Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3751/13 (H.S.)

Odluka donesena 15. 09. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • In dubio pro reo
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Pretpostavka nevinosti
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Minimalna prava optuženog -obavještenje o prirodi i vrsti optužbe
  • Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima
  • Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
  • Dokazni postupak
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3751/13

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 09. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3751/13, rješavajući apelaciju H.S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćen tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija H.S. podnesena protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine br. S 1 3 K 005585 13 Kžž od 31.

maja 2013. godine i S1 3 K 005585 11 Kž od 15. novembra 2012.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. H.S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Edina Rešidović, advokat iz Sarajeva, podnio je 3. septembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S 1 3 K 005585 13 Kžž od 31. maja 2013. godine i S1 3 K 005585 11 Kž od 15. novembra 2012. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odgodio prestanak apelantovog poslaničkog mandata u Predstavničkom domu Federacije Bosne i Hercegovine do donošenja odluke o apelaciji. Na traženje Ustavnog suda apelant je 30. septembra 2014. godine precizirao apelaciju.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 3751/13 od 27. februara 2014. godine odbijen je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 5. novembra 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Sud BiH i Tužilaštvo dostavili su odgovore na apelaciju 16. i 19. novembra 2015. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Presudom Suda BiH broj S1 3 K 005585 11 K od 14. novembra 2011. godine apelant je oslobođen optužbe da je radnjama opisanim u izreci navedene presude počinio krivično djelo povreda slobode opredjeljenja birača iz člana 151. stav 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH). Navedenom presudom primjenom člana 189. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH) odlučeno je da troškovi krivičnog postupka padaju na teret budžetskih sredstava.

7. Rješenjem Vijeća Apelacionog odjeljenja Suda BiH broj S1 3 K 005585 11 Kž od 13. marta 2012. godine uvažena je žalba Tužilaštva, pa je Presuda Suda BiH broj S1 3 K 005585 11 K od 14. novembra 2011. godine ukinuta i određeno je održavanje pretresa pred Vijećem Apelacionog odjeljenja Suda BiH.

8. Nakon održanog pretresa Vijeće Apelacionog odjeljenja - Odjela III za opći kriminal Suda BiH je donijelo Presudu broj S 1 3 K 005585 12 Kžk od 15. novembra 2012. godine kojom je apelant proglašen krivim da je radnjama opisanim u izreci presude počinio krivično djelo povreda slobode opredjeljenja birača iz člana 151. stav 1. u vezi sa članom 29. KZBiH, te je na osnovu navedenih zakonskih propisa i uz primjenu odredaba čl. 39, 42, 46. i 48. KZBiH osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci i istovremeno mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 4.000,00 KM koju je apelant dužan platiti u roku od tri mjeseca od pravosnažnosti presude. Određeno je da, ukoliko se u navedenom roku novčana kazna ne plati, sud će je, u smislu odredbe člana 47. st. 2. i 3. KZBiH, zamijeniti kaznom zatvora na način da za svakih 100 KM odredi jedan dan zatvora. Na osnovu člana 188. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH) u vezi sa članom 186. stav 2. ZKPBiH, apelant je obavezan na plaćanje troškova krivičnog postupka čiji će iznos sud utvrditi posebnim rješenjem po pribavljanju potrebnih podataka.

9. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da Apelaciono vijeće nije usvojilo prijedlog odbrane da se u spis predmeta uvede zapisnik o saslušanju N.D. u PU Cazin od 17. februara 2011. godine, te je svoju odluku o tome obrazložilo na pretresu održanom 7. novembra 2012. godine. S tim u vezi je istaknuto da je odredbom člana 273. ZKPBiH propisano koji su to izuzeci od neposrednog provođenja dokaza, te da je stavom 2. navedenog člana propisano kada se zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu analogno i na pretresu pred Apelacionim vijećem. Stoga, pošto u konkretnom slučaju nije predočen niti jedan od razloga zbog kojih bi bilo otežano ili nemoguće neposredno saslušati kao svjedoka N.D., to je prijedlog odbrane da se njegov iskaz iz istrage prihvati i uvede u spis, te koristi kao dokaz valjalo odbiti kao neosnovan.

10. Dalje je navedeno da je Apelaciono vijeće u izreci presude činjenični opis apelantovih radnji kao saizvršioca počinjenog krivičnog djela preciziralo u dijelu koji se odnosi na okolnosti davanja koverti na način da je konstatirano da su „date koverte sa uputama za koga i na koji način glasati“. Dakle, bez konkretne personalizacije u tom pravcu, budući da za samo učinjenje krivičnog djela onako kako se stavlja na teret apelantu kao saizvršiocu nije relevantno ko je i fizički dijelio koverte na terenu, s obzirom da je opisanim radnjama u optužnici („…u cilju prikupljanja glasova za Narodnu stranku Radom za boljitak, podmićivanjem i korištenjem teškog ekonomskog stanja glasača: F.R., N.O., M.L., E.C., S.C., K.O., A.M. i M.Lj. nudili njima 100,00 KM po glasu kako bi glasali za njene kandidate na izborima tako što bi na glasačkim listićima u vrijeme izbora zaokružili kandidata Narodne stranke Radom za boljitak …“) apelant na odlučujući način kao saizvršilac ostvario bitna obilježja krivičnog djela za koje se tereti.

