Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2792/13 (V. G.)
Odluka donesena 10. 10. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
- Ratni zločin
- Nullum crimen sine lege – nulla poena sine lege
- Član 7. EK – kažnjavanje samo na osnovu zakona
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Retroaktivna primjena zakona
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Ispravka krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na bosanskom jeziku, koji je proglasio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu odlukom br. 101/03 od 24. januara 2003. godine, objavljenog u "Službenom glasniku BiH", broj 3/03
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-2792/13
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 10. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2792/13, rješavajući apelaciju Vlastimira Golijana, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Vlastimira Golijana podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 003372 12 Krž 13 od 15. februara 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Vlastimir Golijan (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vlasenice, kojeg zastupa Rade Golić, advokat iz Vlasenice, podnio je 25. juna 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 1 K 003372 12 Krž 13 od 15. februara 2013. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 3. marta 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Sud BiH i Tužilaštvo BiH dostavili su odgovore na apelaciju 10. i 11. marta 2016. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Suda BiH broj S 1 1 K 003372 10 Krl od 15. juna 2012. godine apelant i ostali optuženi proglašeni su krivim, zato što su, u vrijeme i na način koji su navedeni u izreci presude, počinili krivično djelo zločini protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) u vezi sa tačkom a) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH), sve u vezi sa članom 29. KZBiH. Prvostepeno vijeće Suda BiH je apelantu za izvršenje navedenog krivičnog djela izreklo kaznu zatvora u trajanju od 19 godina.
6. Apelaciono odjeljenje Suda BiH je, odlučujući o žalbama Tužilaštva BiH, apelantovoj i žalbama ostalih optuženih, donijelo Presudu broj S1 1 K 003372 12 Krž 13 od 15. februara 2013. godine kojom je žalba Tužilaštva BiH odbijena, dok su žalbe apelanta i ostalih optuženih uvažene i prvostepena presuda preinačena u odluci o krivičnoj sankciji na način da je apelantu za krivično djelo zločini protiv čovječnosti iz člana 172. stav (1) tač. h) i a) KZBiH za koje je prvostepenom presudom proglašen krivim izrečena kazna zatvora u trajanju od 15 godina.
7. Sud BiH je, nakon ispitivanja pobijane presude u granicama žalbenih razloga i po službenoj dužnosti, imajući pri tome u vidu standarde za odlučivanje o žalbama u skladu sa odredbom člana
297. Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH) naveo da apelantov žalbeni prigovor o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i povredi krivičnog zakona nije osnovan. S tim u vezi, Sud BiH je u obrazloženju presude istakao da je neutemeljen žalbeni navod prema kojem je apelantu uskraćeno pravo žalbe na rješenje kojim su prihvaćene kao dokazane činjenice utvrđene u postupcima pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ). Takav stav je obrazložen odredbama Zakona o ustupanju predmeta od MKSJ u postupcima pred sudovima u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Zakon o ustupanju). Odredbe tog zakona, kako je dalje navedeno, ne propisuju niti zabranjuju pravo žalbe na odluku suda o prihvatanju utvrđenih činjenica u skladu sa članom 4. tog zakona, ali isto tako ne propisuju ni posebnu formu u kojoj bi ta odluka morala biti donesena. Imajuću u vidu jasne odredbe ZKPBiH na čiju primjenu upućuje Zakon o ustupanju, Sud BiH je zaključio da odluka o prihvatanju kao dokazanih činjenica koje su utvrđene u postupcima pred MKSJ ima karakter procesnog rješenja na koje nije dozvoljena posebna žalba, već se ono može pobijati u žalbi na presudu. Stoga je povodom apelantovog žalbenog prigovora zaključeno da prihvatanjem kao dokazanih činjenica koje su utvrđene u presudama MKSJ, u skladu sa Zakonom o ustupanju, nije počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav (1) tačka i) ZKPBiH, niti postoji kršenje prava na odbranu u tom pogledu.
8. Sud BiH je povodom apelantovog prigovora da se prvostepena presuda zasniva na dokazima na kojima se, prema odredbama ZKPBiH, ne može zasnovati (konkretno, dokazi koji su prihvaćeni u skladu sa odredbama Zakona o ustupanju) zaključio da je prvostepeno vijeće u cijelosti metodološki primijenilo proces slobodne ocjene dokaza upravo na način kako predviđa ZKPBiH u odredbi člana 297. stav (2) u vezi sa članom 15. ZKPBiH.
9. Što se tiče pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kao žalbenog osnova propisanog u odredbi člana 299. ZKPBiH, kojim je apelant osporio: postojanje širokog i rasprostranjenog napada, postojanje diskriminatorne namjere, status žrtava, Sud BiH je ukazao na detaljno obrazloženje iz prvostepene presude. S tim u vezi je naglašeno da je prvostepeno vijeće detaljno obrazložilo učešće apelanta i drugih optuženih u samom napadu, odnosno njihovo znanje o postojanju napada. Iz izvedenih dokaza proizlazi, kako je ponovljeno u obrazloženju ove presude, da su apelant i drugi optuženi kao pripadnici 10. diverzantskog odreda, učestvovali u napadu na Srebrenicu pucajući nasumično iz automatskog oružja prema gradu. Drugi put su 11. jula 1995. godine sa Ratkom Mladićem i komandantom odreda Pelemišem, te drugim visokom oficirima VRS, nakon višednevnog granatiranja, kada je većina stanovništva napustila grad bježeći prema bazi UN u Potočarima, među prvima ušli u grad Srebrenica ,pretresajući kuće i upućujući preostalo stanovništvo u Potočare. U pogledu postojanja veze između radnji apelanta i ostalih optuženih i izvršenog napada (nexsus), prvostepeno vijeće je, po ocjeni Apelacionog vijeća, pravilno utvrdilo da su u sklopu izvršenog napada na zaštićenu enklavu Srebrenica pripadnici 10. diverzantskog odreda na ekonomiji Branjevo po prijekom postupku strijeljali grupu od oko 800 zarobljenih muškaraca, civila Bošnjaka iz Srebrenice, koji su prethodno dovezeni na mjesto strijeljanja, te da način na koji su dovedeni i način izvršenja egzekucije predstavljaju činjenice i okolnosti koje nesumnjivo upućuju na jedini logičan zaključak da djela apelanta i ostalih optuženih po svojoj prirodi i posljedicama objektivno predstavljaju dio širokog i sistematičnog napada. Apelaciono vijeće je, zatim, navelo da je odbrana apelanta i ostalih optuženih paušalno osporavala status pogubljenih muškaraca, jer iz iskaza saslušanih svjedoka proizlazi da je većina tih muškaraca bila obučena u civilnu, a ne vojnu odjeću, kako je tvrdila odbrana, te da su ubijeni muškarci civilna, a ne vojna lica.
10. U pogledu sljedećeg uvjeta koji čini biće krivičnog djela zločini protiv čovječnosti a tiče se progona definiranog u članu 172. stav (2) KZBiH kao namjernog i teškog, po međunarodnom pravu suprotnom uskraćivanju osnovnih prava zbog pripadnosti skupini ljudi ili zajednici, Apelaciono vijeće smatra da je u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno da su apelant i ostali optuženi vršili progon na nacionalnoj, etničkoj i vjerskoj osnovi lišavanjem života zarobljenih muškaraca Bošnjaka.
11. Apelaciono vijeće je, u pogledu neosnovanosti žalbenog navoda koji se tiče povrede krivičnog zakona zbog primjene KZBiH u konkretnom slučaju, a ne KZSFRJ, prije svega, navelo da je prvostepeno vijeće na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenilo zakonsku normu, odnosno da je pravilno izvršena pravna kvalifikacija krivičnog djela zločini protiv čovječnosti progonom iz člana 172. stav (1) tačka h) počinjeno ubistvima iz stava a) istog člana. U pogledu primjene KZBiH, Apelaciono vijeće smatra da primjenom navedenog zakona nije prekršen član 7. st. 1. i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). S tim u vezi je napomenuto da se primjena KZBiH na konkretno krivično djelo temelji na odredbi člana 4a. KZBiH kojom je propisano da čl. 3. i 4. tog zakona ne sprečavaju suđenje ili kažnjavanje bilo kojeg lica za bilo koje činjenje ili nečinjenje koje je u vrijeme kada je počinjeno predstavljalo krivično djelo u skladu sa općim načelima međunarodnog prava. Zločini protiv čovječnosti su zločini po međunarodnom pravu u univerzalnom smislu i osuda za takva djela prema zakonu koji je naknadno propisao i utvrdio ovo djelo kao krivično djelo i propisao posebnu krivičnu sankciju nije suprotno članu 7. stav 1. Evropske konvencije.
12. Što se tiče žalbenih prigovora kojima je ukazano na visinu izrečene kazne, Apelaciono vijeće smatra da je prvostepeno vijeće pravilno utvrdilo činjenično stanje i okolnosti na strani apelanta i ostalih optuženih koji su od utjecaja na visinu kazne, ali je prilikom njihove ocjene pogrešno primijenilo pravila za odmjeravanje kazne ne dajući potreban značaj utvrđenim olakšavajućim okolnostima. Na strani apelanta, kako je dalje navedeno, olakšavajuće okolnosti se tiču priznanja činjeničnih navoda krivičnog djela za koje je osuđen, njegovih godina starosti u vrijeme izvršenja djela (21), korektnog ponašanja prilikom suđenja i izražavanja žaljenja za učinjeno zbog čega je kazna zatvora u trajanju od 15 godina adekvatna i razmjerna težini učinjenog djela, pa je prvostepena presuda preinačena u dijelu odluke o krivičnoj sankciji.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na kažnjavanje samo na temelju zakona iz člana 7. stav 1. Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje obrazlaže pogrešnom primjenom materijalnog prava, konkretno retroaktivnom primjenom KZBiH umjesto KZSFRJ. Naime, osporava primjenu člana 4.a KZBiH zbog očigledne suprotnosti te zakonske odredbe sa jednim od osnovnih principa krivičnog zakonodavstva nullum crimen sine lege i nulla poena sine lege, ukazujući da je u konkretnom slučaju trebalo da bude primijenjen član 4. KZBiH koji se odnosi na vremensko važenje zakona. Apelant smatra da retroaktivna primjena zakona nije opravdana, niti se može podvesti na izuzetak predviđen članom 7. stav 2. Evropske konvencije.
b) Odgovor na apelaciju
14. Sud BiH je naglasio da ostaje pri svim stavovima i mišljenju, te datim razlozima i iznesenim zaključcima sadržanim u presudi koju apelant osporava. Dalje je istaknuto da je osporena presuda pravilna i zakonita, a navodi iz apelacije neosnovani, da krivično djelo za koje je apelant osuđen nije bilo inkriminirano preuzetim KZSFRJ koji je važio u vrijeme izvršenja djela i da je primjena KZBiH zasnovana na odredbi člana 4.a KZBiH.
15. Tužilaštvo BiH je navelo, između ostalog, da je Sud BiH pravilno zaključio da krivično djelo zločini protiv čovječnosti predstavlja normu međunarodnog prava, pa su krivičnopravne radnje koje je apelant preduzeo i za koje je kažnjen predstavljale krivična djela po međunarodnom pravu. Dalje je navedeno da osporenom presudom nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva u apelaciji, te je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
16. Krivični zakon Bosne i Hercegovine (“Službeni glasnik BiH” br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Načelo zakonitosti (1) Krivična djela i krivičnopravne sankcije propisuju se samo zakonom.
(2) Nikome ne može biti izrečena kazna ili druga krivičnopravna sankcija za djelo koje, prije nego što je učinjeno, nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom propisano kao krivično djelo i za koje nije bila zakonom propisana kazna.
Član 4.
Vremensko važenje krivičnog zakona (1) Na učinioca krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je bio na snazi u vrijeme učinjenja krivičnog djela.
(2) Ako se poslije učinjenja krivičnog djela jednom ili više puta izmijeni zakon, primijenit će se zakon koji je blaži za učinioca.
Član 4.a Suđenje ili kažnjavanje za krivična djela prema općim načelima međunarodnog prava Čl. 3. i 4. ovog zakona ne sprječavaju suđenje ili kažnjavanje bilo kojeg lica za bilo koje činjenje ili nečinjenje koje je u vrijeme kada je učinjeno predstavljalo krivično djelo u skladu s općim načelima međunarodnog prava.
Član 29.
Saučesništvo Ako više osoba, učestvovanjem u učinjenju krivičnog djela ili preduzimajući što drugo čime se na odlučujući način doprinosi učinjenju krivičnog djela, zajednički učine krivično djelo, svaka od njih kaznit će se kaznom propisanom za to krivično djelo. Član 172. stav 1. tačka h) Zločini protiv čovječnosti (1) Ko, kao dio širokog ili sistematičnog napada usmjerenog bilo protiv kojeg civilnog stanovništva, znajući za takav napad, učini koje od ovih djela:
a) Lišenje druge osobe života (ubistvo);
h) progon bilo koje grupe ljudi ili kolektiva na političkoj, rasnoj, nacionalnoj, etničkoj, kulturnoj, vjerskoj, spolnoj ili drugoj osnovi koja je univerzalno prihvaćena kao nedopustiva po međunarodnom pravu, u vezi s bilo kojim krivičnim djelom iz ovog stava ovog člana, bilo kojim krivičnim djelom propisanim u ovom zakonu ili bilo kojim krivičnim djelom u nadležnosti Suda Bosne i Hercegovine;
kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora.
17. Zakon o krivičnom postupku BiH («Službeni glasnik BiH» br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09 i 93/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3. stav 2.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
18. Zakon o ustupanju predmeta od Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju Tužilaštvu Bosne i Hercegovine i korištenju dokaza pribavljenih od Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u postupcima pred sudovima u Bosni i Hercegovini (“Službeni glasnik BiH” broj 61/04) u relevantnom dijelu glasi:
Član 4.
Činjenice ustanovljene pravosnažnim odlukama MKSJ Nakon saslušanja stranaka, sud može, na vlastitu inicijativu ili na prijedlog jedne od stranaka, odlučiti da prihvati kao dokazane činjenice koje su utvrđene pravosnažnom odlukom u drugom postupku pred MKSJ-om, ili da prihvati pismeni dokazani materijal iz postupaka pred MKSJ-om ako se odnosi na pitanja od značaja u tekućem postupku.
VI. Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 1 K 003372 12 Krž 13 od 15. februara 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 30. aprila 2013. godine a apelacija je podnesena 25. juna 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
23. Apelant je osporio presudu Suda BiH, tvrdeći da su mu tom presudom povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te člana 7. Evropske konvencije.
24. Imajući u vidu da je apelant navodima istaknutim u okviru prava na pravično suđenje ukazao na pogrešnu primjenu materijalnog prava, a navodima koji se tiču kažnjavanja na temelju zakona ukazao na vremensko važenje zakona u odnosu na izvršeno djelo i, stoga, pogrešnu retroaktivnu primjenu KZBiH umjesto KZSFRJ, Ustavni sud smatra cjelishodnim prvo ispitati apelantove navode u vezi sa kršenjem člana 7. Evropske konvencije.
Kažnjavanje samo na osnovu zakona Član 7. Evropske konvencije glasi:
1. Niko se ne može smatrati krivim za krivično djelo nastalo činjenjem ili nečinjenjem koje nije predstavljalo krivično djelo u vrijeme izvršenja, prema nacionalnom ili međunarodnom pravu. Isto tako, izrečena kazna neće biti teža od one koja se primjenjivala u vrijeme izvršenja krivičnog djela.
2. Ovaj član ne utječe na suđenje ili kažnjavanje bilo koje osobe koja je kriva za činjenje ili nečinjenje, ako je to djelo u vrijeme izvršenja predstavljalo krivično djelo prema općim pravnim načelima priznatim kod civiliziranih naroda.
25. U pogledu apelacionih navoda kojima je ukazano na pogrešnu retroaktivnu primjenu KZBiH za krivično djelo zločini protiv čovječnosti, Ustavni sud podsjeća na to da je slično činjenično i pravno pitanje sa aspekta primjene materijalnog prava razmatrao u predmetu broj AP 2789/08 (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2789/08 od 28. marta 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) u kojem Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost Suda BiH u primjeni KZBiH u odnosu na krivično djelo zločini protiv čovječnosti ni sa aspekta garancija člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti sa aspekta člana 7. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud je u citiranoj odluci prilikom odlučivanja imao u vidu praksu Evropskog suda iz predmeta Maktouf i Damjanović protiv Bosne i Hercegovine, apelacije br. 2312/08 i 34179/08, 18. juli 2013. godine, kao i Šimšić protiv Bosne i Hercegovine (dec.), broj 51552/10, 10. april 2012. godine (koju je Sud BiH u konkretnom slučaju, također, imao u vidu prilikom odlučivanja). U citiranoj odluci je, između ostalog, naglašeno da je Evropski sud u odluci Šimšić protiv Bosne i Hercegovine smatrao irelevantnom činjenicu da zločini protiv čovječnosti nisu predstavljali krivično djelo prema domaćem zakonu tokom rata 1992˗1995. godine s obzirom na to da su ta djela u vrijeme njihovog počinjenja predstavljala krivično djelo prema međunarodnom pravu.
Dovodeći navedene principe u vezu s konkretnim slučajem, Ustavni sud zapaža da je apelant za radnje opisane u izreci osporene presude, na osnovu detaljne analize provedenih dokaza, proglašen krivim da je u relevantnom periodu počinio krivično djelo zločini protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tač. h) i a) KZBiH. Naime, Sud BiH je u osporenoj presudi, imajući u vidu praksu Evropskog suda u predmetu Naletilić protiv Hrvatske u kojem su isticani isti prigovori kao i u konkretnom slučaju, zaključio da je prvostepeno vijeće na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, koje žalbenim prigovorima nije osporeno, pravilno primijenio materijalno pravo kvalificirajući apelantove radnje kao krivično djelo zločin protiv čovječnosti. S tim u vezi je u obrazloženju presude navedeno da primjena KZBiH, suprotno žalbenim navodima, u okolnostima konkretnog slučaja ne predstavlja kršenje člana 7. stav 1. Evropske konvencije kojim je imperativno propisan princip zakonitosti, dakle, opći princip koji zabranjuje izricanje teže kazne od one koja je bila na snazi u vrijeme počinjenja krivičnog djela. S tim u vezi je data detaljna analiza odredaba čl. 3, 4. i 4.a) KZBiH, te člana 7. st. 1. i 2. Evropske konvencije, pri čemu je Sud BiH imao u vidu stav 2. člana 7. Evropske konvencije kojim je propisan izuzetak u odnosu na stav 1. istog člana na način da „ovaj član ne utječe na suđenje ili kažnjavanje bilo kojeg lica koje je krivo za činjenje ili nečinjenje, ako je to djelo u vrijeme izvršenja predstavljalo krivično djelo prema općim načelima kod civiliziranih naroda“. Sud BiH je na temelju iznesenog zaključio da zločini protiv čovječnosti čine imperativni princip međunarodnog prava i da je, stoga, nesporno da su 1992. godine bili sastavni dio međunarodnog prava, te da njegova zakonska formalizacija u okviru domaćeg zakonodavstva kroz KZBiH (član 4.a) i primjena navedenog zakona u okolnostima konkretnog slučaja ne predstavlja kršenje prava zagarantiranih Evropskom konvencijom. Dakle, iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da krivično djelo ratni zločin protiv čovječnosti predstavlja inkriminaciju koja uključuje kršenje pravila međunarodnog prava za šta su data detaljna i jasna obrazloženja, koja u konačnici u cijelosti korespondiraju s praksom Evropskog suda i Ustavnog suda iz predmeta koja su pokretala identično pravno pitanje. Stoga, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne vidi razlog da u predmetnom slučaju izrazi drugačiji stav, pa, shodno navedenom, Ustavni sud smatra da je primjena materijalnog prava, konkretno KZBiH, u odnosu na krivično djelo zločini protiv čovječnosti bila u skladu s garancijama koje pruža član 7. Evropske konvencije.
26. U prilog navedenom Ustavni sud ukazuje da je i Evropski sud 18. jula 2013. godine donio presudu u predmetu Maktouf i Damjanović u kojoj je, između ostalog, konstatirao (tačka 55) : „Neki zločini, konkretno zločini protiv čovječnosti, u domaći zakon su uvedeni tek 2003. godine. Sud BiH i entitetski sudovi, stoga, nemaju nikakve druge mogućnosti nego da primjenjuju [KZBiH] iz 2003. godine u takvim predmetima.“ U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u predmetu Boban Šimšić protiv Bosne i Hercegovine razmatrao aplikaciju aplikanta koji je 2007. godine osuđen za progon kao zločin protiv čovječnosti u odnosu na djela počinjena 1992. godine. U navedenoj odluci Evropski sud je ukazao (tačka 23): „(...) Kako ova djela nisu predstavljala zločin protiv čovječnosti prema domaćem pravu sve do stupanja na snagu Krivičnog zakona iz 2003, evidentno je iz dokumenata navedenih u tač. 8-13. [Povelja međunarodnog vojnog suda (1945), Rezolucija 95 (I) Generalne skupštine Ujedinjenih naroda o afirmaciji principa međunarodnog prava priznatih u Povelji Nirnberškog suda (1946), Principi međunarodnog prava priznati u Povelji i presudi Nirnberškog suda (1950), Nirnberški principi koje je usvojila Komisija za međunarodno pravo (1950), Konvencija o nezastarijevanju ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti (1968), Statut Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju - ICTY (1993), Rimski statut Međunarodnog krivičnog suda od 17. jula 1998. godine] da su ova djela, u vrijeme kada su počinjena, predstavljala zločin protiv čovječnosti prema međunarodnom pravu. U tom smislu, primjećuje se da su u ovom slučaju ispunjeni svi sastavni elementi zločina protiv čovječnosti: pobijana djela su izvršena u kontekstu šireg i sistematičnog napada usmjerenog protiv civilnog stanovništva i aplikant je bio svjestan ovih napada (suprotno slučaju Korbely, već citiran, §§ 83- 85).“ Najzad, Evropski sud je zaključio (tačka 25): „(...) da su djela aplikanta, u vrijeme kada su izvršena, predstavljala krivično djelo definirano s dovoljno dostupnosti i predvidivosti prema međunarodnom pravu.“
27. U tom kontekstu Ustavni sud podsjeća da je u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja u vezi sa krivičnim djelom zločin protiv čovječnosti u kontekstu primjene člana 172. KZBiH iz 2003. godine na radnje koje su počinjene prije stupanja na snagu navedenog zakona u svojoj praksi bio dosljedan, te da je i nakon donošenja odluke Evropskog suda u predmetu Šimšić slijedio citirani stav Evropskog suda (vidi odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 3620/07 od 14. aprila 2010. godine, AP 2751/09 od 10. oktobra 2012. godine, te AP 2874/13 od 8. decembra 2015. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
28. Stoga, imajući u vidu sve navedeno, prema mišljenju Ustavnog suda, ne postoji realna mogućnost da je retroaktivna primjena KZBiH iz 2003. godine bila na apelantovu štetu u pogledu izricanja kazne, pa se ne može reći ni da apelantu nije osigurana djelotvorna zaštita od nametanja više kazne, zbog čega Ustavni sud zaključuje da u apelantovom slučaju nema povrede člana 7. Evropske konvencije.
Ostali navodi
29. Apelant je, kako proizlazi iz navoda apelacije, ukazao da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S tim u vezi, imajući u vidu zaključak u vezi sa članom 7. Evropske konvencije, te da apelant navode o povredi ovog prava, također, temelji na navodima o retroaktivnoj primjeni KZBiH, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema potrebe da posebno analizira pravo na pravično suđenje, te zaključuje da su apelantovi navodi o povredi ovog prava, također, neosnovani zbog istih razloga kao i u vezi sa članom 7. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
30. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje garancija ustanovljenih članom 7. Evropske konvencije kada su osuda i kazna zasnovane na krivičnom zakonu koji je stupio na snagu nakon izvršenja krivičnog djela, ali je krivično djelo kao takvo bilo propisano međunarodnim pravom koje je bilo na snazi u vrijeme kada je počinjeno krivično djelo iako, kao takvo, u to vrijeme nije bilo prepoznato važećim domaćim zakonom.
31. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, tj. retroaktivnu primjenu KZBiH, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
32. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke.
33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman