Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2013/13 (Zapadnohercegovački kanton)

Odluka donesena 20. 06. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Propisano zakonom
  • Javna vlast
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2013/13

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 06. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2013/13, rješavajući apelaciju Zapadnohercegovačkog kantona, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. lipnja 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Zapadnohercegovačkog kantona podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 64 0 P 007431 11 Rev od 31. siječnja 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 007431 11 Gž od 8.

rujna 2011. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 007431 09 P od 6. svibnja 2011. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Zapadnohercegovački kanton (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa zakonski zastupnik, podnio je 10. svibnja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 64 0 P 007431 11 Rev od 31. siječnja 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 P 007431 11 Gž od 8. rujna 2011. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 64 0 P 007431 09 P od 6. svibnja 2011. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda, kao i od sudionika u postupku Tanje Zeljko (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 29. ožujka 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni, Kantonalni i Općinski sud, kao i tužena su dostavili odgovore na apelaciju u razdoblju od 4. do 14. travnja 2016. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene

5. Pravomoćnom Presudom Općinskog suda broj 064-0-K-08-000 010 od 21. travnja 2008. godine tužena (u tom postupku optužena) je proglašena krivom da je kao odgovorna osoba, prekoračivši granice svoje službene ovlasti, pribavila sebi imovinsku korist, čime je počinila kazneno djelo zlouporaba položaja ili ovlasti iz članka 358. stavak 1. ranije važećeg Kaznenog zakona FBiH („Službene novine FBiH“ broj 43/98, u daljnjem tekstu: KZFBiH). Na temelju odredbi čl. 49, 50. i 51. KZFBiH, tuženoj je izrečena uvjetna osuda kojom joj je utvrđena kazna zatvora u trajanju od sedam mjeseci, koja se neće izvršiti ukoliko tužena u roku od jedne godine ne počini neko novo kazneno djelo, računajući od dana pravomoćnosti presude. Na temelju članka 212. stavak 3. Zakona o kaznenom postupku Federacije BiH, apelant kao oštećena strana je upućen da imovinskopravni zahtjev ostvaruje u parnici.

Postupak u kojem su donesene osporene odluke

6. Općinski sud je Presudom broj 64 0 P 007431 09 P od 6. svibnja 2011. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 64 0 P 007431 11 Gž od 8. rujna 2011. godine, odbio kao neutemeljen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužena na ime naknade štete isplati iznos od 449.783,13 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kako je pobliže navedeno u stavku prvom izreke presude, te je apelant obvezan tuženoj naknaditi troškove parničnog postupka kako je precizirano u stavku dva izreke presude.

7. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u provedenom dokaznom postupku utvrdio da je tužena pristala da osobi po nadimku „Budo“ za naknadu od 100,00 KM na svoje ime registrira tvrtku. Dalje je utvrđeno da je tužena potpisala ovlast i ovlastila odvjetnika Juricu Musu da obavi poslove registracije koji je temeljem izdane ovlasti u Kantonalnom sudu 13. srpnja 2000. godine registrirao društvo „Zetapromet“ d.o.o. Posušje, te da je kao osnivač i ravnatelj tog društva sa ulogom od 2.000,00 KM upisana tužena. Nadalje je utvrđeno da je tužena, kao ovlaštena osoba za zastupanje navedenog društva, prekoračila granice svoje službene ovlasti tako što je osobi nadimka „Budo“ prepustila da raspolaže dokumentacijom o registraciji, koji je otvorio transakcijski račun kod ZAP-a FBiH - Poslovnica Široki Brijeg putem kojeg je u razdoblju od 4. siječnja do 10. svibnja 2001. godine vršio plaćanje računa domaćim i inozemnim dobavljačima za prethodno naručenu i preuzetu robu. Na ime navedenog prometa robe, kako je dalje utvrđeno, nije obračunat i uplaćen porez na promet proizvoda i usluga u iznosu od 385.836,20 KM. Također je utvrđeno da je navedena osoba u razdoblju od 28. veljače do 5. ožujka 2001. godine vršila plaćanje računa dobavljaču "B Tank" p.o. Posušje od kojeg je prethodno naručila i preuzela razne vrste goriva, a da na ime tog prometa nije prethodno obračunat i plaćen porez na promet proizvoda i usluga u iznosu od 46.108,43 KM, te da nije obračunata i plaćena cestarina u iznosu od 17.838,50 KM. Općinski sud je utvrdio da je, zbog neplaćanja navedenih poreza i doprinosa na ime cestarine, oštećen apelantov proračun za ukupni iznos od 449.783,13 KM. Dalje je navedeno da je društvo „Zetapromet“ d.o.o. Posušje brisano iz sudskog registra rješenjem Kantonalnog suda od 19. rujna 2003. godine.

8. Općinski sud je nadalje utvrdio da je tužena kao odgovorna osoba "Zetaprometa" d.o.o. Posušje proglašena krivom pravomoćnom kaznenom presudom Općinskog suda od 21. travnja 2008. godine za kazneno djelo zlouporaba položaja ili ovlasti iz članka 358. stavak 1. KZFBiH i da joj je izrečena uvjetna osuda kojom joj je utvrđena kazna zatvora u trajanju od sedam mjeseci, s vremenom provjeravanja od jedne godine. Istaknuto je da je u citiranoj presudi navedeno da je na ime neplaćenog poreza na promet proizvoda i doprinosa na ime cestarine apelantov proračun oštećen za iznos od 449.783,13 KM s time da je iz činjeničnog opisa radnje kaznenog djela izostavljeno „drugom nanese kakvu štetu“. Općinski sud je zaključio da je tužena proglašena krivom za kazneno djelo zlouporaba položaja ili ovlasti iz članka 358. stavak 1. KZFBiH, koji propisuje da će se službena ili odgovorna osoba koja iskorištavanjem svog službenog položaja ili ovlasti, prekoračenjem granica svoje službene ovlasti ili nevršenjem svoje službene dužnosti pribavi sebi ili drugom kakvu korist ili teže povrijedi prava drugog za iznos do 3.000,00 KM. Dakle, kako je istaknuto, kazneni sud je utvrdio da je tužena pribavila imovinsku korist u iznosu manjem od 3.000,00 KM, odnosno u iznosu od 100,00 KM. Općinski sud je istaknuo da je tužena potpisala ovlast za osnivanje poduzeća, dakle, pristala je da bude odgovorna osoba u poduzeću, te u registar upisana kao osnivač i ravnatelj, dok je sve druge radnje za poduzeće – naručivanje i kupovina robe, plaćanje bez obračunatog poreza na promet i cestarine poduzimala nepoznata osoba po imenu „Budo“, kako je utvrđeno u kaznenoj presudi. Općinski sud se pozvao na članak 154. stavak 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Istaknuto je da su pretpostavke odgovornosti za štetu: subjekti spornog materijalnopravnog odnosa – štetnik i oštećeni, štetna radnja, protupravnost te radnje, uzročna povezanost između štetne radnje i posljedice, te krivica tuženog. Da bi neka osoba bila pasivno legitimirana za naknadu štete, mora postojati uzročno-posljedična veza između radnji te osobe i nastale posljedice, zaključuje Općinski sud.

9. Imajući u vidu navedeno, a posebno kaznenu presudu tog suda, Općinski sud je zaključio da tužena nije štetnik, odnosno osoba koja je poduzimala radnje kojim je prouzrokovana šteta apelantu jer je ona samo dala ovlast za osnivanje – pristala da bude upisana kao osnivač i ravnatelj poduzeća koje je u međuvremenu brisano iz sudskog registra, odnosno radnje kojim je oštećen apelant je obavljala nepoznata osoba po nadimku „Budo“, kako je navedeno u kaznenoj presudi.

10. Kantonalni sud je u svojoj Presudi broj 64 0 P 007431 11 Gž od 8. rujna 2011. godine, između ostalog, istaknuo da je pred prvostupanjskim sudom pravilno utvrđeno činjenično stanje, te da je prvostupanjska presuda kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev zasnovana na pravilnoj primjeni materijalnog prava (članka 154. stavak 1. ZOO u svezi sa člankom 12. stavak 3. Zakona o parničnom postupku, u daljnjem tekstu: ZPP) jer radnje kojim je apelantovom proračunu nanijeta šteta je poduzimala neka druga osoba bez znanja i pristanka tužene.

11. Apelant je protiv navedene presude Kantonalnog suda izjavio reviziju Vrhovnom sudu. Odlučujući o reviziji, Vrhovni sud je Presudom broj 64 0 P 007431 11 Rev od 31. siječnja 2013. godine apelantovu reviziju odbio kao neutemeljenu.

12. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je, i po ocjeni tog suda, na apelantu kao tužitelju teret dokazivanja pravno relevantnih činjenica uzročno-posljedične sveze za nastalu štetu (članak 123. stavak l. ZPP). Obzirom na utvrđene činjenice da je radnje kojima je apelantu nanijeta šteta poduzimala neka druga osoba (nadimka "Budo"), i to bez znanja i pristanka tužene, Vrhovni sud je smatrao da je primjenom pravila o teretu dokazivanja (članak 126. ZPP) apelantov tužbeni zahtjev pravilno odbijen. Za odluku o neutemeljenosti tužbenog zahtjeva nižestupanjski sudovi su, zaključio je Vrhovni sud, dali jasne i detaljne razloge u obrazloženju svojih presuda koje kao pravilne prihvaća i taj sud kao razloge svoje odluke. Oprečno navodima apelantove revizije, Vrhovni sud je utvrdio da je osnovano pravno stajalište nižestupanjskih sudova da u radnjama tužene nema uzročno-posljedične veze za nastalu štetu, jer je radnje kojima je apelantu nanesena šteta poduzimala neka druga osoba, i to bez znanja i pristanka tužene.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), kao i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Istaknuo je da iz kaznene presude proizlazi da je tužena pristala „nepoznatoj osobi“ dati osobnu kartu i ovlast za zastupanje, što znači da je pristala na sve protuzakonite radnje koje bi ta osoba poduzimala, što je u konkretnom slučaju i činila. Samom tom činjenicom, po apelantovom mišljenju, nije ispravan zaključak redovitih sudova da nema uzročno-posljedične veze između radnji tužene i nastale štete jer je to institut kaznenog prava a građanska odgovornost je šira odgovornost gdje, pored umišljaja i nehata kao oblika vinosti, postoji i institut doprinosa štetnoj posljedici. Naime, tužena je kao osnivač i ravnatelj društva odgovorna za zakonitost poslovanja društva, te registracija i davanje ovlasti na njezino ime a samim time i, navodno, prepuštanje poslovanja tvrtke drugim osobama koje su stekle protupravnu imovinsku korist jeste upravo odgovornost tužene. Radnje tužene su, kako smatra apelant, u izravnoj uzročno-posljedičnoj svezi sa štetom koja je načinjena apelantu. Dalje je istaknuto da je Vrhovni sud u nekim svojim ranijim odlukama zauzeo stajalište da osoba koja je kazneno odgovorna za činjenje kaznenog djela ne mora biti odgovorna za štetu. Međutim, po apelantovom mišljenju, takvo stajalište je oprečno pozitivnom kaznenom zakonodavstvu, odnosno obilježjima kaznenog djela gospodarskog poslovanja, jer je osuđena osoba osuđena za posljedicu da je neplaćanjem zakonskih obveza počinjena šteta. Dakle, kako smatra apelant, šteta je obilježje kaznenog djela kao posljedica kaznenih radnji, pa ako nema štete, nema ni kaznenog djela. Navedeno stajalište Vrhovnog suda, po apelantovom mišljenju, može se prihvatiti u slučajevima gdje šteta nije obilježje kaznenog djela.

b) Odgovor na apelaciju

14. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istaknuo da, oprečno navodima apelacije, taj sud donošenjem osporene odluke nije povrijedio apelantova prava na pravično suđenje i prava na imovinu, a niti je primjena prava u revizijskoj odluci bila proizvoljna.

15. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da ostaje kod navoda iz svoje odluke, te je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena.

16. Općinski sud je u odgovoru istaknuo da u postupku pred tim sudom nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji. Navedeno je da je taj sud presudu donio na temelju dokaza provedenih tijekom postupka i pravilnom primjenom materijalnog prava. Predloženo je da se apelacija odbije kao neutemeljena.

17. Tužena je u odgovoru istaknula da apelant pravnu osnovu svog tužbenog zahtjeva temelji na odredbama članka 154. ZOO, članka 12. ZPP, odnosno na pravomoćnoj kaznenoj presudi Općinskog suda od 21. travnja 2008. godine. Dalje je navedeno da na strani tužene postoji kazneno djelo i kaznena odgovornost kao neupitna činjenica. Međutim, to nikako ne podrazumijeva građansku odgovornost za naknadu štete koja je šira od kaznene odgovornosti. Predmetna kaznena presuda, kako navodi tužena, ni u kojem slučaju ne znači postojanje građanske odgovornosti za naknadu štete, kako sugerira apelant. Dalje je istaknuto da je u navedenoj kaznenoj presudi utvrđeno da su svi osnivački akti društva „Zetapromet“ d.o.o. (kao i narudžbenice, nalozi za isplatu i ostalo) krivotvoreni, te kao takvi ništavi. Pored toga, tužena je navedenom presudom osuđena za osnovni oblik djela iz članka 358. stavak 1. KZFBiH, jer je, po utvrđenju suda, stekla imovinsku korist od 100,00 KM. U slučaju da je tužena stekla imovinsku korist od 449.783,13 KM, kako apelant sugerira, onda bi bila optužena i osuđena za djelo iz stavka 3. navedenog članka. Tužena svojim radnjama nije ni „za sebe“, niti „za drugoga“ stekla imovinsku korist u iznosu koji potražuje apelant, već je svojom radnjom stekla imovinsku korist od 100,00 KM. Dalje je navedeno da je u kaznenom postupku utvrđeno da je nepoznata osoba po nadimku „Budo“ poduzimala sve radnje u svezi sa poslovanjem društva nakon registracije, kao i plaćanje robe, a ne tužena. Navedeno je da je apelantovo pozivanje na odredbe članka 154. ZOO kao pravnog osnova tužbe neutemeljeno, a niti se temeljem općih načela navedenog zakona može potraživati šteta. Istaknuto je da su odredbama ZOO od čl. 164. do 169. propisane osnove odgovornosti za drugoga, a čl. od 179. do 185. propisani su posebni slučajevi odgovornosti. Naime, odgovornost za štetu u konkretnom slučaju nije niti zakonska niti obligatorna, jer između radnje tužene i nastale štete ne postoji uzročno-posljedični niz, odnosno kauzalni neksus, niti je takva sveza utvrđena u kaznenom postupku. Krivnja za štetu, prema ZOO, postoji onda kada je štetnik prouzroči namjerno ili nepažnjom, što kod tužene nije slučaj, jer je šteta nastala isključivo kaznenim radnjama nepoznatih osoba. Dakle, kako je istaknuto, u situaciji kada ne postoji odgovornost za drugoga, odgovornost za imatelja opasne stvari ili vršitelja opasne djelatnosti, niti posebni slučajevi odgovornosti propisani ZOO, tada tužitelj mora dokazati da je baš radnjom štetnika nastala šteta, što apelant u konkretnom slučaju nije dokazao. Iz bića kaznenog djela za koje je tužena proglašena krivom, činjenica utvrđenih u tijeku postupka, nespornih dokaza, po mišljenju tužene, proizlazi jasno da između radnji tužene i nastanka štete nema kauzalne sveze. U njenom nedostatku tužena ne može biti odgovorna ni po kojoj pravnoj osnovi za štetu koju apelant potražuje tužbom. Konačno je navedeno da, nakon što je, postupajući bona fide, tužena dala ovlast za osnivanje društva, i to odvjetniku a ne bilo kome, mimo znanja i ovlasti tužene dolazi do niza nezakonitih radnji koje su propustile detektirati za to ovlaštene institucije za koje radnje tužena nema bilo kakvog saznanja.

V.Relevantni propisi

18. Kazneni zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 43/98, 2/99, 15/99, 29/00, 59/02 i 19/03) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 358.

Zloupotreba položaja ili ovlasti (1) Službena ili odgovorna osoba koja iskorištavanjem svog službenog položaja ili ovlaštenja, prekoračenjem granica svog službenog ovlaštenja ili nevršenjem svoje službene dužnosti pribavi sebi ili drugom kakvu korist, drugom nanese kakvu štetu ili teže povrijedi prava drugog, kaznit će se zatvorom od šest mjeseci do pet godina.

(2) Ako je djelom iz stavka 1. ovog članka pribavljena imovinska korist u iznosu preko 3.000 KM, učinitelj će se kazniti zatvorom od jedne do deset godina.

(3) Ako je djelom iz stavka 1. ovog članka pribavljena imovinska korist u iznosu preko 10.000 KM, učinitelj će se kazniti zatvorom najmanje tri godine.

19. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06)) relevantne odredbe glase:

Članak 12. stavak 3.

(3) U parničnom postupku sud je u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti učinitelja vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom se optuženi oglašava krivim.

Članak 123. stavak 1.

(1)Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Članak 126.

Ako sud na temelju ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

20. U Zakonu o obligacionim odnosima (Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, „Službene novine RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:

Član 154. stav 1.

Osnove odgovornosti (1) Ko drugome uzrokuje štetu dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

Član 158.

Postojanje krivnje Krivnja postoji kada je štetnik uzrokovao štetu namjerno ili nepažnjom.

VI.Dopustivost

21. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 64 0 P 007431 11 Rev od 31. siječnja 2013. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelant je osporenu presudu primio 11. ožujka 2013. godine, a apelacija je podnesena 10. svibnja 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

24. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.

VII.Meritum

25. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

26. Obzirom da je apelant nositelj javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Europske konvencije i njezinih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP 39/03 (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. veljače 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba), prema kojem svatko tko je bio stranka u određenom postupku i tko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je, osim navedenog, zaključeno da državna tijela i javna vlast kao sudionici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati apelaciju u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine.

27. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će apelantove apelacione navode ispitati u odnosu na odredbe iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na pravično suđenje

28. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka stavak 2., što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke.

29. Ustavni sud ističe da apelant osporava navedene presude, tvrdeći da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, jer su redoviti sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno pravo.

30. U svezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova glede činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

31. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovitog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati jesu li osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.

32. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi, odlučujući na tri instance, dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke, dajući za svoj stav jasna obrazloženja koja se niti u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava, posebice zato što apelant, osim ponavljanja prizivnih i revizijskih navoda koje su sudovi ispitali u osporenim presudama i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju. Naime, Ustavni sud zapaža da apelant i u apelaciji ponavlja svoju tvrdnju o tome da nije ispravan zaključak redovitih sudova da nema uzročno-posljedične sveze između radnji tužene i nastale štete, te da je građanska odgovornost šira od kaznene. U svezi s tim, Ustavni sud primjećuje da su u provedenom parničnom postupku redoviti sudovi utvrdili da je tužena pravomoćnom presudom u kaznenom postupku, koji je prethodio parničnom u kojem je donesena osporena presuda, proglašena krivom za kazneno djelo zlouporaba položaja ili ovlasti iz članka 358. stavak 1. KZFBiH, utvrdivši da je tužena pribavila imovinsku korist u iznosu od 100,00 KM (imovinska korist kao element bića predmetnog kaznenog djela je, dakle, ispod 3.000,00 KM, odnosno 100,00 KM). Iako je, dakle, nesporno da je tužena počinila kazneno djelo i da je kazneno odgovorna, te da je sud u parničnom postupku glede postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda (članak 12. stavak 3. ZPP), iz navedenog se ne podrazumijeva građanska odgovornost tužene za nastalu štetu koja je šira od kaznene odgovornosti. Odgovornost tužene za nastalu štetu redoviti sudovi su utvrđivali u predmetnom parničnom postupku na temelju članka 154. stavak 1. ZOO, te su glede ispunjenosti pretpostavki odgovornosti za štetu utvrdili da u konkretnom slučaju nije ispunjen uvjet uzročne povezanosti između štetne radnje i posljedice, zaključivši da tužena nije štetnik, odnosno osoba koja je poduzimala radnje kojim je prouzrokovana šteta apelantu. Pri tomu su redoviti sudovi utvrdili da apelant, na kojem je bio teret dokazivanja, nije dokazao postojanje pravno relevantnih činjenica uzročno-posljedične sveze za nastalu štetu sukladno članku 123. stavak l. ZPP. Ustavni sud u obrazloženjima osporenih odluka ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u primjeni materijalnog prava. Naime, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporenih presuda ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnost u donošenju osporenih odluka. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporene presude i propise na kojima su zasnovane, te dovodeći navedeno u svezu sa zahtjevima iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine.

33. Na temelju svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da su u konkretnom slučaju sudovi dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke, a iz takvih obrazloženja ne proizlazi da je primjena materijalnog prava bila proizvoljna na apelantovu štetu, a njegovo nezadovoljstvo pobijanim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u svezi sa zaštićenim ustavnim pravima, pa Ustavni sud zaključuje da su neutemeljeni apelantovi navodi u svezi sa kršenjem prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na imovinu

34. Apelant, također, navodi da mu je pobijanim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz navoda apelacije proizlazi da se tvrdnje o kršenju tog prava zasnivaju na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, koji su već razmotreni u prethodnim točkama ove odluke. Obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine, također, neutemeljeni.

VIII.Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine kada su redoviti sudovi za svoje odluke dali jasna i detaljna obrazloženja iz kojih Ustavni sud zaključuje da je postupak u cjelini bio pravičan, te da pri odlučivanju nije bilo proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava.

36. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti glede toga.

37. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2013/13 (Zapadnohercegovački kanton) | Sudska praksa | Aktio