Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3373/16 (J. A.)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Nadležana sudska vlast u kontekstu člana 5. EK
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Pritvor
- Krivični postupak
- Apelacija preuranjena
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Ispravka krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na bosanskom jeziku, koji je proglasio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu odlukom br. 101/03 od 24. januara 2003. godine, objavljenog u "Službenom glasniku BiH", broj 3/03
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-3373/16
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3373/16, rješavajući apelaciju Jusufa Avdića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Jusufa Avdića podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 021195 16 Kž od 11. jula 2016. godine i S1 2 K 021195 16 Kv 4 od 27. juna 2016.
godine u odnosu na pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao neosnovana apelacija Jusufa Avdića podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 021195 16 Kž od 11. jula 2016. godine i Sl 2 K 021195 16 Kv 4 od 27. juna 2016.
godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Jusuf Avdić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Dragan Oparnica, advokat iz Brčkog, podnio je 8. augusta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 021195 16 Kž od 11. jula 2016. godine i Sl 2 K 021195 16 Kv 4 od 27. juna 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužiteljstva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je 23. augusta 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju. Također, dopisom od 23. augusta 2016. godine zatraženo je od Suda BiH da dostavi informaciju da li se apelant još uvijek nalazi u pritvoru.
3. Sud BiH je dostavio odgovor 30. augusta 2016. godine, a Tužiteljstvo 1. septembra 2016. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Sud BiH je Rješenjem broj S1 2 K 021195 16 Krn 11 od 31. maja 2016. godine apelantu i S. P. kao osumnjičenima na osnovu odredbe člana 132. stav 1. tačka b) Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKPBiH) odredio mjeru pritvora u trajanju od mjesec dana zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivično djelo organizirani kriminal iz člana 250. st. 2. i 3. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH), u vezi sa krivičnim djelom neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 1. KZBiH, sve u vezi sa članom 54. KZBiH. Nakon toga, Tužiteljstvo je 23. juna 2016. godine dostavilo Sudu BiH prijedlog za produženje mjere pritvora prema apelantu i S. P. za naredna dva mjeseca iz razloga propisanih članom 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH.
6. Sud BiH je, odlučujući u postupku kontrole opravdanosti mjere pritvora, donio Rješenje broj S1 2 K 021195 16 Kv 4 od 27. juna 2016. godine kojim je djelimično prihvaćen prijedlog Tužiteljstva od 23. juna 2016. godine, te je apelantu i S. P. produžen pritvor određen rješenjem Suda BiH od 31. maja 2016. godine za narednih mjesec dana zbog postojanja pritvorskih razloga propisanih članom 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH, tako da on može trajati do 28. jula 2016. godine ili do nove odluke Suda. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da je, nakon što je razmotrio prijedlog Tužiteljstva i na ročištu date izjave, te izvršio uvid u spis i dostavljene dokaze Tužiteljstva, zaključio da je prijedlog djelimično osnovan. S tim u vezi, Sud BiH se pozvao na član 132. stav 1. ZKP-a, te je naveo da, po ocjeni Suda BiH, osnovana sumnja da su apelant i osumnjičeni S. P. počinili krivična djela zbog kojih se vodi istraga proizlazi iz dokaza dostavljenih Sudu uz prijedlog za određivanje pritvora od 30. maja 2016. godine, koje je pri tome Sud BiH prezentirao u obrazloženju rješenja (zapisnici o saslušanju osumnjičenih, naredbe za pretres stana i vozila, zapisnici o pretresu osumnjičenih-stana i vozila, potvrde o privremenom oduzimanju predmeta, službene zabilješke i izvještaji MUP-a). Naime, Sud BiH je naveo da je nakon analize svakog pojedinačnog dokaza zaključio da u konkretnom slučaju postoji osnovana sumnja iz člana 132. stav 1. ZKPBiH da je apelant djelovao kao organizator grupe za organizirani kriminal koja se bavila međunarodnom trgovinom opojnom drogom na području Bosne i Hercegovine i Republike Austrije. Pri tome, Sud BiH je naveo da je uvidom u službenu zabilješku policije Distrikta Brčko utvrdio da su apelant i osumnjičeni S. P. 8. marta 2016. godine posredstvom informanta, kodnog naziva „Lovac“, tražili da im on na području BiH omogući kontakt s kupcem kako bi dogovorili detalje oko kupoprodaje opojne droge. Tom prilikom apelant je prenio informantu da će prvi kontakt s kupcem ostvariti osumnjičeni S. P. koji će apelanta o svemu informirati, te da će i u narednom periodu isključivo osumnjičeni S. P. kontaktirati s kupcem dok se on ne uvjeri da su kontakti s kupcem po njega sigurni. S tim u vezi, Sud BiH je naveo da se iz navedenog nesporno može zaključiti da je apelant imao rukovodeću ulogu prilikom organizacije prodaje opojne droge. Također je navedeno da je povodom realizacije navedenog kontakta osumnjičenog S. P. s „kupcem“ (primjenom posebnih istražnih radnji – angažiranim prikrivenim istražiteljem) sačinjen Izvještaj Ministarstva unutrašnjih poslova, Savezne kriminalističke službe, od 15. marta 2016. godine, urađen po Naredbi Suda BiH broj S1 2K 021195 16 Krn. U izvještaju se navodi da je 14. marta 2016. godine ostvaren kontakt prikrivenog istražitelja i mete (osumnjičeni S. P.), te da je osumnjičeni S. P. nakon kraćeg neformalnog razgovora počeo razgovor o drogi, nudeći prodaju „marihuane“ po cijeni od 3.800,00 eura za kilogram ukoliko bi kupovina bila obavljena u Brčkom. Istovremeno, navedeno je da je osumnjičeni S. P. istakao da ukoliko bi on drogu transportirao do Austrije, o cijeni bi se morao „konsultovati sa svojim ljudima“. Sud BiH je ukazao da iz predmetne zabilješke proizlazi da su se istog dana osumnjičeni S. P. i prikriveni istražitelj ponovo sastali i tom prilikom je osumnjičeni S. P. upoznao istražitelja da je neophodno da prvo jednom ili dva puta on kupi drogu u Brčkom i sam je preveze do Austrije, te ukoliko bi to dobro prošlo mogli bi pregovarati o prodaji i transportu u Austriju. Osumnjičeni S. P. je istražitelju ponudio na prodaju i „kokain“. Sud BiH je naveo da sadržaj navedene zabilješke i izvještaja nesporno upućuje na zaključak o prodaji opojne droge od strane osumnjičenih s podijeljenim ulogama i zadacima, pri čemu se apelant ističe kao organizator, a osumnjičeni S. P. kao izvršitelj navedene prodaje.
7. Sud BiH je istakao da ovakav zaključak potvrđuje i izvještaj Ministarstva unutrašnjih poslova, Savezne kriminalističke službe, u potpisu prikriveni istražitelji VE II/4 Marko i VE II/5- Sascha, od 7. aprila 2016. godine. Također, Sud BiH je naveo da su prikriveni istražitelji MUP-a Republike Austrije, postupajući po naredbi Suda BiH od 11. aprila 2016. godine, 4. maja 2016. godine ostvarili ponovni kontakt sa osumnjičenim S. P. i A. K. u Brčkom u cilju pregovora oko kupoprodaje opojne droge. O navedenom kontaktu policija Distrikta Brčko BiH je sačinila službenu zabilješku od 4. maja 2016. godine. Tom prilikom A. K. je ponudio 5 kg opojne droge „marihuana“ na prodaju, za koju je naveo da je ne može isporučiti na područje Austrije zbog samog rizika prevoza, ali da je može isporučiti u Hrvatskoj, i to u Županji. Pristajući na ponudu istražitelji su napomenuli da bi ta isporuka trebala biti obavljena između 18. i 20. maja 2016. godine s obzirom da bi u to vrijeme njihov „kurir“ mogao preuzeti drogu i transportirati je dalje za Austriju. Iz izvještaja također proizlazi da je A. K. u tim pregovorima vodio glavnu riječ, a osumnjičeni S. P. je naveo da će on organizirati prevoz do Županje u dogovoru s rođakom koji radi na graničnom prelazu. Nadalje se u izvještaju navodi da je A. K. ponudio i prodaju „kokaina“, pri čemu je navodio svoje veze u Holandiji. Sve navedeno, prema ocjeni Suda BiH, potvrđuje postojanje osnovane sumnje da su osumnjičeni, djelujući u sastavu organizirane grupe formirane s ciljem međunarodne trgovine drogom, počinili krivična djela zbog kojih se vodi predmetna istraga, pa je opći uvjet za produženje mjere pritvora u ovoj fazi postupka ispunjen.
8. U odnosu na pritvorski osnov iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH - ometanje krivičnog postupka, Sud BiH je našao da je prijedlog Tužiteljstva za produženje pritvora prema osumnjičenim djelomično osnovan, odnosno našao da na strani osumnjičenih postoji osnovana bojazan da bi boravkom na slobodi mogli ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke i saučesnike, odnosno da bi mogli uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze i tragove važne za krivični postupak.
9. U vezi s tim, Sud BiH je istakao da iz dokaza dostavljenih uz prijedlog za određivanje pritvora proizlazi nesumnjiv zaključak da se u konkretnom slučaju radi o složenoj istrazi koju provodi Tužiteljstvo, i to u saradnji sa organima krivičnog gonjenja Republike Austrije i Republike Hrvatske, s obzirom da se djelovanje organizirane grupe u okviru koje su, kako se osnovano sumnja, počinjena predmetna krivična djela proteže, pored Bosne i Hercegovine, i na teritorije navedenih država. Također, Sud BiH je naveo da su krivična djela zbog kojih se vodi predmetna istraga nesumnjivo ozbiljna i teška, a u njihovom izvršenju je učestvovao veći broj osoba, od kojih se neke i dalje nalaze na slobodi, nedostupne su Tužiteljstvu i Tužiteljstvo preduzima radnje u pogledu njihove identifikacije i pronalaska. Pored navedenog, Sud BiH je istakao da je Tužiteljstvo navelo da u narednom periodu planira saslušati određeni broj svjedoka, a ta činjenica, prema mišljenju Suda BiH, ukazuje da postoji realna bojazan da bi apelant i S. P. mogli stupiti u kontakt sa svjedocima, te utjecati na njih kako bi, ukoliko postupak dođe u fazu glavnog pretresa, dali iskaze kojima ih neće inkriminirati. Također, Sud BiH je ukazao da je Tužiteljstvo uputilo zamolnice Republici Hrvatskoj i Republici Austriji za saslušanje svjedoka i pribavljanje dokaza relevantnih za predmetni krivični postupak, zbog čega je potrebno osigurati uvjete da Tužiteljstvo navedene istražne radnje uspješno realizira, odnosno kako bi se oni spriječili da nove potencijalne dokaze ili tragove unište, a što se, prema ocjeni Suda BiH, može osigurati jedino zadržavanjem apelanta i osumnjičenog S. P. u pritvoru.
10. Sud BiH je zaključio da sve navedene činjenice i okolnosti ukazuju na postojanje rizika od utjecaja na svjedoke ili saučesnike, a što je dovoljno za produženje pritvora po posebnom pritvorskom osnovu iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH. Nadalje, Sud BiH je cijenio i da na strani osumnjičenih postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak. Naime, iako je osiguran određeni broj dokaza i tragova prilikom pretresa koji su obavljeni u dosadašnjem toku istrage, u narednom periodu Tužiteljstvo očekuje rezultate vještačenja privremeno oduzetih SIM kartica, mobilnih telefona i drugih predmeta, a koji bi mogli nesumnjivo dovesti do novih svjedoka, dokaza i tragova u ovoj istrazi, te je, prema ocjeni Suda BiH, neophodno zadržavanje osumnjičenih u pritvoru kako bi se oni spriječili da te nove, potencijalne dokaze ili tragove unište. Sud BiH je posebno cijenio i činjenicu da su apelant i osumnjičeni S. P., kao i ostali članovi grupe, bili u mogućnosti u kratkom periodu osigurati veće količine opojne droge „marihuana“ i „kokain“ za dalju prodaju, te da postoji visok stepen vjerovatnoće da organizirana grupa raspolaže sa određenim, još uvijek neotkrivenim, količinama opojne droge na mjestima koja su samo njima poznata. U takvim okolnostima puštanje osumnjičenih na slobodu u ovoj fazi postupka moglo bi rezultirati uništavanjem ili boljim sakrivanjem te droge. Slijedom navedenog, a cijeneći činjenicu da bi ta droga predstavljala dokaz od velikog značaja za predmetnu istragu, Sud BiH je našao da bi se takve aktivnosti sa sigurnošću mogle spriječiti jedino daljim produženjem mjere pritvora apelantu i osumnjičenom S. P. Iz navedenih razloga, Sud BiH je zaključio da je djelimično osnovan prijedlog Tužiteljstva da se osumnjičenim zbog postojanja koluzione opasnosti produži pritvor za narednih mjesec dana, nalazeći da je navedeni rok od mjesec dana sasvim dovoljan da Tužiteljstvo sasluša svjedoke, te preduzme sve neophodne radnje u cilju okončanja predmetne istrage.
11. Sud BiH je ispitao mogućnost primjene blažih mjera osiguranja, te je zaključio da se u konkretnom slučaju potrebna svrha može postići samo mjerom pritvora i da nijedna druga blaža mjera ne bi bila svrsishodna, a razlozi koji su opredijelili Sud BiH za ovakvu odluku proizlaze iz samog načina na koji je djelo počinjeno, dakle u okviru dobro organizirane kriminalne grupe, te Sud BiH nalazi da se primjenom blažih mjera ne bi uspješno mogla otkloniti bojazan od utjecaja na dalji tok postupka. U tom smislu, mjera kućnog pritvora koju predlaže branitelj apelanta i osumnjičenog, prema mišljenju Suda BiH, ne bi bila djelotvorna s obzirom da se uslijed različitih vrsta telekomunikacija navedenom mjerom ne bi mogla spriječiti komunikacija osumnjičenih s drugim, još neidentificiranim, članovima grupe i potencijalnim svjedocima.
12. Nadalje, imajući u vidu prijedlog Tužiteljstva da i dalje postoji potreba da se apelantovoj odbrani i odbrani osumnjičenog S. P. uskrati mogućnost razmatranja spisa u skladu sa odredbom člana 47. stav 1. i 2. ZKP-a, Sud BiH je zaključio da je on osnovan. Naime, postupajući u skladu s prethodno navedenom odredbom, Tužiteljstvo je uz prijedlog za određivanje pritvora dostavilo Sudu dokaze koji potkrepljuju navedeni prijedlog, a radi procjene zakonitosti pritvora, o čemu su obavješteni apelant i osumnjičeni S. P., kao i njihovi branitelji. U predmetne dokaze je i vijeće Suda BiH (konkretno vijeće koje je donijelo rješenje) imalo uvid prilikom odlučivanja o prijedlogu za produženje pritvora. Cijeneći činjenicu da su apelant i osumnjičeni S. P., kao i njihovi branioci, u dovoljnoj mjeri obaviješteni o dokazima na kojima se zasniva zaključak o postojanju osnovane sumnje, Sud BiH je navode osumnjičenih kojim je osporavana primjena navedenog člana ZKPBiH ocijenilo neosnovanim.
13. Sud BiH (Apelaciono vijeće) donio je Rješenje broj S1 2 K 021195 16 Kž od 11. jula 2016. godine kojim je žalbe apelantove odbrane i odbrane osumnjičenog S. P. odbio, dok je žalbu Tužiteljstva uvažio i rješenje od 27. juna 2016. godine je preinačeno na način da je apelantu i osumnjičenom S. P. produžen pritvor za dva mjeseca tako da on može trajati do 28. augusta 2016. godine, a iz razloga propisanih članom 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da su u pobijanom rješenju dati jasni i konkretni razlozi na kojima se zasniva postojanje kako osnovane sumnje kao općeg pritvorskog razloga tako i posebnog pritvorskog razloga propisanog odredbama člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH u odnosu na osumnjičene, te je stoga žalbene prigovore sadržane u žalbama odbrane ocijenio neosnovanim.
14. Sud BiH je naveo da postojanje osnovane sumnje u konkretnom slučaju apelantova odbrana i odbrana osumnjičenog S. P. osporava tako što ukazuje na navodnu povredu odredbe čl. 47. i 14. ZKPBiH, te povredu odredbe člana 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). S tim u vezi navedeno je da u žalbama odbrana osumnjičenih ističe da im nisu dostavljeni dokazi na kojima se zasniva osnovana sumnja u odnosu na njih, zbog čega ukazuju na povredu prava na odbranu i kršenje odredbe člana 5. stav 3. Evropske konvencije. Analizirajući sadržaj pobijanog rješenja, te dokaze na koje se ukazuje žalbama, Sud BiH je utvrdio da je u njemu u dovoljnoj mjeri detaljno i jasno obrazloženo postojanje osnovane sumnje u odnosu na osumnjičene, te je prigovor neosnovan. Naime, Sud BiH se pozvao na odredbe čl. 47. i 226. stav 2. ZKPBiH, a iz kojih proizlazi načelo tajnosti dokaza u toku istrage, te je naveo da bi otkrivanje dokaza koje odbrana navodi u ovom trenutku dovelo u opasnost daljnju istragu s obzirom da istraga još uvijek traje. Nadalje, ukazao je da iz sadržaja člana 47. stav 2. ZKPBiH proizlazi izuzetak koji se odnosi na prijedlog za određivanje mjere pritvora, u kojem slučaju je tužitelj dužan da sudiji za prethodni postupak dostavi i „dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora“ i „radi obavještavanja branioca“. Sud BiH je naveo da je u konkretnom slučaju tužitelj, uz prijedlog za određivanje pritvora, Sudu dostavio dokaze i u pogledu osnovane sumnje i u pogledu pritvorskih razloga, o čemu su osumnjičeni i njihovi branitelji bili upoznati na ročištu koje je Sud održao povodom prijedloga. Sud BiH je također naveo da dilemu izaziva dio odredbe stava 2. koji dostavljene dokaze povezuje sa „obavještavanjem branilaca“. U razjašnjenju ove dileme Sud BiH se osvrnuo na odredbu člana 5. Evropske konvencije koja propisuje minimum prava osobe lišene slobode i člana 6. koji daje standarde pravičnog suđenja, te je istakao da su standardi različiti i da su obaveze prema osumnjičenom iz člana 5. Evropske konvencije više ograničene nego dužnosti propisane članom 6. stav 3. tačka a) Evropske konvencije prema kojem osumnjičeni mora biti obaviješten o prirodi i razlozima optužbe protiv njega. Ovo je važno zbog toga što će više detalja osumnjičenom biti neophodno za pripremu odbrane tokom suđenja. Ako se u ovom kontekstu u cjelini analizira i odredba člana 47. ZKPBiH, prema mišljenju Suda BiH, može se zaključiti da je ona usaglašena sa Evropskom konvencijom i da se u fazi istrage i pritvaranja ne zahtijeva dostavljanje dokaza odbrani nego jedino i isključivo obavještavanje o optužbi, što je u konkretnom slučaju učinjeno na ročištu povodom prijedloga za određivanje pritvora, a na kojim dokazima se zasniva i produženje pritvora. Na osnovu navedenog tumačenja odredbi člana 47. ZKP-a, Sud BiH je zaključio da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena apelantova prava na odbranu, odnosno da je dostavljanje dokaza Sudu osiguralo zakonitu odluku o pritvoru i sigurnu zaštitu od proizvoljnog pritvaranja, a upoznavanje osumnjičenih i odbrane sa optužbama i dokazima protiv njih, standard „obavještavanja o optužbi“.
15. Imajući u vidu navedeno, te sadržaj rješenja za određivanje i produženja pritvora i argumentacije u njima, Sud BiH nije mogao prihvatiti tvrdnju odbrane da su im ostali nepoznati dokazi na kojima se zasniva postojanje osnovane sumnje, zbog čega je sud žalbe odbrana odbio kao neosnovane.
16. Sud BiH je naveo da se pravilnost prvostepenog rješenja ne može dovesti u pitanje ni kada su u pitanju zaključci o postojanju posebnog zakonskog razloga za produženje pritvora propisanih članom 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH. Naime, prvostepeno vijeće je pravilno utvrdilo postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH u odnosu na osumnjičene, uzevši u obzir okolnosti da se radi o izuzetno složenom i obimnom predmetu, te da Tužiteljstvo upravo zbog te činjenice zasigurno nije moglo u proteklom periodu provesti sve predviđene istražne radnje, te osigurati sve relevantne dokaze i saslušati sve predviđene svjedoke, kao i potencijalne saučesnike u konkretnom slučaju. Dokazi koji su predočeni Sudu ukazuju na činjenicu da se radi o dosta obimnoj i složenoj istrazi koja obuhvaća više osumnjičenih koji se terete za ozbiljna i teška krivična djela, kao i da se osnovano sumnja da se radi o dobro organiziranoj grupi osoba koje djeluju i van granica Bosne i Hercegovine, a što proizlazi iz činjenice da se istraga provodi u saradnji sa organima krivičnog gonjenja Republike Austrije i Republike Hrvatske, te da određeni broj pripadnika navedene grupe još uvijek nije pronađen i identificiran. Ispravno je zaključeno i da u dosadašnjem toku postupka nisu pronađeni i osigurani svi potrebni materijalni dokazi, kao i eventualna, još uvijek neotkrivena, opojna droga koja bi, puštanjem na slobodu osumnjičenih, mogla biti uništena ili bolje skrivena, zbog čega sve navedene okolnosti ukazuju da bi boravkom na slobodi osumnjičeni zasigurno ometali dalji tok istrage. Stoga je, suprotno žalbenim navodima, i prema ocjeni Apelacionog vijeća Suda BiH bilo potrebno produžiti mjeru pritvora iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH. Nadalje, kako u pobijanom rješenju prvostepeno vijeće navodi kako je za zaključak o postojanju ovih osnova dovoljno da sveukupne okolnosti stvaraju razumnu i jasnu sumnju da do negativnog utjecaja na svjedoke može doći, kao i osnovane bojazni da će se uništiti ili sakriti dokazi i tragovi važni za krivični postupak, te da bi osumnjičeni od toga mogli imati koristi, bez obzira na to ima li konkretnih dokaza o bilo kakvom uplitanju osumnjičenih, Sud BiH je naveo da je ova argumentacija u odnosu na osumnjičene u ovom trenutku dovoljna kako bi se osnovanost ovog razloga za mjeru pritvora prihvatila, a žalbeni prigovori odbrane osumnjičenih odbili kao neosnovani.
17. Sud BiH je našao da je, suprotno žalbenim navodima, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, zadržavanje u pritvoru jedina adekvatna mjera u ovom trenutku. U odnosu na žalbu Tužiteljstva, Sud BiH je našao da je osnovan žalbeni prigovor Tužiteljstva kojim se osporava odluka prvostepenog vijeća da se pritvor osumnjičenima produži za mjesec dana umjesto traženih dva mjeseca. S tim u vezi , Sud BiH je zaključio da Tužiteljstvu treba dati još vremena, za šta je dao svoje razloge pozivajući se na činjenicu da se trebaju saslušati svjedoci po zatraženoj pravnoj pomoći u Republici Austriji i Republici Hrvatskoj, kao i da se čekaju rezultati ekspertize, dakle radi se o okolnosti koja ne zavisi od Tužiteljstva.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
18. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U suštini, apelant se žali na pogrešnu primjenu odredaba čl. 14. i 47 ZKPBiH s obzirom da apelantu nije omogućeno da se upozna s dokazima iz kojih proizlazi osnovana sumnja u pogledu izvršenja krivičnog djela koje mu se stavlja na teret. Apelant smatra da je na ovaj način povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu, kao i jednakost u postupanju. Osim toga apelant ističe da ni posebni pritvorski razlozi nisu konkretizirani i da su paušalni, odnosno sudovi nisu utvrdili postojanje činjenica i okolnosti koje zadovoljavaju standard „naročitih okolnosti“ čije je postojanje nužno za određivanje pritvora po osnovu člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH. Prema njegovom mišljenju, redovni sudovi nisu ponudili konkretne i izvjesne razloge o tome da je apelant pokušao ili da postoji ozbiljan rizik da će pokušati utjecati na svjedoke, odnosno da će uništiti, sakriti, izmjeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove bitne za krivični postupak. S tim u vezi apelant je ukazao na određene stavove Suda BiH, kao i na praksu Ustavnog suda u predmetu broj AP 6/08. Također, apelant osporava da je žalba Tužiteljstva uvažena bez pozivanja na bilo koje procesne odredbe.
b) Odgovor na apelaciju
19. Sud BiH je naveo da iz sadržaja rješenja o određivanju pritvora, kao i iz sadržaja osporenog rješenja o produženju pritvora, proizlazi da su apelant i njegova odbrana bili obavješteni i upoznati ne samo s pobrojanim dokazima na kojima se zasniva osnovana sumnja da su apelant i osumnjičeni S. P. počinili krivično djelo za koje se terete, nego i s njihovim sadržajem. Sud BiH je naveo da je u rješenjima koja apelant pobija dao svoje razloge za opravdanost produženja pritvora apelantu. Sud BiH je ukazao da nije sporna činjenica da su osumnjičeni detaljno i decidirano upoznati sa svim inkriminiranim radnjama koje im se stavljaju na teret, pozivajući se pri tome na relevantne odredbe ZKPBiH i na praksu Ustavnog suda. Također, Sud BH je naveo da je rješenjem od 25. augusta 2016. godine mjera pritvora apelantu ukinuta i da su apelantu izrečene mjere zabrane.
20. Tužiteljstvo je navelo da je Sud BiH prvostepenom i drugostepenom odlukom o produženju pritvora pravilno cijenio sve okolnosti konkretnog slučaja koje jasno i decidirano obrazlaže osporenim odlukama. Smatra da je Sud BiH jasno obrazložio zaključke koji se odnose na postojanje osnovane sumnje, posebnog pritvorskog razloga, kao i razloga za uskraćivanje dokaza odbrani u skladu sa članom 47. ZKPBiH. Tužiteljstvo je predložilo da Ustavni sud BiH odbije apelaciju kao neosnovanu.
V.Relevantni propisi
21. Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine” br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10) u relevantnom dijelu glasi: Neovlašteni promet opojnim drogama Član 195. stav 1.
(1) Ko neovlašteno vrši međunarodnu prodaju ili prijenos ili nudi na prodaju ili radi prodaje kupuje, drži, prevozi ili prenosi, ili posreduje u međunarodnoj prodaji ili kupovini, šalje, isporučuje, uvozi, izvozi ili na drugi način neovlašteno stavlja u međunarodni promet supstance ili preparate koji su propisom proglašeni opojnim drogama, kaznit će se kaznom zatvora od najmanje tri godine.
Organizovani kriminal Član 250. st. 2.i 3.
(2) Ko kao pripadnik grupe za organizirani kriminal učini krivično djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine za koje se može izreći kazna zatvora pet godina ili teža kazna, ako za pojedino krivično djelo nije propisana teža kazna, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.
(3) Ko organizira ili bilo kako rukovodi grupom za organizirani kriminal koja zajedničkim djelovanjem učini ili pokuša krivično djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine, kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili dugotrajnim zatvorom.
22. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09 i 93/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 47. st. 1. i 2.
(1) U toku istrage, branitelj ima pravo da razmatra spise i razgleda pribavljene predmete koji idu u korist osumnjičenom. Ovo pravo se branitelju može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage.
(2) Izuzetno od stava (1) ovog člana, tužilac će istovremeno s prijedlogom za određivanje pritvora sudiji za prethodni postupak, odnosno sudiji za prethodno saslušanje dostaviti i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora i radi obavještavanja branitelja.
Član 132. stav 1. tačka b) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo, pritvor joj se može odrediti:
[...]
b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače.
[...] VI.Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. U odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije
25. Ustavni sud primjećuje da se apelacijom ukazuje na povredu prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (povreda načela jednakosti stranaka u postupku).
26. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasan stav da se na pitanje da li apelant ima ili da li će imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može dati odgovor dok je postupak u toku. U skladu s praksom Ustavnog suda i Evropskog suda, pitanje da li je poštovano načelo pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u načelu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravomoćno ne okonča (vidi Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A, broj 146, stav 68. i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).
27. U konkretnom slučaju krivični postupak je u fazi istrage i osporena rješenja su procesna rješenja donesena na prijedlog Tužiteljstva za produženje pritvora, pa proizlazi da postupak nije okončan. U vezi s tim Ustavni sud napominje da osporena rješenja ne predstavljaju utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 3271/13 od 23. decembra 2013. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 26). S obzirom na to, a imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije preuranjena.
U odnosu na navode o kršenju prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije
28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje broj S1 2 K 021195 16 Kž od 11. jula 2016. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 14. jula 2016. godine, a apelacija je podnesena 5. augusta 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u odnosu na navode o kršenju ovog prava ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
30. Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da je tim rješenjima prekršeno njegovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.
31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost;
32. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela; [...]
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.
33. U konkretnom slučaju, apelant smatra da su osporene odluke donesene suprotno odredbama člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije jer je zaključak o osnovanoj sumnji izveden uz uskraćivanje apelantu dokaza o istom, kao i da su posebni pritvorski razlozi dati u rješenju o produženju pritvora nekonkretizirani i paušalni.
a)U odnosu na postojanje „osnovane sumnje“
34. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije garantira da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva ZKPBiH koji je primijenjen u konkretnom slučaju, dakle nacionalnog prava koje mora biti usklađeno sa standardima iz Evropske konvencije. Također, Ustavni sud podsjeća da se određivanje pritvora u periodu prije podizanja optužnice ne smije za osumnjičenika pretvoriti u kaznu. Stoga je pritvor dopušteno odrediti samo u slučaju u kojem postoji „osnovana sumnja“ da je osoba počinila krivično djelo te, načelno, samo u cilju osiguranja njezine prisutnosti i uspješnog vođenja krivičnog postupka. Stoga, ZKPBiH za određivanje pritvora uvijek traži kumulativno postojanje općeg uvjeta, to jest „osnovane sumnje“ da je osoba počinila krivično djelo i postojanje barem jednog od posebnih razloga taksativno nabrojanih u članu 132. stav 1. tač. a), b), c) i d) ZKPBiH.
35. Ustavni sud dalje podsjeća da je postojanje osnovane sumnje da je uhapšena osoba počinila neko krivično djelo conditio sine qua non za zakonitost određivanja ili produženja pritvora. Postojanje „osnovane sumnje“ pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija na osnovu kojih će, kako je to Evropski sud ukazao, objektivni posmatrač zaključiti da je osoba koja je u pitanju mogla počiniti krivično djelo za koje se tereti. Šta će se smatrati „osnovanim“ zavisit će od svih okolnosti slučaja. Evropski sud je ukazao na to da se nekada može raditi o naročitim okolnostima, kao što je borba protiv terorizma kao specijalne kategorije krivičnih djela u odnosu na koja se od policije i drugih organa gonjenja zahtijeva hitno postupanje zbog zaštite interesa javne sigurnosti, a naročito radi umanjenja ozbiljnog rizika od gubitka ljudskih života. Međutim, Evropski sud je istakao da se ne može prihvatiti da je proširivanje značenja pojma „osnovane sumnje“ na način na koji bi se narušila sama suština garancija koje pruža član 5. stav 1. Evropske konvencije, prihvatljivo, čak ni kada se države suočavaju s teškoćama u suprotstavljanju i otkrivanju krivičnih djela terorizma. Čak i u takvim slučajevima, javna vlast mora pružiti bar neke činjenice ili informacije iz kojih bi se vidjelo da je postojala osnovana sumnja da je osoba lišena slobode počinila krivično djelo za koje se tereti (vidi Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, Serija A, broj 182, tač. 32˗34); Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68).
36. Evropski sud je također istakao da standardi koje nameće član 5. stav 1.c) Evropske konvencije ne pretpostavljaju da policija u vrijeme hapšenja ima dovoljno dokaza koji su potrebni da bi se mogla podići optužnica. Upravo je cilj ispitivanja osumnjičene osobe koja je pritvorena po osnovu navedenog člana da se unaprijedi daljnja istraga tako da se potvrde ili odbace konkretne sumnje na kojima se zasnivalo hapšenje. Stoga, kako je ukazao Evropski sud, činjenice koje izazivaju sumnju i koje mogu biti dovoljne u vrijeme lišavanja slobode ne trebaju biti istog nivoa kao one koje su neophodne za odluku u narednim fazama postupka, npr. za podizanje optužnice (vidi Evropski sud, O'Harra protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, aplikacija broj 37555/97, tačka 36). Međutim, što se tiče pritvora, Evropski sud je istakao da član 5. stav 1.c) zahtijeva da postoji „osnovana“, a ne „iskrena“ ili bona fide sumnja (ibid., Fox, Campbell i Hartley, tačka 31). Također, Evropski sud je, u predmetima koji su se ticali borbe protiv organizirane mafije u Italiji iskazao stav da izjave anonimnih informanata koji su i sami dio takve organizacije moraju biti potkrijepljene drugim dokazima, a dokazi „rekla-kazala“ (hearsay) objektivnim dokazima. Naime, Evropski sud je ukazao na to da se ne može zanemariti rizik da se neka osoba osumnjiči i uhapsi, i to samo na osnovu tih takvih, nepotvrđenih, dokaza dobivenih od osoba koje mogu imati i jasne vlastite interese (vidi Evropski sud, Labita protiv Italije, presuda od. 6. aprila 2000. godine, aplikacija broj 26772/95, tač. 157. i 158).
37. Primjenjujući navedene standarde u konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da u odnosu na apelanta postoji osnovana sumnja da je počinio krivično djelo organizirani kriminal u vezi s krivičnim djelom neovlašteni promet opojnim drogama. Osim toga, prema datom obrazloženju u osporenim rješenjima radi se o krivičnom djelu za koje postoji osnovana sumnja „da se protezalo“ van granica Bosne i Hercegovine, te se istraga provodi u saradnji s organima Republike Hrvatske i Republike Austrije. Međutim, iako organizirani kriminal, a pogotovo krivična djela neovlaštenog prometa opojnim drogama jako pogađaju društvo, i pored ozbiljnosti tih djela i njihovog štetnog utjecaja na društvo, Ustavni sud smatra da krivična djela koja su apelantu stavljena na teret ne predstavljaju „naročite okolnosti“ u smislu standarda koje je Evropski sud utvrdio u vezi s borbom protiv terorizma kao specijalnog oblika krivičnih djela. S obzirom na to, ne postoje razlozi da se standardi Evropskog suda u odnosu na „osnovanu sumnju“ u konkretnom slučaju tumače fleksibilnije od uobičajenog načina.
38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ukazuje na to da je apelant osporio rješenja kojima je pritvor produžen. Nadalje, u osporenom rješenju Sud BiH je naveo da osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo proizlazi iz dokaza dostavljenih uz prijedlog za određivanje pritvora, koje je Sud i naveo (zapisnici o saslušanju i pretresu, naredbe za pretres, službene zabilješke). Nadalje, Sud BiH je jasno naveo da osnovana sumnja o počinjenju krivičnih djela postoji u odnosu na J. A. kao organizatora i apelanta kao počinitelja u sastavu organizirane grupe formirane radi međunarodne trgovine drogom. Osim toga, na osnovu ocjene prezentiranih dokaza Sud BiH je naveo da su osumnjičeni putem informanta tražili kontakt s kupcem (angažiranim prikrivenim istražiteljem), te dalje naveo ostvareni kontakt apelanta i ostalih koji je opisao u osporenim rješenjima, imajući u vidu određenu dokumentaciju (sadržaj službenih zabilješki, izvještaja i naredbi). Stoga, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi naveli da iz prikupljenih dokaza proizlazi zaključak o osnovanoj sumnji na počinjenje krivičnog djela od strane apelanta, dakle dati su jasni razlozi iz kojih proizlazi da u ovom trenutku postoji osnovana sumnja koja je, u skladu sa standardima Evropskog suda, prihvatljiva za stjecanje utiska o ulozi apelanta kao pripadnika grupe. Ustavni sud primjećuje da su se redovni sudovi jasno referirali na činjenicu da postojanje osnovane sumnje podrazumijeva manji nivo „dokazanosti“, odnosno ne traži se apsolutna dokazanost svih odlučnih činjenica, kao i da je ispoštovan standard „izvođenja pred sudiju“ i „obavještenja o optužbi“ u ovoj fazi postupka.
39. Ustavni sud primjećuje da apelant u apelaciji ističe istu argumentaciju koju je isticao pred redovnim sudom, odnosno navodi da mu u vezi s postojanjem „osnovane sumnje“ nisu predočeni dokazi o postojanju osnovane sumnje. Međutim, kako je već navedeno, suprotno apelantovim navodima da mu nisu dostavljeni dokazi koji ukazuje ne osnovanu sumnju, Ustavni sud primjećuje da se Sud BiH pozvao na takve dokaze koje su ocijenili i iz kojih su izveli zaključak o postojanju osnovane sumnje, kao i da je Sud BiH po žalbi istakao da je dostavljanje dokaza Sudu osiguralo zaštitu apelanta od proizvoljnog pritvaranja. Osim toga, redovni sud je u ovoj fazi postupka (istraga) to opravdao činjenicom da bi njihovo otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage, odnosno pozvao se na član 47. stav 2. ZKPBiH, odnosno apelantovo pravo koje proizlazi iz člana 226. stav
2. ZKPBiH, ali nakon podizanja optužnice. Stoga, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u takvim obrazloženjima redovnih sudova, niti se može utvrditi nedostatak dokaza o postojanju osnovane sumnje.
40. U odnosu na posebne pritvorske razloge koji su navedeni, a koje apelant osporava jer nisu konkretizirani i jer su paušalni, Ustavni sud nalazi da ih je potrebno ispitati u svjetlu tih navoda.
41. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da odredba člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da osoba bude lišena slobode u skladu sa članom 5. stav 1.c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana, a obuhvaća podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih osoba. Evropski sud je zaključio da poštovanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Međutim, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad načelom poštovanja slobode pojedinca.
42. Ustavni sud podsjeća i na to da, u skladu sa zakonom, pritvor može biti određen samo kada je, uz postojanje osnovane sumnje da je krivično djelo počinjeno, ispunjen i jedan od posebnih razloga za određivanje pritvora propisan zakonom. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju Sud BiH utvrdio da je, osim postojanja osnovane sumnje kao opće pretpostavke za određivanje mjere pritvora apelantu, ispunjen i drugi kumulativni uvjet, odnosno da u konkretnom slučaju postoje posebni pritvorski razlozi iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH. Međutim, apelant smatra da su obrazloženja osporenih odluka u pogledu postojanja tih posebnih pritvorskih razloga nekonkretizirana i paušalna.
43. Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, kako to proizlazi iz obrazloženja osporenih rješenja, u kontekstu postojanja koluzione opasnosti u konkretnom slučaju, prije svega, ocijenio činjenicu da se radi o obimnom i složenom predmetu, da se još provode određene istražne radnje, da se treba saslušati još svjedoka i pribaviti još dokaza, te da se treba provesti vještačenje određenih dokaza. Osim toga, Sud BiH je posebno cijenio činjenicu o veoma lakom načinu pribavljanja droge od strane osumnjičenih, te je ukazao na visok stepen vjerovatnoće o postojanju te droge kao bitnog dokaza u postupku, a koji bi u slučaju puštanja osumnjičenih na slobodu bio uništen ili sakriven. Osim toga, a što apelant osporava apelacijom, Sud BiH je po žalbi Tužiteljstva, imajući u vidu upravo gore navedene okolnosti, produžio pritvor osumnjičenim za dva mjeseca, što je obrazložio vremenom potrebnim za završetak istrage, a uslijed svih radnji koje treba završiti kako Tužiteljstvo tako i inostrani organi koji su uključeni u konkretan predmet. Što se tiče posebnog pritvorskog razloga propisanog članom 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je Sud BiH utvrdio da je za ispunjenje razloga iz ovog člana dovoljno postojanje naročitih okolnosti koje ukazuju na samu mogućnost takvog utjecaja, bez obzira da li je apelant pokušao da to učini ili ne. Ustavni sud zapaža da okolnosti koje sud navodi nesumnjivo predstavljaju konkretizaciju utjecaja na svjedoka, te čine neosnovanim apelantove navode da se ovaj poseban pritvorski razlog zasniva na paušalnim i nekonkretiziranim navodima. Stoga, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH dao detaljno obrazloženje u pogledu postojanja koluzione opasnosti, odnosno da je detaljno obrazložio zašto smatra da postoje naročite okolnosti koje ukazuju na to da bi osumnjičeni, dakle apelant, mogao ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke i/ili da će se uništiti ili sakriti dokazi, a Ustavni sud u obrazloženju Suda BiH, suprotno apelantovim navodima, ne vidi proizvoljnost s obzirom na to da je Sud BiH dao jasne i argumentirane razloge za svoju odluku, imajući u vidu sve okolnosti cjelokupnog slučaja, kao i druge okolnosti koje je detaljno obrazložio i zaključio da one predstavljaju dovoljne razloge da se zaključi da su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti za određivanje pritvora zbog pritvorskog osnova iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH. Također, Ustavni sud primjećuje da apelantovo pozivanje na praksu Ustavnog suda u drugim predmetima (broj AP 6/08 od 13. maja 2008. godine) nije značajno za odlučenje u konkretnom predmetu, niti se radi o istom činjenično-pravnom supstratu.
44. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav
3. Evropske konvencije u odnosu na postojanje posebnog pritvorskog osnova iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH.
VIII.Zaključak
45. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1. tačka c) i 3. Evropske konvencije kada je Sud utvrdio postojanje osnovane sumnje i kada je za svoj zaključak o postojanju osnovane sumnje dao odgovarajuće i relevantno obrazloženje, te kada je Sud, odlučujući o tome da li postoji poseban pritvorski razlog iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKP-a, dao konkretno obrazloženje koje nije paušalno i nekonkretizirano.
46. S obzirom na to da je postupak još u toku, Ustavni sud zaključuje da je apelacija preuranjena u pogledu apelantovog pozivanja na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
47. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka 1), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman