Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1692/13 (M. L.)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Zastara
- Upravni spor
- Propisano zakonom
- Penzija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju · čl. 104
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o izmjeni Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 57
Predmeti (1)
AP-1692/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine, u predmetu broj AP-1692/13, rješavajući apelaciju Mulije Lalić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mulije Lalić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 011694 11 U od 15. februara 2013. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar matični broj FZ3/2- 1062298261 od 7. januara 2011. godine i Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje, Kantonalne administrativne službe Sarajevo matični broj 1062298261 od 14. septembra 2010.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mulija Lalić (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Esad Hrvačić, advokat iz Sarajeva podnijela je 19. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 011694 11 U od 15. februara 2013. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Federalni zavod) matični broj FZ3/2- 1062298261 od 7. januara 2011. godine i Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje, Kantonalne administrativne službe Sarajevo (u daljnjem tekstu: Administrativna služba) matični broj 1062298261 od 14. septembra 2010. godine.
2. Rješenjem Administrativne službe matični broj 1062298261 od 14. septembra 2010. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Federalnog zavoda matični broj FZ3/2-1062298261 od 7. januara 2011. godine, apelantici je priznato pravo na isplatu dospjelih (neisplaćenih) penzija za period od 1. januara 1996. godine do 31. jula 1998. godine, kao i pravo na isplatu od 4. septembra 2009. godine.
3. Iz obrazloženja prvostepenog i drugostepenog rješenja proizlazi da je apelantica 4. marta 2010. godine podnijela prvostepenom organu zahtjev za uspostavu isplate njene penzije, kao i za isplatu dospjelih neisplaćenih penzija. Iz obrazloženja rješenja dalje proizlazi da je prvostepeni organ utvrdio da je apelantica rođena 18. novembra 1922. godine, da je ostvarila pravo na invalidsku penziju od 15. septembra 1975. godine, da joj je isplata penzije privremeno obustavljena od 1. januara 1996. godine, te da joj je isplata penzije ponovo uspostavljena od 4. septembra 2009. godine, primjenom odredaba člana 104. stav 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju FBiH („Službene novine FBiH“, br. 29/98, 49/00, 32/01, 73/05, 59/06 i 04/09), odnosno šest mjeseci unazad od dana podnošenja zahtjeva, kao i da je, u smislu člana 76. Zakona o osnovnim pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja Bosne i Hercegovine (“Službeni list R BiH”, broj: 38/90 i 2/92), odnosno prema zakonu koji je bio na snazi do 31. jula 1998. godine, apelantici priznato pravo na isplatu neisplaćenih penzija za period od 1. januara 1996. do 31. jula 1998. godine.
4. Odlučujući o apelanticinoj tužbi u upravnom sporu protiv Rješenja Federalnog zavoda matični broj FZ3/2-1062298261 od 7. januara 2011. godine Kantonalni sud je donio Presudu broj 09 0 U 011694 11 U od 15. februara 2013. godine kojom je tužbu odbio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 104. stav 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju FBiH propisano da se penzija isplaćuje od dana ispunjenja uslova propisanih za sticanje penzije, ako je zahtjev podnijet u roku od šest mjeseci od dana ispunjenja uslova, a ako je zahtjev podnijet po isteku tog roka, od dana podnošenja zahtjeva i za šest mjeseci unazad. Stavom 2. navedenog člana Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju FBiH, propisano je da dospjela novčana primanja proistekla iz ostvarenog prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, zastarijevaju u roku od šest mjeseci od dana dospjelosti, a prema članu 6. stav 1. istog zakona, penzije se određuju u mjesečnom iznosu i dospijevaju za isplatu unazad posljednjeg dana kalendarskog mjeseca. S obzirom da je do 31. jula 1998. godine bio na snazi Zakon o osnovnim pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja ( “Službeni list R BiH”, br. 38/90 i 2/92 ), kojim nije bila propisana zastara dospjelih, a neisplaćenih penzija, te kako je apelantica zahtjev za uspostavu isplate penzije podnijela 4. marta 2010. godine, to su, po ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni i drugostepeni organ pravilno postupili, kada su utvrdili da apelantica ima pravo na isplatu neisplaćenih penzija za period od 1. januara 1996. do 31. jula 1998. godine, kao i pravo na isplatu penzije od 4. septembra 2009. godine i dalje, odnosno šest mjesecu unazad od dana podnošenja zahtjeva, u skladu sa navedenim članom 104. stav 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju FBiH. Takođe, u pogledu zahtjeva tužiteljice za isplatu neisplaćenih penzija i za period od 1. avgusta 1998. do 3. septembra 2009. godine, po mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni i drugostepeni organ su pravilno ocijenili, da se, shodno navedenim odredbama člana 104. stav 2. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju FBiH, radi o zastarjelim potraživanjima, te se apelanticinom zahtjevu u tom dijelu nije moglo udovoljiti.
5. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica navodi da je pogrešan stav sudova u vezi sa primjenom odredbe člana 104. stav 2. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju FBiH. Ovaj zakon stupio je snagu 31. jula 1998. godine tako da se ne može primjenjivati na stečena prava.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Ustavni sud podsjeća da o identičnom pitanju raspravljao u odluci broj AP-1191/08 od 25. ožujka 2011. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U predmetnoj odluci Ustavni sud je zaključio „Imajući u vidu sve navedeno, posebno navedeni način funkcioniranja mirovinskog fonda, te s tim u svezi opravdanost instituta zastare za dospjele, a neisplaćene mirovine, odnosno da je rok od šest mjeseci dovoljno vrijeme u kojemu pojedinac može tražiti zaštitu svojih prava, a da iz apelacije ne proizlazi da je apelant na bilo koji način pokušavao zaštititi svoja stečena prava u spornom periodu, odnosno čim je zatražio mirovina mu je uspostavljena za šest mjeseci unazad, Ustavni sud zaključuje da je ovakvim zakonskim rješenjima uspostavljena pravična ravnoteža između zahtjeva od općeg ili javnog interesa i zahtjeva da se zaštiti pravo pojedinca na imovinu, odnosno da ne predstavlja pretežak teret za apelanta, zbog čega je zadovoljeno načelo proporcionalnosti iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.“ Ovaj stav Ustavni sud je slijedio i u odluci broj AP-3940/10 od 9. oktobra 2013. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). S tim u vezi, Ustavni sud se u cijelosti poziva na zaključak iz citiranih odluka broj AP-1191/08 i AP-3940/10, odnosno zaključuje da su navodi apelantice o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
7. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
8. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman