Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1586/16 (Z. M.)
Odluka donesena 20. 06. 2016.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja bijega
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Lišavanje slobode
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Krivični postupak
- Apelacija preuranjena
- Pritvor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Ispravka krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na bosanskom jeziku, koji je proglasio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu odlukom br. 101/03 od 24. januara 2003. godine, objavljenog u "Službenom glasniku BiH", broj 3/03
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1586/16
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 06. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1586/16, rješavajući apelaciju Zlatka Marijanovića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak 3. točka l), članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. lipnja 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Zlatka Marijanovića podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 020068 16 Kž 5 od 23. ožujka 2016. godine i S1 1 K 020068 16 Kv 2 od 9. ožujka 2016. godine, u odnosu na pravo na slobodu i sigurnost osobe iz članka II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1.c. i stavak 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Odbacuje se kao neutemeljena apelacija Zlatka Marijanovića protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 020068 16 Kž 5 od 23. ožujka 2016. godine i S1 1 K 020068 16 Kv 2 od 9. ožujka 2016. godine, u odnosu na pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog toga što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Zlatko Marijanović (u daljnjem tekstu: apelant), trenutno u KPZ Mostar, koga zastupa Nada Dalipagić, odvjetnica iz Mostara, podnio je 7. travnja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 020068 16 Kž 5 od 23. ožujka 2016. godine i S1 1 K 020068 16 Kv 2 od 9. ožujka 2016. godine. Apelant je podnio i zahtjev za donošenje privremene mjere s prijedlogom da se apelant odmah pusti na slobodu do donošenja konačne odluke Ustavnog suda po ovoj apelaciji.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH kao i od Tužiteljstva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo BiH) zatraženo je 14. travnja 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Sud BiH je odgovor na apelaciju dostavio 25. travnja 2016. godine, dok Tužiteljstvo BiH nije dostavilo odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 020068 16 Krn 10 od 12. veljače 2016 godine, prema apelantu i osumnjičenom Stanku Čolaku (u daljnjem tekstu: osumnjičeni) određen je pritvor iz razloga predviđenih člankom 132. stavak 1. toč. a), b) i c) ZKPBiH, koji može trajati najdulje jedan mjesec, računajući od dana lišenja slobode osumnjičenih, dakle u odnosu na sve osumnjičene do 11. ožujka 2016. godine. Nakon toga, Sud BiH je 4. ožujka 2016. godine zaprimio prijedlog Tužiteljstva BiH za produljenje pritvora prema navedenim osumnjičenim licima, iz razloga propisanih člankom 132. stavak 1. toč. a), b) i c) ZKPBiH.
6. Rješenjem Suda BiH broj S1 1 K 020068 16 Kv 2 od 9. ožujka 2016. godine produljen je pritvor iz razloga propisanih člankom 132. stavak 1. toč. a), b) i c) Zakona o kaznenom postupku (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), koji prema ovom rješenju može trajati jedan mjesec odnosno do 9. travnja 2016. godine ili do nove odluke Suda.
7. U svezi s utemeljenom sumnjom, prvostupanjsko vijeće Suda BiH (u daljnjem tekstu: Vijeće) navodi da prema odredbi članka 132. stavak 1. ZKPBiH, pritvor može egzistirati samo ako postoji utemeljena sumnja da je određena osoba učinila kazneno djelo. U tom kontekstu Vijeće je prije svega ispitalo postojanje utemeljene sumnje kao conditio sine qua non za primjenu mjere pritvora. Vijeće je, također, uzelo u obzir da je postojanje utemeljene sumnje faktičko pitanje, koje sud cijeni u svakom konkretnom slučaju, temeljem dobivenih dokaza i na temelju slobodne ocjene dokaza, bez unaprijed postavljenih kriterija kojima bi se kvantificirala razina sumnje. Vijeće je cijenilo i fazu u kojoj se predmet trenutno nalazi, odnosno da je predmet u fazi istrage kada nisu prikupljeni svi dokazi, odnosno saslušani svi svjedoci, izvršena vještačenja, te prikupljeni drugi materijalni dokazi o izvršenju predmetnih kaznenih djela, te je utvrdilo da u ovoj fazi postupka postoji utemeljena sumnja da su osumnjičeni počinili kaznena djela koja im se stavljaju na teret.
8. U odnosu na posebne pritvorske razloge Vijeće nalazi da činjenice i okolnosti koje ukazuju na postojanje posebnih pritvorskih razloga propisanih toč. a), b) i c) stavka 1. članka 132. ZKPBiH i dalje postoje u neizmijenjenom obliku, odnosno da isti nisu dovedeni u pitanje činjenicama i argumentacijom obrane. Konkretno, kako navodi Vijeće, člankom 132. stavak 1 točka a) ZKPBiH propisano je kada postoji utemeljena sumnja pritvor se može odrediti ukoliko se osoba (osumnjičeni) „krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva“. Imajući u vidu navedeno, kao i istaknute okolnosti na kojima se temelji prijedlog Tužiteljstva BiH, Vijeće nalazi da je u odnosu na apelanta ispunjen uvjet za produljenje pritvora po ovoj osnovi, tj. Vijeće nalazi da i dalje postoji opasnost od njihovog bjekstva. S tim u svezi, Vijeće je prije svega cijenilo da apelant, pored državljanstva Bosne i Hercegovine posjeduju i državljanstvo Republike Hrvatske, što je potvrdio i sam apelant, koja država u skladu sa svojim ustavnim odredbama ne izručuje vlastite državljane, zatim da apelant ima prijavljeno prebivalište u općini Grude, dakle u općini koja graniči sa teritorijom Republike Hrvatske, odakle može u kratkom roku, bez većih teškoća prijeći državnu granicu i time postati nedostupni organima gonjenja BiH. Vijeće je imalo u vidu i to da okolnost da apelant živi u pograničnoj općini može značajno olakšati prelazak državne granice i mimo zvaničnog graničnog prijelaza, s obzirom na to da su takvi prijelazi poznati lokalnom stanovništvu. Pored navedenih činjenica, Vijeće je uzelo u obzir da se u konkretnom slučaju, radi o organiziranoj grupi velikog broja osoba, za koja se utemeljeno sumnja da su izvršila veći broj teških kaznenih djela, za koja djela su zaprijećene dugogodišnje zatvorske kazne.
9. U pogledu pritvorskih razloga iz točke b) stavka 1. članka 132. ZKPBiH, Vijeće je imalo u vidu da se pritvor može odrediti i produljiti ,,ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za kazneni postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati kazneni postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače“. Vijeće nalazi da i dalje postoji utvrđena opasnost od ometanja kaznenog postupka po ovoj osnovi. Ovakvu odluku Vijeće temelji na činjenici da se utemeljeno sumnja da je u počinjenu predmetnih kaznenih djela učestvovao veliki broj osoba koje se međusobno poznaju, što upućuje na zaključak da se radi o dobro organiziranoj grupi ljudi, zatim na činjenici da Tužiteljstvo BiH u ovom predmetu, koji je obiman i složen, još uvijek nije identificiralo sve pripadnike grupe za organizirani kriminal koji su imali različite uloge, a čiji je identitet u ovoj fazi postupka poznat samo apelantu i osumnjičenom, te da još uvijek nisu saslušani svi svjedoci i provedene sve istražne radnje koje Tužiteljstvo BiH namjerava saslušati odnosno provesti u nastavku istražnog postupka.
10. Vijeće cijeni da su prema apelantu i osumnjičenom, također, ispunjeni i zakonski uvjeti za produljenje pritvora i zbog postojanja pritvorskog razloga iz članka 132. stavak 1. točka c) ZKPBiH. Članak 132. stavak 1. točka c) ZKPBiH predviđa da se pritvor može odrediti iz razloga ,,ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti kazneno djelo ili da će dovršiti pokušano kazneno djelo ili da će učiniti kazneno djelo kojim prijeti, a za ta kaznena djela može se izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna“. Postojanje naročitih okolnosti u konkretnom slučaju, Vijeće nalazi u brojnosti kaznenopravnih radnji za koje se utemeljeno sumnja da ih je apelant činio kontinuirano, u duljem vremenskom razdoblju, na šta upućuju dokazi koje je cijenilo Vijeće, a što objektivno ukazuje na sklonost i čvrstu odlučnost i riješenost apelanta i osumnjičenog da, kao organizatori, čine predmetna kaznena djela. Opasnost od ponavljanja izvršenja djela, je prema ocjeni Vijeća, sasvim realna i kada se ima u vidu činjenica da su apelant i osumnjičeni dolazili u posjed velike količine duhanskih prerađevina na samo njima poznat način, da imaju dobro razvijenu mrežu suradnika koje samo oni poznaju i koji učestvuju u organizaciji nezakonitog prometa i prodaje akcizne robe – duhana, od kojih je izvjestan broj i dalje na slobodi, zbog čega, u slučaju da apelant i osumnjičeni budu pušteni na slobodu, ne bi bilo smetnji da stupe u kontakte i veze sa članovima grupe, te nastave sa kriminalnim aktivnostima. S tim u svezi, Vijeće je, s obzirom na način izvršenja predmetnih kaznenih djela, posebno imalo u vidu da apelant u svakom trenutku, na zahtjev zainteresiranih kupaca, može osigurati velike količine duhana i da mu je dovoljan samo pristup nekontroliranom sredstvu komunikacije da, koristeći se postojećim vezama i kontaktima, organiziraju izvršenje predmetnog kaznenog djela kako je to činio i ranije.
11. Rješenjem Apelacijskog Vijeća Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelacijsko Vijeće) broj S1 1 K 020068 16 Kž 5 od 23. ožujka 2016. godine priziv apelantove braniteljice protiv Rješenja Suda BiH broj S1 1 K 020068 16 Kv 2 od 9. ožujka 2016. godine je odbijen kao neutemeljen. Apelacijsko vijeće nalazi da je prvostupanjsko vijeće u pobijanom rješenju dalo jasne i konkretne razloge na kojima se temelji postojanje kako utemeljene sumnje kao opće pritvorske osnove, tako i posebnih pritvorskih razloga propisanih odredbom članka 132. stavak 1 toč. a), b) i c) ZKPBiH u odnosu na apelanta i osumnjičenog, te je stoga prizivne prigovore sadržane u prizivu obrana našla neutemeljenim. U konkretnom slučaju, postojanje utemeljene sumnje kao prvog i općeg uvjeta zakonitosti mjere pritvora, utvrđeno je na temelju ranijih dokaza, koji su potkrijepljeni novim dokazima koje je Tužiteljstvo BiH dostavilo Sudu uz prijedlog za produljenje mjere pritvora. Tako iz sadržaja ranijih dokaza, kao i dokaza koji su pobrojani u pobijanom rješenju proizlazi utemeljena sumnja za dalju primjenu mjere pritvora.
12. Kako navodi Apelacijsko vijeće, pravilnost prvostupanjskog rješenja ne može se dovesti u pitanje niti kada su u pitanju zaključci o postojanju posebnih zakonskih razloga za produljenje pritvora propisanih člankom 132. stavak 1. toč. a), b) i c) ZKPBiH. Naime, i po ocjeni Apelacijskog vijeća, iznesena argumentacija u pobijanom rješenju, a u pogledu egzistiranja posebnog pritvorskog razloga iz članka 132. stavak 1. točka a) ZKPBiH u odnosu na apelanta i osumnjičenog, opravdano ukazuje na opasnost od bjekstva osumnjičenih u državu čiji su državljani. Stoga, sve navedene činjenice cijenjene u svojoj ukupnosti predstavljaju okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva, zbog čega su neutemeljeni prizivni prigovori kojima se osporava obrazloženje pobijanog rješenja ističući da je isto dato paušalno i bez iznošenja konkretnih okolnosti koje bi ukazivale na opasnost od bjekstva, neutemeljeno akcentirajući da je samo cijenjena okolnost postojanja državljanstva druge države, zbog čega je i po ocjeni ovog vijeća pravilno utvrđeno da prema apelantu i osumnjičenom egzistiraju posebni pritvorski razlozi iz članka 132. stavak 1. točka a) ZKPBiH.
13. Također, Apelacijsko vijeće nalazi da je prvostupanjsko vijeće u pobijanom rješenju pravilno utvrdilo postojanje i posebnog pritvorskog razloga iz članka 132. stavak 1. točka b) ZKPBiH, uzevši u obzir okolnosti da se radi o izuzetno složenom i obimnom predmetu, te da Tužiteljstvo BiH upravo zbog te činjenice zasigurno nije moglo u proteklom razdoblju provesti sve predviđene istražne radnje, te pribaviti relevantne dokaze i saslušati sve predviđene svjedoke, kao i potencijalne suučesnike u konkretnom slučaju. Dokazi koji su predočeni sudu ukazuju na činjenicu da se radi o dosta obimnoj i složenoj istrazi, koja obuhvata više osumnjičenih koji se terete za ozbiljna i teška kaznena djela, kao i da se utemeljeno sumnja da se radi o organiziranoj grupi osoba, te da određeni broj pripadnika navedene grupe još uvijek nije lociran. Apelacisko vijeće nalazi da je ispravno zaključeno i da u dosadašnjem tijeku postupka nisu pronađeni i osigurani svi potrebni materijalni dokazi, te iskazi potencijalnih svjedoka, zbog čega sve navedene okolnosti ukazuju da bi boravkom na slobodi apelant zasigurno ometao dalji tok istrage, te je po ocjeni Apelacijskog vijeća bilo potrebno produljiti mjeru pritvora i iz članka 132. stavak 1. točka b) ZKPBiH za naredni mjesec dana.
14. Suprotno argumentima apelantove braniteljice, pobijana odluka je na pravilan način utvrdila i daljnju egzistentnost svih zakonskih razloga sadržanih u članku 132. stavak 1. točka c) ZKPBiH odnosno razloga koji ukazuju na postojanje iteracijske opasnosti u konkretnom slučaju. Pobijana odluka je ispravno utvrdila postojanje općeg razloga koji se ogleda u visini zaprijećene kazne (kazna zatvora tri godine ili teža kazna), a, također, i naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant ponoviti kazneno djelo. Naime, kako postoji utemeljena sumnja da je apelant kontinuirano djelovao kao pripadnik dobro organizirane kriminalne grupe, koja se sumnjiči za izvršenje teških kaznenih djela, to je zaključak i Apelacijskog vijeća da sve ove okolnosti, cijenjene u njihovoj sveukupnosti i sadejstvu, dovedene u vezu s načinom i kontinuiranim vršenjem inkriminiranih radnji, predstavljaju naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant ponoviti predmetno kazneno djelo, pa je zaključak i Apelacijskog vijeća da je mjera pritvora prema apelantu i dalje neophodna i iz razloga iz članka 132. stavak 1. točka c) ZKPBiH.
15. Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 020068 16 Krn 14 od 8. travnja 2016. godine prihvaćen je prijedlog Tužiteljstva BiH broj T20 0 KTO 0011273 15 od 7. travnja 2016. godine za ukidanje pritvora i određivanje mjera zabrane, pa je prema apelantu i ukinut pritvor određen Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 020068 16 Krn 10 od 12. veljače 2016. godine, a produljen Rešenjem Suda broj S1 2 K 020068 16 Kv 2 od 9. ožujka 2016. godine, i određeno da se apelant ima pustiti na slobodu nakon što Sudu BiH preda važeće putne isprave. Prema apelantu je istodobno izrečena mjera zabrane napuštanja boravišta i zabrana putovanja iz članka 126. st. 1 i 2 ZKPBiH i zabrana sastajanja sa određenim osobama iz članka 126. stavak 1. točka c) ZKPBiH.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelant navodi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo na slobodu i sigurnost iz članka II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. točka c) i stavak 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.
17. Apelant osporava da je sud imao osnove i razloga za određivanje i produljenje pritvora zbog utemeljene sumnje da je apelant počinio kaznena djela koja mu se stavljaju na teret kao i posebne pritvorske razloge iz članka 132. stavak 1. toč. a), b) i c). Navodi da je sud produljio pritvor iz razloga propisanih u članku 132. stavak 1. točka a) zbog opasnosti od bjekstva i kao razloge za navedeno označio državljanstvo Republike Hrvatske, život u pograničnom području, svijest apelanta o ozbiljnosti utemeljene sumnje protiv njega i težini djela koja mu se stavlja na teret, radi čega po zaključku Vijeća apelant ima jak motiv za bjekstvo. Smatra da očigledno nema niti jednog jedinog konkretnog pokazatelja koji bi upućivao da postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva.
18. Što se tiče određivanja pritvora apelantu iz razloga propisanih u članku 132. stavak 1. točka b) ZKPBiH, apelant ukazuje na činjenicu da relevantna praksa međunarodnih sudova strah od ometanja kaznenog postupka definira kao jasne indicije ili posebne činjenične okolnosti koje čine strah utemeljenim. Tužiteljstvo BiH je propustilo navesti okolnosti koje ukazuju na postojanje ozbiljnog rizika da će od apelanta doći do takvog zabranjenog utjecaja, ne precizirajući način niti svjedoke na koje bi osumnjičene osobe mogle utjecati. Posebno ostaje nejasno zbog čega Tužiteljstvo BiH te navodne svjedoke nije do sada saslušalo ili pak identificiralo, odnosno što je po tom pitanju uopće urađeno u jednomjesečnom pritvoru određenom po rješenju od 12. veljače 2016. godine.
19. Što se tiče razloga za pritvor iz članka 132. stavak 1. točka c), apelant smatra da se ovaj posebni pritvorski razlog može primijeniti jedino ukoliko postoje naročite okolnosti koje ukazuju na stvarnu opasnost od ponavljanja teških kaznenih djela. Vijeće utvrđuje kao naročite okolnosti konkretnog slučaja: stupanj organizacije kod izvršenja kaznenog djela, i samu prirodu kaznenih djela i brojnost kaznenopravnih radnji.
20. Razmatrajući sve činjenice i okolnosti, potpuno je jasno da pritvor nije bio neophodno potrebna mjera za osiguranje prisustva apelanta, te da se legitiman zakonski cilj u konkretnom slučaju mogao efikasno ostvariti i eventualnim mjerama zabrane, na temelju kojih bi Sud imao dovoljan nadzor nad njegovim kretanjem.
21. Apelant zaključuje da se u obrazloženju osporavanih rješenja Sud BiH ne bavi istinskim razmatranjem mogućnosti primjene blažih mjera, već samo jednom rečenicom, paušalno bez relevantnog obrazloženja, navodi da se željena svrha može postići samo mjerom pritvora. Kako su u postupku određivanja pritvora apelantu grubo kršena zagarantirana prava na pravično suđenje, koje apelant nije temeljitije obrazlagao, apelant predlaže da Ustavni sud apelaciju usvoji kao opravdanu i postupi sukladno nadležnostima. Apelant, također, predlaže da se donese privremena mjera da se apelant pusti na slobodu sa izdržavanja mjere pritvora određene rješenjem o produljenju pritvora do konačne odluke Ustavnog suda BiH o apelaciji.
b) Odgovori na apelaciju
22. Sud BiH smatra da je ispitao opravdanost produženja mjere pritvora s obzirom na okolnosti konkretnog događaja, te utvrdio i podrobno obrazložio u osporenoj odluci odnosno u Rješenju Suda BiH broj S1 2 K 020068 16 Kž od 23. ožujka 2016. godine, sve relevantne i dostatne razloge zbog kojih smatra da su legalni i legitimni ciljevi pritvora prema apelantu u tom momentu postojali.
23. Nadalje, prigovor apelanta da sud uopće nije razmatrao meritum razloga za određivanje drugih, blažih, mjera zabrane, cijeni se, također, kao neutemeljen, iz razloga što su i prvostupanjskim rješenjem kao i rješenjem Apelacijskog vijeća na decidiran i jasan način obrazložene okolnosti koje su ukazivale kako na postojanje utemeljene sumnje kao preduvjeta za određivanje odnosno produljenje mjere pritvora, tako i na postojanje utemeljene bojazni da će apelant ukoliko se nađe na slobodi pobjeći s obzirom da postoje okolnosti koje ukazuju na tu opasnost, postojanje utemeljene bojazni da će osumnjičeni boravkom ometati dalji tijek istrage, te postojanje naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će ponoviti kazneno djelo. Dakle, temeljitom analizom okolnosti koje su navedene u osporenoj odluci, došlo se do nepobitnog zaključka da su postojale objektivne okolnosti koje su opravdavale produljenje mjere pritvora prema apelantu. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, sud smatra da je predmetna apelacija neutemeljena, te predlaže da se odbije.
24. Na kraju, sud navodi da je u ovoj pravnoj stvari, sud već donio Rješenje broj S1 2 K 020068 16 Krn 14 od 8. travnja 2016. godine o ukidanju mjere pritvora prema apelantu, uz istodobno izricanje mjera zabrane, propisanih odredbama članka 126. stavak 1. i 2. i članka 126.a stavak 1. točka c) ZKPBiH. Dakle, i ova činjenica potvrđuje da je Sud BiH, tijekom cijelog postupka, u granicama svojih ovlaštenja, vodio računa o pravima i slobodama apelanta, uključujući i to da isti ne bude ograničen preko mjere koja je neophodna.
V.Relevantni propisi
25. U Kaznenom zakonu Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH» br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10) relevantne odredbe glase:
Organizirani kriminal Član 250.
(1) Ko učini krivično djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine kao pripadnik grupe za organizirani kriminal, ako za pojedino krivično djelo nije propisana teža kazna, kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine. [….]
26. Zakon o kaznenom postupku BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08 i 12/09) u relevantnom dijelu glasi: Odjeljak 4 - Mjere zabrane Član 126.
Zabrana napuštanja boravišta i zabrana putovanja (1) Ako postoje okolnosti koje ukazuju da bi optuženi mogao pobjeći, sakriti se, otići u nepoznato mjesto ili u inostranstvo, Sud može, obrazloženim rješenjem, zabraniti osumnjičenom ili optuženom da napusti boravište.
(2) U okolnostima iz stava (1) ovog člana, Sud također može, bilo kao dodatnu mjeru uz zabranu napuštanja boravišta bilo kao zasebnu mjeru, narediti privremeno oduzimanje putnih isprava uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, kao i zabranu korištenja lične karte za prelazak državne granice Bosne i Hercegovine (zabrana putovanja).
Član 126.a Ostale mjere zabrane (1) Kada okolnosti slučaja na to ukazuju, Sud može izreći jednu ili više sljedećih mjera zabrane: [….]
c) zabranu sastajanja s određenim osobama, [….] Član 131.
Određivanje pritvora (1)Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uvjetima propisanim u ovom zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.
(2)Pritvor određuje ili produžava rješenjem Sud na prijedlog tužioca a nakon što Sud prethodno sasluša osumnjičenog, odnosno optuženog na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže, osim u slučaju iz člana 132. stav (1) tačka a) ovog zakona.
(3)Tužilac je dužan podnijeti obrazložen prijedlog za produženje pritvora Sudu najkasnije pet dana prije isteka roka iz rješenja o pritvoru. Sud odmah dostavlja prijedlog osumnjičenom, odnosno optuženom i njegovom braniocu.
(4)Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Ako se osumnjičeni ili optuženi nalazi u pritvoru, dužnost je svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju s posebnom hitnošću.[….] Član 132.
Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo pritvor mu se može odrediti:
a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva,
b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače,
c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora tri godina ili teža kazna, [...] (2) U slučaju iz stava 1. tačke b) ovog člana, pritvor će se ukinuti čim se osiguraju dokazi zbog kojih je pritvor određen.
VII Dopustivost
27. Sukladno članku VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
a) Dopustivost u odnosu na članak II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 5. Europske konvencije
29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj S1 1 K 020068 16 Kž 5 od 23. ožujka 2016. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 7. travnja 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3). i (4). Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
30. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na navode o povredi prava članka II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije.
b) Dopustivost u odnosu na članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. Europske konvencije
31. Apelant smatra da mu je rješenjima o određivanju pritvora povrijeđeno i pravo na pravično suđenje.
32. U svezi s navodima o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasan stav da se na pitanje da li apelanti imaju, ili da li će imati pravično suđenje pred redovitim sudovima ne može dati odgovor dok je postupak u tijeku. Sukladno praksi Ustavnog suda i Europskog suda za ljudska prava, pitanje da li je poštivan princip pravičnog suđenja treba sagledati na temelju postupka u cjelini. S obzirom na složenost kaznenog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedeći to, nije moguće, u principu, utvrditi da li je kazneni postupak bio pravičan dok se postupak pravomoćno ne okonča (vidi Europski sud za ljudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španjolske, presuda od 6. prosinca 1988. godine, serija A broj 146, stavak 68, i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. lipnja 2003. godine, točka 18, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/03).
33. U konkretnom slučaju kazneni postupak protiv apelanta još nije okončan, već su, u trenutku podnošenja apelacije, donesena samo procesna rješenja kojim je apelantu određen pritvor odnosno mjere zabrane. S tim u svezi, Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja ne predstavljaju «utvrđivanje utemeljenosti kaznene optužbe» protiv apelanta u smislu članka 6. Europske konvencije.
34. Sukladno navedenim, imajući u vidu odredbe članka 18. stavak (3) točka l) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da je apelacija, u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, preuranjena. VII Meritum
35. Apelant navodi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost iz članka II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. točka 1c. i stavak 3. Europske konvencije.
36. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
d) Pravo na slobodu i sigurnost osobe.
Članak 5. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svatko ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Nitko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i sukladno postupku propisanom zakonom: [...]
c) u slučaju zakonitog uhićenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila kazneno djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje kaznenog djela ili bjekstvo nakon počinjenja kaznenog djela; [...]
3. Svatko tko je uhićen ili pritvoren sukladno odredbama stavka 1. točka c) ovog članka izvodi se bez odgađanja pred suca ili drugu službenu osobu zakonom ovlaštenu da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.
37. U konkretnom slučaju, apelant je osoba koja je lišena slobode i u vrijeme podnošenja apelacije se nalazi u pritvoru na temelju odluka redovitog suda o određivanju pritvora i koja se poziva na kršenje prava na slobodu i sigurnost osobe iz članka II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije. Ustavni sud prije svega podsjeća na to da se pravo na slobodu i sigurnost osobe ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da članak 5. Europske konvencije garantira da nitko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKPBiH koji je primijenjen u konkretnom slučaju, dakle nacionalnog prava koje mora biti usklađeno sa standardima iz Europske konvencije.
38. Ustavni sud dalje podsjeća da je postojanje utemeljene sumnje da je uhapšena osoba počinila neko kazneno djelo conditio sine qua non za zakonitost produljenja pritvora, ali da nakon proteka određenog vremena to više nije dovoljno. Odluka suda kojom se produljuje pritvor traži čvršću osnovu kako bi se dokazalo ne samo da postoji istinska „utemeljena sumnja“ nego i da su postojali i drugi ozbiljni razlozi od javnog interesa koji, bez obzira na pretpostavku nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu (vidi, između ostalih izvora prava, predmet A. v. Francuske, 23. rujna 1998, stavak 102., Reports 1998-VII). Međutim, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti postoje li za pritvor relevantni i dovoljni razlozi (vidi Europski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. srpnja 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stavak 63.). Prema daljnjem stavu Europskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, usprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca.
39. Također, Ustavni sud ukazuje na to da odredba članka 5. stavak 3. Europske konvencije zahtijeva da osoba bude lišena slobode sukladno članku 5. stavak 1. točka c) Europske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog članka, a obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih osoba. Europski sud je zaključio da poštivanje članka 5. stavak 3. Europske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u svezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom.
40. Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju iz osporenog rješenja kojim je apelantu određen pritvor proizlazi da je Sud BiH o određivanju pritvora apelantu odlučio nakon provedenog postupka. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, suprotno apelacijskim navodima, ispitao postojanje utemeljene sumnje kao općeg uvjeta za određivanje pritvora prilikom donošenja osporenih rješenja, te je jasno prezentirao dokaze koje je dostavilo Tužiteljstvo BiH uz prijedlog za određivanje pritvora na temelju kojih je Sud BiH utvrdio postojanje utemeljene sumnje. Ustavni sud smatra, suprotno apelacijskim navodima, da je u osporenim rješenjima Sud BiH dao vrlo jasno obrazloženje na temelju kojih dokaza je izveo zaključak o postojanju utemeljene sumnje da je apelant počinio inkriminirane radnje koje su im stavljene na teret kao općeg uvjeta iz članka 132. stavak 1. ZKPBiH za određivanje pritvora, a koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga, Ustavni sud smatra da rješenja Suda BiH o određivanju pritvora nisu u suprotnosti s odredbama ZKPBiH i Europske konvencije i da sadrže razloge u pogledu postojanja općeg uvjeta za određivanje pritvora iz članka 132. stavak 1. ZKPBiH.
41. Ustavni sud dalje podsjeća da, sukladno zakonu, mjera pritvora može biti određena samo kada je, uz postojanje utemeljene sumnje da je kazneno djelo počinjeno, ispunjen i jedan od posebnih razloga za određivanje pritvora propisan zakonom.
42. U svezi određivanja pritvora po članku 132. stavak 1. točka a) ZKPBiH, Ustavni sud zapaža da je prvostupanjsko vijeće, najprije, utvrdilo da su ispunjeni uvjeti koje propisuje navedena zakonska odredba, odnosno da je konkretizirana i argumentirana opasnost da će apelant pobjeći. Imajući u vidu navedeno, kao i istaknute okolnosti na kojima se temelji prijedlog Tužiteljstva BiH, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH utvrdio da je u odnosu na apelanta ispunjen uvjet za produljenje pritvora po ovoj osnovi, tj. Sud BiH nalazi da i dalje postoji opasnost od njihovog bjekstva. S tim u svezi, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH prije svega cijenio da apelant, pored državljanstva Bosne i Hercegovine posjeduju i državljanstvo Republike Hrvatske, što je potvrdio i sam apelant, koja država sukladno svojim ustavnim odredbama ne izručuje vlastite državljane, zatim da apelant ima prijavljeno prebivalište u općini Grude, dakle u općini koja graniči sa teritorijom Republike Hrvatske, odakle može u kratkom roku, bez većih teškoća prijeći državnu granicu i time postati nedostupan organima gonjenja BiH. Vijeće je imalo u vidu i to da okolnost da apelant živi u pograničnoj općini može značajno olakšati prelazak državne granice i mimo zvaničnog graničnog prijelaza, s obzirom na to da su takvi prijelazi poznati lokalnom stanovništvu. Pored navedenih činjenica, Vijeće je uzelo u obzir da se u konkretnom slučaju, radi o organiziranoj grupi velikog broja osoba, za koja se utemeljeno sumnja da su izvršila veći broj teških kaznenih djela, za koja djela su zaprijećene dugogodišnje zatvorske kazne.
43. Što se tiče posebnog pritvorskog razloga propisanog člankom 132. stavak 1. točka b) ZKPBiH, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je Sud BiH utvrdio da je za ispunjenje razloga iz ovog članka dovoljno postojanje naročitih okolnosti koje ukazuju na samu mogućnost takvog utjecaja, bez obzira da li je apelant pokušao da to učini ili ne. Ustavni sud zapaža da okolnosti koje sud navodi nesumnjivo predstavljaju konkretizaciju utjecaja na svjedoka, te čini neutemeljenim prigovore branitelja da se ovaj, poseban pritvorski razlog, temelji na apstraktnim konstrukcijama. Konačno, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH dao detaljno obrazloženje u pogledu postojanja koluzione opasnosti, odnosno da je detaljno obrazložio zašto smatra da postoje naročite okolnosti koje ukazuju na to da bi apelant mogao ometati kazneni postupak utjecajem na svjedoke i osumnjičene. Ustavni sud cijeni da je Sud BiH u konkretnom slučaju, jasno precizirao na koji način „težina optužbi“ koje se apelantu stavlja na teret, može utjecati na tijek kaznenog postupka, odnosno zbog čega sud smatra da bi apelant, boravkom na slobodi, utjecao na svjedoke, odnosno ometao kazneni postupak imajući u vidu težinu optužbi koje mu se stavljaju na teret.
44. Za opasnost od ponavljanja kaznenog djela iz članka 146. stavak 1. točka c) ZKPFBiH Sud BiH je naveo zašto smatra da bi apelant boravkom na slobodi ponovio kaznena djela za koja se tereti. Kako je naveo Sud BiH, apelantu se stavlja na teret da je kao član organizirane grupe počinio kazneno djelo organiziranog kriminala s ciljem ostvarivanja imovinske koristi. Ova okolnost ukazuje na, kako je zaključio Sud BiH, spremnost apelanta da bi boravkom na slobodi nastavio s vršenjem kaznenih djela za koja se po zakonu može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine ili teža, naročito kada se ima u vidu da se isti međusobno poznaju, te da u okviru međusobno dogovorenog plana dugi niz godina u kontinuitetu i bez prestanka poduzimaju međusobno povezane radnje kojima ostvaruju bitna obilježja kaznenih djela koja im se stavljaju na teret.
45. Pri tome, Ustavni sud zapaža da iz odgovora Suda BiH proizlazi da je, u međuvremenu, na prijedlog Tužiteljstva BiH ukinuta mjera pritvora i da su određene mjere zabrane, koje su još uvijek na snazi. Stoga, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena apelantova prava zagarantirana člankom 5. stavak 1.c) i stavak 3. Europske konvencije u pogledu određivanja pritvora prema zakonskoj osnovi iz članka 132. stavak 1. toč. a), b) i c) ZKPBiH, te da u tom dijelu nema kršenja prava na slobodu i sigurnost osobe iz članka II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1.c) i stavak 3. Europske konvencije.
VIII. Zaključak
46. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na slobodu i sigurnost osobe iz članka II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1.c) i stavak 3. Europske konvencije u situaciji kad odluka o određivanju pritvora sadrži vrlo iscrpne i jasne razloge, kako u pogledu postojanja općeg uvjeta za određivanje pritvora iz članka 132. stavak 1. ZKPBiH, tako i u pogledu postojanja posebnih uvjeta propisanih u toč. a), b) i c) iste odredbe, jer, prema utvrđenju Suda BiH, osim osnove sumnje, postojala je i opravdana bojazan da bi apelant puštanjem na slobodu mogao pobjeći, utjecati na svjedoke i suučesnike, ili ponoviti kazneno djelo, a okolnosti konkretnog slučaja upućivale su na postojanje važnog i značajnog općeg interesa koji preteže nad principom poštivanja prava na slobodu pojedinca.
47. Na temelju članka 18. stavak 3. točka l) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
48. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.
49. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman