Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3302/13 (D. J.)
Odluka donesena 10. 10. 2016.
- Nema povrede
- Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Pretpostavka nevinosti
- Ratni zločin
- Dokazni postupak
- Krivični postupak
- Retroaktivna primjena zakona
- Član 7. EK – kažnjavanje samo na osnovu zakona
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Ispravka krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na bosanskom jeziku, koji je proglasio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu odlukom br. 101/03 od 24. januara 2003. godine, objavljenog u "Službenom glasniku BiH", broj 3/03
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-3302/13
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 10. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3302/13, rješavajući apelaciju Dušana Jankovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Dušana Jankovića podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 003472 12 Kžk od 15. februara 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Dušan Janković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, kojeg zastupaju Ranko Dakić, advokat iz Prijedora, i Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnio je 23. jula 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 K 003472 12 Kžk od 15. februara 2013. godine. Apelant je 2. avgusta 2013. godine dopunio podnesenu apelaciju.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 21. jula 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju 26. jula 2016. godine. Tužilaštvo BiH nije dostavilo odgovor na apelaciju.
4. Ustavni sud je na prijedlog potpredsjenika Zlatka M. Kneževića donio odluku da on ne učestvuje u radu i odlučivanju u ovom predmetu zbog postojanja razloga iz člana 90 stav 1 tačka b) Pravila Ustavnog suda.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Presudom Suda BiH broj S 1 1 K 003472 09 Krl od 21. decembra 2010. godine apelant i drugi optuženi proglašeni su krivim, zato što su, u vrijeme i na način naveden u izreci presude, počinili krivično djelo zločin protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 tačka h) u vezi sa tač. a) -ubijanjem, d) -prisilnim preseljenjem stanovništva, h) -pljačka Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) u vezi sa članom 180 stav 1 istog zakona. Sud BiH je apelanta osudio na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 27 godina.
7. Presudom Suda BiH broj S1 1 K 003472 11 Krž 2 od 4. oktobra 2011. godine ukinuta je, zbog utvrđenih bitnih povreda odredaba krivičnog postupka, prvostepena presuda u osuđujućem dijelu u odnosu na apelanta i druge optužene i određeno održavanje pretresa pred vijećem Apelacionog odjeljenja Suda BiH.
8. Presudom Suda BiH broj S1 1 K 003472 12 Kžk od 15. februara 2013. godine apelant i drugi optuženi proglašeni su krivim, zato što su, u vrijeme i na način naveden u izreci presude, počinili krivično djelo zločini protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 tačka h) KZBiH u vezi sa članom 29 KZBiH. Sud BiH osudio je apelanta na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 21 godinu u koju se uračunava vrijeme koje je apelant proveo u pritvoru od 27. maja 2008. godine do 11. novembra 2009. godine, te od 24. februara 2012. godine pa dalje.
9. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je apelantova odbrana, kao i odbrana drugih optuženih osporavala primjenu KZBiH u konkretnom predmetu, ukazujući pritom na primjenu KZSFRJ koji je važio u vrijeme izvršenja predmetnog krivičnog djela. Rukovodeći se članom 7 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te odredbama čl. 3, 3a, 4 i 4a) KZBiH, Sud BiH je zaključio da se u konkretnom slučaju treba primijeniti KZBiH. S tim u vezi, Sud BiH je, obrazlažući primjenu KZBiH, istakao da ratni zločini, uključujući i zločin protiv čovječnosti čije je izvršenje apelantu stavljeno na teret, bez sumnje predstavljaju zločine i u skladu sa odredbama međunarodnog prava, te se u navedenom smislu imaju podvesti pod „opšta načela međunarodnog prava“ iz člana 4a. KZBiH, odnosno „opšta pravna načela koja priznaju civilizovani narodi“, kako to propisuje član 7 stav 2 Evropske konvencije, a uslijed čega je opravdana primjena KZBiH u konkretnom slučaju. Sud BiH se, takođe, pozvao na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Boban Šimšić protiv BiH.
10. U obrazloženju presude je dalje navedeno da su bitna obilježja krivičnog djela – zločini protiv čovječnosti koje je apelantu i drugim optuženim stavljeno na teret: a) da su radnje apelanta i drugih optuženih bile dio širokog i/ili sistematičnog napada, b) da je napad usmjeren protiv civilnog stanovništva, c) da su apelant i drugi optuženi znali za napad i da su njihove radnje dio tog napada (nexus). Sud BiH je postojanje širokog i sistematičnog napada utvrdio, kako je navedeno u obrazloženju, na temelju brojnih dokaza - objektivnih i subjektivnih, te utvrđenih činjenica prihvaćenih iz presuda Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) na temelju Zakona o ustupanju predmeta od Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju Tužilaštvu Bosne i Hercegovine i korišćenju dokaza pribavljenih od Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u postupcima pred sudovima u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Zakon o ustupanju), koji je bio usmjeren prema civilnom stanovništvu. Detaljno obrazloženje za zaključak o postojanju širokog i sistematičnog napada koji je bio usmjeren prema civilnom stanovništvu, te da su radnje apelanta i drugih optuženih bile dio napada i da su oni znali za napad Sud BiH je dao na str. 35-45 osporene presude. Sud BiH je zaključio da, uzevši u obzir utvrđeno činjenično stanje (iskazi brojnih svjedoka) i standarde ustanovljene praksom MKSJ, nema sumnje da su apelant i drugi optuženi znali za postojanje niza rasprostranjenih i sistematskih zločina usmjerenih protiv civilnog bošnjačkog i hrvatskog stanovništva opštine Prijedor, te da nema sumnje da su znali i htjeli da i njihova djela (pljačka civila u konvoju 21. avgusta 1992. godine i ubijanje civila na Korićanskim stijenama) budu dio napada i doprinesu takvom napadu protiv civilnog stanovništva. Kod tako utvrđenog činjeničnog stanja za utvrđivanje potrebnog nexusa sa napadom na civilno stanovništvo, po ocjeni Suda BiH, potpuno je irelevantna činjenica što ubijanje najmanje 150 civila, muškaraca Bošnjaka nije izvršeno na samom području opštine Prijedor, odnosno da je zločin „prostorno udaljen“ od područja na kojem je u toku širok i rasprostranjen napad na civilno stanovništvo.
11. Sud BiH je ukazao (u presudi na str. 110-118) da apelantova odbrana nije sporila da je apelant u periodu od 19. avgusta do 20. septembra 1991. godine bio komandir SM „Prijedor“ i da je mobilizacijom do koje je došlo u drugoj polovini septembra 1991. godine mirnodopska SM „Prijedor“ rasformirana, nakon čega je formiran veći broj tzv. ratnih stanica milicije. Međutim, za razliku od apelantove odbrane koja je tvrdila da je apelant u inkriminisanom periodu bio degradirani policajac, Sud BiH je na temelju analize i ocjene sprovedenih dokaza utvrdio da je apelant ostao na funkciji komandira Stanice milicije Prijedor, da njegova uloga u konvoju 21. avgusta 1992. godine nije bila zanemariva, već upravo suprotno, da njegovo propuštanje da spriječi zabranjene posljedice krivičnog djela koje je bio pravno obavezan spriječiti ima jednaku težinu kao i radnje neposrednih izvršilaca – ostalih saoptuženih, da su njegov autoritet i uloga, kao i činjenica da je bio pripadnik policijskih struktura od velikog značaja povodom pitanja krivice za zločine počinjene u konvoju 21. avgusta 1992. godine. Kod razmatranja apelantove krivice Sud BiH je u obrazloženju presude naveo dvije ključne činjenice: prva se tiče apelantovog prisustva u pratnji konvoja 21. avgusta 1992. godine u svojstvu policajca koji je od svih prisutnih bio najviše rangiran i druga činjenica prema kojoj je apelant uživao autoritet pripadnika interventnog voda i svi su ga prihvatali kao nadređenog njegovom komandiru M.P. U obrazloženju presude je, zatim, navedeno da je Apelaciono vijeće van razumne sumnje, na temelju cjelokupnog dokaznog postupka, utvrdilo da je apelant bio prisutan u pratnji konvoja 21. avgusta 1992. godine kojom prilikom su pri posljednjem zaustavljanju konvoja iz kolone izdvojeni vojno sposobni muškarci i sprovedeni do mjesta egzekucije, da je apelant na polaznu tačku u mjesto Tukovi došao policijskim autom „golf“, da je u tom vozilu bio na čelu kolone koja se kretala, da je pri tome diktirao tempo kretanja i zaustavljanja kolone, da posljednje mjesto zaustavljanja na kom se desila najveća egzekucija nije bilo odabrano slučajno, da je tom prilikom izašao iz automobila i razgovarao sa ostalim optuženim na koji način su izvršene „pripreme“ za planirani masakr koji je uslijedio. Iz navedenog, po ocjeni Suda BiH, proizilazi da su apelantovi kontakti i razgovori sa saoptuženim, odnosno saizvršiocima koji su neposredni počinioci ubistva, i zaključak da je apelant bio svjestan i htio nastupanje zabranjene posljedice, dakle, da je dijelio umišljaj saoptuženih za zločin koji je uslijedio. Apelantova odbrana, po ocjeni Suda BiH, nije našla uporište u izvedenim dokazima koji bi utvrđeno činjenično stanje doveli u sumnju. S tim u vezi je obrazloženo da iz utvrđenih činjenica nesumnjivo proizilazi da je apelant, kao policajac sa dugogodišnjim iskustvom i lice od kojeg se u najvećoj mjeri očekuje poštovanje pravila službe (zaštita života i lične bezbjednosti građana, te sprečavanje i otkrivanje krivičnih djela) propustio preduzeti potrebne mjere i radnje na čije preduzimanje je pravno obavezan radi zaštite civila iz konvoja, usljed čega su oni kontinuirano tokom kretanja konvoja pljačkani, a na koji način su grubo kršena njihova prava na imovinu a zatim njih najmanje 150 lišeno života – ubijeno. Takav način izvršenja krivičnog djela (nečinjenjem), tačnije propuštanjem da izvrši obavezu koju je bio pravno obavezan preduzeti, koja naročito proizilazi iz njegove funkcije kao policajca i komandira policijske stanice, da zaštiti civile koji su prevoženi u konvoju, po ocjeni Apelacionog vijeća, ima veću težinu nego da je takvo propuštanje počinio bilo koji civil. S tim u vezi je ukazano da službeni položaj i ovlašćenja zasigurno nose određenu težinu i odgovornost za postupanje, što apelanta izjednačava s neposrednim izvršiocima pljačke i ubistava.
12. Ocjenjujući sve navedeno, Apelaciono vijeće je utvrdilo da je apelantov lični doprinos u izvršenju inkriminisanih radnji, koji se ogleda u propuštanju da spriječi pljačkanje civila u konvoju i ubistvo najmanje 150 muškaraca koji su iz tog konvoja izdvojeni, poprima oblik ličnog učešća optuženog u izvršenju krivičnog djela nečinjenjem saglasno odredbama čl. 21 i 29 KZBiH, zbog čega je proglašen krivim kao saizvršilac u izvršenju krivičnog djela progona kao zločina protiv čovječnosti a čije radnje se ogledaju u propuštanju da spriječi nastupanje zakonom zabranjene posljedice.
13. Prilikom odmjeravanja kazne za počinjeno krivično djelo vijeće je imalo u vidu odredbu člana 2 KZBiH kojom je propisano da vrsta i raspon krivičnopravnih radnji moraju biti srazmjerni jačini opasnosti za lične slobode i prava čovjeka i druge osnovne vrijednosti zaštićene pravom. Dalje, vijeće je imalo u vidu svrhu kažnjavanja propisanu u odredbi člana 39 KZBiH, te je ocjenjujući sve okolnosti konkretnog slučaja, imajući u vidu da je riječ o jednom od najtežih krivičnih djela za koje krivično gonjenje ne zastarijeva, koje je kažnjivo po domaćem i međunarodnom pravu, te otežavajuće okolnosti na strani svih optuženih, pa i apelanta, naročito okolnost da je apelant u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio aktivni policajac, dakle lice od kojeg se u najvećoj mjeri očekuje poštovanje reda i zakona, te zaštita života, imovine građana i njihove bezbjednosti, a on je sve te svoje obaveze prekršio na najbrutalniji način omogućivši svojim radnjama da strada najmanje 150 civila muškaraca i pljačku mnogih, zaključilo da sve to ne ostavlja mjesta za izricanje kazne blaže od kazne dugotrajnog zatvora.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Iz apelacije, koju je u apelantovo ime podnio advokat Ranko Dakić, proizilazi da apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3 tačka d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na kažnjavanje samo na osnovu zakona iz člana 7 stav 1 Evropske konvencije. Apelant navodi da je Sud BiH osporenu presudu bazirao na dokaznim sredstvima koja je ocijenio na takav način da je poklonio punu vjeru dokazima Tužilaštva BiH, naročito iskazima svjedoka koje je predložilo Tužilaštvo BiH i presudama MKSJ, zbog čega je povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu i jednakost strana u postupku. Dalje, ukazuje da su razlozi na kojima je utemeljena presuda protivrječni i da je, stoga, činjenično stanje dovedeno u pitanje, a time i primjena materijalnog prava. Osim toga, smatra da su sudovi, u skladu sa članom 4 stav 2 KZBiH, bili obavezni da primijene zakon koji je blaži za počinioca, dakle KZSFRJ, a ne kao što je učinjeno u konkretnom slučaju i primijenjen KZBiH.
15. U apelaciji koju je u apelantovo ime podnio advokat Jerko Čilić apelant je naveo, takođe, da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz čl. 6 i 7 Evropske konvencije. Apelant smatra da je u konkretnom predmetu pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ističe da je Sud BiH odluku o postojanju širokog i sistematičnog napada kao osnovnog elementa bića djela za koje je apelant osuđen donio na osnovu činjenica utvrđenih pravosnažnim presudama MKSJ, što predstavlja kršenje presumpcije nevinosti, kao i principa ravnopravnosti strana u postupku. Takođe, ističe da tokom postupka nisu dokazane apelantova svijest i volja da izvrši radnje koje su mu stavljene na teret, da je Tužilaštvo BiH odustalo od koncepta komandne odgovornosti koja u postupku nije ni dokazana, a da je u konačnici kažnjen upravo radi „komandne odgovornosti“. Zatim je ukazano na bitne povrede ZKPBiH, jer iz obrazloženja presude proizilazi da je apelant kao „odgovorno lice“ propustio da spriječi pljačkanje civila u konvoju i ubistvo najmanje 150 muškaraca, dakle, da je djelo počinio nečinjenjem u svojstvu saizvršioca, pa proizilazi da je presuda nerazumljiva i protivrječna razlozima koji su navedeni u obrazloženju. Takođe je ukazano na povrede ZKPBiH u vezi sa optužnicom i kaznom koja je izrečena prema odredbama KZBiH umjesto KZSFRJ i da u tom smislu Ustavni sud treba imati u vidu presudu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Maktouf i Damjanović protiv BiH.
b) Odgovor na apelaciju
16. Sud BiH je naglasio da ostaje pri svim stavovima i mišljenju, te datim razlozima i iznesenim zaključcima sadržanim u presudi koju apelant osporava. Dalje je istaknuto da je osporena presuda pravilna i zakonita, a navodi iz apelacija neosnovani.
V. Relevantni propisi
17. Krivični zakon Bosne i Hercegovine (“Službeni glasnik BiH” br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10) u relevantnom dijelu glasi: Član 3.
Načelo zakonitosti (1) Krivična djela i krivičnopravne sankcije propisuju se samo zakonom.
(2) Nikome ne može biti izrečena kazna ili druga krivičnopravna sankcija za djelo koje, prije nego što je učinjeno, nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom propisano kao krivično djelo i za koje nije bila zakonom propisana kazna. Član 4.
Vremensko važenje krivičnog zakona (1) Na učinioca krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je bio na snazi u vrijeme učinjenja krivičnog djela.
(2) Ako se poslije učinjenja krivičnog djela jednom ili više puta izmijeni zakon, primijeniće se zakon koji je blaži za učinioca.
Član 4.a.
Suđenje ili kažnjavanje za krivična djela prema opštim načelima međunarodnog prava Čl. 3. i 4. ovog zakona ne sprječavaju suđenje ili kažnjavanje bilo kojeg lica za bilo koje činjenje ili nečinjenje koje je u vrijeme kada je učinjeno predstavljalo krivično djelo u skladu s opštim načelima međunarodnog prava.
Član 21.
(1) Krivično djelo može se učiniti činjenjem ili nečinjenjem.
(2) Krivično djelo je učinjeno nečinjenjem kad je učinilac koji je pravno obavezan spriječiti nastupanje zakonom opisane posljedice krivičnog djela to propustio učiniti, a takvo je propuštanje po djelovanju i značenju jednako učinjenju tog krivičnog djela činjenjem.
Član 29.
Ako više lica, učestvovanjem u učinjenju krivičnog djela ili preduzimajući što drugo čime se na odlučujući način doprinosi učinjenju krivičnog djela, zajednički učine krivično djelo, svako od njih kazniće se kaznom propisanom za to krivično djelo.
Član 172. stav 1. tačka h) Zločini protiv čovječnosti (1) Ko, kao dio širokog ili sistematičnog napada usmjerenog bilo protiv kojeg civilnog stanovništva, znajući za takav napad, učini koje od ovih djela:
h) progon bilo koje grupe ljudi ili kolektiva na političkoj, rasnoj, nacionalnoj, etničkoj, kulturnoj, vjerskoj, polnoj ili drugoj osnovi koja je univerzalno prihvaćena kao nedopustiva po međunarodnom pravu, u vezi s bilo kojim krivičnim djelom iz ovog stava ovog člana, bilo kojim krivičnim djelom propisanim u ovom zakonu ili bilo kojim krivičnim djelom u nadležnosti Suda Bosne i Hercegovine; kazniće se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora.
18. Zakon o krivičnom postupku BiH («Službeni glasnik BiH» br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09 i 93/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3. stav 2.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 16.
Princip akuzatornosti Krivični postupak se može pokrenuti i sprovesti samo po zahtjevu Tužioca.
19. Zakon o ustupanju predmeta od Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju Tužilaštvu Bosne i Hercegovine i korištenju dokaza pribavljenih od Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u postupcima pred sudovima u Bosni i Hercegovini (“Službeni glasnik BiH” broj 61/04) u relevantnom dijelu glasi: Član 4.
Činjenice ustanovljene pravosnažnim odlukama MKSJ Nakon saslušanja stranaka, sud može, na sopstvenu inicijativu ili na prijedlog jedne od stranaka, odlučiti da prihvati kao dokazane činjenice koje su utvrđene pravosnažnom odlukom u drugom postupku pred MKSJ-om, ili da prihvati pismeni dokazani materijal iz postupaka pred MKSJ-om ako se odnosi na pitanja od značaja u tekućem postupku.
VI. Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 K 003472 12 Kžk od 15. februara 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 3. juna 2013. godine, a apelacija je podnesena 23. jula 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopuštena, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
24. Apelant je osporio navedenu presudu, tvrdeći da su mu tom presudom povrijeđena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3 tačka d) Evropske konvencije i člana 7 Evropske konvencije.
a) Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6 st. 1, 2 i 3 tačka d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica ne dokaže.
3) Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
[…]
d) da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uslovima koji važe i za svjedoka optužbe;
[…]
26. U konkretnom slučaju se radi o krivičnom postupku u kojem se utvrđivala osnovanost krivične optužbe protiv apelanta, pa je član 6 Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud treba ispitati da li je postupak pred sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6 Evropske konvencije.
27. U odnosu na navode apelacije koji se tiču prigovora na utvrđeno činjenično stanje i primjenu prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
28. Dalje, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
29. Ispitujući postupak pred redovnim sudom, Ustavni sud, prije svega, zapaža da je Apelaciono vijeće ukinulo prvostepenu presudu zbog bitnih povreda odredaba krivičnog postupka i da je sprovelo glavni pretres pred Apelacionim vijećem. Nakon sprovedenog dokaznog postupka apelant je proglašen krivim, zato što je radnjama, bliže opisanim u izreci presude, počinio krivično djelo zločini protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 tačka h) KZBiH. Dalje, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza, već da je, naprotiv, Sud BiH u osporenoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Naime, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju sproveden veoma opsežan dokazni postupak, te da je na osnovu svih sprovedenih dokaza Sud BiH utvrdio da je apelant, u vrijeme i na način kako je opisano u izreci osporene presude, preduzeo krivičnopravne radnje koje predstavljaju radnje izvršenja krivičnog djela zločini protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 tačka h) KZBiH. Za ovakvo utvrđenje Sud BiH je dao detaljno i jasno obrazloženje koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti dovodi u sumnju zaključke o izvršenom krivičnom djelu koje je apelantu stavljeno na teret. Dalje, Sud BiH je jasno obrazložio da je na nesumnjiv način utvrdio da su radnje apelanta i drugih optuženih bile dio širokog i/ili sistematičnog napada, da je napad bio usmjeren protiv civilnog stanovništva, da su apelant i drugi optuženi znali za napad i da su njihove radnje dio tog napada (nexus). Sud BiH je postojanje širokog i sistematičnog napada utvrdio, kako je navedeno u obrazloženju osporene presude, na osnovu brojnih dokaza - objektivnih i subjektivnih, te utvrđenih činjenica prihvaćenih iz presuda Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), te je, za razliku od apelantove odbrane koja je tvrdila da je apelant u inkriminisanom periodu bio degradirani policajac, na temelju analize i ocjene sprovedenih dokaza utvrđeno da je apelant ostao na funkciji komandira Stanice milicije Prijedor, da njegova uloga u konvoju 21. avgusta 1992. godine nije bila zanemariva, već upravo suprotno, da su njegov autoritet i uloga, kao i činjenica da je bio pripadnik policijskih struktura od velikog značaja kada je riječ o pitanju krivice za zločine počinjene u konvoju 21. avgusta 1992. godine. U tom kontekstu, imajući u vidu da je Sud BiH dao detaljne zaključke u pogledu ocjene izvedenih dokaza na temelju kojih je jasno i argumentovano obrazložena apelantova uloga u širokom i/ili sistematičnom napadu usmjerenom protiv civilnog stanovništva, te svih drugih sprovedenih dokaza, koji se Ustavnom sudu ne čine proizvoljnim, niti nelogičnim, niti suprotnim standardima prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da apelantovi navodi u ovom dijelu nisu osnovani.
30. Apelant, takođe, u okviru prava na pravično suđenje ukazuje da mu je povrijeđen princip jednakosti stranaka u postupku, jer sa istom pažnjom nisu ocijenjeni dokazi Tužilaštva BiH i dokazi apelantove odbrane. Ustavni sud podsjeća da, prema stanovištu Evropskog suda, princip jednakosti oružja zahtijeva da svakoj strani bude data razumna mogućnost da predstavi svoj slučaj pod uslovima koji je ne stavljaju u značajno nepovoljniji položaj u odnosu na suprotnu stranu (vidi, Evropski sud, pored ostalih, G.B. protiv Francuske, aplikacija broj 44069/98, stav 58, ECHR 2001-X). Dalje, princip jednakosti oružja je samo jedna karakteristika prava na pravično suđenje, kao šireg koncepta, koje, takođe, uključuje i fundamentalno pravo da krivični postupak treba biti adversarni. Pravo na adversarni postupak u krivičnom postupku znači da i tužiocu i optuženom mora biti data mogućnost da se upoznaju i da komentarišu zapažanja i dokaze suprotne strane (vidi, Evropski sud, Brandstetter protiv Austrije, presuda od 28. avgusta 1991. godine, st. 66 i 67, Serija A broj 211). Dalje, član 6 stav 1 zahtijeva od tužioca da otkrije sve materijalne dokaze koje posjeduje u korist ili protiv optuženog (vidi, mutatis mutandis, Rowe i Davis, presuda od 16. februara 2000. godine, stav 60). Najzad, pravo optuženog da unakrsno ispituje svjedoka protiv njega je ključni elemenat prava sadržanog u članu 6 stav 3d) Evropske konvencije i prava na adversarni postupak u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
31. U prilog tvrdnji da su narušeni principi jednakosti oružja apelant je najprije istakao da je redovni sud favorizovao dokaze Tužilaštva BiH koji su bili na apelantovu štetu i da im je poklanjao vjeru. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da apelant ne tvrdi da je njemu bila uskraćena mogućnost da dokazima Tužilaštva suprotstavlja svoje dokaze, kao i da dokaze koje je sprovodilo Tužilaštvo BiH osporava na glavnom pretresu. Najzad, Ustavni sud primjećuje da u obrazloženju osporenih presuda nisu izostali iscrpni razlozi i obrazloženja kojim dokazima je poklonjena vjera, te da su zaključci suda zasnovani na brižljivoj i savjesnoj ocjeni dokaza pojedinačno i u vezi sa drugim sprovedenim dokazima. Stoga, Ustavni sud nije mogao da prihvati kao osnovane apelantove navode u ovom dijelu.
32. U pogledu apelantovih navoda da mu je povrijeđeno pravo na ravnopravnost strana u postupku, kao i princip presumpcije nevinosti iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije, jer je Sud BiH odluku o postojanju širokog i sistematičnog napada kao osnovnog elementa bića djela za koje je apelant osuđen donio na osnovu činjenica utvrđenih pravosnažnim presudama MKSJ, Ustavni sud zapaža da se Sud BiH pozvao na stavove izražene u presudama MKSJ a vezano za kriterijume koji opredjeljuju odgovor na pitanje da li se u konkretnom slučaju radi o širokom i/ili sistematičnom napadu (predmet MKSJ Tužilac protiv Kunarca i dr., broj IT-96-23/1-A, presuda od 12. juna 2002. godine). Ustavni sud zapaža da je Sud BiH odluku o prihvatanju činjenica koje su utvrđene pravosnažnom presudom MKSJ, koje se odnose na postojanje širokog i sistematičnog napada na civilno stanovništvo, kao bitnog elementa krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, zasnovao na odredbi člana 4 Zakona o ustupanju. Ustavni sud ukazuje da navedeni zakon kao lex specialis daje mogućnost za takvo postupanje suda. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH u obrazloženju presude jasno naveo da je u toku postupka pred tim sudom data razumna mogućnost apelantu i njegovoj odbrani da osporavaju zaključak o prihvatanju navedenih činjenica dokazanim, te da su ti prigovori odbrane odbijeni kao neosnovani. Pri tome Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporene presude proizilazi da je zaključak o dokazanosti tih činjenica potkrijepljen i ostalim sprovedenim dokazima, prvenstveno iskazima saslušanih svjedoka optužbe koji su, prema mišljenju suda, opisujući način na koji su i gdje protjerani iz svojih domova, dodatno potvrdili istinitost presude MKSJ. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da je Sud BiH sproveo opsežan dokazni postupak koji je bio usmjeren upravo na dokazivanje apelantove individualne krivice, a osuđujuća presuda nije zasnovana u cijelosti ili u najvećoj mjeri samo na činjenicama koje je sud prihvatio kao dokazane u smislu člana 4 Zakona o ustupanju, već je Sud BiH, kako je već rečeno, ocijenio i druge sprovedene dokaze pojedinačno i u međusobnoj vezi. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da obrazloženje analize svih sprovedenih dokaza u vezi sa ovim spornim pitanjem ne ostavlja utisak proizvoljnosti, pa se time čini neosnovanim apelantovo pozivanje na kršenje principa iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije. Ustavni sud smatra da u osporenoj presudi, suprotno apelantovim shvatanjima, nisu izostali razlozi u vezi sa istaknutim spornim pitanjem, te da je u tom smislu Sud BiH dao jasna i argumentovana obrazloženja, koja je, između ostalog, zasnovao i na dokazima i činjenicama utvrđenim u predmetima MKSJ, pa u takvim okolnostima Ustavni sud u tom dijelu ne vidi bilo kakvu proizvoljnost Suda BiH. Naime, iz obrazloženja osporenih presuda ne proizilazi da je bilo koja činjenica ostala nerazjašnjena i nedokazana, što bi u suprotnom obavezivalo redovne sudove da primijene princip in dubio pro reo, te stoga što je apelant upravo na podlozi tako utvrđenog činjeničnog stanja proglašen krivim. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđen princip iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije, pa je i u ovom dijelu apelacija neosnovana.
33. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da princip ravnopravnosti strana u postupku nije na bilo koji način narušen na apelantovu štetu, ili da je apelantu onemogućeno da ravnopravno učestvuje u raspravi u konkretnom predmetu. Stoga, Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazivali na povredu prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 3 tačka d) Evropske konvencije.
34. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3 tačka d) Evropske konvencije.
b) Kažnjavanje samo na osnovu zakona
35. Apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo iz člana 7 Evropske konvencije, jer je u konkretnom slučaju primijenjen KZBiH, a ne KZSFRJ koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela.
Član 7 Evropske konvencije glasi:
1. Niko se ne može smatrati krivim za krivično djelo nastalo činjenjem ili nečinjenjem koje nije predstavljalo krivično djelo u vrijeme izvršenja, prema nacionalnom ili međunarodnom pravu. Isto tako, izrečena kazna neće biti teža od one koja se primjenjivala u vrijeme izvršenja krivičnog djela.
2. Ovaj član ne utječe na suđenje ili kažnjavanje bilo koje osobe koja je kriva za činjenje ili nečinjenje, ako je to djelo u vrijeme izvršenja predstavljalo krivično djelo prema opštim pravnim načelima priznatim kod civilizovanih naroda.
36. U pogledu apelacionih navoda kojima je ukazano na pogrešnu retroaktivnu primjenu KZBiH u pogledu krivičnog djela zločini protiv čovječnosti, sud podsjeća na to da je slično činjenično i pravno pitanje sa aspekta primjene materijalnog prava razmatrao u predmetu broj AP 2789/08 (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2789/08 od 28. marta 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) u kojem Ustavni sud nije našao proizvoljnost Suda BiH u primjeni KZBiH u odnosu na krivično djelo zločini protiv čovječnosti ni sa aspekta garancija člana 6 stav 1 Evropske konvencije, niti sa aspekta člana 7 Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud je u citiranoj odluci prilikom odlučivanja imao u vidu praksu Evropskog suda iz predmeta Maktouf i Damjanović protiv Bosne i Hercegovine, apelacije br. 2312/08 i 34179/08, 18. juli 2013. godine, kao i Šimšić protiv Bosne i Hercegovine (dec.), broj 51552/10, 10. april 2012. godine (koju je Sud BiH u konkretnom slučaju, takođe, imao u vidu prilikom odlučivanja). U citiranoj odluci je, između ostalog, naglašeno da je Evropski sud u odluci Šimšić protiv Bosne i Hercegovine smatrao irelevantnom činjenicu da zločini protiv čovječnosti nisu predstavljali krivično djelo prema domaćem zakonu tokom rata 1992˗1995. godine s obzirom na to da su ta djela u vrijeme njihovog počinjenja predstavljala krivično djelo prema međunarodnom pravu.
37. Dovodeći navedene principe u vezu s konkretnim slučajem, Ustavni sud zapaža da je apelant za radnje opisane u izreci osporene presude, na osnovu detaljne analize sprovedenih dokaza, proglašen krivim da je u relevantnom periodu počinio krivično djelo zločini protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 tačka h) KZBiH. Naime, Sud BiH je zaključio da krivično djelo ratni zločin protiv čovječnosti predstavlja krivično djelo prema međunarodnom običajnom pravu i da potpada pod opšte principe međunarodnog prava koje ima u vidu odredba člana 4a. KZBiH, pri čemu je Sud BiH imao u vidu praksu Evropskog suda iz predmeta Šimšić protiv BiH u kojem je Evropski sud raspravljao o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju. Sud BiH je na osnovu svega iznesenog zaključio da je krivično djelo zločini protiv čovječnosti 1992. godine predstavljalo dio međunarodnog običajnog prava, te da njegova zakonska formalizacija u okviru domaćeg zakonodavstva kroz KZBiH i primjena navedenog zakona u okolnostima konkretnog slučaja ne predstavlja kršenje prava zagarantovanih Evropskom konvencijom. Dakle, iz obrazloženja osporenih presuda proizilazi da krivično djelo ratni zločin protiv čovječnosti predstavlja inkriminaciju koja uključuje kršenje pravila međunarodnog prava za šta su data detaljna i jasna obrazloženja, koja u konačnici u cijelosti korespondiraju s praksom Evropskog suda i Ustavnog suda iz predmeta koji su pokretali identično pravno pitanje. Stoga, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne vidi razlog da u predmetnom slučaju izrazi drugačiji stav, pa, shodno navedenom, Ustavni sud smatra da je primjena materijalnog prava, konkretno KZBiH, u odnosu na krivično djelo zločini protiv čovječnosti, bila u skladu s garancijama koje pruža član 6 stav 1 Evropske konvencije.
38. U prilog navedenom Ustavni sud ukazuje da je i Evropski sud 18. jula 2013. godine donio presudu u predmetu Maktouf i Damjanović u kojoj je, između ostalog, konstatovao (tačka 55): „Neki zločini, konkretno zločini protiv čovječnosti, u domaći zakon uvedeni (su) tek 2003. godine. Sud BiH i entitetski sudovi stoga nemaju nikakve druge mogućnosti nego da primjenjuju [KZBiH] iz 2003. godine u takvim predmetima.“
39. Stoga, prema mišljenju Ustavnog suda, ne postoji realna mogućnost da je retroaktivna primjena KZBiH iz 2003. godine bila na apelantovu štetu u pogledu izricanja kazne, pa se ne može reći ni da apelantu nije obezbijeđena djelotvorna zaštita od nametanja više kazne, zbog čega Ustavni sud zaključuje da u apelantovom slučaju nema povrede člana 7 Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3 tačka d) Evropske konvencije, jer u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da je dovedena u pitanje jednakost stranaka u postupku, da je sud svoju odluku zasnovao na dokazima na kojim je nije mogao zasnovati, kao i da je izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza na način koji bi doveo u pitanje utvrđeno činjenično stanje, kao i da je povrijeđen princip in dubio pro reo.
41. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje garancija ustanovljenih članom 7 Evropske konvencije kada su osuda i kazna zasnovane na krivičnom zakonu koji je stupio na snagu nakon izvršenja krivičnog djela, ali je krivično djelo kao takvo bilo propisano međunarodnim pravom koje je bilo na snazi u vrijeme kada je počinjeno krivično djelo iako kao takvo u to vrijeme nije bilo prepoznato važećim domaćim zakonom.
42. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke.
43. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman