Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3871/13 (Z. D.)

Odluka donesena 15. 09. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • In dubio pro reo
  • Pravo na odbranu
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Pretpostavka nevinosti
  • Krivični postupak
  • Dokazni postupak
  • Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
  • Minimalna prava optuženog - adekvatno vrijeme za pripremu odbrane
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3871/13

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 09. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3871/13, rješavajući apelaciju Zijada Derviševića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Zijada Derviševića podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 005666 13 Kžk od 18. juna 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Zijad Dervišević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Travnika, kojeg zastupa Hamdo Kulenović, advokat iz Sarajeva, podnio je 11. septembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S2 2 K 005666 13 Kžk od 18. juna 2013. godine.

2. Apelant je podneskom od 23. septembra 2014. godine dopunio apelaciju.

3. Podnescima dostavljenim u periodu od 24. aprila 2014. godine do 14. septembra 2015. godine apelant je tražio da se predmet prioritetno riješi.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 22. aprila 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

5. Sud BiH i Tužilaštvo BiH su dostavili odgovore na apelaciju 29. aprila, odnosno 5. maja 2016. godine.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

7. Presudom Suda BiH broj S1 2 K 005666 11 K od 20. novembra 2012. godine apelant i ostali optuženi Amel Sefer i Saša Bonić (u daljnjem tekstu: drugooptuženi, odnosno trećeoptuženi, a svi u daljnjem tekstu: optuženi) proglašeni su krivim zato što su u vrijeme i na način bliže preciziran u izreci presude počinili krivično djelo terorizam iz člana 201. stav 5. tačka a) u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZBiH), i to apelant u vezi sa odredbom člana 30. KZBiH, a ostali optuženi u vezi sa članom 29. KZBiH, pa su primjenom navedenih zakonskih odredaba i uz primjenu čl. 39, 42. i 48. KZBiH osuđeni na kazne zatvora, i to apelant u trajanju od osam godina, drugooptuženi na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od sedam godina (budući da je istom presudom proglašen krivim i za krivično djelo nedozvoljeno držanje oružja ili eksplozivnih materija iz člana 371. stav 1. KZFBiH), a trećeoptuženi na zatvorsku kaznu u trajanju od šest godina, sve preciznije navedeno u izreci presude. Istom presudom, na temelju odredbe člana 56. KZBiH, apelantu i ostalim optuženim u izrečenu kaznu uračunato je vrijeme provedeno u pritvoru (apelantu od 15. aprila 2011. godine do 10. februara 2012. godine), te su optuženi obavezani da nadoknade troškove krivičnog postupka, a oštećeni Pero Mamić i Ivo Tadić (u daljnjem tekstu: oštećeni), u smislu člana 198. stav 2. ZKPBiH, sa imovinskopravnim zahtjevom upućeni su na parnicu.

8. Iz stanja spisa proizlazi da je Apelaciono vijeće Suda BiH, odlučujući o žalbama stranaka u postupku, donijelo Rješenje broj S1 2 K 005666 13 Kž 5 od 5. marta 2013. godine kojim je ukinuta prvostepena presuda, te određeno održavanje pretresa pred Vijećem Apelacionog odjeljenja Suda BiH.

9. Nakon održanog pretresa pred Vijećem Apelacionog odjeljenja Suda BiH u prisustvu apelanta i ostalih optuženih, te njihovih branitelja, to vijeće je donijelo Presudu broj S1 2 K 005666 13 Kžk od 18. juna 2013. godine kojom su apelant i ostali optuženi proglašeni krivim što su u vrijeme i na način bliže preciziran u izreci presude počinili krivično djelo terorizam iz člana 201. stav 1. u vezi sa stavom 5. tačka b), i to apelant u vezi sa članom 30. KZBiH, a ostali optuženi u vezi sa članom 29. KZBiH, pa ih je to vijeće na osnovu navedenih zakonskih odredaba, uz primjenu odredaba čl. 39, 42. i 42. KZBiH, osudilo na kazne zatvora, i to apelanta u trajanju od šest godina, drugooptuženog u trajanju od pet godina i šest mjeseci, te trećeoptuženog u trajanju od pet godina. Istom presudom optuženim je u kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru. Oštećeni u postupku su istom presudom upućeni na parnicu. Istovremeno, drugooptuženi je oslobođen optužbe da je počinio krivično djelo nedozvoljeno držanje oružja ili eksplozivnih materija iz člana 371. stav

1. KZFBiH, pri čemu mu je izrečena mjera sigurnosti oduzimanja predmeta navedenih u potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta od 14. aprila 2011. godine.

10. Stranke u postupku su se saglasile da se ranije izvedeni dokazi ne izvode ponovo, već da se prihvate dokazi koji su izvedeni tokom prvostepenog postupka, pa je Apelaciono vijeće slijedom toga prihvatilo sve dokaze izvedene u toku prvostepenog postupka, bez njihovog ponovnog izvođenja, taksativno navodeći na str. 8. i 9. osporene presude sve dokaze Tužilaštva BiH koji su ušli u dokaznu građu. Apelaciono vijeće je dalje taksativno navelo i sve dokaze koji su ušli u dokaznu građu koje su predložili optuženi, odnosno apelant (iskazi svjedoka Mirjane Ćurak, Senada Kopčića i Ivana Pandžića, kao i materijalni dokazi koji su taksativno navedeni na strani 10. obrazloženja).

11. Apelaciono vijeće se iscrpno bavilo procesnim prigovorima optuženih na str. od 11. do 14. osporene presude. Naime, iz tog dijela presude proizlazi da je apelantov branitelj u toku pretresa pred Vijećem Apelacionog odjeljenja predložio da se kao svjedok ispita drugooptuženi (Amel Sefer), a pri tom prijedlogu je ostao i nakon upozorenja tog vijeća da kao apelantov branitelj ne može tražiti da se u svojstvu svjedoka sasluša neko od ostalih optuženih, jer bi to bilo protivno odredbama Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH) kojima se regulira status optuženih, te njihova prava i obaveze. U vezi sa iznesenim prijedlogom, drugooptuženi (Amel Sefer), i pored upozorenja da nije dužan svjedočiti kao svjedok apelanta ili bilo koga drugog, ali da ima pravo, ukoliko želi, da svjedoči u korist vlastite odbrane i da o tome samo on može odlučiti, izjasnio se da želi dati svoj iskaz kao svjedok u korist svoje odbrane usprkos izričitom protivljenju njegovog branitelja. Tako je Apelaciono vijeće Suda BiH, uvažavajući pravo i želju drugooptuženog, saslušalo drugooptuženog na pretresu održanom 20. maja 2013. godine, ali ne kao svjedoka apelantove odbrane, nego kao svjedoka koji je svjedočio u korist vlastite odbrane. Imajući u vidu da se branitelj drugooptuženog nije saglasio sa izričitim zahtjevom drugooptuženog da svjedoči i da je, stoga, odbio da ga direktno ispita, tok saslušanja drugooptuženog kao svjedoka tekao je tako da je to vijeće prvo dalo priliku drugooptuženom da iznese sve činjenice zbog kojih je tražio da svjedoči, zatim su stranke, branitelji i sud ispitali drugooptuženog. Iz obrazloženja proizlazi da se apelantov branitelj usprotivio takvom redoslijedu ispitivanja drugooptuženog, ali je Apelaciono vijeće odbilo prigovor uz obrazloženje da drugooptuženi nije svjedočio kao svjedok apelantove odbrane.

12. U vezi sa prigovorima branitelja drugooptuženog o nezakonitosti izjave koju je drugooptuženi dao pred policijskim organima, Apelaciono vijeće je, između ostalog, istaklo da su tačni ovi navodi, jer prilikom davanja iskaza drugooptuženi nije bio poučen o svojim pravima, u smislu člana 78. ZKPBiH, pa se zbog toga takav iskaz nije mogao koristiti kao dokaz u predmetnom postupku. Međutim, kako je istaklo Apelaciono vijeće, drugooptuženi je istog dana, 15. aprila 2011. godine, na iste okolnosti ispitan i u Tužilaštvu BiH, pri čemu je drugooptuženi izričito poučen i upoznat sa svojim pravima i sa mogućnošću da se njegov iskaz dat u prisustvu branitelja, bez njegove saglasnosti, može koristiti kao dokaz u krivičnom postupku, nakon čega je drugooptuženi dao svoj iskaz (koji je Apelaciono vijeće interpretiralo na strani 12. obrazloženja presude), a iskaz su potpisali drugooptuženi i njegov branitelj bez ikakvih primjedaba. Dalje je pojašnjeno da jeste činjenica da tom prilikom tužilac nije saslušao drugooptuženog po sistemu pitanja i odgovori, ali je drugooptuženom nesumnjivo pružena mogućnost da kaže sve što želi, što je on i učinio, na način na koji je želio. Još je naglašeno da je drugooptuženi, umjesto ponavljanja kompletne priče o dešavanjima koja su prethodila postavljanju eksplozivne naprave, sve ono što je želio reći sublimirao u rečenici da je već ispitan u FUP-a i da u potpunosti ostaje pri svemu onome što je izjavio i što je navedeno u zapisniku o saslušanju u FUP-u, koji su dobili i drugooptuženi i njegov branitelj, pa je na taj način voljom drugooptuženog sve što je u sadržajnom smislu uneseno u taj zapisnik postalo sastavni dio izjave koju je dao pred tužiocem i u prisustvu branitelja. Prema ocjeni Apelacionog vijeća, ukoliko su branitelj drugooptuženog i on sâm imali bilo kakvih primjedaba na takav način i tok ispitivanja, to su mogli reći i tako sami utjecati na tok i način ispitivanja. Pošto takvih primjedaba nije bilo, očigledno je da su drugooptuženi i njegov branitelj bili saglasni sa navedenim tokom i načinom ispitivanja tužioca, zbog čega se naknadne primjedbe u vezi s tim pokazuju kao neprihvatljive.

13. Apelaciono vijeće je, raspravljajući i o ostalim procesnim prigovorima odbrane optuženih, navelo da je to vijeće imalo u vidu da je izmijenjena optužnica od 6. maja 2013. godine optuženim i njihovim braniteljima dostavljena uoči početka pretresa zakazanog za 20. maj 2013. godine, pa je, shodno tome, prihvaćen prigovor odbrane da vrijeme koje su imali na raspolaganju za pripremanje odbrane nije dovoljno za davanje kvalitetnog izjašnjenja na izmijenjenu optužnicu, tako da je izjašnjenje odgođeno za naredni pretres. Pri tome je naglašeno da je Apelaciono vijeće imalo u vidu da je optužnica izmijenjena u korist optuženih, jer je novom optužnicom, pored toga što je sužen cilj izvršenja terorističkog čina, optuženim stavljen na teret lakši oblik učinjenja terorističkog čina.

14. Osporenom presudom apelantu je stavljeno na teret da je podstrekavao drugooptuženog obećavši mu iznos od 3.000,00 KM da izvrši teroristički čin postavljanjem eksplozivne naprave pod vozilo oštećenog, zastupnika HDZ-a u Skupštini Zeničko-dobojskog kantona, sve sa ciljem destabilizacije osnovnih političkih i društvenih struktura u BiH utjecajem na formiranje organa vlasti u FBiH i BiH nakon provedenih izbora, odnosno na izbor delegata, te njihovo glasanje u Klubu Hrvata Doma naroda Parlamenta FBiH, i to napadom na fizički integritet oštećenog Pere Mamića.

15. Nadalje se Apelaciono vijeće, na strani od 15. do 17. presude, iscrpno bavilo relevantnim materijalnim pravom u kontekstu krivičnog djela koje je optuženim stavljeno na teret, pa je tako, između ostalog, istaknuto da su ciljevi učinjenja terorističkog čina definirani stavom 1. člana 201. KZBiH, a kao jedan od ciljeva učinjenja terorističkog čina propisana je i „ozbiljna destabilizacija političkih i društvenih struktura u BiH“, što je upravo optuženim i stavljeno na teret. Uz to je naglašeno da subjektivna strana djela čini umišljaj koji mora sadržavati svijest o posebnom svojstvu predmeta djela. U vezi sa podstrekavanjem, Apelaciono vijeće je, između ostalog, naglasilo da ono predstavlja umišljajno navođenje i nagovaranje drugog na izvršenje krivičnog djela, te je još naglašeno da izvršilac u vrijeme preduzimanja radnje podstrekavanja nije donio čvrstu odluku o izvršenju krivičnog djela, jer, u protivnom, nema podstrekavanja.

16. Apelaciono vijeće je, nakon ocjene provedenih dokaza, svakog pojedinačno i u međusobnoj vezi, utvrdilo da su optuženi radnjama opisanim u izreci presude počinili krivično djelo koje im je izmijenjenom optužnicom stavljeno na teret (ocjenom provedenih dokaza to vijeće se detaljno bavilo na str. od 18. do 40. osporene presude). Tako je Apelaciono vijeće, između ostalog, navelo da je iz dokaza materijalne prirode (fotodokumentacije, zapisnika nadležnih policijskih organa, nalaza hemijskog vještačenja tragova eksploziva, izvještaja nadležnih policijskih organa i sl., te iskaza ostalih optuženih i drugih svjedoka) nesumnjivo proizašlo da je 11. aprila 2011. godine oko 13.20 sati na parkingu ispred zgrade Zeničko-dobojskog kantona postavljena minsko-eksplozivna naprava ispred zadnjeg desnog točka automobila čiji je vlasnik oštećeni Ivo Tadić (poslanik HDZ-a u Kantonalnoj skupštini Zeničko-dobojskog kantona i zastupnik u Domu naroda Federalnog parlamenta) sa kojim se oštećeni Pero Mamić dovezao na taj parking, i to tako da se eksplozivna naprava aktivira u vrijeme kada su se u vozilu nalazili oštećeni. Isto tako je nesporno utvrđeno da se eksplozivna naprava aktivirala u trenutku kada su oštećeni ušli u automobil i stavili ga u pogon, pri čemu je pričinjena materijalna šteta na automobilu.

17. Da su drugooptuženi i trećeoptuženi postavili ovu minsko-eksplozivnu napravu pod vozilo oštećenog Tadića, Apelaciono vijeće je utvrdilo iz njihovih iskaza datih u istrazi, kao i iskaza drugooptuženog datog na pretresu pred tim vijećem, što oni ni prethodno nisu negirali. Nadalje je Apelaciono vijeće konstatiralo da je drugooptuženi u toku istrage jasno označio apelanta kao lice koje mu je obećalo nagradu ako postavi eksplozivnu napravu, što je kasnije negirao prilikom saslušanja na pretresu pred tim vijećem. Međutim, postojanje tog „trećeg lica“, kao nalogodavca, odnosno podstrekača, prema ocjeni Apelacionog vijeća, proizlazi iz iskaza trećeoptuženog datog u istrazi iako on, zapravo, nije znao ime tog lica koje treba da finansira sve i kome se drugooptuženi nakon eksplozije obraćao zbog isplate nagrade.

18. Apelaciono vijeće je detaljnom analizom iskaza drugootuženog i trećeoptuženog datih tokom istrage ocijenilo da je upravo dio iskaza drugooptuženog o umiješanosti apelanta u nedozvoljene radnje istinit, a da su neistinite njegove kasnije tvrdnje da je to počinio na prijedlog trećeoptuženog i da mu apelant nije obećao nikakvu novčanu nagradu. U tom pravcu je Apelaciono vijeće pojasnilo da je drugooptuženi u toku istrage, pored činjenice da ga je apelant angažirao za postavljanje minskoeksplozivne naprave, još istakao da je apelant od njega tražio račune iz Sarajeva kako bi sebi stvorio alibi za inkriminirano vrijeme. Apelaciono vijeće je naglasilo da ta činjenica proizlazi iz iskaza trećeoptuženog koji je, izjašnjavajući se na navedene okolnosti, naveo da je drugooptuženi nakon inkriminiranog događaja nazvao nekoga u Sarajevo i rekao mu: „Ponesi račune iz Sarajeva, curica je stala ispod.“ Trećeoptuženi je dalje naveo da mu je drugooptuženi za inkriminirane radnje obećao dati iznos od 1.000,00 KM, ali mu novac nije dao, jer mu se nije javljalo lice koje je sve to trebalo da finansira. Navedeno je potvrdio i sâm drugooptuženi u svom iskazu, istaknuvši da je dan nakon inkriminiranog događaja otišao kod apelanta po novac, ali mu apelant nije dao novac, jer ga nije imao. Da je apelant već jednom dao iznos od 3.000,00 KM drugooptuženom za premlaćivanje oštećenog Pere Mamića, proizašlo je iz iskaza drugooptuženog i trećeoptuženog, kao i drugih svjedoka u čiju istinitost Apelaciono vijeće nije imalo razloga da sumnja, budući da su svi iskazi u bitnom dijelu bili saglasni. Nadalje, činjenicu da je apelant involviran u navedene događaje na način opisan u izreci presude potvrđuje i analiza shematskih prikaza telefonskih listinga koju je uradio FUP, te shematskog prikaza komunikacije između apelanta i drugooptuženog za vremenski period od 2. oktobra 2010. godine do 15. aprila 2011. godine u kojem je, između ostalog, konstatirano da su kritičnog dana apelant i drugooptuženi 11 puta uspostavljali komunikaciju, što je uputilo na zaključak da je tog kritičnog dana njihova komunikacija bila posebno intenzivna.

19. Nadalje je naglašeno da sadržaj ostvarenih razgovora nije mogao biti predmet vještačenja budući da optuženim nije bilo određeno izvođenje posebnih istražnih radnji u vrijeme izvršenja krivičnog djela, pa su, u vezi s tim, odbijeni prilično nejasni i konfuzni prigovori apelantovog branitelja u tom pravcu. Nadalje, u vezi sa prigovorom apelantovog branitelja o relevantnosti izvođenja tog dokaza, Apelaciono vijeće je navelo da je razumljivo da on sâm za sebe ne može predstavljati pouzdanu osnovu za izvođenje zaključka o involviranosti apelanta u nedozvoljene radnje, ali kada se taj dokaz dovede u vezu sa ostalim dokazima, on svakako dobija značaj i dodatno potkrepljuje zaključak Vijeća o involviranosti apelanta u sporni događaj.

20. Apelantova odbrana je u toku postupka isticala da su u vrijeme izvršenja krivičnog djela izbori već bili završeni, da su oštećeni već bili izabrani na pozicije navedene u činjeničnom opisu optužnice, da optuženi ni na koji način nisu mogli utjecati na formiranje organa vlasti u FBiH i BiH, odnosno na izbore delegata, te njihovo glasanje u Klubu Hrvata Doma naroda Parlamenta FBIH, pri čemu su se, kao dokaz za takve tvrdnje, pozvali na dopis Centralne izborne komisije BiH (u daljnjem tekstu: CIK) od 15. maja 2012. godine. Međutim, Apelaciono vijeće je u tom pravcu istaklo da odbrana pogrešno interpretira sadržaj navedenog dopisa u kojem se ni u jednom dijelu ne navodi da je formiranje vlasti u FBiH i BiH završeno u februaru 2011. godine, već da CIK nema službenu evidenciju o formiranju vlasti u BiH, niti zakonsku obavezu da je vodi a da su posljednji izbori održani 3. oktobra 2010. godine i njihovi rezultati potvrđeni 2. novembra 2010. godine. Još je istaknuto da je, nakon potvrđivanja rezultata izbora, što je općepoznata činjenica, uslijedilo formiranje organa vlasti u FBiH i BiH, što je u svom iskazu detaljno objasnila Irena Hadžiabdić, članica i bivša predsjednica CIK-a. O konkretnim okolnostima u vezi sa postizbornim formiranjem vlasti i procesom izbora delegata u Dom naroda Parlamenta FBiH i drugim relevantnim okolnostima u vezi sa izborima Apelaciono vijeće je detaljno interpretiralo iskaz imenovane članice CIK-a na str. od 22. do 24, koje je to vijeće u cijelosti prihvatilo.

21. Nadalje se Apelaciono vijeće, radi potpunog razumijevanja konteksta radnji optuženih i njihovih ciljeva, osvrnulo i na dešavanja iz nešto ranijeg perioda, odnosno od dana kada je izvršen izbor kandidata iz Kluba poslanika Hrvata u Zeničko-dobojskom kantonu za delegata u Domu naroda Parlamenta Federacije BiH i kada je za delegata Doma naroda Parlamenta Federacije, pored Janje Ivić iz SDP-a, izabran i oštećeni Ivo Tadić, kao član HDZBiH, umjesto poslanika iz Narodne stranke Radom za boljitak (u daljnjem tekstu: NSRZB), kako se očekivalo, jer su oni imali tri, a SDP i HDZ po dva glasa. U tom pravcu su saslušani oštećeni, te Zoro Ivanković, poslanik NSRZB, koji je tada glasao, a za kojega se sumnjalo da je „prodao“ glas HDZBiH, a ne kandidatu svoje stranke, i to na nagovor oštećenog Pere Mamića iz HDZBiH, što je u svom iskazu potvrdio drugooptuženi (član NSRZB).

22. Nakon ovih dešavanja prilikom izbora delegata iz Kluba poslanika hrvatskog naroda Zeničko-dobojskog kantona, Apelaciono vijeće je na temelju izvedenih dokaza utvrdilo da su započele različite vrste pritisaka na Zoru Ivankovića, člana NSRZB, te oštećene, kao članove HDZBiH, radi vraćanja nelegalno stečenog mandata i „ispravljanja nepravde“ prema NSRZB. Iz provedenih dokaza je proizašlo da se radilo o fizičkim i psihičkim pritiscima o čemu se Apelaciono vijeće detaljnije izjasnilo na str. od 26. do 31. obrazloženja osporene presude. Iz iskaza drugooptuženog datog u istrazi proizašlo je da ga je apelant u kancelariji NSRZB u Travniku, krajem 2010. godine, angažirao da pretuče Zoru Ivankovića, jer je kao kandidat NSRZB „prodao“ mandat predstavniku iz HDZBiH za šta je drugooptuženi od apelanta dobio 500,00 KM. Navedeno je potvrđeno drugim provedenim dokazima. Apelaciono vijeće je detaljno opisalo i druge događaje slične ovim koji su prethodili inkriminiranom događaju.

23. Apelaciono vijeće je, imajući u vidu istog naručitelja svih detaljno opisanih radnji koje su prethodile spornom događaju, razloge zbog kojih su naručivane ove nedozvoljene radnje, isti krug lica koja su bila uključena u izvršenje radnji, zaključilo da je evidentno da su inkriminirane radnje potekle od istog naručioca (apelanta) i da su učinjene i zbog istih ciljeva.

24. Apelaciono vijeće je posebno istaklo da je, radi utvrđivanja karaktera i ciljeva zbog kojih su preduzete inkriminirane radnje, odnosno ozbiljne destabilizacije osnovnih političkih i društvenih struktura u BiH, što je bitno obilježje predmetnog krivičnog djela, bilo neophodno izvršiti detaljnu i sveobuhvatnu analizu okolnosti koje su prethodile predmetnom krivičnom djelu na šta je sa pravom ukazalo Tužilaštvo BiH i u tom pravcu izvelo dokaze. Iz svih provedenih dokaza je nesumnjivo proizašlo da je NSRZB, prema tadašnjim prebrojavanjima, nedostajao upravo jedan glas da bi ostvarila potrebnu većinu kako bi se mogla formirati vlast u FBiH, a potom i na nivou BiH.

25. U tom pravcu je dalje pojašnjeno da su apelant i drugooptuženi bili članovi NSRZB, što je nesporno proizašlo iz iskaza drugooptuženog datog u istrazi u kojem je istakao da je apelant bio predsjednik Kantonalnog odbora NSRZB Srednjobosanskog kantona, a da je on bio aktivista ove stranke i kandidat na kantonalnoj listi za Srednjobosanski kanton, te da je bio upoznat sa svim stvarima i događajima oko NSRZB u Srednjobosanskom kantonu.

26. Apelaciono vijeće je naglasilo da svi provedeni dokazi i utvrđene činjenice jasno upućuju na zaključak da su radnje učinjenja terorističkog čina preduzete sa ciljem ozbiljne destabilizacije osnovnih političkih i društvenih struktura u BiH. U tom pravcu je potcrtan značaj činjenice koja govori o zastupljenosti 1/3 delegata iz NSRZB u Domu naroda Parlamenta Federacije i glasa iz Zeničko-dobojskog kantona koji je trebalo da osigura tu zastupljenost, čemu je to vijeće posvetilo posebnu pažnju prilikom odlučenja. Utjecajem na oštećene, koji su bili jedina dva poslanika u Skupštini Zeničko-dobojskog kantona u ime HDZBiH, silom i prijetnjama da djeluju u interesu NSRZB, „riješila bi se kriza vlasti“ u FBiH i BiH. Takav način utjecaja na formiranje i održavanje vlasti (silom i prijetnjama) u suprotnosti je sa principima funkcioniranja moderne demokratske države. Apelaciono vijeće je naglasilo da se navedenim radnjama dovodi u pitanje sama svrha izbornog procesa, te da se narušavaju prava proklamirana članom 3. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Istaknuto je još da je tokom postupka nesporno utvrđeno da je inkriminiranim radnjama bio ugrožen i tjelesni integritet oštećenih, što je potvrdio vještak balističke struke koji je potvrdio da je postavljena mina prvenstveno namijenjena za uništavanje žive sile. Shodno tome, naglašeno je da su karakter i ozbiljnost preduzetih radnji usmjerenih prema oštećenim, kao i okolnosti koje su pratile inkriminirani događaj sasvim dovoljno ukazali da je oštećenim inkriminirane prilike bila ugrožena sigurnost, kao i fizički integritet, što predstavlja bitno obilježje predmetnog krivičnog djela.

27. Nadalje je naglašeno da tokom postupka ni u jednom momentu nije bila dovedena u sumnju uračunljivost optuženih u vrijeme izvršenja krivičnog djela, pri čemu je utvrđeno da su postupali sa direktnim umišljajem, odnosno da su bili svjesni svih bitnih obilježja djela koje im se stavlja na teret i htjeli njegovo učinjenje (o čemu se Apelaciono vijeće detaljnije izjasnilo na str. 37. i 38. obrazloženja presude).

28. Odluku o krivičnopravnoj sankciji, uračunavanju pritvora, troškovima krivičnog postupka i imovinskopravnom zahtjevu oštećenih Apelaciono vijeće je bliže obrazložilo na str. 40. i 41. osporene presude.

29. Oslobađajući dio presude u odnosu na drugooptuženog Apelaciono vijeće je obrazložilo na str. 42. i 43. obrazloženja presude.

30. U dopuni apelacije apelant je, između ostalog, dostavio rješenje Suda BiH od 2. juna 2014. godine kojim mu je, zbog bolesti, odobren prekid izdržavanja kazne zatvora u trajanju od tri mjeseca, te ljekarske nalaze, zatim, akt Vlade FBiH od 2. juna 2014. godine, te izjave Marije Antić kao članice NSRZB iz Ljubuškog i Karoline Pavlović iz Viteza, date u septembra 2014. godine na okolnosti njihovog izbora u Predstavnički dom, odnosno Dom naroda Parlamenta FBiH, kućnu listu i slične dokumente.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

31. U iscrpnoj apelaciji se tvrdi da je osporenom odlukom povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2, te stav 3. tač. b. i d. Evropske konvencije. Povreda navedenih prava se dovodi u vezu sa navodno pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i proizvoljnom primjenom materijalnog i procesnog prava, te, kako se tvrdi, činjenicom da su u obrazloženju presude dati nerazumljivi i protivrječni razlozi zbog kojih ta presuda predstavlja „svojevrsni pravni nonsens“. U apelaciji se posebno skreće pažnja na kršenje principa ravnopravnosti strana u postupku, pravo na ispitivanje svjedoka, pravo na zabranu samooptuživanja, te nezakonitost dokaza. Apelacijom se tvrdi da je jedini dokaz koji je teretio apelanta iskaz drugooptuženog koji je dat u policiji, koji je nezakonit i kontradiktoran, pa se na takvom dokazu presuda nije mogla zasnovati. Zatim, ističe se da je drugostepeni sud uvažio ovaj prigovor, ali je taj sud istakao da je drugooptuženi istog dana dao identičnu izjavu pred Tužilaštvom BiH koja je navodno zakonita, što je kontradiktorno, pri čemu drugostepeni sud nije dao valjane razloge zašto prvo nije prihvatio, a zatim je kao zakonitu prihvatio izjavu drugooptuženog.

32. U apelaciji se tvrdi da je prva izjava drugooptuženog bila lažna, pa je on upravo zbog tog razloga, kako bi ispravio svoju grešku jer je nepromišljeno u prvoj izjavi apelanta okarakterizirao kao glavnog aktera inkriminiranog događaja, tražio da se pojavi kao svjedok, odričući se prava koja ima kao optuženi, sve kako bi se utvrdila prava istina. Izvođenje ovog dokaza sud je prihvatio, ali kada je došlo do tog trenutka, Apelaciono vijeće drugooptuženom to nije dozvolilo, navodeći da to nije po zakonu, što je direktno utjecalo na strategiju apelantove odbrane. Apelant smatra da je Apelaciono vijeće pogriješilo, jer se drugooptuženi sam ponudio da bude svjedok apelantu, pa zabrana koju je Apelaciono vijeće izreklo u tom pravcu nije u skladu sa zakonom. Zatim se ukazuje da je osporenom odlukom povrijeđeno načelo pretpostavke nevinosti, te je u tom pravcu navedeno da u momentu kada je apelantova odbrana tražila odgodu pretresa zbog toga što je odbrani izmijenjena optužnica dostavljena na samom pretresu, predsjednik Vijeća im se obratio riječima: „Što će vam vrijeme kada vam je ovom optužnicom stavljen blaži oblik krivičnog djela.“ Apelacijom se ukazuje da je jedna takva rečenica neprimjerena, jer je sud na taj način već dao do znanja optuženim da im je odbrana uzaludna, te da je sud već unaprijed donio svoju odluku, čime je prekršen princip pretpostavke nevinosti. Upravo ovakvim postupanjem suda apelantu je prekršeno pravo da na adekvatan način pripremi odbranu i ispita svjedoka na jednak način, kao što je imala optužba, te mu je onemogućen pristup informacijama koje bi mu bile od koristi tokom postupka, te da unakrsno ispita ključnog svjedoka (drugooptuženog), kako bi se razriješile eventualne nejasnoće u njegovim iskazima. Zbog činjenice da apelantovoj odbrani nije na vrijeme dostavljana izmijenjena optužnica, apelacijom se tvrdi da je apelantu prekršeno načelo kontradiktornosti.

33. Apelant ukazuje da su tokom cijelog postupka kršena njegova prava, pa i u fazi istrage, te se u tom pravcu iscrpno osvrnuo na pritvorska rješenja i propuste u vezi sa određivanjem i produžavanjem mjere pritvora, ukazujući pri tome i na neprihvatljivu dužinu trajanja pritvora, nedostatne razloge za pritvor, te nezakonita vijeća koja su donosila ta rješenja, dovodeći sve to u kontekst kršenja prava na nepristran i nezavisan sud. Konačno, apelant ukazuje i na kršenje principa in dubio pro reo koji je trebalo da bude primijenjen u konkretnom slučaju, jer sud nije na nesumnjiv način utvrdio apelantovu odgovornost pogotovo ne da je apelant bilo koga podstrekavao da izvrši krivično djelo.

b) Odgovor na apelaciju

34. Sud BiH je u iscrpnom odgovoru na apelaciju, između ostalog, istakao da se u apelaciji ne navode novi argumenti ili dokazi koji već nisu bili istaknuti u žalbi na prvostepenu presudu, te je identične prigovore razmatralo i ocijenilo Apelaciono vijeće u osporenoj presudi, gdje je, prema ocjeni tog suda, dato valjano i jasno obrazloženje u pogledu navodnih povreda prava na pravično suđenje. Apelantove prigovore da je u toku postupka prekršeno načelo in dubio pro reo i presumpcije nevinosti Sud BiH ocijenio je neprihvatljivim, ocjenjujući da obrazloženje apelacije u tom pravcu nema utemeljenje u utvrđenom činjeničnom stanju, niti se prigovori mogu smatrati pravnim argumentima na koje se treba posebno očitovati i odgovarati. Sud BiH se osvrnuo i na ostale apelantove prigovore koje je ocijenio neosnovanim, te je zaključio da apelantu u postupku koji osporava nije prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije uz prijedlog da se apelacija odbije kao neosnovana.

35. Tužilaštvo BiH je u odgovoru na apelaciju sve prigovore ocijenilo neosnovanim, ukazavši, između ostalog, da apelacioni navodi nisu činjenično utemeljeni, niti potkrijepljeni odgovarajućim materijalnim dokazima. Istaknuto je još da se apelacija svodi na analizu zaključaka suda u kojoj apelant ukazuje kako je Sud BiH poklonio vjeru jednom iskazu, a drugom nije. Prema ocjeni Tužilaštva BiH, apelacija ne ispunjava uvjete da bi se razmatrala, jer se suštinski ne ukazuje na povredu prava zagarantiranih Ustavom. Predloženo je da se apelacija odbaci kao prima facie neosnovana.

V.Relevantni propisi

36. U Krivičnom zakonu Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07,8/10, 47/14, 22/15 i 40/15) relevantne odredbe glase: Podstrekavanje Član 30. st. (1) i (3) (1) Ko drugog s umišljajem podstrekava da učini krivično djelo kaznit će se kao da ga je sam učinio.

(3) Kao podstrekavanje na izvršenje krivičnog djela smatra se naročito: upućivanje molbe, ubjeđivanje ili nagovaranje, prikazivanje koristi od izvršenja krivičnog djela, davanje ili obećavanje poklona, zloupotreba odnosa podređenosti ili zavisnosti, dovođenje ili održavanje lica u stanju stvarne ili pravne zablude.

Terorizam Član 201. stav (1) i stav (5) tačka b) (1) Ko počini teroristički čin s ciljem ozbiljnog zastrašivanja stanovništva ili prisiljavanja organa vlasti Bosne i Hercegovine, vlade druge zemlje ili međunarodne organizacije, da što izvrši ili ne izvrši, ili s ciljem ozbiljne destabilizacije ili uništavanja osnovnih političkih, ustavnih, privrednih ili društvenih struktura Bosne i Hercegovine, druge zemlje ili međunarodne organizacije, kaznit će kaznom zatvora najmanje pet godina.

(5) Teroristički čin, u smislu ovog člana, podrazumijeva koju od sljedećih namjernih radnji, koja s obzirom na svoju prirodu ili kontekst može ozbiljno oštetiti državu ili međunarodnu organizaciju:

b) napad na fizički integritet osobe;

37. U Zakonu o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) relevantne odredbe glase:

Član 3.

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 6.

Prava osumnjičenog, odnosno optuženog (1) Osumnjičeni već na prvom ispitivanju mora biti obaviješten o djelu za koje se tereti i o osnovama sumnje protiv njega.

(2) Osumnjičenom, odnosno optuženom se mora omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist.

(3) Osumnjičeni, odnosno optuženi nije dužan iznijeti svoju odbranu niti odgovarati na postavljena pitanja.

Član 7.

Pravo na odbranu (1) Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo braniti se sam ili uz stručnu pomoć branitelja koga sam izabere.

(2) Ako osumnjičeni, odnosno optuženi sam ne uzme branitelja, postavit će mu se branitelj kad je to određeno ovim zakonom.

(3) Osumnjičenom, odnosno optuženom se mora osigurati dovoljno vremena za pripremanje odbrane.

Član 10.

Zakonitost dokaza (1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili bilo koje druge osobe koja učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.

(2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.

(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na temelju dokaza iz stava 2. ovog člana.

Član 14.

Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.

(2) Sud, Tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 15.

Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima Član 78. stav (2) tač. a) i c) i stav (6) Pouka osumnjičenom o njegovim pravima (2) Na početku ispitivanja osumnjičenom će se saopćiti za koje krivično djelo se tereti i osnove sumnje protiv njega, a poučit će se i o sljedećim pravima:

a) da nije dužan iznijeti svoju odbranu niti odgovarati na postavljena pitanja,

c) da se može izjasniti o djelu koje mu se stavlja na teret i iznijeti sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist i ako to učini u prisustvu branioca da je takav njegov iskaz dopušten kao dokaz na glavnom pretresu i da bez njegove saglasnosti može biti pročitan i korišten na glavnom pretresu, (6) Ako je postupljeno protivno odredbama ovoga člana, na iskazu osumnjičenog ne može se zasnivati sudska odluka.

Član 79. stav (1) Način ispitivanja osumnjičenog (1) O svakom ispitivanju osumnjičenog sačinjava se zapisnik. Bitni dijelovi iskaza unijet će se doslovno u zapisnik. Nakon što je zapisnik sačinjen, osumnjičenom će se pročitati zapisnik i predati kopija zapisnika.

Član 259.

Pouke optuženom (1) Sudija, odnosno predsjednik vijeća će upozoriti optuženog na potrebu pažljivog praćenja toka pretresa i poučit će ga da može iznositi činjenice i predlagati dokaze u svoju korist, da može postavljati pitanja saoptuženim, svjedocima i vještacima i da može davati obrazloženja u vezi s njihovim iskazima.

(2) Sudija, odnosno predsjednik vijeća poučit će optuženog da može dati iskaz u toku dokaznog postupka u svojstvu svjedoka i ako odluči da da takav iskaz, da će biti podvrgnut direktnom i unakrsnom ispitivanju u smislu člana 262. ovog zakona, odnosno opomenut i upozoren u smislu člana 86. ovog zakona. U tom slučaju optuženi kao svjedok ne polaže zakletvu, odnosno ne daje izjavu. Sud će omogućiti da se o tom svom pravu optuženi prethodno konsultira s braniocem, a ukoliko nema branioca, Sud će pažljivo ispitati da li mu je branilac neophodan.

Dokazni postupak Član 261.

Izvođenje dokaza (1) Stranka i branitelj imaju pravo pozivati svjedoke i izvoditi dokaze.

(2) Osim ako sudija, odnosno vijeće u interesu pravde ne odredi drugačije, dokazi se na glavnom pretresu izvode sljedećim redom:

a) dokazi optužbe,

b) dokazi odbrane,

c) dokazi optužbe kojima se pobijaju navodi odbrane (replika),

d) dokazi odbrane kao odgovor na pobijanje (duplika),

e) dokazi čije je izvođenje naredio sudija, odnosno vijeće,

f) sve dokaze relevantne za izricanje krivičnopravne sankcije.

(3) Prilikom izvođenja dokaza dozvoljeno je direktno, unakrsno i dodatno ispitivanje. Direktno ispitivanje obavlja strana koja poziva svjedoka, ali sudija, odnosno vijeće može u svakom trenutku postaviti pitanje svjedoku.

Član 281.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.

VI.Dopustivost

38. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

39. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

40. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 2 K 005666 13 Kžk od 18. juna 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 30. jula 2013. godine, a apelacija je podnesena 11. septembra 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

41. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

42. Apelant pobija navedenu presudu, tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. i stav 3. tač. b. i d. Evropske konvencije.

43. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

44. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

2) Svako ko je optužen za krivično djelo smatra će se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica na osnovu zakona;

3) Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

b. da ima dovoljno vremena i mogućnosti za pripremanje odbrane;

d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe;

45. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da se postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te su, stoga, primjenjivi član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.

46. U pogledu apelantovih navoda o kršenju prava na pravično suđenje koji se odnose na način na koji su redovni sudovi ocijenili izvedene dokaze, te u vezi s tim utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

47. Dalje, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ta procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78, i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05).

48. Također, Ustavni sud ukazuje na to da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve brižljive ocjene zaključiti je li neka činjenica dokazana (član 281. ZKPBiH). Pri tome, prema članu 15. ZKPBiH, sud i drugi organi nisu vezani, ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ta slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačn, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Princip slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.

49. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud ne zapaža da je u predmetnom postupku izostala sveobuhvatna analiza dokaza. Usto, Ustavni sud naglašava da su identični prigovori, koje apelant ponavlja u apelaciji, bili predmet ocjene Apelacionog vijeća tokom postupka o kojima se to vijeće detaljno izjasnilo. Naime, Ustavni sud primjećuje da je Apelaciono vijeće Suda BiH, nakon što je uvažilo opravdane prigovore branitelja optuženih, te ukinulo prvostepenu presudu, na sjednici Vijeća održalo novi pretres prihvatajući sve dokaze koje je predložilo prvostepeno vijeće, bez njihovog ponovnog izvođenja, budući da su se stranke u postupku o tome izričito saglasile. Iz opširnog obrazloženja osporene presude proizlazi da je Apelaciono vijeće na temelju ponovne ocjene dokaza odbrane i Tužilaštva BiH, koji su taksativno pobrojani u obrazloženju presude, utvrdilo apelantovu krivičnu odgovornost za šta u obrazloženju presude, suprotno apelantovim tvrdnjama, nisu izostali argumentirani razlozi. Ustavni sud iz obrazloženja osporene presude zapaža da se Apelaciono vijeće posebno iscrpno bavilo pravnom kvalifikacijom krivičnog djela za koje su apelant i ostali optuženi proglašeni krivim, zatim, političkim prilikama na području Zeničko-dobojskog kantona u kontekstu izbora stranačkih predstavnika u zakonodavne organe Federacije BiH i BiH, procesom izbora delegata u te organe sa posebnim osvrtom na stranke HDZBiH iz čijih redova su oštećeni, te NSRZB, čiji su članovi apelant i drugooptuženi. Ustavni sud zapaža da se Apelaciono vijeće u obrazloženju presude iscrpno bavilo i događajima koji su prethodili spornom događaju između apelanta i drugooptuženog, te drugooptuženog i trećeoptuženog iz kojih je proizašlo da su i prije spornog događaja postojali pritisci (fizički napadi) na oštećenog Peru Mamića i druge stranačke predstavnike, što je potvrđeno iskazima brojnih svjedoka, kao i druge relevantne okolnosti, što je sve bilo dovoljno tom vijeću da zaključi da su se u okolnostima konkretnog slučaja u radnjama optuženih ostvarila sva obilježja krivičnog djela za koje su proglašeni krivim. Ustavni sud u datom obrazloženju Apelacionog vijeća ne uočava proizvoljnost na koju apelant neosnovano ukazuje nastojeći da diskreditira stav Apelacionog vijeća o njegovoj odgovornosti i umiješanosti u sporni događaj, čiji su izvršioci (drugooptuženi i trećeoptuženi) priznali da su kritičnog dana podmetnuli eksplozivnu napravu pod vozilo oštećenog Tadića. Ustavni sud isto tako zapaža da se Apelaciono vijeće posebno iscrpno bavilo procesnim prigovorima odbrane apelanta i ostalih optuženih u kontekstu nezakonitosti dokaza, odnosno iskaza drugooptuženog datog pred policijom na koji je odbrana ukazala u žalbi, pa je u tom pravcu i prihvaćen prigovor odbrane optuženih uz navođenje jasnih razloga zašto kao valjan nije prihvaćen taj iskaz, odnosno zašto je prihvaćen iskaz drugooptuženog dat pred Tužilaštvom BiH, uz obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, stoga, ne može prihvatiti opravdanim apelantove prigovore usmjerene i u tom pravcu.

50. Shodno svemu navedenom, imajući u vidu detaljno obrazloženje Apelacionog vijeća dato u osporenoj presudi (koje je tek djelomično interpretirano u činjeničnom stanju ove odluke), Ustavni sud ne može prihvatiti opravdanim apelantove tvrdnje da je bilo proizvoljnosti u segmentu utvrđenog činjeničnog stanja, primjene prava, ocjene dokaza, odnosno nezakonitosti dokaza, koje bi prima facie ukazale na proizvoljnost u obrazloženju Apelacionog vijeća. Dakle, Ustavni sud smatra da je na osnovu ocjene dokaza, u smislu člana 15. ZKPBiH, Apelaciono vijeće sa dovoljnom sigurnošću, suprotno apelantovom stajalištu, utvrdilo činjenično stanje i, shodno tome, apelantovu odgovornost za krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, pri čemu nije izostalo jasno i argumentirano obrazloženje za sve navedeno.

51. U kontekstu apelantovog prigovora kojim se bez posebnog obrazloženja poziva na kršenje principa samooptuživanja, Ustavni sud podsjeća da se zabrana navedenog principa, prije svega, odnosi na poštivanje prava optuženog da se brani šutnjom. S obzirom na to, Ustavni sud iz obrazloženja osporene presude i predočenih dokumenata ne uočava da je u odnosu na apelanta na bilo koji način došlo do kršenja navedenog principa.

52. Apelacijom se ukazuje i na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Za razliku od člana 6. stav 1. Evropske konvencije, povreda pretpostavke nevinosti se ne ocjenjuje na osnovu postupka u cjelini, već kao zaseban procesni nedostatak. Pri tome se naglasak stavlja na fazu o kojoj je riječ, i to kumulativnom analizom sljedećih triju elemenata: a) procesna faza i kontekst u kojem je izjava data, b) njena tačna formulacija i c) njeno značenje (vidi, Evropski sud, Daktaras protiv Litvanije, presuda od 10. oktobra 2000. godine, aplikacija broj 42095/98).

53. U vezi sa apelantovim prigovorom kojim tvrdi da mu je u osporenom postupku prekršeno pravo na presumpciju nevinosti zbog, kako tvrdi, neprikladnih riječi predsjednika Apelacionog vijeća: „Što će vam vrijeme kada vam je ovom optužnicom stavljen blaži oblik krivičnog djela“, jer je na taj način, prema apelantovoj ocjeni, predsjednik Vijeća optužene već osudio, Ustavni sud zapaža da apelant ove navode nije potkrijepio relevantnim dokazom iz kojeg bi bilo vidljivo da li je ta rečenica doslovno citirana, ili se radi tek o apelantovoj interpretaciji. Međutim, ono što je iz obrazloženja osporene presude vidljivo jeste da se Apelaciono vijeće na strani 14. obrazloženja izjašnjavalo u vezi sa izmijenjenom optužnicom i odgađanjem izjašnjenja odbrane za naredni pretres. U tom pravcu Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće prihvatilo navode odbrane da vrijeme koje je odbrana imala na raspolaganju nije dovoljno za davanje kvalitetnog izjašnjenja na izmijenjenu optužnicu i predlaganje novih dokaza, te je odgodilo izjašnjenje za naredni pretres, pri čemu je navedeno vijeće naglasilo da je imalo u vidu da je izmijenjenom optužnicom optuženim stavljen na teret lakši oblik učinjenja terorističkog čina. Ustavni sud smatra da se navedeno zapaženje Apelacionog vijeće ni na koji način ne može dovesti u vezu sa kršenjem principa presumpcije nevinosti na način kako to apelant tvrdi (da su optuženi već osuđeni i da im odbrana nije potrebna), već se to zapažanje može dovesti u kontekst sa vremenom potrebnim za pripremu odbrane, što apelant i ne dovodi u pitanje. Imajući u vidu da je apelantovoj odbrani, suprotno apelantovim tvrdnjama, dato dodatno vrijeme za pripremu odbrane, te pružena mogućnost za naknadno izjašnjenje na izmijenjenu optužnicu, Ustavni sud prigovore usmjerene na kršenje prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije smatra neutemeljenim.

54. U vezi sa apelantovim pozivanjem na kršenje principa in dubio pro reo, Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće na osnovu ocjene dokaza, čiji su postupak izvođenja detaljno opisali, utvrdilo apelantovu krivičnopravnu odgovornost, te rasvijetlilo sve okolnosti konkretnog slučaja (iskazi drugooptuženog i trećeoptuženog dati u istrazi, iskazi drugih svjedoka, materijalni dokazi, vještačenja, shematski prikaz telefonske komunikacije između apelanta i drugooptuženog i drugi dokazi), što je u prethodnim tačkama ove odluke Ustavni sud već elaborirao. Ustavni sud smatra da razlozi koje je navelo Apelaciono vijeće ne dovode u sumnju odluku suda o apelantovoj krivičnoj odgovornosti, niti se iz bilo čega može utvrditi da je u bilo kojoj fazi postupka apelant tretiran na način koji bi vodio kršenju principa in dubio pro reo, odnosno da je neka činjenica ostala nerazjašnjena, u smislu navedenog principa, pa da bi sud u sumnji odlučio u apelantovu korist.

55. U vezi sa kršenjem prava iz člana 6. stav 3. tačka b) Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da navedeno pravo podrazumijeva pravo optuženog da pripremi odbranu. Ustavni sud podsjeća da se o ovom prigovoru već izjasnio u kontekstu apelantovog prigovora o kršenju principa presumpcije nevinosti. Imajući u vidu da je apelantovoj odbrani dato dodatno vrijeme za pripremu odbrane i izjašnjenje na izmijenjenu optužnicu, jer je Apelaciono vijeće prihvatilo prigovor odbrane usmjeren u tom pravcu, pri čemu apelant ne prigovara da je vrijeme koje mu je naknadno određeno bilo nedovoljno za pripremu odbrane, Ustavni sud smatra da je i ovaj apelantov apelacioni prigovor neutemeljen. Stoga, Ustavni sud smatra da nema kršenja ni prava iz člana 6. stav 3. tačka b. Evropske konvencije.

56. Konačno, Ustavni sud zapaža da apelant kršenje principa ravnopravnosti strana u postupku suštinski dovodi u kontekst kršenja prava na odbranu. U vezi s tim, apelant navodi da je Apelaciono vijeće odbilo njegov prijedlog da se drugooptuženi ispita kao svjedok odbrane, te prigovara da apelantovoj odbrani nije bilo omogućeno da ispita drugooptuženog. Navodi, također, da mu je bio onemogućen uvid u sve informacije i dokaze koji bi mu pomogli u pripremanju odbrane.

57. U vezi sa ovim prigovorima, Ustavni sud ukazuje na svoju raniju jurisprudenciju prema kojoj član 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke pred sudom, već je na redovnom sudu da ocijeni da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju. Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o tim pitanjima. Pri tome član 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije zahtijeva da sud samo navede razloge zbog kojih je odlučio da ne pozove one svjedoke čije saslušanje je izričito zahtijevano (vidi, Evropski sud, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, Serija A broj 235, tačka 34). Također, Ustavni sud podsjeća na vlastitu praksu i praksu Evropskog suda prema kojima je princip ravnopravnosti stranaka iz člana 6. stav 1. tijesno povezan s pravom iz člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije. Taj princip predstavlja važan element pravičnog suđenja, a posebno u krivičnom postupku. Navedeni princip podrazumijeva da obje stranke moraju imati iste mogućnosti da izlože svoj predmet pod uvjetima koji ih ne stavljaju u podređen položaj u odnosu na protivnika.

58. Dovodeći u vezu navedene principe s konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće u tom pravcu dalo detaljne i jasne razloge zašto je odbilo apelantov prijedlog da se drugooptuženi sasluša kao svjedok apelantove odbrane. Ustavni sud podsjeća da se procesna radnja iznošenja odbrane optuženog na glavnom pretresu i njegovo ispitivanje može obaviti samo ako optuženi to isključivo želi i ako se dobrovoljno podvrgne direktnom i unakrsnom ispitivanju. Krivičnoprocesno zakonodavstvo u BiH, dakle, ne predviđa mogućnost da se optuženi pojavi kao svjedok u vlastitoj stvari, pa bi suprotno postupanje vodilo kršenju njegovog prava na odbranu. Isto tako je bitno napomenuti da se optuženi na glavnom pretresu pojavljuje u funkciji dokaznog sredstva, tako da je iskaz optuženog koji je dat pred sudom predmet ocjene suda, kao i svih drugih dokaza provedenih na glavnom pretresu. Osim toga, optuženi se kao svjedok ograničava u izboru načina odbrane, čime se iskazu optuženog oduzima odbrambena funkcija, a zadržava samo dokazna funkcija, pri čemu je još bitno napomenuti da se optuženi ne može novčano kazniti, niti može biti krivično gonjen zbog lažnog svjedočenja.

59. U tom pravcu Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće, i pored izričitog protivljenja branitelja drugooptuženog, dopustilo drugooptuženom, na njegovo izričito traženje, da iznese iskaz u korist svoje odbrane. U tom pravcu iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je drugooptuženi tom prilikom izmijenio svoj iskaz dat u istrazi, ali da Apelaciono vijeće taj iskaz nije moglo prihvatiti kao relevantan, budući da on nije korespondirao sa ostalim provedenim dokazima, o čemu se Apelaciono vijeće detaljno izjasnilo u obrazloženju presude. Usto, Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće navelo na koji je način drugooptuženi ispitan i po kom redoslijedu, pri čemu je uvažena činjenica da je branitelj drugooptuženog odbio da ga direktno ispita, te da je drugooptuženi dao iskaz u svrhu svoje odbrane, a ne kao apelantov svjedok. Iz obrazloženja presude proizlazi da je apelantovoj odbrani, suprotno apelantovim tvrdnjama, omogućeno da ispita drugooptuženog nakon što je on iznio svoja zapažanja o spornom događaju pred Apelacionim vijećem.

60. U vezi sa prigovorom da apelantovoj odbrani nije bio omogućen uvid u sve informacije i dokaze, Ustavni sud zapaža da apelant ovaj prigovor uopće nije konkretizirao, niti je naveo o kojim informacijama i dokazima se radi, niti je tokom postupka to pitanje isticao pred Apelacionim vijećem, pa takav paušalan prigovor ne može biti predmet ispitivanja Ustavnog suda.

61. S obzirom na navedeno, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova, niti proizvoljnost u primjeni krivičnog procesnog prava, odnosno ne nalazi da je na bilo koji način narušen princip ravnopravnosti stranaka u postupku, odnosno pravo na odbranu, u smislu člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije.

62. Apelantove prigovore koji se odnose na pritvorska rješenja Ustavni sud u ovoj fazi postupka ne može razmatrati posebno u okolnostima kada apelant tokom postupka takve prigovore nije iznio pred Apelaciono vijeće, koje je na taj način onemogućeno da se o tim prigovorima eventualno izjasni.

63. U kontekstu dokaza koje je apelant dostavio na uvid u dopuni apelacije Ustavni sud smatra da su oni u ovoj fazi postupka irelevantni. Usto, Ustavni sud iz obrazloženja osporene presude ne zapaža da je apelantova odbrana tokom postupka tražila provođenje nekih od naknadno dostavljenih dokaza, niti se u apelaciji obrazlaže zašto to nije učinjeno tokom postupka.

64. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u segmentima na koje je apelant neutemeljeno ukazao.

VIII.Zaključak

65. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada je apelant procesuiran i proglašen krivim u zakonitom postupku u kojem su provedene sve garancije iz člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije, pri čemu nisu dovedene u pitanje ni garancije iz tač. b) i d) stava 3. člana 6. Evropske konvencije.

66. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

67. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3871/13 (Z. D.) | Sudska praksa | Aktio