11. Istaknuto je da, prema mišljenju Vijeća, navedeno preciziranje predstavlja izmjenu kojom se ne dovode u pitanje činjenični supstrat i okolnosti koje su od značaja za postojanje predmetnog krivičnog djela i krivične odgovornosti apelanta, već samo izmjenu kojom se terminološki vrši saobražavanje i usklađivanje sa saizvršilačkom pozicijom koju je apelant kao saizvršilac imao u procesu izvršenja predmetnog krivičnog djela, što je saglasno utvrđenom činjeničnom stanju na pretresu pred Apelacionim vijećem.

12. Ukazano je da iz izjava svjedoka proizlazi da je apelant zajedno sa već osuđenim N.D. preduzimao aktivnosti na prikupljanju glasova za stranku i njene kandidate kako bi oni ostvarili što bolje rezultate na izborima. U tom smislu apelant je imao veći interes budući da se nalazio na tzv. kompenzacijskoj listi, pa je u tom pravcu svjedočio i svjedok odbrane J.I.L., ističući da su glasači imali mogućnost da glasaju za apelanta s obzirom na to da se apelant nalazio na listi njihove stranke kao kandidat za Federalni parlament (na listi za Predstavnički dom Parlamenta FBiH u okviru izborne jedinice nalazio se, između ostalih, kandidata i apelant). Po mišljenju Apelacionog vijeća, upravo iz izjave spomenutog svjedoka proizlazi da je apelant imao interesa da utječe na birače u BiH (na području Cazina) na način da glasaju za njega i ovu stranku.

13. Nadalje, po mišljenju Apelacionog vijeća, na apelantovu ulogu u izvršenju predmetnog krivičnog djela upućuje i činjenica da je on vlasnik Trgovačkog centra „Prkos“ i da je imao odlučujuću ulogu u osiguravanju novca glasačima u iznosu od 100,00 KM po glasu (u odnosu na osuđeno lice N.D., koji je direktno djelovao na terenu kao jedan od „skupljača“ glasova) a što je bilo i odlučujuće da se glasači opredijele da daju svoj glas za predmetnu stranku i njene kandidate.

14. Navedeno je da su u tom smislu i izjave svjedoka Tužilaštva da je već osuđeni N.D. radio po apelantovim uputama. U tom smislu, svjedok S.C. je izjavio da je u toku predizborne kampanje dobio upute od N.D. kako treba da glasa, te da je upute za glasanje dao apelant. U uputstvu, odnosno na listiću se nalazilo ime apelanta kao kandidata Stranke ispred čijeg imena se nalazio križić kao znak da za njega treba glasati. Iz iskaza svjedoka proizlazi da je navedenom svjedoku lično N.D. rekao da mu je za upute za glasanje koje je on dalje davao glasačima dao apelant uz činjenicu da se na listiću nalazilo ime apelanta kao kandidata Stranke ispred čijeg imena se nalazio znak da za njega treba glasati. Istaknuto je da je koverta adresirana na ime E.S. (kakvu su birači dobijali prije glasanja) na čijem omotu su ručno i vidljivo ispisane upute na koji način i za koga glasati od kandidata Narodne stranke Radom za boljitak pri čemu se na kraju konstatira „Ako pogriješite, od 100 KM ništa“, najbolje pokazuje da je na glasače u navedenom smislu vršen utjecaj.

15. Zatim, istaknuto je da je Apelaciono vijeće, u smislu postojanja bitnih obilježja krivičnog djela za koje se tereti apelant, odnosno načina vršenja utjecaja na birače u kontekstu podmićivanja i korištenja teškog ekonomskog stanja zbog čega su birači i odlučili da glasaju za kandidate Narodne stranke Radom za boljitak, ocijenilo i objektivne dokaze. Naime, ocijenjene su izjave o zajedničkom domaćinstvu, ovjerene kućne liste svjedoka iz kojih je vidljivo da se radi o domaćinstvima koja se nalaze u teškoj materijalnoj situaciji u vrijeme održavanja općih izbora u BiH, kao i obavijesti i odluke CIK-a BiH iz kojih nesumnjivo proizlaze nesporne činjenice u kontekstu ovjerenih kandidatskih lista i kandidata političkog subjekta Narodne stranke Radom za boljitak, te ovjerena prijava spomenute političke stranke na izborima od 28. maja 2010. godine, kao i odluka o raspisivanju i održavanju Općih izbora u BiH za 2010. godinu.

16. Apelaciono vijeće je navelo da je analizom krivičnopravnih radnji koje su apelantu stavljene na teret, te uvidom u dokaze izvedene u prvostepenom, te potom i u drugostepenom postupku zaključak o apelantovoj krivici zasnovalo na činjenici da je apelant kao saizvršilac učestvovao u radnji izvršenja predmetnog krivičnog djela podmićivanjem tako da je glasačima direktno ili indirektno posredstvom N.D. obećavao po 100,00 KM po glasu, kao i da će se obećanje ispoštovati i isplatiti novac. Istaknuto je da navedeni zaključak proizlazi iz iskaza saslušanih svjedoka, posebno svjedoka M.Lj., koji je izjavio da je u toku predizborne kampanje, dakle i prije izbora, u julu 2010. godine čuo od samog apelanta da on obećava po 100,00 KM onim građanima koji glasaju za njega, te iz iskaza svjedoka N.O., koji je izjavio da im je N.D. u toku predizborne kampanje govorio da „to“ lobiranje ide posredstvom apelanta i da je on obećao novac za glasove. Navedeno je da su i drugi svjedoci optužbe svjedočili o tome da je apelant obećavao novac u šta su se i svjedoci uvjerili u susretima koje su imali lično sa apelantom nakon izbora, kada im je apelant sa stopostotnom sigurnošću govorio da će dobiti obećani novac, što nesumnjivo ukazuje na njegovu odlučujuću ulogu u izvršenju predmetnog krivičnog djela u kojem je N.D. bio angažiran za preduzimanje neposrednih radnji na terenu uz aktivnu apelantovu ulogu da se te radnje provedu.

17. Prema tome, iz sadržaja izvedenih dokaza nesumnjivo je utvrđeno da je apelant imao odlučujuću ulogu i da je aktivno sudjelovao u izvršenju navedenog krivičnog djela, što proizlazi iz iskaza svjedoka glasača koji su opisali njegovu ulogu u smislu da je bio lice koje je obećavalo novac radi prikupljanja glasova za Stranku i za njene kandidate, te da je kao kandidat Narodne stranke Radom za boljitak imao interes da utječe na birače BiH (na listi za Predstavnički dom Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine u okviru izborne jedinice nalazio se, između ostalih kandidata, i apelant) kako bi na tom području glasali za njega i spomenutu stranku.

18. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu koju je Vijeće Apelacionog odjeljenja Odjela III za opći kriminal Suda BiH Presudom broj S1 3 K 005585 13 Kžž od 31. maja 2013. godine odbilo kao neosnovanu, te potvrdilo drugostepenu presudu.

19. U obrazloženju trećestepene presude se navodi da odbrana smatra da je Apelaciono vijeće u drugostepenoj presudi, mijenjajući činjenični opis iz optužnice, činjenično stanje izmijenilo na apelantovu štetu na način da je rečenicu: „ Kojom prilikom su 'im dali' koverte sa uputama za koga i kako glasati“ zamijenilo rečenicom: „Kojom prilikom su 'im date' koverte sa uputama za koga i kako glasati“, te da je time došlo do depersonalizacije radnje tako da je može izvršiti bilo koje lice, čime je apelantova odgovornost proširena i na radnje trećih nepoznatih lica za čije ponašanje je apelant proglašen krivim.

20. Po mišljenju Vijeća, navedeni prigovori odbrane su neosnovani. Istaknuto je da se u važećoj optužnici na osnovu koje su donesene prvostepena i drugostepena presuda činjenični navod davanja koverti na koji se odbrana poziva odnosi, između ostalog, na apelanta. Međutim, u izreci drugostepene presude, koja je donesena nakon provedenog postupka pred Apelacionim vijećem, u spomenutom činjeničnom dijelu je navedeno da su koverte dijeljene. Prema tome, dio optužnice koji se odnosio na to da je apelant lično davao koverte sa uputama je izmijenjen činjenicom da su koverte dijeljene, te da je, kako je navedeno u drugostepenoj presudi, došlo do depersonalizacije u tom pravcu.

21. Istaknuto je da član 280. stav 1. ZKPBiH propisuje obavezu da presuda bude vezana za optužbu budući da se, u smislu navedenog člana, presuda može odnositi samo na lice koje je optuženo i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici. Dakle, ako sud izvrši nedozvoljenu modifikaciju djela, počinjena je bitna povreda iz člana 297. stav 1. tačka j) ZKPBiH. Ukazano je da objektivni identitet optužbe i presude neće biti doveden u pitanje ako se u presudi izmijene okolnosti koje se odnose na bliže svojstvo krivičnog djela, ili na okolnosti koje nisu bitne za opis djela, te ako se u presudi potpunije ili preciznije odredi uopćeni činjenični opis djela iz optužnog akta.

22. Istaknuto je da u konkretnom slučaju intervencija drugostepenog vijeća u činjenični opis nije bila takva da je narušila identitet optužnice i presude s obzirom na to da za ostvarivanje bitnog elementa predmetnog krivičnog djela u konkretnom slučaju nije relevantno ko je na terenu dijelio koverte, da li je to bio apelant ili neko treće lice. Za učinjenje predmetnog krivičnog djela, onako kako se stavlja na teret optužnicom, radnja dijeljenja koverata nije vezana za radnju podmićivanja, što je pravilno konstatirano u pobijanoj presudi. Ukazano je da je Apelaciono vijeće izvršilo intervenciju u dozvoljenim okvirima, jer spomenutim izmjenama činjeničnog opisa optužnice nije izmijenjen opis djela iz kojeg proizlaze zakonska obilježja krivičnog djela, te je stoga odbijen prigovor apelantove odbrane kao neosnovan.

23. U odnosu na prigovor odbrane o povredi prava na odbranu zbog toga što je Apelaciono vijeće odbilo prijedlog odbrane da se kao dokaz prihvati zapisnik o saslušanju N.D., koji je dat u PU Cazin od 17. februara 2011. godine, ukazano je na odredbu člana 273. stav 2. ZKPBiH, te je navedeno da se ta odredba primjenjuje i na pretres pred Apelacionim vijećem. Istaknuto je da je u toku pretresa pred Apelacionim vijećem odbrana bila upoznata sa stavom Vijeća koji je obrazložen i iznesen na ročištu od 7. novembra 2012. godine, te da nigdje ne proizlazi da je apelantova odbrana ukazala da neposredno svjedočenje N.D. nije bilo moguće. Pored navedenog, ukazano je da odbrana nije iskoristila pravo pozivanja spomenutog svjedoka radi saslušanja na glavnom pretresu, te da stoga odlukom Apelacionog vijeća o neprihvatanju zapisnika iz istrage nije dovedeno u pitanje apelantovo pravo na odbranu.

24. Također, po mišljenju Vijeća, neosnovan je i apelantov prigovor da drugostepena presuda ne sadrži razloge o odlučnoj činjenici korištenja teškog ekonomskog stanja birača budući da je u paragrafu 33. drugostepene presude navedeno obrazloženje u vezi sa ekonomskom situacijom birača, te su nabrojani i objektivni dokazi koji potvrđuju odlučnu činjenicu a naročito izjave o zajedničkom domaćinstvu i ovjerene kućne liste svjedoka.

25. Dalje je navedeno da na osnovu iskaza svjedoka J.I., kao i uloženih materijalnih dokaza proizlazi da se apelant nalazio na kompenzacionoj listi Narodne stranke Radom za boljitak, te da je, u skladu s tim, apelant mogao biti izabran za Predstavnički dom Parlamenta FBiH, što je navedeni svjedok pojasnio, te je u tom smislu apelant i imao motiv da utječe na birače u BiH, kako je zaključilo Apelaciono vijeće. Nadalje je ukazano da su svjedoci detaljno u svojim iskazima opisali način na koji su dobili upute od N.D. kako da glasaju, te da je na listi koja im je data bilo zaokruženo apelantovo ime.

26. Također je ukazano da je svjedok M.LJ. detaljno pojasnio apelantove aktivnosti prije izbora, te je u svom iskazu, koji je reproduciran na pretresu pred Apelacionim vijećem, izjavio da je upravo prije izbora od komšije čuo da se dijeli 100 KM za glasanje i da se u vezi sa spomenutim javi u objekt „Prkos“. Navedeni svjedok je istakao da je prije izbora otišao u spomenuti objekt, te da je u tom objektu čuo kako apelant govori da će biti po glasu 100,00 KM. Spomenuti svjedok je izjavio da je povodom pitanja novca išao kod apelanta u objekt „Prkos“ i nakon izbora kojom prilikom je apelant naveo datum kada bi trebalo da dobije novac. Također je istakao da je apelant vodio Narodnu stranku Radom za boljitak u objektu „Prkos“ i da je „kod njega bilo ko će prikupljati glasove i ko će dijeliti pare“, te je pojasnio da je apelant trebalo da dobije novac „pa da podijeli pare onome ko je kupio glasove“.

27. Suprotno žalbenim navodima odbrane, u predmetnom postupku, po mišljenju Vijeća, utvrđena je odlučujuća apelantova uloga u vezi sa osiguranjem novca za glasanje, te njegovo djelovanje u toku predizborne kampanje, što je pravilno utvrđeno u pobijanoj presudi. Analizirajući iskaze svjedoka u svjetlu žalbenih navoda, konstatirano je da je u pobijanoj presudi zaključeno i da je upravo obećanje o davanju novca bilo odlučujuće da se glasači opredijele da daju svoj glas Narodnoj stranci Radom za boljitak i njenim kandidatima budući da su svi svjedoci naveli da su glasali po uputama zbog obećanog novca.

28. Istaknuto je da je odbrana apelantove aktivnosti osporavala, između ostalog, ističući da nijedan svjedok nije lično poznavao apelanta, niti je sa njim razgovarao, te da niko od svjedoka nije znao da je apelant preduzimao aktivnosti na prikupljanju glasova, kao i činjenicu da su se određene aktivnosti u vezi sa novcem, prema iskazima svjedoka, dešavale nakon izbora. Međutim, po mišljenju trećestepenog vijeća, nije relevantno da li su svjedoci lično poznavali apelanta prije izbora. Stoga, ono što je bitno u konkretnom slučaju a iz citiranih iskaza svjedoka jasno i proizlazi, jeste da su oni prije izbora znali o kome se radi iako apelanta nisu svi lično poznavali. Nadalje, većina svjedoka je opisivala apelantovu ulogu u vezi sa osiguranjem novca prije izbora, a pojedini svjedoci su imali i neposredni kontakt sa apelantom u tom periodu i od njega lično čuli obećanja u vezi sa novcem. Također, po mišljenju Vijeća, iskazi svjedoka nesumnjivo upućuju na to da su oni glasali za apelanta, te da su kontaktirali sa njim u vezi sa obećanim 100,00 KM i nakon izbora, što je pravilno utvrđeno i u pobijanoj presudi.

29. Trećestepeno vijeće je navelo da neprihvaćanje iskaza N.D. datog u istrazi ni na koji način nije utjecalo na tačnost i potpunost utvrđivanja činjeničnog stanja u predmetnom slučaju, budući da ono jasno proizlazi iz materijalnih dokaza i iskaza spomenutih svjedoka koje je Apelaciono vijeće pravilno ocijenilo i interpretiralo.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

30. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tač. a), b) i d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Također, smatra da su prekršena i njegova prava iz člana 14. st. 1, 2. i 3. tačka b) Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i prava iz člana 11. st. 1. i 2. i člana 12. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima. Ukazuje na proizvoljnu ocjenu dokaza, proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Navodi da ne postoji niti jedan dokaz koji ukazuje na apelantovo znanje o teškom materijalnom položaju lica navedenih u presudi, niti o njegovom htijenju ili pristanku da takav njihov materijalni položaj koristi. Dalje navodi da je u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjen procesni zakon kada je sud teret dokazivanja sa tužioca prebacio na optuženog, čime je povrijeđen i princip in dubio pro reo. Nadalje, ističe da mu u postupku nije dozvoljeno da kao dokaz koristi zapisnik o saslušanju N.D. u PU Cazin od 17. februara 2011. godine uz obrazloženje suda da je odbrana mogla pozvati N.D. kao svjedoka. Također, apelant ukazuje i na povredu principa jednakosti strana u postupku i povredu prava na obrazloženu presudu.

b) Odgovor na apelaciju

31. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je naveo da ostaje kod svojih stavova i mišljenja iznesenih u osporenim odlukama, te da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava na koja ukazuje u apelaciji.

32. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo navodi da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava na koja ukazuje u apelaciji.

V. Relevantni propisi

33. Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10), u tekstu koji se primjenjivao u vrijeme suđenja, u relevantnom dijelu glasi:

Saučiniteljstvo Član 29.

Ako više osoba, učestvovanjem u učinjenju krivičnog djela ili preduzimajući što drugo čime se na odlučujući način doprinosi učinjenju krivičnog djela, zajednički učine krivično djelo, svaka od njih kaznit će se kaznom propisanom za to krivično djelo.

Povreda slobode opredjeljenja birača Član 151.

(1) Ko silom, ozbiljnom prijetnjom, prinudom, podmićivanjem ili korištenjem njegovog teškog ekonomskog stanja ili na drugi protupravan način utiče na birača u Bosni i Hercegovini da na izborima za institucije Bosne i Hercegovine ili prilikom glasanja o opozivu ili na referendumu, glasa za ili protiv pojedine liste, pojedinog kandidata, odnosno da glasa za ili protiv opoziva, za ili protiv prijedloga o kome se odlučuje referendumom, ili da uopće ne glasa, kaznit će se novčanom kaznom i kaznom zatvora do tri godine.

34. Zakon o krivičnom postupku BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09 i 93/09), u tekstu koji se primjenjivao u vrijeme suđenja, u relevantnom dijelu glasi:

Član 273.

Izuzeci od neposrednog sprovođenja dokaza (1) Iskazi dati u istrazi dopušteni su kao dokaz na glavnom pretresu i mogu biti korišteni prilikom direktnog unakrsnog ispitivanja ili pobijanja iznesenih navoda ili u odgovoru na pobijanje, nakon čega se prilažu kao dokazni materijal. U ovom slučaju, osobi se može dati mogućnost da objasni ili pobije svoj prethodni iskaz. (2) Izuzetno od stava 1. ovog člana, zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu se po odluci sudije, odnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju ako su ispitane osobe umrle, duševno oboljele, ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred Sud nemoguć, ili je znatno otežan iz važnih uzroka.

(3) Ako se u toku glavnog pretresa optuženi koristi pravom da nije dužan iznijeti svoju odbranu ili odgovarati na postavljena pitanja, zapisnik o iskazu optuženog koji je dat u istrazi može se po odluci sudije ili predsjednika vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo ako je optuženi prilikom saslušanja u istrazi bio upozoren u skladu s članom 78. stav (2) tačka c) ovog zakona.

Član 280.

Vezanost presude za optužbu (1) Presuda se može odnositi samo na osobu koja je optužena i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici.

(2) Sud nije vezan za prijedloge tužioca u pogledu pravne ocjene djela.

Član 281.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.

Član 310.

Odluke po žalbi (1) Vijeće apelacionog odjeljenja može u sjednici vijeća odbaciti žalbu kao neblagovremenu ili kao nedopuštenu ili odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu ili preinačiti prvostepenu presudu, ili ukinuti presudu i održati pretres.

(2) O svim žalbama protiv iste presude vijeće apelacionog odjeljenja odlučuje jednom odlukom.

Član 313.

Odbijanje žalbe Vijeće apelacionog odjeljenja će presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu kad utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija žalbom.

Član 317. stav 1.

Pretres pred vijećem Apelacionog odjeljenja (1) Odredbe koje se odnose na glavni pretres u prvostepenom postupku shodno se primjenjuju i na pretres pred vijećem apelacionog odjeljenja.

VI. Dopustivost

35. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

36. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

37. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 K 005585 13 Kžž od 31. maja 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant i njegov branilac primili su 17. jula 2013. godine, a apelacija je podnesena 3. septembra 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

38. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

39. Apelant navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tač. a), b) i d) Evropske konvencije. Također, smatra da su prekršena i njegova prava iz člana 14. st. 1, 2. i 3. tačka b) Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i prava iz člana 11. st. 1. i 2. i člana 12. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima.

Pravo na pravično suđenje

40. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

41. Član 6. st. 1, 2. i 3. tač. a), b) i d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

a) da odmah, na jeziku koji razumije bude podrobno obaviješten o prirodi i razlogu optužbe protiv njega;

b) da mu se osiguraju vrijeme i uvjeti neophodni za pripremanje odbrane;

d) da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe.

42. Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te su, stoga, član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije primjenjivi. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je predmetni postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.

43. U odnosu na apelantove navode o proizvoljnoj ocjeni dokaza, o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

44. Zatim, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78, i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/05).

45. Također, Ustavni sud ukazuje na to da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Međutim, ova obaveza ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi, Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 303-A, stav 29). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

46. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku proveden dokazni postupak u kojem su izvedeni dokazi odbrane i optužbe. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće u drugostepenoj presudi u potpunosti opisalo proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenju zaključka o apelantovoj krivičnoj odgovornosti. Ovakve zaključke drugostepenog vijeća u cijelosti je prihvatilo i potvrdilo trećestepeno vijeće, dajući pri tome jasne razloge zbog čega je utvrdilo da su apelantovi žalbeni navodi neosnovani. Dakle, trećestepeno vijeće je utvrdilo da u predmetnom postupku nisu počinjene bitne povrede krivičnog postupka na koje je apelant ukazivao u svojoj žalbi. Ustavni sud ne može zaključiti da je dokazni postupak u predmetnom postupku proveden na apelantovu štetu, odnosno da su apelantu u tom dokaznom postupku bila uskraćena bilo kakva procesna prava. Pri tome Ustavni sud zapaža da je drugostepeno vijeće pred kojim je održan pretres dalo jasne razloge zbog kojih je odbilo apelantov prijedlog da se kao dokaz prihvati zapisnik o saslušanju N.D., koji je dat u istrazi, pozivajući se na odredbe člana 273. stav 2. ZKPBiH. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili da apelantova odbrana nije ukazala da neposredno svjedočenje N.D. u postupku nije bilo moguće, kao i da odbrana nije iskoristila pravo da pozove spomenutog svjedoka radi saslušanja na glavnom pretresu. Također, Ustavni sud zapaža da je drugostepeno vijeće u izreci drugostepene presude preciziralo činjenični opis radnji apelanta kao saizvršioca počinjenog krivičnog djela u dijelu koji se odnosi na okolnosti davanja koverti biračima. Međutim, navedenim preciziranjem nije došlo do narušavanja identiteta optužnice i presude za šta su redovni sudovi u osporenim presudama dali jasno i precizno obrazloženje koje ne ukazuje na bilo kakvu proizvoljnost. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su, suprotno navodima apelacije, redovni sudovi u osporenim odlukama dali obrazloženje u pogledu apelantovog korištenja teškog ekonomskog stanja birača na koju okolnost su izvedeni i objektivni dokazi, a dana obrazloženja u tom dijelu, imajući u vidu okolnosti apelantovog slučaja, ne doimaju se proizvoljnim.

47. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je apelant u toku cijelog postupka imao branitelja, dakle, stručnu pravnu pomoć, te da je imao i da je koristio sve raspoložive pravne lijekove. Apelant je u toku postupka imao mogućnost da svoje argumente suprotstavi argumentima optužbe. Stoga, Ustavni sud ne može zaključiti da je apelant i u jednom dijelu postupka doveden u neravnopravan položaj u odnosu na Tužilaštvo, kao i da je povrijeđeno pravo na jednakost strana u postupku na apelantovu štetu. Prema tome, uzimajući u obzir predmetni krivični postupak u cjelini, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju prilikom utvrđivanja apelantove krivičnopravne odgovornosti apelantu nisu bile uskraćene bilo kakve procesne garancije, što bi dovelo do kršenja prava na pravično suđenje u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naposljetku, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom donošenja svojih odluka primijenili relevantne zakonske odredbe, a u osporenim presudama se navode svi jasni i razumljivi razlozi na kojima su zasnovane. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantovim navodima o pogrešnoj ocjeni dokaza i, u vezi s tim, pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, kao i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava nije dovedeno u pitanje poštivanje garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi izneseni u tom pravcu potpuno neosnovani.

48. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da navedena odredba propisuje da će svako ko je optužen za krivično djelo biti smatran nevinim dok se njegova krivica ne dokaže u skladu sa zakonom, odnosno pravosnažnom presudom. Također, sumnju u pogledu činjenica koje čine obilježja krivičnog djela sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog. Prema praksi Evropskog suda, presumpcija nevinosti znači da optuženi nema obavezu da se brani, mada ima pravo na odbranu, nije dužan dokazivati svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu, ni u njegovu nevinost. Dakle, princip in dubio pro reo predstavlja jedno od temeljnih načela krivičnog procesnog prava pored pretpostavke nevinosti. Ono znači da, u slučaju sumnje, treba presuditi u korist okrivljenog. Kada se sud, u pogledu pitanja da li određena činjenica koja ide na štetu okrivljenom postoji, nađe u sumnji, mora uzeti da ona nije dokazana i, dodatno, u slučaju sumnje u pogledu činjenica koje okrivljenom idu u korist, a ne mogu se sa izvjesnošću utvrditi, mora se uzeti da su utvrđene. Ovim pravilom se uzima kao dokazano ono što nije dokazano. Ukoliko nakon provedenog krivičnog postupka ostane u sumnji u pogledu krivične odgovornosti optuženog, sud mora donijeti oslobađajuću presudu.

49. Dakle, u utvrđivanju krivične odgovornosti optuženog sud mora primijeniti princip in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A broj 146, stav 77). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su ovi osnovni principi ustanovljeni i razrađeni u odredbama ZKPBiH koji je primijenjen u konkretnom slučaju i podrazumijeva obavezu suda da u obrazloženju presude ocijeni svaki dokaz pojedinačno, da ih dovede u međusobnu vezu i izvrši ocjenu dokaza u njihovoj ukupnosti, izvodeći zaključak o dokazanosti ili nedokazanosti neke činjenice. Dovodeći navedeno u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Apelaciono vijeće, nakon održavanja pretresa pred tim sudom, za svaki izvedeni dokaz dalo jasno obrazloženje, te da je odluku o apelantovoj odgovornosti donijelo nakon dovođenja svih dokaza u međusobnu vezu. Ustavni sud nadalje zapaža da je apelantove navode u tom pogledu ispitao i žalbeni sud i dao razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne krivičnopravne stvari, zbog čega Ustavni sud smatra da ocjena dokaza u konkretnom slučaju ni na koji način ne ostavlja utisak proizvoljnosti ili nelogičnosti, niti da je sud bio u sumnji u pogledu bilo kojeg dokaza u korist ili na apelantovu štetu. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršen princip presumpcije nevinosti, kao ni princip in dubio pro reo, zbog čega su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije.

50. Nadalje, u odnosu na apelantove navode o povredi prava iz člana 6. stav 3. tačka a) Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da navedena odredba optuženom garantira pravo da bude informiran ne samo o razlozima optužbe, tj. o djelima za koja se tvrdi da je počinio i na kojima se zasniva optužba, već i detaljno o zakonskom osnovu tih djela (vidi, Evropski sud, Pelissier i Sassi protiv Francuske, broj 254444/94, stav 51, EKLJP 1999-II). Područje primjene člana 6. stav 3.a) Evropske konvencije mora se naročito procijeniti u svjetlu općeg prava na pravičnu raspravu, koja se jamči stavom 1. člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Colozza protiv Italije, 12. februar 1985. godine, Serija A broj 89, str. 14, stav 26). Evropski sud smatra da u krivičnim predmetima pružanje pune detaljne informacije optuženom koja se tiče optužbi protiv njega i, sljedstveno tome, pravnog osnova koji sud može da ima u vidu predstavlja osnovni preduvjet kojim se osigurava pravičan sudski postupak. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud u konkretnom slučaju ne može zaključiti da apelant nije blagovremeno upoznat sa materijalnim i pravnim osnovom optužbe koja je podignuta protiv njega. Na drugačiji zaključak ne može utjecati ni okolnost da je drugostepeno vijeće preciziralo činjenični opis radnji apelanta kao saizvršioca, čime, kako je navedeno u obrazloženju osporenih odluka, a u kojem stavu Ustavni sud nije uočio elemente proizvoljnosti, nije došlo do narušavanja identiteta optužnice i presude, pa je evidentno da je apelant, u skladu sa standardom člana 6. stav 3. tačka a) Evropske konvencije, bio „podrobno obaviješten o prirodi i razlogu optužbe protiv njega“. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi i u ovom dijelu neosnovani.

51. Nadalje, u odnosu na apelantove navode o povredi prava iz člana 6. stav 3. tačka b) Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da ova odredba propisuje pravo na dovoljno vrijeme i mogućnost za pripremu odbrane. Stajalište Evropskog suda je da se ne radi samo o pravima optuženog već i pravima branioca, tako da se kod ocjene da li ima povrede ocjenjuje pozicija obojice. U presudi Gregačević protiv Hrvatske (vidi, Evropski sud, presuda od 10. jula 2012. godine, tačka 53) u kojoj je ispitivao kršenje ovog standarda u kontekstu tvrdnji podnositelja da nije imao dovoljno vremena za pripremu odbrane u vezi sa dokazima koji su dostavljeni na završnom ročištu (dokumentacije koju je dostavila policija i pismeno očitovanje računovodstvenog vještaka), Evropski sud je naveo da krivični predmet koji se može smatrati složenim traži od domaćih sudova da posebnu pažnju obrate na to da odbrana ima pravo saznati sve dokaze izvedene tokom suđenja. Odbrana mora imati na raspolaganju dovoljno vremena da pripremi svoj odgovor, te mora imati mogućnost da djelotvorno izloži sudu sve mjerodavne argumente i da time utječe na ishod postupka. U konkretnom slučaju, uzimajući u obzir cjelokupan predmetni krivični postupak, Ustavni sud ne može zaključiti da apelantovoj odbrani nije dato dovoljno vremena za proučavanje dokumenata i pripremu, čime je zadovoljen zahtjev propisan odredbom člana 6. stav 3. tačka b) Evropske konvencije, pa su i apelantovi navodi u pogledu navedenog neosnovani.

52. U odnosu na apelantove navode o kršenju proceduralnih garancija iz člana 6. stav 3. tačka

d) Evropske konvencije (pravo na ispitivanje svjedoka), Ustavni sud ukazuje da je ovo pravo tijesno povezano sa pravom na jednakost strana u postupku. Opće načelo je da optuženim licima mora biti dopušteno da pozivaju i ispituju bilo kojeg svjedoka čije svjedočenje smatraju relevantnim za svoj predmet. Također, moraju biti u mogućnosti da ispitaju svakog svjedoka kojeg pozove ili na čije svjedočenje se oslanja tužilac. Procedura pozivanja i saslušanja svjedoka mora biti ista za optužbu kao i za odbranu i pri tome se zahtijeva jednakost sredstava. Svi dokazi na koje se oslanja optužnica treba da budu izvedeni u prisustvu optuženog na javnoj raspravi sa mogućnošću iznošenja kontraargumenata (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A broj 146, stav 78). U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je u okviru člana 6. stav 1. Evropske konvencije utvrdio da je apelant u predmetnom postupku bio u ravnopravnom položaju sa Tužilaštvom. Apelantu je bilo omogućeno da predlaže i ispituje svjedoke a u diskreciji suda je bilo da apelantovoj odbrani uskrati izvođenje pojedinog dokaza, pozivajući se pri tome na relevantne odredbe ZKPBiH. U vezi s tim, Ustavni sud ponovo zapaža da je Sud BiH u osporenim odlukama jasno obrazložio, uz pozivanje na relevantne odredbe člana 273. stav 2. ZKPBiH, zašto je odbio prijedlog odbrane da se kao dokaz prihvati zapisnik o saslušanju N.D. koji je tokom istrage dao u PU Cazin. Time je u potpunosti ispoštovan standard člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije koji zahtijeva samo da sud navede razloge zbog kojih je odlučio da ne provede predložene dokaze koje je optuženi izričito zahtijevao (vidi, Evropski sud, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, Serija A broj 235, tačka 34). Također, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost da u toku cijelog postupka svoje argumente suprotstavi argumentima optužbe. Prema tome, kao što je već Ustavni sud naveo, odluka o apelantovoj krivičnoj odgovornosti je donesena na osnovu dokaza koji su izvedeni na glavnom pretresu u prisustvu apelanta i njegovog branitelja. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi i u ovom dijelu neosnovani.

53. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama redovnih sudova nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tač. a), b) i d) Evropske konvencije.

Ostali navodi

54. Imajući u vidu navedene zaključke u pogledu prava na pravično suđenje iz člana 6. st. 1, 2. i 3. tač. a), b) i d) Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da je bespredmetno posebno razmatrati apelantove navode koji se odnose na kršenje prava iz člana 14. st. 1, 2. i 3.b) Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, budući da suština garancija iz predmetnih odredaba u cijelosti korespondira sa garancijama koje pruža odredba člana 6. st. 1, 2. i 3. tač. a), b) i d) Evropske konvencije, što je Ustavni sud već razmatrao u ovoj odluci. Pri tome Ustavni sud ukazuje, pozivajući se na svoju dosadašnju praksu, da Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima nije sadržana u Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine zbog čega, u odnosu na prava iz navedene deklaracije, Ustavni sud ne može pružiti ustavnu zaštitu.

VIII. Zaključak

55. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tač. a), b) i d) Evropske konvencije kada su redovni sudovi u krivičnom postupku koji je vođen protiv apelanta utvrdili sve relevantne činjenice, brižljivo ocijenivši svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno i iz kojih je nesumnjivo proistekao zaključak o apelantovoj krivičnopravnoj odgovornosti, kao i da nije povrijeđen princip in dubio pro reo, te kada su apelantu omogućene proceduralne garancije iz člana 6. stav 3. tač. a), b) i d) Evropske konvencije.

56. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

57. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3751/13 (H.S.) | Sudska praksa | Aktio