud je rješenjem broj 65 0 Ps 014409 14 Pvlž od 17. novembra 2014. godine, koje je potvrđeno rješenjem vijeća istog suda broj 65 0 Ps 014409 14 Pvlž od 7. januara 2015. godine, odbio apelantov prijedlog za ponavljanje postupka okončanog presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Ps 014409 12 Pž od 9. maja 2012. godine. U obrazloženju rješenja je, pored ostalog, ukazano da se činjenica na kojoj je prijedlog za ponavljanje postupka temeljen, tj. da je rješenjem Općinskog suda broj 065-0-Reg-14-001030 od 25. aprila 2014. godine utvrđen prestanak rada tužioca, desila nakon što je donesena odluka drugostepenog suda. S tim u vezi je ukazano i da je tokom trajanja predmetne parnice pa sve do njenog okončanja tužilac imao pravnu sposobnost jer je bio upisan u sudski registar, te da upis u sudski registar ima pravno dejstvo prema trećim osobama od dana upisa do dana brisanja podataka iz sudskog registra.

13. Apelant tvrdi da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

14. Apelant tvrdi da je pogrešan zaključak da je tužilac bio aktivno legitimisan za podnošenje tužbe u konkretnoj pravnoj stvari jer pravno lice sa nazivom iz presude nikad nije bilo upisano u sudski registar („Bosnapolod“ Export Import d.d.). Nadalje, apelant smatra da je tužilac izgubio stranačku sposobnost i pravo da se pojavljuje u pravnom prometu i po osnovu člana 382. Zakona o privrednim društvima jer svoje poslovanje nije uskladio sa ovim zakonom u ostavljenom roku. S tim u vezi apelant je ukazao i na član 378. stav 1. tačka 3. Zakona o privrednim društvima, ukazujući da u slučaju kada privredno društvo nije uskladilo svoje poslovanje sa navedenim zakonom, registarski sud po službenoj dužnosti oglašava prestanak rada i pokreće likvidaciju takvog društva. Po njegovom mišljenju predmetni postupak je trebalo prekinuti do okončanja naprijed navedenog zakonskog postupka, da je ovo isticao i u svojoj žalbi na prvostepenu presudu ali da se o ovom prigovoru Kantonalni sud nije izjasnio. Nadalje, apelant je ukazao da je u postupku pred redovnim sudovima bila nesporna i činjenica da je u toku sudski spor u kom Agencija za privatizaciju Kantona Sarajevo želi raskinuti ugovor o privatizaciji, što je, po njegovom mišljenju također predstavljalo razlog za prekid konkretnog postupka. Najzad, apelant tvrdi i da potraživanje koje je bilo predmet konkretnog spora nije evidentirano u početnom bilansu stanja tužioca, a u prilog čega je uz apelaciju priloženo pismo Agencije za privatizaciju od 29. juna 2012. godine. Apelant tvrdi da je prvostepeni sud prihvatio njegov prijedlog da se od tužioca zatraži uvid u početni bilans stanja, ali da nije dao bilo kakvo obrazloženje zbog čeg ovaj dokaz, u skladu sa članom 135. ZPP nije i zatražio od tužioca odnosno nije ga proveo. Apelant je istakao da je na ovo ukazivao i u žalbi i u reviziji ali da ni Kantonalni kao ni Vrhovni sud na ove navode nisu odgovorili.

15. U dopuni apelacije od 12. februara 2014. godine apelant je obavijestio Ustavni sud da je Općinski sud donio zaključak od 4. februara 2014. godine kojim je odredio provođenje rješenja o izvršenju od 6. februara 2013. godine na novčanim sredstvima na označenom transakcijskom računu apelanta.

16. U dopuni apelacije od 16. septembra 2014. godine apelant je obavijestio Ustavni sud da je Općinski sud je, postupajući po službenoj dužnosti, donio rješenje broj 065-0-Reg-14-001030 od 25. aprila 2014. godine kojim se utvrđuje prestanak rada „Bosnaplod export-import“ d.d. u mješovitoj svojini za proizvodnju, unutrašnji i spoljnotrgovinski promet p.o. Sarajevo (tužilac).

Relevantni propisi

17. Zakon o privrednim društvima („Službene novine FBiH“ br. 23/99, 45/00, 2/02, 6/02, 29/03, 68/05, 91/07, 84/08, 88/08, 7/09 i 63/10) u relevantnom dijelu glasi:

Član 5.

Svojstvo pravnog lica Društvo stiče danom upisa u registar društava.

Član 70.

Društvo prestaje gubitkom svojstva pravnog lica.

Društvo prestaje na dan upisa prestanka u registar društava.

(…)

18. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 291.

(1) Stranka u postupku može biti svako fizičko i pravno lice.

(…) Član 293.

(…) (3) U toku cijelog postupka sud će, po službenoj dužnosti, paziti može li lice koje se pojavljuje kao stranka u postupku biti stranka u postupku i je li parnično sposobno, zastupa li parnično nesposobnu stranku njen zakonski zastupnik i ima li zakonski zastupnik posebna ovlaštenja kad su ona potrebna.

19. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

20. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

21. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je Vrhovni sud pri donošenju osporene presude primijenio relevantno pravo raspravljajući apelantov prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužioca. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 58/05).

22. Ustavni sud ukazuje da iz obrazloženja odluka redovnih sudova proizilazi da je u vrijeme kada je vođen i pravosnažno okončan predmetni parnični postupak (presuda Kantonalnog suda od 9. maja 2012. godine, odnosno presuda Vrhovnog suda od 7. februara 2013. godine) tužilac bio upisan u sudski registra, tj. da je imao svojstvo pravnog lica u smislu člana 5. Zakona o privrednim društvima, pa da je, shodno članu 291. ZPP, mogao da se pojavljuje kao stranka u postupku. U prilog ovog zaključka govori i rješenje Općinskog suda broj 065-0-Reg-14-001030 od 25. aprila 2014. godine kojim se utvrđuje prestanak rada tužioca, koje je apelant predočio Ustavnom sudu u dopuni apelacije od 16. septembra 2014. godine. Pri tome Ustavni sud ukazuje da je predmet raspravljana u postupku okončanom osporenom presudom nije bila i pravna valjanost upisa u registra privrednih društva tužioca, a na što se odnosi suština apelantovih navoda, već je predmet konkretne parnice bila isplata duga, proistekla iz ugovornog odnosa između prednika tužioca i prednika apelanta, u kojem su redovni sudovi dali eksplicitne razloge za zaključak da je tužilac aktivno legitimisan u konkretnoj parnici.

23. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

24. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

25. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman