Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-190/13 (TP „Progres“ d.d. Zenica)

Odluka donesena 10. 10. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Ništavost
  • Upravni spor
  • Upravni postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Naknada štete
  • Materijalna šteta
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-190/13

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 10. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 190/13, rješavajući apelaciju TP „Progres“ d.d. Zenica i Agencije za privatizaciju Zeničko-dobojskog kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija TP „Progres“ d.d. Zenica i Agencije za privatizaciju Zeničko-dobojskog kantona podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 011694 11 U od 15. februara 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. TP „Progres“ d.d. Zenica (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Emir Čolaković i Nina Dragoljić, advokati iz Zenice, podnio je 15. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 P 011248 12 Rev od 28. novembra 2012. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 P 011248 09 P od 14. jula 2010. godine. Apelant je u apelaciji, također, tražio donošenje privremene mjere kojom bi se zabranio postupak izvršenja navedene presude Vrhovnog suda pred Općinskim sudom do donošenja konačne odluke o apelaciji. Predmetna apelacija je u Ustavnom sudu registrirana kao AP 190/13.

2. Agencija za privatizaciju Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa zakonski zastupnik Nurudin Smajlagić, podnijela je 22. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 43 0 P 011248 12 Rev od 28. novembra 2012. godine i Presude Općinskog suda broj 43 0 P 011248 09 P od 14. jula 2010. godine. Apelantica je, također, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odgodio izvršenje presude Vrhovnog suda do donošenja odluke o apelaciji. Predmetna apelacija je u Ustavnom sudu registrovana pod brojem AP 290/13.

3. S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije iz njegove nadležnosti koje se tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u vrijeme preduzimanja navedene radnje, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 190/13. Spojene su sljedeće apelacije br. AP 190/13 i AP 290/13.

4. Malo vijeće Ustavnog suda Bosne i Hercegovine je odlukama broj AP 190/13 od 14. februara 2013. godine i broj AP 190/13 od 11. novembra 2015. godine odbilo zahtjeve apelanata za donošenje privremene mjere.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

5. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda, te od Nahmijasa Sarića zatraženo je 11. novembra 2015. godine da dostave odgovor na apelaciju.

6. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 16. novembra 2015. godine, Vrhovni sud 18. novembra 2015. godine, a Općinski sud 23. novembra 2015. godine. Nahmijas Sarić nije dostavio odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

8. Prvostepenom Presudom Općinskog suda broj 43 0 P 011248 09 P od 14. jula 2010. godine (stav 1. izreke) obavezani su apelanti da tužitelju Nahmijasu Sariću (u daljnjem tekstu: tužitelj) solidarno na ime naknade štete isplate novčani iznos od 105.788,30 KM sa pripadajućim zakonskim kamatama na pojedinačne iznose bliže navedene u prvostepenoj presudi, te da tužitelju nadoknade troškove parničnog postupka u iznosu od 4.685,45 KM. Istom presudom (stav 2. izreke) odbijen je dio tužbenog zahtjeva kojim je tužitelj tražio da sud obaveže apelante da tužitelju solidarno isplate iznos od 77.000,00 KM na ime gotovinskog dijela kupoprodajne cijene po Ugovoru o kupoprodaji predmeta tendera broj T-11-11 od 13. septembra 2000. godine sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i to od 14. septembra 2000. godine do isplate, te da isplate u certifikatima iznos od 143.000,00 KM po istom osnovu, kao i da obaveže apelante da solidarno naknade štetu u iznosu od 54.283,54 KM sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose precizno navedene u presudi. Odbijen je i apelanticin protivtužbeni zahtjev za isplatu naknade štete u iznosu od 240.472,18 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 21. septembra 2006. godine pa do isplate, a koji zahtjev se odnosi na povrat iznosa po prinudno izvršenoj pravosnažnoj presudi Općinskog suda sa obračunatim kamatama (stav 3. izreke).

9. Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je 9. septembra 1999. godine objavljen javni poziv za prikupljanje ponuda za prodaju poslovnog prostora „Londža 92-prodavnica 34“, vlasništvo apelanta, u postupku male privatizacije, da je u postupku učestvovalo više ponuđača od kojih je kao najpovoljniji odabran tužitelj sa kojim je apelant posredstvom apelantice 13. septembra 2000. godine, po tenderu broj T-11-11, zaključio Ugovor o kupoprodaji predmeta tendera. Dalje je utvrđeno da je kupoprodajna cijena bila 220.000,00 KM i to 77.000,00 KM gotovinskog plaćanja i 143.000,00 KM potraživanjima građana sa jedinstvenog računa (tzv. certifikata), pod uvjetom da se šest radnika apelanta preuzme i zadrži u radnom odnosu 24 mjeseca, te da se zadrži djelatnost poslovnog prostora, tj. trgovina na malo. Utvrđeno je da je tužitelj izvršio uplatu ugovorene cijene i preuzeo radnike apelanta, a nakon kratkog vremena sa njima zaključio sporazumni raskid radnog odnosa i isplatio im otpremninu u ukupnom iznosu od 12.500,00 KM, a da je zadržao ugovorenu djelatnost i započeo adaptaciju objekta u februaru 2001. godine koja je završena u augustu 2001. godine. Nadalje je utvrđeno da je Presudom Vrhovnog suda broj Už-71/01 od 7. maja 2001. godine (donesenom po žalbi jednog od učesnika po javnom pozivu) poništeno Rješenje Ministarstva za trgovinu i turizam Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 07-19-8/00 od 1. septembra 2000. godine i Odluka apelantice o odabiru najboljeg ponuđača broj 20-19-141/00 od 1. septembra 2000. godine, a zatim je u ponovnom postupku odlučivanja o najpovoljnijoj ponudi odabrano treće lice. Sa novim ponuđačem je 7. marta 2002. godine zaključen novi Ugovor o kupoprodaji predmeta tendera. Apelantica je donijela privremenu mjeru 16. oktobra 2001. godine kojom je tužitelju zabranjeno korištenje poslovnog prostora, a koja je izvršena 11. februara 2002. godine kada je apelantica ušla u posjed predmetnog poslovnog prostora. Zatim je utvrđeno da je apelantica dobrovoljno ispunila obavezu povrata uplaćenih sredstava na račun tužitelja 27. februara 2003. godine, a sa računa apelanta je dat nalog za prenos u iznosu od 143.000 ceritfikata. Utvrđeno je, također, da je, na osnovu pravosnažne presude donijete u ranijem pravosnažno okončanom postupku (po tužbi apelantice protiv Nahmijasa Sarića kao tuženog radi stjecanja bez osnova), prinudnom naplatom u izvršnom postupku naplaćeno od apelantice 240.472,18 KM, koji iznos je predstavljao novčani iznos od 77.000,00 KM i naknadu štete u visini od 54.283,00 KM na ime ulaganja u poslovni prostor i na ime isplate otpremnina radnicima po sporazumnom raskidu radnog odnosa, sa zateznim kamatama obračunatim za period od zaključivanja ugovora do prinudne naplate.

10. Općinski sud je na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja dosudio tužitelju na ime naknade štete iznos od 105.788,30 KM, koja šteta se odnosi na troškove opreme ugrađene u poslovni prostor i troškove po kreditima sa zateznim kamatama na pojedine iznose. Pri tome, Općinski sud je odbio zahtjev za isplatu kupoprodajne cijene po tenderu kao i naknade štete za isplatu iznosa od 54.283,54 KM, jer je tužitelj naplatio ta potraživanja u toku postupka.

11. Općinski sud je naveo da je, prema pravnom stajalištu Vrhovnog suda koji je dat u ovom predmetu, Ugovor o kupoprodaji predmeta tendera nakon što je poništena odluka o odabiru najpovoljnijeg ponuđača ništav pravni posao u smislu člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Naime, poništavanjem takve odluke i izborom trećeg lica kao najpovoljnijeg ponuđača, osnov za zaključivanje ugovora o kupoprodaji predmeta tendera po ranijoj odluci o odabiru najpovoljnijeg ponuđača je postao nedopušten u osnovu jer je suprotan prinudnim propisima u smislu člana 51. stav 2. ZOO-a.

12. Pozivajući se na član 104. stav 1. ZOO-a, Općinski je sud ukazao da kod zauzetog pravnog stajališta Vrhovnog suda u ranijem postupku da je sporni ugovor ništav pravni posao, tužitelj je imao pravo na restituciju datog i prodavac je bio dužan vratiti iznos isplaćene kupoprodajne cijene sa zateznom kamatom (član 214. ZOO-a) jer se radi o stjecanju bez osnova, i to iznosa od 77.000,00 KM koji iznos se odnosi na gotovinski iznos kupoprodajne cijene, kao i iznos od 143.000,00 KM u certifikatima kojim je plaćena kupoprodajna cijena. Međutim, kod nesporne činjenice, koja u toku postupka nije osporavana, da je tužitelj naplatio iznos od 77.000,00 KM i da su tužitelju vraćeni certifikati u iznosu od 143.000,00 KM, Općinski sud je zaključio da je izvršena restitucija na ime takvog ugovora i to kupoprodajne cijene, te je odbio za ovaj dio tužbenog zahtjeva.

13. Općinski sud je dalje ukazao da je članom 108. ZOO-a propisano da je ugovarač koji je kriv za zaključivanje ništavog ugovora odgovoran svome saugovaraču za štetu koju trpi zbog ništavosti ugovora ako nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništavosti. Da bi po odredbama čl. 154. 155. i 158. ZOO-a postojala odgovornost štetnika za naknadu štete, potrebno je da su ispunjene zakonske pretpostavke: 1. da šteta postoji, 2. da je prouzrokovana protivpravnom radnjom ili propuštanjem, 3. da se radnja ili propuštanje mogu pripisati u krivicu štetnika, 4. da postoji uzročna veza između radnje, odnosno propuštanja i nastale štete.

14. Po mišljenju Općinskog suda tužitelj je savjesna strana koji nije znao niti je prema okolnostima slučaja morao znati za postojanje uzroka ništavosti. Naime, tužitelj je kao kupac u spornom ugovoru u cijelosti ispunio preuzete obaveze po zaključenom ugovoru i to što je nakon zaključenja ugovora u cijelosti isplatio kupoprodajnu cijenu, preuzeo u posjed sporni poslovni prostor, zaposlio radnike prvoapelanta i nakon izvjesnog vremena sa njima zaključio sporazumni prestanak radnog odnosa uz isplatu otpremnine, adaptirao predmetni poslovni prostor, kupio opremu za obavljanje trgovinske djelatnosti „mesnica“, odnosno sve je preduzeo u cilju ispunjenja ugovora. Nadalje, po mišljenju Općinskog suda, ni iz jednog dokaza koji je izveden u toku postupka ne može se izvući zaključak o nesavjesnosti tužitelja. Naime, u toku postupka je utvrđeno da je tužitelj redovno obavještavao apelante o toku ispunjenja obaveza po ugovoru, štaviše apelantica je od tužitelja tražila dostavu izvještaja o izvršenju ugovorenih obaveza preuzetih Ugovorom od 13. septembra 2000. godine, a ovaj dopis je datiran nakon donošenja odluke Vrhovnog suda (Už-71/01) kojim je poništena apelanticina odluka o izboru najpovoljnijeg ponuđača. Istaknuto je da apelanti sve do donošenja privremene mjere nisu tražili od tužitelja da prestane sa radovima na predmetnom poslovnom prostoru, a u vrijeme donošenja ove mjere tužitelj je završio sve radove i nabavio opremu. S obzirom na navedeno, Općinski sud je zaključio da je za ništavost ovog ugovora odgovorna apelantica, a odgovornost apelanta je u činjenici da je apelant ugovorna strana u navedenom ugovoru i u činjenici da mu je isplaćen iznos od 77.000,00 KM na ime kupoprodajne cijene za predmetni poslovni prostor, a i kod činjenice da je apelant dalje ovu predmetnu nekretninu prodao drugom kupcu, a nakon što je predmetni poslovni prostor adaptirao i renovirao tužitelj.

15. Presudom Kantonalnog suda broj 43 0 P 011248 10 Gž od 5. decembra 2011. godine žalba tužitelja je odbijena i prvostepena presuda u pobijanom – odbijajućem dijelu (stav 2. izreke) je potvrđena. Apelanticina žalba je uvažena djelimično, a apelantova žalba u cijelosti i prvostepena presuda je preinačena u stavu 1. tako da je tužitelj odbijen sa tužbenim zahtjevom za isplatu naknade štete u iznosu od 105.788,30 KM sa zakonskim zateznim kamatama na način označen u prvostepenoj presudi. Apelanticina žalba u ostalom dijelu je odbijena i prvostepena presuda u stavu 3, kojim je odbijen apelanticin protivtužbeni zahtjev, je potvrđena. Žalbe tužitelja i apelanata u dijelu koji se odnosi na troškove postupka su uvažene, prvostepena presuda je u tom dijelu ukinuta i predmet vraćen Općinskom sudu na ponovni postupak.

16. Kantonalni sud je preinačio prvostepenu odluku u dijelu obaveze apelanata za naknadu štete i odbio je ovaj dio zahtjeva uz obrazloženje da je u postupku kupoprodaje tužitelj bio nesavjesna osoba, zbog čega apelanti nisu dužni da mu nadoknade štetu.

17. Kantonalni sud je smatrao da je pogrešan stav Općinskog suda da u konkretnom slučaju tužitelju pripada pravo na naknadu štete od apelanata u skladu sa članom 108. ZOO-a, jer su apelanti krivi za zaključenje navedenog ugovora s obzirom da su oni vodili cjelokupnu proceduru i postupak vezan za poslove tendera. Kantonalni sud je smatrao da je pogrešan zaključak Općinskog suda da apelanti, samo zbog činjenice da je uvažena žalba drugog ponuđača na tenderu koji je raspisala apelantica i poništeni svi akti doneseni po osnovu takve odluke, imaju obavezu da nadoknade štetu učesniku na tenderu.

18. Kantonalni sud je dalje naveo da prema odredbi člana 172. stav 1. ZOO-a da bi se ostvarilo pravo na naknadu štete od pravnog lica, po pravilima o odgovornosti za drugog, oštećeni mora da dokaže, pored općih uvjeta za građansku – pravnu odgovornost za pričinjenu štetu, da je štetu pričinio organ pravnog lica, ili ovlašteno lice pravnog lica, nezakonitim ili nepravilnim radom u vršenju svojih funkcija. Odgovornost pravnog lica uvjetovana je namjernim neprimjenjivanjem ili pogrešnim primjenjivanjem određenih pravnih propisa, odnosno ako je u pitanju namjera ili krajnja nepažnja, a ne može se raditi o odgovornosti ukoliko je riječ o pogrešnom pravnom tumačenju propisa. U konkretnom slučaju, Kantonalni sud je smatrao da apelantica, u momentu sprovođenja postupka tendera i zaključivanja ugovora o prodaji predmeta tendera, nije znala kakav će biti ishod žalbenog postupka, odnosno nije znala da li će žalba drugog ponuđača biti uvažena ili ne i na koji način, a tužitelj je znao da je žalbeni postupak u toku. Dakle, kako je naveo Kantonalni sud, apelantica je postupala u granicama ovlaštenja koje je imala, zaključenju Ugovora o kupoprodaji predmeta tendera je pristupila savjesno, smatrajući da je isti zakonit, a nisu ponuđeni nikakvi dokazi da je eventualno apelantica bila nesavjesna prilikom sprovođenja procedure tendera i zaključenja ugovora o kupoprodaji. Stoga, po mišljenju Kantonalnog suda, tužitelju ne pripada pravo na naknadu štete od apelanata, bez obzira što je on pretrpio materijalnu štetu u visini koju je utvrdio vještak, jer su nadležni organi apelanata postupali u granicama datih im ovlaštenja i nisu zloupotrijebili ovlaštenja koja im pripadaju po zakonu, a eventualno pogrešno pravno tumačenje ili primjena neke zakonske norme od strane nadležnog državnog organa, nije povreda dužnosti, koja bi sama po sebi davala pravo na naknadu štete, od tog državnog organa, u svakom takvom slučaju.

19. Kantonalni sud je, također, smatrao da tužitelj nije bio savjestan nakon zaključenja Ugovora o kupoprodaji jer je bio upoznat sa činjenicom da je drugi učesnik tendera pokrenuo žalbeni upravni postupak, a također i upravni spor, te da on u takvoj situaciji nije postupao sa pažnjom dobrog privrednika, jer je poslovima adaptacije i renoviranja pristupio samovoljno, bez izdatog odobrenja nadležnog organa, s obzirom da je odobrenje za građenje dobio 2. jula 2001. godine, a Vrhovni sud svoju Odluku Už-71/01 donio 7. maja 2001. godine, dakle dva mjeseca prije nego što je tužitelj dobio odobrenje za adaptaciju i renoviranje kupljenog poslovnog prostora, pri čemu je tužitelj bio svjestan rizika kome se izlaže.

20. Presudom Vrhovnog suda broj 43 0 P 011248 12 Rev od 28. novembra 2012. godine revizija tužitelja je djelimično uvažena, drugostepena presuda je preinačena u tački 2. izreke na način da se žalbe apelanata odbijaju i prvostepena presuda se potvrđuje u stavu 1. (kojim su apelanti obavezani da tužitelju na ime naknade štete isplate iznos od 105.788,30 KM sa pripadajućim zakonskim kamatama). U ostalom dijelu revizija tužitelja je odbijena. Također, apelanticina revizija je u cijelosti odbijena.

21. Vrhovni sud je u obrazloženju presude istakao da je članom 158. ZOO-a propisano da krivica postoji kada je štetnik prouzrokovao štetu namjerno ili nepažnjom. U konkretnom slučaju, prema članu 14. Zakona o privatizaciji preduzeća („Službene novine FBiH“ br. 27/97, 8/99, 32/00, 45/00, 54/00, 61/01, 16/02, 27/02, 33/02, 28/04, 44/04, 42/06 i 4/09) ovlaštenje da odredi pravila prodaje preduzeća putem javne dražbe, javnog prikupljanja ponuda ili neposredne pogodbe imala je apelantica. Nadalje, članom 12. Zakona o Agenciji za privatizaciju („Službene novine FBiH“ br. 18/96 i 2/02) je propisano da Upravni odbor apelantice ima ovlaštenja za donošenje akata propisanih zakonom i statutom apelantice. Na osnovu tog ovlaštenja Upravni odbor apelantice je donio Pravilnik o postupku prodaje imovine i dionica ili udjela preduzeća („Službene novine FBiH“ br. 19/98, 15/99, 32/99, 36/99, 48/99, 3/00, 5/00, 7/00, 17/00, 18/00, 38/00, 52/00, 2/01) kojim je regulirana procedura provođenja javne aukcije, javnog prikupljanja ponuda (tendera) i javne ponude dionica. Vrhovni sud je dalje naveo da je Kantonalni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je izrazio stav da apelantica nije kriva za nastanak štete. Naime, članom 68. stav 2. Pravilnika o postupku prodaje imovine i dionica ili udjela preduzeća je propisano da je odabrani ponuđač obavezan zaključiti ugovor sa prodavcem najkasnije u roku od tri dana od izvršnosti odluke o izboru najpovoljnije ponude. Ova norma je bila na snazi u vrijeme zaključivanja spornog ugovora o kupoprodaji poslovnog prostora putem tendera (stupila na snagu 16. maja 2000. godine, a ugovor je zaključen 13. septembra 2000. godine). Prema navedenoj normi apelantica nije mogla zaključiti ugovor sa kupcem dok odluka o izboru najpovoljnijeg ponuđača ne bude izvršna. S obzirom da se procedura provođenja javnog prikupljanja ponude provodi po pravilima Zakona o upravnom postupku, to je prilikom određivanja izvršnosti odluke o izboru najpovoljnije ponude valjalo primijeniti odredbe o izvršenju rješenja iz člana 267. stav 6. Zakona o upravnom postupku, prema kojoj, ako se rješenje odnosi na dvije ili više stranaka koje u postupku učestvuju sa istovjetnim zahtjevima, žalba koju podnese bilo koja od tih stranaka sprečava izvršnost rješenja. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da apelantica nije čekala izvršnost odluke o izboru najpovoljnije ponude, već je odmah po odabiru pozvala tužitelja kao najpovoljnijeg ponuđača i s njim zaključila Ugovor o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora, a nakon uplate cijene i izvršila predaju prostora tužitelju kao kupcu. Stoga je, Vrhovni sud zaključio da je pozivanjem tužitelja da nakon primanja obavijesti o odabiru najpovoljnijeg ponuđača odmah pristupi potpisivanju ugovora, koji je u kratkom roku i potpisan, čime je apelantica postupila suprotno prinudnom propisu, a time sa krajnjom nepažnjom u odnosu na obavezu da sačeka izvršnost svoje odluke o odabiru najpovoljnijeg ponuđača prema važećem Pravilniku kao podzakonskom aktu koji je apelantica donijela shodno zakonu. U takvim okolnostima propust apelantice u odnosu na proceduru zaključivanja ugovora sa tužiteljem, po ocjeni Vrhovnog suda, nasuprot stavu Kantonalnog suda, je u uzročnoj vezi sa štetnom posljedicom, pa je apelantica odgovorna za štetu prouzrokovanu tom radnjom. Zbog činjenice da je ugovor zaključen protivno prinudnim propisima, takav je ugovor ništav po članu 103. ZOO-a, a strane u takvom pravnom odnosu imaju pravo na povrat onoga što je primljeno po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće ima se dati odgovarajuća naknada (član

104. ZOO-a). Pored toga, ugovarač koji je kriv za zaključenje ništavog ugovora odgovoran je svom saugovaraču za štetu koju trpi ako ovaj nije znao ili prema okolnostima slučaja nije mogao znati za postojanje uzroka ništavosti (član 108. ZOO-a). Na osnovu navedenog, Vrhovni sud je zaključio da je apelantica kriva za zaključenje ništavog ugovora jer nije postupila po prinudnom propisu (koji je sama donijela), a u postupku nije dokazano da je tužitelj kao kupac znao ili je morao znati za taj propust, pa je stoga trebalo vratiti tužitelju sve plaćeno i nadoknaditi štetu izvršenjem takvog ugovora.

22. U obrazloženju presude je dalje navedeno da je tužitelju vraćen iznos kupoprodajne cijene koju je platio po osnovu ugovora (iznos od 77.000,00 KM koji je primila apelantica i iznos od 143.000,00 KM u certifikatima koji iznos je primio apelant), te je tužitelj namiren za ove vidove štete i osnovano je odbijen ovaj dio tužbenog zahtjeva. Također, kako je tužitelj primio u toku postupka i iznos od 12.500,00 KM na ime otpremnine zaposlenih koje je preuzeo po ugovoru i 41.783,50 KM na ime ulaganja u prostor (38.688,54 KM za adaptaciju prostora i 3.095,00 KM za investiciono-tehničku dokumentaciju) to je, kako je naveo Vrhovni sud, namiren za ove vidove štete, pa je osnovano odbijen i ovaj dio tužbenog zahtjeva.

23. Vrhovni sud je nadalje naveo da je, s druge strane, tužitelj tražio i naknadu druge štete koja se ogledala u kupovini opreme ugrađene u poslovni prostor u visini od 63.894,00 KM, te troškove i kamate po kreditima u ukupnom iznosu od 41.894,30 KM. Vrhovni sud je istakao da i ovaj dio zahtjeva predstavlja, također, štetu koju je tužitelj imao zaključivanjem ništavog ugovora, pa je, po ocjeni Vrhovnog suda, Kantonalni sud pogrešno primijenio materijalno pravo u svojoj odluci kada je preinačio prvostepenu presudu i odbio tužiteljev tužbeni zahtjev za isplatu naknade štete u iznosu od 105.788,30 KM, zbog čega je u ovom dijelu uvažio reviziju tužitelja i drugostepenu presudu preinačio u tački 2. izreke na način da se žalbe apelanta i apelantice odbijaju i prvostepena presuda se potvrđuje u stavu 1. kojim su obavezani apelanti da tužitelju solidarno na ime naknade štete isplate novčani iznos od 105.788,30 KM sa pripadajućim zakonskim kamatama na pojedinačne iznose bliže navedene u prvostepenoj presudi, te da tužitelju nadoknade troškove parničnog postupka u iznosu od 4.685,45 KM.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

24. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelantica, također, navodi i povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelanti vide u pogrešnoj primjeni materijalnog prava od Vrhovnog i Općinskog suda. Apelanti ističu da je Vrhovni sud netačno i proizvoljno zaključio da izvršnost prvostepenog rješenja u upravnom postupku nastupa po okončanju upravnog spora, a ne dostavom stranci rješenja kojim se žalba protiv prvostepenog rješenja odbacuje ili odbija, te je na osnovu toga utvrdio da su apelanti odgovorni, u smislu člana

108. ZOO-a za štetu koju je tužitelj pretrpio zbog toga što je utvrđena ništavost ugovora o kupoprodaji predmeta tendera, koji su apelanti zaključili sa tužiteljem, a nakon što je Vrhovni sud u žalbenom postupku u upravnom sporu koji je pokrenuo A. M., jedan od učesnika tendera, poništio odluke drugotužene donesene u upravnom postupku o izboru tužitelja za najpovoljnijeg ponuđača, što je imalo za posljedicu ponovni postupak izbora najpovoljnije ponude u kojem nije izabrana tužiteljeva ponuda.

25. Apelanti ističu da je Vrhovni sud svoj zaključak o odgovornosti apelanata za štetu zasnivao na shvatanju da je u postupku konkretne privatizacije povrijeđen prinudni propis, odredba člana 68. stav 2. Pravilnika o postupku prodaje imovine i dionica ili udjela preduzeća, koja je bila na snazi u vrijeme zaključenja spornog ugovora o kupoprodaji predmeta tendera, a prema kojoj apelantica nije mogla zaključiti ugovor sa kupcem dok odluka o izboru najpovoljnije ponude ne bude izvršna. S tim u vezi ukazuju da je odredbom člana 267. stav 1. Zakona o upravnom postupku propisano da se rješenje doneseno u upravnom postupku izvršava pošto postane izvršno, a u konkretnom slučaju prvostepeno rješenje je, kako smatraju apelanti, postalo izvršno dostavom stranci rješenja kojim se žalba odbacuje ili odbija (član 267. stav 2. tačka 4), a ne kako to Vrhovni sud smatra okončanjem upravnog spora, te ukazuju da se upravni spor može voditi samo protiv konačnog upravnog akta, što pretpostavlja i njegovu izvršnost koja je definirana pravilima upravnog postupka. Također, navode da i prema članu 19. Zakona o upravnim sporovima koji je važio u vrijeme kada je provođen postupak konkretne privatizacije, tužba, po pravilu ne sprečava izvršenje upravnog akta protiv kojeg je podnesena. Stoga, apelanti smatraju da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbe člana 267. Zakona o upravnom postupku, zaključujući da su apelanti zaključili predmetni ugovor prije nego što su rješenja u pravnom postupku o odabiru najpovoljnijeg ponuđača postala izvršna, pa iz tog razloga i odgovorni za nastalu štetu zbog zaključenja ništavog ugovora. Apelant, također, smatra da su proizvoljno primijenjene odredbe o solidarnoj odgovornosti, jer smatra da on ni na koji način ne može biti odgovoran za ništavost ugovora s obzirom da je dio njegove imovine bio predmet tendera u maloj privatizaciji i cijeli taj postupak je vodila apelantica.

26. Također, apelanti ukazuju da je tužitelj „prikrio“ svoju imovinu i da apelantica bezuspješno pokušava da protivizvršenjem protiv tužitelja naplati iznose po presudama koje je ishodovala u posebnoj parnici protiv tužitelja, pa su nezakonito donesene presude u ovom postupku povrijedile apelantima i pravo na imovinu.

b) Odgovor na apelaciju

27. Vrhovni i Općinski sud su u odgovoru na apelaciju naveli da smatraju da nisu povrijeđena apelantova prava garantirana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, te su predložili da se apelacija odbije kao neosnovana. Tužitelj nije dostavio odgovor na apelaciju.

V. Relevantni propisi

28. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92,13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ broj 29/03) relevantne odredbe glase:

Član 12.

U zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanja prava i obaveza iz tih odnosa učesnici su dužni da se pridržavaju načela savjesnosti i poštenja.

Član 103.

Ugovor, koji je protivan [...] prinudnim propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

[...] Član 108.

Ugovarač koji je kriv za zaključenje ništavog ugovora odgovoran je svome saugovaraču za štetu koju trpi zbog ništavosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništavosti.

Član 154.

(1)Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

[...] Član 158.

Krivica postoji kada je štetnik prouzrokovao štetu namjerno ili nepažnjom.

Član 172.

(1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.

[...] Član 206.

(1) Za štetu koju je više osoba uzrokovalo zajedno svi sudionici odgovaraju solidarno.

[...]

29. U Zakonu o upravnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 2/98 i 4/99) relevantne odredbe glase:

Član 5.

(1) Kad organi i institucije koje imaju javne ovlasti vode postupak i rješavaju, dužni su strankama omogućiti da što lakše zaštite i ostvare svoja prava, vodeći pri tome računa da ostvarivanje njihovih prava ne bude na štetu prava drugih osoba niti u suprotnosti sa zakonom utvrđenim javnim interesom.

[...] Član 267.

(1) Rješenje doneseno u upravnom postupku izvršava se pošto postane izvršno.

(2) Prvostepeno rješenje postaje izvršno:

4) dostavljanjem stranci rješenja kojim se žalba odbacuje ili odbija (6)Ako se rješenje odnosi na dvije ili više stranaka koje u postupku sudjeluju s istovjetnim zahtjevima. Žalba koju podnese bilo koja od tih stranaka, sprječava izvršnost rješenja

30. U Zakonu o upravnim sporovima („Službene novine FBiH“ br. 2/98 i 8/00) relevantne odredbe glase:

Član 19.

Tužba, po pravilu, ne spriječava izvršenje upravnog akta protiv koga je podnesena, ako zakonom nije drukčije određeno.

Po zahtjevu tužioca, organ nadležan za provođenje izvršenja osporenog upravnog akta, odložit će izvršenje do konačne sudske odluke, ako bi izvršenje nanijelo tužiocu štetu koja bi se teško mogla popraviti, a odlaganje nije protivno javnom interesu niti bi se odlaganjem nanijela veća nenadoknadiva šteta protivnoj stranci. Uz zahtjev za odlaganje mora se priloziti dokaz o podnesenoj tužbi. Po svakom zahtjevu nadležni organ mora donijeti rješenje najkasnije u roku od tri dana od prijema zahtjeva za odgodu izvršenja.

Nadležni organ iz stava 2. ovog člana može i iz drugih razloga odložiti izvršenje osporenog upravnog akta do konačne sudske odluke, ako to javni interes dozvoljava. Pod uvjetima iz st. 2. i 3. ovog člana o odlaganju izvršenja upravnog akta protiv kojeg je podnesena tužba može odlučiti i nadležni sud kome je tužba podnesena, ako to pismeno zatraži tužitelj.

31. U Pravilniku o postupku prodaje imovine i dionica ili udjela preduzeća („Službene novine FBiH“ br. 19/98, 15/99, 32/99, 36/99, 48/99, 3/00 5/00 7/00 i 17/00), u tekstu koji je važio u relevantnom periodu, relevantne odredbe glase:

Član 68.stav 2.

Odabrani ponuđač je obavezan zaključiti ugovor sa prodavcem najkasnije u roku od tri dana od izvršnosti Odluke o izboru najpovoljnije ponude.

VI. Dopustivost

32. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

33. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

34. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 43 0 P 011248 12 Rev od 28. novembra 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 15. januara 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

36. Apelanti pobijaju navedene presude tvrdeći da su im tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

37. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

38. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

39. U vezi s apelanticinim pozivanjem na kršenje prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno Evropskom konvencijom, Ustavni sud zapaža da je drugoapelantica nosilac javnopravnih ovlaštenja. Stoga, Ustavni sud podsjeća da apelantica ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola, koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 19/04) u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je, pored navedenog, zaključeno da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode drugoapelantice u odnosu na njeno ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

40. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će osporenu presudu Vrhovnog suda kojom je okončan postupak koji se vodio radi naknade materijalne štete, odnosno na predmet građanskopravne prirode, ispitati u vezi sa garancijama prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na apelanta, a u vezi sa garancijama prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u odnosu na apelanticu.

41. Suština navoda apelacije koji se odnosi na pravično suđenje svodi se na tvrdnju da su Općinski i Vrhovni sud, usvajajući tužiteljev tužbeni zahtjev za naknadu štete, pogrešno primijenili materijalno pravo.

42. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

43. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li su pobijane odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

44. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je osporena presuda Vrhovnog zasnovana na prizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

45. U konkretnom parničnom postupku tužitelj je tužbenim zahtjevom tražio od apelanata kao saugovarača naknadu štete koju je pretpio zbog zaključenja ništavog ugovora. Dakle, bilo je sporno postojanje odgovornosti apelanata, u smislu člana 108. ZOO-a kojom je regulirana odgovornost lica krivog za ništavost ugovora, zbog štete koja je pričinjena tužitelju zbog ulaganja u poslovni prostor, za koji je tužitelj sa apelantima u postupku privatizacije zaključio Ugovor o kupoprodaji predmeta tendera koji je, nakon što je Presudom Vrhovnog suda broj Už-71/01 od 7. maja 2001. godine poništena apelanticina Odluka o odabiru najboljeg ponuđača broj 20-19-141/00 od 25. maja 2000. godine, postao ništav pravni posao u smislu člana 103. ZOO-a, jer je suprotan prinudnim propisima, a apelanti su u ponovnom postupku prodaje zaključili novi ugovor sa drugim ponuđačem.

46. Vrhovni sud koji je donio konačnu odluku u ovom predmetu, svoj zaključak o odgovornosti apelanata za štetu je zasnivao na tome da apelantica nije čekala izvršnost odluke o izboru najpovoljnije ponude iako su drugi učesnici u tenderu pokrenuli žalbene postupke, a kasnije i upravne sporove, već je odmah po odabiru pozvala tužitelja kao najpovoljnijeg ponuđača i s njim zaključila Ugovor o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora, a nakon uplate cijene i izvršila predaju prostora tužitelju kao kupcu. Vrhovni sud je ukazao da je članom 68. stav 2. Pravilnika o postupku prodaje imovine i dionica ili udjela preduzeća propisano da je odabrani ponuđač obavezan zaključiti ugovor sa prodavcem najkasnije u roku od tri dana od izvršnosti odluke o izboru najpovoljnije ponude. S obzirom da se procedura provođenja javnog prikupljanja ponude provodi po pravilima Zakona o upravnom postupku, Vrhovni sud je smatrao da je apelantica (Agencija) propustila primijeniti odredbu o izvršenju rješenja iz člana 267. stav 6. Zakona o upravnom postupku, prema kojoj, ako se rješenje odnosi na dvije ili više stranaka koje u postupku učestvuju sa istovjetnim zahtjevima, žalba koju podnese bilo koja od tih stranaka sprečava izvršnost rješenja. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta nespornim proizlazi da su drugi učesnici tendera izjavili žalbe, a zatim podnijeli tužbu i da je predmetni postupak u konačnici, nakon poništenja rješenja Ministarstva i apelanticine odluke o izboru tužitelja kao najpovoljnijeg ponuđača, okončan izborom drugog ponuđača kao najpovoljnijeg. Iz navedenog proizlazi da su u postupku prodaje predmetne prodavnice, u smislu navedene odredbe Zakona o upravnom postupku, tužitelj i ostali ponuđači, sudjelovali „s istovjetnim zahtjevima“, zbog čega se u datim okolnostima konkretnog slučaja obrazloženje Vrhovnog suda ne doima proizvoljnim.

47. S obzirom na sve navedene razloge, koji su doveli do ništavosti predmetnog ugovora u smislu relevantnih odredbi ZOO-a, a koje je detaljno obrazložio Vrhovni sud, Ustavni sud, suprotno navodima apelanata, ne smatra da je proizvoljan zaključak Vrhovnog suda da je apelanticin propust u odnosu na proceduru zaključivanja ugovora sa tužiteljem u uzročnoj vezi sa štetnom posljedicom i da je stoga apelantica odgovorna za zaključenje ništavog ugovora.

48. Ustavni sud, također, ne vidi proizvoljnost ni u zaključku da je i apelant odgovoran za štetu koju je pretrpio tužitelj s obzirom na činjenicu da je apelant ugovorna strana u navedenom ugovoru i da mu je isplaćen iznos od 77.000,00 KM na ime kupoprodajne cijene za predmetni poslovni prostor, a dalje je apelantova predmetna nekretnina prodata drugom kupcu, a nakon što je predmetni poslovni prostor adaptirao i renovirao tužitelj.

49. Stoga, imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i relevantne odredbe materijalnog prava, u konkretnom slučaju ZOO-a, Ustavni sud smatra da, suprotno navodima apelanata, nema proizvoljnosti u zaključku Vrhovnog suda o odgovornosti apelanata za štetu koju je pretrpio tužitelj, odnosno da nema elemenata koji bi ukazivali na to da je primjena prava zloupotrijebljena na štetu apelanata.

50. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na apelanta, odnosno člana II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine u odnosu na apelanticu.

Ostali navodi

51. Apelanti tvrde da im je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu. S obzirom na to da apelacija kršenje ovog prava vezuje za primjenu materijalnog prava, a imajući u vidu elaboraciju iz prethodnih tačaka ove odluke u kojima je zaključeno da u konkretnom slučaju nije bilo proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava, Ustavni sud i navode apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u odnosu na apelanta, odnosno člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine u odnosu na apelanticu, smatra neosnovanim.

VIII. Zaključak

52. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje kada su redovni sudovi primjenom relevantnih odredaba ZOO-a, koja nije arbitrarna, usvojili tužiteljev tužbeni zahtjev i obavezali apelante na naknadu štete tužitelju.

53. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu, kada apelanti kršenje tog prava vezuju za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

54. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

55. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman