Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1940/13 (M. H.)

Odluka donesena 07. 06. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pretpostavka nevinosti
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Dokaz
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1940/13

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 06. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1940/13, rješavajući apelaciju Muradifa Hamzabegovića, na osnovu člana VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. juna 2016. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Muradifa Hamzabegovića podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 003606 11 K od 8. maja 2012. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 003606 12 Kž od 23. januara 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Muradif Hamzabegović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Kerim Čelik, advokat iz Sarajeva, podnio je 7. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 003606 11 K od 8. maja 2012. godine i Presude Suda BiH broj S1 2 K 003606 12 Kž od 23. januara 2013. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 25. aprila 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Odgovor na apelaciju Sud BiH je dostavio 28. aprila 2016. godine, a Tužilaštvo BiH 4. maja 2016. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Suda BiH broj S1 2 K 003606 11 K od 8. maja 2012. godine, apelant je, između ostalog, proglašen krivim da je radnjama opisanim pod tačkama 1, 2, 3, 5. i 8. izreke presude počinio krivično djelo Udruživanje radi činjenja krivičnih djela iz člana 249. stav 1. KZBiH, i pod tačkama 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7. i 8. produženo krivično djelo Krijumčarenje ljudi iz člana 189. stav 1. KZBiH, u vezi sa članom 29. i 54. KZBiH, pa ga je sud primjenom navedenih zakonskih odredbi te na osnovu člana 39, 42. i 48. te 41. i 46. KZBiH, za počinjeno krivično djelo Udruživanje radi činjenja krivičnih djela, iz člana 249. stav 1. KZBiH, osudio na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci, te za počinjeno krivično djelo krijumčarenje ljudi, iz člana 189. stav 1. KZBiH, u vezi sa članom 29. i 54. KZBiH, utvrdio kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci, pa ga primjenom odredbi člana 53. KZBiH, osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od šest godina, te istovremeno za počinjeno krivično djelo krijumčarenje ljudi, iz člana 189. stav 1. KZBiH, u vezi sa članom 29. i 54. KZBiH, kao sporednu kaznu izrekao novčanu kaznu u iznosu od 20.000,00 KM. Istom presudom, Sud BiH je na osnovu člana 110. stav 1. KZBiH odlučio da se od apelanta oduzme imovinska korist u iznosu od 35.500,00 KM i protuvrijednost iznosa od 32,400,00 eura prema važećem kursu Centralne banke BiH na dan donošenja presude, te apelanta obavezao na plaćanje troškova krivičnog postupka čiji će iznos sud utvrditi posebnim rješenjem nakon pribavljanja potrebnih podataka.

6. Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da su u toku dokaznog postupka izvedeni sljedeći dokazi Tužilaštva: saslušani su brojni svjedoci, provedeno vještačenje te su prezentirani brojni materijalni dokazi (sve pobliže navedeno na str. 19-25. presude). Dalje, iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da su za svaku od radnji koja se optužnicom stavljala apelantu na teret detaljno analizirani dokazi optužbe i odbrane na način da su dovođeni u uzajamnu vezu iskazi saslušanih svjedoka, provedeni materijalni dokazi, nalaz i mišljenja vještaka, dati su detaljni razlozi i obrazloženja zbog čega pojedini dokazi nisu prihvaćeni, koji dokazi jesu, te na kojim dokazima je osnovana odluka o postojanju krivičnog djela i krivične odgovornosti apelanta.

7. Naime, Prvostepeno vijeće Suda BiH (u daljnjem tekstu: Prvostepeno vijeće) je utvrdilo da su apelant, kao organizator organizirane grupe, na način pobliže opisan u tačkama 1-8 izreke osporavane presude, zajedno sa Slavišom Boškovićem, Senom Hamzabegović, Vahidom Gagulićem, Samirom Ravančićem, Muratom Muratovićem, Martinom Glavašom, Smajilom Ibrićem, Nihadom Brčaninovićem, Mirom Stanković i s drugim, njima poznatim, osobama kao pripadnicima organizirane grupe, u smislu člana 1. stav 19. KZBiH, organizirano prebacivali državljane Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: migranti) u države Zapadne Evrope, Švicarsku i Francusku, čiji oni nisu državljani i u kojima nemaju odobren boravak ili prijavljeno prebivalište bez ispunjavanja uvjeta za ulazak i boravak u tim državama u skladu sa zakonima tih država, protivno Konvenciji UN-a protiv transnacionalnog organiziranog kriminala i protivno članu 6. Protokola protiv krijumčarenja migranata kopnenim, morskim i zračnim putem, tako da su: međusobnim povezivanjem i dogovaranjem, međusobnim povezivanjem i dogovaranjem sa pripadnicima drugih organiziranih grupa ljudi, koje organiziraju prebacivanje migranata u druge države uz novčanu naknadu, pojedinačno i udruživanjem u organizirane grupe ljudi s ciljem prebacivanja migranata, dogovarali i organizirali prebacivanje migranata putničkim vozilima i čamcima iz Bosne i Hercegovine u Republiku Hrvatsku, te iz Republike Hrvatske u navedene države Zapadne Evrope, do azilantskih centara, nakon čega su se migranti prijavljivali za stjecanje azila države u koju su ilegalno došli, za ugovorenu naknadu u novcu od 1.500,00 eura ili u ugovorenoj vrijednosti u zamjenu dobivali putnička motorna vozila, a taj novac ili vozila su migranti predavali apelantu i Slaviši Boškoviću kao organizatorima i rukovodiocima grupe, te su zajedničkim djelovanjem i međusobno povezanim radnjama u periodu od jula 2009. godine do oktobra 2009. godine organizirano preveli iz Bosne i Hercegovine u Republiku Hrvatsku, Republiku Sloveniju pa dalje u Švicarsku i Francusku veći broj migranata, a zasigurno 47 migranta i time pribavili imovinsku korist u ukupnom iznosu od 35.500,00 KM i 38.400,00 eura. Vezano za svoj zaključak o pojedinačnim radnjama izvršenja krivičnog djela koje je počinio apelant, navedenim u tačkama od 1. do 8. izreke, Prvostepeno vijeće je dalo detaljno obrazloženje za svaku od tih tačaka, zasnovano, prije svega, na iskazima svjedoka i drugim dokazima, sve pobliže opisano na str. 36-52 presude.

8. Iz obrazloženja presude prvenstveno proizlazi da je Prvostepeno vijeće, odlučujući o procesnim pitanjima, na ročištu održanom 16. aprila 2012. godine, odbilo dokazne prijedloge odbrane apelanta iz podneska od 22. marta 2012. godine, u kojem je predloženo saslušanje svjedoka H. I. i Z. I. te H. H., na okolnost da su bili izloženi pritisku policijskih službenika, kao i svjedoka V. I. i A. Dž. na okolnost da su spominjani ranije u toku postupka, kod produženja pritvora, ali ne i nakon potvrđivanja optužnice, te reproduciranje videosnimka iz kojeg bi se vidio navodni pritisak na svjedoke. Sud BiH je zaključio da predloženi svjedoci nemaju značaja za konkretan predmet i da je izvođenje takvih dokaza nepotrebno, s obzirom na to da se radi o svjedocima koji nemaju direktnih saznanja o konkretnom predmetu ili barem takvo što od strane odbrane nije prezentirano sudu. Obrazlažući svoj zaključak, Sud BiH je dalje istakao da okolnost da su predloženi svjedoci bili ispitani od ovlaštenih službenih lica Ministarstva unutrašnjih poslova Tuzlanskog kantona i da su, navodno, u tom procesu bili izloženi nekim pritiscima, ne može dovesti u pitanje iskaze svjedoka koji su već ranije saslušani pred sudom, između ostalog, i na okolnost davanja izjave u toku istrage, i koji su potvrdili da nikakav neprimjeren utjecaj na njih nije vršen, o čemu se sud odredio pri ocjeni iskaza tih svjedoka i u odnosu na prigovore zakonitosti dokaza. Stoga, podaci koje bi predloženi svjedoci eventualno mogli ponuditi nisu relevantni niti s tog aspekta, zbog čega je Prvostepeno vijeće, primjenom člana 263. stav 2. ZKPBiH, odbilo ovaj prijedlog odbrane.

9. U vezi s prigovorima odbrane apelanta da je na svjedoke vršen pritisak i da je radnja prepoznavanja izvršena na nezakonit način, Prvostepeno vijeće je istaklo da je prilikom ispitivanja svakog od svjedoka, čije su izjave iz istrage korištene na glavnom pretresu, pokretano pitanje pod kojim okolnostima i na koji način su sporne izjave pribavljane. U vezi s tim, Prvostepeno vijeće je ukazalo da su svjedoci optužbe, koji su najvećim dijelom bili migranti i na izvjestan način oštećeni inkriminiranim radnjama, bili izuzetno uznemireni prilikom davanja iskaza na glavnom pretresu, pri čemu se jasno dalo vidjeti da je sudnica njima nepoznato okruženje koje izaziva nelagodu i koje je u određenoj mjeri utjecalo na samo svjedočenje, te da je iz iskaza tih svjedoka vidljivo da su na isti način reagirali i pri davanju izjave ovlaštenim službenim licima MUP-a Tuzlanskog kantona, kao i Tužilaštva BiH. Pored navedenog, Prvostepeno vijeće je istaklo da je izvršen uvid u svaki pojedini zapisnik o saslušanju svjedoka, pri čemu je utvrđeno da su svi svjedoci poučeni o svojim pravima i obavezama, koja im po Zakonu pripadaju, te da su svi svjedoci, izuzev svjedoka A. M. i Z. K. potvrdili da nikakvih pritisaka nije bilo, ali su iskazi svjedoka koji su tvrdili da su bili izloženi pritiscima, ocijenjeni neosnovanim, s obzirom na to da su navedeni svjedoci opisujući pritiske službenih lica istakli da im je rečeno da moraju reći sve što znaju i da ne smiju lagati, a radi se o standardnim upozorenjima na prava i obaveze koja se upućuju svim svjedocima i koja su ovlaštena službena lica dužna naglasiti. Pored navedenog, Prvostepeno vijeće je zaključilo da su spomenuti svjedoci bili neuvjerljivi pri opisivanju navodnih pritisaka i da je primjetno njihovo nastojanje da na taj način umanje značaj vlastitih izjava kojima inkriminiraju optužene, što je bilo vidljivo i iz cjelokupnog svjedočenja spomenutih svjedoka.

10. Očitujući se na prigovor apelantove odbrane da je nezakonito provedena radnja prepoznavanja, Prvostepeno vijeće je zaključilo da je iz priloženih zapisnika vidljivo da je procedura prepoznavanja provedena u skladu s relevantnim odredbama člana 85. stav 4. ZKPBiH, gdje su svjedoci opisali izgled lica, čije se prepoznavanje vrši, nakon čega im je prezentiran niz fotografija, s obzirom na to da osiguranje prisustva osumnjičenih i drugih, njemu sličnih lica, nije uvijek jednostavno i moguće, te je stoga zakonom prepoznata ta poteškoća i predviđeno prepoznavanje na osnovu fotografija. Iz iskaza svjedoka, te na osnovu priloženih zapisnika, Prvostepeno vijeće nije našlo nedostatke koje je apelant isticao, zbog čega su odbijeni kao neosnovani prigovori apelanta.

11. Konačno, obrazlažući procesne odluke, Prvostepeno vijeće je navelo da su u činjeničnom opisu optužnice napravljene određene izmjene, kako bi izreka presude odgovarala utvrđenom činjeničnom stanju, pri čemu nije povrijeđen ni subjektivni ni objektivni identitet iz člana 280. ZKPBiH, niti je time prekoračeno prvobitno optuženje, s obzirom da su urađene izmjene rezultat utvrđenog činjeničnog stanja, te da one nisu na štetu optuženih. S tim u vezi, Prvostepeno vijeće je istaklo da sud nije vezan pravnom kvalifikacijom, kako stoji u članu 280. stav 2. ZKPBiH, te zaključilo da u provedenim dokazima optužbe sud nije našao dokazanim da je u organizaciji, kojoj su pripadali optuženi, postojala takva hijerarhija i jasna raspodjela uloga, kontinuitet članstva i jačina organizacije, koja bi ukazivala da je riječ o zločinačkoj organizaciji, odnosno krivčnom djelu iz člana 250. KZBiH, zbog čega je sud radnje optuženih kvalificirao kao krivično djelo Udruživanje radi činjenja krivičnih dijela iz člana 249. KZBiH, pri čemu nije prekoračio optuženje, budući da je navedenim krivičnim djelom zaprijećena blaža kazna od one koja se optuženima stavlja na teret optužnicom, dok se radi o istoj vrsti djela, koje podrazumijeva djelovanje po dogovoru i udruživanju.

12. Prvostepeno vijeće je dalje istaklo da nije prihvatilo tezu odbrane apelanta, da je cijeli krivični postupak rezultat nezakonitih radnji pripadnika policije, odnosno da je apelant namjerno pogrešno identificiran kao lice koje je prevozilo, odnosno prebacivalo migrante. S tim u vezi, Prvostepeno vijeće je istaklo da su svi saslušani svjedoci, u odnosu na tačke koje se apelantu stavljaju na teret, bili decidni da je upravo apelant lice s kojim su dogovarali prebacivanje, koje im je dalo informacije o vremenu i mjestu polaska, kojem su dali novac bilo direktno ili indirektno i ispred čije su kuće kretali prema željenoj destinaciji. Svjedoci, iako dijelom nisu znali ime i prezime, odnosno pune lične podatke, apelanta poznaju prema nadimcima, prepoznaju ga u sudnici, dok su neki od njih poput A. M. susjedi apelantu i poznaju ga duže vrijeme, neki od njih su od lica koja direktno poznaju apelanta dobivali njegov broj telefona, s njim kontaktirali ili se dogovarali lično u kući apelanta. Prvostepeno vijeće je, također, navelo da je sam apelant, kroz unakrsno ispitivanje svjedoka u najvećem broju slučajeva indirektno potvrdio da je bio uključen u pregovore i realizaciju ilegalnih prelazaka migranta. Također, Sud BiH smatra da okolnost da su pojedine radnje apelanta vezane za prijevoz migranata u Hrvatsku, preko legalnih graničnih prelaza, ne umanjuje značaj njegovih djela, odnosno doprinos u ukupnom ostvarivanju djela koje se time ostvaruje. Na ovaj način, prema zaključku Suda BiH, apelant se upustio u radnju izvršenja krivičnog djela, svjestan krajnjeg cilja – prebacivanja migranata do željene destinacije. Zaključak da je apelant organizirao prebacivanje migranta pod tačkama 1, 2, 3, 5. i 8. izreke presude, osim iz iskaza saslušanih svjedoka, proizlazi i iz izjava koje su u toku istrage dali i drugi optuženi. Naime, optuženi Slaviša Bošković je tako u izjavi od 6. jula 2010. godine potvrdio da mu je apelant nudio da za njega prevozi ljude, pa je tako početkom mjeseca jula 2009. godine i počeo sa prevoženjem migranata. Optuženi je opisao u toj izjavi i načelne dogovore, rute i kretanja migranata, opisujući i ilegalne prelaze između Hrvatske i Slovenije, pri čemu je potvrdio i da je za apelanta vozio migrante u Italiju i da mu je apelant za to plaćao. Imajući u vidu navedeno, kao i obrazloženja u pojedinačnim tačkama optužnice, Prvostepeno vijeće je zaključilo da je apelant počinio krivična djela koja mu se optužnicom stavljaju na teret, kako je precizirano u tačkama 1–8 . izreke presude.

13. Prilikom odlučivanja o visini kazne apelantu, Prvostepeno vijeće je navelo da je imalo u vidu njegovu raniju kažnjavanost, činjenicu da je specijalni povratnik, izraženu kriminalnu količinu i svijest, način izvršenja i brojnost radnji apelanta, te da olakšavajuće okolnosti nije našao, osim da je apelant porodičan i otac četvero djece, zbog čega je apelantu izreklo jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od šest godina, nalazeći da će se izrečenom kaznom odgojno djelovati na apelanta da više ne čini krivična djela, a druge odvratiti od činjenja ovih krivičnih djela. Vodeći računa da se radi o krivičnom djelu počinjenom iz koristoljublja, Prvostepeno vijeće je apelantu izreklo i novčanu kaznu u iznosu 20.000,00 KM. U pogledu odluke o oduzimanju imovinske koristi od apelanta, Prvostepeno vijeće je navelo da je u skladu sa članom 110. KZBiH, donijelo odluku da se od apelanta oduzmu iznosi za koje je utvrđeno da je po osnovu izvršenja ovog djela primio od migranata, tako da je zbrajanjem tih iznosa, za koje su svjedoci potvrdili da su predali apelantu direktno ili indirektno, utvrđen iznos ostvarene imovinske koristi.

14. Odlučujući o žalbama koje su apelant, te advokat apelanta i drugih optuženih podnijeli protiv Presude Suda BiH broj S1 2 K 003606 11 K od 8. maja 2012. godine, Apelacijsko vijeće Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelacijsko vijeće) je donijelo Presudu broj S1 2 K 003606 12 Kž od 23. januara 2013. godine kojom je žalbe odbilo kao neosnovane i potvrdilo prvostepenu presudu.

15. Apelacijsko vijeće je, očitujući se na žalbene navode apelantove odbrane kojima su osporavali odluku prvostepenog suda o odbijanju dokaznih prijedloga odbrane, navelo da sud ima ovlaštenje da ne provede sve predložene dokaze, te da je pitanje izvođenja predloženih dokaza odbrane bilo predmet raspravljanja i u prvostepenom postupku pri čemu je dato jasno i detaljno obrazloženje, koje prihvata i to vijeće, da se u konkretnom slučaju radi o svjedocima koji nemaju direktnih saznanja o inkriminiranim radnjama, te da samim tim ne bi doprinijeli utvrđivanju istine u ovom krivičnom postupku. Što se tiče eventualnog neprimjerenog utjecaja na svjedoke u istražnoj fazi ovog postupka, Apelacijsko vijeće je zaključilo da se u pobijanoj presudi navodi da su svi svjedoci Tužilaštva dajući iskaz na glavnom pretresu, između ostalog, bili ispitani i na tu okolnost te da su uglavnom svi izjavili da nikakav neprimjeren utjecaj na njih nije izvršen od službenih lica, što je sud imao u vidu prilikom ocjene njihovih iskaza i zakonitosti dokaza. Stoga, Apelacijsko vijeće je te navode ocijenilo neosnovanim.

16. U vezi s istaknutim žalbenim prigovorima da je je prvostepeni sud povrijedio pravila iz člana 280. ZKPBiH u pogledu subjektivnog identiteta presude i optužbe, Apelacijsko vijeće je istaklo da ukoliko se uporedi činjenični opis Optužnice, broj KT-538/09 od 29. novembra 2010. godine, koja je potvrđena 3. decembra 2010. godine, sa činjeničnim opisom sadržanim u izreci pobijane presude, jasno proizlazi da Prvostepeno vijeće nije izmijenilo činjenični opis radnje krivičnog djela koje se apelantu stavljalo na teret, na način da je apelantu na teret stavilo veću kriminalnu količinu od one iz potvrđene optužnice. Apelacijsko vijeće je s tim u vezi istaklo da objektivni i subjektivni identitet optužbe i presude nije doveden u pitanje kada se potpunije i preciznije odredi uopćeni činjenični opis djela, kao što je učinilo Prvostepeno vijeće u izreci pobijane presude. S tim u vezi, Apelacijsko vijeće je istaklo kako smatra da intervencija koju je izvršilo Prvostepeno vijeće ima karakter izmjene koja precizira postojeće činjenično stanje, te ne predstavlja prekoračenje optužbe, nasuprot neosnovanoj tvrdnji odbrane. Također, Apelacijsko vijeće je zaključilo da su neosnovani i navodi odbrane u pogledu prekoračenja optužbe zbog izmjene pravne kvalifikacije krivičnog djela koje se apelantu stavlja na teret, s obzirom da u skladu s odredbom člana 280. stav 2. ZKPBiH sud nije vezan pravnom kvalifikacijom krivičnog djela iz optužnice. Uspoređivanjem teksta potvrđene optužnice s izrekom pobijane presude, Apelacijsko vijeće je zaključilo da Prvostepeno vijeće nije prekoračilo optužbu, nego je izmijenilo pravnu kvalifikaciju djela koje je optuženom inicijalno stavljeno na teret, i to u korist optuženog, zbog čega Apelacijsko vijeće nije našlo logičnim i pravno osnovanim prigovor odbrane da izmjena pravne kvalifikacije krivičnog djela sama po sebi predstavlja prekoračenje optužbe.

17. Dalje, Apelacijsko vijeće je, razmatrajući žalbene prigovore odbrana optuženih kojima se ukazuje da je činjenično stanje iz pobijane presude pogrešno i nepotpuno utvrđeno, zaključilo da je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno i da pobijana presuda sadrži valjane i prihvatljive razloge o svim odlučnim činjenicama na osnovu kojih je donesena osuđujuća presuda u odnosu na apelanta i druge optužene, te da odbrane optuženih nisu ponudile niti jedan argumentiran i ozbiljan razlog za svoje tvrdnje, na osnovu kojeg Apelacijsko vijeće ne bi povjerovalo činjeničnom utvrđenju iz pobijane presude.

18. Očitujući se na žalbeni prigovor apelantove odbrane kojim se ukazuje da su službena lica MUP-a Tuzlanskog kantona u istrazi vršila pritisak na svjedoke u ovom predmetu, Apelacijsko vijeće je istaklo da je već prilikom analize da li je u tom pogledu učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka utvrdilo da su službena lica MUP-a Tuzlanskog kantona postupala u skladu sa relevantnim procesnim normama, što znači da su ti dokazi zakoniti, i da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi.

19. U pogledu žalbenih navoda koji ukazuju da apelant nije bio jedini organizator grupe, Apelacijsko vijeće je zaključilo da se u pobijanoj presudi pravilno navodi i zaključuje da su svi saslušani svjedoci, u odnosu na tačke koje se apelantu potvrđenom optužnicom stavljaju na teret, bili decidni da je upravo on lice s kojim su dogovarali prebacivanje, koje im je dalo informacije o vremenu i mjestu polaska, kojem su dali novac bilo direktno ili indirektno i ispred čije su kuće kretali prema željenoj destinaciji, zbog čega je Prvostepeno vijeće pravilno utvrdilo da je za sud značajna činjenica da su ti svjedoci bili sigurni u identitet optuženog, na osnovu onih podataka kojima su raspolagali, što jasno proizlazi i iz ostalih provedenih dokaza.

20. U pogledu apelantovih žalbenih navoda kojima je isticao da je prvostepeni sud u potpunosti zanemario olakšavajuće okolnosti na strani apelanta, Apelacijsko vijeće je zaključilo da je Prvostepeno vijeće dalo ocjenu svih olakšavajućih i otežavajućih okolnosti u konkretnom slučaju, imajući u vidu sve subjektivne i objektivne faktore koji se odnose na krivično djelo i njegovog počinioca. Apelacijsko vijeće je navelo da je, također, bitno istaći da je apelant krivično djelo koje mu se stavlja na teret izvršio sa direktnim umišljajem, svjestan djela i posljedica poduzetih radnji, te da su samim tim neosnovani žalbeni navodi da je protupravne radnje apelant poduzimao uvjeren da pomaže svojim susjedima i da je skoro sve svjedoke odgovarao od odlaska iz Bosne i Hercegovine. U pogledu dostavljene medicinske dokumentacije, Apelacijsko vijeće je izvršilo uvid u nju i ocijenilo da navedena dokumentacija nema utjecaja na odluku Prvostepenog vijeća o krivičnopravnoj sankciji, te da shodno tome, izrečena kazna zatvora u trajanju od šest godina i prema mišljenju Apelacijskog vijeća, predstavlja razmjernu kaznu koja odražava težinu krivičnog djela za koje je apelant oglašen krivim, a posebno imajući u vidu da je specijalni povratnik i da ranija osuđivanost na njega nije djelovala edukativno i preventivno. S obzirom na navedeno, Apelacijsko vijeće je zaključilo da će se izrečenom kaznom zatvora i novčanom kaznom u iznosu od 20.000,00 KM ostvariti opća i posebna svrha kažnjavanja propisana odredbom člana 39. KZBiH, zbog čega su žalbeni prigovori odbrane u ovom smislu ocijenjeni neosnovanim.

21. Konačno, Apelacijsko vijeće je ocijenilo neosnovanim i navode apelantove odbrane kojima je osporavan zaključak prvostepenog suda u pogledu odluke o oduzimanju imovinskopravne koristi pribavljene izvršenjem krivičnog djela. S tim u vezi Apelacijsko vijeće je navelo da se Prvostepeno vijeće, prilikom utvrđivanja protupravno stečene imovinske koristi, pravilno vodilo zbrajanjem cijena za prebacivanje pojedinih migranata, za koje su svjedoci potvrdili da su predali apelantu direktno ili indirektno, što je i bilo jedino moguće, uzimajući u obzir prirodu krivičnog djela i način na koji je ono izvršeno. Stoga, Apelacijsko vijeće je ocijenilo neosnovanim žalbene navode kojima se ukazuje da je stav suda u potpunosti pogrešan i da ne opravdava primjenu slobodne ocjene po ovom osnovu. Također, Apelacijsko vijeće je, u pogledu apelantovih navoda kojima je ukazivao na paušalnost i neosnovanost izreke presude i obrazloženja u pogledu visine iznosa protupravno oduzete imovinske koristi, zaključilo da je Prvostepeno vijeće vodilo računa da apelantu ne stavi na teret veći iznos protupravno stečene imovinske koristi od stvarno stečene, i da to ne znači da u konkretnom slučaju Prvostepeno vijeće nije pravilno primijenilo načelo slobodne ocjene. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

22. Apelant smatra da mu je osporenim presudama Suda BiH povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Iz apelacijskih navoda, prije svega, proizlazi da apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na odbranu iz razloga što su odbijeni dokazni prijedlozi odbrane apelanta, kojima je odbrana nastojala dokazati da je na svjedoke prilikom davanja iskaza u istrazi vršen pritisak od strane službenih lica MUP-a Tuzlanskog kantona, zbog čega su takvi dokazi nezakoniti. Također, apelant je naveo da su u vezi s pitanjem pritisaka na svjedoke, redovni sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje, te da je u konkretnom slučaju bilo opravdano primijeniti načelo in dubio pro reo. Apelant dalje smatra da je u konkretnom slučaju učinjena povreda člana 280. stav 1. ZKPBiH, iz razloga što je prvostepeni sud u izreci presude naveo činjenice koje se bitno razlikuju od činjenica u optužnici čime je povrijedio identitet između optužbe i presude, i na taj način izmijenio subjekte izvršenja krivičnog djela navodeći u presudi samo apelanta kao organizatora grupe dok je u optužnom aktu, kao organizator pored apelanta, naveden i optuženi Slaviša Bošković. Apelant dalje navodi da su redovni sudovi zanemarili olakšavajuće okolnosti na strani apelanta te da je Apelacijsko vijeće bilo dužno uzeti u obzir i činjenice koje govore o vrlo teškoj finansijskoj i životnoj situaciji apelanta, te mu ukinuti ili umanjiti izrečenu sporednu kaznu kao i obavezu naknade troškova postupka. Konačno, apelant smatra i da je paušalan zaključak redovnih sudova u pogledu odluke o oduzimanju imovinske koristi koja je dobivena zbrajanjem iznosa cijene koju su migranti predali apelantu, pri čemu se nije utvrđivala odlučna činjenica koliku je korist apelant stvarno primio, a ne koliko su novca dali oštećeni migranti. Imajući u vidu navedeno, apelant predlaže da Ustavni sud ukine osporene presude i naloži Sudu BiH da odmah donese nove odluke.

b) Odgovor na apelaciju

23. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je naveo da se u apelaciji ne navode novi argumenti ili dokazi koji već nisu bili isticani u žalbi protiv prvostepene presude i cijenjeni od strane drugostepenog vijeća. U vezi s tim Sud BiH je istakao da je prilikom ocjene apelantovih navoda konstatirano da prvostepena presuda ne čini bilo kakve pogreške koje bi dovele u pitanje pravilnost zaključaka koji iz njih proizlaze, zbog čega su neosnovani prigovori apelantove odbrane u smislu nezakonitosti dokaza, povrede prava na odbranu i načela pretpostavke nevinosti. Kada su u pitanju apelantovi prigovori kojima se ukazuje na navodnu pogrešnu ocjenu okolnosti koje utječu da li će kazna biti manja ili veća (olakšavajuće i otežavajuće okolnosti), Sud BiH ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost suda u tom pogledu, nalazeći kazne, kako glavnu tako i sporednu, pravilno odmjerenim. Sud BiH, također, smatra proizvoljnim apelantove navode kojim se osporava odluka o oduzimanju imovinske koristi, s obzirom da je prvostepeni sud na bazi utvrđenih činjenica, primijenio imperativne materijalne norme iz člana 110. KZBiH prema kojima niko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom. Imajući u vidu navedeno, Sud BiH smatra da su osporavanim odlukama izneseni uvjerljivi argumenti, na osnovu čega se može zaključiti da apelantu nisu povrijeđena prava na koja se poziva u apelaciji.

24. Tužilaštvo BiH je u odgovoru na apelaciju navelo kako smatra da su svi dokazi u prvostepenom i drugostepenom postupku pribavljeni su u skladu s odredbama ZKPBiH, da je izrečena kazna pravilno odmjerena, primjerena svrsi kažnjavanja, kako generalnoj tako i specijalnoj prevenciji, kao i da je odluka o oduzimanju imovinske koristi pravilno donesena. Imajući u vidu navedeno, Tužilaštvo BiH predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu. V.Relevantni propisi

25. Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06 i 32/07) u relevantnom dijelu glasi:

Temelj oduzimanja imovinske koristi pribavljene kaznenim djelom Članak 110.

(1) Nitko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu kaznenim djelom.

(2) Korist iz stavka 1. ovoga članka oduzet će se sudskom odlukom kojom je utvrđeno da je kazneno djelo počinjeno, pod uvjetima propisanima ovim Zakonom.

(3) Sud može oduzeti korist iz stavka 1. ovoga članka i u odvojenom postupku, ukoliko postoji opravdani razlog za zaključak da je korist pribavljena kaznenim djelom, a vlasnik ili uživatelj nije u mogućnosti dokazati da je korist pribavljena zakonito.

Način oduzimanja imovinske koristi pribavljene kaznenim djelom Članak 111.

(1) Počinitelju će se oduzeti novac, predmeti od vrijednosti i svaka druga imovinska korist koja je pribavljena kaznenim djelom, a ako oduzimanje nije moguće, počinitelj će se obvezati na isplatu novčanog iznosa razmjernog pribavljenoj imovinskoj koristi. Imovinska korist pribavljena kaznenim djelom može se oduzeti osobi na koju je prenesena bez naknade ili uz naknadu koja ne odgovara stvarnoj vrijednosti, ako je ona znala ili mogla znati da je imovinska korist pribavljena kaznenim djelom.

(2) Kada je imovinska korist pribavljena kaznenim djelom sjedinjena s imovinom stečenom na zakoniti način, takva imovina može biti predmet oduzimanja ali u mjeri koja ne premašuje procijenjenu vrijednost imovinske koristi pribavljene kaznenim djelom.

(3) Prihod ili drugi plodovi imovinske koristi pribavljene kaznenim djelom, ili imovine u koju je imovinska korist pribavljena kaznenim djelom pretvorena ili imovine s kojom je imovinska korist pribavljena kaznenim djelom sjedinjena, mogu biti predmet mjera navedenih u ovom članku na isti način i u istoj mjeri kao i imovinska korist pribavljena kaznenim djelom.

Krijumčarenje ljudi Član 189.

(1) Tko iz koristoljublja prevede preko državne granice jednu ili više osoba koje ne ispunjavaju uvjete za zakoniti ulazak preko državne granice ili tko omogući drugome nedozvoljeni prelazak granice, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

(2) Tko iz koristoljublja omogući osobi koja nije državljanin države primateljice niti u njoj ima stalni boravak da ostane na području te države bez ispunjavanja uvjeta za zakoniti boravak, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.

(3) Ako je pri počinjenju kaznenog djela iz stavka (1) ovog članka doveden ili je mogao biti doveden u opasnost život ili sigurnost osoba koje se prevode preko državne granice, ili je prema njima postupano u svrhu izrabljivanja ili na drugi nečovječan ili ponižavajući način, počinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do osam godina.

(4) Ako je pri počinjenju kaznenog djela iz stavka (2) ovog članka doveden ili je mogao biti doveden u opasnost život ili sigurnost osoba kojima je omogućen nezakonit ostanak na području države primateljice, ili je prema njima postupano u svrhu izrabljivanja ih na drugi nečovječan ili ponižavajući način, počinitelj će se kazniti kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

(5) Tko organizira grupu ljudi ili bilo kako rukovodi grupom ljudi, s ciljem počinjenja kaznenog djela iz stavka (1) ili (2) ovog članka, kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora.

Udruživanje radi počinjenja kaznenih djela Članak 249.

(1) Tko organizira grupu ljudi ili na drugi način udružuje tri ili više osoba u cilju počinjenja kaznenih djela propisanih zakonom Bosne i Hercegovine za koja se može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna, ako za takvo organiziranje ili udruživanje radi počinjenja pojedinog kaznenog djela nije propisana teža kazna, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

(2) Tko postane pripadnikom grupe ljudi ili udruženja iz stavka 1. ovoga članka, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine.

(3) Pripadnik grupe ljudi koji otkrije grupu ili pripadnik udruženja koji otkrije udruženje prije nego što je u njihovu sastavu ili za njih počinio kazneno djelo, može se osloboditi kazne.

(4) Organizator koji otkrivanjem grupe ljudi ili udruženja ili na drugi način spriječi počinjenje kaznenog djela iz stavka 1. ovoga članka, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine, a može se i osloboditi kazne.

26. Zakon o krivičnom postupku BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09 i 93/09) Članak 3.

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svatko se smatra nevinim za kazneno djelo dok se pravomoćnom presudom suda ne utvrdi njegova krivnja.

(2) Sumnju glede postojanja činjenica koje čine obilježja kaznenog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe kaznenog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženika.

Članak 7.

Pravo na obranu (1)Osumnjičenik odnosno optuženik ima pravo braniti se sam ili uz stručnu pomoć branitelja kojega sam izabere.

(2)Ako osumnjičenik odnosno optuženik ne izabere branitelja sam, branitelj će mu se postaviti kada je to propisano ovim Zakonom.

(3)Osumnjičeniku odnosno optuženiku mora se osigurati dovoljno vremena za pripremu obrane.

Članak 10.

Zakonitost dokaza (1)Zabranjeno je od osumnjičenika, optuženika ili bilo od koje druge osobe koja sudjeluje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.

(2)Sud ne može utemeljiti svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratificirala, niti na dokazima koji su pribavljeni povredama ovoga Zakona.

(3)Sud ne može temeljiti svoju odluku na dokazima koji su dobiveni temeljem dokaza iz stavka 2. ovoga članka.

Članak 15.

Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih tijela koja sudjeluju u kaznenom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Članak 85.

Način ispitivanja, suočenje i prepoznavanje (1)Svjedoci se ispituju zasebno i bez nazočnosti drugih svjedoka.

(2)Tijekom postupka svjedok se može suočiti s drugim svjedocima i osumnjičenikom odnosno optuženikom.

(3)Ako je potrebno utvrditi poznaje li svjedok osobu ili predmet, tražit će se od njega prvo da ga opiše ili da navede znakove po kojima se razlikuje, pa će mu se tek poslije pokazati radi prepoznavanja i to zajedno s drugim njemu nepoznatim osobama ili zajedno s predmetima iste vrste ako je to moguće.

(4) Ako prepoznavanje nije moguće sukladno stavku (3) ovog članka, prepoznavanje će se izvršiti na osnovu prepoznavanja fotografija te osobe ili predmeta postavljenih među fotografijama svjedoku nepoznatih osoba ili predmeta iste vrste.

Članak 239. stavak 2.

Dužnost je suca odnosno predsjednika vijeća brinuti se za svestrano raspravljanje predmeta, utvrđivanje istine i otklanjanje svega što postupak odugovlači, a ne doprinosi razjašnjenju stvari.

Članak 280.

Vezanost presude za optužbu (1)Presuda se može odnositi samo na osobu koja je optužena i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj odnosno na glavnoj raspravi izmijenjenoj optužnici.

(2)Sud nije vezan prijedlozima glede pravne ocjene djela.

Članak 281.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.

Članak 392. stavak 1.

Oduzimanje imovinske koristi pribavljene kaznenim djelom (1) Imovinska korist pribavljena kaznenim djelom utvrđuje se u kaznenom postupku po službenoj dužnosti.

Članak 394.

Utvrđivanje imovinske koristi pribavljene kaznenim djelom Sud će iznos imovinske koristi pribavljene kaznenim djelom utvrditi po slobodnoj ocjeni ako bi njeno utvrđivanje iziskivalo nerazmjerne teškoće ili znatno odugovlačenje postupka.

VI.Dopustivost

27. U skladu sa članom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

29. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 2 K 003606 12 Kž od 23. januara 2013. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, iz dostavnica o uručenju pobijane presude proizlazi da je apelant primio pobijanu presudu 11. marta 2013. godine, a da je apelantov branilac presudu primio 8. marta 2013. godine, a apelacija je podnesena 7. maja 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

31. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije te pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

I.Pravo na pravično suđenje

32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

33. Član 6. st. 1, 2. i 3. tačka d). Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

2) Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.

3) Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega;

34. Ustavni sud zapaža da se postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te je nesporno da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati je li postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.

35. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje se prvenstveno svode na tvrdnje da su redovni sudovi u vezi s pitanjem navodnog pritiska na svjedoke tokom istrage pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje, da se pobijana presuda zasniva na nezakonitim dokazima, i da je apelantu uskraćeno pravo na odbranu zbog odbijanja njegovih dokaznih prijedloga, i da je pobijanim presudama došlo do kršenja načela in dubio pro reo. Također, apelant smatra da je povrijeđen subjektivni identitet između optužnice i presude, da redovni sudovi prilikom odlučivanja o vrsti i visini kazne nisu dovoljno cijenili olakšavajuće okolnosti na strani apelanta i njegovo slabo imovno stanje, kao i da je odluka o oduzimanju imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom donesena proizvoljno i paušalno.

36. Ustavni sud u pogledu apelantovih navoda prvenstveno ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očito da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenoga, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očita proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati jesu li standardi prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1, 2. i 3. Evropske konvencije u konkretnom slučaju bili poštovani. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati jesu li pobijane odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

37. Ustavni sud, prije svega, u pogledu apelantovih navoda kojima ukazuje da je u konkretnom slučaju izostala pravilna ocjena dokaza prilikom utvrđivanja da li su na svjedoke vršeni neprimjereni pritisci, ističe da je izvan njegove nadležnosti procjenjivati kvalitetu zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očito proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na slobodne sudske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

38. Dovodeći prethodno iznesene stavove u vezu s konkretnim slučajem, Ustavni sud zapaža da je apelant identične prigovore u vezi s pitanjem navodnih pritisaka na svjedoke u istrazi, kao u apelaciji iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, o čemu su se i Prvostepeno i Apelacijsko vijeće dovoljno jasno, precizno i argumentirano izjasnili. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi apelantove prigovore u vezi s navodnim pritiscima na svjedoke ispitali s aspekta prigovora zakonitosti dokaza, ali i prilikom ocjene pojedinačnih iskaza svjedoka. S tim u vezi Prvostepeno vijeće je naglasilo da su svi svjedoci optužbe bili detaljno ispitani u toku glavnog pretresa, između ostalog, i na okolnost davanja izjave u toku istrage, odnosno navodnih pritisaka kojima su bili izloženi pri čemu su potvrdili da nikakav neprimjeren utjecaj na njih nije vršen. Pored navedenog, Prvostepeno vijeće je istaklo da je izvršen uvid u svaki pojedini zapisnik o saslušanju svjedoka pri čemu je utvrđeno da su svi svjedoci poučeni o svim pravima i obavezama, koja im po Zakonu pripadaju, i da su svi svjedoci, s izuzetkom svjedoka A. M. i Z. K. potvrdili da nikakvih pritisaka na njih nije bilo, ali da je Prvostepeno vijeće iskaze svjedoka koji su tvrdili da je na njih izvršen pritisak ocijenilo neosnovanim, s obzirom na to da su ti svjedoci, opisujući navodne pritiske službenih lica, naveli da im je rečeno da moraju reći sve što znaju i da ne smiju lagati, što su standardna upozorenja koja se upućuju svim svjedocima, te da su bili neuvjerljivi pri opisivanju pritisaka, u čemu se nalazi njihovo nastojanje da umanje značaj vlastitih izjava kojima inkriminiraju optužene, što je vidljivo iz cjelokupnog svjedočenja. Prema tome, Ustavni sud nalazi da u ovakvoj konstataciji i zaključku Prvostepenog vijeća, koje je u cijelosti prihvatilo Apelacijsko vijeće, jasno i argumentirano slijedi na osnovu koje i kakve ocjene dokaza je taj sud zaključio da navodnih pritisaka na svjedoke nije bilo te zbog čega je odbijen apelantov prigovor zakonitosti dokaza. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da ovim apelantovim navodima nije dovedeno u pitanje poštivanje jamstava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

39. Dalje, u vezi s prigovorima apelanta o kršenju prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant ove navode ničim nije konkretizirao, ali iz navoda apelacije proizlazi da se navodi o kršenju načela presumpcije nevinosti i in dubio pro reo vezuju isključivo za ocjenu dokaza, budući da apelant nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju kojom bi se poštivanje ovih načela, eventualno, moglo dovesti u pitanje, osim što je nezadovoljan zaključcima o svojoj krivici do kojih su sudovi došli. Imajući u vidu navedeno, kao i prethodni zaključak Ustavnog suda o tome da ništa ne ukazuje na to da su sudovi odlučivali proizvoljno i na način suprotan načelima člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud navode o povredi prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije smatra paušalnim i neosnovanim.

40. U pogledu apelantovih navoda kojima ukazuje da mu je zbog odbijanja dokaznih prijedloga za saslušanje svjedoka i za reprodukciju videosnimaka ispitivanja u istrazi kojima je nastojao dokazati eventualni utjecaj na svjedoke, povrijeđeno pravo na odbranu, Ustavni sud, primjećuje da se takvim navodima u suštini ukazuje na povredu prava na ravnopravnost strana u postupku. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da član 6. Evropske konvencije ne garantira pravo da svi dokazni prijedlozi budu prihvaćeni. Također, pravo na pravično suđenje ne zahtijeva da se slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza pred krivičnim sudovima. Domaći sudovi trebaju ocijeniti prijedloge koji su im izneseni, kao i značaj dokaza na koje se optuženi žele pozvati (vidi inter alia, Evropski sud, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, tačka 68). Institucije Evropske konvencije usvojile su stav da domaći sudovi uživaju diskrecijsko ovlaštenje da sami odluče da saslušaju svjedoke za koje smatraju da će im pomoći u utvrđivanju istine, odnosno da ocijene da li je nužno da se pozovu predloženi svjedoci ili provedu drugi predloženi dokazi, pazeći da se ne naruše smisao i cilj prava na pravično suđenje koji obavezuju da se suđenje odvija pod jednakim uvjetima i uz jednakost oružja. Član 6. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva samo da sud navede razloge zbog kojih je odlučio da ne provede predložene dokaze koje je optuženik izričito zahtijevao (vidi Evropski sud, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, serija A, broj 235, tačka 34).

41. U tom smislu, Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud jasno i argumentirano obrazložio da okolnost zbog koje je apelant predložio saslušanje navedenih svjedoka i reproduciranje videosnimaka, prema ocjeni toga suda, nema značaj za predmet i da je izvođenje takvih dokaza nepotrebno. Pri tome je naglašeno da se radi o svjedocima koji su ranije saslušani pred sudom i koji su potvrdili da nikakav neprimjeren utjecaj na njih nije vršen, te da iz prijedloga odbrane i dodatnog obrazloženja koje je ponuđeno na glavnom pretresu, nije moguće zaključiti da bi predloženi svjedoci mogli dati odgovore na relevantna pitanja u pogledu konkretnog optuženja. Zaključke Prvostepenog vijeća u pogledu odluke o odbijanju dokaznih prijedloga odbrane u cijelosti je prihvatilo i Apelacijsko vijeće u obrazloženju svoje odluke, pri čemu su razmotreni svi žalbeni navodi koje apelant ponavlja u apelaciji i dato iscrpno obrazloženje zašto su ocijenjeni kao neosnovani i zašto nisu mogli dovesti do drugačijeg ishoda konkretnog postupka. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su time u okolnostima konkretnog slučaja redovni sudovi poštovali svoju obavezu iz člana 6. stav 3.d) Evropske konvencije, pa i te apelantove navode smatra neosnovanim.

42. Apelant dalje smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer su osporene presude zasnovane na nezakonitim dokazima, s obzirom da je svjedocima u suprotnosti s odredbom člana 85. stav 4. ZKPBiH davan mali broj fotografija, te da su zapisnici o saslušanju svjedoka uzeti na način da je ovlašteno službeno lice diktiralo sadržaj zapisnika, a da se u zapisnik nisu unosila pitanja i odgovori kako nalaže ZKPBiH. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda prema kojoj „činjenica da su dokazi nezakonito pribavljeni ili da su korišteni nedopustivi dokazi sama po sebi ne dovodi do nivoa povrede iz člana 6, osim ako je, kada se uzmu u obzir činjenice i okolnosti predmetnog slučaja, došlo do nepravičnog suđenja. Sud često zapaža da njegova uloga nije da odlučuje o dopustivosti dokaza u nacionalnim sudovima, ovaj sud više vodi računa o pravičnosti postupka kao cjeline. U odnosu na pravičnost dokaza i njihovo korištenje, sud pridaje značaj sljedećem: 1) da li je podnositelj predstavke dobio mogućnost da osporava autentičnost dokaza i da se suprotstavi njihovoj upotrebi; i 2) kvalitetu dokaza, uključujući i da li okolnosti pod kojima su pribavljeni dokazi bacaju sumnju na njihovu vjerodostojnost i točnost“. (vidi Jalloh protiv Njemačke [GC], br. 54810/00. stav 96, ECHR 2006-IX). Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi preispitali je li prilikom sačinjavanja zapisnika o prepoznavanju postupljeno protivno odredbi člana 85. ZKPBiH, odnosno jesu li to nezakoniti dokazi, te je li takvo kršenje bilo ili moglo biti od utjecaja na pravilno i zakonito donošenje presude. S tim u vezi redovni sudovi su utvrdili da je procedura prepoznavanja provedena u skladu sa relevantnim odredbama člana 85. stav

4. ZKPBiH, gdje su svjedoci opisali izgled lica, čije se prepoznavanje vrši, nakon čega im je prezentiran niz fotografija, s obzirom da osiguranje prisustva osumnjičenih i drugih, njemu sličnih lica, nije uvijek jednostavno i moguće, te je stoga zakonom prepoznata ta poteškoća i predviđeno prepoznavanje na osnovu fotografija. Osim navedenog iz obrazloženja presuda redovnih sudova proizlazi, da su svi saslušani svjedoci, u odnosu na tačke koje se apelantu stavljaju na teret, bili dosljedni da je upravo apelant lice s kojim su dogovarali prelazak preko granice, koje im je dalo informacije o vremenu i mjestu polaska, kojem su dali novac bilo direktno ili indirektno i ispred čije su kuće kretali prema željenoj destinaciji. Također je utvrđeno da, iako iz iskaza svjedoka proizlazi da pojedini svjedoci dijelom nisu znali ime i prezime apelanta, da apelanta poznaju prema nadimcima, da ga prepoznaju u sudnici, dok su neki od njih poput svjedoka A. M. susjedi apelantu i poznaju ga duže vrijeme, a neki od njih su od lica koja direktno poznaju apelanta dobivali apelantov broj telefona, s njim kontaktirali na taj način ili se dogovarali lično, u apelantovoj kući. U tom smislu, redovni sudovi su jasno utvrdili da je za sud značajna činjenica da su ti svjedoci bili sigurni u identitet apelanta, na osnovu onih podataka kojima su raspolagali. Zbog ovako utvrđenih činjenica, Ustavni sud, dovodeći u vezu zakonske odredbe koje reguliraju pitanje „prepoznavanja“ s okolnostima konkretnog slučaja ne može pronaći ništa što bi ukazivalo da su ovi dokazi „nezakoniti“, odnosno da su nezakonito pribavljeni. Također, Ustavni sud iz apelantovih navoda nije mogao zaključiti da su osnovani i apelantovi navodi kojima ukazuje na zakonitost zapisnika o saslušanju svjedoka u istrazi, pogotovo kada se ima u vidu činjenica da su svjedoci svjedočili na glavnom pretresu, te da je apelant imao mogućnost da ih ispita, kao i da ospori vjerodostojnost njihovih iskaza, zbog čega su ovi apelantovi navodi potpuno neosnovani. Imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom postupku apelant imao mogućnost osporavati autentičnost predmetnih dokaza i suprotstaviti se njihovoj upotrebi, kao i da su redovni sudovi ponudili dovoljne razloge zašto vjerodostojnost takvih dokaza nije dovedena u pitanje apelantovim tvrdnjama, pri čemu Ustavni sud u tom pogledu ne nalazi proizvoljnost u obrazloženju osporenih odluka.

43. Zatim, Ustavni sud smatra da su neosnovani i apelantovi navodi da je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog toga što je sud u izreci presude naveo činjenice koje se bitno razlikuju od činjenica u optužnici čime je povrijeđen identitet između optužbe i presude, s obzirom na to da je sud na taj način izmijenio subjekte izvršenja krivičnog djela navodeći u presudi samo apelanta kao organizatora grupe dok je u optužnom aktu, kao organizator pored apelanta, naveden i optuženi Slaviša Bošković. Ustavni sud zapaža da je Apelacijsko vijeće, odlučujući o identičnim apelantovim žalbenim navodima, u obrazloženju osporene presude jasno ukazalo na to, da je usporedbom činjeničnog opisa Optužnice broj KT-538/09 od 29. novembra 2010. godine koja je potvrđena 3. decembra 2010. godine, zaključilo da Prvostepeno vijeće nije izmijenilo činjenični opis radnje krivičnog djela koje se apelantu stavlja na teret na način da je apelantu na teret stavilo veću kriminalnu količinu od one iz potvrđene optužnice, te da su razlike u općem dijelu dispozitiva optužnice i izreke pobijane presude rezultat preciziranja činjeničnog opisa iz potvrđene optužnice u skladu sa rezultatima izvedenih dokaza tokom glavnog pretresa, pri tome ne dovodeći apelanta u nepovoljniji položaj. Pri tome, Ustavni sud ukazuje na to da se apelantovim navodima u suštini ukazuje na povredu objektivnog identiteta između optužbe i presude. Prema krivičnopravnoj teoriji i praksi, objektivni identitet optužbe i presude neće biti doveden u pitanje ako se u presudi izmijene okolnosti koje se odnose na bliže svojstvo krivičnog djela, ili na okolnosti koje bliže određuju krivično djelo, ili ako se u presudi izmijene okolnosti koje nisu bitne za opis djela, te ako se u presudi potpunije i preciznije odredi uopćeni činjenični opis djela iz optužnog akta. U svakom slučaju, objektivni identitet optužbe i presude nije povrijeđen ako se radi o takvim izmjenama koje ne ulaze u suštinu krivičnog djela sadržanog u optužnici, pod uvjetom da optuženi ne bude osuđen za teže krivično djelo od onog djela koje je sadržano u optužnom aktu. Ustavni sud zapaža da je, u konkretnom slučaju, apelant osuđen za blaže krivično djelo (Udruživanje radi činjenja krivičnih djela iz člana 249. KZBiH) nego za ono za koje je prvobitno optužen optužnicom (Organizirani kriminal iz člana 250. KZBiH), tako da, prema mišljenju Ustavnog suda, time nije narušen objektivni identitet optužnice i presude na način koji bi mogao dovesti u pitanje apelantovo uživanje prava na pravično suđenje, pa stoga ti navodi ne dovode u pitanje uvažavanje jamstava na pravično suđenje iz stava 3. tačka a) u vezi sa stavom 1. člana 6. Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.

44. U odnosu na apelantove navode da mu je u konkretnom slučaju izrečena prestroga kazna jer nisu uzete u obzir sve olakšavajuće okolnosti te da redovni sudovi prilikom odlučivanja o visini novčane kazne nisu uzeli u obzir apelantovo slabo imovno stanje, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH i u tom dijelu dao potpune i zadovoljavajuće razloge za svoje odlučenje, u kojima Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u postupanju Suda BiH. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju svoje odluke dao zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge za svoje odlučenje, primjenjujući relevantne odredbe KZBiH i ZKPBiH, te da je na taj način poštovao garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud je i ove apelantove navode ocijenio neosnovanim.

45. Konačno, apelant je isticao da je paušalan i proizvoljan zaključak redovnih sudova u pogledu odluke o oduzimanju imovinske koristi koja je dobivena zbrajanjem iznosa cijene koju su migranti predali apelantu, pri čemu se nije utvrđivala odlučna činjenica koliku je korist apelant stvarno primio a ne koliko su novca dali oštećeni migranti. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je apelant iste navode kao u postupku pred Ustavnim sudom iznio u žalbenom postupku pred redovnim sudom, koje je Apelacijsko vijeće razmatralo u osporenoj drugostepenoj odluci. Tako je Apelacijsko vijeće ukazalo da ukoliko bi utvrđivanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom bilo povezano s nerazmjernim teškoćama ili sa znatnim odugovlačenjem postupka, sud visinu iznosa imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom utvrđuje po slobodnoj ocjeni, te da se shodno navedenom, Prvostepeno vijeće prilikom utvrđivanja protupravno stečene imovinske koristi vodilo zbrajanjem cijena za prebacivanje pojedinih migranata, za koje su svjedoci potvrdili da su predali apelantu direktno ili indirektno, što je i bilo jedino moguće, uzimajući u obzir prirodu krivičnog djela i način na koje je izvršeno. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je odredbom člana 394. ZKPBiH propisano da će sud „iznos imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom utvrditi po slobodnoj ocjeni ako bi njeno utvrđivanje iziskivalo nerazmjerne teškoće ili znatno odugovlačenje postupka.“ Imajući u vidu sadržaj navedene zakonske odredbe, Ustavni sud, nasuprot apelantovom mišljenju, ne vidi proizvoljnost u takvom načinu utvrđivanja imovinske koristi pribavljene izvršenjem krivičnog djela u obrazloženju odluka redovnih sudova. Također, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali jasno i logično obrazloženje za svoj zaključak da je tačno da iznos iz izreke pobijane presude nije u saglasnosti s iznosom iz obrazloženja koji je znatno veći od iznosa iz izreke pobijane presude, ali to ne znači da u konkretnom slučaju Prvostepeno vijeće nije pravilno primijenilo princip slobodne ocjene, s obzirom na to da iz navedenog proizlazi da je Prvostepeno vijeće odluku o oduzimanju imovinske koristi donijelo vodeći računa da apelantu ne stavi na teret veći iznos protupravno stečene imovinske koristi, pri čemu je odluku o oduzimanju imovinske donijelo u korist apelanta, čime se ukazuju neosnovanim svi žalbeni prigovori upućeni u tom pravcu. Štaviše, čini se da apelant gubi iz vida da je iznose novca od migranata primio u vršenju krivičnog djela a ne zakonom dopuštene djelatnosti, što onemogućuje sud da apelantu prizna tzv. materijalne i slične troškove, zbog čega je jedini način bio da redovni sud iznos nezakonito stečene dobiti izračuna prostim zbirom iznosa koje su apelantu migranti dali. Ustavni sud, dakle, smatra da je obrazloženje redovnog suda logično i argumentirano, te da, imajući u vidu takvo obrazloženje Suda BiH i sadržaj relevantnih zakonskih odredbi na koje se taj sud pozvao u osporenim odlukama, Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u primjeni relevantnih zakonskih odredbi prilikom odlučivanja o oduzimanju protupravne imovinske koristi od apelanta, zbog čega je ocijenio neosnovanim i apelantove navode iznesene u tom pravcu.

46. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. Evropske konvencije neosnovani.

Ostali navodi

47. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama redovnih sudova povrijeđeno i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. S obzirom na to da se navodi apelanta o povredi prava na zabranu diskriminacije, koje apelant detaljnije ne obrazlaže, zasnivaju na navodima o povredi prava na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već razmotrio u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode o povredi navedenog prava.

VIII.Zaključak

48. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Sud BiH za svoju odluku dao detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje, kako u pogledu izvedenih dokaza tako i u pogledu njihove međusobne povezanosti i ocjene donošenja zaključaka, i kada je apelantu omogućeno ravnopravno sudjelovanje u postupku, u okviru zakonom propisanog postupka, pri čemu je primjena materijalnog i procesnog prava bila u skladu s jamstvima koje pruža član 6. stav 1, 2, i 3. Evropske konvencije.

49. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1940/13 (M. H.) | Sudska praksa | Aktio