Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4819/13 (A. S.)

Odluka donesena 15. 09. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravo na odbranu
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4819/13

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 09. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4819/13, rješavajući apelaciju Amela Sefera, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Amela Sefera podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 005666 13 Kžk od 18. juna 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Amel Sefer (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ismet Mehić, advokat iz Sarajeva, podnio je 22. novembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 005666 13 Kžk od 18. juna 2013. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 28. aprila 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Sud BiH i Tužilaštvo BiH su odgovore na apelaciju dostavili 5, odnosno 9. maja 2016. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Suda BiH broj S1 2 K 005666 11 K od 20. novembra 2012. godine apelant i ostali optuženi Zijad Dervišević i Saša Bonić (u daljnjem tekstu: prvooptuženi, odnosno trećeoptuženi, a svi u daljnjem tekstu: optuženi) oglašeni su krivim što su u vrijeme i na način pobliže preciziranim u izreci presude počinili krivično djelo terorizam iz člana 201. stav 5. tačka a) u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZBiH) i to apelant i trećeoptuženi u vezi sa odredbom člana 29. KZBiH, a prvooptuženi u vezi sa članom 30. KZBiH, pa su na osnovu primjene navedenih zakonskih propisa i uz primjenu čl. 39, 42, i 48. KZBiH osuđeni na kaznu zatvora, i to apelant na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od sedam (7) godina (budući da je istom presudom apelant oglašen krivim i za krivično djelo nedozvoljeno držanje oružja ili eksplozivnih materija iz člana 371. stav 1. KZFBiH), prvooptuženi u trajanju od osam (8) godina, a trećeoptuženi na kaznu zatvora u trajanju od šest (6) godina, sve preciznije navedeno u izreci presude. Istom presudom, temeljem odredbe člana 56. KZBiH, apelantu i ostalim optuženim je u izrečenu kaznu uračunato vrijeme provedeno u pritvoru (apelantu od 14. aprila 2011. godine do 8. jula 2011. godine), te su optuženi obavezani i da nadoknade troškove krivičnog postupka, dok su oštećeni Pero Mamić i Ivo Tadić (u daljnjem tekstu: oštećeni), u smislu člana 198. stav 2. ZKPBiH, sa imovinsko-pravnim zahtjevom upućeni na parnicu.

6. Iz stanja spisa proizlazi da je Apelaciono vijeće Suda BiH, odlučujući o žalbama stranaka u postupku, donijelo Rješenje broj S1 2 K 005666 13 Kž 5 od 5. marta 2013.godine kojim je ukinuta prvostepena presuda, te određeno održavanje pretresa pred vijećem Apelacionog odjeljenja Suda BiH.

7. Nakon održanog pretresa pred vijećem Apelacionog odjeljenja Suda BiH u prisustvu apelanta i ostalih optuženih, te njihovih branitelja, to vijeće je donijelo Presudu broj S1 2 K 005666 13 Kžk od 18. juna 2013. godine kojom su apelant i ostali optuženi oglašeni krivim što su u vrijeme i način pobliže preciziran u izreci presude počinili krivično djelo terorizam iz člana 201. stav 1, u vezi sa stavom 5. tačke b), i to apelant i trećeoptuženi u vezi sa članom 29. KZBiH, a prvooptuženi u vezi sa članom 30. KZBiH, pa ih to vijeće na osnovu navedenih zakonskih propisa, te uz primjenu odredbi člana 39, 42. i 48. KZBiH osudilo na kazne zatvora, i to apelanta u trajanju od pet (5) godina i šest (6) mjeseci, prvooptuženog u trajanju od (6) godina, te trećeoptuženog u trajanju od pet (5) godina. Istom presudom optuženim je u kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru. Oštećeni u postupku su istom presudom upućeni na parnicu. Istovremeno apelant je oslobođen od optužbe da je počinio krivično djelo nedozvoljeno držanje oružja ili eksplozivnih materija iz člana 371. stav 1. KZFBiH, pri čemu mu je izrečena mjera sigurnosti oduzimanja predmeta navedenih u potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta od 14. aprila 2011. godine.

8. Stranke u postupku su se saglasile da se ranije izvedeni dokazi ne izvode ponovo, već da se prihvate dokazi koji su izvedeni tokom prvostepenog postupka, te je Apelaciono vijeće slijedom toga prihvatilo sve dokaze izvedene u toku prvostepenog postupka bez njihovog ponovnog izvođenja navodeći na str. 8. i 9. osporene presude taksativno sve dokaze Tužilaštva BiH koji su ušli u dokaznu građu. Apelaciono vijeće je nadalje navelo i sve dokaze koji su ušli u dokaznu građu koji su predloženi od optuženih, odnosno apelanta (iskazi svjedoka Senada Rizvića, Munira Rizvića i Adila Sefera, materijalni dokazi Oružni list MUP-a Travnik na ime Adila Sefera za vazdušnu pušku marke „SL-631“ te je odbrana apelanta u sudski spis priložila Presudu Suda BiH broj X-K- 08/591-1- od 11. maja 2010. godine).

9. Apelaciono vijeće se procesnim prigovorima optuženih iscrpno bavilo na str. od 11. do 14. osporene presude. U vezi sa prigovorima apelantovog branitelja o nezakonitosti izjave koju je apelant dao pred policijskim organima, Apelaciono vijeće je, između ostalog, istaklo da su tačni ovi navodi jer prilikom davanja iskaza apelant nije bio poučen o svojim pravima, u smislu člana 78. ZKPBiH, pa se iz tog razloga takav iskaz nije mogao koristiti kao dokaz u predmetnom postupku. Međutim, kako je istaklo Apelaciono vijeće, apelant je istog dana 15. aprila 2011. godine na iste okolnosti ispitan i u Tužilaštvu BiH, pri čemu je apelant izričito poučen i upoznat sa svojim pravima i sa mogućnošću da se njegov iskaz dat u prisustvu branitelja, bez njegove saglasnosti, može koristiti kao dokaz u krivičnom postupku, nakon čega je apelant dao svoj iskaz (koji je Apelaciono vijeće interpretiralo na strani 12. obrazloženja presude), a iskaz su potpisali apelant i njegov branitelj, bez ikakvih primjedbi. Nadalje je pojašnjeno da stoji činjenica da tom prilikom tužilac nije saslušao apelanta po sistemu pitanja i odgovori, ali je apelantu nesumnjivo pružena mogućnost da kaže sve što želi, što je on i učinio, na način koji je želio. Još je naglašeno da je apelant, umjesto ponavljanja kompletne priče o dešavanjima koja su prethodila postavljanju eksplozivne naprave, sve ono što je želio reći sublimirao u rečenici da je već ispitan u FUP-u i da u potpunosti ostaje kod svega onoga što je izjavio i što je navedeno u zapisnik o saslušanju u FUP-u koji su dobili i apelant i njegov branitelj, pa je na taj način, voljom apelanta, sve što je u sadržajnom smislu uneseno u taj zapisnik postalo sastavni dio izjave koju je dao pred tužiocem i u prisustvu branitelja. Prema ocjeni Apelacionog vijeća, ukoliko su pak branitelj apelanta i on sam imali bilo kakvih primjedbi na takav način i tok ispitivanja, to su mogli reći i tako sami utjecati na tok i način ispitivanja. Kako takvih primjedbi nije bilo, očigledno je da su apelant i njegovo branitelj bili saglasni sa navedenim tokom i načinom ispitivanja od tužioca, zbog čega se naknadne primjedbe u vezi s tim ukazuju neprihvatljivim.

10. Naime, iz tog dijela presude proizlazi da je branitelj prvooptuženog u toku pretresa pred vijećem Apelacionog odjeljenja predložio da se kao svjedok ispita apelant, a kod tog prijedloga je ostao i nakon upozorenja tog vijeća da kao branitelj prvooptuženog ne može tražiti da se u svojstvu svjedoka sasluša neko od ostalih optuženih, jer bi to bilo protivno odredbama Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH) kojima se regulira status optuženih, te njihova prava i obaveze. U vezi sa iznesenim prijedlogom, apelant se, i pored upozorenja da nije dužan svjedočiti kao svjedok prvooptuženog ili bilo koga drugog, ali da ima pravo, ukoliko želi, da svjedoči u korist vlastite odbrane i da o tome samo on može odlučiti, izričito izjasnio da želi dati svoj iskaz kao svjedok u korist svoje odbrane, usprkos izričitom protivljenju njegovog branitelja. Tako je Apelaciono vijeće Suda BiH, uvažavajući pravo i želju apelanta, saslušalo apelanta na pretresu održanom 20. maja 2013. godine, ali ne kao svjedoka odbrane prvooptuženog, nego kao svjedoka u korist vlastite odbrane. Imajući u vidu da se branitelj apelanta nije saglasio sa njegovim izričitim zahtjevom da svjedoči i da je stoga odbio da ga direktno ispita, tok saslušanja apelanta, kao svjedoka, tekao je tako da je to vijeće prvo dalo priliku apelantu da iznese sve činjenice zbog kojih je tražio da svjedoči, zatim su stranke, branitelji i sud, ispitali apelanta kao svjedoka. Iz obrazloženja proizlazi da se branitelj prvooptuženog usprotivio takvom redoslijedu ispitivanja apelanta, ali je Apelaciono vijeće odbilo prigovor uz obrazloženje da apelant nije svjedočio kao svjedok odbrane prvooptuženog.

11. Nadalje se Apelaciono vijeće na stranama od 15. do 17. iscrpno bavilo relevantnim materijalnim pravom u kontekstu krivičnih djela koja su optuženim stavljena na teret, pa je tako, između ostalog, istaknuto da su ciljevi učinjenja terorističkog čina definirani stavom 1. člana 201. KZBiH, a kao jedan od ciljeva učinjenja terorističkog čina propisana je i ozbiljna destabilizacija političkih i društvenih struktura u BiH, što je upravo optuženim i stavljeno na teret. Uz to je naglašeno da subjektivna strana djela čini umišljaj koji mora sadržavati svijest o posebnom svojstvu predmeta djela.

12. Apelantu je osporenom presudom stavljeno na teret da je podstrekavanjem od strane prvooptuženog uz obećanu nagradu od 3.000,00 KM u saizvršilaštvu sa trećeoptuženim izvršio teroristički čin postavljanjem eksplozivne naprave pod vozilo oštećenog, zastupnika HDZ-a u Skupštini Zeničko-dobojskog kantona, a sve sa ciljem destabilizacije osnovnih političkih i društvenih struktura u BiH utjecajem na formiranje organa vlasti u FBiH i BiH nakon provedenih izbora, odnosno na izbor delegata, te njihovo glasanje u Klubu Hrvata Doma naroda Parlamenta FBiH, i to napadom na fizički integritet oštećenog Pere Mamića.

13. Apelaciono vijeće je nakon provedenih dokaza, svakog pojedinačno i u međusobnoj vezi, utvrdilo da su optuženi u radnjama opisanim u izreci presude počinili krivično djelo koje im je izmijenjenom optužnicom stavljeno na teret (ocjenom provedenih dokaza to vijeće se detaljno bavilo na str. od 18. do 40. osporene presude). Da su apelant i trećeoptuženi postavili ovu minsko-eksplozivnu napravu pod vozilo oštećenog Tadića, te da je apelant na izvršenje krivičnog djela bio podstreknut od prvooptuženog, Apelaciono vijeće je utvrdilo, između ostalog, i iz njihovih iskaza datih u istrazi. Iskaz koji je apelant dao tokom postupka u kojem apelant više nije teretio prvooptuženog da ga je podstrekao na postavljanje minsko-eksplozivne naprave, prebacujući tu odgovornost na trećeoptuženog, Apelaciono vijeće nije moglo prihvatiti, budući da takve tvrdnje nisu korespondirale sa drugim provedenim dokazima, pa iskaz u tom dijelu Apelaciono vijeće nije moglo prihvatiti.

14. Nadalje se Apelaciono vijeće u cilju potpunog razumijevanja konteksta radnji optuženih i njihovih ciljeva, osvrnulo i na dešavanja koja datiraju iz nešto ranijeg perioda o čemu se iscrpno izjasnilo u obrazloženju presude. Apelaciono vijeće je posebno istaklo da je radi utvrđivanja karaktera i ciljeva zbog koji su preduzete inkriminirane radnje, odnosno ozbiljne destabilizacije osnovnih političkih i društvenih struktura u BiH, što je bitno obilježje predmetnog krivičnog djela, bilo neophodno izvršiti detaljnu i sveobuhvatnu analizu okolnosti koje su prethodile predmetnom krivičnom djelu, na što je sa pravom ukazalo Tužilaštvo BiH i u tom pravcu izvelo dokaze.

15. U tom pravcu je nadalje pojašnjeno da su apelant i prvooptuženi bili članovi NSRzB što je nesporno proizašlo iz apelatnovog iskaza datog u istrazi u kojoj je istakao da je prvooptuženi bio predsjednik Kantonalnog odbora NSRzB SBK, a da je on bio aktivista stranke i kandidat na kantonalnoj listi za SBK, te da je bio upoznat sa svim stvarima i događajima oko NSRzB u SBK.

16. Apelaciono vijeće je naglasilo da svi provedeni dokazi i utvrđene činjenice jasno upućuju na zaključak da su radnje učinjenja terorističkog čina preduzete sa ciljem ozbiljne destabilizacije osnovnih političkih i društvenih struktura u BiH. U tom pravcu je potcrtan značaj činjenice koja govori o zastupljenosti 1/3 delegata iz NSRzB u Domu naroda Parlamenta Federacije i glasa iz ZDK koji je trebao osigurati tu zastupljenost, čemu je to vijeće posvetilo posebnu pažnju prilikom odlučenja. Utjecajem na oštećene, koji su bili jedina dva poslanika u Skupštini ZDK ispred HDZ-a, silom i prijetnjama da djeluju u interesu NSRzB, „riješila bi se kriza vlasti“ u FBiH i BiH. Takav način utjecaja na formiranje i održavanje vlasti (silom i prijetnjama) u suprotnosti je sa principima funkcioniranja moderne demokratske države. Apelaciono vijeće je naglasilo da se navedenim radnjama dovodi u pitanje sama svrha izbornog procesa, te se narušavaju prava proklamovana članom 3. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Istaknuto je još da je tokom postupka nesporno utvrđeno da je inkriminiranim radnjama bio ugrožen i tjelesni integritet oštećenih, što je potvrdio vještak balističke struke, koji je potvrdio da je postavljena mina prvenstveno namijenjena za uništavanje žive sile. Shodno tome, naglašeno je da su karakter i ozbiljnost preduzetih radnji usmjerenih prema oštećenim, kao i okolnosti koje su pratile inkriminirani događaj, sasvim dovoljno ukazali da je oštećenim inkriminirane prilike bila ugrožena sigurnost, kao i fizički integritet, što predstavlja bitno obilježje predmetnog krivičnog djela.

17. Nadalje je naglašeno da tokom postupka niti u jednom momentu nije bila dovedena u sumnju uračunljivost optuženih u vrijeme izvršenja krivičnog djela, pri čemu je utvrđeno da su postupali sa direktnim umišljajem, odnosno da su bili svjesni svih bitnih obilježja djela koje im se stavlja na teret i htjeli njegovo učinjenje (o čemu se Apelaciono vijeće detaljnije izjasnilo na str. 37. i 38. obrazloženja presude.

18. Odbrana optuženih je tokom čitavog postupka osporavala pravne kvalifikacije djela koja su optuženim stavljena na teret pokušavajući da preduzete radnje okarakteriziraju kao krivično djelo izazivanje opće opasnosti i to posebno odbrane apelanta i trećeoptuženog koje su kao razloge izvršenja krivičnog djela na strani njihovih branjenika isticali sticanje imovinske koristi, a ne radnje usmjerene na izvršenje terorističkog čina. Apelaciono vijeće je u tom pravcu istaklo da se u radnjama optuženih ostvaruju pojedina obilježja krivičnog djela izazivanje opće opasnosti iz člana

323. KZFBiH, međutim ono što je nesporno jeste činjenica da se krivična djela iz glave XXVII KZFBiH sastoje od ugrožavanja života i tijela individualno neodređenog broja osoba ili pojedine, ali individualno neodređene osobe, ili pak individualno određenog većeg broja osoba. Nadalje je pojašnjeno da su u konkretnom slučaju izvedeni dokazi nesumnjivo ukazali da je meta ovog napada bila individualno određena osoba, i to oštećeni Pero Mamić, poslanik u Kantonalnoj skupštini Zeničko-dobojskog kantona, i to upravo zbog pozicije koju je kao član HDZ-a zajedno sa oštećenim Ivom Tadićem, koji je bio izabran i za zastupnika u Domu naroda Federalnog parlamenta, kao i da su radnje optuženih bile upravljene u cilju utjecaja na formiranje organa vlasti u FBiH i BiH nakon provedenih izbora, te da predstavljaju radnje koje po svom karakteru predstavljaju radnje ozbiljne destabilizacije osnovnih političkih i društvenih struktura BiH, o čemu se to vijeće prethodno detaljno izjasnilo.

19. U vezi sa tvrdnjama optuženih da oni nisu i nikada ne mogu biti teroristi, Apelaciono vijeće je naglasilo da terorizam nisu samo bacanje bombi, samoubilački napadi, dizanje brana u zrak, postavljanje bombi, autobombi i slične radnje praćene razornim eksplozijama na lokacijama gdje se nalazi veliki broj ljudi, kako terorizam vidi običan čovjek. Prema ocjeni Apelacionog vijeća terorizam, odnosno teroristički čin, u smislu odredbi člana 201. KZBiH predstavljaju i druge brojne radnje, taksativno pobrojane u stavu 5. tač. od a) do i) KZBiH, pri čemu je istaknuto da je teroristički čin i napad na fizički integritet osobe, pa čak i sama prijetnja da će se to učiniti i sl. U tom pravcu je nadalje istaknuto da se radi o veoma širokom spektru radnji koje predstavljaju teroristički čin, ukoliko su preduzete radi ostvarivanja jednog od ciljeva pobrojanih u stavu 1. navedenog člana, među kojim je ozbiljna destabilizacija osnovnih političkih i društvenih struktura i vrijednosti.

20. U vezi sa spornim usporedbama koje je odbrana činila tokom postupka sa nekim drugim, pravosnažno okončanim predmetima, a posebno sa predmetom „FIS Vitez“ Apelaciono vijeće je naglasilo da je svaki predmet za sebe, sa nizom specifičnosti i različitih okolnosti koje se cijene u svakom konkretnom slučaju, a da je stvar tužioca, a ne suda, za što će se ko optužiti, te da je sud shodno odredbi člana 280. ZKPBiH vezan za predmet optužbe i da shodno tome odlučuje samo o onome što je predmet optužnice i u okviru datog činjeničnog opisa.

21. O odluci o krivičnopravnoj sankciji, uračunavanju pritvora, troškovima krivičnog postupka i imovinsko-pravnom zahtjevu oštećenih, Apelaciono vijeće se pobliže izjasnilo na str. 40. i 41. osporene presude.

22. Oslobađajući dio presude u odnosu na apelanta Apelaciono vijeće je obrazložilo na str. 42. i 43. obrazloženja presude.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

23. Apelacijom se ukazuje da je osporenom presudom prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelacijom se u prvom redu prigovara da se presuda nije mogla zasnovati na iskazu koji je apelant dao pred policijom jer apelant tom prilikom nije bio upoznat sa pravima iz člana 78. ZKPBiH, te da je isti propust učinjen i prilikom davanja iskaza pred Tužilaštvom BiH jer u zapisnik o saslušanju nije uneseno da li se apelant slaže i da li mu je jasna pouka iz člana 78. stav 2. tačka c) ZKPBiH koja mu je pročitana. U prilog tvrdnjama da je i iskaz koji je apelant dao pred Tužilaštvom BiH, također, nezakonit apelacijom se ukazuje da apelant tom prilikom od tužioca nije ispitan o okolnostima spornog događaja koji mu je stavljen na teret, pa je prema tome takav iskaz sam po sebi nezakonit. Nadalje se ukazuje da je izvođenje dokaza saslušavanjem apelanta u svojstvu svjedoka tokom postupka povrijeđen ZKPBiH. Apelacijom se ukazuje da je izvođenje ovog dokaza provedeno na traženje odbrane prvooptuženog, što je nezakonito, bez obzira što se apelant s tim prijedlogom složio i izričito tražio da se sasluša u svojstvu svjedoka prvooptuženog. Očigledno je da je apelant svojim iskazom datim pred Sudom BiH ugrozio svoju odbranu. Posebno je skrenuta pažnja na nezakonito postupanje Suda BiH prilikom izvođenja ovog dokaza u kontekstu činjenice da je saslušanje apelanta provodio isključivo Sud BiH, a ne branilac prvooptuženog, koji je tome prigovorio. Nadalje se apelacijom prigovora da Sud BiH tokom postupka nije „van razumne sumnje“ dokazao da je u radnjama apelanta ostvaren cilj destabilizacija osnovnih političkih i društvenih struktura u BiH, kao ključnog elementa krivičnog djela terorizam. Prema navodima apelacije Sud BiH je u odnosu na apelanta pogrešno primijenio relevantno materijalno pravo kada je njegove radnje (postavljanje minsko-eksplozivnih sredstava pod auto) okvalificirao kao krivično djelo terorizam, a ne eventualno izazivanje opće opasnosti, kao što je to Sud BiH utvrdio u nekim drugim slučajevima (predmet „Fis Vitez“ u Presudi broj X-K-08/591-1 od 11. maja 2010. godine koju je apelantov branitelj dostavio na uvid Sudu BiH).

b) Odgovor na apelaciju

24. Sud BiH je iscrpnom odgovoru na apelaciju, između ostalog, naglasio da se u apelaciji ne navode novi argumenti ili dokazi, koji već nisu bili istaknuti kako u žalbi na prvostepenu presudu Suda BiH, tako i u toku pretresa pred Apelacionim vijećem, te su kao takvi razmatrani i cijenjeni od Apelacionog vijeća, a što proizlazi i iz sadržaja osporavane odluke gdje je dato valjano i argumentirano obrazloženje u pogledu navodnih povreda prava na pravično suđenje. Prigovore apelanta koji se tiču nezakonitosti zapisnika o ispitivanju apelanta u svojstvu osumnjičenog, zatim statusa apelanta u svojstvu svjedoka, kvalifikacije krivičnog djela i bitnih elemenata istog Sud BiH je ocijenio neosnovanim. U tom pravcu je navedeno da se identičnim pitanjima Sud BiH detaljno bavio tokom postupka, pri čemu se Sud BiH u odgovoru na apelaciju dodatno osvrnuo na iznesene prigovore ocijenivši ih neosnovanim. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

25. Tužilaštvo BiH je, između ostalog, navelo da se apelacionim navodima netačno parafrazira činjenični opis iz kojeg proizlaze obilježja djela terorizam iz člana 201. KZBiH jer kada se izvrši analiza navodnih potvrda na koje se apelant poziva, vidljivo je da iste apsolutno nisu činjenično utemeljene niti potkrijepljene odgovarajućim materijalnim dokazima. Predloženo je da se apelacija odbaci kao prima facie neosnovana.

V.Relevantni propisi

26. U Krivičnom zakonu Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07,8/10, 47/14, 22/15 i 40/15) relevantne odredbe glase: Saučinitelji Član 29.

Ako više osoba, učestvovanjem u učinjenju krivičnog djela ili preduzimajući što drugo čime se na odlučujući način doprinosi učinjenju krivičnog djela, zajednički učine krivično djelo, svaka od njih kaznit će se kaznom propisanom za to krivično djelo Terorizam Član 201. stav (1) i stav (5) tačka b) (1) Ko počini teroristički čin s ciljem ozbiljnog zastrašivanja stanovništva ili prisiljavanja organa vlasti Bosne i Hercegovine, vlade druge zemlje ili međunarodne organizacije, da što izvrši ili ne izvrši, ili s ciljem ozbiljne destabilizacije ili uništavanja osnovnih političkih, ustavnih, privrednih ili društvenih struktura Bosne i Hercegovine, druge zemlje ili međunarodne organizacije, kaznit će kaznom zatvora najmanje pet godina.

(5) Teroristički čin, u smislu ovog člana, podrazumijeva koju od sljedećih namjernih radnji, koja s obzirom na svoju prirodu ili kontekst može ozbiljno oštetiti državu ili međunarodnu organizaciju:

b) napad na fizički integritet osobe;

27. U Zakonu o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) relevantne odredbe glase:

Član 6.

Prava osumnjičenog, odnosno optuženog (1) Osumnjičeni već na prvom ispitivanju mora biti obaviješten o djelu za koje se tereti i o osnovama sumnje protiv njega.

(2) Osumnjičenom, odnosno optuženom se mora omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist.

(3) Osumnjičeni, odnosno optuženi nije dužan iznijeti svoju odbranu niti odgovarati na postavljena pitanja.

Član 10.

Zakonitost dokaza (1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili bilo koje druge osobe koja učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.

(2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.

(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na temelju dokaza iz stava 2. ovog člana.

Član 15.

Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima Član 78. stav (2) tač. a) i c) i stav (6) Pouka osumnjičenom o njegovim pravima (2) Na početku ispitivanja osumnjičenom će se saopćiti za koje krivično djelo se tereti i osnove sumnje protiv njega, a poučit će se i o sljedećim pravima:

a) da nije dužan iznijeti svoju odbranu niti odgovarati na postavljena pitanja,

c) da se može izjasniti o djelu koje mu se stavlja na teret i iznijeti sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist i ako to učini u prisustvu branioca da je takav njegov iskaz dopušten kao dokaz na glavnom pretresu i da bez njegove saglasnosti može biti pročitan i korišten na glavnom pretresu, (6) Ako je postupljeno protivno odredbama ovoga člana, na iskazu osumnjičenog ne može se zasnivati sudska odluka.

Član 79. stav (1) Način ispitivanja osumnjičenog (1) O svakom ispitivanju osumnjičenog sačinjava se zapisnik. Bitni dijelovi iskaza unijet će se doslovno u zapisnik. Nakon što je zapisnik sačinjen, osumnjičenom će se pročitati zapisnik i predati kopija zapisnika.

Član 259.

Pouke optuženom (1) Sudija, odnosno predsjednik vijeća će upozoriti optuženog na potrebu pažljivog praćenja toka pretresa i poučit će ga da može iznositi činjenice i predlagati dokaze u svoju korist, da može postavljati pitanja saoptuženim, svjedocima i vještacima i da može davati obrazloženja u vezi s njihovim iskazima.

(2) Sudija, odnosno predsjednik vijeća poučit će optuženog da može dati iskaz u toku dokaznog postupka u svojstvu svjedoka i ako odluči da takav iskaz, da će biti podvrgnut direktnom i unakrsnom ispitivanju u smislu člana 262. ovog zakona, odnosno opomenut i upozoren u smislu člana 86. ovog zakona. U tom slučaju optuženi kao svjedok ne polaže zakletvu, odnosno ne daje izjavu. Sud će omogućiti da se o tom svom pravu optuženi prethodno konsultira s braniocem, a ukoliko nema branioca, Sud će pažljivo ispitati da li mu je branilac neophodan.

Dokazni postupak Član 261.

Izvođenje dokaza (1) Stranka i branitelj imaju pravo pozivati svjedoke i izvoditi dokaze.

(2) Osim ako sudija, odnosno vijeće u interesu pravde ne odredi drugačije, dokazi se na glavnom pretresu izvode sljedećim redom:

a) dokazi optužbe,

b) dokazi odbrane,

c) dokazi optužbe kojima se pobijaju navodi odbrane (replika),

d) dokazi odbrane kao odgovor na pobijanje (duplika),

e) dokazi čije je izvođenje naredio sudija, odnosno vijeće,

f) sve dokaze relevantne za izricanje krivičnopravne sankcije.

(3) Prilikom izvođenja dokaza dozvoljeno je direktno, unakrsno i dodatno ispitivanje. Direktno ispitivanje obavlja strana koja poziva svjedoka, ali sudija, odnosno vijeće može u svakom trenutku postaviti pitanje svjedoku.

VI.Dopustivost

28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 2 K 005666 13 Kžk od 18. juna 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov punomoćnik je primio 23. septembra 2013. godine, a apelacija je podnesena 22. novembra 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

32. Apelant pobija navedenu presudu tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, odnosno iako to apelant nije eksplicitno naveo, iz navoda apelacije proizlazi da apelant ukazuje na kršenje člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

34. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

35. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da se postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te je, stoga, primjenjiv član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.

36. Sublimirajući apelacione prigovore, Ustavni sud zapaža da apelant predmetnom apelacijom zapravo ukazuje na procesne propuste Tužilaštva BiH prilikom davanja iskaza apelanta što se apelacijom dovodi u kontekst sa nezakonitošću zapisnika o saslušanju apelanta u svojstvu osumnjičenog. Nadalje se prigovora da je apelant, protivno odredbama ZKPBiH, tokom postupka saslušan u svojstvu svjedoka odbrane i u vezi s tim se prigovora redoslijedu njegovog ispitivanja. Konačno, apelacijom se prigovora da se u inkriminiranim radnjama apelanta nisu ostvarila bitna obilježja krivičnog djela terorizam, već eventualno izazivanje opće opasnosti, pa se u tom pravcu prigovora da je Sud BiH odstupio od svoje prakse zauzete u nekim ranijim predmetima tog suda.

37. U pogledu apelantovih navoda o kršenju prava na pravično suđenje koji se odnose na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno i procesno pravo, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

38. U vezi sa istaknutim prigovorima, Ustavni sud zapaža da su svi prigovori bili predmet ocjene Suda BiH kojima se taj sud detaljno bavio u obrazloženju osporene presude, za što je dao jasno i argumentirano obrazloženje koje se, suprotno apelacionim prigovorima, ne doima proizvoljnim. Ustavni sud, također, zapaža da apelant ni u apelaciji ne osporava da je preduzeo inkriminirane radnje kritičnog dana (postavljanje minsko-eksplozivne naprave pod vozilo oštećenog Tadića), što je apelant u svojim iskazima priznao, ali smatra da se u inkriminiranim radnjama nisu stekla sva bitna obilježja krivičnog djela terorizam. Ustavni sud zapaža da je Sud BiH tokom postupka ovom pitanju posvetio posebnu pažnju tako da je detaljno analizirao sve okolnosti konkretnog slučaja, vrijeme izvršenja krivičnog djela, političke prilike u relevantnom periodu na području FBiH u kontekstu izbornog procesa i formiranja vlasti FBiH i BiH i druge relevantne okolnosti koje su Sudu BiH ukazale da su inkriminirane radnje apelanta i ostalih optuženih bile usmjerene u cilju utjecaja na formiranje organa vlasti u FBiH i BiH nakon provedenih izbora, te da takve radnje, shodno svom karakteru, predstavljaju radnje „ozbiljne destabilizacije osnovnih političkih i društvenih struktura u BiH“. Ustavni sud, također, zapaža da se Sud BiH detaljno bavio načinima izvršenja tog krivičnog djela, pri čemu je pojasnio i zašto se u inkriminiranim radnjama nisu stekla obilježja krivičnog djela izazivanje opće opasnosti, na čemu apelant i u apelaciji insistira, te zašto praksa tog suda zauzeta u drugim predmetima nije primjenjiva u konkretnom slučaju, a data obrazloženja se ne čine proizvoljnim.

39. U kontekstu prigovora apelanta o nezakonitosti zapisnika o saslušanju apelanta u svojstvu osumnjičenog datog pred Tužilaštvom BiH, Ustavni sud zapaža da se Sud BiH tim pitanjem iscrpno bavio u obrazloženju presude i u odgovoru na apelaciju. Ustavni sud iz datog obrazloženja ne uočava proizvoljnost Suda BiH, niti bilo šta upućuje na kršenje člana 78. ZKPBiH kod činjenice da je apelant svoj iskaz dao u prisustvu svog branitelja i prije davanja iskaza poučen o svojim pravima (član 78. stav 2. tačka c) ZKPBiH) i kada su apelantov branitelj i apelant potpisali zapisnik bez bilo kakvih primjedbi, a imali su mogućnost da ih istaknu. U kontekstu prigovora apelanta da je nezakonito ispitan kao svjedok odbrane prvooptuženog, Ustavni sud zapaža da je apelant tokom postupka na lično insistiranje saslušan od Suda BiH kao svjedok u korist svoje odbrane, a ne kao svjedok odbrane prvooptuženog, što bi bilo protivno relevantnim odredbama ZKPBiH koji tu mogućnost i ne predviđa. Imajući u vidu da je apelant izričito tražio da bude saslušan kao svjedok, čime je ispoštovana njegova želja, a samim tim i odredba člana 259. stav (1) ZKPBiH, koja optuženom pruža mogućnost da pruži svoju odbranu i da iznese sve činjenice kojima raspolaže o spornom događaju, pri čemu se u apelaciji ne precizira na koji način je apelant takvim svjedočenjem doveden u težu situaciju, Ustavni sud takve prigovore smatra neosnovanim. Sa druge strane budući da prijedlog branitelja prvooptuženog da se apelant ispita kao svjedok njegove odbrane nije prihvaćen, uz obrazloženje koje se ne doima proizvoljnim, nije bilo ni očekivano da ispitivanje apelanta prvo obavi branitelj prvooptuženog, pa se stoga čine neosnovanim apelacioni prigovor kojim se osporava redoslijed ispitivanja apelanta.

40. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelacioni navodi o kršenju prava na pravično suđenje u kontekstu garancija koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

VIII.Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom Apelacionog vijeća Suda BiH nije došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada iz osporene presude ne proizlazi da je materijalno i procesno pravo primijenjeno na štetu apelanta, pri čemu je apelantu, na lično insistiranje, omogućeno da, u skladu sa relevantnim odredbama ZKPBiH, na glavnom pretresu iznese svoju odbranu.

42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4819/13 (A. S.) | Sudska praksa | Aktio