Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1941/13 (S. O.)
Odluka donesena 07. 06. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Penzija
- Upravni spor
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o pravima demobiliziranih branilaca i članova njihovih porodica · čl. 1, 22
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o pravima demobiliziranih branilaca i članova njihovih porodica
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o pravima demobiliziranih branilaca i članova njihovih porodica
- Zakon o izmjeni Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 57
Predmeti (1)
AP-1941/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 06. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. juna 2016. godine, u predmetu broj AP-1941/13, rješavajući apelaciju Saliha Omerovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Saliha Omerovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 U 005795 12 Uvp od 8. februara 2013. godine i presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 005795 10 U od 10.
februara 2012. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Salih Omerović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tojšića, podnio je 4. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, koji je podneskom broj P-79/13 od 7. maja 2013. godine predmet proslijedio Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), kao nadležnom sudu, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 U 005795 12 Uvp od 8. februara 2013. godine i presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 U 005795 10 U od 10. februara 2012. godine.
Činjenično stanje
2. Iz stanja spisa proizilazi da je apelant 4. decembra 2009. godine Kantonalnoj administrativnoj službi u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalna služba) podnio zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju na osnovu tada važećih odredbi Zakona o pravima demobilisanih branilaca i članova njihovih porodica. Kantonalna služba je, odlučujući o zahtjevu, donijela rješenje matični broj 3195898674 od 29. aprila 2010. godine, kojim je odbila apelantov zahtjev za priznavanje prava na starosnu penziju uz obrazloženje da nisu ispunjeni uslovi iz člana
22. Zakona o pravima demobiliziranih branilaca i članova njihovih porodica („Službene novine FBiH“ br. 61/06 do 32/08).
3. Federalni zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Federalni zavod PIO) je rješenjem broj FZ3/2-3195898674 od 6. oktobra 2010. godine apelantovu žalbu izjavljenu protiv rješenja Kantonalne službe odbio i prvostepeno rješenje potvrdio. U obrazloženju predmetnog rješenja je citirana odredba člana 2. stav 3. Zakona o pravima demobilisanih branilaca kojom je propisano da se dobrovoljcem u organiziranju otpora, smatra pripadnik vojnih i policijskih jedinica koji je učestvovao u pripremi za odbranu i u odbrani Bosne i Hercegovine u periodu od 18. septembra 1991. do 19. juna 1992. godine, kao i drugo lice koje nije bilo vojni obveznik u vrijeme dobrovoljnog stupanja u oružane snage i ostali u oružanim snagama najmanje dvije godine, te da nisu otpušteni na osnovu dezerterstva iz oružanih snaga, dok se veteranom, u smislu ovog Zakona, smatra lice koje je stupilo u jedinice oružanih snaga u periodu od 19. juna 1992. godine do kraja 1992. godine i demobilizirano od nadležnog vojnog organa, ali ne na osnovu dezerterstva iz oružanih snaga. Osim toga, u obrazloženju rješenja su citirane i odrebe člana 22. istog Zakona, kojom je propisano da dobrovoljac u organiziranju otpora iz člana 2. stav 3. ovog Zakona, kojem je priznato učestvovanje u odbrani Bosne i Hercegovine u trajanju od najmanje dvije godine, stiče pravo na starosnu penziju kada navrši 55 godina života i najmanje 30 godina penzijskog staža, pod uvjetima i na način propisan Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine Federacije BiH“, br. 29/98 do 4/09) i člana 23. istog Zakona kojom je propisano da veteran iz člana 2. stav 4. ovog Zakona, kojem je priznato učestvovanje u odbrani Bosne i Hercegovine u trajanju od najmanje dvije godine, stiče pravo na starosnu penziju sa navršenih 35. godina penzijskog staža, bez obzira na godine života, odnosno pravo na starosnu penziju kada navrši 60 godina života i najmanje 20. godina penzijskog staža, pod uvjetima i na način propisan Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju. Nadalje je istaknuto da je u prvostepenom postupku utvrđeno da apelant ima status dobrovoljca ali da na dan podnošenja zahtjeva nije ispunio uslove iz čl. 22. i 23. Zakona o pravima demobilisanih branilaca, jer je na dan podnošenja zahtjeva 4. decembra 2009. godine imao 54 godine života i ostvaren penzijski staž u trajanju od 32 godine, šest mjeseci i 12 dana. Osim toga, Federalni zavod PIO je istakao da je 27. februara 2010. godine stupio na snagu Zakon o prestanku važenja Zakon o pravima demobiliziranih branilaca i članova njihovih porodica („Službene novine FBiH“ broj 9/10) kojim je u članu 1. propisano da Zakon o pravima demobiliziranih branilaca i njihovih porodica („Službene novine FBiH“ br. 61/06, 27/08 i 32/08) prestaje da važi 1. maja 2010. godine, dok je članom 2. istog zakona propisano da se nakon stupanja na snagu tog zakona, neće uzimati u razmatranje novi zahtjevi, tako da nije osnovan apelantov žalbeni navod da bi 6. marta 2010. godine, kada napuni 55 godina života, ispunio uslove za starosnu penziju, jer je citirani zakon prestao važiti 1. maja 2010. godine, s tim da se zahtjevi za starosnu penziju po tom zakonu, podnešeni nakon 27. februra 2010. godine, ne bi razmatrali. Imajući u vidu sve navedeno, Federalni zavod PIO-a je zaključio da je prvostpeno rješenje pravilno i na zakonu zasnovano, a žalba neosnovana.
4. Iz stanja spisa proizilazi da je apelant pred Kantonalnim sudom pokrenuo upravni spor protiv rješenja Federalnog zavoda PIO. Kantonalni sud je donio presudu broj 03 0 U 005795 10 U od 10. februara 2012. godine kojim je tužba odbijena kao neosnovana.
5. Odlučujući o apelantovom zahtjevu za vanredno peispitivanje presude Kantonalnog suda od 10. feburara 2012. godine, Vrhovni sud je donio presudu broj 03 0 U 005795 12 Uvp od 8. februara 2013. godine kojom je zahtjev odbio kao neosnovan. U obrazloženju presude je navedeno da iz spisa proizlazi nesporna činjenica da je apelant 4. decembra 2009. godine podnio prvobitni zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju, na osnovu tada važećih odredbi citiranog Zakona o pravima demobilisanih branilaca i članova njihovih porodica („Službene novine Federacije BiH“ br. 61/06, 27/08, 32/08 i 9/10), kada je imao 54 navršene godine života (rođen 6. marta 1955. godine), kao jedan od potrebnih uslova (uz svojstvo dobrovoljca) prema članu 22. navedenog materijalnog zakona, za sticanje prava na starosnu penziju, na način propisan federalnim Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju, prema čijim odredbama se prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja stiču danom ispunjenja uslova propisanih ovim zakonom. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je u upravnom postupku utvrđeno, da je apelant, tek 6. marta 2010. godine, kada je napunio 55 godina života, ispunio potrebni uslov u pogledu godina života (pored nespornog statusa dobrovoljca) za ostvarivanje traženog prava, pa se u takvom slučaju smatra da je na taj dan apelant podnio novi zahtjev za ostvarivanje traženog prava, jer je tada imao sve potrebne uslove za ostvarivanje prava na starosnu penziju prema odredbi člana 22. Zakona o pravima demobilisanih branilaca i članova njihovih porodica. Međutim, tada je već bio na snazi Zakon o prestanku važenja Zakona o pravima demobilisanih branilaca i članova njihovih porodica, koji je objavljen u „Službenim novinama Federacije BiH“, broj: 9/10, dana 26. februara 2010. godine i prema članu 5. tog zakona, stupio na snagu narednog dana od dana objavljivanja, dakle 27. februara 2010. godine, a čijim je članom 2. izričito propisano da se nakon stupanja na snagu ovog zakona neće uzimati u razmatranje novi zahtjevi. Imajući u vidu navedeno, to znači da, bez obzira kada je rješavano po apelantovom zahtjevu od 4. decembra 2009. godine, istog ili bilo kojeg dana do 6. marta 2010. godine, taj prvobitni apelantov zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju bi bio odbijen, s obzirom da u vrijeme njegovog podnošenja nije ispunjen uslov u pogledu godina života, a na dan 6. marta 2010. godine, kada je tužitelj ispunio uslov u pogledu godina života (čime bi ispunio sve potrebne uslove za ostvarivanje prava na starosnu penziju prema članu 22. Zakona o pravima demobilisanih branilaca i članova njihovih porodica), smatra se da je podnio novi zahtjev, koji u smislu ograničenja iz citiranog člana 2. navedenog Zakona o prestanku važenja Zakona o pravima demobilisanih branilaca i članova njihovih porodica, nije mogao ni biti razmatran. Vrhovni sud je također naveo da nisu osnovani navodi iz zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke da apelant i kao veteran (a ne samo kao dobrovoljac) ispunjava sve uslove za penziju po odredbama Zakona o pravima demobilisanih branilaca i članova njihovih porodica. Naime, član 23. tog zakona propisuje da veteran kojem je priznato učestvovanje u odbrani Bosne i Hercegovine u trajanju od najmanje dvije godine, stiče pravo na starosnu penziju sa navršenih 35 godina penzijskog staža, bez obzira na godine života, odnosno pravo na starosnu penziju kada navrši 60 godina života i najmanje 20 godina penzijskog staža, pod uvjetima i na način propisan Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju. Kako je u postupku ustanovljeno da apelant nije imao navršenih 35 godina penzijskog staža, niti 60 godina života, u vrijeme podnošenja svog zahtjeva, to mu ni po ovom osnovu nije pripadalo pravo na starosnu penziju u skladu sa odredbama citiranog zakona.
Apelacioni navodi
6. Apelant se nije direktno pozvao na povrede njegovih prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine odnosno Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), ali iz dokumentacije priložene u spisu i iz navoda apelacije proizlazi da ukazuje na povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Povredu navedenog prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Naime, apelant je, između ostalog, naveo da mu nije uvažen radni staž u periodu od 1992. godine do 1995. godine, a sve u cilju da izgubi pravo na penziju, istakavši da se Armija BiH uračunva u duplom trajanju.
Relevantni propisi Zakon o pravima demobilisanih branilaca i članova njihovih porodica FBiH („Službene novine FBiH“ br. 61/06, 27/08 i 32/08) u relevantnom dijelu glasi:
Član 22.
Dobrovoljac u organiziranju otpora iz člana 2. stav 3. ovog Zakona kojem je priznato učestvovanje u odbrani Bosne i Hercegovine u trajanju od najmanje dvije godine stiče pravo na starosnu penziju kada navrši 55 godina života i najmanje 30 godina penzijskog staža, pod uvjetima i na način propisan Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službene novine Federacije BiH", br. 29/98, 49/00, 32/01 i 73/05) Član 23.
Veteran iz člana 2. stav 4. ovog Zakona kojem je priznato učestvovanje u odbrani Bosne i Hercegovine u trajanju od najmanje dvije godine stiče pravo na starosnu penziju sa navršenih 35 godina penzijskog staža, bez obzira na godine života, odnosno pravo na starosnu penziju kada navrši 60 godina života i najmanje 20 godina penzijskog staža, pod uvjetima i na način propisan Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju.
Zakon o prestanku važenja Zakona o pravima demobilisanih branilaca i članova njihovih porodica FBiH („Službene novine FBiH“ broj 9/10) u relevantnom dijelu glasi: Član 2.
Nakon stupanja na snagu ovog zakona neće se uzimati u razmatranje novi zahtjevi. Dopustivost
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su redovni sud, a prethodno i upravni organi, u obrazloženjima svojih odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman