Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3196/13 (S. H.)
Odluka donesena 10. 10. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pretpostavka nevinosti
- In dubio pro reo
- Krivični postupak
- Dokaz
- Dokazni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na bosanskom jeziku, koji je proglasio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu odlukom br. 101/03 od 24. januara 2003. godine, objavljenog u "Službenom glasniku BiH", broj 3/03
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-3196/13
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 10. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3196/13, rješavajući apelaciju Safeta Hajrušija, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Safeta Hajrušija podnesena protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 K 006808 12 Kž od 27. marta 2013. godine i S1 3 K 006808 11 K od 28. septembra 2012.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Safet Hajruši (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Ifet Feraget, advokat iz Sarajeva, podnio je 18. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 K 006808 12 Kž od 27. marta 2013. godine i S1 3 K 006808 11 K od 28. septembra 2012. godine. Apelant je istovremeno podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje kazne zatvora izrečene pravomoćnom presudom Suda BiH od 28. septembra 2012. godine do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o podnesenoj apelaciji.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Odlučujući o apelantovom zahtjevu za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je donio odluku kojom je odbio zahtjev (vidi, Ustavni sud, Odluka o privremenoj mjeri broj AP 3196/13 od 17. septembra 2013. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
3. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužiteljstva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je 8. juna 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Sud BiH i Tužiteljstvo su 16. juna 2016. godine dostavili odgovore na apelaciju.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Presudom Suda BiH broj S1 3 K 006808 11 K od 28. septembra 2012. godine apelant je proglašen krivim da je radnjama opisanim pod tač. 1. i 2. počinio krivično djelo krivotvorenje novca iz člana 205. stav 1. u vezi sa članom 54. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH, a pod tač. 3. i 4. krivično djelo neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. u vezi sa članom 55. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH), a sve u vezi sa članom 29. KZBiH, pa ga je primjenom člana 53. KZBiH osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci. Istom presudom Sud BiH je, na osnovu člana 74. KZBiH, od apelanta oduzeo predmete koji su upotrijebljeni za izvršenje krivičnih djela, a na osnovu člana 110. KZBiH od apelanta je oduzeta imovinska korist u iznosu od 1.300,00 KM koja je stečena izvršenjem krivičnih djela, dok je na osnovu člana 238. stav 4. KZFBiH i člana 205. stav 5. KZBiH od apelanta oduzeta opojna droga i krivotvorene novčanice. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je na glavnom pretresu proveo dokaze optužbe i odbrane (taksativno nabrojani na strani od 7. do 13. presude), te da je ocjenom izvedenih dokaza pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi, uključujući i apelantov iskaz, utvrđeno da je apelant u vrijeme i na način, pobliže opisanim u izreci presude, nakon prethodnog dogovora sa prikrivenim istražiteljem kodnog naziva „Marko“, prodao navedenom prikrivenom istražitelju, s ciljem daljeg stavljanja u opticaj kao pravih, 50 krivotvorenih novčanica u apoenu od po 20,00 KM serijskog broja D03454415 i 102 krivotvorene novčanice u apoenu od po 20,00 KM serijskog broja A0037083, a za koje je novčanice prikriveni istražitelj isplatio apelantu iznos od 200,00 KM, odnosno 550,00 KM. Sud BiH je, također, utvrdio da je apelant, nakon prethodnog dogovora sa prikrivenim istražiteljem kodnog naziva „Marko“, neovlašteno stavio u promet opojnu drogu kanabis i to tako što ju je preuzeo od K.B., u količini od 327,06 gr, te je prodao navedenom prikrivenom istražitelju za iznos od 1.100,00 KM. Naime, Sud BiH je obrazložio da je utvrđenje opisanih krivičnopravnih radnji koje su apelantu stavljene na teret pod tač. 1, 2, 3. i 4. prvenstveno temeljio na iskazu svjedoka E.V., prikrivenog istražitelja kodnog naziva „Marko“, i svjedoka M.K., uposlenika Državne agencije za istrage i zaštitu - RK Mostar, te na nalazima, mišljenju i iskazima vještaka I.K., N.B., M.H. i DŽ.K. čiji iskazi su dovedeni u vezu i sa provedenim materijalnim dokazima koji su taksativno nabrojani na str. od 7. do 12. presude. Sud BiH je, također, zaključio da je na osnovu provedenih dokaza nesporno dokazano da je apelant u vremenskom kontinuitetu preduzimao krvičnopravne radnje u kojima su se stekla sva zakonska obilježja krivičnih djela koja su mu stavljena na teret.
7. U odnosu na postojanje svijesti i volje apelanta za krivično djelo koje je počinio, Sud BiH je zaključio da iz provedenih dokaza nesporno proizlazi da je apelant bio svjestan krivičnopravnih radnji i da je htio da ih izvrši jer je, znajući da se radi o krivotvorenim novčanicama, ipak ih stavio u promet, odnosno, iako je znao da se radi o opojnoj drogi, također ju je stavio u promet.
8. Apelaciono vijeće Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) je, odlučujući o žalbama Tužiteljstva BiH, apelanta i ostalih okrivljenih, donio Presudu broj S1 3 K 006808 12 Kž od 27. marta 2013. godine kojom su žalbe odbijene i prvostepena presuda potvrđena. Apelaciono vijeće je, ispitujući prvostepenu presudu u smislu odredbe člana 313. ZKPBiH u odnosu na istaknute žalbene prigovore i po službenoj dužnosti, između ostalog, zaključio da u konkretnom slučaju nije počinjena bitna povreda odredaba čl. 10. i 118. stav 1. ZKPBiH, jer je prvostepena presuda zasnovana na dokazima pribavljenim izvršenjem poduzetih istražnih radnji na zakonit način. Naime, Apelaciono vijeće je ocijenilo neosnovanim prigovore apelantove odbrane koji su zasnovani na tvrdnji da su posebne istražne radnje, a pogotovo istražne radnje prikrivenog istražioca, provedene bez naredbe Suda BiH, te da su, zbog toga, svi dokazi pribavljeni na taj način nezakoniti dokazi. S tim u vezi, Apelaciono vijeće je obrazložilo da je, suprotno stanovištu žalbe, uvidom u spis utvrđeno da je Sud BiH, postupajući u skladu sa članom 118. stav 1. ZKPBiH, donio naredbu broj X-KRN-10/1025 od 27. jula 2010. godine u skladu sa kojom su provedene posebne istražne radnje prema apelantu i drugim osumnjičenim. Također, Apelaciono vijeće je ukazalo da je Sud BiH 26. augusta 2010. godine donio i naredbu broj S1 2 K 002399 10 Krn sa prijedlogom za proširenje primjene posebnih istražnih radnji i mjera Državne agencije za istragu i zaštitu prema apelantu i ostalim osumnjičenim. Pri tome je navedeno da iz službenog izvještaja broj 17-13/1-2-04-1-196-21 od 6. augusta 2010. godine, koji je sačinjen o preduzetim mjerama i radnjama prikrivenog istražitelja u skladu sa naredbom Suda BiH broj X - KRN - 10/1025 od 27. jula 2010. godine, proizlazi da je prikriveni istražitelj 5. augusta 2010. godine oko 12.45 sati kontaktirao sa apelantom, kada su se i upoznali, te razgovarali o neobaveznim stvarima. Navedeno je da iz službenog izvještaja od 6. augusta 2010. godine proizlazi da su apelant i prikriveni istražitelj kontaktirali 5. augusta 2010. godine, te da su pritom radnje prikrivenog istražitelja u cijelosti provedene u skladu sa naredbom Suda BiH od 27. jula 2010. godine. Slijedom navedenog, Apelaciono vijeće je zaključilo da su žalbeni prigovori apelantove odbrane da za posebne istražne radnje u vremenskom periodu do 8. novembra 2010. godine nije bilo naredbe za provođenje radnje - korištenje prikrivenog istražitelja neosnovani, te se kao takvi odbijaju u cijelosti.
9. Suprotno navodima iz žalbe u odnosu na žalbeni osnov pogrešnog i nepotpunog utvrđenog činjeničnog stanja, a kojim apelant tvrdi da je krivotvorene novčanice pronašao prilikom prikupljanja sekundarnih sirovina, Apelaciono vijeće je zaključilo da su apelantovi navodi neosnovani ocjenjujući da je njegov iskaz usmjeren na izbjegavanje krivične odgovornosti i da ukazuje na potpuno drugačije činjenično stanje u odnosu na date iskaze prikrivenih istražitelja E.V. i M. K., kojima je prvostepeni sud u potpunosti poklonio povjerenje. Sud BiH je dalje istakao da su u obrazloženju prvostepene presude dati potpuni i pravilni razlozi o svim odlučnim činjenicama i na zakonit način razmatrana dokazna vrijednost i prihvatljivost svakog pojedinog dokaza u svjetlu svih provedenih dokaza, i to kako iskaza saslušanih svjedoka, tako i materijalnih dokaza, upravo na način kako to propisuje odredba čl. 291. stav 2. i 290. ZKPBiH, nakon čega je izveden pravilan zaključak da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret. Slijedom navedenog, Apelaciono vijeće je zaključilo da ne postoje nedostaci u dijelu činjeničnog stanja pobijane presude, slijedom čega je apelantove žalbene navode po tom osnovu odbilo kao neosnovane.
a) Navodi iz apelacije
10. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Svoje navode o kršenju prava na pravično suđenje apelant zasniva na tvrdnjama da za posebne istražne radnje prikrivenog istražitelja u vremenskom periodu do 8. novembra 2010. godine nije bilo naredbe Suda za provođenje navedene istražne radnje zbog čega apelant smatra da su počinjene bitne povrede odredaba člana 118. stav 1. ZKPBiH, te da su osporene presude zasnovane na nezakonito pribavljenim dokazima. Apelant smatra da obrazloženje osporenih presuda ne zadovoljava zahtjev brižljive i savjesne ocjene dokaza i da osporene presude nisu dovoljno obrazložene. Zbog toga, smatra da su prekršeni i principi presumpcije nevinosti i in dubio pro reo.
b) Odgovor na apelaciju
11. Sud BiH je naveo da su osporene presude pravilne i zakonite i da njima nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji. Sud BiH je, također, naveo da osporene presude sadrže jasna obrazloženja o svim apelantovim navodima koje je ponovio u apelaciji. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
12. Tužiteljstvo je navelo da su apelantovi navodi potpuno neosnovani, te je predloženo da se apelacija odbije kao takva.
V. Relevantni propisi
13. Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07) u relevantnom dijelu glasi:
Član 205. stav 1.
Krivotvorenje novca (1) Ko načini lažan novac s ciljem da ga stavi u opticaj kao pravi, ili ko preinači pravi novac s ciljem da ga stavi u opticaj, ili ko lažan novac stavi u opticaj, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
14. U Krivičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11) relevantne odredbe glase:
Član 238. stav 1.
Neovlašćena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga (2) Ko neovlašćeno proizvodi, prerađuje, prodaje ili nudi na prodaju ili radi prodaje kupuje, drži ili prenosi ili posreduje u prodaji ili kupovini ili na drugi način neovlašteno stavlja u promet materije ili pripravke propisom proglašene opojnim drogama, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
15. U Zakonu o krivičnom postupku BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09 i 93/09) relevantne odredbe glase:
Član 3. stav 1.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom suda ne utvrdi njegova krivica.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 10.
Zakonitost dokaza (1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili bilo od koje druge osobe koja učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.
(2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratificirala, niti na dokazima koji su pribavljeni povredama ovog Zakona. (3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobiveni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.
Član 15.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, Tužitelja i drugih organa koja sučestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 116.
Vrste posebnih istražnih radnji i uvjeti za njihovu primjenu (1) Protiv osobe za koju postoje osnovi sumnje da je sama ili s drugim osobama učestvovala ili učestvuje u učinjenju krivičnog djela iz člana 117. ovog zakona mogu se odrediti posebne istražne radnje, ako se na drugi način ne mogu pribaviti dokazi ili bi njihovo pribavljanje bilo povezano s nesrazmjernim teškoćama.
(2) Istražne radnje iz stava 1. ovog člana su:
[...]
g) prikriveni istražitelj i informator.
[...] (6) Prikriveni istražitelj je posebno obučeno ovlašteno službeno lice koje istražuje pod izmijenjenim identitetom. Prikriveni istražitelj smije pod svojim izmijenjenim identitetom učestvovati u pravnom prometu. Ukoliko je to neophodno za formiranje i održavanje tog identiteta, mogu se izraditi, izmijeniti ili koristiti odgovarajući dokumenti.
Član 117.
Krivična djela za koja se mogu odrediti posebne istražne radnje Istražne radnje iz člana 116. stav 2. ovog zakona mogu se odrediti za krivična djela: [...]
d) za koja se prema zakonu može izreći kazna zatvora "od" tri godine ili teža kazna. Član 118.
Nadležnost za određivanje i trajanje istražnih radnji (1) Istražne radnje iz člana 116. stava 2. ovog zakona određuje naredbom sudija za prethodni postupak, na obrazloženi prijedlog Tužitelja koji sadrži: podatke o osobi protiv koje se radnja preduzima, osnove sumnje iz člana 116. stava 1. ili 3. ovog zakona, razloge za njeno preduzimanje i ostale bitne okolnosti koje zahtijevaju preduzimanje radnji, navođenje radnje koja se zahtijeva i način njenog izvođenja, obim i trajanje radnje. Naredba sadrži iste podatke kao i prijedlog Tužitelja, kao i utvrđivanje trajanja naređene radnje.
[...] Član 122.
Korištenje dokaza pribavljenih posebnim radnjama Tehničke snimke, isprave i predmeti pribavljeni pod uslovima i na način propisan ovim zakonom mogu se koristiti kao dokazi u krivičnom postupku. Prikriveni istražitelj i informator iz člana 116. stav 2. tačke e) ovog zakona (...), mogu se saslušati kao svjedoci o toku provođenja istražne radnje.
Član 281.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.
VI. Dopustivost
16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 K 006808 12 Kž od 27. marta 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 3. juna 2013. godine, a apelacija je podnesena 17. jula 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
20. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tom presudom prekršena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije.
21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
22. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.
23. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, pa su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije primjenjivi.
24. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno, jer su osporene odluke zasnovane na nezakonito pribavljenim dokazima, pogrešnoj ocjeni dokaza i nedostatku obrazloženja o odlučnim činjenicama, povredi principa presumcije nevinosti i in dubio pro reo, što je u konačnici dovelo do očigledno pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja a samim tim i do pogrešne primjene materijalnog prava.
25. Ustavni sud podsjeća da, kada je u pitanju krivični postupak, opća garancija „pravičnog suđenja“ iz stava 1. člana 6. Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju specifične garancije utvrđene st. 2. i 3. člana 6. (vidi, Evropski sud, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih st. 2. i 3. člana 6, on može biti razmatran ili u okviru tih garancija (vidi, Evropski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978); 2 EHRR 149) ili u vezi sa stavom 1. člana 6. (vidi, Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III; 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni postupak, bio nepravičan, navodi se ispituju u smislu stava 1. člana 6. (vidi, Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992); 15 EHRR 417, st. 33-34).
26. U konkretnom slučaju apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer su osporene odluke zasnovane na dokazima na kojima se, u smislu odredbe člana 10. ZKPBiH, ne mogu zasnovati navodeći u ovom dijelu da su posebne istražne radnje koje je provodio prikriveni istražitelj kodnog naziva „Marko“ nezakonite, jer, kako navodi, za takve posebne istražne radnje nije postojala naredba Suda BiH.
27. U vezi sa ovim apelantovim navodima, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj dosadašnjoj praksi slijedio stav Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prema kojem njegov zadatak nije da preispituje pogrešno utvrđeno činjenično stanje ili pogrešnu primjenu materijalnog prava ukoliko i sve dok to ne dovede u pitanje prava i slobode koje su zaštićene Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Osim toga, Ustavni sud napominje da član 6. Evropske konvencije garantira pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prvenstveno pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom (vidi, Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, 12. jul 1988. godine, st. 45-46, Serija A broj 140, i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. jun 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar principa, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza – naprimjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, mogu biti prihvatljivi ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu, pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ i tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, prirode utvrđene povrede (vidi, Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine, i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. juli 2009. godine).
28. Zatim, prema stanovištu Evropskog suda, pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan, također se mora imati u vidu da li su poštovana prava odbrane. Mora se ispitati da li je aplikantu bila data mogućnost da osporava zakonitost dokaza i da se protivi njegovom korištenju (vidi, Evropski sud, Szilagyi protiv Rumunije (dec.), aplikacija broj 30164/04, 17. decembar 2013. godine). Pored toga, mora se uzeti u obzir kvalitet dokaza, uključujući da li okolnosti u kojim je pribavljen ukazuju na sumnju o njegovoj pouzdanosti ili tačnosti (vidi, pored ostalih, već citiranu Bykov, stav 90, i Lisica protiv Hrvatske, aplikacija broj 20100/06, stav 49, 25. februar 2010. godine). Mada se problem pravičnosti neće neophodno pojaviti tamo gdje pribavljeni dokaz nije podržan drugim materijalima, treba imati u vidu da, kada je dokaz veoma jak i nema rizika da je nepouzdan, analogno tome potreba za dokazima koji ga podržavaju je slabija (vidi, Evropski sud, već citirane, Lee Davies, stav 42, i Bykov, stav 90).
29. Nadalje, pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan treba uzeti u obzir značaj javnog interesa u istraživanju i kažnjavanju krivičnog djela koje je u pitanju nasuprot značaju interesa pojedinca da dokazi protiv njega budu pribavljeni zakonito (vidi, Evropski sud, Jalloh protiv Njemačke [GC], aplikacija broj 54810/00, stav 97, ECHR 2006-IX).
30. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelant u apelaciji, kao i u postupku po žalbi isticao da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno, jer su osporene odluke zasnovane na dokazima na kojima se, u smislu odredbe člana 10 ZKPBiH, ne mogu zasnovati, navodeći u ovom dijelu da su posebne istražne radnje koje je provodio prikriveni istražitelj kodnog naziva „Marko“ nezakonite, jer za takve posebne istražne radnje nije postojala naredba Suda BiH. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, obrazlažući neosnovanost ovog apelantovog žalbenog navoda u osporenoj presudi od 27. marta 2013. godine, jasno istakao da je posebna istražna radnja iz člana 116. stav 2. tačka e) ZKPBiH koju je provodio prikriveni istražitelj kodnog naziva „Marko“ prema apelantu provedena na osnovu naredbi Suda broj X-KRN-10/1025 od 27. jula 2010. godine i broj S1 2 K 002399 10 Krn od 26. augusta 2010. godine. Također, iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je Sud BiH jasno ukazao da su dokazi pribavljeni posebnom istražnom radnjom iz člana 116. stav 2. tačka e) ZKPBiH, a koju je proveo prikriveni istražitelj kodnog naziva „Marko“ u periodu do 8. novembra 2010. godine protiv apelanta, zakoniti dokazi, jer su pribavljeni na osnovu naredbi Suda BiH od 27. jula 2010. godine i 26. augusta 2010. godine donesenih u skladu sa članom 116. stav 2. tačka e) ZKPBiH. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da iz činjenica apelantovog slučaja proizlazi da je posebna istražna radnja iz člana 116. stav 2. tačka e) ZKPBiH, suprotno apelantovim navodima, provedena po naredbi Suda (član 118. stav 1. ZKPBiH), tj. da se radi o dokazima koji su pribavljeni pod uvjetima i na način propisan relevantnim odredbama
ZKPBiH.
31. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra, vezano za apelacione tvrdnje da su osporene presude utemeljene na nezakonitim dokazima, da iz činjenica apelantovog slučaja proizlazi da je Sud BiH donio osporene presude primjenom relevantnih odredaba ZKPBiH koje se odnose na propisanu proceduru prilikom prikupljanja dokazne građe. Sa aspekta pravičnosti postupka, Ustavni sud smatra da Sud BiH u osporenim presudama u segmentu prikupljanja dokazne građe nije narušio princip zakonitosti. Ovakav zaključak proizlazi iz obrazloženja osporenih presuda u kojima su navedene jasne zakonske odredbe na temelju kojih je prikupljena dokazna građa putem istražnih radnji, zatim, kvalitet tih dokaza i njihovo dovođenje u međusobnu vezu, te u vezu sa svim ostalim dokazima izvedenim na glavnom pretresu (član 295. ZKPBiH).
32. Ustavni sud nadalje zapaža da je apelant u vezi s prethodnim navodima (zakonitošću prikupljanja dokaza) ukazao na pogrešnu ocjenu izvedenih dokaza i, s tim u vezi, nedostatak obrazloženja o odlučnim činjenicama, te kršenjem principa pesumcije nevinosti i in dubio pro reo.
33. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je tokom pretresa pred prvostepenim sudom proveden obiman dokazni postupak (dokazi optužbe, dokazi odbrane), budući da je apelant u tom postupku bio obuhvaćen sa još dvojicom osumnjičenih, kasnije okrivljenih za ista krivična djela proistekla iz istog krivičnopravnog događaja, a zatim je izvršena analiza i ocjena svih dokaza optužbe i odbrane. Sud je po okončanju dokaznog postupka izvršio pojedinačnu, međusobnu i ukupnu analizu i ocjenu dokaza optužbe i odbrane, između ostalog, vrlo sadržajno je naveo iskaz prikrivenog istražitelja. U obrazloženju presude su navedeni razlozi zbog kojih je prvostepeni sud iskazu prikrivenog istražitelja poklonio vjeru u cjelini, između ostalog, zato što je iskaz dat uvjerljivo i detaljno uz odgovore koji su nakon unakrsnog ispitivanja dati sigurno i ubjedljivo. Ustavni sud zapaža da je u obrazloženju prvostepene presude, nakon pojedinačnog sadržaja svakog od tih dokaza, prvostepeni sud dao jasna i detaljna obrazloženja u vezi sa prihvatljivosti, odnosno neprihvatljivosti pojedinih dokaza, između ostalog i apelantovog iskaza, nakon čega je izveden zaključak o apelantovoj krivičnopravnoj odgovornosti za izvršenje krivičnih djela koja su mu stavljena na teret. Ovakve zaključke prvostepenog suda u cijelosti je potvrdilo Apelaciono vijeće, dajući detaljna i jasna obrazloženja o neosnovanosti apelantovih žalbenih navoda, kao i detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje u pogledu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi kojima je ukazao na nezakonitost u prikupljanju dokaza, činjenično stanje, primjenu materijalnog prava, kao i nedostatak obrazloženja o odlučnim činjenicama. Ustavni sud zaključuje da je Sud BiH u obrazloženju osporenih odluka dao zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge za svoje odlučenje, primjenjujući relevantne odredbe KZBiH i ZKPBiH, te da je na taj način ispoštovao garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
34. Nadalje, Ustavni sud, dovodeći u kontekst navedenog u prethodnim tačkama ove odluke sa apelantovim tvrdnjama da su u njegovom slučaju prekršeni principi presumpcije nevinosti i in dubio pro reo, podsjeća da su principi garantirani članom 6. stav 2. Evropske konvencije prema kojem, ukoliko postoji određena sumnja da je određeno lice izvršilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret, takva sumnja treba ići u korist optuženom. Dakle, kada ima sumnju, sud mora primijeniti princip in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A broj 146, stav 77). S tim u vezi, a imajući u vidu elaboraciju iz prethodnih tačaka ove odluke, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH na osnovu provedenih dokaza, čiji je postupak izvođenja detaljno opisao, utvrdio da je apelant nesporno počinio krivična djela za koja je proglašen krivim, a što je, kako je već rečeno, u prethodnim tačkama ove odluke Ustavni sud elaborirao, zbog čega se pokazuju neosnovanim apelantovi navodi o kršenju principa in dubio pro reo. Osim toga, Ustavni sud smatra da nema mjesta tvrdnjama o kršenju principa presumpcije nevinosti budući da ništa ne ukazuje da je Sud BiH postupao sa predubjeđenjem o apelantovoj krivici i time prekršio princip prema kojem se svako „ko je optužen za krivično djelo smatra (se) nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže“. Dalje, Ustavni sud smatra da razlozi koje je naveo Sud BiH u obrazloženju osporenih odluka ne dovode u sumnju odluku suda o apelantovoj krivičnoj odgovornosti u smislu da je neka činjenica ostala nerazjašnjena i što bi vodilo kršenju principa in dubio pro reo. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud i ove apelantove navode smatra neosnovanim.
35. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđnje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije kada sud na osnovu brižljive i savjesne ocjene dokaza izvede zaključak da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret i za svoje odlučenje da detaljno i jasno obrazloženje koje zadovoljava standarde pravičnog suđenja, te kada nema elemenata koji ukazuju da je Sud BiH postupao sa predubjeđenjem o apelantovoj krivici i kada niti jedna činjenica u predmetu nije ostala nerazjašnjena u smislu principa in dubio pro reo.
37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman