Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2093/13 (A. B.)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Radni spor
- Građanski postupak
- Radni odnos
- Uporedive situacije
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o vanparničnom postupku
- Zakon o radu
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o vanparničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o radu
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Zakon o radu
- Zakon o vanparničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-2093/13
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2093/13, rješavajući apelaciju Adnana Balagića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Adnana Balagića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku okončanom Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 005354 11 Rev od 17. januara 2013. godine.
Nalaže se Vladi Kantona 10 da, u skladu sa članom 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Adnanu Balagiću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 3.600,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati Adnanu Balagiću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Kantona 10 da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Adnana Balagića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 005354 11 Rev od 17. januara 2013. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Adnan Balagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna podnio je 13. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 053952 14 Rev od 4. septembra 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Intesa SanPaolo banke d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 25. aprila 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 27. aprila 2016. godine, Kantonalni sud 11. maja 2016. godine, Općinski sud 9. maja 2016. godine, te tužiteljica 6. maja 2016. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Apelant se 19. januara 2000. godine obratio LT Komercijalnoj banci d.d. Livno sa zahtjevom za reguliranje radno-pravnog statusa. Budući da nije dobio odgovor od banke, apelant je 10. marta 2000. godine protiv navedene banke podnio tužbu Općinskom sudu radi reguliranja radno-pravnog statusa.
6. Apelant je 4. decembra 2000. godine Ministarstvu rada i socijalne zaštite, Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Kantonalna komisija) podnio žalbu zbog povrede prava iz radnog odnosa.
7. Općinski sud je 9. februara 2001. godine Rješenjem broj P-328/2000 apelantov predmet proslijedio na rješavanje Kantonalnoj komisiji.
8. Kantonalna komisija je 7. jula 2004. godine donijela Rješenje broj 10/2-34-746/00 kojim je naloženo LT Komercijalnoj banci d.d. Livno da riješi apelantov radno-pravni status.
9. Protiv rješenja Kantonalne komisije žalbu je podnijela LT Gospodarska banka (pravna sljednica LT Komercijalne banke).
10. Kantonalna komisija je predmet po žalbi proslijedila na rješavanje Federalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Federalna komisija). Federalna komisija je Rješenjem broj 03-34-1198/04 od 3. decembra 2004. godine odbila žalbu LT Gospodarske banke.
11. LT Gospodarska banka d.d. je 19. oktobra 2005. godine podnijela tužbu protiv apelanta kojom je tražila da se poništi Rješenje Kantonalne komisije broj 10/2-34746/00 od 7. jula 2004. godine kojim je utvrđeno da tuženi ispunjava uvjete iz člana 143. Zakona o radu za priznavanje statusa zaposlenika na čekanju kod poslodavca LT Komercijalne banke d.d. Livno, odnosno LT Gospodarske banke d.d. Sarajevo, a poslije tužiteljice kao njezine pravne sljednice i kojim je naloženo tužiteljici da tuženom riješi radno-pravni status u skladu sa članom 143. Zakona o radu. Tužiteljica je smatrala da Kantonalna komisija nije potpuno i pravilno utvrdila činjenično stanje jer LT Komercijalna banka d.d. Livno 31. decembra 1991. godine nije postojala, pa proizlazi da ne može biti pravni sljednik Privredne banke Sarajevo, Osnovna banka u Livnu. Apelant je 31. decembra 1991. godine bio zaposlenik Privredne banke Sarajevo, Osnovna banka Livno, dok je u LT Komercijalnoj banci počeo da radi 22. marta 1993. godine i radio je do 1. aprila 1994. godine kada mu je prestao radni odnos na osnovu odredaba Zakona o radu. Tužbenim zahtjevom uređenim na ročištu, tužiteljica je tražila da se poništi Rješenje Federalne komisije broj 03-34-1198/04 od 3. decembra 2004. godine kojim je potvrđeno rješenje Kantonalne komisije od 7. jula 2004. godine.
12. Općinski sud je Rješenjem broj P-641/05 od 20. marta 2008. godine tražio od apelanta da dostavi pismeni odgovor na tužbu. Apelant je odgovor dostavio 18. aprila 2008. godine.
13. Općinski sud je Rješenjem P-641/05 od 27. maja 2008. godine odbacio tužbu LT Gospodarske banke zbog nenadležnosti suda i ukinuo sve provedene radnje u postupku.
14. UPI banka d.d. Sarajevo (sljednica LT Gospodarske banke d.d. Sarajevo) je protiv rješenja od 27. maja 2008. godine podnijela žalbu Kantonalnom sudu. Kantonalni sud je donio Rješenje broj 010-0-GŽ-08-000 626 od 22. oktobra 2008. godine kojim je žalba uvažena, pobijano rješenje ukinuto i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak i odluku.
15. Općinski sud je 12. marta 2009. godine Rješenjem broj 68 0 P 005354 08 P zakazao pripremno ročište koje je održano 8. septembra 2009. godine.
16. Tužiteljica (sljednica UPI banke d.d. Sarajevo) je 14. septembra 2009. godine dostavila Općinskom sudu dopis u kojem je odgovorila na apelantov odgovor na tužbu.
17. Općinski sud je 16. septembra 2009. godine donio Presudu broj 68 0 P 00 5354 08 P kojom je u cijelosti poništeno rješenje Federalne komisije i odbijen apelantov protivtužbeni zahtjev, te apelant obavezan da plati troškove postupka.
18. Kantonalni sud je, postupajući po apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, 14. januara 2010. godine donio Rješenje broj 68 0 p 005354 09 Gz kojim je žalba uvažena, osporena presuda ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak i odluku.
19. U ponovnom postupku Općinski sud je održao tri ročišta: 26. augusta, 7. oktobra 2010. i 23. novembra 2010. godine.
20. Nakon provedenog postupka, Općinski sud je donio Presudu broj 68 0 P 005354 10 P 2 od 23. decembra 2010. godine kojom je u cijelosti poništeno Rješenje Federalne komisije broj 03-34- 1198/04 od 3. decembra 2004. godine kojim je potvrđeno Rješenje Kantonalne komisije broj 10/2- 34-746/00 od 7. jula 2004. godine. Istom je presudom odbijen apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražena isplata ličnog dohotka za periode i u iznosima bliže označenim u presudi.
21. U obrazloženju presude je navedeno da je zbog ekonomičnosti postupka predmetnom spisu pripojen spis P 328/00 po apelantovoj tužbi za uspostavljanje radno-pravnog statusa kako bi se vodio jedan postupak i donijela jedna odluka. Općinski sud je utvrdio da među parničnim strankama nije sporno da je tužiteljica pravni sljednik LT Gospodarske banke d.d. Livno koja je podnijela tužbu u ovoj pravnoj stvari. Dalje, u rješenju Federalne komisije je navedeno da je nesporno utvrđeno da je apelant bio zaposlenik LT Komercijalne banke Livno na dan 31. decembar 1991. godine, da je u zakonskom roku podnio zahtjev za ponovno uspostavljanje radno-pravnog statusa i da do dana podnošenja zahtjeva nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca. Odredbom člana
143. Zakona o radu je regulirano da će zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla ostati u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad. Zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom periodu nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, također, zaposlenikom na čekanju.
22. Među strankama nije sporno da je apelant na dan 31. decembar 1991. godine bio zaposlenik Privredne banke Sarajevo, Osnovna banka Livno, sve do 21. marta 1993. godine, kada je preuzet i zasnovao radni odnos kod LT Komercijalne banke Livno, Filijala Livno. Sporno je da li je LT Komercijalna banka pravni prednik tužiteljice Intesa Sanpaolo banke d.d. BiH i pravni sljednik Privredne banke Sarajevo, Osnovna banka u Livnu. Sud je uvidom u rješenje o osnivanju banke na određeno vrijeme u trajanju neposredne ratne opasnosti ili ratnog stanja pod firmom LT Komercijalna banka d.d. Livno sa Višeg suda u Mostaru od 22. marta 1993. godine utvrdio da je registrirana u registarskom ulošku Registarskog suda broj 1-4017 Mostar kao novi pravni subjekt, sa svim prilozima potrebnim za osnivanja i konstituiranje pravnog subjekta. Dakle, LT Komercijalna banka d.d. Livno je registrirana kao novi subjekt, nije nastala uslijed statusnih promjena Privredne banke Sarajevo, Osnovne banke Livno, i nije pravni sljednik Privredne banke Sarajevo.
23. Uvidom u apelantovu radnu knjižicu utvrđeno je da je bio zaposlen u Privrednoj banci Sarajevo, Osnovna banka Livno, u periodu od 14. augusta 1989. do 21. marta 1993. godine, a u LT Komercijalnoj banci d.d. Livno u periodu od 22. marta 1993. do 1. aprila 1994. godine. Iz navedenog proizlazi da na dan 31. decembar 1991. godine apelant nije bio zaposlenik LT Komercijalne banke d.o.o. Livno, pa samim tim ne ispunjava uvjete iz člana 143. Zakona o radu za priznavanje statusa zaposlenika na čekanju kod tužiteljice, tj. pravnog prednika tužiteljice, zbog čega je Općinski sud tužbenom zahtjevu tužiteljice udovoljio u cijelosti kao pravno osnovanom.
24. Kantonalni sud je Presudom broj 68 0 Rs 005354 11 Rsž od 12. maja 2011. godine odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju je navedeno da je na osnovu stanja u spisu, konkretno apelantove radne knjižice, kao i iz Rješenja tužiteljicinog prednika broj 20-213-1/94 od 1. aprila 1994. godine utvrđeno da je apelantu radni odnos kod prednika tužiteljice prestao 1. aprila 1994. godine, kao i da mu je tog datuma zaključena radna knjižica. U obrazloženju rješenja o prestanku radnog odnosa je navedeno da se apelant nalazio na čekanju uz naknadu ličnog dohotka od 35%, a nakon što je napustio mjesto stanovanja, budući da nekoliko mjeseci nije podizao naknadu ličnog dohotka doneseno je rješenje kojim mu se utvrđuje prestanak radnog odnosa. Rješenje o prestanku radnog odnosa je pravomoćno, a apelant nije u konkretnom postupku postavio tužbeni zahtjev za utvrđenje nezakonitosti otkaza ugovora o radu, odnosno nije tražio poništenje navedenog rješenja o prestanku radnog odnosa, niti je prethodno, u drugom postupku, pravomoćno utvrđena nezakonitost otkaza.
25. Kantonalni sud je dalje naveo da, prema odredbi člana 103. Zakona o radu, zaposlenik može podnijeti tužbu pred nadležnim sudom zbog povrede prava iz radnog odnosa u roku od jedne godine od dana dostavljanja odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava iz radnog odnosa. Apelant je za tu povredu saznao nakon što je prestao dolaziti na posao, tj. od 27. jula 1993. godine, a u svakom slučaju je za tu povredu saznao od dana prestanka rata i neposredne ratne opasnosti - ratno stanje je ukinuto 19. decembra 1995. godine, a neposredna ratna opasnost 23. decembra 1996. godine. Pravo na uspostavljanje radno-pravnog statusa i ostvarivanje prava po osnovu čekanja posla, u smislu člana 143. navedenog zakona, imaju zaposlenici koji nisu dobili pismenu odluku ili rješenje o prestanku radnog odnosa ili o upućivanju na čekanje, što znači da to pravo ne mogu ostvarivati zaposlenici kojima je radni odnos prestao i koji su dobili rješenje o prestanku radnog odnosa, kako je to u konkretnom slučaju. Budući da je nesporna činjenica da je apelantu radni odnos prestao 1. aprila 1994. godine, proizlazi da on nema pravo na uspostavljanje radno-pravnog statusa u smislu člana 143. navedenog zakona, pa je iz tog razloga valjalo poništiti rješenje Federalne komisije od 3. decembra 2004. godine kojim je potvrđeno rješenje Kantonalne komisije od 7. jula 2004. godine, pa proizlazi da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je poništio rješenje Federalne komisije. Konačno, Kantonalni sud je naveo da apelant, budući da protivtužbenim zahtjevom nije tražio da se utvrdi nezakonitost rješenja o prestanku radnog odnosa, niti je u drugoj parnici pravomoćno utvrđena nezakonitost otkaza, tj. nije vođen postupak radi njegovog poništenja, nije mogao u ovom postupku osnovano zahtijevati isplatu neisplaćenih plaća koje bi ostvario da je radio.
26. Osporenom Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 053952 14 Rev od 4. septembra 2014. godine usvojena je revizija u pogledu odluke o tužbenom zahtjevu i presude Kantonalnog i Općinskog suda su preinačene tako što je odbijen tužbeni zahtjev kojim je tužiteljica tražila da se u cijelosti poništi rješenje Federalne komisije od 3. decembra 2004. godine kojim je potvrđeno rješenje Kantonalne komisije od 7. jula 2004. godine. Istom presudom revizija je djelimično usvojena u pogledu odluke o protivtužbenom zahtjevu i presude Kantonalnog i Općinskog suda su u tom dijelu preinačene tako što je tužiteljica obavezana apelantu za period od 27. jula 1993. do 5. maja 2000. godine isplatiti na ime naknade plaće ukupan iznos od 6.129,45 KM sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose označene u presudi.
27. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je predmet spora tužiteljicin zahtjev da se poništi rješenje Federalne komisije kojim je utvrđeno da apelant ispunjava uvjete iz člana 143. ZOR-a za priznavanje statusa zaposlenika na čekanju kod poslodavca LT Komercijalna banka Livno, odnosno njezinog pravnog sljednika, i kojim je naloženo poslodavcu da riješi radnopravni status tuženog, dok je predmet spora po protivtužbi apelantov zahtjev za isplatu plaća i doprinosa za PIO/MIO za vremenski period od jula 1993. godine pa do septembra 2010. godine, odnosno i ubuduće dok za to budu postojali zakonom određeni razlozi.
28. Vrhovni sud je iz činjeničnih utvrđenja Kantonalnog i Općinskog suda utvrdio da je prvostepeni sud usvajajući tužbeni, a odbijajući protivtužbeni zahtjev, zauzeo pravni stav da apelant u skladu sa odredbom člana 143. ZOR-a ne ispunjava uvjete za priznavanje statusa zaposlenika na čekanju posla kod tužiteljicinog prednika iz razloga što taj prednik nije ni postojao 31. decembra 1991. godine. Apelant je na dan 31. decembar 1991. godine bio zaposlen u Privrednoj banci Sarajevo, Osnovna banka Livno, a tužiteljica nije pravni sljednik te banke. Kako tužiteljica sa stanovišta odredbe člana 143. ZOR-a nije u materijalno-pravnom odnosu s apelantom to je, po stavu prvostepenog suda, nezakonito rješenje Komisije za implementaciju člana 143. ZOR-a, pa je usvajanjem tužbenog zahtjeva to rješenje poništeno. Kako poništavanjem tog rješenja tužitelj i tuženi nisu više ni u kakvom materijalno-pravnom odnosu, to je odbijen kao neosnovan i protivtužbeni zahtjev upravljen na isplatu plaća i uplatu doprinosa za PIO na ime apelanta kod Federalnog zavoda PIO za utuženi vremenski period.
29. Vrhovni sud je stava da su navedeni pravni stavovi Kantonalnog i Općinskog suda u suprotnosti sa odredbom člana 143. ZOR-a i u suprotnosti s ciljem te zakonske odredbe. Naime, prema odredbi člana 143. stav 2. ZOR-a zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom periodu nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, također, zaposlenikom na čekanju posla. Zakonodavac je uzeo dan 31. decembar 1991. godine kao dan kada je na području Bosne i Hercegovine počeo rat kao viša sila i cilj mu je bio zaštititi radno-pravni status svih osoba koje su zbog rata i posljedica rata kao više sile izgubile radno-pravni status ili bile upućene na čekanje posla. Odredba člana 143. ZOR-a, dakle, ne štiti osobe koje su iz bilo kog razloga izgubile radno-pravni status prije 31. decembra 1991. godine ili poslije stupanja na snagu ZOR-a (5. novembar 1999. godine), dok štiti osobe koje su u tom vremenskom intervalu zbog rata kao više sile ili posljedica rata ostale bez posla ili bile upućene na čekanje i štiti ih u odnosu na onog poslodavca koji ih je u tom periodu uputio na čekanje posla, odnosno kod kojeg su u tom periodu ostale bez posla. Stoga je za odluku u ovoj pravnoj stvari irelevantno da apelant na dan 31. decembar 1991. godine nije bio zaposlen kod tužiteljicinog pravnog prednika pri nespornoj činjenici da je u relevantnom periodu bio zaposlen kod tužiteljicinog prednika koji ga je 27. jula 1993. godine uputio na čekanje posla, a 1. aprila 1994. godine donio rješenje o prestanku radnog odnosa. Vrhovni sud je istakao da je cilj odredbe člana 143. ZOR-a zaštita osoba koje su zbog rata i posljedica rata ostale bez posla ili upućene na čekanje posla, bez obzira da li je poslodavac donio rješenje o prestanku radnog odnosa, usmeno saopćio zaposleniku da više ne dolazi na posao ili je sam zaposlenik zbog rata i posljedica rata prestao dolaziti na posao, zbog čega je pogrešan pravni stav drugostepenog suda da pravo na zaštitu u skladu sa odredbom člana 143. ZOR-a ima samo zaposlenik za koga poslodavac nije donio rješenje o prestanku radnog odnosa. Na osnovu navedenog, Vrhovni sud smatra da je zakonito rješenje Federalne komisije, zbog čega su usvajanjem revizije preinačene presude Kantonalnog i Općinskog suda i odbijen tužiteljicin tužbeni zahtjev.
30. Dalje, Vrhovni sud je naveo da, u skladu sa odredbom člana 143. stav 3. ZOR-a, apelant kao zaposlenik na čekanju posla ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac, a u skladu sa odredbom člana 143. stav 4. ZOR-a tuženom kao zaposleniku na čekanju posla koga poslodavac u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ZOR-a nije pozvao na posao, radni odnos je prestao po sili zakona istekom tog roka (5. maja 2000. godine). Na osnovu navedenog, Vrhovni sud smatra da apelant ima pravni osnov za naknadu plaća i doprinosa za vremenski period od 27. jula 1993. do 5. maja 2000. godine, i to u visini koju je odredio tužiteljicin prednik kao poslodavac (35% od plaće), a ne u visini plaće koju bi ostvario da je radio, kako je to apelant tražio u protivtužbenom zahtjevu. Zbog svega navedenog, Vrhovni sud je djelimičnim uvažavanjem revizije preinačio nižestepene presude i udovoljio protivtužbenom zahtjevu i apelantu za taj period dosudio naknadu plaće u visini od 35% od plaće koju bi ostvario da je radio i obavezao tužiteljicu da na taj iznos za apelanta uplati doprinose za PIO kod nadležnog Federalnog zavoda PIO.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
31. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u smislu nepravilne primjene materijalnog prava i dužine trajanja predmetnog postupka, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant je naveo da su mu navedena prava u konkretnom postupku povrijeđena njegovim predugim trajanjem, kao i zbog činjenice da mu je oduzeto pravo na imovinu kao kapitalizirani ukupni iznos plaća, naknada i zateznih kamata, te troškova postupka, i to na način da mu je onemogućeno ponovno uspostavljanje radno-pravnog statusa zbog diskriminacije i nemogućnosti ravnopravnog raspravljanja pred sudom, pa je Ustavnom sudu predložio da usvoji njegovu apelaciju i donese odluku o dopustivosti i meritumu u njegovu korist.
II.Odgovor na apelaciju
32. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da u pogledu apelantovih navoda iz apelacije ostaje pri razlozima koje je dao u obrazloženju presude od 17. januara 2013. godine i, suprotno apelantovom stavu, smatra da nisu povrijeđena njegova ustavna prava niti je primjena prava bila proizvoljna.
33. Kantonalni sud je naveo da je u svojoj presudi detaljno obrazložio razloge zbog kojih je apelantovu žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U pogledu apelantovih navoda o tome da je pred Kantonalnim sudom bio diskriminiran, Kantonalni sud je naveo da te navode ne može prihvatiti, pa je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
34. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je u obrazloženju svoje presude naveo sve razloge za donošenje presude, obrazložio sve prigovore istaknute tokom postupka, kao i da smatra da nije učinio povredu materijalnog i procesnog prava prilikom donošenja presude, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
35. U Zakonu o radu („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) relevantne odredbe glase:
Član 143.
Zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad.
Zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, također,zaposlenikom na čekanju posla.
Za vrijeme čekanja posla zaposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac. Ako zaposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. ovog člana, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu najmanje u visini tri prosječne plaće isplaćene na nivou Federacije u prethodna tri mjeseca, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku, do navršenih pet godina staža osiguranja, a za svaku narednu godinu staža osiguranja, još najmanje jednu polovinu prosječne plaće. Izuzetno, umjesto otpremnine poslodavac i zaposlenik mogu se dogovoriti i o drugom vidu naknade. Način, uvjeti i rokovi isplate otpremnine iz st. 4. i 5. ovog člana, utvrđuju se pismenim ugovorom između zaposlenika i poslodavca.
Ako zaposleniku prestane radni odnos u smislu stava 4. ovog člana, poslodavac ne može u roku od jedne godine zaposliti drugo lice koje ima istu kvalifikaciju ili isti stepen stručne spreme, osim lica iz st. 1. i 2. ovog člana, ako je to lice nezaposleno.
36. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 2/98, 39/04 i 73/05) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
VI.Dopustivost
37. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
38. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
39. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 68 0 P 005354 11 Rev od 17. januara 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu odluku apelant je primio 25. marta 2013. godine, a apelacija je podnesena 13. maja 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
40. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
41. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na „suđenje u razumnom roku“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje - razuman rok
42. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
43. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […] Relevantna načela
44. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
Period koji se uzima u obzir
45. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak započeo podnošenjem tužbe 19. marta 2000. godine i da je okončan presudom Vrhovnog suda od 17. januara 2014. godine. Apelant u konkretnom postupku osporava cijeli postupak koji se odnosi na uspostavljanje njegovog radno-pravnog statusa, pa će, s obzirom na to, Ustavni sud u konkretnom slučaju, pridržavajući se apelacionih navoda kojim je vezan u smislu člana 31. Pravila Ustavnog suda, ispitati cjelokupnu dužinu trajanja predmetnog postupka do donošenja presude Vrhovnog suda. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni dužine predmetnog postupka je period od više od 12 godina.
Analiza dužine trajanja postupka
46. U konkretnom slučaju, u pogledu ocjene složenosti predmeta Ustavni sud smatra da se nije radilo o složenim činjeničnim i pravnim pitanjima koja je trebalo razmotriti.
47. Ustavni sud je na osnovu stanja u spisu utvrdio da je Općinskom sudu, nakon što je apelant podnio tužbu 10. marta 2000. godine, trebalo godinu dana da predmet, 9. februara 2001. godine, proslijedi Kantonalnoj komisiji na rješavanje. Nakon toga nastupa period u kojem se predmet nalazio prvo kod Kantonalne, a zatim Federalne komisije i u kojem sud objektivno nije mogao postupati.
48. Dalje, Ustavni sud zapaža da je po okončanju postupka pred Kantonalnom i Federalnom komisijom prednica tužiteljice Općinskom sudu 19. oktobra 2005. godine podnijela tužbu radi poništenja osporenih odluka navedenih komisija, te da je taj parnični postupak spojen s postupkom koji je apelant pokrenuo pred istim sudom protiv pravnog prednika tužiteljice radi uspostavljanja radno-pravnog statusa koji je vođen pod brojem P-328/00. Ustavni sud dalje zapaža da je Općinski sud Rješenjem broj P-641/05 od 20. marta 2008. godine, dakle nakon više od dvije godine, tražio od apelanta da dostavi pismeni odgovor na tužbu. Nakon toga, Općinski sud je Rješenjem P-641/05 od 27. maja 2008. godine odbacio tužbu LT Gospodarske banke zbog nenadležnosti suda i ukinuo sve provedene radnje u postupku. Ova je odluka ukinuta Rješenjem Kantonalnog suda broj 010-0-GŽ- 08-000 626 od 22. oktobra 2008. godine i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak i odluku. Općinski sud je u ponovnom postupku 8. septembra 2009. godine održao ročište, a 16. septembra 2009. godine donio Presudu broj 68 0 P 00 5354 08 P kojom je u cijelosti poništeno rješenje Federalne komisije i odbijen apelantov protivtužbeni zahtjev, te apelant obavezan da plati troškove postupka. Kantonalni sud je, postupajući po apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, 14. januara 2010. godine donio Rješenje broj 68 0 P 005354 09 Gz kojim je žalba uvažena, osporena presuda ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak i odluku. U ponovnom postupku Općinski sud je održao tri ročišta: 26. augusta, 7. oktobra 2010. i 23. novembra 2010. godine, nakon čega je donio presudu 23. decembra 2010. godine. Kantonalni sud je, postupajući po apelantovo žalbi, presudom od 12. maja 2011. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. Postupajući po reviziji apelanta i tužiteljice, Vrhovni sud je osporenu odluku donio 17. januara 2013. godine.
49. Ustavni sud, iz navedenog, zapaža periode neaktivnosti, kao i neefikasno postupanje Općinskog suda. Neprimjereno je razvlačenje postupka u prvoj fazi kada je Osnovnom sudu trebalo više od godinu dana da predmet proslijedi Kantonalnoj komisiji na rješavanje, a onda i dvije godine da dostavi tužbu na odgovor. Neprimjereno je i od utjecaja na dužinu predmetnog postupka i neefikasno ponašanje Općinskog suda, zbog čega mu je predmet u dva navrata vraćan na ponovni postupak. O ovoj fazi postupka Općinski sud nije dao nikakvo obrazloženje, niti ponudio razloge za takvu dužinu trajanja postupka. Dalje, Ustavni sud ni na osnovu stanja u spisu, niti iz odgovora redovnih sudova nije mogao utvrditi da je apelant, u konkretnom slučaju, na bilo koji način doprinio dužini postupka. Stoga, Ustavni sud smatra da je ovako dugo trajanje postupaka neopravdano i da bi se moglo opravdati samo u izuzetnim okolnostima. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ne smatra da postoje takve izuzetne okolnosti, niti su redovni sudovi na to ukazali. Stoga, Ustavni sud smatra da je predmetni postupak prešao granice razumnog trajanja i da su apelantovi navodi osnovani.
50. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji kršenje apelantovog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i da se ovakva dužina trajanja postupka može staviti na teret Općinskom sudu.
Ostali aspekti prava na pravično suđenje
51. Ustavni sud ističe da se postupak u konkretnom slučaju odnosi uspostavljanje apelantovog radno-pravnog statusa. Dakle, predmet je građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.
52. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, proizvoljne primjene materijalnog prava i dugotrajnosti postupka. U vezi s tim Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
53. Izuzetno, Ustavni sud će se upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li je osporena odluka redovnog suda zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.
54. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dovoljno jasno i argumentirano obrazložio svoju odluke, dajući za svoj stav jasna obrazloženja koja se niti u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o nepravilnosti i nepotpunosti utvrđivanja činjenica i proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelant, osim ponavljanja navoda koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima, koji su ispitani u osporenoj presudi i dati razlozi zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi neosnovani i da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u smislu garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
55. Zbog navedenog, Ustavni sud apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije smatra neosnovanim.
Pravo na zabranu diskriminacije
56. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
57. Član 14. Evropske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji osigurava se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
58. Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda, diskriminacija nastupa ako se osoba ili grupa osoba koja se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere [...] u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman, ili upotreba sredstava naspram željenog cilja koja nisu u proporcionalnom odnosu (vidi Evropski sud, Belgijski jezički slučaj, presuda od 9. februara 1967. godine, Serija A, broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno da li je diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Evropski sud, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978. godine, Serija A, broj 25, stav 226).
59. Iako apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravom smatra da postoji povreda prava iz člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da iz navoda u apelaciji proizlazi da se navodi o povredi ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da samo apelantovo ukazivanje da je diskriminiran u postupku, s obzirom na to da nije ponudio nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o svojoj diskriminaciji, ne ukazuje da je apelant tretiran na način koji bi mogao voditi povredi njegovih ustavnih prava. Naime, apelantovi navodi, sami po sebi, ne predstavljaju diskriminaciju kada se ima u vidu da nije dovoljna samo tvrdnja o različitom tretmanu osobe u analognoj situaciji nego i drugi elementi, kako je to navedeno u prethodnoj tački ove odluke. S obzirom na odsustvo ovih elemenata u konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije, također, neosnovani.
Pravo na imovinu
60. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
Pitanje naknade nematerijalne štete
61. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može u odluci kojom usvaja apelaciju odrediti naknadu nematerijalne štete, koja se, u smislu stava 2. navedenog člana, određuje na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
62. Prilikom odlučivanja o naknadi nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost. S obzirom na to da je predmetni postupak trajao 12 godina, kao i da se radi o hitnom postupku, Ustavni sud smatra da bi apelantu na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku trebalo isplatiti iznos od 3.600,00 KM. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Kantona 10 u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
VIII.Zaključak
63. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije kada je predmetni postupak, koji se po zakonu smatra hitnim, trajao više od 12 godina i to zbog neprimjerene neaktivnosti i neefikasnog postupanja Općinskog suda, a pri tome Općinski sud nije ponudio razloge koji bi eventualno mogli opravdati takvo postupanje.
64. Međutim, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u ostalim segmentima kada u osporenoj odluci ne postoji ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, pri čemu je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke za svoje stavove dao jasna i logična obrazloženja.
65. Isto tako, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani i apelantovi navodi o povredi prava iz člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer apelantovo ukazivanje na diskriminaciju, samo po sebi, ne predstavlja diskriminaciju u smislu člana 14. Evropske konvencije kada se ima u vidu da nije dovoljna samo tvrdnja o različitom tretmanu osoba u sličnoj situaciji nego i drugi elementi iz kojih bi se moglo zaključiti da je došlo do kršenja apelantovog prava na zabranu diskriminacije.
66. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3), te člana 74. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
67. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman