Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1938/13 (I. R.)
Odluka donesena 07. 06. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Upravni spor
- Penzija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o pravima demobiliziranih branilaca i članova njihovih porodica · čl. 22
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o pravima demobiliziranih branilaca i članova njihovih porodica
- Zakon o pravima demobiliziranih branilaca i članova njihovih porodica
- Zakon o upravnim sporovima · čl. 36
- Zakon o izmjeni Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 57
Predmeti (1)
AP-1938/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 06. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. juna 2016. godine u predmetu broj AP-1938/13, rješavajući apelaciju Izeta Rašidovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Izeta Rašidovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 U 005536 12 Uvp od 11. januara 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Izet Rašidović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Brke, kojeg zastupa Amer Ramić, advokat iz Brčkog, podnio je 7. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 U 005536 12 Uvp od 11. januara 2013. godine.
Činjenično stanje
2. Rješenjem direktora Kantonalne administrativne službe u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalna služba) broj 1095055454 od 24. maja 2010. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: Federalni zavod za PIO) broj FZ3/2-1095055454 od 25. avgusta 2010. godine, odbijen je apelantov zahtjev za priznavanje prava na starosnu penziju kojeg je podnio 9. februara 2010. godine, uz obrazloženje da apelant ne ispunjava uslove propisane odredbama čl. 22. i 23. Zakona o pravima demobilisanih branilaca i članova njihovih porodica FBiH („Službene novine FBiH“ br. 61/06, 27/08 i 32/08) da mu se prizna predmetno pravo, s obzirom da je u upravnom postupku utvrđeno da je apelant na dan podnošenja zahtjeva imao 59 navršenih godina života i 29 godina penzijskog staža. S tim u vezi je navedeno da je odredbom člana 22. navedenog Zakona propisano da lice kojem je priznat status dobrovoljca stiče pravo na starosnu penziju kada navrši 55 godina života i najmanje 30 godina penzijskog staža, pod uvjetima i na način propisan Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine FBiH“ br. 29/98, 49/00, 32/01 i73/05; u daljnjem tekstu: Zakon o PIO), dok je odredbom člana 23. istog Zakona propisano da lice kojem je priznat status veterana stiče pravo na starosnu penziju sa navršenih 35 godina penzijskog staža, odnosno 60 godina života i najmanje 20 godina penzijskog staža, pod uvjetima i na način propisan Zakonom o PIO. Obrazlažući ukupan radni staž, Kantonalna služba je istakla da je apelantu u staž priznato vrijeme provedeno u odbrani Bosne i Hercegovine od 1. maja 1992. godine do 23. decembra 1995. godine, a koje se prema odredbama člana 94. Zakona o PIO priznaje penzijski staž u dvostrukom trajanju. S obzirom na naprijed navedeno činjenično utvrđenje u pogledu godina života apelanta i njegovog penzijskog staža u vrijeme podnošenja predmetnog zahtjeva, odlučeno je kao u dispozitivu prvostepenog upravnog rješenja i pored činjenice da apelant ima status dobrovoljca.
3. Presudom Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 U 005536 10 U od 28. decembra 2011. godine odbijena je kao neosnovana apelantova tužba podnesena protiv drugostepenog rješenja Federalnog zavoda za PIO od 25. avgusta 2010. godine. U obrazloženju presude je navedeno da, u smislu odredbi čl. 22. i 23. Zakona o pravima demobilisanih branilaca i članova njihovih proodica, apelant ne ispunjava uslove za ostvarivanje prava na starosnu penziju ni kao dobrovoljac, a ni kao veteran, jer je na dan podnošenja zahtjeva za ostvarivanje tog prava apelant imao 29 godina, jedan mjesec i 22 dana penzijskog staža i 59 godina života, pa su stoga pravilno odlučili organi uprave kada su odbili njegov zahtjev. S tim u vezi je Kantonalni sud istakao da tužbenim navodima da je ispunio uslov od 60 godina života 7. marta 2010. godine, odnosno prije donošenja prvostepenog upravnog rješenja, apelant nije mogao dovesti u pitanje pravilnost i zakonitost odluka organa uprave. U tom smislu je Kantonalni sud konstatovao da se, u smislu odredbe člana 103. Zakona o PIO, kod ocjene godina starosti života i penzijskog staža kao relevantan datum uzima dan podnošenja zahtjeva (9. februar 2010. godine) a ne godina života navršene tokom vođenja postupka, kako to pogrešno smatra apelant. Pored navedenog je Kantonalni sud naveo i da je 27. februara 2010. godine stupio na snagu Zakon o prestanku važenja Zakona o pravima demobilisanih branilaca i članova njihovih porodica FBiH („Službene novine FBiH“ broj 9/10) kojim je odredbom člana 2. propisano da nakon stupanja na snagu tog Zakona neće se uzimati u razmatranje novi zahtjevi, pa apelant da je i eventualno ispunio uslove ne bi mogao ostvariti pravo na starosnu penziju pod povoljnijim uslovima, jer je prije donošenja prvostepenog upravnog rješenja prestao važiti Zakona o pravima demobilisanih branilaca i članova njihovih porodica (prestao važiti 1. maja 2010. godine). Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu presude primjenom odredbi člana 36. st. 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima FBiH („Službene novine FBiH“ broj 9/05; u daljnjem tekstu: ZUS).
4. Presudom Vrhovnog suda broj 03 0 U 005536 12 Uvp od 11. januara 2013. godine odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda od 28. decembra 2011. godine. Imajući u vidu činjenično utvrđenje u predmetnoj upravnoj stvari, Vrhovni sud je u obrazloženju osporene presude naveo da su pravilnim tumačenjem relevantnih odredaba naprijed navedenih zakona (Zakona o pravima demobilisanih branilaca i članova njihovih porodica, Zakona o PIO i Zakona o prestanku važenja Zakona o pravima demobilisanih branilaca i članova njihovih porodica) donesena kako oba upravna rješenja, tako i presuda Kantonalnog suda. Stoga, po ocjeni Vrhovnog suda, nije osnovan apelantov prigovor iz zahtjeva za vanredno preispitivanje da je presuda Kantonalnog suda donesena pogrešnom primjenom federalnih propisa. Kako je u konkretnom slučaju (u kojem je evidentno da apelantu nije pripadalo pravo na starosnu penziju po prvobitnom podnesenom zahtjevu od 9. februara 2010. godine, zbog neispunjavanja jednog od propisanih uslova u pogledu godina života) stupio na snagu Zakona o prestanku važenja Zakona o pravima demobilisanih branilaca i članova njihovih porodica (u smislu odredbe člana 5. tog Zakona), to se prema mišljenju Vrhovnog suda nakon 27. februara 2010. godine nisu mogli uzimati u razmatranje novi zahtjevu za ostvarivanje prava po navedenom ranije važećem Zakonu o pravima demobilisnih branilaca i članova njihovih porodica, a kakvim se smatra i apelantov zahtjev po ispunjenju uslova u pogledu godina života od 7. marta 2010. godine. Pri navedenom zakonskom ograničenju, po ocjeni Vrhovnog suda, to što je 1. maja 2010. godine, prema članu 1. ovog Zakona, prestao da važi citirani raniji Zakon o pravima demobilisanih branilaca i članova njihovih porodica, suprotno apelantovim navodima nije od utjecaja na drugačije rješenje predmetne upravne stvari. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu konačno osporene odluke primjenom odredbe člana 46. stav 1. ZUS.
Apelacioni navodi
5. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II73.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog načina na koji je u predmetnoj upravnoj stvari, koja je okončana osporenom odlukom Vrhovnog suda, primijenjeno materijalno pravo. Apelant smatra da je njegov zahtjev, u vrijeme stjecanja uslova za starosnu penziju (po odredbama Zakona o pravima demobilisanih branilaca i članova njihovih poprodica), tj. 7. marta 2010. godine neosporno postojao, te da se na njegov zahtjev ne može primijeniti zakonsko ograničenje iz člana 2. Zakona o prestanju važenja Zakona o pravima demobilisanih branilaca i članova njihovih porodica, kao i da je u vrijeme stjecanja uslova za starosnu penziju (7. marta 2010. godine) još uvijek važio Zakon o pravima demobilisanih branilaca i članova njihovih porodica koji je prestao važiti tek 1. maja 2010. godine. Slijedom navedenog, apelant je predložio da se usvoji predmetna apelacija, te ukine presuda Vrhovnog suda i predmet vratim tom sudu radi donošenja pravilne i zakonite odluke u predmetnoj pravnoj stvari. Relevantni propisi
6. Zakon o pravima demobilisanih branilaca i članova njihovih porodica FBiH („Službene novine FBiH“ br. 61/06, 27/08 i 32/08) u relevantnom dijelu glasi:
Član 22.
Dobrovoljac u organiziranju otpora iz člana 2. stav 3. ovog Zakona kojem je priznato učestvovanje u odbrani Bosne i Hercegovine u trajanju od najmanje dvije godine stiče pravo na starosnu penziju kada navrši 55 godina života i najmanje 30 godina penzijskog staža, pod uvjetima i na način propisan Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službene novine Federacije BiH", br. 29/98, 49/00, 32/01 i 73/05) Član 23.
Veteran iz člana 2. stav 4. ovog Zakona kojem je priznato učestvovanje u odbrani Bosne i Hercegovine u trajanju od najmanje dvije godine stiče pravo na starosnu penziju sa navršenih 35 godina penzijskog staža, bez obzira na godine života, odnosno pravo na starosnu penziju kada navrši 60 godina života i najmanje 20 godina penzijskog staža, pod uvjetima i na način propisan Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju.
7. Zakon o prestanku važenja Zakona o pravima demobilisanih branilaca i članova njihovih porodica FBiH („Službene novine FBiH“ broj 9/10) u relevantnom dijelu glasi: Član 2.
Nakon stupanja na snagu ovog zakona neće se uzimati u razmatranje novi zahtjevi. Dopustivost
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. U vezi sa navodima apelanta o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, Ustavni sud zapaža da se u suštini ovi navodi zasnivaju na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava u predmetnoj upravnoj stvari radi priznavanja prava na starosnu penziju. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da su Kantonalni sud u redovnom i Vrhovni sud u vanrednom sudskom postupku, te upravni organi koji su odlučivali u upravnom postupku povodom apelantovog zahtjeva za ostvarivanje prava na starosnu penziju, svoje odluke zasnovali na odredbama čl. 22. i 23. Zakona o pravima demobilisanih branilaca i odredbi člana 36., odnosno člana 46. ZUS, dajući pri tome detaljne i jasne razloge za svoja odlučenje, zbog čega u okolnostima konkretnog slučaja apelantu ne pripada pravo na starosnu penziju pod povoljnijim uslovima. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud u osporenoj odluci zaključio da je prvobitni apelantov zahtjev za priznavanje prava na starosnu penziju odbijen iz razloga što u vrijeme podnošenje tog zahtjeva apelant nije ispunjavao uslov u pogledu godina života, a na dan 7. marta 2010. godine kada je ispunio taj uslov i time ispunio sve potrebne uslove za ostvarivanje predmetnog prava prema Zakonu o pravima demobilisanih branilaca i članova njihovih porodica ima se smatrati da je podnio novi zahtjev, koji u smislu ograničenja iz člana 2. Zakona o prestanku važenja navedenog Zakona nije mogao biti razmatran. Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u ovakvom zaključku Vrhovnog suda, niti u pogledu načina na koji su upravni organi i Kantonalni sud u predmetnoj upravnoj stvari primijenili materijalno pravo. Osim ponavljanja navoda koje su Kantonalni Vrhovni sud detaljno ocijenili u svojim odlukama, apelant prema mišljenju Ustavnog suda u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu. Stoga, na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman