Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2163/16 (J. T.)
Odluka donesena 07. 07. 2016.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Ispravka krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na bosanskom jeziku, koji je proglasio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu odlukom br. 101/03 od 24. januara 2003. godine, objavljenog u "Službenom glasniku BiH", broj 3/03
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2163/16
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 07. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2163/16, rješavajući apelaciju Jovana Tintora, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 7. jula 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Jovana Tintora podnesena protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 020821 16 Krž 2 od 12. maja 2016. godine i S1 1 K 020821 16 Kv 3 od 29. aprila 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Jovan Tintor (u daljnjem tekstu: apelant) iz Istočnog Sarajeva, kojeg zastupa Nina Kisić, advokat iz Sarajeva, podnio je 23. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 020821 16 Krž 2 od 12. maja 2016. godine i S1 1 K 020821 16 Kv 3 od 29. aprila 2016. godine.
2. Apelant je podnio i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi se apelantu ukinuo pritvor, uz eventualne mjere zabrane, do donošenje konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 23 st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 1. juna 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju 9. juna 2016. godine, a Tužilaštvo BiH 6. juna 2016. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način:
Uvodne napomene
6. Rješenjem Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Ki- 269/99 od 6. decembra 2001. godine, na prijedlog Kantonalnog tužilaštva Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo), apelantu je određen pritvor zbog razloga propisanih odredbom člana 183 stav 1 tač. 1 i 2 Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine. Istim rješenjem stavljeno je van snage Rješenje Kantonalnog suda o određivanju pritvora apelantu broj Ki-269/99 od 17. decembra 1999. godine. Kantonalni sud je 17. decembra 1999. godine, takođe, donio naredbu za izdavanje potjernice za apelantom broj K1-269/99, a Rješenjem broj Ki-269/99 od 17. februara 1999. godine mu odredio mjeru pritvora.
7. Sud BiH je Rješenjem broj X.KRN.05/148 od 22. novembra 2005. godine od Kantonalnog tužilaštva preuzeo predmet vođen protiv apelanta, tako da je istragu u ovom predmetu nastavilo da vodi Tužilaštvo BiH.
8. Rješenjem Suda BiH broj S1 1 K 020821 16 Krn 2 od 10. februara 2016. godine stavljeno je van snage Rješenje Kantonalnog suda broj Ki-269/99 od 6. decembra 2001. godine kojim je apelantu određen pritvor i usvojen prijedlog Tužilaštva BiH broj T20 0 KRTZ 0003405 05 od 9. februara 2016. godine, te je apelantu kao osumnjičenom određen pritvor zbog razloga propisanih članom 132 stav 1 tačka a) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), koji može trajati najduže jedan mjesec računajući od dana lišavanja slobode, odnosno najduže do 8. marta 2016. godine ili do drugačije odluke Suda. Nakon toga, na prijedlog Tužilaštva BiH od 2. marta 2016. godine, apelantu je Rješenjem Suda BiH broj S1 K 020821 16 Kv od 7. marta 2016. godine pritvor produžen za još dva mjeseca, koji može trajati do 8. maja 2016. godine, zbog pritvorskih razloga propisanih članom 132 stav 1 tačka a) ZKPBiH.
Osporena rješenja
9. Tužilaštvo BiH je 27. aprila 2016. godine podnijelo prijedlog broj T20 0 KTRZ 0003405 05 za produženje pritvora apelantu.
10. Rješenjem prvostepenog vijeća Suda BiH broj S1 1 K 020821 16 Kv 3 od 29. aprila 2016. godine, donesenom u krivičnom predmetu protiv apelanta zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo zločin protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 tačka h) u vezi sa istim članom stav 1 tač. a), d), e) i k) KZBiH, te u vezi sa članom 180 st. 1 i 2 citiranog zakona, usvojen je prijedlog Tužilaštva BiH od 27. aprila 2016. godine i apelantu je produžen pritvor za još tri mjeseca određen Rješenjem Suda BiH broj S1 1 K 020821 16 Krn od 10. februara 2016. godine a produžen Rješenjem Suda BiH broj S1 1 K 020821 16 Kv 2 od 7. marta 2016. godine, koji prema tom rješenju može trajati do 8. avgusta 2016. godine ili do nove odluke Suda, a zbog postojanja pritvorskih razloga propisanih članom 132 stav 1 tačka a) ZKPBiH (opasnost od bjekstva).
11. U obrazloženju rješenja Sud BiH je prvenstveno naveo da je povodom prijedloga Tužilaštva BiH 29. aprila 2016. godine održao ročište kojem su pristupili tužilac Tužilaštva BiH, koji je ostao kod prijedloga, te osumnjičeni apelant i njegov branilac po službenoj dužnosti, koji su osporavali kako postojanje osnovane sumnje, tako i postojanje posebnog pritvorskog razloga. Sud BiH je naveo da je izvršio uvid u kompletan spis nakon čega je ocijenio da je u konkretnom slučaju na apelantovoj strani ispunjen opšti pritvorski razlog, to jest uvidom u ranije dostavljene dokaze, kao i dokaze Tužilaštva BiH dostavljene uz ovaj prijedlog, Sud BiH je utvrdio da postoji osnovana sumnja na počinjenje inkriminisanog djela koje mu je stavljeno na teret, kao i posebni pritvorski razlog iz člana 132 stav 1 tačka a) ZKPBiH. Naime, apelantu je stavljeno na teret postojanje osnovane sumnje da je u periodu od početka aprila 1992. godine do kraja maja 1994. godine, u okviru širokog sistematskog napada vojske, policije i paravojnih jedinica Republike Srpske (u daljnjem tekstu: RS), usmjerenog protiv civilnog nesrpskog stanovništva opštine Vogošća i sarajevskih opština Centar, Stari Grad, Ilijaš, Sokolac, znajući za takav napad i da njegove radnje čine dio tog napada radi progona nesrpskog stanovništva, u svojstvu predsjednika Kriznog štaba Srpske opštine Vogošća i komadanta Vogošćanske brigade Vojske RS (u daljnjem tekstu: VRS), planirao, rukovodio, organizovao, naređivao i učestvovao u nezakonitim pritvaranjima, fizičkim zlostavljanjima, ubistvima i masovnom progonu nesrpskog stanovništva-civila na način što je izdavao naredbe i organizovao formiranje logora i zatočeničkih centara u kojim su zatvarani civili nesrpske nacionalnosti, koji su kontinuirano bili izloženi nečovječnom postupanju, svakodnevnom premlaćivanju, mučenju, silovanjima, ubistvima, odvođenju na prinudne radove i dr., da je naređivao granatiranje civilnih naselja na području sarajevske opštine i druge inkriminisane radnje naznačene na stranama od 3 do 5 obrazloženja prvostepenog rješenja.
12. Nadalje, iz obrazloženja rješenja proizilazi da je Sud postojanje osnovane sumnje ocijenio na osnovu brojnih pobrojanih dokaza na strani od 10 i 11 rješenja. Na osnovu svega navedenog i cjelokupnog sadržaja priloženih dokaza, Sud BiH je ocijenio da u ovoj fazi postupka postoji dovoljno dokaza koji ukazuju na postojanje osnovane sumnje da je apelant kao osumnjičeni počinio predmetne inkriminisane radnje.
13. U odnosu na poseban pritvorski razlog iz člana 132 stav 1 tačka a) ZKPBiH, Sud BiH je smatrao da u konkretnom slučaju postoje okolnosti i dokazi da je apelant sve do momenta lišavanja slobode, 8. februara 2016. godine, svjesno preduzimao radnje izbjegavanja krivičnog postupka, jer je bio nedostupan organima gonjenja, što proizilazi iz potjernice Kantonalnog suda od 17. decembra 1999. godine i podneska Državne agencije za istragu i zaštitu (SIPA) od 6. juna 2006. godine, da već duži period nije boravio na prijavljenoj adresi u Bijeljini i da je sa porodicom boravio na nepoznatoj adresi u Beogradu. Na temelju navedenog Sud BiH je zaključio da se, u okolnostima konkretnog slučaja, apelantovo prisustvo predmetnom postupku može postići samo mjerom pritvora. U tom smislu, za Sud BiH je posebno značajna činjenica da je apelant, nakon što je na osnovu raspisane potjernice lišen slobode 8. februara 2016. godine, pokušao pobjeći na teritoriju Republike Srbije u čemu su ga spriječili policijski službenici Granične policije upotrebom sile, što proizilazi iz izvještaja Granične policije broj BIJ-0101/16. Zbog toga je Sud BiH odbio kao neosnovane navode apelantove odbrane „da je počeo bježati u napadu panike“, odnosno jer način na koji je apelant lišen slobode jasno proizilazi iz iskaza svjedoka M.M., zaposlenika JGP Bijeljina (strana 20. rješenja). Dakle, sve navedene okolnosti, po ocjeni Suda BiH, ukazuju da apelant nema stvarnih veza sa BiH, na što ukazuje njegova upornost da izbjegne lišavanje slobode vraćajući se na teritoriju Republike Srbije, odnosno jer niz godina i boravi na teritoriji druge države. Dakle, imajući u vidu sve pomenute okolnosti koje objektivno postoje na apelantovoj strani, Sud BiH je zaključio da su u konkretnom slučaju ispunjeni svi uslovi za produženje pritvora apelantu na osnovu člana 132 stav 1 tačka a) ZKPBiH, zbog opasnosti od bjekstva, i to za naredna tri mjeseca. Konačno, Sud BiH je razmotrio i prigovor apelantove odbrane i mogućnosti primjene blaže mjere prisustva apelanta radi nesmetanog vođenja krivičnog postupka, pa je u tom smislu, imajući u vidu navedeno, dakle iz svih navedenih razloga, ocijenio da se u konkretnom slučaju svrha obezbjeđenja apelantovog prisustva uspješnom vođenju krivičnog postupka može postići samo mjerom pritvora.
14. Rješenjem Apelacionog vijeća Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) broj S1 1 K 020821 16 Krž 2 od 12. maja 2016. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv Rješenja Suda BiH broj S1 1 K 020821 16 Kv 3 od 29. aprila 2016. godine.
15. U obrazloženju rješenja je navedeno da je, budući da apelant žalbom osporava postojanje osnovane sumnje da je počinio krivična djela za koja se tereti, Apelaciono vijeće ispitalo njeno postojanje u obimu koji zahtijeva istražna faza postupka, a u kontekstu održivosti mjere pritvora. Apelaciono vijeće je istaklo da postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo zločin protiv čovječnosti, kao opšteg uslova iz člana 132 stav 1 ZKPBiH za određivanje mjere pritvora, proizilazi iz dokaza koje je Tužilaštvo BiH podnijelo uz prijedlog za određivanje pritvora, bliže navedenih na strani 10 i 11 prvostepenog rješenja. Na osnovu navedenog, kao i priloženih dokaza, Apelaciono vijeće je ocijenilo da u ovoj fazi postupka postoji dovoljno dokaza koji ukazuju na postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio predmetne inkriminisane radnje, čime je ispunjen prvi i opšti uslov za određivanje pritvora, te su, shodno tome, neosnovani apelantovi prigovori da je u prvostepenom rješenju propušteno da se utvrdi postojanje osnovane sumnje, bez preciziranja njegove uloge u navedenim događajima. Naime, konkretan vid učešća i oblik odgovornosti za počinjeno krivično djelo apelanta, po ocjeni Ustavnog suda, mogu biti ustanovljeni nakon svestrane ocjene svih sprovedenih dokaza, a u ovoj fazi postupka Sud je samo ocijenio postojanje osnovane sumnje u kontekstu održivosti mjere pritvora, te u znatno manjem stepenu vjerovatnoće od onog koji zahtijeva faza podizanja i potvrđivanja optužnice. Apelaciono vijeće je, takođe, istaklo da bi svaka drugačija ocjena priloženih dokaza predstavljala prejudiciranje sudske odluke o apelantovoj krivičnoj odgovornosti.
16. Preispitujući postojanje posebnih pritvorskih osnova iz tačke a) stava 1 člana 132 ZKPBiH, Apelaciono vijeće je imalo u vidu da se po navedenom zakonskom osnovu pritvor može odrediti ukoliko se osumnjičeni krije, ili ukoliko postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva, te je, s tim u vezi, ponovilo razloge istaknute u prvostepenom rješenju, te ocijenilo da na apelantovoj strani postoje posebni pritvorski osnovi iz citirane odredbe ZKPBiH i da su stoga neosnovani apelantovi prigovori istaknuti u tom pravcu. Istaknuto je da, suprotno žalbenim navodima, Apelaciono vijeće smatra da je prvostepeno vijeće u odnosu na osumnjičenog apelanta utvrdilo da i dalje postoje posebni pritvorski razlozi. Istaknuto je da je prvostepeno vijeće pravilno ocijenilo apelantovo ponašanje prije njegovog hapšenja, a koje se ogledalo u čestom mijenjanju adresa stanovanja, te da tačnu adresu stanovanja nikada nije dao državnim organima, što proizilazi iz materijalnih dokaza u spisu. Stoga je zaključeno da prvostepeno vijeće sasvim opravdano zaključuje da osumnjičeni apelant svjesno preduzima radnje skrivanja radi izbjegavanja vođenja krivičnog postupka. U prilog navedenom zaključku je istaknuto i da je osumnjičeni apelant prilikom lišavanja slobode na osnovu raspisane potjernice pokušao da pobjegne na teritoriju Republike Srbije, čime je manifestovao spremnost za izbjegavanje krivičnog gonjenja. Pri tome je istaknuto i da se apelant sumnjiči za vrlo teško djelo za koje je predviđena rigorozna krivična sankcija, koja kao takva sigurno predstavlja realan motiv za bjekstvo. S obzirom na sve navedene okolnosti, Apelaciono vijeće je istaklo da navedene okolnosti u svojoj ukupnosti tvore realnu bojazan od apelantovog bjekstva, te je, budući da žalbom nisu dovedeni u pitanje razlozi za određivanje pritvora, ocijenjen neosnovanim prijedlog za izricanje blažih mjera.
17. Prema informaciji Suda BiH (Odjel I za ratne zločine), dostavljene Ustavnom sudu 17. juna 2016. godine, apelant se još uvijek nalazi na izdržavanju mjere pritvora u Pritvorskoj jedinici na državnom nivou.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
18. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i st. 3 i 4 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
19. Apelant, prije svega, ističe da Sud BiH nije utvrdio odlučne činjenice o postojanju osnovane sumnje da je počinio krivično djelo za koje ga Tužilaštvo BiH tereti. Smatra da nisu obrazloženi dokazi na osnovu kojih mu je stavljeno na teret izvršenje predmetnog krivičnog djela, kao ni postojanje posebnih pritvorskih razloga, opasnost od bjekstva u intenzitetu zahtijevanom za produženje pritvora, kao ni razlozi zbog kojih mu je pritvor i određen, jer smatra se svrha njegovog učešća u predmetnom krivičnom postupku mogla ostvariti blažim mjerama. S obzirom na navedeno, tvrdi da mu je Sud BiH, primjenjujući standarde niže od onih koji se zahtijevaju prema domaćim i međunarodnim standardima prilikom utvrđivanja postojanja osnovane sumnje kao opšteg uslova za određivanje pritvora, na nezakonit način odredio pritvor, a što je u suprotnosti sa garancijama iz člana 5 stav 1 tačka c) i stava 3 Evropske konvencije.
20. Dalje, ukazuje da osnovana sumnja mora biti jasno obrazložena i utvrđena, jer smatra da nije dovoljno utvrditi da se određeni događaj desio, nego da je potrebno ustanoviti vezu između tog događaja i krivično pravnih radnji apelanta kao osumnjičenog. S tim u vezi, takođe ukazuje da je Sud BiH donio odluku da je u relevantno vrijeme postojao „širok i sistematičan napad na području opštine Vogošća s tim da istim rješenjem nije navedeno ko je navodno izvršio taj napad, ni protiv koga je isti bio usmjeren. Identična situacija je i sa zaključkom tog suda o postojanju širokog i sistematičnog napada na područje opština Centar i Ilijaš“. Dakle, apelant smatra da Sud u pogledu osnovane sumnje nije opisao njegove konkretne kriminalne radnje, jer, kako ističe, u obrazloženju rješenja je navedeno da je on samo “izdavao naredbe i organizovao formiranje logora i zatočeničkih centara za civile nesrpske nacionalnosti“. Takođe, navodi da se tvrdnje da su se u zatočeničkim centrima dešavale radnje opisane u tački 1 prijedloga Tužilaštva ne mogu dovesti u vezu sa njim.
21. U vezi s tim, dalje navodi da, u skladu sa praksom Evropskog suda, poštivanje člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi sa pritvorom, te da odluka o pritvoru bude donesena na osnovu objektivnih kriterijuma predviđenih zakonom.
22. U odnosu na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz tačke a) stava 1 člana 132 ZKPBiH, apelant je istakao „da se bjekstvom na graničom prelazu dao u panici i bez ikakvog kalkulisanja, odnosno u situaciji u kojoj nije znao da je za njim izdata potjernica“. Takođe, ističe da težina krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret ne može biti razlog za određivanje/produženje pritvora, jer smatra da je sud bio dužan razmotriti mogućnost izricanja blažih mjera, a razloge o neizricanju tih mjera jasno obrazložiti.
23. Obrazlažući zahtjev za donošenje privremene mjere, apelant je naveo da je „narušenog zdravlja“, te da bi se boravkom u pritvoru njegovo zdravstveno stanje pogoršalo, zbog čega predlaže donošenje privremene mjere kojom bi se odložilo izvršenje rješenja o pritvoru, uz eventualne mjere zabrane, do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o predmetnoj apelaciji.
b) Odgovori na apelaciju
24. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju naveo da su osporenim rješenjima na decidiran način obrazložene okolnosti koje ukazuju kako na postojanje osnovane sumnje, tako i na opasnost od bjekstva apelanta, zbog čega smatra da je nepobitno zaključeno da postoje objektivne okolnosti koje opravdavaju izricanje, odnosno produženje mjere pritvora apelantu, pa predlaže da se apelantova apelacija odbije kao neosnovana.
25. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo BiH navodi da apelant u apelaciji iznosi svoje viđenje osnovane sumnje, kao i posebnih pritvorskih razloga, odnosno da ponavlja navode iznesene u žalbi izjavljenoj protiv prvostepenog rješenja Suda BiH. Tužilaštvo BiH dalje tvrdi da se drugostepeni sud „obračunao“ sa svim apelantovim navodima koji su izneseni i u apelaciji, da je taj sud jasno i argumentovano obrazložio osnovanu sumnju, te da se u ovoj fazi postupka jedino mjerom pritvora može obezbijediti nesmetano vođenje istrage, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
26. U Krivičnom zakonu Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH» br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10) relevantne odredbe glase: Zločini protiv čovječnosti Član 172.
(1) Ko, kao dio širokog i i sistematičnog napada usmjerenog bilo protiv kojeg civilnog stanovništva,, znajući za takav napad, počini koje od ovih djela: a)lišenje druge osobe života (ubistvo);
d)deportacija ili prisilno preseljenje stanovništva;
e)zatvaranje ili drugo teško oduzimanje fizičke slobode suprotno osnovnim pravilima međunarodnog prava;
h)progon bilo koje grupe ljudi ili kolektiva na političkoj, rasnoj, nacionalnoj, etničkoj, kulturnoj, vjerskoj, polnoj ili drugoj osnovi koja je univerzalno prihvaćena kao nedopustiva po međunarodnom pravu, u vezi s bilo kojim krivičnim djelom iz ovog stava ovog člana, bilo kojim krivičnim djelom propisanim u ovom zakonu ili bilo kojim krivičnim djelom u nadležnosti Suda Bosne i Hercegovine; k)druga nečovječna djela slične prirode, učinjena u namjeri nanošenja velike patnje ili ozbiljne fizičke ili psihičke povrede ili narušenja zdravlja, kazniće se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora. Individualna i komandna odgovornost Član 180.
(1) Osoba koja planira, naredi, učini ili podstrekava ili pomaže u planiranju, pripremanju ili učinjenju krivičnih djela iz člana 171. (Genocid), 172. (Zločini protiv čovječnosti), 173. (Ratni zločin protiv civilnog stanovništva), 174. (Ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika), 175. (Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika), 177. (Protivpravno ubijanje i ranjavanje neprijatelja), 178. (Protivpravno oduzimanje stvari od ubijenih i ranjenih na ratištu) i 179. (Povrede zakona ili običaja rata) ovog zakona, kriva je za to krivično djelo. Službeni položaj bilo kojeg lica, bilo da se radi o šefu države ili vlade, ili o odgovornoj službenoj osobi vlade, ne oslobađa takvu osobu krivice niti utiče na ublažavanje kazne.
(2) Činjenica da je neko od krivičnih djela iz člana 171. do 175. i člana 177. do 179. ovog zakona učinjeno od strane podređenog, ne oslobađa njemu nadređenu osobu od krivice ukoliko je ta nedređena osoba znala ili je mogla znati da se njen podređeni sprema učiniti takvo djelo, odnosno da je već učinio takvo djelo, a nadređena osoba je propustila da preduzme nužne i razumne mjere da spriječi učinjenje krivičnog djela, odnosno da učinilac tog djela bude kažnjen.
27. U Zakonu o krivičnom postupku BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08 i 12/09) relevantne odredbe glase:
Član 131.
Određivanje pritvora (1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uslovima propisanim ovim zakonom i samo ako se ista svrha ne može ostvariti drugom mjerom.
(2) Pritvor određuje ili produžuje rješenjem Sud na prijedlog Tužioca, a nakon što Sud prethodno sasluša osumnjičenog, odnosno optuženog o okolnostima razloga zbog kojih se predlaže pritvor, osim u slučaju iz člana 132. stav (1) tačka a) ovog zakona.
(3) Tužilac je dužan podnijeti obrazložen prijedlog za produženje pritvora Sudu najkasnije pet dana prije isteka roka iz rješenja o pritvoru. Sud odmah dostavlja prijedlog osumnjičenom, odnosno optuženom i njegovom braniocu. (4) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Ako se osumnjičeni ili optuženi nalazi u pritvoru, dužnost je svih organa koja učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju s posebnom hitnošću.
Član 132.
Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo pritvor mu se može odrediti:
a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva, [...] Član 134.
Nadležnost za određivanje pritvora (1) Pritvor se određuje rješenjem Suda, a na prijedlog Tužioca.
(2) Rješenje o pritvoru sadrži ime i prezime lica kojem se oduzima sloboda, krivično djelo za koje se tereti, zakonski osnov za pritvor, obrazloženje, pouku o pravu na žalbu, te službeni pečat i potpis sudije koji određuje pritvor. VI.Dopustivost
28. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
30. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj S1 1 K 020821 16 Krž 2 od 12. maja 2016. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 23. maja 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.
31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti u odnosu na navode o povredi prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije.
VII.Meritum
32. Apelant navodi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tač. a) i c) i st. 3 i 4 Evropske konvencije.
33. Član II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
[...]
d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost.
Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
[...] c. zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se osoba spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne.
[...]
3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1.c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašćeno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se usloviti garancijama o pojavljivanju na suđenju.
4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito, naložio oslobađanje.
34. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je u više svojih odluka naglasio da se pravo na ličnu slobodu i bezbjednost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5 Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Izuzeci od zabrane lišavanja slobode dati su u članu 5 stav 1 Evropske konvencije, koji sadrži pobrojane slučajeve kada je lišavanje slobode dopušteno. To je jedan iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi, Evropski sud, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978. godine, Serija A-25). Samo takav pristup je konzistentan sa ciljem člana 5 Evropske konvencije, tj. da obezbijedi da niko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi, Evropski sud, Quinn, presuda od 22. marta 1995. godine, Serija A-311, i Winterwerp, presuda od 24. oktobra 1979. godine, Serija A-33). Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se, u prvom redu, u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKPBiH, koji je primijenjen u konkretnom slučaju i koji mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.
35. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), osnovanost sumnje na kojoj se mora zasnivati hapšenje čini bitan elemenat zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišavanja slobode propisanog članom 5 stav 1 tačka c. Evropske konvencije. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je lice koje je u pitanju počinilo krivično djelo (vidi, Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. avgusta 1990. godine, Serija A broj 182, stav 32, O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34) i Stepuleac c protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68). Pri tome Ustavni sud ukazuje na to da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članu 5 stav 1 Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravni osnov u domaćem zakonu s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5 Evropske konvencije, tj. lice koje je u pitanju mora biti zaštićeno od proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
36. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje na to da je, u smislu odredaba člana 132 stav 1 ZKPBiH, opšti uslov za određivanje pritvora postojanje osnovane sumnje da je određeno lice počinilo krivično djelo. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, pri odlučivanju o prijedlogu za određivanje pritvora, na osnovu dokaza koji su prikupljeni u toku istrage a koji su mu dostavljeni uz prijedlog za produženje pritvora zaključio da postoji osnovana sumnja da je apelant inkriminisanim radnjama počinio krivično djelo zločin protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 tačka h) u vezi sa istim članom stav 1 tač. a), d), e) i k) KZBiH i u vezi sa članom 180 st. 1 i 2 istog zakona, koje mu je Tužilaštvo BiH stavilo na teret. Pri tome Ustavni sud zapaža da je Sud BiH detaljno i jasno obrazložio na osnovu kojih dokaza je izveo zaključak o postojanju osnovane sumnje, da je apelant počinio krivična djela koja mu je Tužilaštvo BiH stavilo na teret u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u obrazloženju svoje odluke prvenstveno ukazao na iskaze saslušanih svjedoka (koje je, pri tome, na potpuno jasan i zadovoljavajući način interpretirao u obrazloženju svoje odluke), kao i na ostale dokaze u spisu (str. 10 i 11 prvostepenog rješenja), te u vezi s tim zaključio da iz tih dokaza proizilazi osnovana sumnja. Prema mišljenju Ustavnog suda, navedene okolnosti na kojima je Sud BiH zasnovao svoju odluku u pogledu postojanja osnovane sumnje takvog su karaktera da mogu uvjeriti objektivnog posmatrača da je moguće da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret u smislu standarda člana 5 stav 1 tačka c. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi u dijelu da osporenim rješenjima nisu utvrđeni razlozi o odlučnim činjenicama postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo za koje ga Tužilaštvo BiH tereti i da nisu obrazloženi dokazi na osnovu kojih mu je stavljeno na teret izvršenje predmetnog krivičnog djela neosnovani.
37. Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijevaju da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5 stav 1c. Evropske konvencije, tj. da je lišavanje «zakonito» u smislu navedenog člana i da obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi sa pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterijume predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63).
38. Ustavni sud, takođe, ukazuje da je pri odlučivanju o opravdanosti određivanja pritvora osumnjičenom ili optuženom težina krivičnog djela koje mu se stavlja na teret, svakako, relevantan elemenat za odlučivanje, ali to ne može biti argumenat koji jedini može biti dovoljan za produženje pritvora (vidi, Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, presuda od 26. jula 2001. godine, aplikacija broj 33977/96, st. 80-81). Razlozi „za i protiv“ ne mogu biti samo uopšteno navedeni, već moraju da sadržavaju referencu na specifične činjenice i na lične okolnosti osumnjičenog koje opravdavaju njegovo pritvaranje (vidi, Evropski sud, Aleksaniyan protiv Rusije, presuda od 22. decembra 2008. godine, aplikacija broj 46468/06, tačka 179).
39. Ustavni sud zapaža da je apelantu određen pritvor zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo zločin protiv čovječnosti shodno relevantnim odredbama KZBiH (kao opšteg uslova za određivanje i produženje pritvora) i zbog postojanja pritvorskog razloga iz člana 132 stav 1 tačka a) ZKPBiH, odnosno zbog opasnosti od bjekstva. Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 132 stav 1 tačka a) ZKP propisano da, "ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor može da mu se odredi ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva".
40. Prema praksi Evropskog suda, opasnost da će se apelant „sakriti radi izbjegavanja krivičnog gonjenja“ ne može da se ocijeni samo na osnovu težine kazne koja je zaprijećena. Takva opasnost se mora procijeniti u odnosu na brojne druge relevantne faktore koji mogu da potvrde postojanje takve opasnosti, ili da pokažu da je takva opasnost tako mala da ne može opravdati pritvor u fazi istrage. Osim toga, takva opasnost se mora procjenjivati i u svjetlu faktora koji se tiču karaktera osumnjičenog, njegovog morala, doma, zanimanja, imovine, porodičnih veza i svih drugih konkretnih veza u zemlji u kojoj se protiv njega vodi krivični postupak (vidi, Evropski sud, Panchenko protiv Rusije, presuda od 8. februara 2005. godine, aplikacija broj 45100/98, tačka 106, i Becciev protiv Moldavije, presuda od 4. oktobra 2005. godine, aplikacija broj 9190/03, tačka 58).
41. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom ispitivanja postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 132 stav 1 tačka a) ZKPBiH ukazali da je apelant sve do momenta lišavanja slobode, 8. februara 2016. godine, bio nedostupan organima gonjenja, što proizilazi iz potjernice Kantonalnog suda od 17. decembra 1999. godine i podneska Državne agencije za istragu i zaštitu (SIPA) od 6. juna 2006. godine, da već duži period nije boravio na prijavljenoj adresi u Bijeljini, odnosno da je sa porodicom boravio na nepoznatoj adresi u Beogradu, na osnovu čega je Sud BiH zaključio da je apelant svjesno preduzimao radnje izbjegavanja krivičnog postupka. Za Sud BiH je posebno značajna činjenica da je apelant, nakon što je na osnovu raspisane potjernice lišen slobode 8. februara 2016. godine, pokušao pobjeći na teritoriju Republike Srbije u čemu su ga spriječili policijski službenici Granične policije upotrebom sile, a što proizilazi iz izvještaja te policije broj BIJ-0101/16, zbog čega je sud odbio kao neosnovane navode njegove odbrane da je počeo bježati u napadu panike. Dakle, po stavu redovnih sudova, sam način na koji je apelant lišen slobode jasno ukazuje da apelant nema stvarnih veza sa BiH, na što ukazuje njegova upornost da izbjegne lišavanje slobode vraćajući se na teritoriju Republike Srbije, te jer niz godina i boravi na teritoriji druge države. Sud BiH je uzeo u obzir i težinu krivičnog djela za koje se apelant tereti a za koje je predviđena kazna zatvora u rasponu od deset godina zatvora do kazne dugotrajnog zatvora, te što iz svega navedenog proizilazi da apelant dodatno ima jak motiv da izbjegne krivično gonjenje, a što je očigledno i činio, budući da je lišen slobode na osnovu međunarodne potjernice. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da iz obrazloženja Suda BiH jasno slijedi zaključak izveden nakon analize svih okolnosti pojedinačno, te njihovim dovođenjem u međusobnu vezu o postojanju opasnosti da će apelant pobjeći ukoliko bude pušten iz pritvora, a koje u konkretnom slučaju ne ostavljaju utisak proizvoljnosti.
42. U vezi sa apelantovim navodima da je povrijeđen član 5 stav 4 Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da član 5 stav 4 Evropske konvencije garantuje licu lišenom slobode da mora imati pristup „sudu“ koji bi mogao da ispita zakonitost kako inicijalnog lišavanja slobode, tako i produženja trajanja te mjere. Prema praksi Evropskog suda, ključni elemenat ove obaveze je da nadzor nad zakonitošću lišavanja slobode mora vršiti sud, ali to ne mora biti «klasični sud koji je integrisan u standardnu sudsku mašineriju države» (vidi, Evropski sud, Weeks protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. marta 1987. godine, Serija A broj 114, stav 61). Međutim, to mora biti organ koji ima «sudski karakter». Da bi imao „sudski karakter“, taj organ mora biti «nezavisan od izvršne vlasti i strana u postupku» (vidi, Evropski sud, De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presuda od 18. novembra 1971. godine, Serija A broj 12, st. 76 i 77), te mora imati nadležnost da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju lica na slobodu. Ovaj organ mora, takođe, pružiti „proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavanja slobode“, koje nisu „značajno manje“ od garancija u krivičnom postupku, kada je rezultat lišavanja slobode dugotrajno zatvaranje lica. Ove garancije, naročito, podrazumijevaju usmenu raspravu uz pravnu pomoć u postupku u kojem učestvuju obje strane, razmatranje zakonitosti pritvora u najširem smislu, te odluku koja mora biti donesena brzo.
43. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da apelantu nije bila uskraćena mogućnost pristupa „sudu“ koji bi mogao da ispita zakonitost njegovog lišavanja slobode. Naime, apelantu nije bila uskraćena mogućnost da izjavi žalbu Apelacionom vijeću Suda BiH protiv prvostepenog rješenja sudije za prethodni postupak Suda BiH. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je Apelaciono vijeće Suda BiH o žalbi odlučilo u kratkom vremenskom roku, a apelant ne osporava da je u svim fazama postupka saslušavan, da je imao branioca, odnosno ne navodi da mu je bila uskraćena mogućnost da se izjasni o prijedlogu Tužilaštva za određivanje pritvora, kao i činjenicama i dokazima na kojim je on zasnovan. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđen član 5 stav 4 Evropske konvencije.
44. Ocjenjujući sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo garantovano članom II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5 Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
45. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na slobodu ličnosti iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c), te st. 3 i 4 istog člana Evropske konvencije, kada je apelant lišen slobode na osnovu odluke Suda u kojoj su dati jasni i obrazloženi razlozi o ispunjavanju uslova propisanih zakonom za određivanje pritvora, kada su odluke Suda donesene uz poštivanje procesnih i materijalnih garancija, kada apelantu nije bila uskraćena mogućnost da bude ispitan u prisustvu branioca, te kada je Sud ispitao zakonitost lišavanja slobode prema relevantnim zakonskim odredbama, pri čemu su redovni sudovi, takođe, na jasan i argumentovan način obrazložili postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo za koje je osumnjičen, te postojanje posebnih pritvorskih osnova iz razloga propisanih članom 132 stav 1 tačka a) ZKPBiH.
46. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
47. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.
48. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman