Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4448/13 (I. S.)

Odluka donesena 15. 09. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Ugovor o poklonu
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Nasljedstvo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4448/13

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 09. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4448/13, rješavajući apelaciju Ibrahima Sprže, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Ibrahima Sprže podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 047756 12 Rev od 4. jula 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ibrahim Spržo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Edim Muzurović, advokat iz Sarajeva, podnio je 30. oktobra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 047756 12 Rev od 4. jula 2013. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), te Suada Sprže i Nihada Sprže kao suprotnih strana u postupku, zatraženo je 13. juna 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 15. juna 2016. godine, Kantonalni sud 23. juna 2016. godine, Općinski sud 4. jula 2016. godine, a Suad Spržo 24. juna 2016. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 047756 07 P od 19. marta 2010. godine koja je potvrđena Presudom Kantonalog suda broj 65 0 047756 10 Gž od 27. januara 2012. godine, donesenom povodom tužbe apelanta protiv tuženih Suada i Nihada Sprže (u daljnjem tekstu: tuženi ili prvotuženi i drugotuženi), radi utvrđenja povrede nužnog nasljednog dijela redukcijom dara, usvojen je apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio da se utvrdi da je darovnim ugovorom (u daljnjem tekstu: spornim ugovorom) umrle Munire Spržo kao poklonodavca i tuženih kao poklonoprimaca, zaključenim 16. septembra 2002. godine i ovjerenim kod Općinskog suda u Sarajevu 26. septembra 2002. godine i aneksom na ovaj ugovor zaključen između istih ugovornih strana od 20. decembra 2002. godine i ovjerenim, povrijeđeno apelantovo pravo kao nužnog nasljednika, tako da se u ostavinsku masu iza umrle Munire Spržo vraća dar učinjen tuženim na osnovu spornog ugovora i aneksa u pogledu nekretnina, pobliže opisanih zemljišnoknjižnim podacima kao u izreci presude i to u dijelu od 1/10 učinjenog dara radi namirenja nužnog nasljednog dijela apelanta, te su tuženi obavezani da apelantu naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 4.251,70 KM. Stavom drugim izreke presude je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev preko dosuđenog dijela.

6. U obrazloženju presude Općinski sud je prije svega naveo da je Munira Spržo spornim ugovorom od 16. septembra 2002. godine i Aneksom na isti od 20. decembra 2002. godine poklonila tuženim 1/2 predmetnih nekretnina – kuće i okućnice, na kojima su se tuženi u zemljišnim knjigama uknjižili kao vlasnici sa dijelom 1/1. Općinski sud je dalje utvrdio da je Munira Spržo umrla 31. augusta 2003. godine, te da se u ostavinskom postupku u predmetu broj O-3568/04 raspravljala zaostavština iza umrle u kojem postupku je apelant na ročištu održanom 18. novembra 2004. godine osporio predmetni ugovor. Dalje je navedeno da je nakon toga Općinski sud Rješenjem od 15. juna 2007. godine prekinuo ostavinski postupak i apelanta uputio da u parničnom postupku utvrđuje svoje pravo na nužni nasljedni dio, koji mu pripada prema odredbi člana 29. i 37. Zakona o nasljeđivanju (u daljnjem tekstu: ZON), odnosno redukciju dara. Apelant i Muhamed Spržo su 20. jula 2007. godine podnijeli tužbu Općinskom sudu protiv tuženih radi utvrđivanja svog nužnog nasljednog dijela redukcijom dara, nakon čega je tužitelj Muhamed Spržo 8. februara 2008. godine povukao tužbu.

7. Raspravljajući sporna pitanja, Općinski sud je odbio kao neosnovan prigovor tuženih da apelant nije aktivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari, jer je utvrđeno da je apelant sin umrle pa mu shodno članu 28. i 29. ZON-a pripada pravo na dijelu zaostavštine kojim umrla kao ostaviteljica nije mogla raspolagati, i koji se dio naziva nužni dio, te da je prema odredbi člana 43. ZON-a mogao tražiti vraćanje poklona i kojim je umrla zaključenim ugovorima sa tuženim povrijedila njegov nužni nasljedni dio. Općinski sud je, također, odbio kao neosnovan prigovor tuženih da je apelant u svom nasljednom dijelu namiren u vidu poklona učinjenog od majke i za života oca, parcelom preciziranom u obrazloženju presude na kojoj je apelant izgradio kuću. Navedeno iz razloga što je utvrđeno da je apelant 1. juna 1972. godine sa Gradom Sarajevom – Direkcijom za uređenje zemljišta i izgradnju Grada (u daljnjem tekstu: Direkcija) zaključio ugovor, kojim je Direkcija apelantu dala na korištenje građevinsko zemljište na kojem je njegov otac zajedno sa Fatom Čurčić i Hajrijom Srajlić imao pravo korištenja, te koja lica su dala saglasnost da im se navedeno zemljište na kojem su imali pravo korištenja izuzme i dodijeli Direkciji, nakon čega je Direkcija je predmetno građevinsko zemljište dala na korištenje apelantu, sa kojim je zaključila ugovor o korištenju navedenog zemljišta. Navedeno je da je apelant na osnovu ugovora zaključenog sa Direkcijom platio naknadu za korištenje dodijeljenog mu zemljište, nakon čega se u zemljišnim knjigama upisao kao korisnik istog, te na kojem je svojim sredstvima sagradio porodičnu kuću. Prema tome, Općinski sud nije prihvatio navode tuženih da su majka i otac apelantu poklonili navedeno zemljište za izgradnju kuće, i samim tim ga namirili u njegovom dijelu naslijeđa. Općinski sud je dalje utvrdio da je apelant svoju majku sve do njene smrti pazio i finansijski pomagao, da je učestvovao u izgradnji nekretnine koja je bila predmetom ugovora o poklonu tuženim, pa stoga u smislu odredbi ZON-a apelant nije mogao biti isključen da kao zakonski nasljednik umrle traži svoj nužni nasljedni dio, na osnovu čega je Općinski sud zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev dijelom osnovan. Dakle, po ocjeni Općinskog suda umrla nije mogla raspolagati nužnim nasljednim dijelom koji je trebao pripasti apelantu u smislu člana 49. stav 3. ZON-a, pa zaključivanje spornih ugovora i raspolaganju umrle za života predmetnim nekretninama ne sprečava nužnog nasljednika, u konkretnom slučaju apelanta, da svoje pravo ostvari u parničnom postupku. Istom presudom Općinski sud je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta preko dosuđenog dijela, kojim je tražio da mu pripada 1/6 cjelokupne imovine umrle, s obzirom da je ista imala petero djece.

8. Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 047756 10 Gž od 27. januara 2012. godine odbio kao neosnovanu žalbu prvotuženog i prvostepenu presudu potvrdio, a stavom drugim izreke presude Kantonalni sud je primio na znanje odustajanje od žalbe drugotuženog, pa je žalba drugotuženog koju je izjavio protiv prvostepene presude odbačena kao nedopuštena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je prvostepena odluka pravilna i da je po ocjeni Kantonalnog suda prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke dao valjane razloge koje kao takve prihvata i taj sud.

9. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji prvotuženog, donio Presudu broj 65 0 P 047756 12 Rev od 4. jula 2013. godine, kojom je uvažio reviziju prvotuženog i obje nižestepene presude preinačio na način što je apelantov tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.

10. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja nižestepenih sudova zaključio, da tužba kojom je apelant tražio utvrđivanje prava na nužni nasljedni dio umrle zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te je s tim u vezi ukazao na odredbu člana 44. ZON-a kojom je propisano, da se smanjenje raspolaganja testamentom može tražiti u roku od tri godine od proglašenja testamenta, a vraćanje poklona u roku od tri godine od ostaviočeve smrti, odnosno od dana kada je rješenje kojim je utvrđena njegova smrt postalo pravomoćno. Prema tome kako je majka apelanta i tuženih umrla 31. augusta 2003. godine, to po ocjeni Vrhovnog suda apelant shodno navedenoj odredbi ZON-a, svoj zahtjev za utvrđivanje prava na nužni nasljedni dio redukcijom dara mogao podnijeti u roku od tri godine od smrti umrle kao poklonodavca. S obzirom na činjenicu da je apelant tužbu podnio 20. jula 2007. godine, Vrhovni sud je zaključio da je tužba podnesena po proteku zakonom propisanog roka. Osim toga, Vrhovni sud je ukazao da je nesporno da je rješenjem Općinskog suda od 15. juna 2007. godine ostavinski postupak iza umrle prekinut i apelant je upućen na ostvarivanje svojih prava u parničnom postupku. U vezi s tim, Vrhovni sud je, također, ukazao da se navedenim rješenjem donesenim u ostavinskom postupku nije mogao mijenjati zakonom određeni rok od tri godine od dana ostaviočeve smrti, i da ova činjenica nije mogla utjecati na izmjenu roka određenog članom 44. ZON-a. Stoga ,Vrhovni sud je primjenom odredbe člana 250. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odlučio kao u izreci presude.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelant ističe povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da se presuda Vrhovnog suda zasniva na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, odredbe člana 44. ZON-a, ističući da „smisao odredbe člana 44. ZON-a ne propisuje da se traženje nužnog nasljednog dijela redukcijom dara, mora tražiti isključivo podnošenjem tužbe u roku od tri godine od smrti ostavioca, kako se to pogrešno tumači odlukom Vrhovnog suda“. Smatra da se prekidom ostavinskog postupka i njegovim upućivanjem na parnicu prekida zastara njegovog zahtjeva za traženje nužnog nasljednog dijela, te da u slučaju da nije postavio zahtjev u ostavinskom postupku i da je taj postupak okončan, da bi se u tom slučaju moglo primijeniti tumačenje člana 44. ZON-a Vrhovnog suda.

b) Odgovor na apelaciju

12. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da ostaje kod razloga datih u obrazloženju presude od 4. jula 2013. godine, pa predlaže da se apelacija apelanta odbije kao neosnovana.

13. Kantonalni sud navodi da apelant osporava presudu Vrhovnog suda od 4. jula 2013. godine, zbog čega ističe da nije dužan dati odgovor na apelaciju.

14. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju, također, naveo da u postupku pred ovim sudom nisu povrijeđena prava na koja se apelant poziva u apelaciji. Također, ukazuje da apelant osporava presudu Vrhovnog suda, a ne presude ovog suda.

15. Tuženi Suad Spržo je u odgovoru na apelaciju naveo da apelant predmetnom apelacijom „pokušava da zloupotrijebi pravo na podnošenje apelacije pozivajući se na navodnu povredu Ustava BiH i povredu osnovnih ljudskih prava, a istovremeno da Ustavnom sudu stavi u zadatak da ispituje presudu Vrhovnog suda i to na način da ispituje primjenu materijalnog prava, činjenica i dokaza korištenih u predmetnom postupku, odnosno da apelant pokušava da od Ustavnog suda traži da postupa izvan okvira svojih ovlaštenja“. Smatra da je osporena presuda donesena primjenom pozitivnih zakonskih propisa, da je iz cijele apelacije evidentno da apelant iznoseći niz netačnih i neistinitih podataka osporava odluku Vrhovnog suda, zbog čega predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.

V.Relevantni propisi

16. Zakon o nasljeđivanju u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, br. 2/98, 39/04, 73/05 i 80/14) u relevantnom dijelu glasi: Član 44.

Smanjenje raspolaganja testamentom može se tražiti u roku tri godine od proglašenja testamenta, a raspolaganje ugovorom o nasljeđivanju i vraćanje poklona u roku tri godine od ostaviteljeve smrti, odnosno od dana kada je rješenje o njegovom proglašenju za umrlog, odnosno rješenje kojim se utvrđuje njegova smrt postalo pravomoćno.

VI.Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 047756 12 Rev od 4. jula 2013. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 11. septembra 2013. godine, a apelacija je podnesena 30. oktobra 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

21. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

23. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

24. Ustavni sud zapaža da se predmetni parnični postupak odnosio na osporavanje darovnog ugovora koji je ostaviteljica zaključila sa tuženim i u vezi s tim utvrđivanja prava apelanta na nužni nasljedni dio iza umrle, dakle, da se radi o utvrđivanju građanskih prava i obaveza apelanta, pa je stoga član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju (mutatis mutandis Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 1113/04 od 13. septembra 2005. godine, tačka 22).

25. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što je po njegovom mišljenju, Vrhovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

26. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).

27. Imajući u vidu navedeno i dovodeći ga u kontekst činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene odluke ne ostavlja utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrži jasne i konzistentne razloge zbog kojih je odbijen zahtjev apelanta za utvrđenjem da je predmetnim darovnim ugovorom povrijeđeno apelantovo pravo na namirenje nužnog nasljednog dijela. Ovo iz razloga što je, kako to nespornim proizlazi iz obrazloženja osporene odluke, a koju činjenicu ne spori ni sam apelant, evidentno da je apelant tužbu „radi utvrđenja povrede nužnog nasljednog dijela redukcijom dara“ podnio 20. jula 2007. godine, dakle po proteku roka od tri godine računajući nakon smrti majke 31. augusta 2003. godine, čime je upravo svojim postupanjem propustio rok propisan članom član 44. ZON-a prema kojem se može tražiti „vraćanje poklona u roku tri godine od ostaviteljeve smrt“. U vezi s tim, Ustavni sud, također, zapaža da je Vrhovni sud cijenio apelantove navode da je rješenjem Općinskog suda od 15. juna 2007. godine ostavinski postupak po apelantovoj žalbi prekinut i isti je upućen da svoja prava ostvari u parničnom postupku, te je u vezi s tim ukazao da se ovim rješenjem nije mogao mijenjati određeni rok od tri godine, odnosno da ova činjenica nije mogla utjecati na izmjenu roka propisanog članom 44. ZON-a, dakle da nije bilo prekida zastarijevanja, dakle, da je zahtjev apelanta za utvrđivanje prava na nužni nasljedni dio redukcijom dara u okolnostima konkretnog slučaja zastario. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja i sadržaj relevantne odredbe ZON-a, Ustavni sud u datom obrazloženju, suprotno apelacionim navodima, ne nalazi proizvoljnost. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je u brojnim odlukama obrazložio da u ograničenja u pogledu ostvarivanja građanskih prava spada i mogućnost prigovora zastare tužbenih zahtjeva (vidi npr. već citiranu odluku broj AP 150/04 i odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, aplikacija broj 13674/88 od 14. aprila 1989. u predmetu Cyril Albert Warner protiv Velike Britanije). Ovo ograničenje je potrebno da bi se osigurao princip pravne sigurnosti, a pri konkretnom reguliranju ovog pitanja, prije svega određivanja roka zastare, zakonodavac uživa određenu slobodu procjene (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ashingdane protiv Velike Britanije, presuda od 28. maja 1985, serija A, broj 93, stav 57). Stoga, imajući u vidu sve naprijed navedeno, kao i to da zadatak Ustavnog suda nije da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava osim ukoliko je u tom segmentu uočena očigledna proizvoljnost, Ustavni sud apelantove navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava smatra neosnovanim.

28. Prema tome, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na apelacione navode u vezi sa proizvoljnom primjenom materijalnog prava. Ostali navodi

29. Apelant tvrdi da mu je presudom Vrhovnog suda povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da apelacija kršenje ovog prava vezuje za primjenu materijalnog prava, a imajući u vidu elaboraciju iz prethodnih tačaka ove odluke u kojima je zaključeno da u konkretnom slučaju nije bilo proizvoljnosti kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni materijalnog prava, Ustavni sud i apelantove navode o kršenju prava na imovinu smatra neosnovanim.

VIII. Zaključak

30. Ustavni sud smatra da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud dao razloge za svoje odlučenje, koje se ne doima proizvoljnim, pozivom na relevantne odredbe Zakona o nasljeđivanju.

31. Ustavni sud, također, zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

32. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

1. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4448/13 (I. S.) | Sudska praksa | Aktio