Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3565/13 (T. L.)
Odluka donesena 20. 07. 2016.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Zastara
- Penzija
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje - razuman rok
- Upravni postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju · čl. 104, 145
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o izmjeni Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3565/13
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 07. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3565/13, rješavajući apelaciju Tome Lovrića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. jula 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Tome Lovrića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 01 0 U 006387 12 Uvp od 17. marta 2013. godine.
Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da, u skladu sa članom
74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Tomi Lovriću u roku od tri mjeseca od dana prijema ove odluke isplati iznos od 1.650,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati Tomi Lovriću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže Vladi Unsko-sanskog kantona da, u skladu sa članom 72.
stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Tome Lovrića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 01 0 U 006387 12 Uvp od 17. aprila 2013. godine i Presude Kantonalnog sudu u Bihaću broj 01 0 U 006387 11 U od 5. septembra 2012. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1.
Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Tomo Lovrić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnio je 15. augusta 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 01 0 U 006387 12 Uvp od 17. aprila 2013. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 U 006387 11 U od 5. septembra 2012. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda, te Kantonalne administrativne službe - Bihać Federalnog MIO/PIO (u daljnjem tekstu: Kantonalna administrativna služba) i Federalnog zavoda za MIO/PIO zatraženo je 15. augusta 2013. godine da dostave odgovor na apelaciju. Od Kantonalnog suda, kao i od Kantonalne administrativne službe je 3. juna 2016. godine zatražen spis predmeta.
3. Vrhovni sud je 4. maja. 2016. godine dostavio odgovor na apelaciju. Kantonalni sud u Bihaću je 5. maja 2016. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Federalni zavod za MIO/PIO 10. maja 2016. godine. Federalni zavod za MIO/PIO je Ustavnom sudu dostavio spis predmeta 7. jula 2016. godine, a Kantonalni sud u Bihaću 7. juna 2016. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelant je 13. septembra 2002. godine podnio zahtjev za retroaktivnu isplatu penzije.
6. Rješenjem direktora Kantonalne administrativne službe matični broj FZ4/12-10368669756 od 12. septembra 2011. godine apelantu je uspostavljena isplata starosne penzije počev od 1. aprila 1992. godine na način utvrđen dispozitivom navedenog rješenja. Istim rješenjem apelant je za period od 22. jula 1993. godine do 3. februara 1998. godine i period od 31. jula 1998. godine do 13. marta 2002. godine odbijen sa zahtjevom za isplatu dospjelih, a neisplaćenih iznosa penzija.
7. Rješenjem Federalnog MIO/PIO broj FZ 3/2-1036866975 od 17. novembra 2011. godine apelantova žalba na prvostepeno rješenje je odbijena.
8. Uvidom u dokaze predmetnog spisa utvrđeno je da je apelant ostvario pravo na starosnu penziju, počev od 1. augusta 1991. godine sa isplatom od istog dana, te da je ona obustavljena od aprila 1992. godine zbog odsustva iz mjesta prebivališta. Nadalje je utvrđeno da je apelant zahtjev za retroaktivnu isplatu penzije podnio 13. septembra 2002. godine, te da je prvostepeni organ ožalbenim rješenjem pravilno uspostavio isplatu penzije počev od 13. marta 2002. godine, odnosno šest mjeseci unazad od dana podnošenja zahtjeva shodno odredbi člana 104. stav. 2 Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine FBiH“ br. od 29/98 do 4/99) kojim je propisano da dospjela novčana primanja proistekla iz ostvarenog prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja zastarijevaju u roku od šest mjeseci od dana dospjelosti.
9. Također, prvostepeni organ je pravilno utvrdio da apelantu pripada pravo na isplatu za period od 1. aprila 1992. godine do 21. jula 1993. godine i od 4. februara 1998. godine do 30. jula 1998. godine jer je u navedenom periodu bio na snazi Zakon o osnovnim pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja (,,Službeni list RBiH“ br. 2/92) i Zakon penzijskom i invalidskom osiguranju („Službeni list RBiH“ br. 22/91, 16/92, 24/92, 8/93 i 13/94), koji propisi nisu predvidjeli institut zastare dospjelih, a neisplaćenih iznosa penzije.
10. Osim toga, kako navodi upravni organ, apelant je pravilno odbijen u dijelu zahtjeva za isplatu penzije koji se odnosi na period od 22. jula 1993. godine do 3. februara 1998. godine jer se prema podacima holandskog nosioca osiguranja na međudržavnom obrascu NJ/JN 205 od 2. decembra 1997. godine vidi da je apelant u navedenom periodu bio u radnom odnosu na području Holandije, shodno odredbama člana 87. stav 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju. Dakle, imajući u vidu naprijed navedeno, te činjenicu da je apelantu po zahtjevu od 13. septembra 2002. godine uspostavljena isplata penzije od 13. marta 2002. godine, da je izvršena isplata do 31. jula 1998. godine za cijeli period u kojem se nije nalazio u radnom odnosu u Holandiji, te da je za taj period od 31. jula 1998. godine do 12. marta 2002. godine nastupila zastara potraživanja po osnovu dospjelih, a neisplaćenih penzija u smislu naprijed citirane zakonske odredbe, a kako je to prvostepeni organ pravilno i utvrdio ožalbenim rješenjem, to je neosnovan apelantov žalbeni navod da mu pripada pravo na retroaktivnu isplatu penzije i za period od 31. jula 1998. godine do 12. marta 2002. godine.
11. Presudom Kantonalnog suda broj 01 0 U 000985 09 U od 31. marta 2011. godine apelantova tužba je odbijena.
12. U navedenom postupku je utvrđeno da je apelant rođen 3. februara 1933. godine, da je pravo na starosnu penziju ostvario počev od 1. augusta 1991. godine sa isplatom od istog dana. Nadalje, apelantu je penzija obustavljena 1992. godine zbog odsustva iz mjesta prebivališta (tada Bosanske Krupe). Apelant je 3. septembra 2002. godine podnio zahtjev za retroaktivnu isplatu penzije, a tuženi organ ju je odobrio počev od 13. septembra 2002. godine, što je šest (6) mjeseci unazad od dana podnošenja zahtjeva u skladu sa odredbama člana 104. stav 1. Zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju (,,Službene novine FBiH“ br. 29/98, 32/01, 73/05, 59/06 i 4/09; u daljnjem tekstu: Zakon o PIO). Citiranim članom je propisano da se penzija isplaćuje od dana ispunjenja uvjeta propisanih za stjecanje penzije, i to ako je zahtjev podnesen u roku od šest mjeseci od dana ispunjenja uvjeta, a ako je podnesen po isteku tog roka, onda od dana podnošenja zahtjeva i za šest mjeseci unazad, pa su u tom pogledu apelantovi navodi neosnovani jer je datum uspostavljanja isplate penzije pravilno određen. U pogledu apelantovih navoda da mu se penzija trebala isplaćivati počev od 22. jula 1993. godine do 3. februara 1998. godine i od 3. jula 1998. godine do 13. marta 2002. godine, kada bi se trebala izvršiti isplata dospjelih, a neplaćenih iznosa penzije, stav Kantonalnog suda je da su oni neosnovani zbog zastarjelosti navedenih potraživanja u skladu sa odredbama člana 104. stav 2. citiranog zakona, gdje je propisano da dospjela novčana primanja iz penzijskog i invalidskog osiguranja zastarijevaju u roku od šest mjeseci od dana dospjelosti.
13. Prema odredbi člana 76. Zakona o MIO/PIO pripalo mu je pravo na isplatu dospjelih, a neisplaćenih penzija za period od 1. aprila 1992. godine do 21. jula 1993. godine i od 1. aprila 1992. godine do 30. jula 1998. godine. Što se tiče radnog staža koji je apelant stekao radeći u Holandiji, za navedeni period od 22. jula 1993. godine do 3. februara 1998. godine upravni organ je zaključio da apelantu ne pripada pravo na isplatu penzije shodno odredbama člana 87. stav 1. Zakona o PIO jer je nastupila zastara potraživanja po osnovu dospjelih, a neisplaćenih penzija, pa u tom smislu nema ni pravo na retroaktivnu isplatu penzije. Dakle, na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja, stav Kantonalnog suda je da je tuženi organ pravilno primijenio materijalno-pravne propise i da se apelantovi navodi ne mogu uzeti kao odlučni u pravcu da se njegovom zahtjevu udovolji jer njima nije dovedena u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i zakonitost osporenog akta.
14. Presudom Vrhovnog suda broj 01 0 U 006387 12 Uvp od 17. aprila 2013. godine zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke je odbijen. Naime, 31. jula 1998. godine stupio je na snagu Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine Federacije BiH“ broj 29/98) koji je u članu 104. regulirao ovu materiju. Članom 104. stav 1. citiranog zakona („Službene novine Federacije BiH“ br. 29/98, 49/00, 32/01, 73/05, 59/06 i 4/09) propisano je da se penzija isplaćuje od dana ispunjenja uvjeta za stjecanje penzije ako je zahtjev podnesen u roku od šest mjeseci od dana ispunjenja uvjeta, a ako je zahtjev podnesen po isteku tog roka, od dana podnošenja zahtjeva i za šest mjeseci unazad, odnosno ako je zahtjev podnesen nakon šest mjeseci, penzija se isplaćuje samo šest mjeseci unazad od dana podnošenja zahtjeva (bez obzira što su uvjeti za penziju bili ispunjeni na primjer i prije godinu dana). Odredbom stava 2. istog člana je propisano da dospjela novčana primanja proistekla iz ostvarenog prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja zastarijevaju u roku od šest mjeseci od dana dospjelosti (što znači da korištenje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja zavisi od dana kada je osiguranik podnio zahtjev za ostvarivanje prava).
15. U skladu s ovim odredbama Vrhovni sud smatra da je pravilno na osnovu člana 145. stav 4. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine Federacije BiH“ br. 29/98 i 32/01), utvrđen datum isplate utvrđenog i usaglašenog iznosa starosne penzije, kojim je predviđeno da prava po trajnim rješenjima o konačnom iznosu penzije pripadaju od dana stupanja na snagu ovog zakona, pa apelantu pripada pravo na isplatu neisplaćenih penzija od 13. maja 2002. godine, odnosno od dana podnošenja zahtjeva i za šest mjeseci unazad. Naime, apelant je zahtjev podnio 13. septembra 2002. godine, pa su organi uprave pravilnom primjenom navedenih zakonskih odredbi apelantu odredili isplatu penzije šest mjeseci unazad od dana podnošenja zahtjeva, dok su potraživanja iz ranijeg perioda, odnosno od 1. augusta 1998. godine do 13. marta 2002. godine, obuhvaćena zastarom, odnosno apelantu za period od 31. jula 1998. godine do 13. marta 2002. godine iz navedenog razloga ne pripada pravo na isplatu neisplaćenih iznosa penzije, zbog čega ne postoji zakonski osnov za isplatu dospjelih iznosa penzije u tom periodu, pa je apelantov zahtjev za isplatu penzija za period od 1. augusta 1998. godine do 13. marta 2002. godine neosnovan.
16. Iz Međudržavnog obrasca holandskog nosioca osiguranja, kako dalje navodi Vrhovni sud, koji se nalazi u spisu i koji nosi oznaku NJ/JN 205 (sačinjen u skladu s Konvencijom o socijalnom osiguranju između Kraljevine Holandije i BiH) proizlazi da se apelant kod tog nosioca osiguranja nalazio u osiguranju u periodu od 1. aprila 1992. godine do 3. februara 1998. godine, što znači da je u tom periodu bio u radnom odnosu u Holandiji. Apelant je u toku upravnog postupka, a i u zahtjevu za vanredno preispitivanje tvrdio da ova činjenica nije tačna, međutim nije dostavio nikakve dokaze kojima bi potkrijepio svoje tvrdnje, odnosno koji bi doveli u sumnju istinitost sadržaja ovog dokumenta. Kako je odredbom člana 87. stav 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službeni list SRBiH“ br. 39/90 i 38/91) propisano da se korisniku penzije koji zasnuje radni odnos, odnosno počne da obavlja samostalnu djelatnost, penzija ne isplaćuje ako čisti lični dohodak iz radnog odnosa, odnosno čisti lični dohodak iz te djelatnosti, utvrđen po propisima o porezima građana, zajedno sa penzijom iznosi više od prosječnog čistog ličnog dohotka u prethodnoj godini, uvećanog pet puta i usklađenog za procenat porasta penzija u godini u kojoj se isplaćuje penzija, to je, po mišljenju Vrhovnog suda, neosnovan i zahtjev tužioca da mu se isplate zaostale penzije i za period dok se nalazio u radnom odnosu u Holandiji. Imajući u vidu navedenu zakonsku odredbu i činjenicu da je apelantu isplata penzije uspostavljena od 13. marta 2002. godine (po zahtjevu od 13. septembra 2002. godine), da mu je izvršena njezina isplata do 31. jula 1998. godine (za cijeli period u kom se nije nalazio u radnom odnosu u Holandiji), da je za taj period od 31. jula 1998. do 13. marta 2002. godine nastupila zastara potraživanja dospjelih, a neisplaćenih penzija, to su, po ocjeni Vrhovnog suda, prvostepeno i osporeno rješenje, a i pobijana prvostepena presuda pravilni i zakoniti.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Apelant tvrdi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije.
18. Apelant smatra da mu pripada penzija za sporni period od 22. jula 1993. godine do 3. februara 1998. godine i od 31. jula 1998. godine do 13. marta 2002. godine jer navodno nije bio u radnom odnosu u Holandiji, nego kao izbjeglica. Smatra da tumačenje Vrhovnog suda da je podatak o socijalnom osiguranju iz obrasca holandskog nosioca osiguranja na međudržavnom obrascu NJ/JN 205 od 2. decembra 1997. godine neprihvatljiv i netačan jer se u tom obrascu ne govori o radnom odnosu. Navodi da mu pripada i pravo na penziju za vrijeme od 31. jula 1998. godine do 13. marta 2002. godine jer Zakon o MIO/PIO koji je vrijedio u momentu penzionisanja nije imao odredbe o penzionisanju. Zaključuje da čitav spor traje deset godina, te da mu je zbog toga povrijeđeno pravo na pravičan postupak u odnosu na „razuman rok“ odlučivanja.
b) Odgovor na apelaciju
19. Federalni zavod navodi da osporenim rješenjem nisu povrijeđena ustavna prava stranke, pa se predlaže da se apelacija odbije.
20. Kantonalni sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana, a da kao osnov za to posluže razlozi navedeni u obrazloženju presude suda.
21. Vrhovni sud smatra da nisu povrijeđena apelantova prava jer je odluka donesena na osnovu propisa koji su važili u periodu odlučivanja i na osnovu dokumentacije koja se nalazila u spisu. V.Relevantni propisi
22. U Zakonu o penzijsko-invalidskom osiguranju („Službene novine FBiH“ br. od 29/98 do 4/99) relevantne odredbe glase:
Član 104. stav 2.
Penzija se isplaćuje od dana ispunjenja uvjeta propisanih za sticanje penzije, ako je zahtjev podnijet u roku od šest mjeseci od dana ispunjenja uvjeta, a ako je zahtjev podnijet po isteku tog roka, od dana podnošenja zahtjeva i za šest mjeseci unazad.
Dospjela novčana primanja proistekla iz ostvarenog prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja zastarijevaju u roku od šest mjeseci, od dana dospjelosti.
Član 145. stav 4.
Nosilac osiguranja je dužan, u roku od godinu dana od dana stupanja na snagu ovog zakona, privremena rješenja o ostvarivanju prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja zamijeniti trajnim rješenjima.
Rješenja iz stava 1. ovog člana donose se po službenoj dužnosti ili na zahtjev korisnika prava.
Ukoliko se ne raspolaže podacima potrebnim za donošenje trajnih rješenja, rok iz stava 1. ovog člana počinje teći od dana pribavljanja potrebnih podataka.
Prava iz stava 1. ovog člana pripadaju od dana stupanja na snagu ovog zakona.
VI.Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 01 0 U 006387 12 Uvp od 17. aprila 2013. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 25. juna 2013. godine, a apelacija je podnesena 15. augusta 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
27. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
30. Ustavni sud zapaža da su predmet osporavanja apelacijom presude donesene u postupku u kojem je utvrđivana retroaktivna isplata starosne penzije, iz čega proizlazi da se radi o sporu građansko-pravne prirode i da je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.
U odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje
31. Apelant smatra da su redovni sudovi, pri donošenju svojih odluka, proizvoljno primijenili pravo kada su utvrdili da apelantu ne pripada pravo na retroaktivnu isplatu penzije. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska.
32. Ustavni sud zapaža da se iz obrazloženja osporenih odluka vidi da iz međudržavnog obrasca holandskog nosioca osiguranja proizlazi da se apelant kod tog nosioca osiguranja nalazio u osiguranju u periodu od 1. aprila 1992. godine do 3. februara 1998. godine, što znači da nije proizvoljan zaključak da je u tom periodu bio u radnom odnosu u Holandiji. Apelant je u toku upravnog postupka, te tokom upravnog spora, a i u zahtjevu za vanredno preispitivanje, tvrdio da ova činjenica nije tačna, međutim nije dostavio nikakve dokaze kojima bi potkrijepio svoje tvrdnje, odnosno koji bi doveli u sumnju istinitost sadržaja ovog dokumenta. Kako je odredbom člana 87. stav 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju propisano da se korisniku penzije koji zasnuje radni odnos, odnosno počne da obavlja samostalnu djelatnost, penzija ne isplaćuje ako čisti lični dohodak iz radnog odnosa, odnosno čisti lični dohodak iz te djelatnosti, utvrđen po propisima o porezima građana, zajedno sa penzijom iznosi više od prosječnog čistog ličnog dohotka u prethodnoj godini, uvećanog pet puta i usklađenog za procenat porasta penzija u godini u kojoj se isplaćuje penzija, Ustavni sud nalazi da je neosnovan apelantov zahtjev da mu se isplate zaostale penzije i za period dok se nalazio u radnom odnosu u Holandiji. Imajući u vidu navedenu zakonsku odredbu i činjenicu da je apelantu isplata penzije uspostavljena od 13. marta 2002. godine (po zahtjevu od 13. septembra 2002. godine), da mu je izvršena njezina isplata do 31. jula 1998. godine (za cijeli period u kojem se nije nalazio u radnom odnosu u Holandiji), da je za taj period od 31. jula 1998. godine do 13. marta 2002. godine nastupila zastara potraživanja dospjelih, a neisplaćenih penzija, Ustavni sud zaključuje da osporena rješenja, a i pobijane presude ne sadrže arbitrarnu primjenu prava, niti povredu prava na pravično suđenje.
33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvenciju u odnosu na primjenu prava.
U odnosu na „suđenje u razumnom roku“
34. Apelant, također, smatra da mu je zbog dužine trajanja predmetnog postupka prekršeno pravo na „suđenje u razumnom roku“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
35. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). a)Period koji se uzima u obzir
36. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak započeo 13. septembra 2002. godine kada je apelant podnio zahtjev za retroaktivnu isplatu penzije, a da je okončan presudom Vrhovnog suda od 17. aprila 2013. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao deset godina i sedam mjeseci i to je period koji će Ustavni sud ispitati.
b)Analiza dužine trajanja postupka
37. U konkretnom slučaju, u pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud smatra da se nije radilo o složenim činjeničnim i pravnim pitanjima koja je trebalo razmotriti.
38. Ustavni sud zapaža da je, nakon što je apelant podnio predmetni zahtjev 12. septembra 2002. godine, prvostepeni organ, kako proizlazi iz spisa, tek 2011. godine donio prvostepeno rješenje. Iz spisa nije moguće zaključiti da li je u toku postupka bilo određenih aktivnosti upravnih organa, ali period od podnošenja zahtjeva pa do 2011. godine (devet godina i dva mjeseca) predstavlja dug period za koji je apelant bio uskraćen da mu se riješi njegova upravna stvar.
39. Ustavni sud zapaža da, iako je predmetni postupak na pojedinim instancama okončan u relativno kratkim rokovima, to ne umanjuje odgovornost prvenstveno drugostepenog organa uprave, pred kojim je drugostepeni postupak trajao devet godina, deset mjeseci i sedam dana i u kojem, pri tome, nije bilo potrebno utvrditi posebno složene činjenice i razriješiti složena pravna pitanja. Ustavni sud, pri tome, primjećuje da upravni organi i sudovi nisu ponudili odgovore ni argumente u vezi s dužinom trajanja predmetnog postupka, kao i da iz činjenica predmeta ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da je apelant svojim ponašanjem doprinio ovako dugom trajanju predmetnog postupka. Stoga, Ustavni sud smatra da je predmetni postupak prešao granice razumnog trajanja, te da su apelantovi navodi osnovani.
40. Imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji kršenje apelantovog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete
41. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može u odluci kojom usvaja apelaciju odrediti naknadu nematerijalne štete, koja se, u smislu stava 2. navedenog člana, određuje na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
42. Prilikom odlučivanja o naknadi nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost. S obzirom na to da je predmetni postupak trajao 11 godina, a da se ne radi o hitnom postupku, Ustavni sud smatra da bi apelantu trebalo isplatiti na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku iznos od 1.650,00 KM. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Unsko-sanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu. Pravo na imovinu
43. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koje je istakao u vezi sa pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke, te utvrdio da pravo na pravično suđenje u tom segmentu nije prekršeno. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani. VIII.Zaključak
44. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, s obzirom na to da u obrazloženjima osporenih odluka Ustavni sud nije našao proizvoljnost u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, niti je u predmetnom postupku u suštinskom smislu apelantu bilo uskraćeno bilo koje procesno pravo propisano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.
45. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine jer apelant kršenje tog prava zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
46. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije jer je predmetni postupak trajao deset godina i sedam mjeseci, i to u najvećoj mjeri zbog propusta i neaktivnosti upravnih organa, a, taj isti organ, pri tome, nije ponudio razloge koji bi eventualno mogli opravdati takvu dužinu trajanja postupka pred tim sudom.
47. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman