Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3516/16 (J. T.)
Odluka donesena 10. 10. 2016.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Ratni zločin
- Habeas corpus – postupak
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Krivični postupak
- Pritvor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Ispravka krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na bosanskom jeziku, koji je proglasio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu odlukom br. 101/03 od 24. januara 2003. godine, objavljenog u "Službenom glasniku BiH", broj 3/03
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3516/16
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 10. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3516/16, rješavajući apelaciju Jovana Tintora, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Jovana Tintora podnesena protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 020821 16 Krž 3 od 8. augusta 2016. godine i br. S1 1 K 020821 16 Kv 3 od 26. jula 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Jovan Tintor (u daljnjem tekstu: apelant) iz Istočnog Sarajeva, kojega zastupa Nina Kisić, advokat iz Sarajeva, podnio je 15. augusta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 020821 16 Krž 3 od 8. augusta 2016. godine i br. S1 1 K 020821 16 Kv 4 od 26. jula 2016. godine.
2. Apelant je podnio i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi se apelantu ukinuo pritvor do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 25. augusta 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju 1. septembra 2016. godine, a Tužilaštvo BiH 5. septembra 2016. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Rješenjem prvostepenog vijeća Suda BiH broj S1 1 K 020821 16 Kv 4 od 26. jula 2016. godine, donesenom u krivičnom predmetu protiv apelanta zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo zločin protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) u vezi sa istim članom stav 1. tač. a), d), e) i k) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH), te u vezi sa članom 180. st. 1. i 2. citiranog zakona, usvojen je prijedlog Tužilaštva BiH broj T20 0 KRTZ 0003405 05 od 21. jula 2016. godine i apelantu je produžen pritvor, određen Rješenjem Suda BiH broj S1 1 K 020821 16 Krm 2 od 10. februara 2016. godine, produžen Rješenjem Suda BiH broj S1 1 K 020821 16 Kv 2 od 7. marta 2016. godine i S 1 K 020821 16 Kv 3 od 29. aprila 2016. godine za naredna tri mjeseca zbog postojanja pritvorskih razloga propisanih članom 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH, koji prema tom rješenju može trajati do 8. novembra 2016. godine ili do nove odluke Suda.
7. U obrazloženju rješenja Sud BiH je prvenstveno naveo da je povodom prijedloga Tužilaštva BiH 21. jula 2016. godine održao ročište kojem su pristupili tužilac Tužilaštva BiH, koji je ostao pri prijedlogu, te osumnjičeni apelant i njegov branilac po službenoj dužnosti, koji su osporavali kako postojanje osnovane sumnje, tako i postojanje posebnog pritvorskog razloga. Sud BiH je naveo da je izvršio uvid u kompletan spis, uvid u ranije dostavljene dokaze, kao i dokaze Tužilaštva BiH dostavljene uz predmetni prijedlog, nakon čega je ocijenio da je u konkretnom slučaju na apelantovoj strani ispunjen opći pritvorski razlog da postoji osnovana sumnja na počinjenje inkriminiranog djela koje je apelantu stavljeno na teret, kao i posebni pritvorski razlog iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH. Naime, Sud BiH je podsjetio da je apelantu stavljeno na teret postojanje osnovane sumnje da je u periodu od početka aprila 1992. godine do kraja maja 1994. godine, u okviru širokog sistematskog napada vojske, policije i paravojnih jedinica Republike Srpske (u daljnjem tekstu: RS), usmjerenog protiv civilnog nesrpskog stanovništva općine Vogošća i sarajevskih općina Centar, Stari Grad, Ilijaš, Sokolac, znajući za takav napad i da njegove radnje čine dio tog napada radi progona nesrpskog stanovništva, u svojstvu predsjednika Kriznog štaba Srpske općine Vogošća i komandanta Vogošćanske brigade Vojske RS (u daljnjem tekstu: VRS), planirao, rukovodio, organizirao, naređivao i učestvovao u nezakonitim pritvaranjima, fizičkim zlostavljanjima, ubistvima i masovnom progonu nesrpskog stanovništva-civila tako što je izdavao naredbe i organizirao logore i zatočeničke centre u kojim su zatvarani civili nesrpske nacionalnosti, koji su kontinuirano bili izloženi nečovječnom postupanju, svakodnevnom premlaćivanju, mučenju, silovanjima, ubistvima, odvođenju na prinudne radove i dr., da je naređivao granatiranje civilnih naselja na području sarajevske općine i druge inkriminirane radnje.
8. Sud BiH je prenstveno ukazao da je postojanje osnovane sumnje osnovna pretpostavka za određivanje, odnosno preduženje pritvora osumnjičenom, da standard „osnovane sumnje“ predstavlja viši stepen vjerovatnoće da bi određena osoba mogla biti počinilac krivičnog djela, a radi ispravnog definiranja standarda osnovane sumnje, također naglašava da je odredbom člana 20. tačka i) ZKPBiH osnovana sumnja određena kao viši stepen sumnje zasnovan na „prikupljenim dokazima koji upućuju na zaključak da je izvršeno krivično djelo“, pri čemu se poziva na praksu Ustavnog suda, na kojima je utemeljio svoje odluke da se postojanje osnovane sumnje ocjenjuje na osnovu dokazne građe prikupljene u fazi istrage koja je takvog karaktera da „može zadovljiti objektivnog posmatrača u ocjeni da su lica koja su u pitanju mogla počiniti krivična djela koja im se stavljaju na teret“.
9. U skladu sa odredbama ZKPBiH, a u skladu sa uspostavljenom praksom domaćih sudova i Evropskog suda za ljudska prava, Sud BiH je ponovo razmotrio dokaze dostavljene uz prijedlog Tužilaštva BiH za određivanje i produženje pritvora (taksativno pobrojane na str. od 11. do 13. rješenja), kao i dokaze dostavljene uz predmetni prijedlog za produženje pritvora apelantu (taksativno pobrojane na strani 14. rješenja), te analizirane na str. od 15. do 22. rješenja koji se odnose na standard osnovane sumnje, te na osnovu svega navedenog i cjelokupnog sadržaja priloženih dokaza utvrdio da ranije utvrđena osnovana sumnja do donošenja ovog rješenja nije dovedena u pitanje, niti je ona umanjena, nego da je, naprotiv, podignuta na viši stepen.
10. Sud BiH je posebno ukazao na odredbu člana 135. stav 4. ZKPBiH kojom je propisano da: „Izuzetno i u izrazito složenom predmetu vezano za krivično djelo za koje je propisana kazna dugotrajnog zakona, pritvor se može ponovo produžiti za najviše tri (3) mjeseca nakon produžetka iz stava 3. ovog člana. Pritvor se može produžiti dva puta uzastopno po obrazloženom prijedlogu tužioca za svako produženje, koji treba da sadrži izjavu Kolegija tužilaštva o potrebnim mjerama da bi se istraga okončala ....“ U vezi sa navedenom odredbom citiranog zakona navedeno je da je Tužilaštvo BiH u konkretnom predmetu kao dokaz uz prijedlog za produženje pritvora prema osumnjičenom apelantu dostavilo i spomenutu izjavu Kolegija Tužilaštva broj A-89/16 od 13. jula 2016. godine kojom se postupajući tužilac obavještava da je na Kolegiju tužitelja od 8. jula 2016. godine prihvaćen prijedlog mjere koja će se preduzimati radi okončanja istrage u konkretnom predmetu u kojem u roku od šest mjeseci po donošenju naredbe o provođenju istrage nije završena istraga, a što je u skladu sa članom 225. stav 2. ZKPBiH.
11. Sud BiH je pitanje osnovane sumnje u odnosu na apelanta u pogledu postojanja širokog i sistematičnog napada na području općine Vogošće ocijenilo na temelju iskaza svjedoka koji su svjedočili na okolnost raspoređivanja naoružanja u Vogošći, naoružavanja srpskog stanovništva u Vogošći, postavljanja prvih barikada, iskaza samog apelanta koji je jednom od svjedoka rekao: „Mi insistiramo da se općina Vogošća podijeli na srpsko i muslimansko.“ Nadalje, o postojanju širokog i sistematičnog napada na područje općine Centar sud je imao u vidu izjave svjedoka koji su svjedočili o napadu na selo Nahorevo, napadu usmjerenom na nesrpsko stanovništvo općine Ilijaš, selo Bioča, odnosno Gornja Bioča, selo Svrake, te o zatočeničkim centrima na području općine Vogošća, pobliže navedenim kao u obrazloženju rješenja (str. 15. i 16). Svjedok koji je bio pozvan na sastanak koji je organizirala tzv. Građanska inicijativa sa ciljem održavanja mira u Vogošći opisuje da je na početku sastanka u salu ušao apelant u vojnoj uniformi na kojoj je bio amblem na kojem je pisalo Srpska garda, sa automatskom puškom, koji je prišao ovom svjedoku i na njegovo pitanje: “Joja, šta, ustvari, vi želite?“, odgovorio: „Neće Vogošća više nikad biti muslimanska.“ Dalje, da je apelant bio predsjednik i komandant Kriznog štaba Općine Vogošća, proizlazi iz materijalnih dokaza dostavljenih uz prijedlog Tužilaštva BiH o produženju pritvora apelantu koje je apelant potpisivao, dozvole licima nasrpske nacionalnosti, izjave navedenim licima da svoju imovinu ostavljaju Srpskoj općini Vogošća, te naredbe o otpuštanju lica nesrpske nacionalnosti iz javnih ustanova i preduzeća, dozvole za izlazak iz Vogošće, uvjerenja i naredbe o formiranju zatočeničkih logora na području općine Vogošća iz čega proizlazi da je učestvovao u njihovom formiranju, potvrde i ostalih akata, također, navedenih na str. 16. i 17. obrazloženja rješenja. Dakle, da je apelant imao ingerencije nad svim zatočeničkim logorima na području Vogošće, da je znao kakvi su uvjeti bili u njima, slijedi iz iskaza svjedoka koji su svjedočili na okolnost da je apelant logore obilazio (strana 19. obrazloženja rješenja), što sve ukazuje na apelantovu ulogu na području općine Vogošća u inkriminiranom periodu. Iz iskaza svjedoka, poimenično navedenog na strani 19. obrazloženja rješenja, proizlazi da su se u zatočeničkim centrima dešavale radnje opisane kao u tački 1. prijedloga Tužilaštva BiH (premlaćivanje, odvođenje na prinudne radove, pogibije i nestanci zatočenika, te odvođenje žena u zatočeničke logore), te da je i sam apelant učestvovao u premlaćivanju zatočenika.
12. Sud BiH je, također, ukazao da je preduvjet za određivanje, odnosno produženje pritvora apelantu postojanje osnovane sumnje, koja je u ovoj fazi postupka kada je istraga u toku, predstavlja niži stepen uvjerenja da je krivično djelo počinilo određeno lice u odnosu na onaj stepen uvjerenja koji mora postojati u daljnjem toku postupka, odnosno nakon okončanja istrage i prilikom potvrđivanja optužnice, pa je, u vezi s tim, istakao da u ovoj fazi postupka u konkretnom predmetu postoji dovoljno dokaza koji ukazuju na postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Također, ukazuje da će Tužilaštvo u narednom periodu preduzimati daljnje istražne radnje radi rasvjetljavanja svih okolnosti predmetnih događaja, posebno na okolnost da je apelant naređivao granatiranje civilnih naselja.
13. U odnosu na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH prema apelantu, Sud BiH je smatrao osnovanim prijedlog Tužilaštva BiH da na strani apelanta postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva, koje egzistiraju u punom obimu, kao i u trenutku kada mu je pritvor određen na što ukazuje apelantovo ponašanje prije i poslije izvršenja krivičnog djela, ili nakon pokretanja krivičnog postupka. Prije svega, Sud BiH je imao u vidu da zakonodavac ne propisuje taksativno okolnosti koje mora ocijeniti postupajući sud pri procjeni opasnosti od bjekstva. Međutim, isto tako je istakao da je kroz sudsku praksu izdiferencirano da su u kontekstu ovog pritvorskog razloga relevantne činjenice i okolnosti koje se tiču ponašanja osumnjičenog prije i poslije izvršenja krivičnog djela, ili nakon pokretanja krivičnog postupka, na osnovu kojih se može izvesti zaključak da će on pobjeći ili se kriti. Pri tome lična svojstva, objektivne okolnosti ili ponašanje osumnjičenog, prema općem životnom iskustvu, mogu ukazati na postojanje opasnosti od bjekstva, kao što su okolnosti da nema stalno mjesto prebivališta ili boravišta, da stalno mijenja adresu, kao što su u konkretnom slučaju i okolnosti da apelant već duži period nije boravio na prijavljenoj adresi u Bijeljini, u Ulici cara Dušana broj 38, a prema aktu Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srbije 03/4-3-1 broj 230-4696/13-3 od 30. augusta 2013. godine da je odjavio prebivalište u Ljigu sa adrese Karađorđeva broj 17 i da trenutno boravi na nepoznatoj adresi u Beogradu, da je osumnjičeni i strani državljanin, a koje se najčešće prihvataju kao dokaz postojanja opasnosti od bjekstva. Također, u konkretnom slučaju postoje okolnosti i dokazi da je apelant sve do momenta lišavanja slobode, 8. februara 2016. godine, svjesno preduzimao radnje izbjegavanja krivičnog postupka, jer je bio nedostupan organima gonjenja, što proizlazi iz potjernice Kantonalnog suda u Sarajevu od 17. decembra 1999. godine, kada je pokušao pobjeći u Republiku Srbiju, u čemu su ga spriječili policijski službenici Granične policije upotrebom sile, što proizlazi iz izvještaja Granične policije broj BIJ-0101/16 i podneska Državne agencije za istragu i zaštitu (SIPA) od 6. juna 2006. godine. Na temelju navedenog Sud BiH je zaključio da se, u okolnostima konkretnog slučaja, apelantovo prisustvo u predmetnom postupku može postići samo mjerom pritvora na šta ukazuju navedene okolnosti, odnosno na apelantovu upornost u pogledu lišavanja slobode, vraćajući se na teritoriju Republike Srbije. Ove okolnosti Sud je doveo u vezu sa činjenicom da apelant nema stvarnu vezu sa BiH, budući da niz godina boravi na području druge države, da je u BiH suočen sa istragom za krivično djelo zločini protiv čovječnosti za koje se može izreći kazna dugotrajnog zatvora, zbog čega smatra da je apelant i pokušao pobjeći u Republiku Srbiju, čiji je, također, državljanin, a koja ne izručuje svoje državljane po zahtjevu drugih država. Zbog navedenog razloga, Sud BiH smatra da je neosnovan prigovor njegove odbrane da apelant i u Republici Srbiji ne bi izbjegao krivično gonjenje, jer ga i tamo čeka izdržavanje kazne zatvora u trajanju od devet godina na koju je pravomoćno osuđen, jer je do sada nedvosmisleno pokazao namjeru da stupi na teritoriju Repubike Srbije, očigledno nastojeći da izbjegne vođenje krivičnog postupka u BiH. Dakle, Sud BiH smatra da su u okolnostima konkretnog slučaja na apelantovoj strani ispunjeni svi kumulativni uvjeti za produženje mjere pritvora na osnovu člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH, zbog opasnosti od bjekstva, i to za naredna tri mjeseca. Konačno, Sud BiH je razmotrio i prigovor apelantove odbrane i mogućnosti primjene blaže mjere da se osigura apelantovo prisustvo radi nesmetanog vođenja krivičnog postupka, pa je u tom smislu, dakle zbog svih navedenih razloga, ocijenio da se u konkretnom slučaju svrha osiguranja apelantovog prisustva uspješnom vođenju krivičnog postupka može postići samo mjerom pritvora.
14. Rješenjem Apelacionog vijeća Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) broj S1 1 K 020821 16 Krž 3 od 8. augusta 2016. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv Rješenja Suda BiH broj S1 1 K 020821 16 Kv 4 od 26. jula 2016. godine.
15. U obrazloženju rješenja je navedeno da apelantova odbrana žalbom ukazuje da osnovana sumnja nije dovoljno obrazložena, odnosno da nedostaje veza između inkriminiranih događaja koji su predmet krivičnog postupka i radnji apelanta kao osumnjičenog koje bi se mogle okarakterizirati kao krivičnopravno relevantne, da dokazi o odlučnim činjenicama nisu obrazloženi, kao ni razlozi postojanja posebnog pritvorskog razloga. Suprotno navodima apelantove odbrane, Apelaciono vijeće je ustanovilo da je zaključak prvostepenog suda o postojanju osnovane sumnje kao općeg uvjeta za primjenu mjere pritvora u smislu člana 132. stav 1. ZKPBiH zasnovan na dokazima Tužilaštva uloženim u predmetni spis, koji je u dovoljnoj mjeri obrazložen na način koji zadovoljava sve zakonske uvjete i standarde uspostavljene u domaćoj praksi, ali i u praksi Evropskog suda. Obrazlažući zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo za koje ga Tužilaštvo tereti, Apelaciono vijeće smatra da je prvostepeno vijeće tog suda već dalo konkretne i obrazložene razloge, utemeljene na dostavljenim dokazima, pobrojanim na str. od 11. do 22. pobijanog rješenja (fusnota 1), te da se u odnosu na svaku relevantnu činjenicu pozvalo na jasno označene dokaze (iskaze svjedoka i ostale materijalne dokaze), iznoseći u neophodnom dijelu obim i sadržaj svakog dokaza koje je razmatralo, na koji način je, po ocjeni Apelacionog vijeća, isključen svaki vid proizvoljnosti. Prema tome, Apelaciono vijeće smatra da je takvo postupanje prvostepenog suda u cijelosti u skladu sa žalbenim tvrdnjama, jer standard osnovane sumnje predstavlja viši stepen vjerovatnoće da je određena osoba mogla biti počinilac krivičnog djela, a da osnovana sumnja koja je potrebna za pritvaranje osumnjičenog i održavanje na snazi ove mjere prema njemu predstavlja niži stepen izvjesnosti da je krivično djelo počinjeno i da ga je počinilo određeno lice nego što je to onaj stepen vjerovatnoće koji se zahtijeva za osudu. Apelaciono vijeće, također, ukazuje da pretpostavka nevinosti nije dovoljan razlog za puštanje osumnjičenog/optuženog na slobodu, te da je u tom smislu zakonito i osnovano održavanje na snazi mjere pritvora uz utvrđenu osnovanu sumnju i neki od posebnih pritvorskih razloga, kako je to u konkretnom slučaju učinjeno, što ni u kom slučaju ne znači povredu navedenog principa. U konačnici, Apelaciono vijeće je ukazalo da ne postoji formula za procjenu osnovane sumnje, jer je to faktičko pitanje koje se in concreto ocjenjuje na osnovu dobijenih dokaza, njihovom slobodnom ocjenom, bez unaprijed postavljenih faktora kojim bi se kvantificirao nivo sumnje, podsjećajući da je Ustavni sud u svojoj praksi čak usvojio stav „da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, i da ne mora biti utvrđena njegova priroda“ (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1971/14 od 17. septembra 2014. godine). S obzirom na navedeno, Apelaciono vijeće je ocijenilo neosnovanim prigovor apelantove odbrane da je sud dužan da se izjasni o postojanju bitnih elemenata bića krivičnog djela koje se osumjičenom stavlja na teret, kao i odgovornosti u vezi s njim. U vezi s tim je istaknuto da Apelaciono vijeće smatra da je prvostepeno vijeće u ovoj fazi postupka osnovanu sumnju da je apelant počinio predmetno krivično djelo utemeljilo na izvedenim dokazima u sasvim dovoljnom obimu za ovu fazu postupka, kao i da pobijano rješenje daje svestran iskaz svjedoka i drugih dokaza koji tvore dovoljno uvjerenje da je apelant počinio predmetno krivično djelo. Međutim, da li će priloženi dokazi dokazati ili ne eventualnu apelantovu krivicu, odnosno da li će navedeni dokazi biti osporeni onako kako to odbrana u predmetnoj žalbi potencira, po ocjeni Apelacionog vijeća, odlučit će Sud u nekoj od narednih faza postupka, ukoliko do njih dođe. Prema tome, Apelaciono vijeće smatra da je u ovoj fazi postupka sve navedeno u pobijanom rješenju dovoljno za postojanje osnovane sumnje kao uvjeta za određivanje, odnosno produženje pritvora, pri čemu, također, naglašava da stepen uvjerenja koji je potreban za takav zaključak u ovoj fazi postupka nesumnjivo je manji od uvjerenja da je neka osoba kriva za izvršenje krivičnih djela koja joj se stavljaju na teret, slijedom čega je neosnovan prigovor apelantove odbrane da ne postoje razlozi o odlučnim činjenicama. Da je apelant u spornom periodu bio predsjednik Kriznog štaba u Vogošći, između ostalog, potvrđuje odluka o obrazovanju ratnih povjerenstava, kao i iskazi svjedoka, što sve govori o stvarnoj apelantovoj ulozi kao osumnjičenog a što, također, proizlazi iz naredbe broj 347/92 od 20. maja 1992. godine iz koje jasno slijedi da su se od 21. maja 1992. godine sve potvrde, uvjerenja i dozvole za izlazak iz Vogošće, kao i drugi slični akti izdavali u prostorijama Skupštine općine, koje je potpisao apelant, i dozvole broj 539/92 od 22. maja 1992. godine iz koje je vidljivo da je upravo apelant odobravao određenim licima odlazak iz općine Vogošća.
16. Apelaciono vijeće je, također, odbilo kao neosnovane žalbene navode apelantove odbrane u pogledu posebnog pritvorskog razloga zasnovanog na opasnosti od bjekstva, smatrajući da je prvostepeni sud ispravno postupio kada je ocijenio nedostupnost apelanta organima gonjenja, promjenom adrese prebivališta, da trenutno boravi na nepoznatoj adresi u Beogradu, a kako je to apelantova odbrana pokušavala neosnovano da prikaže da je sud zaključak o postojanju posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH temeljio isključivo na apelantovoj svijesti o težini krivičnog djela, smatrajući da je apelant svjestan situacije u kojoj se nalazi, budući da je pokušavao pobjeći u Republiku Srbiju. Apelaciono vijeće je odbilo kao neosnovane žalbene navode apelantove odbrane da apelant bjekstvom u Republiku Srbiju ne bi izbjegao krivično gonjenje, jer ga tamo čeka izdržavanje kazne zatvora od devet godina, obrazlažući da je apelant, pokušavajući da pobjegne sa graničnog prelaza, nedvosmisleno iskazao namjeru da stupi na teritoriju Republike Srbije, očigledno nastojeći da izbjegne vođenje krivičnog postupka u BiH, što sve ukazuje na njegovu upornost da izbjegne lišavanje slobode u BiH vraćajući se na teritoriju Republike Srbije. Ove okolnosti Apelaciono vijeće je, također, dovelo u vezu sa činjenicom da apelant nema stvarnih veza sa državom BiH, budući da je niz godina boravio na području druge države, kao i sa činjenicom da je sada u BiH suočen sa istragom za krivično djelo zločini protiv čovječnosti za koje se može izreći kazna dugotrajnog zatvora, te da je pokušavajući da pobjegne u Republiku Srbiju, čiji je, također, državljanin, pokušao izbjeći krivičnu odgovornost u BiH s obzirom na to da Republika Srbija ne izručuje svoje građane po zahtjevima drugih država. S obzirom na sve navedene okolnosti, Apelaciono vijeće je istaklo da one u svojoj ukupnosti tvore realnu bojazan da će apelant pobjeći. Također, smatra da se prvostepeni sud osvrnuo i na nemogućnost primjene blažih mjera, ispravno ocjenjujući odredbu člana 5. Evropske konvencije i člana 123. stav 2. ZKPBiH, jer smatra da je osiguranje da apelant prisustvuje vođenju predmetnog postupka jedino moguća mjerom pritvora, te da nijedna druga blaža mjera u ovoj fazi postupka ne bi bila svrsishodna.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c), te st. 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
18. Apelant, prije svega, ističe da Sud osporenim odlukama nije utvrdio odlučne činjenice o postojanju osnovane sumnje da je počinio krivično djelo za koje ga Tužilaštvo BiH tereti, da njoj nedostaje veza između događaja koji su predmet postupka i njegovih radnji kao osumnjičenog. Smatra da nisu obrazloženi dokazi na osnovu kojih mu je stavljeno na teret izvršenje predmetnog krivičnog djela, kao ni postojanje posebnih pritvorskih razloga, opasnost od bjekstva u intenzitetu koji je zahtijevan za produženje pritvora, kao ni razlozi zbog kojih mu je pritvor i određen, jer tvrdi da se svrha njegovog učešća u predmetnom krivičnom postupku mogla ostvariti blažim mjerama. S obzirom na navedeno, tvrdi da mu je Sud BiH, primjenjujući standarde niže od onih koji se zahtijevaju prema domaćim i međunarodnim standardima prilikom utvrđivanja postojanja osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje pritvora, na nezakonit način produžio mjeru pritvora, a što je u suprotnosti sa garancijama iz člana 5. stav 1. tačka c) i stava 3. Evropske konvencije.
19. Apelant ukazuje da osnovana sumnja mora biti jasno obrazložena i utvrđena, jer smatra da nije dovoljno utvrditi da se određeni događaj desio, nego da je potrebno ustanoviti vezu između tog događaja i krivičnopravnih radnji apelanta kao osumnjičenog. U vezi sa ovim navodima, apelant se poziva na Odluku Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, i O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine). Također, ukazuje da je Sud BiH donio odluku da je u relevantno vrijeme postojao „širok i sistematičan napad na području općine Vogošća s tim da istim rješenjem nije navedeno ko je navodno izvršio taj napad, ni protiv koga je on bio usmjeren. Identična situacija je i sa zaključkom tog suda o postojanju širokog i sistematičnog napada na područje općina Centar i Ilijaš“. Dakle, apelant smatra da Sud u pogledu osnovane sumnje nije opisao njegove konkretne kriminalne radnje, jer, kako ističe, u obrazloženju rješenja je navedeno da je on samo “izdavao naredbe i organizirao formiranje logora i zatočeničkih centara za civile nesrpske nacionalnosti“. Također, navodi da se tvrdnje da su se u zatočeničkim centrima dešavale radnje opisane u tački 1. prijedloga Tužilaštva ne mogu dovesti u vezu sa njim.
20. U vezi s tim, dalje navodi da, u skladu sa praksom Evropskog suda, poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi sa pritvorom, te da odluka o pritvoru bude donesena na osnovu objektivnih kriterija predviđenih zakonom.
21. U odnosu na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz tačke a) stava 1. člana 132. ZKPBiH, apelant je istakao da Sud nije obrazložio navode njegove odbrane da apelant bjekstvom u Republiku Srbiju ne bi izmijenio svoju krivičnopravnu situaciju, nego da bi i je dodatno otežao. Također, ističe da težina krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret ne može biti razlog za određivanje/produženje pritvora, jer smatra da je sud bio dužan razmotriti mogućnost izricanja blažih mjera, a razloge o neizricanju tih mjera jasno obrazložiti.
22. Obrazlažući zahtjev za donošenje privremene mjere, apelant je naveo da je „narušenog zdravlja“, te da bi se boravkom u pritvoru njegovo zdravstveno stanje pogoršalo, zbog čega predlaže donošenje privremene mjere kojom bi se odgodilo izvršenje rješenja o pritvoru uz eventualne mjere zabrane do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o predmetnoj apelaciji.
b) Odgovori na apelaciju
23. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju naveo da ostaje pri svim iznesenim razlozima kojima se rukovodio u osporenim odlukama kada je utvrdio da postoji dovoljno dokaza koji upućuju na osnovanu sumnju da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, da su neosnovane apelantove tvrdnje da se u rješenjima ne navodi ko je počinio široki i sistematični napad na područje općine Vogošća, niti protiv koga je bio usmjeren, jer smatra da rješenje od 26. jula 2016. godine sadrži dovoljno argumentacije o tom pitanju. Štaviše, smatra da postojanje ili nepostojanje širokog i sistematičnog napada nije samo po sebi činjenica koja je relevantna za produženje pritvora u ovoj fazi postupka. Dalje ukazuje da je evidentno da se osporena rješenja baziraju na iskazima više svjedoka, te da postoje konkretni dokumenti koji upućuju na ulogu apelanta kao osumnjičenog u predmetnim inkriminiranim radnjama, koji proizlaze iz naredbe od 20. maja 1992. godine iz koje slijedi da će apelant od 21. maja 1992. godine izdavati sve potvrde, uvjerenja i dozvole za izlazak iz Vogošće, kao i druge slične akte, koje će apelant lično potpisivati. Osim toga, Sud naglašava da se osnovana sumnja ocjenjuje srazmjerno progresu postupka, pa u ovom trenutku kvalitet osnovane sumnje, po ocjeni Suda BiH, u potpunosti je u skladu sa fazom istrage, te da postoji sasvim dovoljno dokaza da se u ovom trenutku može smatrati kako je standard osnovane sumnje za mjeru pritvora u potpunosti zadovoljen, te da je u svakom slučaju niži nego standard dokazivanja koji će se očekivati pri odlučenju o apelantovoj krivici. U vezi sa apelantovim navodima koji se odnose na postojanje posebnih osnova za mjeru pritvora, koje Sud BiH smatra identičnim ranijim rješenjima, pa ističe da je evidentno da se radi o istim okolnostima, odnosno da se okolnosti utvrđene ranijim rješenjima nisu promijenile, te da se u tom smislu ne može očekivati sadržajno drugačiji stav u osporenim rješenjima. Apelantove navode da je težina optužbi najviše opredijelila vijeće da apelantu produži mjeru pritvora, također, smatra neosnovanim, jer smatra da, ako se analizira argumentacija u oba osporena rješenja, može se zaključiti da je Sud BiH ustanovio vrlo konkretne okolnosti na kojima temelji osnov za produženje mjere pritvora, u smislu da je apelant sve do momenta lišavanja slobode, 8. februara 2016. godine, svjesno preduzimao radnje izbjegavanja krivičnog postupka, jer je bio nedostupan organima gonjenja, što proizlazi iz potjernice Kantonalnog suda u Sarajevu od 17. decembra 1999. godine, i kada je pokušao da pobjegne u Republiku Srbiju, u čemu su ga spriječili policijski službenici Granične policije upotrebom sile, što proizlazi iz izvještaja Granične policije broj BIJ-0101/16 i podneska Državne agencije za istragu i zaštitu (SIPA) od 6. juna 2006. godine, da već duži period nije boravio na prijavljenoj adresi u Bijeljini, u Ulici cara Dušana broj 38, a prema aktu Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srbije 03/4-3-1 broj 230-4696/13-3 od 30. augusta 2013. godine, apelant je odjavio prebivalište u Ljigu sa adrese Karađorđeva ulica broj 17 i da trenutno boravi na nepoznatoj adresi u Beogradu. Kada je u pitanju zahtjev za donošenje privremene mjere, Sud BiH apelantove navode da je narušenog zdravlja smatra neosnovanim, smatrajući da se samo mjerom pritvora može osigurati njegovo prisustvo u predmetom postupku, jer bi njegovim puštanjem na slobodu bio nedostupan organima gonjenja BiH. Imajući sve navedeno u vidu, Sud BiH apelantove navode smatra neosnovanim, pa predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.
24. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo BiH ukazuje da apelant u predmetnoj apelaciji do sada više puta iznosi tvrdnje koje je već iznosio prilikom podnesene apelacije Ustavnom sudu protiv rješenja Suda BiH broj S1 1 K 020821 16 Krž 2 od 12. maja 2016. godine i broj S1 1 K 020821 16 Kv 3 od 29. aprila 2016. godine. Dalje navodi da je Sud BiH u osporenim rješenjima na jasan i argumentiran način utvrdio, konstatirao i obrazložio kako opći uvjet, tako i posebni uvjet za produženje mjere pritvora, zbog čega smatra da Ustavni sud i u konkretnom slučaju apelantovu apelaciju treba da odbije kao neosnovanu, ocjenjujući da činjenice koje su navedene u apelaciji ne opravdavaju tvrdnju da postoji kršenje apelantovih prava zagarantovanih članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. Evropske konvencije.
V.Relevantni propisi
25. U Krivičnom zakonu Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH» br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10) relevantne odredbe glase:
Zločini protiv čovječnosti Član 172.
(1) Ko, kao dio širokog i i sistematičnog napada usmjerenog bilo protiv kojeg civilnog stanovništva,, znajući za takav napad, počini koje od ovih djela:
a)lišenje druge osobe života (ubistvo);
d)deportacija ili prisilno preseljenje stanovništva;
e)zatvaranje ili drugo teško oduzimanje fizičke slobode suprotno osnovnim pravilima međunarodnog prava;
h)progon bilo koje grupe ljudi ili kolektiva na političkoj, rasnoj, nacionalnoj, etničkoj, kulturnoj, vjerskoj, polnoj ili drugoj osnovi koja je univerzalno prihvaćena kao nedopustiva po međunarodnom pravu, u vezi s bilo kojim krivičnim djelom iz ovog stava ovog člana, bilo kojim krivičnim djelom propisanim u ovom zakonu ili bilo kojim krivičnim djelom u nadležnosti Suda Bosne i Hercegovine;
k)druga nečovječna djela slične prirode, učinjena u namjeri nanošenja velike patnje ili ozbiljne fizičke ili psihičke povrede ili narušenja zdravlja, kazniće se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora.
Individualna i komandna odgovornost Član 180.
(1) Osoba koja planira, naredi, učini ili podstrekava ili pomaže u planiranju, pripremanju ili učinjenju krivičnih djela iz člana 171. (Genocid), 172. (Zločini protiv čovječnosti), 173. (Ratni zločin protiv civilnog stanovništva), 174. (Ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika), 175. (Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika), 177. (Protivpravno ubijanje i ranjavanje neprijatelja), 178. (Protivpravno oduzimanje stvari od ubijenih i ranjenih na ratištu) i 179. (Povrede zakona ili običaja rata) ovog zakona, kriva je za to krivično djelo. Službeni položaj bilo kojeg lica, bilo da se radi o šefu države ili vlade, ili o odgovornoj službenoj osobi vlade, ne oslobađa takvu osobu krivice niti utiče na ublažavanje kazne.
(2) Činjenica da je neko od krivičnih djela iz člana 171. do 175. i člana 177. do 179. ovog zakona učinjeno od strane podređenog, ne oslobađa njemu nadređenu osobu od krivice ukoliko je ta nedređena osoba znala ili je mogla znati da se njen podređeni sprema učiniti takvo djelo, odnosno da je već učinio takvo djelo, a nadređena osoba je propustila da preduzme nužne i razumne mjere da spriječi učinjenje krivičnog djela, odnosno da učinilac tog djela bude kažnjen.
26. U Zakonu o krivičnom postupku BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08 i 12/09) relevantne odredbe glase:
Član 131.
Određivanje pritvora (1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uslovima propisanim ovim zakonom i samo ako se ista svrha ne može ostvariti drugom mjerom.
(2) Pritvor određuje ili produžuje rješenjem Sud na prijedlog Tužioca, a nakon što Sud prethodno sasluša osumnjičenog, odnosno optuženog o okolnostima razloga zbog kojih se predlaže pritvor, osim u slučaju iz člana 132. stav (1) tačka a) ovog zakona. (3) Tužilac je dužan podnijeti obrazložen prijedlog za produženje pritvora Sudu najkasnije pet dana prije isteka roka iz rješenja o pritvoru. Sud odmah dostavlja prijedlog osumnjičenom, odnosno optuženom i njegovom braniocu.
(4) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Ako se osumnjičeni ili optuženi nalazi u pritvoru, dužnost je svih organa koja učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju s posebnom hitnošću.
Član 132.
Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo pritvor mu se može odrediti:
a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva, [...] Član 134.
Nadležnost za određivanje pritvora (1) Pritvor se određuje rješenjem Suda, a na prijedlog Tužioca.
(2) Rješenje o pritvoru sadrži ime i prezime lica kojem se oduzima sloboda, krivično djelo za koje se tereti, zakonski osnov za pritvor, obrazloženje, pouku o pravu na žalbu, te službeni pečat i potpis sudije koji određuje pritvor.
Član 135. st. 3. i 4.
Trajanje pritvora u istrazi (3) Ako se postupak vodi za krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna i ako postoje naročito važni razlozi, pritvor se može produžiti, po obrazloženom prijedlogu Tužioca, za još najviše tri mjeseca. Protiv rješenja vijeća dopuštena je žalba o kojoj odlučuje vijeće apelacionog odjeljenja Suda. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.
(4) Izuzetno i u izrazito složenom predmetu vezano za krivično djelo za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora, pritvor se može ponovo produžiti za još najviše tri (3) mjeseca nakon produžetka pritvora iz stava 3. ovog člana. Pritvor se može produžiti dva puta uzastopno po obrazloženom prijedlogu Tužioca za svako produženje, koji treba da sadrži izjavu kolegija Tužilaštva o potrebnim mjerama da bi se istraga okončala (član 225. stav 3.). O žalbi protiv rješenja vijeća o produženju pritvora odlučuje vijeće Apelacionog odjeljenja. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.
VI.Dopustivost
27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
29. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj S1 1 K 020821 16 Krž 3 od 8. augusta 2016. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 15. augusta 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.
30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na navode o povredi prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
VII.Meritum
31. Apelant navodi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije.
32. Član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[...]
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
[...] c. zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se osoba spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne.
[...]
3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1.c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.
4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito, naložio oslobađanje.
33. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je povodom apelacije istog apelanta, podnesene protiv prethodno donesenih rješenja Suda BiH br. S 1 K 020821 16 Krž 2 od 12. maja 2016. godine i S 1 K 020821 16 Kv 3 od 29. aprila 2016. godine (o produženju pritvora do 8. augusta 2016. godine), donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 2163/16 od 7. jula 2016. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kojom je odbio kao neosnovanu apelantovu apelaciju podnesenu zbog navodne povreda prava na slobodu ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c), te st. 3. i 4. istog člana Evropske konvencije.
34. Apelant u konkretnom slučaju, također, smatra da mu je osporenim rješenjima o produženju pritvora povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Stoga će Ustavni sud najprije ispitati navode o kršenju prava iz člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije - postojanje osnovane sumnje.
35. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je u više svojih odluka naglasio da se pravo na slobodu i sigurnost ličnosti ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Izuzeci od zabrane lišavanja slobode dati su u članu 5. stav 1. Evropske konvencije, koji sadrži pobrojane slučajeve kada je lišavanje slobode dopušteno. To je jedan iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi, Evropski sud, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978. godine, Serija A-25). Samo takav pristup je konzistentan s ciljem člana 5. Evropske konvencije, tj. da osigura da niko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi, Evropski sud, Quinn, presuda od 22. marta 1995. godine, Serija A- 311, i Winterwerp, presuda od 24. oktobra 1979. godine, Serija A-33). Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se, u prvom redu, u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKPBiH, koji je primijenjen u konkretnom slučaju i koji mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.
36. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda, osnovanost sumnje na kojoj se mora temeljiti hapšenje čini bitan element zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišavanja slobode propisanog članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je lice koje je u pitanju počinilo krivično djelo (vidi, Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, Serija A broj 182, stav 32, i O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34). Pri tome Ustavni sud ukazuje na to da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članu 5. stav 1. Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravnu osnovu u domaćem zakonu, s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. lice koje je u pitanju mora biti zaštićeno od proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na Internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
37. Također, Ustavni sud ukazuje na to da odredba člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da lice bude lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1.c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje zakonito u smislu navedenog člana, a obuhvaća podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Međutim, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li postoje relevantni i dovoljni razlozi za pritvor (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora ovisi i o okolnostima konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad načelom poštivanja slobode pojedinca.
38. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje na to da je, u smislu odredbe člana 132. stav 1. ZKPBiH, opći uvjet za određivanje pritvora postojanje osnovane sumnje da je određeno lice počinilo krivično djelo.
39. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, pri odlučivanju o prijedlogu za produženje pritvora, na osnovu dokaza koji su prikupljeni u toku istrage, a koji su mu dostavljeni uz prijedlog za određivanje i prethodne prijedloge u vezi sa produženjem pritvora, i dodatnih dokaza koji su mu dostavljeni uz konkretni prijedlog za produženje pritvora zaključio da postoji osnovana sumnja da je apelant inkriminiranim radnjama počinio krivično djelo zločini protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) u vezi sa istim članom stav 1. tač. a), d), e) i k) KZBiH i u vezi sa članom 180. st. 1. i 2. istog zakona, koje mu je Tužilaštvo BiH stavilo na teret. Pri tome je ustanovio da je Sud BiH detaljno i jasno obrazložio na osnovu kojih dokaza je izveo zaključak o postojanju osnovane sumnje. Naime, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u obrazloženju svoje odluke prvenstveno ukazao na iskaze saslušanih svjedoka (koje je pri tome na potpuno jasan i zadovoljavajući način interpretirao u obrazloženju svoje odluke), kao i na ostale dokaze u spisu (str. od 11 do 22 prvostepenog rješenja), te u vezi s tim zaključio da iz tih dokaza proizlazi osnovana sumnja. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH jasno obrazložio apelantovu ulogu u izvršenju krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret, obrazlažući svoj stav činjenicom da je kao predsjednik i komandant Kriznog štaba Općine Vogošća potpisivao dozvole licima nasrpske nacionalnosti, njihove izjave da svoju imovinu ostavljaju Srpskoj općini Vogošća i naredbe za otpuštanje lica nesrpske nacionalnosti iz javnih ustanova i preduzeća, dozvole za izlazak iz Vogošće, uvjerenja, potvrde i ostale akte (naredba broj 347/92 od 20. maja 1992. godine i dozvola broj 539/92 od 22. maja 1992. godine), da je imao ingerencije nad svim zatočeničkim logorima na području Vogošće, da je znao kakvi su uvjeti bili u njima, jer ih je obilazio, te jer je izdavao naredbe i učestvovao u njihovom formiranju (strana 19. obrazloženja rješenja), što sve ukazuje na apelantovu ulogu na području općine Vogošća u inkrimiranom periodu. Prema mišljenju Ustavnog suda, navedene okolnosti na kojima je Sud BiH zasnovao svoju odluku u pogledu postojanja osnovane sumnje takvog su karaktera da mogu uvjeriti objektivnog posmatrača da je moguće da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret u smislu standarda člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi u dijelu da osporenim rješenjima nisu utvrđeni razlozi o odlučnim činjenicama postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo za koje ga Tužilaštvo BiH tereti i da nisu obrazloženi dokazi na osnovu kojih mu je stavljeno na teret izvršenje predmetnog krivičnog djela neosnovani. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da potrebni nivo sumnje apsolutno ne znači da u toj fazi, tj. trenutku određivanja, odnosno produženja pritvora Tužilaštvo treba da raspolaže takvim nivoom dokaza koji su dovoljni „za podnošenje optužbe u trenutku hapšenja“. Ovo zbog toga što je, u smislu prakse Evropskog suda, cilj ispitivanja tokom pritvora koji slijedi nakon hapšenja „napredovanje u krivičnoj istrazi potvrdom ili negiranjem konkretnih sumnji na kojim je hapšenje zasnovano“ (vidi, Evropski sud, Margaret Murray protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 28. oktobra 1994. godine, stav 55).
40. Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijevaju da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1.c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje «zakonito» u smislu navedenog člana i da obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi sa pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63).
41. Ustavni sud, također, ukazuje da je pri odlučivanju o opravdanosti određivanja pritvora osumnjičenom ili optuženom težina krivičnog djela koje mu se stavlja na teret, svakako, relevantan element za odlučivanje, ali to ne može biti argument koji je jedini dovoljan za produženje pritvora (vidi, Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, presuda od 26. jula 2001. godine, aplikacija broj 33977/96, st. 80-81). Razlozi „za i protiv“ ne mogu biti samo uopćeno navedeni, već moraju da sadržavaju referencu na specifične činjenice i na lične okolnosti osumnjičenog koje opravdavaju njegovo pritvaranje (vidi, Evropski sud, Aleksaniyan protiv Rusije, presuda od 22. decembra 2008. godine, aplikacija broj 46468/06, tačka 179).
42. Ustavni sud zapaža da je apelantu određen pritvor zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo zločini protiv čovječnosti shodno relevantnim odredbama KZBiH (kao općeg uvjeta za određivanje i produženje pritvora) i zbog postojanja pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH, odnosno zbog opasnosti od bjekstva. Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 132. stav 1. tačka a) ZKP propisano da, "ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor može da mu se odredi ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva".
43. Prema praksi Evropskog suda, opasnost da će se apelant „sakriti radi izbjegavanja krivičnog gonjenja“ ne može da se ocijeni samo na osnovu težine kazne koja je zaprijećena. Takva opasnost se mora procijeniti u odnosu na brojne druge relevantne faktore koji mogu da potvrde postojanje takve opasnosti, ili da pokažu da je takva opasnost tako mala da ne može opravdati pritvor u fazi istrage. Osim toga, takva opasnost se mora procjenjivati i u svjetlu faktora koji se tiču karaktera osumnjičenog, njegovog morala, doma, zanimanja, imovine, porodičnih veza i svih drugih konkretnih veza u zemlji u kojoj se protiv njega vodi krivični postupak (vidi, Evropski sud, Panchenko protiv Rusije, presuda od 8. februara 2005. godine, aplikacija broj 45100/98, tačka 106, i Becciev protiv Moldavije, presuda od 4. oktobra 2005. godine, aplikacija broj 9190/03, tačka 58).
44. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom ispitivanja postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH ukazali da lična svojstva, objektivne okolnosti ili ponašanje osumnjičenog, prema općem životnom iskustvu, mogu ukazati na postojanje opasnosti od bjekstva, kao što su okolnosti da nema stalno mjesto prebivališta ili boravišta, da stalno mijenja adresu, kao što su u konkretnom slučaju okolnosti da apelant već duži period nije boravio na prijavljenoj adresi u Bijeljini, u Ulici cara Dušana broj 38, a prema aktu Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srbije 03/4-3-1 broj 230-4696/13-3 od 30. augusta 2013. godine da je odjavio prebivalište u Ljigu sa adrese Karađorđeva ulica broj 17 i da trenutno boravi na nepoznatoj adresi u Beogradu, da je osumnjičeni i strani državljanin, a koje okolnosti se najčešće prihvataju kao dokaz o postojanju opasnosti od bjekstva. Također, postoje okolnosti i dokazi da je apelant sve do momenta lišavanja slobode, 8. februara 2016. godine, svjesno preduzimao radnje izbjegavanja krivičnog postupka, jer je bio nedostupan organima gonjenja, što proizlazi iz potjernice Kantonalnog suda u Sarajevu od 17. decembra 1999. godine, kada je pokušao pobjeći u Republiku Srbiju u čemu su ga spriječili policijski službenici Granične policije upotrebom sile, što proizlazi iz izvještaja Granične policije broj BIJ-0101/16 i podneska Državne agencije za istragu i zaštitu (SIPA) od 6. juna 2006. godine. Na temelju navedenog Sud BiH je zaključio da se, u okolnostima konkretnog slučaja, apelantovo prisustvo predmetnom postupku može postići samo mjerom pritvora, jer navedene okolnosti ukazuju na apelantovu upornost da izbjegne da bude lišen slobode u BiH, vraćajući se na teritoriju Republike Srbije. Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama Sud BiH navedene okolnosti doveo u vezu sa činjenicom da apelant nema stvarnu vezu sa BiH, budući da niz godina boravi na području druge države, te sa činjenicom da je u BiH suočen sa istragom za krivično djelo zločini protiv čovječnosti za koje se može izreći kazna dugotrajnog zatvora, zbog čega je zaključio da je apelant pokušao pobjeći u Republiku Srbiju, odnosno zbog čega je zaključio da su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti za određivanje pritvora iz pritvorskog razloga propisanog članom 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH. Zbog navedenog razloga, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju Suda BiH kada je odbio kao neosnovan prigovor apelantove odbrane da apelant i u Republici Srbiji ne bi izbjegao krivično gonjenje, jer ga i tamo čeka izdržavanje kazne zatvora u trajanju od devet godina, na koju je pravomoćno osuđen, jer je apelant nedvosmisleno pokazao namjeru da stupi na teritoriju Repubike Srbije, očigledno nastojeći da izbjegne vođenje krivičnog postupka u BiH. Zbog toga Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazivalo da je Sud BiH, u smislu navedenih stavova Evropskog suda, apelanta proizvoljno lišio slobode kad je utvrdio da su u okolnostima konkretnog slučaja na apelantovoj strani ispunjeni svi kumulativi uvjeti za produženje mjere pritvora na osnovu člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH, zbog opasnosti od bjekstva, i to za naredna tri mjeseca. U takvim se okolnostima, također, pokazuju irelevantnim apelantovi navodi da je Sud BiH u drugim predmetima omogućio optuženim da se brane sa slobode, budući da iz relevantnih odredaba ZKP kao nesporno proizlazi da je određivanje pritvora uvjetovano okolnostima svakog konkretnog slučaja. Konačno, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH razmotrio i prigovor apelantove odbrane i mogućnosti primjene blaže mjere za apelantovo prisustvo radi nesmetanog vođenja krivičnog postupka, pa je, u tom smislu, imajući u vidu navedeno, dakle zbog svih navedenih razloga, zaključio da se u konkretnom slučaju svrha osiguranja apelantovog prisustva uspješnom vođenju krivičnog postupka može postići samo mjerom pritvora. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da iz obrazloženja Suda BiH jasno slijedi zaključak izveden nakon analize svih okolnosti pojedinačno, te njihovim dovođenjem u međusobnu vezu o postojanju opasnosti da će apelant pobjeći ukoliko bude pušten iz pritvora, a koje u konkretnom slučaju ne ostavljaju utisak proizvoljnosti.
45. U vezi sa apelantovim navodima da je povrijeđen član 5. stav 4. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da član 5. stav 4. Evropske konvencije garantira licu lišenom slobode da mora imati pristup „sudu“ koji bi mogao da ispita zakonitost kako inicijalnog lišavanja slobode, tako i produženja trajanja te mjere. Prema praksi Evropskog suda, ključni element ove obaveze je da nadzor nad zakonitošću lišavanja slobode mora vršiti sud, ali to ne mora biti «klasični sud koji je integriran u standardnu sudsku mašineriju države» (vidi, Evropski sud, Weeks protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. marta 1987. godine, Serija A broj 114, stav 61). Međutim, to mora biti organ koji ima «sudski karakter». Da bi imao „sudski karakter“, taj organ mora biti «nezavisan od izvršne vlasti i strana u postupku» (vidi, Evropski sud, De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presuda od 18. novembra 1971. godine, Serija A broj 12, st. 76. i 77), te mora imati nadležnost da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju lica na slobodu. Ovaj organ mora, također, pružiti „proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavanja slobode“, koje nisu „značajno manje“ od garancija u krivičnom postupku, kada je rezultat lišavanja slobode dugotrajno zatvaranje lica. Ove garancije, naročito, podrazumijevaju usmenu raspravu uz pravnu pomoć u postupku u kojem učestvuju obje strane, razmatranje zakonitosti pritvora u najširem smislu, te odluku koja mora biti donesena brzo.
46. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da apelantu nije bila uskraćena mogućnost pristupa „sudu“ koji bi mogao da ispita zakonitost njegovog lišavanja slobode. Naime, apelantu nije bila uskraćena mogućnost da izjavi žalbu Apelacionom vijeću Suda BiH protiv prvostepenog rješenja Suda BiH. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je Apelaciono vijeće Suda BiH o žalbi odlučilo u kratkom vremenskom roku, a apelant ne osporava da je u svim fazama postupka saslušavan, da je imao branioca, odnosno ne navodi da mu je bila uskraćena mogućnost da se izjasni o prijedlogu Tužilaštva za produženje pritvora, kao i činjenicama i dokazima na kojim je on zasnovan. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđen član 5. stav 4. Evropske konvencije.
47. Ocjenjujući sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo garantirano članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
48. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na slobodu ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. istog člana Evropske konvencije kada je apelant lišen slobode na osnovu odluke Suda u kojoj su dati jasni i obrazloženi razlozi o ispunjavanju uvjeta propisanih zakonom za produženje pritvora, te kada je Sud ispitao zakonitost lišavanja slobode prema relevantnim zakonskim odredbama, pri čemu su redovni sudovi, također, na jasan i argumentiran način obrazložili postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo za koje je osumnjičen, te postojanje posebnih pritvorskih osnova iz razloga propisanih članom 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH.
49. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
50. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.
51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman