Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1525/13 (J.P.)

Odluka donesena 15. 09. 2016.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1525/13

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 09. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1525/13, rješavajući apelaciju J. P., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. rujna 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija J. P.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 53 0 P 000988 12 Rev2 od 11. prosinca 2012. godine.

Nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da, u skladu sa člankom 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu J. P. u roku od tri mjeseca od dana prijema ove odluke isplati iznos od 2.250,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, uz obvezu da nakon isteka tog roka plati J.

P. zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da, u skladu sa člankom 72. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neutemeljena apelacija J. P. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 53 0 P 000988 12 Rev2 od 11. prosinca 2012. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0 P 000988 10 Gž od 22. ožujka 2012. godine i Presude Općinskog suda u Čapljini broj 07 53 P 000988 08 P 2 od 19. veljače 2010. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6.

stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, u odnosu na članak 13. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i članak II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članak 14. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u svezi s ostalim aspektima prava na pravično suđenje.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. J. P. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čapljine, kojeg zastupa Dušanka Šoljić-Ćorić, odvjetnica iz Mostara, podnio je 9. travnja 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 53 0 P 000988 12 Rev2 od 11. prosinca 2012. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 53 0 P 000988 10 Gž od 22. ožujka 2012. godine i Presude Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 53 P 000988 08 P 2 od 19. veljače 2010. godine. Apelant je 21. siječnja 2015. godine dostavio dopunu apelacije. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog i Općinskog suda, kao i od „Auto-kuće Čapljina“ d.o.o. Čapljina (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 14. lipnja 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju. Također, od Općinskog suda je zatražena dostava spisa broj 07 53 P 000988 08 P na uvid.

3. Vrhovni i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju 20. lipnja i 6. srpnja 2016. godine. Općinski sud je 6. srpnja 2016. godine dostavio traženi spis.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelant je 15. listopada 1995. godine kao suosnivač pristupio predniku tužene (koji je bio zastupnik „Opela“). Njegov osnivački udio se sastojao od unesenih stvari (alat i pribor u autoservisu), procijenjenih na 175.000,00 KM, te je po toj osnovi postao vlasnikom udjela tužene u procentu od 35%. Taj udio se u naravi sastojao od kompletnog servisa opremljenog po opelovim standardima. Apelant je istupio iz tuženog društva 31. prosinca 1997. godine.

6. Apelant je 10. listopada 1997. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tužene u kojoj je tražio da sud utvrdi da je apelant suosnivač tvrtke-tužene sa 35 % učešća u temeljnoj glavnici, te da mu pripadaju sva prava osnivača, prvenstveno pravo interne revizije rada tužene u svakom trenutku putem stručne osobe koju on, kao osnivač, ovlasti za reviziju, te da je tužena obvezana omogućiti apelantu da putem stručne osobe ili osoba izvrši internu reviziju poslovanja tužene u svim segmentima poslovanja i po osobama koje sam ovlasti sa stanjem 30. studenog 1997. godine pod prijetnjom zapljene dokumentacije i prisilnog izvršenja revizije tužene. Apelant je u kasnijem tijeku postupka preinačio tužbeni zahtjev i tražio da se revizija poslovanja tužene izvrši za razdoblje od 15. listopada 1995. do 17. siječnja 2001. godine i sačini prijedlog diobene bilance sa stanjem 31. prosinca 1997. godine. Predmet je evidentiran pod brojem P.219/97.

7. Općinski sud je donio Presudu broj P.219/97 od 3. ožujka 1999. godine kojom je odlučio o tužbenom zahtjevu, koju je Kantonalni sud ukinuo Rješenjem broj Gž.735/99 od 10. kolovoza 2000. godine i predmet vratio na ponovno suđenje. U ponovnom postupku Općinski sud je ponovni prvostupanjski postupak zaveo pod brojem P.226/00.

8. Budući da je tužena 9. ožujka 1998. godine podnijela tužbu protiv apelanta koja je evidentirana pod brojem P.60/98, Općinski sud, nakon ukidanja odluke tog suda od 9. travnja 1999. godine Rješenjem broj Gž.759/99, predmet zavodi pod brojem P.102/00 i donosi odluku o spajanju postupaka P.226/00 i P. 102/00, te jedinstveni postupak vodi pod brojem P. 102/00 i taj predmet kroz CMS dobiva oznaku 07 53 P 000988 98 P.

9. Nakon provedenog ponovnog postupka, Općinski sud je donio Presudu broj 07 53 P 000988 98 P od 26. lipnja 2006. godine koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-06- 001 123 od 23. studenog 2006. godine. Odlučujući o apelantovoj reviziji Vrhovni sud je Presudom broj 53 0 P 000988 07 Rev od 20. ožujka 2008. godine ukinuo drugostupanjsku presudu u dijelu u kojem je apelantov priziv odbijen i prvostupanjska presuda potvrđena, te koji se odnosi na odbijajući dio tužbenog zahtjeva i predmet vratio na ponovni postupak Kantonalnom sudu. Kantonalni sud je Rješenjem broj 007-0-Gž-08-000 442 od 16. listopada 2008. godine ukinuo prvostupanjsku presudu u odbijajućem dijelu i predmet vratio Općinskom sudu na ponovni postupak.

10. Općinski sud je u po drugi put u ponovljenom postupku donio Presudu broj 07 53 P 000988 98 P2 od 19. veljače 2010. godine. Tom presudom je djelomično usvojen apelantov tužbeni zahtjev, te je tužena obvezana trpjeti da se izvrši kontrola njezina poslovanja po stručnoj osobi koju odredi sud za razdoblje od 15. listopada 1995. do 31. prosinca 1997. godine, pa da je dužna staviti joj na raspolaganje svu dokumentaciju o poslovanju koju ta osoba zatraži za razdoblje poslovanja od 15. listopada 1995. do 31. prosinca 1997. godine u roku od 30 dana. U ostalom dijelu tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da se po izvršenoj kontroli sačini diobena bilanca sa stanjem na dan 31. prosinca 1997. godine je odbijen. Tužena je obvezana apelantu naknaditi troškove postupka u iznosu od 3.500,60 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 19.2.2010. godine do isplate u roku od 30 dana.

11. Protiv navedene presude Općinskog suda žalile su se obje parnične stranke. Odlučujući o prizivima Kantonalni sud je donio Presudu broj 53 0 P 000988 10 Gž od 22. ožujka 2012. godine kojom je prizive odbio kao neutemeljene i prvostupanjsku presudu potvrdio.

12. Odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostupanjske presude, Vrhovni sud je Presudom broj 53 0P 000988 12Rev 2 od 11. prosinca 2012. godine reviziju odbio kao neutemeljenu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je pobijana drugostupanjska presuda, po njegovoj ocjeni, pravilna i zakonito donesena. Istaknuto je da je na temelju provedenog postupka pred nižestupanjskim sudom utvrđeno da je apelant bio član društva tužene i vlasnik udjela sa 35% od 15. listopada 1995. godine, a njegov udio se sastojao od unesenih stvari (alat i pribor u autoservisu), procijenjenih na 175.000,00 KM. Nesporno je da je apelant istupio iz društva 31. prosinca 1997. godine na temelju pismenog zahtjeva od 22. lipnja 1997. godine. Navedeno je da je Upravni odbor tužene Odlukom broj 4/97 od 31. srpnja 1997. godine usvojio apelantov zahtjev, s tim da je odlučeno da će odluka stupiti na snagu nakon što Opel da suglasnost na tu promjenu, koju je Opel dao 28. studenog 1997. godine. Istom odlukom je navedeno da se apelantu vraćaju alati i pribor koji su predstavljali njegov osnivački ulog i izuzimaju iz imovine tužene, i to u skladu sa člankom 10. stavak 2. osnivačkog ugovora, dok je isknjižavanje istog izvršeno 1. siječnja 1998. godine. Osim toga, navedeno je da je apelant 1. siječnja 1998. godine osnovao „Autoservis Pavlović“. Dalje je navedeno da je nesporno da je apelant osnivački ulog u vrijednosti od 175.000,00 KM (alat i pribor) iznio iz društva i da se to nalazi u njegovu servisu, pa da on iz te osnove nema potraživanja prema tuženoj.

13. Utvrđeno je da je apelant isključen iz društva 11. studenog 1999. godine Odlukom tužene broj 2/99, pa je na temelju te odluke brisan iz vlasničke strukture tužene Rješenjem Kantonalnog suda broj Tt.74/00 od 17. svibnja 2001. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Vrhovnog suda broj Gž-90/01 od 24. svibnja 2002. godine.

