Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4707/13 (A. T.)
Odluka donesena 26. 10. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Ratni zločin
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Dokazni postupak
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Ispravka krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na bosanskom jeziku, koji je proglasio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu odlukom br. 101/03 od 24. januara 2003. godine, objavljenog u "Službenom glasniku BiH", broj 3/03
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4707/13
Apelacija
Odluka o meritumu
26. 10. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4707/13 rješavajući apelaciju Albine Terzić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1). i (3). Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 26. oktobra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Albine Terzić podnesena protiv Presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 005665 13 Krž 2 od 5. jula 2013. godine i S1 1 K 005665 11 Krl od 19. oktobra 2012.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Albina Terzić (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupaju Almin i Sanela Dautbegović, advokati iz Zenice, podnijela je 15. novembra 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 005665 13 Krž 2 od 5. jula 2013. godine i S1 1 K 005665 11 Kri od 19. oktobra 2012. godine. Apelantica je također 11. aprila 2014. godine podnijela zahtjev kojim je zatražila da Ustavni sud donese privremenu mjeru „kojom bi se odložilo izvršenje Presude Suda BiH broj S1 1K 005665 13 Krž 2 od 5. jula 2013. godine do donošenja konačne odluke Ustavnog suda“.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je odlukom broj AP 4707/13 od 17. septembra 2014. godine odbio apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva BiH (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 20. juna 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. Sud BiH je odgovor na apelaciju dostavio 27. juna 2016. godine, a Tužilaštvo 24. juna 2016. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Suda BiH broj S1 1K 005665 11 Kri 2 od 19. oktobra 2012. godine apelantica je osuđena na pet godina zatvora zbog krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tačka c) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH). U toku dokaznog krivičnog postupka Sud BiH je utvrdio da je apelantica za vrijeme oružanog sukoba u BiH, kršeći pravila međunarodnog prava, nečovječno postupala sa zatvorenicima i učestvovala u nečovječnom postupanju prema njima.
7. Sud BiH je proveo dokazni postupak koji je obuhvatio veliki broj dokaza Tužilaštva i odbrane. Sud je pošao od toga da je radnjama izvršenja apelantica povrijedila kako relevantni krivični zakon Bosne i Hercegovine tako i pravila međunarodnog prava. S tim u vezi nije prihvaćena teza odbrane da se radilo o ratnim zarobljenicima, te da je njihovo zatvaranje bilo opravdano vojnim potrebama. Naime, na osnovu saglasnih iskaza većeg broja svjedoka, za vrijeme oružanog sukoba u BiH na području općine Odžak 8. maja 1992. godine, nakon što nisu uspjeli pregovori između Kriznog štaba Novog Grada (općina Odžak) u kojem je pretežno naseljeno stanovništvo srpske nacionalnosti i Kriznog štaba Odžaka, rečeno je da na jednom unaprijed određenom mjestu, u prisustvu pripadnika HVO-a, na izlazu iz grada, mještani Novog Grada predaju naoružanje, što su i učinili, nakon čega im je bilo obećano da će biti sprovedeni na teritoriju pod kontrolom srpske vojske. Međutim, nakon toga stanovništvo je razdvojeno, te su muškarci kamionima, a žene i djeca autobusima prevezeni i smješteni u prostorije osnovne škole u Odžaku, i to muškarci u salu osnovne škole (bilo ih je oko 700), a žene i djeca su nakon što su par dana proveli u učionicama škole smješteni u lokalnim kućama. Dakle, ove osobe su bile izvan borbenog konteksta, slijedom čega se radilo o zaštićenoj kategoriji koja uživa zaštitu po odredbama zajedničkog člana 3. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata iz 1949. godine. Prema ovom međunarodno pravnom aktu kršenje mora biti počinjeno u vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije. Kršenja pravila međunarodnog prava, a optužnica stavlja u vremenski kontekst od godine pa do sredine jula iste godine u kom periodu se odvijao oružani sukob u Bosni i Hercegovini. Djelo počinioca mora biti povezano s ratom, oružanim sukobom ili okupacijom (alibi optužene) i u tom smislu je odlučna činjenica njezinog statusa u vrijeme počinjenja krivičnog djela, odnosno u vrijeme predmetnog oružanog sukoba, tj. pripadnost optužene formaciji vojne policije. S tim u vezi, kako je Sud utvrdio, materijalni dokazi T-17 i T-18 potvrđuju da je optužena u periodu od 17. aprila 1992. do 23. aprila 1993. godine prema vojnoj evidenciji Odjela za odbranu Odžak bila pripadnik 102. brigade Odžak, a što i optužena u iskazu pred Okružnim tužilaštvom u Doboju (dokaz T-75) potvrđuje. Kada je riječ o elementu da počinilac mora narediti ili počiniti krivično djelo, Sud BiH je njega elaborirao u osvrtu na svaku pojedinačnu tačku osuđujućeg dijela presude, prevashodno identificiranjem relevantnih dokaza, navođenjem njihovog sadržaja, dovođenjem u pojedinačnu i međusobnu vezu, te konačno njihovom kritičkom ocjenom.
8. Kako slijedi iz prvostepene presude, tačkom 1. apelantica je proglašena krivom da je nečovječno postupala prema civilima srpske nacionalnosti Mili Šišljagiću i Stanku Rakiću koje je, sa još jednim pripadnikom HVO-a, izvela iz fiskulturne sale u hodnik škole, nakon čega ih je u prisustvu tog pripadnika HVO-a udarala policijskom palicom po ramenima i glavi, kojom prilikom je Mile Šišljagić od optužene zadobio četiri udarca. Tačkom 2. apelantica je proglašena krivom da je nečovječno postupala prema zatvoreniku pod pseudonimom „AB 1”, ponižavajući ga tako što mu je prolazeći pored njega u momentu kada se upisivao u spisak zatvorenika uputila riječi: “lmaš lijep rukopis, ali si spor”, nakon čega ga je ošamarila. Tačkom 3 apelantica je proglašena krivom da je nečovječno postupala prema zatvorenicima vodeći sa sobom psa tako što je psa huškala na njih i prijetila da će ga pustiti ukoliko ne budu poslušni, a u drugim prilikama ih tjerala da se postroje jedan iza drugog, stave jedan drugom ruke na ramena i po više sati pjevaju razne pjesme, pa su neki od zatvorenika, usljed iscrpljenosti padali u nesvijest. Tačkom 4. osuđujućeg dijela presude apelantica je proglašena krivom da je, skupa s drugim pripadnicima HVO-a, nečovječno postupala prema nezakonito zatvorenim civilima srpske nacionalnosti koje su podvrgli naročito uvredljivom i ponižavajućem postupanju tako što su organizirali simulaciju „logorske svadbe” i tom prilikom su kao mladu odabrali jednu od zatvorenica, a kao mladoženju zatvorenika Dragomira Nedića, pri čemu su im se smijali i rugali, te im na taj način vrijeđali lično dostojanstvo. I konačno, tačkom 5. osuđujućeg dijela presude apelantica je proglašena krivom da je, skupa s drugim pripadnicima HVO-a, posjećivala zatočenički objekat koji je bio formiran u tvornici „Strolit” u Odžaku, a u kojem su nezakonito bili zatvoreni civili srpske nacionalnosti, te da je učestvovala u nečovječnom postupanju na način da je tukla nogama u stomak i po drugim dijelovima tijela, i to Jovu Lukića, zajedno s još jednom neidentificiranom pripadnicom HVO-a.
9. Sud BiH je našao da su se u postupanju optužene stekla sva bitna obilježja krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tačka c) KZBiH u vezi sa čl. 29. i 180. KZBiH, za koje djelo ju je i proglasio krivom. U pogledu primjene materijalnog zakona i pravne kvalifikacije djela, imajući u vidu načela propisana članovima 3. i 4. KZBiH, Sud je u konkretnom slučaju primijenio KZBiH, te utvrdio da je optužena navedenim radnjama počinila krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tačka c) KZBiH na način kako je to propisano navedenim zakonom. U vezi s primjenom materijalnog zakona u ovom predmetu, za Sud su relevantna dva zakonska načela: načelo zakonitosti prema kojem nikome ne može biti izrečena kazna ili druga krivičnopravna sankcija za djelo koje, prije nego što je učinjeno, nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom propisano kao krivično djelo i za koje zakonom nije bila propisana kazna (član 3. KZBiH) i načelo vremenskog važenja krivičnog zakona prema kojem se na učinioca krivičnog djela primjenjuje zakon koji je bio na snazi u vrijeme učinjenja krivičnog djela, a ako se poslije učinjenja krivičnog djela, jednom ili više puta izmijenio zakon, primijenit će se zakon koji je blaži za učinioca (član 4. KZBiH). Načelo zakonitosti je također propisano članom 7. stav 1. Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama (Evropska konvencija) i članom 15. stav 1. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (MPGPP).
10. Konačno, Sud BiH je utvrdio da je izrečena kazna zatvora u trajanju od pet godina adekvatna ocjeni olakšavajućih okolnosti na strani apelantice koje je Sud, u njihovoj ukupnosti, cijenio naročito olakšavajućim, a koje se ogledaju u činjenici da je predmetno djelo izvršila kao mlada osoba (u vrijeme izvršenja krivičnog djela je bila mlađa punoljetna osoba), da ranije nije osuđivana, kao i njezino korektno držanje pred Sudom, zatim da posljedice njezinog postupanja nisu toliko teške niti dalekosežne prirode kako je to slučaj s težim djelima ratnog zločina, dok otežavajuće okolnosti na strani apelantice Sud nije našao. Sud BiH je, stoga, utvrdio da će se izrečenom kaznom ostvariti uvjeti kako specijalne tako i generalne prevencije.
11. Tužilaštvo BiH uložilo je žalbu protiv prvostepene presude, i to zbog odluke o krivično-pravnoj sankciji s prijedlogom da Apelaciono vijeće preinači prvostepenu presudu u pogledu odluke o kazni.
12. Apelanticin branilac je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 279. stav 1. tač. i) i k) i stav 2, povrede krivičnog zakona iz člana 298. stav 1. tač. a) i d), pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja iz člana 229. stav 1. sve ZKPBiH s prijedlogom da Apelaciono vijeće žalbu usvoji, presudu preinači i apelanticu oslobodi optužbe ili da ovu žalbu djelimično uvaži, presudu ukine i odredi održavanje pretresa pred Apelacionim vijećem.
13. Presudom Apelacionog vijeća Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) broj S1 1K 00566 Ei 13 Krž 2 od 5. jula 2013. godine odbijena je kao neosnovana žalba Tužilaštva BiH izjavljena na prvostepenu presudu, dok je žalba apelanticinog branioca djelimično uvažena, pa je prvostepena presuda preinačena u pogledu primjene krivičnog zakona i odluke o kazni. Naime, radnje opisane u tač. 1, 4. i 5. izreke prvostepene presude, za koje je apelantica proglašena krivom, pravno kvalificira kao krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZSFRJ) koji je preuzet na osnovu Zakona o primjeni Krivičnog zakona Republike Bosne i Hercegovine i Krivičnog zakona SFRJ, u vezi sa članom 22. (saizvršilaštvo). Nadalje, u odnosu na tač. 2. i 3. izreke prvostepene presude za koje je apelantica proglašena krivom pravno kvalificira kao krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZSFRJ u pogledu odluke o kazni na način da se primjenom gore navedenih odredbi i primjenom čl. 33, 38, 41, 42. i 43. Krivičnog zakona SFRJ za navedeno krivično djelo osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od tri godine.
14. Kako navodi Apelaciono vijeće, odbrana se u pogledu osuđujućih tačaka presude pozvala na povredu krivičnog postupka iz člana 297. stav 2. ZKPBiH, smatrajući da je tom povredom došlo do pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Apelaciono vijeće je pažljivo analiziralo pobijanu presudu i našlo da nije učinjena nijedna povreda odredaba krivičnog postupka na koju ukazuje odbrana. Metode analize dokaza kojima se presuda služi u punom su skladu sa odredbama procesnog zakona koji uređuje ovu materiju, odnosno zakona o krivičnom postupku, dakle navode se iskazi svjedoka onako kako su svjedoci dali svoje iskaze na pretresu, ocjenjujući ih i po sadržaju i po vjerodostojnosti, pa su otuda navodi žalbe, prema ocjeni Suda, da izostaje ocjena pojedinih iskaza koji bi, prema mišljenju odbrane, da su uzeti u obzir doveli do drugačije odluke Suda potpuno neosnovani.
15. U vezi s tačkom 1. osuđujućeg dijela presude, branilac iznosi fragmente iskaza svjedoka koji su svjedočili na glavnom pretresu pobijajući vjerodostojnost njihovih iskaza. Međutim, Apelaciono vijeće nalazi da je prvostepeni sud na osnovu provedenih dokaza van razumne sumnje utvrdio da je apelantica počinila krivično djelo na način kako je to i opisano u njezinoj izreci, pa se žalbeni navodi odbrane ne mogu prihvatiti. Naime, cijeneći iskaze saslušanih svjedoka Mila Šišljagića, Mihajla Kureševića, Radojice Rakića, Đoke Rakića, te pročitanog iskaza svjedoka Miloša Šišljagića, prvostepeno vijeće je, kako navodi Sud, nesumnjivo utvrdilo da je apelantica počinila spomenute inkriminirane radnje. Iskazi svjedoka su saglasni i uvjerljivi i ne ostavljaju mogućnost ni najmanje sumnje u apelanticino postupanje prema zatočenicima, a tvrdnje iznesene u žalbi odbrane zaključku prvostepenog suda ne oduzimaju potrebnu argumentaciju.
16. Odbrana smatra da radnje za koje je optužena proglašena krivom u tački 2. pobijane presude ne sadrže ni minimum težine da bi se kao takve mogle ocijeniti kao nečovječno postupanje u okvirima značenja obilježja krivičnog djela iz ove tačke presude. Međutim, kako navodi Sud, dokazi na kojima je prvostepeno vijeće zasnovalo odluku u vezi s tačkom dva su navedeni u paragrafu 147. pobijane presude. U pogledu činjeničnih zaključaka u vezi s tačkom 3. branilac u žalbi ističe da u izreci presude, između ostalog, stoji da je optužena „huškala psa na zatvorenike“. Prema navodima odbrane, presuda ne sadrži razloge u pogledu ove činjenice, te počinjena navodna povreda člana 297. stav 1. tačka k) ZKP BiH. Analizirajući iskaze svjedoka koji su svjedočili na okolnosti iz tačke 3. pobijane presude, a to su: Mihajlo Kurešević, Rakić Radojić, Vlado Dervenić, „AB 1“, „AB 3“, Nikola Tatić, Drago Ninković i Miro Pavić, Apelaciono vijeće zaključuje da prvostepena presuda sadrži detalje relevantnih dijelova iskaza spomenutih svjedoka. U tački 4. pobijane presude apelantica je proglašena krivom na način da je skupa s drugim pripadnicima HVO-a nečovječno postupala prema nezakonito zatvorenim civilima, a na okolnosti iz tačke 5. pobijane presude u kojoj su opisane inkriminirane radnje optužene usmjerene prema dvojici civila, svjedočili su svjedoci Vasilije Jeremić i Jovo Lukić. Analizirajući iskaze pomenutih svjedoka, kao i pobijanu presudu kroz istaknute žalbene prigovore, Apelaciono vijeće je zaključilo da pobijana presuda sadrži sasvim jasnu i detaljnu analizu svakog pojedinačnog svjedoka, dovodeći ih u međusobnu vezu, te daje razloge zašto poklanja vjeru njihovim iskazima.
17. U pogledu povrede krivičnog zakona, odbrana smatra da se osobe koje su navedene u prvostepenoj presudi nisu mogle okarakterizirati kao civili, već kao ratni zarobljenici. U žalbi se ističe da presuda nije mogla prihvatiti navode iz optužnice u kojoj se navodi da se radi o civilima, te da iz dokaza jasno proizlazi da se radi o ratnim zarobljenicima, u kom slučaju je prvostepeno vijeće, prema mišljenju odbrane, moralo donijeti oslobađajuću presudu. Odbrana smatra da je prihvaćanjem neosnovane optužbe počinjena povreda krivičnog zakona iz člana 298. stav 1. tačka
d) ZKPBiH, čime je po mišljenju odbrane neopravdano odbijena primjena Ženevske konvencije o postupanju s ratnim zarobljenicima.
18. Apelaciono vijeće zaključuje da je osnovan prigovor odbrane koji se odnosi na primjenu krivičnog zakona, te je iz tog razloga preinačilo prvostepenu presudu u tom dijelu na način da je radnje za koje je apelantica proglašena krivom kvalificiralo kao ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. u vezi sa članom 22. KZSFRJ za tač. 1, 4.i 5. pobijane presude. Prilikom razmatranja koji će se zakon primjeniti na učinioca krivičnog djela polazi se od načela vremenskog važenja zakona propisanog članom 4. KZBiH koji kaže da će se na učinioca krivičnog djela primjeniti zakon koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja krivičnog djela, te ukoliko se poslije učinjenja krivičnog djela, zakon jednom ili više puta izmijeni, primijenit će se zakon koji je blaži za učinioca. Nadalje, treba imati u vidu i načelo zakonitosti iz člana 3. KZBiH koji predviđa da se krivična djela i krivične sankcije propisuju samo zakonom. Navede odredbe su u potpunosti u skladu sa odredbama člana 7. stav 1. Evropske konvencije i člana 15. MPGPP, kao i člana 24. Rimskog statuta Stalnog međunarodnog suda.
19. U pobijanoj presudi, Apelaciono vijeće je prije svega utvrđivalo apelanticin status u inkriminirano vrijeme, te je s tim u vezi pravilno zaključeno da je za utvrđivanje povezanosti radnji optužene sa oružanim sukobom kao bitan elemenat krivičnog djela odlučna činjenica njezin status u vrijeme počinjenja krivičnog djela. Vijeće je na osnovu prezentiranih dokaza pravilno utvrdilo da je optužena u vrijeme izvršenja krivičnog djela bila pripadnik formacije Vojne policije 102. brigade Odžak, na što ukazuju materijalni dokazi. Također, na osnovu provedenih dokaza, kako navodi Apelaciono vijeće, prvostepeno vijeće je pravilno zaključilo da je apelantica ta koju su svjedoci identificirali kao osobu koja je učestvovala u inkriminiranom postupanju prema civilima.
20. Kako zaključuje Apelaciono vijeće, neosnovana je žalba Tužilaštva BiH koja se odnosi na postojanje osobito olakšavajućih okolnosti, te je zaključak Apelacionog vijeća da je u pobijanoj presudi pravilno utvrđeno da na strani apelantice postoje olakšavajuće okolnosti, odnosno osobito olakšavajuće okolnosti, te da nisu nađene otežavajuće okolnosti, te je s tim u vezi pravilno izrečena kazna ispod zakonskog minimuma.
21. S tim u vezi, Apelaciono vijeće je preinačilo prvostepenu presudu i u pogledu kazne. Naime, s obzirom da je Apelaciono vijeće preinačilo prvostepenu presudu na način da je u konkretnom slučaju za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva primijenilo KZSFRJ, za koje djelo je prema ovom zakonu predviđen zakonski minimum kazna zatvora u trajanju od pet godina, a pošto su se, i prema ocjeni Apelacionog vijeća, kao i prvostepenog vijeća, na strani optužene našle osobito olakšavajuće okolnosti, to je Apelaciono vijeće izreklo kaznu zatvora ispod zakonskog minimuma u skladu sa članom 43. stav 1. tačka 1. KZSFRJ i to u trajanju od 3 (tri) godine. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
22. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
23. Apelantica navodi da je Sud proizvoljno i diskriminacijski primijenio materijalno pravo na apelanticinu štetu, prihvaćajući u optužnici opredijeljeni pravni status oštećenih kao civila, odnosno pitanja koja se tiču pravnog statusa žrtava. Pobijanom presudom se pogrešno prihvaća pravilnim zaključak prvostepenog suda da sve oštećene osobe uživaju zaštitu u skladu sa odredbama člana 3. Ženevske konvencije, odnosno da svi oštećeni poimence uživaju zaštitu kao „civili“. Nasuprot tome, apelantica smatra da te osobe nisu mogle biti ocijenjene kao zaštićeno „civilno stanovništvo“, nego isključivo i samo kao „ratni zarobljenici“. Apelantica naglašava da eklatantan primjer pogrešne primjene KZSFRJ, a time i člana 3. stav 1. Ženevske konvencije prepoznaje u slučaju posebno izdvojene tačke 5. izreke presude, a u vezi sa slučajem Jove Lukića i Vasilija Jeremića. Optužba je i za ove dvije osobe tvrdila, a nižestepeni sudovi prihvatili, da uživaju zaštitu člana 3. stav 1. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata, tj. da su i oni „civili“, pri čemu su odbijene apelanticine tvrdnje da se u njihovom slučaju radi o „ratnim zarobljenicima“, te da su ove osobe bile naoružane i u borbenom dejstvu, što je apelantica morala znati. Jedini pravilan zaključak koji je drugostepeni sud mogao izvesti jeste da su Jovo Lukić i Vasilije Jeremić kao pripadnici JNA zarobljeni u vrijeme dok su obavljali borbeni zadatak čuvanja straže na liniji razdvajanja između zaraćenih strana, i to kao vojni pripadnici jedne strane u oružanom sukobu, te da se stoga radi o „ratnim zarobljenicima“. Kako je optužba ostala pri neosnovanoj činjeničnoj tvrdnji da se u konkretnom slučaju radi o „civilima srpske nacionalnosti“ koji to po dokazima očigledno nisu bili, nego je njihov pravni status „ratni zarobljenici”, to onda Sud presudom po zakonu i nije ovlašten da mijenja prethodnu relevantnu činjeničnu tvrdnju o statusu žrtve iz civila u ratne zarobljenike jer bi to značilo bitnu promjenu objektivnog relevantnog činjeničnog dijela optužnice, a samim tim i povredu objektivnog identiteta optužbe, čime bi Sud izašao iz zakonom dopuštenih okvira i preuzeo ulogu tužioca za potpuno drugo krivično djelo. Time je, kako navodi apelantica, osporenom presudom počinjena povreda odredbe člana 298. stav 1. d). ZKPBiH, prihvaćanjem blanketnog propisa iz Ženevske konvencije, pri čemu je neopravdano odbijena primjena Ženevske konvencije o postupanju s ratnim zarobljenicima. Pobijana presuda nalazi pravilnim zaključak prvostepenog vijeća, a u vezi s tač. 1-4. izreke presude, da su i poimenice određene osobe u ovim tačkama imale pravni status „civila“, te da su za vrijeme njihovog zatočenja uživale zaštitu po članu 3. stav 1. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata.
24. Apelantica smatra da je Sud proizvoljno i diskriminacijski primijenio član 22. KZSFRJ na apelanticinu štetu jer su nižestepeni sudovi radnje opisane u tač. 4. i 5. presude potpuno arbitrarno pravno okarakterizirali kao saizvršilačke, te tako pogrešno primijenili odredbu člana 22. KZSFRJ. Nije izvršena savjesna i brižljiva ocjena ovog iskaza pojedinačno i u međusobnoj vezi sa ostalim dokazima optužbe, a u slučaju sumnje u pogledu postojanja neke od relevantnih činjenica da se to relevantno činjenično pitanje riješi na povoljniji način za apelanticu.
25. Iz radnji izvršenja za koje je apelantica proglašena krivom pod tač. 2. i 3. izreke presude ne proizlazi obilježje krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništa iz člana 142. stav 1. KZSFRJ. Kako se pobijana presuda u vezi sa ovom tačkom u suštini zasniva na dokazu na kojem se po prethodnoj odredbi zakona ne može zasnivati to je onda počinjena i bitna povreda krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. i) ZKPBiH. Sud je u drugostepenoj presudi izvršio paušalnu i arbitrarnu ocjenu izvedenih dokaza na apelanticinu štetu.
26. Apelaciono vijeće prihvaća pravilnom ocjenu izvedenih dokaza od strane prvostepenog suda, a koji se odnose na utvrđivanje istinitosti apelanticinog alibija, ne dajući za to razložno obrazloženje. Dakle, apelantica smatra da je ubijeđenost Suda u apelanticinu krivicu u domenu “mogućnosti” da je ona bila u kritično vrijeme na kritičnom mjestu i tako počinila predmetno krivično djelo. Sud se zapravo nije uvjerio van razumne sumnje ni u opciju da je apelantica počinila radnje po povratku iz Odžaka, niti da ih je počinila za vrijeme boravka u Kutjevu, tako što je povremeno dolazila u Odžak. Nasuprot tome, Sud je u obrazloženju prihvatio kao moguću i jednu i drugu opciju, što je za apelanticu potpuno nelogično i kontradiktorno, a i nedopustivo, i to iz više razloga.
27. Na sve, u ovoj apelaciji navedene, povrede zakona, pogrešnu primjenu materijalnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, pogrešnu ocjenu izvedenih dokaza koje su počinjene već od strane prvostepenog suda, apelantica je konkretno i detaljno ukazivala u svojoj žalbi na prvostepenu presudu. Apelantica predlaže da se apelacija usvoji, utvrdi povreda apelanticinih ustavnih prava, ukine Presuda Suda BiH broj S1 1 K 005665 13 Krž 2 od 05. jula 2013. godina i predmet vrati Sudu BiH koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te članom 13. Evropske konvencije.
b) Odgovor na apelaciju
28. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju istakao da u konkretnom predmetu ostaje pri svim navodima, razlozima, stavovima i zaključcima iznesenim u drugostepenoj presudi protiv koje je apelacija izjavljena, a koja vam je dostavljena uz apelaciju, tako da smatramo da je nesvrsishodno i ovom prilikom njih ponovo isticati. Također smo mišljenja da presudama ovog suda koje apelantica osporava ni u kom slučaju nisu povrijeđene odredba člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1, te člana 13. Evropske konvencije.
29. U odgovoru Tužilaštva BiH se navodi da se u apelaciji paušalno i proizvoljno navode razlozi da postoje činjenice koje ukazuju na postojanje propusta u postupku, a koje imaju odlučujući značaj na njegov ishod s obzirom da predočene činjenice ne sadrže potrebne preduvjete u skladu sa odredbama čl. 16. i 19. Pravila Ustavnog suda BiH i ne opravdavaju tvrdnju da postoje kršenja apelanticinih ustavom zaštićenih prava. Predlaže se Ustavnom sudu BiH da predmetnu apelaciju odbije kao neosnovanu.
V.Relevantni propisi
30. U Krivičnom zakonu Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10) relevantne odredbe glase:
Ratni zločin protiv civilnog stanovništva Član 173.
Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi ili učini koje od ovih djela: [...]
c) ubijanja, namjerno nanošenje osobi snažnog tjelesnog ili duševnog bola ili patnje (mučenje), nečovječno postupanje, biološke, medicinske ili druge znanstvene eksperimente, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije, nanošenje velikih patnji ili povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja; [...] kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora.
31. U Krivičnom zakonu SFRJ („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90, Zakon o primjeni Krivičnog zakona RBiH i Krivičnog zakona SFRJ koji je preuzet kao republički zakon za vrijeme neposredne ratne opasnosti ili za vrijeme ratnog stanja „Službeni list RBiH“ br. 6/92 i 13/94) relevantne odredbe glase:
Ratni zločin protiv civilnog stanovništva Član 42.
Sud može učiniocu odmjeriti kaznu ispod granice propisane zakonom ili primjeniti blažu vrstu kazne:
1)kad zakon predviđa da se učinilac može blaže kazniti;
2)kad utvrdi da postoje osobito olakšavajuće okolnosti koje ukazuju da se i sa ublaženom kaznom može postići svrha kažnjavanja.
Član 142. stav (1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku tjelesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi, [...], da se prema civilnom stanovništvu vrše ubistva, mučenja, nečovječna postupanja, biološki, medicinski ili drugi naučni ekspirimenti, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije, nanošenje velikih patnji ili povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja ili ko izvrši neko od navedenih djela, kaznit će se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.
32. Zakon o krivičnom postupku BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08 i 12/09) u relevantnom dijelu glasi: Član 15.
Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 281.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.
Član 297. st 1. tač. d. i i) i 2 Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (1)Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:
[...]
d) ako je povrijeđeno pravo na odbranu, [...]
i) ako se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama ovog zakona ne može zasnivati presuda, [...] (2) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji i ako Sud u toku glavnog pretresa ili prilikom donošenja presude nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo ili je moglo biti od utjecaja na zakonito i pravilno donošenje presude. Član 298 Povrede krivičnog zakona Povreda krivičnog zakona postoji ako je krivični zakon povrijeđen u pitanju:
[...]
d) da li je u pogledu krivičnog djela koje je predmet optužbe primijenjen zakon koji se ne može primijeniti, [...] Član 229.
Pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje Presuda se može pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kad je Sud neku odlučnu činjenicu pogrešno utvrdio ili je nije utvrdio.
Nepotpuno utvrđeno činjenično stanje postoji i kad na to ukazuju nove činjenice ili novi dokazi.
VI.Dopustivost
33. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
34. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
35. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 1K 00566 Ei 13 Krž 2 od 5. jula 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 25. septembra 2013. godine, a apelacija je podnesena 15. novembra 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
36. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
37. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
38. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
39. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.
40. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelantice, pa apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.
41. Apelantica smatra da je osporenom presudom došlo do povrede krivičnog zakona, nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjenu materijalnog prava i pogrešne ocjene izvedenih dokaza. U vezi s ovim apelanticinim prigovorima, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, apelacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, apelacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
42. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se apelacijom postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju.
43. Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, cijeneći status žrtava utvrdio da su osobe koje su navedene u prvostepenoj presudi kao oštećeni okarakterizirane kao civili, a ne ratni zarobljenici. U žalbi se ističe da presuda nije mogla prihvatiti navode iz optužnice u kojoj se navodi da se radi o civilima, te da iz dokaza jasno proizlazi da se radi o ratnim zarobljenicima, u kom slučaju je prvostepeno vijeće, prema mišljenju odbrane, moralo donijeti oslobađajuću presudu. Odbrana smatra da je prihvaćanjem neosnovane optužbe počinjena povreda krivičnog zakona iz člana 298. stav 1. tačka d) ZKPBiH, čime je, prema mišljenju odbrane, neopravdano odbijena primjena Ženevske konvencije o postupanju s ratnim zarobljenicima. Ustavni sud zapaža da je u slučaju posebno izdvojene tačke 5. izreke presude, a u vezi sa slučajem Jove Lukića i Vasilija Jeremića da su sudovi prihvatili da oni uživaju zaštitu člana 3. stav 1. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata, tj. da su i oni „civili“, pri čemu su odbijene apelanticine tvrdnje da se u njihovom slučaju radi o „ratnim zarobljenicima“, te da je u njihovom slučaju primijenjen KZSFRJ, a time i član 3. stav 1. Ženevske konvencije govori o zaštiti civila u toku ratnog sukoba. Ustavni sud zaključuje da je u vezi sa ovim apelanticinim prigovorima Sud nesporno utvrdio da je apelantica za vrijeme oružanog sukoba u BiH, kršeći pravila međunarodnog prava, nečovječno postupala sa zatvorenicima i učestvovala u nečovječnom postupanju prema njima, te da se status tih žrtava mora tretirati kao civili. Ustavni sud dalje zapaža da je Sud, opisujući radnje izvršenja, kao i apelanticino učešće u njima, primijenio član 22. KZSFRJ u izvršenju radnji opisanih u tač. 4. i 5. presude pravno okarakterizirali kao saizvršilačke, nalazeći da Sud nije proizvoljno i diskriminacijski primijenio član
22. KZSFRJ na apelanticinu štetu.
44. U odnosu na primjenu relevantnog materijalnog prava, Ustavni sud dalje nalazi da je Sud prilikom razmatranja koji će se zakon primijeniti na učinioca krivičnog djela pošao od načela vremenskog važenja zakona propisanog članom 4. KZBiH koji kaže da će se na učinioca krivičnog djela primijeniti zakon koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja krivičnog djela, te ukoliko se poslije učinjenja krivičnog djela, zakon jednom ili više puta izmijeni, primijenit će se zakon koji je blaži za učinioca. Ustavni sud zapaža da iz radnji izvršenja za koje je apelantica proglašena krivom pod tač. 2. i 3. izreke presude proizlazi obilježje krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništa iz člana 142. stav 1. KZSFRJ. U navedenoj kvalifikaciji krivičnog djela i primjeni materijalnog prava, Ustavni sud primjećuje da pri toj ocjeni i zaključku nije došlo do paušalne i arbitrarne ocjene izvedenih dokaza na apelanticinu štetu, niti bitne povrede krivičnog postupka iz člana 297. stav 1 i) ZKPBiH, na koju se poziva apelantica. Ustavni sud također konstatira da je Apelaciono vijeće prihvatalo pravilnom ocjenu dokaza izvedenih od strane prvostepenog suda, a koji se odnose na utvrđivanje istinitosti apelanticinog alibija, dajući za to razložno i jasno obrazloženje kojim je potvrđeno da je ona u kritično vrijeme bila na kritičnom mjestu i tako počinila predmetno krivično djelo.
45. U kontekstu navedenih stavova, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH na osnovu velikog broja provedenih dokaza, mahom iskaza svjedoka (pojedini svjedoci su i sami oštećeni krivičnim djelom) iz mjesta Odžak, gdje su krivično-pravne radnje i počinjene 1992. godine, apelanticu proglasio krivom da je radnjama, koje su detaljno opisane u tač. od 1. do 5. osuđujućeg dijela izreke presude, u saizvršilaštvu s drugim osobama počinila krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. KZSFRJ, za šta joj je izrečena kazna zatvora u trajanju od tri godina.
46. Ustavni smatra da u konkretnom slučaju nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza, pri čemu je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovo dovođenje u međusobnu vezu, na osnovu čega je zaključeno da je apelantica počinila krivično djelo koje joj je optužnicom stavljeno na teret, a takav stav je u cijelosti prihvatilo i Apelaciono vijeće. Ustavni sud također zapaža da se Apelaciono vijeće u žalbenom postupku bavilo identičnim prigovorima koje apelantica ponavlja u apelaciji, te da je navedeni sud, shodno žalbenim prigovorima, izvršio dodatnu analizu izvedenih dokaza, baveći se posebno iskazima pojedinih svjedoka oštećenih krivičnim djelom i drugih svjedoka, zaključivši da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, za šta je Apelaciono vijeće, suprotno apelanticinim tvrdnjama, dalo jasno i argumentirano obrazloženje.
47. Dakle, cijeneći osporene presude Ustavni sud iz njihovog obrazloženja ne zapaža proizvoljnost Suda BiH u segmentu ocjene dokaza, odnosno utvrđenog činjeničnog stanja, na čemu apelantica suštinski istrajava i u apelaciji, pa sve prigovore usmjerene u tom pravcu Ustavni sud smatra neosnovanim. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je Sud BiH za svoje stavove dao jasna, precizna i argumentirana obrazloženja koja se, suprotno apelanticinim tvrdnjama, ne doimaju proizvoljnim u segmentima na koje je apelantica neosnovano ukazala, pri čemu apelantica u apelaciji, osim svojih tvrdnji, ne nudi relevantne dokaze kojima bi dokazala suprotno. Stoga, Ustavni sud smatra neosnovanim apelanticine navode usmjerene u pravcu kršenja prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
48. Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom Suda BiH nije došlo do kršenja apelanticinih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
49. U vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije eksplicitno navela u vezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da je navode o kršenju ovog prava apelantica također dovela u vezu s pogrešnom primjenom materijalnog i procesnog prava, tj. vezu s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
50. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantica imala i koristila mogućnost korištenja pravnih lijekova propisanih zakonom u predmetnom krivičnom postupku (podnošenje žalbe), te zapaža da je Apelaciono vijeće ispitalo njezine žalbene navode i dalo razloge zašto ovi navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Stoga, činjenica da korišteni pravni lijek nije u konačnici rezultirao odlukom u apelanticinu korist ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra neosnovanim apelanticine navode o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz članu 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje.
VIII.Zaključak
51. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije kada je Sud BiH za svoje odluke dao detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje kako u pogledu izvedenih dokaza tako i njihove međusobne povezanosti i ocjene donošenja zaključaka i kada je apelantici omogućeno da ravnopravno učestvuje u postupku u okviru zakonom propisanog postupka, pri čemu je primjena materijalnog i procesnog prava bila u skladu s garancijama koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije.
52. Ustavni sud, također, zaključuje da nije prekršeno apelanticino pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje u situaciji kada je apelantica imala i kada je koristila mogućnost izjavljivanja pravnih lijekova koje je ispitao nadležni sud i dao razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari.
53. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
54. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman