Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2906/15 (R. S. iz Vogošće, R. M. i F. H. iz Kiseljaka, B. S. iz Sarajeva, H. H. iz Kaknja, M. O., A. I., M. O. i Ismet Salčinović svi iz Sarajeva)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Penzija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o potvrđivanju prava na prijevremenu starosnu penziju ostvarenu pod povoljnijim uvjetima · čl. 1
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju · čl. 51
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potvrđivanju prava na prijevremenu starosnu penziju ostvarenu pod povoljnijim uvjetima
- Zakon o potvrđivanju prava na prijevremenu starosnu penziju ostvarenu pod povoljnijim uvjetima
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 57
Predmeti (1)
AP-2906/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine, u predmetu broj AP-2906/15, rješavajući apelacije Refika Spahića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Refik Spahić, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 017110 13 U od 29. aprila 2015. godine;
Ramiz Mutap, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 017141 13 U od 29. aprila 2015. godine;
Faik Hadžić, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 017168 13 U od 29. aprila 2015. godine;
Božidar Stevanović, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 017117 13 U od 29. aprila 2015. godine;
Husnija Heganović, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 017846 13 U od 5. maja 2015. godine;
Mustafa Ožegović, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 017147 13 U od 28. april 2015. godine;
Alaga Isaković, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 017269 13 U od 28. aprila 2015. godine;
Mehmed Oglečevac, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 017121 13 U od 28. aprila 2015. godine;
Ismet Salčinović, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 017273 13 U od 28. aprila 2015. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
Refik Spahić iz Vogošće, Ramiz Mutap i Faik Hadžić iz Kiseljaka, Božidar Stevanović iz Sarajeva, Husnija Heganović iz Kaknja, Mustafa Ožegović, Alaga Iskaović, Mehmed Oglečevac i Ismet Salčinović svi iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Senka Nožica, advokatica iz Sarajeva, podnijeli su 12. juna 2015. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) navedenih u izreci ove Odluke.
Spajanje predmeta S obzirom na to da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija koje se zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju apelacija broj AP-2906/15, AP-2907/15, AP-2908/15, AP- 2909/15, AP-2910/15, AP-2911/15, AP-2912/15, AP-2913/15 i AP-2914/15, u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2906/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelanti su Kantonalnoj administrativnoj službi u Sarajevu (u daljnjem tekstu:
Administrativna služba) podnijeli zahtjeve za isplatu penzije primjenom koeficijenta 1,73. Administrativna služba je donijela rješenja kojima je zahtjeve apelanata odbila uz obrazloženja da se apelantima penzije isplaćuju primjenom koeficijenta 1,485 na temelju odredbe člana 51. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine FBiH“, br. 29/98 do 4/09; u daljnjem tekstu: Zakon o PIO) i Odluke Vlade FBiH o utvrđivanju isplatnog koeficijenta za penzije ostvarene pod povoljnijim uslovima koje se financiraju iz budžeta FBiH broj 978/2012 („Službene novine FBiH“ broj 63/12), kao i da ne postoji pravni osnov da se apelantima penzija isplaćuje primjenom koeficijenta 1,73.
Odlučujući o žalbama koje su apelanti podnijeli protiv rješenja Administrativne službe, Federalni zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Federalni zavod) je donio rješenja kojima je žalbe apelanata odbio kao neosnovane.
Kantonalni sud je, rješavajući u upravnom sporu koji su apelanti pokrenuli protiv drugostepenih rješenja Federalnog zavoda, presudama navedenim u izreci ove odluke odbio tužbe. U obrazloženjima presuda Kantonalni sud je naveo da je tokom postupka utvrdio da je apelantima rješenjima Administrativne službe, kao vojnim osiguranicima Vojske FBiH, priznato pravo na starosnu penziju na temelju odredaba Uredbe o povoljnijim uslovima za stjecanje prava na starosnu penziju vojnih osiguranika Vojske FBiH (Uredba I, Uredba II i Uredba III). Istim je rješenjima odlučeno da će se sredstva za isplatu penzija po tim rješenjima osigurati i iz Budžeta FBiH. Pri tome je ukazano na odredbu člana 117. Zakona o PIO, kojom je propisano da se sredstva potrebna za ostvarivanje prava i obaveza iz penzijskog i invalidskog osiguranja osiguravaju iz doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, Budžeta FBiH, Budžeta BiH, prihoda po osnovu dobrovoljnog osiguranja, prihoda imovine kojom raspolaže nosilac osiguranja, sredstava od gotovinskog dijela privatizacije u skladu sa zakonom koji regulira oblast privatizacije poduzeća, prihoda koje svojom djelatnošću ostvari nosilac osiguranja i drugih prihoda, te je propisano da će najmanji iznos sredstava potrebnih za rad nositelja osiguranja utvrditi Vlada FBiH, a za pokriće penzija koje se ostvaruju pod povoljnijim uslovima u odnosu na uslove utvrđene Zakonom, osigurat će se sredstva u Budžetu FBiH.
Pored navedenog, Kantonalni sud se pozvao na odredbu člana 1. Zakona o potvrđivanju prava na prijevremenu starosnu penziju ostvarenu pod povoljnijim uslovima („Službene novine FBiH“, br. 42/11 i 37/12; u daljnjem tekstu: Zakon o potvrđivanju prava) kojom je propisano da se tim Zakonom uređuje potvrđivanje ostvarenog prava na prijevremenu starosnu penziju pod povoljnijim uslovima za korisnike koji su to pravo ostvarili prema Uredbama Vlade FBiH o povoljnijem penzionisanju, kao i izuzetno ostvarivanje prava na starosnu penziju pod povoljnijim uslovima, način njihovog financiranja i druga pitanja. Odredbom člana 2. istog zakona propisano je da se korisnicima prava na povoljnije penzionisanje, koji su pravo na penziju ostvarili na način i pod uslovima propisanim Uredbama navedenim u tom članu, potvrđuje ostvareno pravo na starosnu penziju ostvareno po tim propisima i to pravo nastavljaju i dalje koristiti. Odredbom člana 4. stav 1. navedenog zakona propisano je da će se sredstva za financiranje prava ostvarenih po propisima iz člana 2. tog zakona i dalje osiguravati na način kako je to uređeno Uredbama I, II i III, a u stavu 2. tog člana Zakona, propisano je da će raspoloživa sredstva iz prethodnog stava biti raspoređena primjenom koeficijenta za obračun. Također je istaknuto da odredbama člana 3. Uredbe o prestanku važenja Uredbe o povoljnijim uslovima za stjecanje prava na starosnu penziju vojnih osiguranika Vojske FBiH (“Službene novine FBiH" broj 21/01), propisano je da će se usklađivanje mirovine iz člana 2. te Uredbe (starosna penzija vojnih osiguranika Vojske FBiH koji su ostvarili pravo na starosnu penziju u skladu sa Uredbom) vršiti u skladu s odredbom člana 51. Zakona o PIO. U stavu 1. istog člana, propisano je da se usklađivanje penzija vršiti mjesečno po potrebi na osnovu sredstava dodijeljenih za isplatu penzija. Iz navedene odredbe proizlazi da se usklađivanje penzija vrši mjesečno na temelju sredstava dodijeljenih za isplatu penzija, pa isplata penzija općenito, kao i isplata penzija ostvarenih pod povoljnijim uslovima, predstavlja tehničko pitanje o kojem se ne vodi upravni postupak i ne donosi rješenje, nego se o visini isplatnog koeficijenta korisnici obavještavaju putem uplatnice-čeka.
Kantonalni sud je stava da se primjenom navedene odredbe Zakona o PIO isplatni koeficijent koji je utvrđen za penzije koje su priznate primjenom Zakona, ne može primijeniti na penzije koje su priznate Uredbama I, II i III. Odredbom člana 21. Zakona o PIO prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja stječu se za slučaj starosti, invalidnosti i smrti, pa se primjenom odredaba tog Zakona osiguranicima može priznati pravo na starosnu, invalidsku i porodičnu penziju, dok je apelantima, kao i drugim vojnim osiguranicima pripadnicima Vojske FBiH, pravo na starosnu penziju priznato pod povoljnijim uslovima. Stoga je odredbama navedenih Uredbi bilo propisano da će se sredstva za isplatu ovih penzija isplaćivati iz Budžeta FBiH, a ne iz sredstava koje ostvari tuženi primjenom odredaba Zakona o PIO, kako je to propisano i odredbama člana 117. stav 3. tog Zakona, što podrazumijeva i mjesečno usklađivanje isplatnog koeficijenta na temelju dodijeljenih sredstava te isti može, a ne mora biti istovjetan za one penzionere koji su ostvarili pravo na penziju primjenom odredaba Zakona i na one penzionere koji su ostvarili pravo na starosnu penziju pod povoljnijim uslovima primjenom Uredaba, odnosno oni mogu biti različiti što ovisi o visini sredstava koja za „redovne" penzije utvrđuje Federalni zavod i sredstava koja se za penzije ostvarene pod povoljnijim uslovima osiguravaju iz Budžeta FBiH.
U obrazloženjima osporenih odluka je istaknuto da je nesporna činjenica da je apelantima starosna penzija priznata pod povoljnijim uslovima i da se isplaćivala iz sredstava Budžeta, odnosno iz sredstava koja je osigurala Vlada FBiH. S obzirom da se raspoloživa sredstva iz člana 4. stav 2. Zakona o potvrđivanju prava, raspoređuju primjenom koeficijenta za isplatu, to je Vlada FBiH koja je odgovorna za izvršenje Budžeta FBiH, imala pravo utvrđivati koeficijent za obračun, koji ne mora biti konstantan, nego u skladu sa odredbama navedenog Zakona, isti zavisi o raspoloživim sredstvima, te može biti veći ili manji. S obzirom na navedeno, po ocjeni Kantonalnog suda, Vlada FBiH je imala zakonsko ovlaštenje da donese Odluku, broj: 978/2012 od 17. jula 2012. godine, o utvrđivanju isplatnog koeficijenta za penzije ostvarene pod povoljnijim uslovima, koje se financiraju iz Budžeta FBiH („Službene novine FBiH“, broj 63/12), u kojoj je, između ostalog propisano da se u cilju provođenja mjera Stand by aranžmana sa MMF-om i usklađivanja visine penzijaa ostvarenih pod povoljnijim uslovima sa planiranim sredstvima za te namjene u Budžetu FBiH za 2012. godinu, utvrđuje isplatni koeficijent u visini od 1.485. Kantonalni sud je stava da su neosnovane primjedbe apelanata u pogledu nadležnosti Vlade FBiH, za donošenje navedene Odluke i u pogledu obaveze Federalnog zavoda da je primjeni u konkretnom slučaju. Sud smatra da su neosnovani i navodi apelanata da je ta Odluka u suprotnosti sa odredbama čl. 51. i 126. Zakona o PIO. Naime, u smislu odredaba člana 51., na osnovu sredstava dodijeljenih za isplatu penzija, isplata penzija općenito, kao i isplata penzije ostvarene pod povoljnijim uslovima, predstavlja tehničko pitanje o kojem se ne vodi upravni postupak i ne donosi rješenje , već se o visini isplatnog koeficijenta, korisnici obavještavaju putem uplatnice-čeka. Odredbama člana 126. stav 1. navedenog Zakona, propisano je da matičnu evidenciju vojnih osiguranika nositelj osiguranja vodi odvojeno od ostalih osiguranika i da se sredstva za penzijsko i invalidsko osiguranje vojnih osiguranika vode na podračunu nositelja osiguranja, te da se penzije vojnih osiguranika isplaćuju s tog računa, iz čega proizlazi da se navedenim odredbama Zakona, reguliraju samo tehnička pitanja koja se odnose na matičnu evidenciju vojnih osiguranika i vođenje sredstava koja se koriste za isplatu penzija vojnim osiguranicima, a da se njima ne reguliraju prava vojnih osiguranika. Federalni zavod je na temelju tačke IV. stav 1. Odluke Vlade FBiH bio obavezan primjenjivati utvrđeni isplatni koeficijent od 1,485 na sve korisnike penzija koji su to pravo ostvarili na temelju odredaba Uredbi I, II i III, te kojim je to pravo potvrđeno Zakonom o potvrđivanju prava, pa i u odnosu na apelante. Na temelju svega navedenog Kantonalni sud je zaključio da apelanti, kao korisnici prava na povoljnije penzionisanje, primjenom navedene Odluke nisu dovedeni u neravnopravan položaj u odnosu na ostale korisnike prava iz penzijskog osiguranja, kao i da su organi uprave pravilno utvrdili da je nisu osnovani njihovi zahtjevi za isplatu penzija primjenom isplatnog koeficijenta 1,73.
Apelacioni navodi Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelanti vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava od strane Kantonalnog suda. Apelanti navode da je stav Kantonalnog suda pogrešan, kada je ocijenio da su rješenja Federalnog zavoda pravilna i zasnovana na zakonu, čime je povrijeđeno pravo apelanata na imovinu, te su apelanti dovedeni u diskriminatoran položaj u odnosu na ostale kategorije penzionera.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
Ustavni sud ukazuje da je u Odluci broj AP-242/14 od 8. maja 2014. godine (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) već razmatrao isto činjenično i pravno pitanje i zaključio da je Kantonalni sud u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odluke, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Stoga se Ustavni sud umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelacionih navoda poziva na obrazloženje i razloge navedene u odluci broj AP-242/14.
S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman