Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1949/16 (S. P. i N. K.)
Odluka donesena 07. 06. 2016.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja bijega
- Proceduralne garancije preispitivanja zakonitosti lišenja ili hapšenja
- Zakonito hapšenje po presudi suda
- Lišavanje slobode
- Krivični postupak
- Pritvor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Ispravka krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na bosanskom jeziku, koji je proglasio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu odlukom br. 101/03 od 24. januara 2003. godine, objavljenog u "Službenom glasniku BiH", broj 3/03
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-1949/16
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 06. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1949/16, rješavajući apelaciju Svetozara Perućice i Neđeljka Kuljića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. juna 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Svetozara Perućice i Neđeljka Kuljića podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 017854 16 Kž 9 od 21. aprila 2016. godine i Rješenja broj S1 2 K 017854 15 K od 7. aprila 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Svetozar Perućica i Neđeljko Kuljić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Senad Kreho, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 6. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 017854 16 Kž 9 od 21. aprila 2016. godine i Rješenja broj S1 2 K 017854 15 K od 7. aprila 2016. godine. Istovremeno, apelanti su zatražili da Ustavni sud donese odluku o privremenoj mjeri kojom bi apelantima ukinuo pritvor koji je određen navedenim odlukama Suda BiH.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva BiH (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 10. maja 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Sud BiH je odgovor dostavio 16. maja 2016. godine, dok Tužilaštvo nije odgovorilo. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 017854 15 K od 7. aprila 2016. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Apelacionog vijeća Suda BiH broj S1 2 K 017854 16 Kž 9 od 21. aprila 2016. godine, nakon izricanja prvostepene presude, produžen je pritvor apelantima zbog postojanja posebnih pritvorskih razloga propisanih članom 132. stav 1. tačka a) Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH) koji, prema tom rješenju, može trajati najduže devet mjeseci, i to do 7. januara 2017. godine, odnosno do upućivanja apelanata na izdržavanje kazne zatvora ili do nove odluke Suda BiH.
6. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Sud BiH 7. aprila 2015. godine izrekao nepravosnažnu presudu apelantima kojom su proglašeni krivim da su počinili krivično djelo - organizirani kriminal iz člana 250. stav 3. Krivičnog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZBiH) u vezi sa krivičnim djelom - neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 1. K BiH, zbog čega im je Sud izrekao kazne zatvora u trajanju od po šest godina. Nadalje je navedeno da je Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 017854 14 Ko od 25. decembra 2014. godine, nakon potvrđivanja optužnice, apelantima produžena mjera pritvora, koja može trajati najduže tri godine od dana potvrđivanja optužnice ili do drugačije odluke Suda, i to iz posebnih pritvorskih razloga propisanih članom 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH. Prilikom iznošenja završnih riječi na glavnom pretresu 17. marta 2016. godine, kako je dalje navedeno, Tužilaštvo je predložilo da se apelantima pritvor produži, ističući da i dalje postoje svi razlozi zbog kojih je ta mjera i do tada primjenjivana, dok je branilac apelanata u svojim završnim riječima istakao da ne postoje opravdani razlozi za daljnje trajanje mjere pritvora, te je predložio ukidanje mjere pritvora.
7. Sud BiH je dalje naveo da je članom 138. stav 1. ZKPBiH propisano da sud, kada izrekne presudu na kaznu zatvora, može optuženom odrediti, odnosno produžiti pritvor, uzimajući u obzir sve okolnosti povezane sa izvršenjem krivičnog djela, odnosno ličnošću počinioca. Imajući u vidu navedeno, Sud BiH je zaključio, budući da je apelantima izrekao kazne zatvora, da je evidentno da je objektivni uvjet iz citirane zakonske odredbe ispunjen, nakon čega je ispitao postojanje posebnih pritvorskih osnova. U tom smislu Sud BiH je utvrdio da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva, odnosno skrivanja apelanata, zbog čega je, po ocjeni Suda, osnovana daljnja primjena pritvorskog osnova iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH. Sud BiH je naveo da je imao u vidu samu prirodu krivičnog djela i radnje izvršenja, odnosno da je prvostepenom presudom utvrđeno da su apelanti radi stjecanja imovinske koristi organizirali i rukovodili grupom za organizirani kriminal koja je djelovala na području Bosne i Hercegovine, Republike Crne Gore i Republike Hrvatske s ciljem nabavke, kupovine, prevoženja, prebacivanja preko državnih granica i na mjestima koja nisu označena kao međunarodni granični prelazi radi dalje prodaje opojne droge marihuane. Također, Sud BiH je ocijenio da su pri tome apelanti svjesni svog procesnog položaja u kojem se nalaze, kao i ozbiljnosti krivičnog postupka koji se protiv njih vodi. Prema ocjeni tog suda, navedene okolnosti u svojoj ukupnosti mogu motivirajuće djelovati na apelante da, ukoliko budu pušteni na slobodu, pobjegnu, odnosno napuste teritoriju BiH i postanu nedostupni pravosudnim organima. Dalje je ukazano i na ponašanje apelanata koji su se u fazi istrage jedan duži vremenski period krili, odnosno bili u bjekstvu, i da su prema njima na snazi bile međunarodne potjernice, iako im je bilo poznato da se za njima traga, što, po ocjeni Suda, ukazuje na očitu namjeru opstruiranja vođenja tog krivičnog postupka. Sud BiH je istakao da je navedeni zaključak utemeljen i na činjenici da i sam način izvršenja inkriminiranih radnji, te priroda krivičnih djela koja su apelantima stavljena na teret a koja podrazumijeva da apelanti veoma dobro poznaju načine ilegalnog prelaska preko državnih granica, što implicira učešće većeg broja lica u inkriminiranim radnjama, odnosno postojanje prekogranično organizirane mreže lica, zbog čije bi povezanosti i uz čiju bi pomoć apelanti lako mogli preći na teritoriju Republike Hrvatske ili Republike Crne Gore. Također, Sud BiH je naveo da je vodio računa i o imperativnim obavezama iz člana 123. stav 2. ZKPBiH, tako što je prilikom odlučivanja razmatrao i mogućnost da se apelantima eventualno odrede blaže mjere, odnosno mjere zabrane. Međutim, s obzirom na sve okolnosti i činjenice konkretnog slučaja, zaključak je Suda BiH da u tom trenutku niti jedna druga mjera, osim mjere pritvora, ne bi bila adekvatna za osiguranje prisustva apelanata do pravosnažnog okončanja krivičnog postupka, odnosno do upućivanja apelanata na izdržavanje kazne zatvora.
8. Odlučujući o žalbi apelanata, Apelaciono vijeće Suda BiH u obrazloženju svoje odluke je navelo da, suprotno žalbenim prigovorima odbrane apelanata, prvostepeni sud je, po ocjeni tog vijeća, pravilno ocijenio i utvrdio da sve okolnosti na strani apelanata imaju karakter „drugih okolnosti" koje ukazuju na postojanje opasnosti od bjekstva, a što čini opravdanim i nužnim dalje održavanje na snazi mjere pritvora iz posebnog pritvorskog razloga propisanog u članu 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH. Nadalje, istaknuto je da apelanti u toj fazi postupka, nakon izricanja prvostepene presude, imajući u vidu i visine izrečenih kazni zatvora u trajanju od po šest godina, a što, i po ocjeni tog vijeća, kao i prvostepenog suda, može predstavljati motiv za bjekstvo apelanata, koji je u tom trenutku čak i jačeg intenziteta nego prije izricanja presude, a navedeni motiv, kao i namjera opstruiranja predmetnog krivičnog postupka su već u ranijoj fazi postupka apelanti iskazali. Naime, okolnost da su apelanti izvjesno vrijeme u fazi istrage bili nedostupni državnim organima i da su prema njima na snazi bile međunarodne potjernice, u konačnici prihvata i njihov branilac, ističući samo da se ne radi o „dužem vremenskom periodu", nego o periodu od ukupno dva mjeseca, a nakon čega su se apelanti, kako se u žalbi posebno potencira, dobrovoljno predali Tužilaštvu. Međutim, dobrovoljna predaja apelanata nadležnim organima, ocijenjena u vezi sa svim ostalim okolnostima koje, i po ocjeni Apelacionog vijeća, egzistiraju na strani apelanata ne isključuje postojanje opasnosti od bjekstva. Imajući u vidu istaknuto, kako je dalje utvrđeno, navedene okolnosti, a suprotno prigovoru odbrane apelanata, imaju karakter konkretnih okolnosti, a ne okolnosti in abstracto, koje, i prema odlukama Ustavnog suda BiH i Evropskog suda za ljudska prava na koje se pozvala odbrana apelanata, predstavljaju razlog za održavanje na snazi mjere pritvora iz posebnog pritvorskog razloga propisanog u članu 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH. Stoga je Apelaciono vijeće zaključilo da se prigovori odbrane apelanata kojima se osporava postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH na strani apelanata imaju odbiti kao neosnovani.
9. Nadalje, Apelaciono vijeće, suprotno žalbenim prigovorima da u pobijanom rješenju nije razmotrena opcija određivanja blaže mjere u odnosu na apelante, konstatiralo je kako iz pobijanog rješenja proizlazi da je prvostepeni sud primjenu mjere pritvora apelantima utvrdio opravdanom i nužnom, kao i da ne postoji mogućnost da se prema njima odredi neka druga mjera iz člana 123. ZKPBiH, odnosno mjere zabrane. Navedeni zaključak, imajući u vidu sve prethodno navedeno, prihvatilo je i Apelaciono vijeće, smatrajući da je u konkretnom slučaju pritvor jedina adekvatna mjera kojom će se postići svrha iz člana 123. ZKPBiH, te je i taj žalbeni prigovor odbijen kao neosnovan.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelanti navode da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c), te st. 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U vezi sa navodnim povredama prava na slobodu i sigurnost ličnosti, apelanti, u suštini, tvrde da je do povrede ovog prava u konkretnom slučaju došlo tako što je redovni sud u konkretnom slučaju propustio razmotriti njihove prigovore od odlučujućeg značaja za pitanje zakonitosti pritvora i što u obrazloženjima osporenih odluka nije dao jasne i dovoljne razloge koji opravdavaju primjenu mjere pritvora apelantima zbog posebnih razloga propisanih članom 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH, odnosno što nije dao obrazloženje u vezi sa primjenom blažih mjera. U vezi sa tim, apelanti se pozivaju na praksu Evropskog suda i praksu Ustavnog suda u predmetu broj AP 4309/14 od 18. decembra 2014. godine, citirajući dio obrazloženja te odluke koji se odnosi na poseban pritvorski razlog iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH, smatrajući da je u pogledu pitanja opasnosti od bjekstva redovni sud u njihovom slučaju povredom odredaba ZKPBiH pogrešno utvrdio činjenice, odnosno nije ih ispitivao sa dužnom pažnjom i ocijenio ih je na štetu apelanata. U vezi sa tim, između ostalog, tvrde da je u odluci Ustavnog suda u predmetu Naser Orić, te u odluci Evropskog suda u predmetu Ilijkov protiv Bugarske konstatirano da težina djela, zaprijećenost kazne, odlučnost i upornost, blizina i poznavanje ilegalnih prijelaza granice nikada nisu bili „zakonski osnov za pritvor“. Također, navode da je u odluci u predmetu Naser Orić ukazano na povredu prava osumnjičenog kada su u odluci kojom je određen pritvor prihvaćene kao opredjeljujuće apstraktne činjenice iz prijedloga jedne strane - tužioca (odlučnost, upornost) bez ikakvih dokaza na navedene okolnosti koje eventualno mogu biti ocijenjene kao otežavajuće okolnosti prilikom odmjeravanja kazne. Apelanti smatraju da obrazloženja osporenih odluka ne sadrže dovoljne i jasne razloge u vezi sa postojanjem posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH. Ističu da je u konkretnom slučaju sud propustio da po službenoj dužnosti primijeni odredbu člana 126.b) stav 2. ZKPBiH u vezi sa čim nije dao obrazloženje, odnosno nije dao nikakvo obrazloženje u vezi sa izricanjem blažih mjera, izuzev, kako navode, neargumentiranih i subjektivnih ocjena, svjesno ignorirajući zakonsku obavezu prema kojoj je sud dužan primijeniti blažu mjeru ako se njome može postići ista svrha kao težom mjerom. Također, ističu da činjenica da je u istom predmetu prema okrivljenom S.T. prihvaćeno jamstvo od otprilike 180.000,00 KM, bez ikakvih mjera zabrane, uz činjenicu da je on povratnik i da mu je pritvor bio produžavan i po osnovu tač. a) i c) stava 1. člana 132. i da je lišen slobode nakon dužeg skrivanja u svojoj kući, ukazuju na očiglednu subjektivnost i neutemeljenost navoda u odnosu na apelante koji su se dobrovoljno predali i koji ranije nisu osuđivani. Tvrde da je sud u ovom predmetu, „propuštajući da razmotri prigovore odbrane od odlučnog značaja za pitanje zakonitosti pritvora, odnosno da ponudi adekvatno obrazloženje u odnosu na iste“, povrijedio njihova prava iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije. Smatrajući da ovi navodi ukazuju na postojanje propusta u postupku koji su imali odlučujući značaj na ishod predmetnog postupka pred redovnim sudovima, apelanti su predložili da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom im se ukida pritvor.
b) Odgovor na apelaciju
11. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju naveo da se u apelaciji ponavljaju prigovori iz žalbe apelanata protiv prvostepenog rješenja a koji su ocijenjeni neosnovanim u drugostepenom rješenju. Suprotno navodima apelanata, Sud BiH smatra da su u osporenim odlukama dati jasni i razumljivi razlozi za odluku o produženju pritvora. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
12. U Krivičnom zakonu BiH („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10) relevantne odredbe glase:
Neovlašteni promet opojnim drogama Član 195. stav 1.
(1) Ko neovlašteno vrši međunarodnu prodaju ili prijenos ili nudi na prodaju ili radi prodaje kupuje, drži, prevozi ili prenosi, ili posreduje u međunarodnoj prodaji ili kupovini, šalje, isporučuje, uvozi, izvozi ili na drugi način neovlašteno stavlja u međunarodni promet supstance ili preparate koji su propisom proglašeni opojnim drogama, kaznit će se kaznom zatvora od najmanje tri godine.
Organizirani kriminal Član 250. stav 3.
(3) Ko organizira ili bilo kako rukovodi grupom za organizirani kriminal koja zajedničkim djelovanjem učini ili pokuša krivično djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine, kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili dugotrajnim zatvorom.
13. U Zakonu o krivičnom postupku BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) relevantne odredbe glase:
Mjere zabrane Član 126.
Zabrana napuštanja boravišta i zabrana putovanja (1) Ako postoje okolnosti koje ukazuju da bi optuženi mogao pobjeći, sakriti se, otići u nepoznato mjesto ili u inostranstvo, Sud može, obrazloženim rješenjem, zabraniti osumnjičenom ili optuženom da napusti boravište.
(2) U okolnostima iz stava (1) ovog člana, Sud takođe može, bilo kao dodatnu mjeru uz zabranu napuštanja boravišta bilo kao zasebnu mjeru, narediti privremeno oduzimanje putnih isprava uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, kao i zabranu korištenja lične karte za prelazak državne granice Bosne i Hercegovine (zabrana putovanja).
Član 126.b. stav 2.
Izricanje mjera zabrane Kada odlučuje o pritvoru, Sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane po službenoj dužnosti, umjesto određivanja ili produžavanja pritvora.
Član 132. stav 1. tačka a) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo, pritvor joj se može odrediti:
a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva, [...] Član 138.
Određivanje pritvora nakon izricanja presude (1) Kad izrekne presudu na kaznu zatvora, Sud može optuženom odrediti, odnosno produžiti pritvor, uzimajući u obzir sve okolnosti povezane sa izvršenjem krivičnog djela, odnosno ličnošću počinioca. U ovom slučaju donosi se posebno rješenje, a žalba protiv rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.
(2) Pritvor će se ukinuti ako je optuženi oslobođen od optužbe ili je optužba odbijena "osim iz razloga nenadležnosti Suda" ili ako je oglašen krivim, a oslobođen od kazne ili je osuđen samo na novčanu kaznu ili je uvjetno osuđen ili je zbog uračunavanja pritvora kaznu već izdržao.
(3) Poslije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže još devet mjeseci. Izuzetno, u složenim predmetima i iz važnih razloga Apelaciono vijeće pritvor može produžiti za još najduže šest mjeseci. Ako za to vrijeme ne bude izrečena drugostepena presuda kojom se prvostepena presuda preinačuje ili potvrđuje, pritvor će se ukinuti i optuženi pustiti na slobodu. Ako u propisanim rokovima bude izrečena drugostepena odluka kojom se prvostepena odluka ukida, pritvor može trajati najduže još jednu godinu od izricanja drugostepene odluke.
(4) Na zahtjev optuženog, koji se poslije izricanja kazne zatvora nalazi u pritvoru, sudija, odnosno predsjednik vijeća može optuženog rješenjem uputiti u ustanovu za izdržavanje kazne i prije pravomoćnosti presude.
(5) Pritvor se uvijek ukida istekom izrečene kazne.
(6) Optuženi koji se nalazi u pritvoru, a presuda kojom mu je izrečena kazna zatvora je postala pravosnažna, ostat će u pritvoru do upućivanja na izdržavanje kazne a najduže do isteka trajanja izrečene kazne.
VI.Dopustivost
14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
15. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj S1 2 K 017854 16 Kž 9 od 21. aprila 2016. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelanti su primili 25. aprila 2016. godine, a apelacija je podnesena 6. maja 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
18. Apelanti pobijaju navedena rješenja, tvrdeći da su osporenim rješenjima povrijeđena njihova prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije.
Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
19. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
20. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
a) zakonitog lišenja slobode po presudi nadležnog suda;
[…]
c) ako je zakonito uhićen ili pritvoren radi dovođenja nadležno sudskoj vlasti kad postoji osnovana sumnja da je počinio krivično djelo ili kad je razumno vjerovati da je to nužno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela ili bijega nakon njegovog počinjena;
[…]
3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1.c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.
4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.
21. U vezi sa navodima o kršenju prava iz člana 5. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prema kojoj se lica koja su pritvorena nakon donošenja prvostepene osuđujuće presude, bez obzira na to da li su prije toga bila u pritvoru ili ne, nalaze u situaciji koju propisuje član 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije, a ne onoj koju propisuje član 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Naime, član 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije propisuje mogućnost «zakonitog lišavanja slobode nakon izricanja osuđujuće presude», pri čemu se fraza «osuđujuća presuda» ne može tumačiti restriktivno, tj. tako da se odnosi samo na pravosnažnu presudu (vidi, Evropski sud, Wemhoff protiv Njemačke, presuda od 27. juna 1968. godine, Serija A broj 7, stav 9). Također, «zakonitost» pritvora ne traži zakonitu presudu, već samo zakonit pritvor, što znači da pritvor mora biti u skladu sa domaćim zakonom i sa Evropskom konvencijom. Dalje, član 5. stav 1. tačka a) traži postojanje uzročne veze, i to ne samo hronološke, između osuđujuće presude i pritvora po tom osnovu (vidi, Evropski sud, Van Droogenbroeck protiv Belgije, presuda od 25. aprila 1983. godine, Serija A broj 63, stav 35).
22. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da se situacija apelanata mora ocijeniti upravo u odnosu na član 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije, te da su ispunjena oba kriterija koja ovaj član zahtijeva. Naime, apelanti su prvostepenom presudom proglašeni krivim zbog krivičnog djela organizirani kriminal iz člana 250. stav 3. KZBiH u vezi sa krivičnim djelom neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 1. KZBiH, što znači da postoji osuđujuća presuda koja je prethodila odluci o produženju pritvora. Dalje, apelantima je, kao direktna posljedica takve presude, produžen pritvor uz određenje da taj pritvor može trajati najduže još devet mjeseci, odnosno do upućivanja na izdržavanje kazne zatvora ili do nove odluke suda, što znači da postoji i direktna uzročna veza između osuđujuće presude i odluke o produženju pritvora.
23. Što se tiče saglasnosti osporenih rješenja sa domaćim zakonom, Ustavni sud zapaža da su sudovi osporenim rješenjima apelantima produžili pritvor nakon izricanja prvostepene osuđujuće presude u skladu sa odredbom člana 138. stav 1. ZKPBiH u vezi sa članom 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH. Ustavni sud ističe da su redovni sudovi utemeljili svoje odluke na odredbi člana 138. stav
1. ZKPBiH kojom je propisano da sud može, kada izrekne presudu na kaznu zatvora, optuženom produžiti pritvor uzimajući u obzir sve okolnosti povezane sa izvršenjem krivičnog djela, odnosno ličnošću počinioca, utvrdivši da je taj objektivni uvjet u konkretnom slučaju nesporno ispunjen. U pogledu posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH, Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće utvrdilo da, suprotno žalbenim prigovorima odbrane apelanata, prvostepeni sud je pravilno ocijenio i utvrdio da sve okolnosti na strani apelanata imaju karakter „drugih okolnosti" koje ukazuju na postojanje opasnosti od bjekstva, a što čini opravdanim i nužnim dalje održavanje na snazi mjere pritvora iz citiranog posebnog pritvorskog razloga.
24. U pogledu opasnosti od bjekstva, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda prema kojoj opasnost da će se aplikant „sakriti radi izbjegavanja krivičnog gonjenja“ ne može se ocijeniti samo na osnovu težine kazne koja je zaprijećena. Takva opasnost se mora procijeniti u odnosu na brojne druge relevantne faktore koji mogu potvrditi postojanje takve opasnosti, ili pokazati da je takva opasnost tako mala da ne može opravdati pritvor u fazi istrage. Osim toga, takva opasnost se mora procjenjivati i u svjetlu faktora koji se tiču karaktera osumnjičenog, njegovog morala, doma, zanimanja, imovine, porodičnih veza i svih drugih konkretnih veza u zemlji u kojoj se protiv njega vodi krivični postupak (vidi, Evropski sud, Panchenko protiv Rusije, presuda od 8. februara 2005. godine, aplikacija broj 45100/98, tačka 106, i Becciev protiv Moldavije, presuda od 4. oktobra 2005. godine, aplikacija broj 9190/03, tačka 58).
25. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju obrazloženja osporenih rješenja u odnosu na postojanje posebnih pritvorskih razloga propisanih odredbom člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH ne bi zadovoljavala standarde člana 5. Evropske konvencije da se zasnivaju samo na okolnostima težine i prirode krivičnih djela za koje se apelanti terete i visine zaprijećene kazne za ta djela. Međutim, u konkretnom slučaju, zajedno sa tim okolnostima i sa njima u vezi, kao jednu od okolnosti vezanu za opasnost od bjekstva, Sud BiH, zapravo, ocijenio je činjenicu da su se apelanti, nakon donošenja rješenja o određivanju pritvora i raspisivanja međunarodne potjernice, duže vrijeme krili, odnosno bili u bjekstvu, iako im je bilo poznato da se za njima traga i da su prema njima na snazi bile međunarodne potjernice. Dakle, Sud BiH je ocijenio i konkretnu činjenicu koja se tiče karaktera i ranijeg ponašanja apelanata u toku krivičnog postupka, a koja bi mogla ukazati i na njihovo buduće ponašanje u tom postupku. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da je Sud BiH, nasuprot navodima apelanata, u obrazloženju osporenih odluka dao dovoljne i jasne razloge za svoj zaključak o postojanju posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH koji se ne mogu smatrati proizvoljnim, te koji su zasnovani na činjenicama koje mogu pokazati da se, zaista, radi o riziku da apelanti pobjegnu i da je pritvor neophodno produžiti prema tom zakonskom osnovu. Pored toga, u odnosu na pozivanje apelanata na odluke Ustavnog suda broj AP 4309/14 i AP 3619/08 (donesenu u predmetu Naser Orić), Ustavni sud naglašava da odlučuje u okolnostima svakog pojedinačnog predmeta, te ukazuje da u predmetu broj AP 3619/08 odlukama koje su osporene apelacijom pritvor nije ni određen zbog razloga propisanih članom 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH.
26. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Sud BiH osporenim rješenjima produžio apelantima pritvor na temelju člana 138. stav 1. u vezi sa članom 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH, zaključivši da, ocjenjujući sve činjenice i okolnosti predmeta u njihovoj ukupnosti, nijedna druga mjera osim pritvora ne bi bila adekvatna za osiguranje prisustva apelanata do pravosnažnosti postupka, odnosno do njihovog upućivanja na izdržavanje kazne zatvora. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani navodi apelanata da sudovi u konkretnom slučaju nisu razmatrali mogućnost izricanja blažih mjera, odnosno mjera zabrane apelantima umjesto pritvora.
27. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da nije došlo do kršenja prava apelanata iz člana 5. stav 1. a) Evropske konvencije.
28. U odnosu na navode apelanata da im je povrijeđeno pravo iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se navedena odredba odnosi na prava lica koja su uhapšena ili pritvorena prema odredbi stava 1.c), dok je u konkretnom slučaju Ustavni sud, suprotno navodima apelanata, utvrdio da se apelanti nalaze u pritvoru na osnovu stava 1.a) člana 5. Evropske konvencije. Osim toga, apelanti su se paušalno pozvali na navedene odredbe, ne dajući obrazloženje zašto smatraju da su im navedena prava povrijeđena. Stoga je pozivanje apelanata na navedene povrede neosnovano.
29. U vezi sa navodima apelanata da je Sud BiH, „propuštajući da razmotri prigovore odbrane od odlučnog značaja za pitanje zakonitosti pritvora, odnosno da ponudi adekvatno obrazloženje u odnosu na iste“, povrijedio njihova prava iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da član 5. stav 4. Evropske konvencije predviđa da lice lišeno slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo na osporavanje zakonitosti takvog lišavanja slobode pred sudom, odnosno pred sudskim organom koji mora biti nezavisan i nepristrasan i koji mora imati nadležnost da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju lica na slobodu (vidi, Evropski sud, De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presuda od 18. novembra 1971. godine, Serija A broj 12, st. 76. i 77, i Ismoilov i drugi protiv Rusije, presuda broj 2947/06 od 24. aprila 2008. godine, stav 145). Ovaj organ mora, također, pružiti “proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavanja slobode”, a koje nisu “značajno manje” od garancija u krivičnom postupku, kad lišavanje slobode ima kao rezultat dugotrajno zatvaranje lica. Ove garancije naročito podrazumijevaju usmenu raspravu uz pravnu pomoć u postupku u kojem učestvuju obje strane, razmatranje zakonitosti pritvora u najširem smislu, te odluku koja mora biti donesena brzo.
30. Ustavni sud, prije svega, zapaža da se pred Sudom BiH prilikom davanja završnih riječi 17. marta 2016. godine povodom prijedloga Tužilaštva da se apelantima produži pritvor odbrana apelanata očitovala o tom prijedlogu. Dalje, Ustavni sud primjećuje da su apelanti, u skladu sa relevantnim odredbama ZKPBiH, mogli i da jesu podnijeli žalbu protiv prvostepenog rješenja kojim im je produžen pritvor nakon izricanja prvostepene presude. Također, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u osporenom drugostepenom rješenju razmotrio zakonitost lišavanja slobode i da je dao dovoljne i jasne razloge za svoj zaključak zašto su neosnovani žalbeni navodi apelanata, odnosno zašto je pravilno rješenje kojim je produžena mjera pritvora i nakon izricanja prvostepene presude. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede prava apelanata garantiranih članom 5. stav 4. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
31. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.a) Evropske konvencije u situaciji kada su odluke redovnog suda o produžavanju pritvora nakon donošenja nepravosnažne presude zasnovane na zakonu i donesene u zakonom propisanom postupku za šta su redovni sudovi dali obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, ne postoji kršenje prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije kada su apelanti, u smislu garancija navedenog člana, imali i koristili mogućnost izjavljivanja žalbe sudu koji je razmotrio zakonitost lišavanja slobode i dao dovoljne i jasne razloge zašto su neosnovani njihovi žalbeni navodi, odnosno zašto je pravilno rješenje o odbijanju njihovog prijedloga za ukidanje mjere pritvora i određivanje mjere jamstva.
32. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
33. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati prijedlog zahtjeva za donošenje privremene mjere.
34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman