Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3876/13 (Vlada Federacije Bosne i Hercegovine)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o obrani Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 168
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o izmjeni Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o obrani Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima · čl. 13
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 13
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
Predmeti (1)
AP-3876/13
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3876/13, rješavajući apelaciju Vlade Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Vlade Federacije Bosne i Hercegovine.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 Rs 030051 13 Rsž od 15. jula 2013. godine.
Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Odžaku koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Odžaku da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Federalno pravobranilaštvo Federacije Bosne i Hercegovine, podnijela je 12. septembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 0 Rs 030051 13 Rsž od 15. jula 2013. godine i Presude Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 25 0 Rs 030051 12 Rs od 16. maja 2013. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda zatraženo je 28. aprila 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 11. maja 2016. godine, a Općinski sud 9. maja 2016. godine.
III.Činjenično stanje
4. Presudom Općinskog suda, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, naloženo je apelantici da tužitelju Z. B. u nadležni Fond penzijskog i invalidskog osiguranja (u daljnjem tekstu: Fond PIO) uplati dodatne doprinose za staž osiguranja koji se računa sa uvećanim trajanjem i to za period od 1. januara 1996. do 31. marta 2003. godine, bliže označeno u presudi, uz obračun doprinosa prema važećim materijalnim propisima za taj period, na način što će cijeli iznos uplatiti u nadležni Fond PIO, uplatom na osam virmanskih uplata za svaku pojedinačnu godinu sa naznakom vrste prihoda, te nadležnom Fondu PIO dostaviti M4 obrazac za svaku uplaćenu godinu. Apelantica je istom presudom obavezana tužitelju platiti troškove parničnog postupka.
5. U obrazloženju presude je navedeno da je tokom postupka utvrđeno da je tužitelj s Ministarstvom odbrane Hrvatske Republike Herceg-Bosne (u daljnjem tekstu: MOHRHB) sklopio Ugovor o službi u profesionalnim jedinicama oružanih snaga HRHB na vrijeme od tri godine, koji je potpisan od ugovornih stranaka i ovjeren pečatom MOHRHB, kao i da je u članu 8. navedenog ugovora određeno da se ugovor sklapa na tri godine, a ukoliko nijedna od ugovornih strana prije isteka roka ne zatraži raskid ugovora, smatrat će se da je ugovor produžen na još tri godine. Iz podataka u matičnoj evidenciji u Fondu PIO utvrđeno je da je tužitelju za sporni period izvršena uplata samo osnovnog osiguranja, a da mu nije izvršena uplata dodatnih doprinosa. Dalje, Općinski sud je utvrdio da je predmetni ugovor između tužitelja i MOHRHB zaključen 1. oktobra 1995. godine na vrijeme od tri godine, a da je osnivanje Vojske Federacije Bosne i Hercegovine izvršeno integracijom jedinica Armije BiH i HVO početkom 1998. godine, kao i da predmetni ugovor nije raskinut 30 dana prije isteka perioda od tri godine (kako je to regulirano odredbom člana 8. Ugovora). Odredbom člana 5. Ugovora propisano je da pripadniku profesionalne jedinice MOHRHB između ostalog jamči i osigurava beneficirani radni staž i to za rad u miru s uvećanjem od 18 mjeseci osiguranja za 12 mjeseci rada. Uzevši u obzir navedeno, Općinski sud je zaključio da je Ugovor važio sve do 31. marta 2003. godine, kao i da na osnovu toga tužitelj ima pravo zahtijevati svoja prava. Općinski sud nije prihvatio apelanticine tvrdnje da tužitelju ne pripadaju prava koja potražuje budući da apelantica, koja je za to bila ovlaštena zakonom, nije donijela podzakonski propis kojim se utvrđuju radna mjesta u Vojsci FBiH na kojima se staž osiguranja računa s uvećanim trajanjem i stepen uvećanja staža osiguranja, iz razloga što činjenica da apelantica taj propis nije donijela ne može i ne smije dovesti do toga da tužitelj trpi štetne posljedice i da bude spriječen u ostvarivanju svojih prava iz Ugovora. Konačno, Općinski sud je zaključio da nije od utjecaja na rješavanje predmetnog spora ni apelanticino pozivanje na odredbe Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave Federacije Bosne i Hercegovine i Privremenog pravilnika o plaćama i drugim novčanim primanjima profesionalnih vojnih lica, službenika i namještenika Federalnog ministarstva odbrane budući da se u konkretnom slučaju ne radi o isplati plaće ili druge naknade tužitelju, nego o uplati dodatnih doprinosa u Fond PIO. Na osnovu svega navedenog, Općinski sud je pozivom na odredbe člana 82. stav 4, 118. i 119. Zakona o PIO, u vezi s odredbom člana 10. Zakona o doprinosima FBiH, odlučio kao u izreci presude.
6. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, na koje je pravilno primijenio materijalno pravo, a kako pri tome nije počinio povrede odredaba parničnog postupka koje su od utjecaja na pravilnost i zakonitost presude, Kantonalni sud je stava da je apelanticina žalba neosnovana.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
7. Apelantica smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Svoje navode o kršenju navedenih prava argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava na njenu štetu. Apelantica ukazuje da su sudovi, umjesto na relevantnim zakonima FBiH i propisima donesenim na osnovu zakona, svoje presude zasnovali na ništavim odredbama Ugovora o službi u profesionalnim jedinicama Oružanih snaga HRHB, koji je tužitelj zaključio sa MOHRHB i to na osnovu propisa HRHB koji su stavljeni van snage. Apelantica navodi da su u obrazloženju presude navodi da se „zapravo radi o već stečenom pravu“, a da nije jasno i navedeno po osnovu čega je to pravo stečeno, s obzirom da sud na ništavost odredaba ugovora pazi po službenoj dužnosti. Odredbama čl. 52. i 103. Zakona o obligacionim odnosima propisano je da je ugovor ništav ako je protivan Ustavu BiH i prisilnim propisima. Apelantica smatra da su sporne odredbe Ugovora o službi u profesionalnim jedinicama Oružanih snaga HRHB protivne odredbama člana 6. i 130. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji BiH, odredbama čl. 208. i 219. Zakona o odbrani Federacije BiH, odredbama člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odredbama čl. 91. i 94. Zakona o PIO, odredbama člana 1. Odluke Vlade FBiH o pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja i pravima iz zdravstvene zaštite pripadnika ARBiH, HVO, odnosno Vojske Federacije BiH ili lica angažiranih po osnovu vojne obaveze u Federalnom ministarstvu odbrane, odnosno Federalnom ministarstvu unutrašnjih poslova, te odredbama člana 6. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH koji se primjenjivao u spornom periodu i na pripadnike Oružanih snaga FBiH. Apelantica smatra da je tužitelj spornim odredbama ugovora nezakonito povlašten u ostvarivanju prava na beneficirani staž po osnovu nacionalne pripadnosti zato što je Hrvat i pripadnik komponente HVO- Vojske FBiH, budući da ista ta prava ne mogu ostvariti Bošnjaci zbog nacionalne pripadnosti i pripadnosti komponenti ARBiH - Vojske FBiH.
b) Odgovor na apelaciju
8. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da u konkretnom predmetu apelant nije izjavio reviziju, te istakao da je u istovjetnim predmetima Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine zauzeo stajalište koje je suprotno stajalištu Kantonalnog suda u osporenoj presudi pa je u takvim predmetima preinačavao presude Kantonalnog suda i odbijao tužbene zahtjeve, kao i da je takve presude Vrhovnog suda potvrdio i Ustavni sud Bosne i Hercegovine. S obzirom na navedeno, u takvom bi se slučaju navodi iz apelacije pokazali osnovanim.
9. Općinski sud je u odgovoru naveo da su navodi iz apelacije istovjetni onima koje je apelantica isticala u postupku pred redovnim sudovima, a koje je sud ocijenio kao neosnovanim zbog čega je predložio da se apelacija odbije.
V.Relevantni propisi
10. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 29/98, 49/00, 32/01, 61/02, 73/05, 59/06) u relevantnom dijelu glasi: Član 89.
Osiguranicima koji rade na naročito teškim i za zdravlje štetnim radnim mjestima na kojima poslije navršenja određenih godina života ne mogu uspješno da obavljaju svoju profesionalnu djelatnost, staž osiguranja računa se sa uvećanim trajanjem. Stepen uvećanja staža osiguranja zavisi od težine i štetnosti rada, odnosno od prirode posla, a stepen uvećanja staža osiguranja može iznositi najviše 50%.
Član 90.
Kao radna mjesta na kojima se staž osiguranja računa sa uvećanim trajanjem, mogu se utvrditi radna mjesta na kojima se stiču slijedeći uvjeti: 1. da u vezi sa obavljanjem poslova na radnom mjestu postoje znatniji štetni uticaji na zdravstveno stanje i radnu sposobnost radnika, i pored toga što su primijenjene sve opće i posebne mjere zaštite na radu, u skladu s propisima o zaštiti na radu, kao i druge mjere koje mogu uticati na otklanjanje i smanjivanje štetnih uticaja; 2. da se poslovi na radnom mjestu pod teškim i za zdravlje štetnim uvjetima obavljaju neposredno pored izvora štetnih uticaja neprekidno u toku procesa rada; 3. da poslove na radnom mjestu pod okolnostima iz tač. 1. i 2. ovog stava obavlja isti radnik u toku punog radnog vremena, uzimajući kao puno radno vrijeme i radno vrijeme kraće od 42 sata sedmično, određeno za pojedine poslove zbog posebnih uvjeta rada, u skladu propisima i općim aktom preduzeća i drugog pravnog lica. Kao radna mjesta na kojima se staž osiguranja računa sa uvećanim trajanjem, zato što je vijek vršenja profesionalne djelatnosti ograničen navršenjem određenih godina života, mogu se utvrditi radna mjesta u onim zanimanjima u kojima zbog prirode i težine posla, fiziološke funkcije organizma opadaju u toj mjeri da radniku onemogućavaju dalje uspješno vršenje iste profesionalne djelatnosti.
Član 91.
Radna mjesta na kojima se staž osiguranja računa u uvećanom trajanju i stepen uvećanja staža osiguranja utvrđuje Vlada Federacije, na prijedlog: 1. Federalnog ministra odbrane za vojne osiguranike; 2. Federalnog ministra unutrašnjih poslova za zaposlene u Federalnom ministarstvu unutrašnjih poslova; 3. Federalnog ministra pravde za zaposlene u sudskoj policiji i kazneno-popravnim ustanovama. Radna mjesta na kojima se staž osiguranja računa u uvećanom trajanju i stepen uvećanja staža osiguranja za zaposlene u kantonalnom ministarstvu unutrašnjih poslova, utvrđuje vlada kantona na prijedlog kantonalnog ministra unutrašnjih poslova.
Član 92.
Radna mjesta iz člana 90. ovog zakona na kojima se staž osiguranja računa sa uvećanim trajanjem, postupak za njihovo utvrđivanje, stepen uvećanja staža osiguranja na tim radnim mjestima, kao i obim odgovarajućeg snižavanja starosne granice utvrđuje nosilac osiguranja. Radna mjesta na kojima se staž osiguranja računa sa uvećanim trajanjem utvrđuju se po prethodno pribavljenom mišljenju odgovarajućih stručnih i naučnih organizacija, i uz saglasnost Ministarstva. Radna mjesta na kojima se staž osiguranja računa sa uvećanim trajanjem podliježu reviziji, na način i po postupku po kojima se utvrđuju radna mjesta na kojima se staž osiguranja računa sa uvećanim trajanjem. Revizija se obavlja najkasnije u roku od pet godina od dana utvrđivanja tih radnih mjesta. Bliži propis o utvrđivanju radnih mjesta na kojima se staž osiguranja računa u uvećanom trajanju donijet će nosioci osiguranja, najkasnije u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona.
11. Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika tijela uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 13/98) u relevantnom dijelu glasi:
Član 6.
Zabranjeno je povlašćivanje ili prikraćivanje službenika u njihovim pravima, a posebno zbog političke, nacionalne, rasne ili vjerske pripadnosti, pripadnosti po polu ili na osnovu kojeg drugog razloga suprotnog ljudskim pravima i slobodama utvrđenih ustavom i zakonom.
Član 168. stav 4.
Odredbe ovog zakona primjenjuju se i na pripadnike oružanih snaga Federacije, ako federalnim zakonom i drugim federalnim propisima nije drukčije određeno.
12. Zakon o odbrani Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 15/96) u relevantnom dijelu glasi:
Član 208.
Službenicima i radnicima Ministarstva odbrane koji obavljaju posebno teške i po zdravlje štetne poslove računa se penzijski staž sa uvećanim trajanjem od najviše 15 mjeseci osiguranja za 12 mjeseci efektivno provedenih na takvim poslovima.
Pravo na staž iz stava 1. ovog člana ostvaruju službenici i radnici kojima se radna sposobnost, zbog posebnih uslova rada i prirode poslova koje obavljaju, bitno smanjuje.
Poslove i zadatke iz st. 1. i 2. ovog člana, visinu uvećanja staža osiguranja i način uplate doprinosa za taj staž, određuje Vlada Federacije, na prijedlog ministra odbrane. Član 220.
Vlada Federacije, Ministarstvo odbrane i drugi organi Federacije, koji su ovim zakonom ovlašteni za donošenje propisa radi izvršenja ovog zakona, donijet će, odnosno uskladit će propise sa odredbama ovog zakona, najkasnije u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona.
Kantoni i općine, preduzeća i druga pravna lica uskladit će svoje akte sa odredbama ovog zakona najkasnije u roku od tri mjeseca od dana donošenja propisa iz stava 1. ovog člana.
13. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine Federacije BiH“ broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 103.
(1) Ugovor koji je protivan ustavom utvrđenim načelima društvenog uređenja, prinudnim propisima ili moralu društva ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo.
(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosit će odgovarajuće posljedice.
Djelimična ništavost Član 105.
(1) Ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe, i ako ona nije bila ni uslov ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor zaključen.
(2) Ali će ugovor ostati na snazi čak i ako je ništava odredba bila uslov ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništavost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i važio bez nje.
VI.Dopustivost
14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
15. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda od 15. jula 2013. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 22. jula 2013. godine, a apelacija je podnesena 12. septembra 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
18. Apelantica osporava navedene presude tvrdeći da su joj tim presudama prekršena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
19. U vezi s apelanticinim pozivanjem na kršenje prava zaštićenih Evropskom konvencijom, Ustavni sud zapaža da je apelantica organ javne vlasti, pa, shodno tome, ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu s javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP 39/03 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba), prema kojem svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je, osim navedenog, zaključeno da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati apelaciju u odnosu na apelanticino ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na pravično suđenje
20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
21. Ustavni sud zapaža da se postupak pred redovnim sudovima odnosio na pitanje uplate doprinosa za beneficirani radni staž tužitelju, dakle, u postupku se odlučivalo o apelanticinim imovinskim pravima i obavezama, zbog čega je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine primjenjiv.
22. Navodi iz apelacije o povredi prava na pravično suđenje pokreću pitanje da li su sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo, odnosno da li su proizvoljno primijenjene ili zanemarene odredbe Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave FBiH, Zakona o odbrani FBiH, Zakona o PIO, te Odluke Vlade Federacije BiH o pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja i pravima iz zdravstvene zaštite pripadnika ARBiH, HVO, odnosno Vojske Federacije BiH ili lica angažiranih na osnovu vojne obaveze u Federalnom ministarstvu odbrane, odnosno Federalnom ministarstvu unutrašnjih poslova, kada su utvrdili obavezu apelantice da tužitelju u nadležni Fond PIO uplati dodatne doprinose za staž koji se računa sa uvećanim trajanjem.
23. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje na to da njegova praksa nije da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava. Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
24. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantica problematizira, ispitati da li je osporena odluka Kantonalnog suda, kao konačna odluka u predmetnom sporu, zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
25. U konkretnom slučaju postupak pred sudovima se vodio povodom tužiteljevog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se obaveže apelanticu da mu u nadležni Fond PIO uplati dodatne doprinose za staž koji se računa sa uvećanim trajanjem. Ustavni sud zapaža da je u toku postupka utvrđeno da je tužitelj s MOHRHB sklopio Ugovor o službi u profesionalnim jedinicama oružanih snaga HRHB kao i da je u članu 8. navedenog ugovora određeno da se ugovor sklapa na tri godine, a ukoliko nijedna od ugovornih strana prije isteka roka ne zatraži raskid ugovora, smatrat će se da je ugovor produžen na još tri godine; utvrđeno je i da je tužitelju izvršena uplata samo osnovnog osiguranja, a da mu nije izvršena uplata dodatnih doprinosa, kao i da je odredbom člana 5. Ugovora propisano da pripadniku profesionalne jedinice MOHRHB između ostalog jamči i osigurava beneficirani radni staž i to za rad u miru s uvećanjem od 18 mjeseci osiguranja za 12 mjeseci rada. S obzirom da na navedeno, Općinski sud je zaključio da je Ugovor važio sve do 31. marta 2003. godine, kao i da na osnovu toga tužitelj ima pravo zahtijevati svoja prava.
26. Međutim, Ustavni sud ukazuje da je o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju odlučio u svojoj Odluci broj AP 2701/14 od 14. maja 2015. godine (Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2701/14 od 14. maja 2015. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), u kojoj je razmatrao apelaciju apelantice koja je u postupku pred redovnim sudovima tražila sa se obaveže Vlada Federacije BiH da joj u nadležni Fond PIO uplati dodatne doprinose za staž osiguranja koji se računa sa uvećanim trajanjem. U navedenoj odluci Ustavni sud je naveo da „ne nalazi nikakvu proizvoljnost u zaključku Kantonalnog suda da apelantica nije stekla pravo na staž osiguranja koji se računa sa uvećanim trajanjem na način i pod uvjetima propisanim tada važećim zakonskim odredbama, odnosno da pri integraciji apelantice u Vojsku Federacije ona nije imala stečeno pravo na uvećan staž osiguranja. Također, Kantonalni sud je ukazao na odredbu članka 208. Zakona o obrani FBiH, kojim je izvršena integracija Vojske FBiH, kojom je regulirano da se službenicima i djelatnicima Ministarstva obrane koji obavljaju posebno teške i po zdravlje štetne poslove računa mirovinski staž sa uvećanim trajanjem od najviše 15 mjeseci osiguranja za 12 mjeseci efektivno provedenih na takvim poslovima, te zaključio da odredba članka 5. stavak 1. alineja 4. spornog ugovora od 1. listopada 1995. godine nije sukladna navedenoj odredbi, jer regulira pitanje uvećanog staža osiguranja na drugačiji način, odnosno apelantici jamči i osigurava beneficirani mirovinski staž, i to za rad u miru, mirovinski staž sa uvećanim trajanjem od 18 mjeseci osiguranja za 12 mjeseci rada, odnosno u slučaju rata i neposredne ratne opasnosti mirovinski staž sa uvećanim trajanjem od 24 mjeseca osiguranja za 12 mjeseci rada. Kantonalni sud je utvrdio da, na temelju navedenog, ova ugovorna odredba nema svoje materijalnopravno utemeljenje u odredbama zakona, pa je ništava u smislu odredbe članka 103. stavak 1. u svezi sa odredbom članka 105. stavak 1. preuzetog Zakona o obligacionim odnosima, zbog čega je usvojio protutužbeni zahtjev tužene.“
27. U istoj je odluci Ustavni sud naveo: „Naime, u konkretnom slučaju nije došlo do gubitka apelantičinog prava zbog pravne praznine i propusta javne vlasti da neko pitanje uredi općim pravnim aktom, nego je utvrđeno da apelantica nije ni stekla pravo na uvećan staž osiguranja po osnovi spornog ugovora zbog neusklađenosti predmetnog ugovora sa važećim propisima. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su u vrijeme potpisivanja ugovora postojali relevantni propisi koji su propisivali uvjete i postupke na temelju kojih bi se moglo ostvariti pravo na uvećan staž osiguranja vojnih osiguranika, i to podnošenjem zahtjeva i donošenjem rješenja nadležne službe, što u konkretnom slučaju nije učinjeno. Također, odredba članka 208. Zakona o obrani Federacije Bosne i Hercegovine, koji je stupio na snagu nakon zaključivanja spornog ugovora, regulira pitanje računanja staža sa uvećanim trajanjem na drugačiji način nego što je to pitanje regulirano spornim ugovorom. Iz navedenog razloga je utvrđeno da ugovoreno apelantičino pravo na uvećan staž osiguranja ne proizvodi pravno dejstvo, odnosno da je odgovarajuća odredba ugovora ništava, jer nije sukladna važećim propisima. Stoga je zaključeno da u vrijeme preuzimanja apelantice u Vojsku FBiH ona nije imala „stečeno pravo“, jer ovo pravo apelantica nije ostvarila kao aktivna vojna osoba na službi u oružanim snagama HRHB-HVO prije preuzimanja, pa stoga nije imala razumnu osnovu očekivati da će formiranjem zajedničke vojske FBiH njoj, kao pripadnici hrvatske komponente (HVO), biti isplaćeni dodatni doprinosi. Na temelju činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacijskih navoda Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na apelantičinu štetu, te u tom kontekstu Ustavni sud smatra da navedeno obrazloženje u potpunosti zadovoljava standarde članka 6. Europske konvencije.“
28. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su u konkretnom postupku redovni sudovi prilikom donošenja osporenih odluka te odluke zasnovali isključivo na odredbama Ugovora koji je tužitelj zaključio s MOHRHB, potpuno zanemarujući odredbe člana 208. Zakona o odbrani FBiH, kojim je izvršena integracija Vojske FBiH kao i odredbe člana 103. stav 1. u vezi sa odredbom člana 105. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, da je takvo postupanje proizvoljno i da predstavlja kršenje apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
29. U kontekstu navedenog, Ustavni sud smatra da je potrebno, s ciljem zaštite apelanticinih ustavnih prava, ukinuti presudu Kantonalnog suda, te predmet vratiti Kantonalnom sudu kako bi donio novu odluku u skladu sa garancijama iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Ostali navodi
30. S obzirom na zaključak u pogledu povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati apelanticine navode o povredi člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
VIII.Zaključak
31. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada su redovni sudovi arbitrarnom primjenom materijalnog prava usvojili tužbeni zahtjev samo na osnovu odredaba Ugovora koji je apelant zaključio s MOHRHB, pri tome potpuno zanemarujući odredbe člana 208. Zakona o odbrani FBiH i odredbe člana 103. stav 1. u vezi sa odredbom člana 105. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima.
32. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman