Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1272/13 (M. K., A. K. i H. K.)
Odluka donesena 07. 06. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju · čl. 4
- Zakon o doprinosima
- Zakon o parničnom postupku · čl. 17
- Zakon o radu
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o doprinosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o radu
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o radu
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o doprinosima
- Odluka o zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o doprinosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1272/13
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 06. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1272/13, rješavajući apelaciju Mejre Koštić i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. juna 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Mejre Koštić, Ale Koštića i Hasana Koštića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 23 0 Rs 013801 12 Rev od 27. decembra 2012. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Mejra Koštić, Ale Koštić i Hasan Koštić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Velike Kladuše, koje zastupa Nedžad Sarajlija, advokat iz Velike Kladuše, podnijeli su 22. marta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 23 0 Rs 013801 12 Rev od 27. decembra 2012. godine. Apelanti su, na zahtjev Ustavnog suda, 9. maja 2016. godine dopunili apelaciju tako što su dostavili punomoć za zastupanje pred Ustavnim sudom.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i tuženog "Saniteksa" d.d. Velika Kladuša (u daljnjem tekstu: tuženi), kao druge strane u predmetnom postupku, zatraženo je 25. aprila 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je 28. aprila 2016. godine dostavio odgovor na apelaciju, a tuženi 9. maja 2016. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Općinskog suda u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 23 0 Rs 013801 05 Rs od 6. januara 2012. godine obavezan je tuženi da za apelante, kao zaposlenike na čekanju posla, uplati zakonom propisane doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje za period od 1. septembra 1993. do 5. maja 2000. godine, te da im naknadi troškove parničnog postupka. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrdio da su apelanti bili u redovnom radnom odnosu kod tuženog, da su zatim u periodu od 31. augusta 1993. do 5. maja 2000. godine imali status radnika na čekanju posla, te da im je, iz razloga što nisu pozvani na rad, 5. maja 2000. godine prestao radni odnos po sili zakona. Općinski sud je ukazao da je odredbama člana l43. stav 3. Zakona o radu propisano da za vrijeme čekanja posla zaposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da nezavisno od toga da li je poslodavac isplatio naknadu plaće zaposleniku, zaposlenik je, u smislu odredaba čl. 117. do 119. st. 1. i 2. Zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO), aktivno legitimisan da u sudskom postupku zatraži da se obaveže poslodavac da za zaposlenika uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje, a da je poslodavac dužan da takvu obavezu izvrši. Općinski sud je, s obzirom na navedeno, zaključio da je osnovan tužbeni zahtjev apelanata.
6. Odlučujući o žalbi tuženog protiv prvostepene presude, Kantonalni sud u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) donio je Presudu broj 23 0 Rs 013801 12 Rsž od 21. marta 2012. godine kojom je žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio sve bitne i odlučne činjenice, te da je za svoje odlučenje dao valjane razloge koje prihvata i taj sud. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud ocijenio svaki dokaz posebno i sve dokaze u međusobnoj vezi, te da je pravilno postupio kada je obavezao tuženog da za apelante, kao zaposlenike na čekanju posla, uplati zakonom propisane doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje za period od 1. septembra 1993. do 5. maja 2000. godine.
7. Vrhovni sud, odlučujući o reviziji tuženog protiv drugostepene presude, donio je Presudu broj 23 0 Rs 013801 12 Rev od 27. decembra 2012. godine kojom je reviziju uvažio i nižestepene presude preinačio tako što je odbio tužbeni zahtjev apelanata. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da su apelanti bili zaposlenici tuženog do 31. augusta 1993. godine, kad su zbog ratnih okolnosti prestali raditi, zatim da su se prijavili tuženom kao svom poslodavcu u toku 1999. i 2000. godine i da su u prijavi zaokružili statuse kao zaposlenici koji su se zatekli na čekanju posla. Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi zaključili da su apelanti imali status zaposlenika na čekanju posla, te da je stoga tuženi u obavezi da za apelante uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranju od 1993. do 2000. godine shodno odredbama čl. 117. do 119. st. 1. i 2. Zakona o PIO. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je tuženi osnovano u reviziji ukazao da su nižestepene presude zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je odredbama člana 6. stav 1. tačka
6. Zakona o doprinosima propisano da osnovicu doprinosa, koji se obračunavaju i plaćaju iz ličnih primanja i drugih prihoda osiguranika, čine, između ostalog, i naknade plaća za vrijeme odsustva sa posla u skladu sa zakonom, kolektivnim ugovorom i drugim propisima. Vrhovni sud je naveo da bi se, dakle, utvrdila obaveza poslodavca da za zaposlenika uplati doprinose po navedenom zakonu, potrebno je dokazati osnovicu doprinosa koju čine plaće ili naknade plaća. Vrhovni sud je naveo da apelanti u predmetnom postupku nisu dokazali da su kao zaposlenici na čekanju posla ostvarili pravo na naknadu plaće. S obzirom na to, Vrhovni sud je zaključio da je pogrešan stav nižestepenih sudova o postojanju obaveze tuženog na plaćanje doprinosa. Pri tome, Vrhovni sud je ukazao da su zaposlenici na čekanju posla imali pravo na naknadu plaća u skladu sa odredbama člana 143. stav 3. Zakona o radu. Vrhovni sud je naveo da, međutim, apelanti u toku postupka nisu dokazali da su ostvarili pravo na naknadu plaće, niti visinu te naknade, na koju bi tuženi bio u obavezi da uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje, tako da nije bilo osnova da se obaveže tuženi na uplatu tih doprinosa.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
8. Apelanti smatraju da su im osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana 13. Evropske konvencije, te člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelanti smatraju da je Vrhovni sud, pri donošenju svoje odluke, pogrešno primijenio odredbe člana 6. stav 1. tačka 6. Zakona o doprinosima. Apelanti navode da Vrhovni sud nije naveo jasne razloge koji su ga opredijelili da na konkretnu situaciju primijeni odredbe Zakona o doprinosima, niti je naveo u kojoj mjeri je taj zakon usklađen sa Zakonom o radu.
b) Odgovor na apelaciju
9. Vrhovni sud je naveo da ostaje kod razloga datih u obrazloženju svoje odluke, te smatra da nisu povrijeđena prava apelanata na koja su ukazali u predmetnoj apelaciji.
10. Tuženi je naveo da su neosnovani navodi apelanata iznesenu u predmetnoj apelaciji. Naime, tuženi smatra da je osporena odluka Vrhovnog suda zasnovana na pravilnoj primjeni relevantnih odredaba Zakona o doprinosima kojima je propisano da se doprinosi plaćaju na isplaćene plaće. Tuženi je naveo da je u konkretnom slučaju nesporno utvrđeno da apelanti u periodu od 1. septembra 1993. do 5. maja 2000. godine nisu bili u radnom odnosu i da samim tim nisu ostvarili plaću, tako da ne mogu zahtijevati ni uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za navedeni period.
V. Relevantni propisi
11. U Zakonu o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99, 32/00 i 29/03) relevantne odredbe glase:
Član 143.
(1) Zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad.
(2) Zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, takođe, zaposlenikom na čekanju posla.
(3) Za vrijeme čekanja posla zaposlenik ima pravo na naknadu plate u visini koju odredi poslodavac.
(4) Ako zaposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. ovog člana, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu koja se utvrđuje na osnovu prosječne mjesečne plate isplaćene na nivou Federacije, na dan stupanja na snagu ovog zakona, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku.
[…]
12. U Zakon o doprinosima ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 35/98, 54/00, 16/01, 37/01, 01/02, 17/06, 14/08 i 19/08) relevantne odredbe glase:
Član 4. stav 2. tačka 1.
Doprinosi se obračunavaju i plaćaju:
1.iz ličnih primanja i drugih prihoda osiguranika;
Član 6. stav 1. tačka 6.
Osnovicu doprinosa iz člana 4. stav 2. tačka 1. ovog zakona čini:
6. Naknada plate za vrijeme odsustva sa posla u skladu sa zakonom, kolektivnim ugovorom i dr.;
13. U Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 29/98, 49/00, 32/01, 73/05, 59/06, 4/09 i 55/12) relevantne odredbe glase: Član 117.
Sredstva potrebna za ostvarivanje prava i obaveza iz penzijskog i invalidskog osiguranja osiguravaju se iz doprinosa, prihoda po osnovu dobrovoljnog osiguranja, prihoda koje svojom djelatnošću ostvari nosilac osiguranja i drugih prihoda.
Najmanji iznos sredstava potrebnih za rad nosioca osiguranja utvrdit će Vlada Federacije.
Član 117a.
Obveznika, osnovicu, stopu doprinosa, način obračunavanja i uplate doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje i druga pitanja u vezi sa plaćanjem ovih doprinosa, uređuju se propisima o doprinosima.
Član 117b.
Osnovicu za obračun doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje i stopu doprinosa za lica osigurana po članu 11. tač. 3. i 4., čl. 14., 15. i 17. Zakona, utvrđuje nosilac osiguranja, uz prethodnu saglasnost Federalnog ministarstva finansija.
Osnovica za obračun doprinosa iz člana 17. Zakona ne može biti manja od osnovice utvrđene zakonom iz oblasti doprinosa.
14. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:
Član 2.
U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.
Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 241.
Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kome se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.
Član 251.
Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.
Ako revizijski sud nađe da je zbog pogrešne primjene materijalnog prava ili zbog povrede pravila postupka činjenično stanje nepotpuno utvrđeno i da zbog toga nema uslova za preinačenje pobijane presude, rješenjem će usvojiti reviziju, ukinuti u cjelini ili djelimično presudu drugostepenog suda i predmet vratiti na ponovno suđenje istom ili drugom vijeću drugostepenog suda.
VI. Dopustivost
15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
16. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 23 0 Rs 013801 12 Rev od 27. decembra 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 21. januara 2013, godine, a apelacija je podnesena 22. marta 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
19. Apelanti pobijaju navedenu presudu, tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana 13. Evropske konvencije, te člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
21. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
22. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na zaštitu prava iz radnog odnosa, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je stoga član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na taj postupak.
23. Apelanti smatraju da je Vrhovni sud, pri donošenju svoje odluke, proizvoljno primijenio materijalno pravo, što je za posljedicu imalo kršenje njihovog prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska.
24. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su osporenom presudom Vrhovnog suda, kao konačnom odlukom u predmetnom postupku, preinačene nižestepene presude tako što je odbijen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obaveže tuženi da za apelante, kao zaposlenike na čekanju posla, uplati zakonom propisane doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje za period od 1. septembra 1993. do 5. maja 2000. godine. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke jasno ukazao da apelanti u predmetnom postupku nisu dokazali da su, kao zaposlenici na čekanju posla, ostvarili pravo na naknadu plaće u smislu odredaba člana 143. stav 3. Zakona o radu, te da samim tim nisu dokazali osnovicu za uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje u smislu odredaba člana 6. stav 1. tačka 6. Zakona o doprinosima. Dovodeći u vezu odredbe člana 143. Zakona o radu i člana 6. stav 1. tačka 6. Zakona o doprinosima sa odlučenjem Vrhovnog suda, te obrazloženjem koje je dao u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u pogledu primjene navedenih zakonskih odredaba na predmetnu situaciju. Pri tome, Ustavni sud podsjeća na neke od relevantnih odredaba Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) iz kojih proizlaze jasni principi parničnog postupka i granice ispitivanja presude povodom revizije, prije svega, na odredbe člana 2. ZPP kojima je propisano da "sud u parničnom postupku odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku i primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni, a u pogledu materijalnog prava nije vezan za navode stanaka". Također, Ustavni sud podsjeća na odredbe člana 241. ZPP kojima je propisano da "revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kome se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje". Imajući u vidu da apelanti ne osporavaju da u parničnom postupku nisu predložili, niti izveli dokaze na osnovu kojih bi se moglo utvrditi da su u navedenom periodu ostvarili pravo na naknadu plaće, Ustavni sud ne može zaključiti da je osporena presuda u bilo kom segmentu donesena kršenjem prava na pravično suđenje (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2204/13 od 3. marta 2016. godine, tač. 27. i 28., dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ).
25. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da osporenom odlukom Vrhovnog suda nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
26. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koje su istakli u vezi s pravom na pravično suđenje, o kojima se Ustavni sud već izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
27. U vezi s navodima apelanata o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu eksplicitno naveli u vezi sa kojim pravima smatraju da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da činjenica da su nižestepene presude, koje su bile u korist apelanata, preinačene po revizije tuženog, te da protiv te odluke apelanti nisu imali mogućnost izjavljivanja daljnjih pravnih lijekova pred redovnim sudovima, ne može voditi zaključku da je prekršeno pravo apelanata na djelotvoran pravni lijek. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu neosnovani.
Zabrana diskriminacije
28. Apelanti smatraju da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da se apelanti nisu izjasnili u vezi sa kojim pravom smatraju da su diskriminisani, ali da se iz apelacije može zaključiti da smatraju da su diskriminisani u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. Međutim, s obzirom da apelanti nisu ponudili odgovarajuće argumente niti dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da su diskriminisani u predmetnom postupku, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
VIII. Zaključak
29. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je Vrhovni sud, primjenom relevantnih odredaba Zakona o radu, Zakona o doprinosima i ZPP, u obrazloženju svoje odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
30. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer apelanti kršenje tog prava zasnivaju na istim navodima koje su istakli u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
31. Nadalje, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu jer činjenica da apelanti nisu imali mogućnost izjavljivanja daljnjih pravnih lijekova pred redovnim sudovima ne može voditi zaključku o kršenju tog prava. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu jer ne postoji ništa što bi ukazalo na vjerovatnoću da je u predmetnom postupku povrijeđeno to pravo apelanata.
32. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman