Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5039/13 (Federalni zavod PIO/MIO Mostar, Kantonalna administrativna služba Tuzla)

Odluka donesena 15. 09. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Miješanje u imovinu
  • Penzija
  • Propisano zakonom
  • Javni interes
  • Građanski postupak
  • Legitiman cilj
  • Proporcionalnost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5039/13

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 09. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5039/13, rješavajući apelaciju Federalnog zavoda PIO/MIO Mostar, Kantonalna administrativna služba Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Federalnog zavoda PIO/MIO Mostar, Kantonalna administrativna služba Tuzla, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Mal 023326 12 Gž od 25. oktobra 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Federalni zavod PIO/MIO Mostar, Kantonalna administrativna služba Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa zakonski zastupnik, podnio je 10. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 Mal 023326 12 Gž od 25. oktobra 2013. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i od tužene Lucije Maričević (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 23. juna 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud i tužena su odgovorili na apelaciju 6. jula 2016. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 0 Mal 023326 10 Mal od 15. maja 2009. godine obavezana je tužena da apelantu isplati iznos od 1.778,10 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 17. septembra 2010. godine pa do isplate, kao i da apelantu naknadi troškove parničnog postupka kako je precizirano u izreci presude.

6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je predmet spora u konkretnoj pravnoj stvari apelantov zahtjev za isplatu iznosa od 1.778,10 KM, koji je isplaćen unuci tužene po osnovu porodične penzije, a čiji je staratelj bila tužena i na čije ime je izvršena isplata traženog iznosa. Na osnovu provedenih dokaza i nespornih navoda stranaka, Općinski sud je utvrdio da je unuci tužene, na osnovu rješenja apelanta od 14. marta 2006. godine priznato pravo na porodičnu penziju u mjesečnom iznosu od po 117,00 KM, te da se isplata vršila po tom osnovu počevši od 1. oktobra 2005. godine. Dalje je utvrđeno da je unuka tužene imala pravo na isplatu porodične penzije do završetka redovnog školovanja, odnosno najkasnije do navršenih 25 godina života. Kako je unuka tužene završila redovno školovanje 31. marta 2009. godine, te joj je na osnovu rješenja apelanta od 28. oktobra 2009. godine prestalo pravo na porodičnu penziju, a isplata po osnovu porodične penzije vršena sve do 30. septembra 2009. godine, te kako je isplata porodične penzije vršena na ime tužene, kao staraoca unuke, Općinski sud je zaključio da je tužena dužna vratiti traženi iznos apelantu. Iz navedenih razloga sud je obavezao tuženu na isplatu traženog iznosa. Općinski sud se pozvao na odredbe člana 210. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

7. Odlučujući o žalbi tužene protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je Presudom broj 33 0 Mal 023326 12 Gž od 25. oktobra 2013. godine žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan.

8. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je slijedom utvrđenog činjeničnog stanja, za koje je vezan kao drugostepeni sud imajući u vidu da se radi o sporu male vrijednosti, shodno članu 429. stav 1. u vezi sa članom 433. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), a koje se u konačnici ne osporava ni u razlozima žalbe, zaključak prvostepenog suda o osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva u odnosu na tuženu nije pravilan i na zakonu utemeljen, na što je, po mišljenju Kantonalnog suda, u žalbenim navodima osnovano ukazala tužena.

9. Kantonalni sud je istakao da u toku postupka nije bilo sporno da je unuka tužene, kao maloljetna osoba nakon smrti svoje majke ostvarila pravo na porodičnu penziju i da je tužena bila staratelj iste, te da je na ime tužene i vršena uplata porodične penzije. Međutim, Kantonalni sud je smatrao da, suprotno stavu prvostepenog suda, to nije dovoljan zakonski osnov da se tužena obaveže na vraćanje isplaćenog iznosa. Dalje je istaknuto da je tačno da je prema članu 210. ZOO-a svaka osoba dužna vratiti ono što je stekla bez pravnog osnova, odnosno vratiti dio imovine jednog lica koja je prešla u njegovu imovinu bez pravnog osnova, ali da u konkretnom slučaju na ime tužene apelant nije isplatio tražena novčana sredstva, niti je po bilo kom osnovu isplaćena naknada prešla u imovinu tužene, kako je to pogrešno zaključio prvostepeni sud. Naime, kako je dalje navedeno, iz rješenja kojim je utvrđeno pravo na porodičnu penziju proizlazi da je to pravo utvrđeno unuci tužene, a ne tuženoj, pa se stoga samo korisniku porodične penzije mogla neosnovano isplatiti naknada ako za to nije postojao pravni osnov, kako je to apelant i utvrdio svojim Rješenjem od 28. oktobra 2009. godine. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je apelant eventualni povrat sredstava mogao tražiti samo od lica koje je i ostvarilo pravo na naknadu, a ne od tužene.

10. Uzimajući nespornom činjenicu da je tužena bila staratelj korisnika porodične penzije, svoje unuke, i da je apelant na ime tužene isplaćivao porodičnu penziju, Kantonalni sud je zaključio da ni ta činjenica nije dovoljan osnov za obavezivanje tužene na isplatu primljenog iznosa porodične penzije, jer tužena ni kao staratelj ne može odgovarati za obaveze svoje unuke nastale po osnovu isplaćene porodične penzije. Dalje je istaknuto da takva obaveza tužene kao staraoca ne proizlazi ni prema odredbama čl. 164. do 169. ZOO-a (kojima je propisana odgovornost za drugoga), a niti iz odredaba čl. 160. do 191. Porodičnog zakona Federacije BiH kojima je regulirano pitanje starateljstva nad osobama kojima se određuje staratelj.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelant smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je naveo da je Kantonalni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je donio osporenu odluku. Po mišljenju apelanta tužena je kao zakonski staratelj primala penziju svoje unuke, a da prema Zakonu o PIO nije imala na to pravo budući da je unuka završila redovno školovanje. Apelant navodi da tužena ne odgovara za obaveze svoje unuke kako je to naveo Kantonalni sud, ali odgovara za novac koji je primila kao staratelj.

b) Odgovor na apelaciju

12. Kantonalni sud je u odgovoru istakao da apelantovim navodima nije dovedena u pitanje zakonitost odluke tog suda pa samim time i da nisu povrijeđena apelantova prava zagarantirana Ustavom BiH i Evropskom konvencijom.

13. Tužena je u odgovoru na apelaciju istakla da je apelant u apelaciji ponovio navode koje je isticao i tokom provedenog postupka. Smatra da je pravilan stav Kantonalnog suda da se tužena nije neosnovano obogatila kako je to naveo apelant, niti je isplaćena naknada po bilo kom osnovu prešla u imovinu tužene. Iz rješenja kojim je utvrđeno pravo na porodičnu penziju proizlazi da je to pravo utvrđeno unuci tužene, a ne tuženoj, pa se stoga, po mišljenju tužene samo korisniku porodične penzije mogla neosnovano isplatiti naknada ako za to nije postojao pravni osnov. Dalje je navedeno da tužena nije zadržala za sebe navedena novčana sredstva, nego ta sredstva pripadaju unuci koja je prema navedenom rješenju bila označena kao korisnik penzije. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

14. U Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine Federacije BiH“ br. 29/98, 49/00, 32/01, 61/02, 73/05, 59/06, 4/09 i 55/12) relevantne odredbe glase: Član 2.

Prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja su:

(…)

- pravo na porodičnu penziju, (…) Član 3.

Prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja su neotuđiva, lična i materijalna i ne mogu se prenositi na druga lica.

Član 65. st. 1. i 2.

1) Dijete stiče pravo na porodičnu penziju i može to pravo koristiti do navršenih 15 godina života.

2) Dijete starije od 15 godina života zadržava, odnosno stiče pravo na porodičnu penziju ako je na redovnom školovanju. Pravo na porodičnu penziju pripada za vrijeme trajanja redovnog školovanja, a najkasnije do navršenih 25 godina života.

(…)

15. U Porodičnom zakonu („Službene novine Federacije BiH“, br. 35/05 i 41/05), u tekstu koji je važio u vrijeme donošenja osporene odluke, relevantne odredbe glase:

Član 175. stav 1.

1)Staratelj zastupa štićenika.

Član 176. stav 1.

1) Staratelj samostalno, u ime štićenika i za njegov račun, vrši poslove koji spadaju u redovno poslovanje i upravljanje imovinom.

Član 188. stav 1.

1) Staratelj je ovlašćen u ime i za račun štićenika zaključivati pravne poslove. Za one pravne poslove koje staratelj, u smislu ovog Zakona, ne može sam zaključivati potrebno je odobrenje organa starateljstva.

VI.Dopustivost

16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 33 0 Mal 023326 12 Gž od 25. oktobra 2013. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 4. novembra 2013. godine, a apelacija je podnesena 10. decembra 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopuštena, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

20. Apelant pobija navedenu presudu tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

21. S obzirom da je apelant javna ustanova i kao takva nosilac javnopravnih ovlaštenja, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola, koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njom povrijeđena prava, može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je pored navedenog zaključeno da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.

22. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati navode apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Pravo na imovinu

23. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

24. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu, u suštini, zasnivaju na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

25. Ustavni sud prvo mora ispitati da li apelant posjeduje imovinu zaštićenu članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud ističe da je u predmetnom postupku nespornim utvrđeno da je apelant iz svojih sredstava na ime naknade porodične penzije isplatio potraživani iznos. Stoga Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju radi o apelantovom pravu na imovinu zaštićenim članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

26. Nakon što je utvrđeno da apelant posjeduje imovinu zaštićenu članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud mora ispitati da li je došlo do miješanja u imovinu apelanta, kao i da li je miješanje bilo predviđeno zakonom.

27. Svako miješanje u pravo na imovinu mora biti predviđeno zakonom, mora služiti legitimnom cilju i mora uspostavljati pravičnu ravnotežu između javnog ili općeg interesa i pojedinačnih prava. Drugim riječima, opravdano miješanje se ne može nametnuti samo zakonskom odredbom koja ispunjava kriterij „zakonitosti“ i služi legitimnom cilju u javnom interesu, nego mora, također, održati razuman odnos „proporcionalnosti“ između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nosioci imovinskih prava ne smiju biti podvrgnuti proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose prevelik teret da bi bio ostvaren legitiman cilj (vidi Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 83/03 od 22. septembra 2004. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 60/04, tačka 49).

28. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju došlo do miješanja u imovinu apelanta, jer je osporenom presudom odbijen apelantov tužbeni zahtjev za povrat nezakonito isplaćenog iznosa na ime naknade porodične penzije.

29. Ustavni sud dalje nalazi da je miješanje u imovinu apelanta bilo predviđeno zakonom jer je izvršeno na osnovu relevantnih zakonskih odredaba, čija primjena po mišljenju Ustavnog suda nije bila proizvoljna. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud utvrdio da je u konkretnom slučaju pravo na porodičnu penziju apelant utvrdio unuci tužene, a ne tuženoj, da se samo korisniku penzije mogla nezakonito isplatiti naknada penzije, te da tužena kao staratelj ne može odgovarati za obaveze svoje unuke nastale po osnovu isplaćene porodične penzije. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, pa tako i pravo na porodičnu penziju „neotuđiva, lična i materijalna i ne mogu se prenositi na druga lica“ (član 3. Zakona o PIO). Također, Ustavni sud ističe da je odredbom člana 176. stav 1. Porodičnog zakona propisano da „staratelj samostalno, u ime štićenika i za njegov račun, vrši poslove koji spadaju u redovno poslovanje i upravljanje imovinom.“ Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti u zaključku Kantonalnog suda da apelant u konkretnom slučaju ne može osnovano potraživati nezakonito isplaćene naknade na ime porodične penzije od tužene kao staraoca nosioca prava iz penzijskog osiguranja, već od samog nosioca prava. Pored toga Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud utvrdio da odgovornost tužene kao staraoca za povrat nezakonito isplaćenih naknada porodične penzije ne proizlazi ni iz odredaba ZOO-a kojima je propisana odgovornost za drugoga, niti iz odredbi Porodičnog zakona kojima je regulirano starateljstvo, a u takvim zaključcima Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. S obzirom na navedene zakonske odredbe, te činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno.

30. Miješanje je izvršeno u javnom interesu i ima legitiman cilj, a to je, po mišljenju Ustavnog suda, provođenje zakona. Izvršenim miješanjem održan je razuman odnos „proporcionalnosti“ između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti, jer, kako smatra Ustavni sud, odbijanjem apelantovog zahtjeva da se tužena obaveže na isplatu nezakonito isplaćene naknade porodične penzije nije stavljen „pretjeran teret“ na apelanta, s obzirom da je utvrđeno da upravo apelant nije pravilno odredio pasivno legitimiranu stranu u konkretnom slučaju.

31. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

VIII.Zaključak

32. Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom nije došlo do povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, jer je miješanje u pravo na imovinu apelanta bilo u skladu sa zakonom nakon provedenog sudskog postupka, slijedilo je legitiman cilj i razuman odnos „proporcionalnosti“ između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti.

33. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-5039/13 (Federalni zavod PIO/MIO Mostar… | Sudska praksa | Aktio