14. Navedeno je da je Općinski sud utvrdio da je apelantov kapital služio tuženom društvu zaključno s 31. prosinca 1997. godine, ali da nije utvrđeno je li korišten kod tužene u 1995. i 1996. godini, zatim da apelant nije sudjelovao u dobiti, pa je stoga usvojio prvi dio tužbenog zahtjeva da se izvrši kontrola poslovanja kod tužene za razdoblje od 15. listopada 1995. do 31. prosinca 1997. godine, dok je odbio tužbeni zahtjev u dijelu zahtjeva da se po završenoj kontroli izvrši diobena bilanca. U tom kontekstu Općinski sud je ocijenio objektivno danim mišljenje vještaka financijske struke koji je ocijenio da diobenu bilancu za 1997. godinu nije potrebno praviti, jer da je apelant svoju imovinu i sredstva od tužene povukao. Međutim, bilanca uspjeha je, po vještaku, potrebna da bi se iz nje vidjela dobit tužene koja pripada apelantu, a nije mu isplaćena, da mu se može obračunati u skladu sa aktima tužene.

15. Navedeno je da su nižestupanjski sudovi pošli i od toga da tužena nije preuzela svoju imovinu iz skladišta koje drži apelant i da je apelantu prestao radni odnos kod tužene 31. prosinca 1997. godine. Također su pošli i od toga da tužena nije dostavila vještaku završne račune, bilance, stanje uspjeha i popisne liste, te uplatnice na ime isplaćene dobiti, što je sud cijenio da je suprotno odredbama osnivačkog ugovora i statuta. Međutim, s obzirom da u postupku nije utvrđeno je li apelant doista u 1995. i 1996. godini stavio na raspolaganje tuženoj sredstva koja je unio kao osnivački ulog, nego da je ulog tek stavljen na raspolaganje 1997. godine kada je tužena počela poslovati preko društva, a nije izvršena raspodjela dobiti za 1997. godinu, razlogom što nije izvršena inventura u servisu koji je vodio apelant, kao što ni tužena nije preuzela svoju imovinu iz skladišta koje je držao apelant, nižestupanjski sudovi su donijeli odluku kojom su djelomično usvojili apelantov zahtjev.

16. Prema odredbi članka 350. Zakona o gospodarskim društvima FBiH regulirano je da: „Član ili skupina članova društva čiji udjeli čine desetinu temeljnog kapitala mogu tražiti od suda da odredi vanjskog revizora. Sud će imenovati revizora ako predlagatelji učine vjerojatnim da je učinjena ozbiljna povreda zakona, ugovora ili statuta društva. Naknadu troškova revizije dužni su predujmiti predlagatelji, ako sud ne odredi da društvo uplati predujam.“ Suprotno apelantovom revizijskom prigovoru, a s obzirom na utvrđene činjenice i navedene okolnosti, Vrhovni sud je istaknuo da smatra da su nižestupanjski sudovi pravilno cijenili da nisu ispunjeni svi uvjeti propisani navedenom odredbom, iako tužena nije dala vještaku na uvid svu dokumentaciju jer nije izvršena inventura u servisu koji je vodio apelant, jer nije utvrđeno je li apelantov ulog koristio tuženoj u 1995. i 1996. godini, niti je tužena preuzela svoju robu iz skladišta koje je držao apelant, a što je sve cijenio vještak, po ocjeni nižestupanjskog suda svojim objektivno danim nalazom da diobu bilance za 1997. godinu nije potrebno praviti, jer da je apelant svoju imovinu i sredstva povukao. Član društva koji traži reviziju ne može tijekom revizije prenijeti svoj udio bez suglasnosti društva (članak 351. Zakona o gospodarskim društvima). Ostali apelantovi prigovori, također, nemaju utjecaja na drugačije rješenje ove pravne stvari, pa ih taj sud nije ni obrazlagao. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

17. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu, pravo na nediskriminaciju i pravo na učinkovit pravni lijek iz odredbi čl. II/3.e) i

k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i čl. 13. i 14. Europske konvencije. Povredu navedenih prava apelant obrazlaže pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i očigledno proizvoljnom i pogrešnom primjenom materijalnog i procesnog prava. Istaknuo je da između istih strana teče više parnica isključivo zbog neriješenih pitanja apelantova istupa u različitim pozicijama (tužitelj-tuženik). Navodi da je njegov osnivački udio u tuženom gospodarskom društvu u momentu pristupanja procijenjen na iznos od 175.000,00 KM, te mu po toj osnovi pripada pravo na 35% udjela u tom društvu, kao i druga prava u tom opsegu. Smatra da je na kraju 1997. godine, odnosno nakon više od dvije godine zajedničkog rada po ugovorima s Opelom, tužena stekla vlastiti poslovni prostor (zemljište kupljeno, objekt izgrađen) i da je u stvaranju tih vrijednosti sudjelovao i njegov kapital. Vrijednost udjela se po pravilnoj primjeni zakona procjenjuje u vrijeme istupa ili sporazumom ili diobenom bilancom. Ističe da predmetni postupak nije zadovoljio ni minimum pravičnosti za njega. Bez obzira na činjenicu da je usvojen dio njegova tužbenog zahtjeva smatra da mu je „u suštini dosuđeno tzv. 'golo pravo' koje nije izvršivo i koje nema praktične ni upotrebne vrijednosti“. Ističe da je njegovo zakonsko pravo da stručna osoba u dijelu zahtjeva koje je sud usvojio sačini i diobenu bilancu sa stanjem 31. prosinca 1997. godine u kojem bitnom dijelu je tužbeni zahtjev odbijen. Smatra da nema svrhe provođenje naložene kontrole rada tužene bez sačinjavanja diobene bilance. Kontrola poslovanja i diobena bilanca su vezana i uvjetovana prava apelanta. Prigovara stajalištu Vrhovnog suda „da diobenu bilancu za 1997. godinu i nije potrebno praviti, jer da je apelant svoju imovinu i sredstva povukao“. Ističe da su u ovom postupku prilagođavani tužbeni zahtjevi izmijenjenom činjeničnom stanju, dokazima, uputama redovitih sudova iz odluka kojima je postupak vraćan na ponovno suđenje, te sadržajem drugih parnica između istih strana. Na jednom od pripremnih ročišta, nakon ukidne revizijske presude (03/2008.) apelant je proširio tužbu novim zahtjevom, ali je sud odbio raspravljati o njemu u okviru ovog postupka, već je naložio da se taj zahtjev zavede kao posebna tužba, za koju nema daljnjih informacija. U okviru prava na pravično suđenje apelant je također naveo i povredu prava na suđenje u razumnom roku i prava na pristup sudu. Apelant je zbog duljine trajanja predmetnog postupka zatražio i „simbolično obeštećenje“. II.Odgovor na apelaciju

18. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istaknuo da ostaje pri razlozima danim u odluci tog suda, te da su apelantove tvrdnje o povredi prava na koja se pozvao u apelaciji neutemeljene. Predloženo je da se apelacija odbije kao neutemeljena.

19. Općinski sud je u odgovoru naveo da presudom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji, te je predloženo da se apelacija odbije kao neutemeljena. V.Relevantni propisi

20. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06)) relevantne odredbe glase:

Članak 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.

21. U Zakonu o gospodarskim društvima („Službene novine FBiH“ br. 23/99, 45/00, 2/02, 6/02, 29/03, 68/05, 91/07, 84/08, 88/08, 7/09, 63/10 i 75/13) relevantne odredbe glase: Članak 342. st. 1. i 2.

Istupanjem i isključenjem iz članstva u društvu prestaju prava koja iz tog članstva proizlaze.

Član koji je istupio i član koji je isključen ima pravo na naknadu tržišne vrijednosti udjela na dan prestanka članstva.

Ako je ulog člana bio u obliku prava korištenja određene stvari, ona će se vratiti članu po proteku roka određenog ugovorom ili statutom, koji ne može biti duži od tri mjeseca.

Članak 350.

Član ili skupina članova društva čiji udjeli čine desetinu temeljnog kapitala mogu tražiti od suda da odredi vanjskog revizora.

Sud će imenovati revizora ako predlagatelji učine vjerojatnim da je učinjena ozbiljna povreda zakona, ugovora ili statuta društva.

Naknadu troškova revizije dužni su predujmiti predlagatelji, ako sud ne odredi da društvo uplati predujam.

Članak 351.

Član društva koji je tražio reviziju ne može u tijeku revizije prenijeti svoj udio bez suglasnosti društva.

VI.Dopustivost

22. U skladu sa člankom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 53 0 P 000988 12 Rev2 od 11. prosinca 2012. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, apelant je osporenu presudu primio 8. veljače 2013. godine, a apelacija je podnesena 11. travnja 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

25. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelant pobija osporene odluke tvrdeći da su mu tim odlukama povrijeđena prava iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“ kao segment navedenog prava, potom članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, kao i pravo iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije, te članka 13. Europske konvencije. Pravo na pravično suđenje

27. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

28. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.

29. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građansko-pravne prirode koji je proizašao iz nerazjašnjenih odnosa apelanta i gospodarskog društva (tužene) u kojem je apelant bio suosnivač, te apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na suđenje u „razumnom roku“

30. Ustavni sud zapaža da apelant predmetni postupak osporava s aspekta njegove duljine trajanja, pa će Ustavni sud navedeni postupak razmotriti i s tog aspekta.

a)Relevantna načela

31. Ustavni sud, prije svega, ističe da se prema konzistentnoj praksi Europskog i Ustavnog suda razumnost duljine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38.).

32. Osim toga, prema praksi Europskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sustava (vidi Europski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. srpnja 1997. godine, stavak 64., Izvješća 1997-IV.).

33. Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Europskog suda, podsjeća na to da članak 6. stavak 1. Europske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost organizirati svoje pravosudne sustave na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog članka, uključujući i obvezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Europski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. listopada 2005. godine, stavak 23.).

b) Razdoblje koje se uzima u obzir

34. Ustavni sud zapaža da je apelant predmetni parnični postupak pokrenuo 10. listopada 1997. godine, koji je pravomoćno okončan presudom Vrhovnog suda od 11. prosinca 2012. godine. Dakle, relevantno razdoblje koje Ustavni sud treba uzeti u obzir prilikom ocjene duljine predmetnog postupka jeste razdoblje od 15 godina i oko dva mjeseca.

c) Analiza duljine trajanja postupka

35. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku radi utvrđenja, pa s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o posebno složenom predmetu.

36. Potom, Ustavni sud zapaža da je predmetni parnični postupak trajao ukupno 15 godina i oko dva mjeseca, što je neprihvatljivo dugo razdoblje. Za Ustavni sud je posebno neprihvatljivo da se u predmetnom postupku u tri navrata odlučuje o tužbenom zahtjevu jer su Kantonalni sud i Vrhovni sud, odlučujući o pravnim lijekovima, svojim odlukama ukidali osporene odluke i predmet vraćali na ponovni postupak i ta okolnost ukazuje da su postojali ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sustava. Pored toga, Ustavni sud zapaža da ni Vrhovni ni Općinski sud u odgovorima na apelaciju nisu ponudili relevantno obrazloženje za toliko trajanje postupka, dok Kantonalni sud uopće nije dostavio bilo kakav odgovor na apelaciju. Ustavni sud smatra da je razdoblje od 15 godina i oko dva mjeseca, u kojem je okončan predmetni postupak, a priori, izvan razumnog roka. Njegova bi se duljina mogla opravdati samo pod iznimnim okolnostima. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje u razumnom roku opravdani.

37. Stoga, Ustavni sud zaključuje da duljina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji kršenje apelantova prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

d) Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

38. Glede apelantova zahtjeva za „simbolično obeštećenje“ zbog duljine trajanja predmetnog postupka Ustavni sud podsjeća da, prema članku 74. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članku 74. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda. Imajući u vidu citirane odredbe Pravila, Ustavni sud smatra da bi u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku trebalo isplatiti iznos od 2.250,00 KM, imajući u vidu da je navedeni postupak trajao više od 15 godina. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Hercegovačko-neretvanskog kantona s obzirom na sjedište Općinskog suda u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu. Ostali aspekti prava na pravično suđenje

39. Ustavni sud zapaža da apelant osporava presude redovitih sudova u dijelu kojim je odbijen njegov tužbeni zahtjev da se „po izvršenoj kontroli tuženog sačini diobni bilans sa stanjem na dan 31. decembar 1997. godine“, tvrdeći da su osporene presude donesene na temelju pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešnom primjenom materijalnog i procesnog prava. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivati zaključke redovitih sudova glede činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

40. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovitog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24.). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati jesu li osporene odluke utemeljene na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava.

41. Dovodeći navedena stajališta u svezu sa konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da su o apelantovom tužbenom zahtjevu redoviti sudovi odlučivali na tri sudske instance i donijeli identične odluke kojima je djelomično usvojen apelantov tužbeni zahtjev i tužena obvezana trpjeti da se izvrši kontrola poslovanja po stručnoj osobi koju odredi sud za razdoblje od 15. listopada 1995. do 31. prosinca 1997. godine, pa da je dužna staviti joj na raspolaganje svu dokumentaciju o poslovanju koju zatraži ta osoba za isto razdoblje, dok su dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da se po izvršenoj kontroli sačini diobna bilanca sa stanjem na dan 31. prosinca 1997. godine odbili. Ustavni sud dalje zapaža da je apelant u provedenom postupku isticao prizivne i revizijske prigovore o kojima su redoviti sudovi odlučivali i dali razloge za svoje odluke.

42. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su Kantonalni sud i Vrhovni sud, potvrđujući prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu, dali razloge zašto apelantovi prizivni i revizijski prigovori ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Također, Ustavni sud zapaža da apelant i u apelacijskim navodima ponavlja svoje tvrdnje koje je već isticao u parničnom postupku i o kojima su redoviti sudovi dali obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje pred redovitim sudovima, a to je da je nesporno da je apelant osnivački ulog u vrijednosti od 175.000,00 KM (alat i pribor) iznio iz društva i da se to nalazi u njegovu servisu („Autoservis Pavlović“) koji je registrirao 1. siječnja 1998. godine, te da, prema utvrđenju redovitih sudova, on iz te osnove nema potraživanja prema tuženoj, dajući za svoj zaključak obrazloženje u kojem Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Ustavni sud u obrazloženju presude Vrhovnog suda ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u primjeni prava. Naime, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporenih presuda ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnosti u donošenju osporenih odluka i primjeni relevantnih zakonskih propisa. Po mišljenju Ustavnog suda, redoviti sudovi su dali jasno i precizno obrazloženje svojih zaključaka zbog čega je trebalo odbiti apelantov tužbeni zahtjev koji se odnosio na traženje da se nakon izvršene kontrole poslovanja „sačini diobni bilans sa stanjem na dan 31. decembar 1997. godine“, primjenjujući pri tome relevantne zakonske odredbe. Ustavni sud smatra da se ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava, posebice zato što apelant za takvu svoju tvrdnju nije ponudio bilo kakvu argumentaciju. Također, Ustavni sud smatra da su sudovi u osporenim odlukama detaljno obrazložili na kojim su sve relevantnim propisima utemeljili osporene odluke, te da su o tome dali detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

43. Imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža članak 6. stavak 1. Europske konvencije, te da shodno tome osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na učinkovit pravni lijek

44. Apelant navodi da mu je prekršeno i pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Ustavni sud zapaža da apelant, osim paušalnog navoda da mu je ovo pravo prekršeno, ne navodi niti jedan argument u prilog svojoj tvrdnji. Imajući u vidu navedeno, te pošto u činjenicama predmeta nema ništa što bi ukazivalo da je ovo apelantovo pravo prekršeno jer je apelant koristio sve pravne lijekove koji su mu bili na raspolaganju, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, također, neutemeljeni.

Pravo na nediskriminaciju

45. Članak II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda, predviđenih ovim člankom ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovom Ustavu, osigurano je za sve osobe u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo uvjerenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, vezivanje za neku nacionalnu manjinu, imovina, rođenje ili drugi status.

Članak 14. Europske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijed, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

46. Iako apelant nije eksplicitno naveo, proizlazi da smatra da mu je prekršeno pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da diskriminacija postoji ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Europski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, stavak 33.). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti je li se prema apelantu postupalo drugačije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijskim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razumnog odnosa.

47. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da apelant, osim svojih paušalnih navoda o kršenju navedenog prava, nije ponudio bilo kakav argument koji bi upućivao na to da je apelant u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminiran. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje neutemeljeni.

Ostali navodi

48. S obzirom na zaključak Ustavnog suda o pravu na suđenje u „razumnom“ roku iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravu na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode o povredi prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju budući da se, u biti, navodi o kršenju prava na imovinu temelje na navodima o kršenju prava na pravično suđenje, o kojima je Ustavni sud već iznio svoje stajalište u prethodnim točkama ove odluke. VIII.Zaključak

49. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kada je predmetni postupak trajao 15 godina i oko dva mjeseca za čije trajanje je utvrđena odgovornost Općinskog suda u razdoblju donošenja prvobitne prvostupanjske presude, za što taj sud nije ponudio razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem.

50. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na štetu apelanta, te kada su redoviti sudovi za svoje odluke dali jasne razloge.

51. Nema kršenja prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije kada apelant, osim paušalnog navoda, ne nudi nikakve argumente iz kojih bi se mogao izvući zaključak o kršenju ovog prava, niti takvo što proizlazi iz stanja spisa.

52. Također, nije povrijeđeno apelantovo pravo na zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi sa ostalim aspektima prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije jer apelant nije ponudio dokaze i argumente iz kojih proizlazi da je apelant bio različito tretiran u odnosu na druge osobe u identičnoj situaciji.

53. Na temelju čl. 59. st. (1), (2) i (3) i 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

54. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1525/13 (J.P.) | Sudska praksa | Aktio