Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4119/13 (J. G.)
Odluka donesena 10. 10. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravo na odbranu
- Ratni zločin
- Minimalna prava optuženog -obavještenje o prirodi i vrsti optužbe
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
- Minimalna prava optuženog - pravo na advokata kojeg sam izabere
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Ispravka krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na bosanskom jeziku, koji je proglasio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu odlukom br. 101/03 od 24. januara 2003. godine, objavljenog u "Službenom glasniku BiH", broj 3/03
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-4119/13
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 10. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4119/13, rješavajući apelaciju Jaska Gazdića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Jaska Gazdića podnesena protiv Presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 005718 13 Krž 6 od 17. juna 2013. godine i S1 1 K 005718 11 Kri od 9. novembra 2012. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Jasko Gazdić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Velimir Marić, advokat iz Mostara, podnio je 1. oktobra 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 005718 13 Krž 6 od 17. juna 2013. godine i S1 1 K 005718 11 Kri od 9. novembra 2012. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 23. juna 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Sud BiH je odgovor dostavio 1. jula 2016. godine, a Tužilaštvo BiH 30. juna 2016. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Sud BiH je Presudom broj S1 1 K 005718 11 Kri od 9. novembra 2012. godine apelanta proglasio krivim da je radnjama bliže opisanim u izreci presude, u vremenskom periodu od početka aprila 1992. godine pa do kraja marta 1993. godine, u okviru širokog i sistematičnog napada vojnih, paravojnih i policijskih snaga „tzv. Srpske republike BiH a potom Republike Srpske“ usmjerenog protiv civilnog bošnjačkog stanovništva općine Foča, znajući za takav napad i da njegove radnje čine dio tog napada, kao pripadnik tih snaga, počinio nad civilnim osobama ženskog pola, upotrebom sile i prijetnje, silovanje, putem fizičkog i psihičkog zlostavljanja pomagao drugima da nad osobama ženskog pola vrše silovanje, te u namjeri nanošenja ozbiljnih fizičkih i psihičkih povreda vršio druga nečovječna djela prema civilnim osobama, čime je počinio krivično djelo zločin protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) iz tačke g) u odnosu na označene dijelove osuđujućeg dijela presude, iz tačke k) u odnosu na označene dijelove osuđujućeg dijela presude, iz tačke g) u vezi sa članom 31. KZBiH u odnosu na označeni dio osuđujuće presude, a sve u vezi sa članom 180. stav 1. KZBiH, te mu izrekao kaznu zatvora u trajanju od 17 godina.
6. Istom presudom apelant je oslobođen optužbi da je radnjama bliže opisanim u izreci presude počinio krivično djelo zločin protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tač. g) i k), te iz tačke g) u vezi sa članom 31. KZBiH, a sve u vezi sa članom 180. stav 1. KZBiH.
7. Iz obrazloženja presude proizlazi da je optužnica sadržavala sedam tačaka, te da su tač. 3. i 7. odvojene u po dvije odvojene tačke s obzirom na činjenicu da se radilo o zasebnim, i prostorno i vremenski, različitim činjeničnim događajima, te imajući u vidu da se u okviru svakog djela mogu jasno definirati njegovi bitni elementi, a što je za apelanta i povoljnije imajući u vidu da je u odnosu na određene dijelove oslobođen optužbi u smislu da su činjenične okolnosti res judicata. Nadalje, ukazano je da je, s obzirom na rezultat provedenih dokaza, preciziran činjenični opis u svim tačkama osuđujućeg dijela presude, te da je pri tome očuvan objektivni identitet optužbe.
8. Nadalje, u obrazloženju presude detaljno su interpretirane činjenice utvrđene u presudama MKSJ u predmetu Kunarac i dr., te predmetu Krnojelac koje su prihvaćene kao dokazane u skladu sa članom 4. Zakona o ustupanju predmeta od strane MKSJ u postupcima pred sudovima BiH.
9. Nadalje, iz obrazloženja presude proizlazi da je odbijen apelantov prijedlog da se u svojstvu svjedoka saslušaju novinarka Dž. K. D., te S. R. i N. S. jer je zaključeno da njihovo saslušanje nije relevantno i da bi samo doprinijelo odugovlačenju krivičnog postupka.
10. Nadalje, iz obrazloženja presude proizlazi da se u pogledu primjene materijalnog zakona i pravne kvalifikacije djela, Sud rukovodio čl. 3, 4. i 4a. KZBiH, a na osnovu čega je zaključeno da je u konkretnom slučaju primjenjiv KZBiH, te da se u radnjama koje su apelantu stavljene na teret stječu obilježja krivičnog djela zločin protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tač. g) i k) navedenog zakona. U prilog ovom zaključku u obrazloženju je data iscrpna elaboracija o načelima zakonitosti i vremenskog važenja krivičnog zakona, ukazano na član 7. stav 1. Evropske konvencije koji, propisujući zabranu izricanja teže kazne, ne utvrđuje obaveznu primjenu (naj)blažeg zakona (ako je zakon više puta mijenjan) za učinioca u odnosu na kaznu koja se primjenjivala u vrijeme izvršenja krivičnog djela, te stav 2. istog člana koji utvrđuje izuzetke u odnosu na pravilo sadržano u stavu 1, te praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u vezi s tim. Nadalje, ukazano je na običajni status kažnjivosti zločina protiv čovječnosti i pripisivanje individualne odgovornosti za njegovo počinjenje u relevantnom periodu i s tim u vezi na relevantne međunarodne dokumente koji to potvrđuju, te najzad, na odredbe relevantnog domaćeg prava.
11. Razmotrivši širi kontekst stanja na području općine Foča u periodu obuhvaćenom optužnicom, imajući u vidu brojne utvrđene činjenice u postupcima pred MKSJ na koje je opširno ukazano, a o kojim su svjedočili i svi saslušani svjedoci, svjedokinje: „A“, „B“, „C“, „D“, „E“, „K“, „F“, čiji su iskazi detaljno interpretirani, Sud je zaključio da je napad na općinu Foča bio široko rasprostranjen, da je isključena svaka mogućnost da je do napada na civilno stanovništvo došlo nasumice, a što mu daje karakter sistematičnosti. Na osnovu detaljno obrazloženih činjenica u vezi s postojanjem i karakterom napada, te pozivajući se, u vezi sa statusom osoba prema kojima su počinjene radnje, na član 3. Ženevske konvencije o zaštiti civilnih osoba zaključeno je da su u konkretnom slučaju sve oštećene iz ovog predmeta civili. Slijedom navedenog zaključeno je da je cilj napada, koji je bio širok i sistematičan, bilo civilno muslimansko stanovništvo općine Foča. Nadalje, na osnovu iskaza pojedinih svjedoka koji su govorili da je apelant pripadao formacijama koje su odgovorne za mnogobrojna zlodjela u Foči, iskaza svjedoka odbrane M. N., imajući u vidu masovnost napada, te sveobuhvatno djelovanje srpskih snaga prema civilnom bošnjačkom stanovništvu, Sud je zaključio da je apelant kao osoba koja je u relevantnom periodu boravila u Foči, a posebno kao sastavni dio vojske koja je vršila napad, u potpunosti bio upućen u svakodnevna dešavanja na području ove općine. Slijedom navedenog nedvosmisleno je zaključeno da je apelant znao za postojanje niza rasprostranjenih i sistematskih zločina usmjerenih protiv civilnog bošnjačkog stanovništva općine Foča, te da nema sumnje da je znao i htio da i njegova djela (silovanja i druga nečovječna djela) budu dijelom napada i doprinesu takvom napadu protiv civilnog stanovništva.
12. Nadalje, na osnovu provedenih dokaza, prije svega iskaza oštećenih, koji su cijenjeni s posebnom pažnjom s obzirom da su one bile jedine koje su mogle posvjedočiti o činu silovanja, te u vezi s tim apelantovih prigovora i tvrdnji kojima je nastojao dovesti u sumnju njihov kredibilitet kao svjedoka i tačnost ukazivanjem na nepodudarnosti u ranije datim izjavama, intervjuima i izjavama datim na glavnom pretresu, te cijeneći ih u vezi s drugim provedenim dokazima, kao i iskazom samog apelanta, zaključeno je da je van svake razumne sumnje utvrđeno da je apelant preduzetim radnjama i na opisani način prema oštećenoj „A“, oštećenoj „C“ i oštećenoj „F“ počinio krivično djelo zločin protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka g) KZBiH.
13. Nadalje, na osnovu provedenih dokaza, iskaza oštećene „E“, te apelantovog iskaza koji su detaljno interpretirani u obrazloženju presude, te koji su cijenjeni i u vezi sa iskazom svjedoka M. N., zaključeno je da je apelant preduzeo radnje kojim je omogućio drugoj osobi da izvrši silovanje oštećene „E“ na način da je uz prijetnje i upotrebu sile oštećenu „E“ odveo u stan druge muške osobe, gdje ju je ostavio svjestan da će tamo biti silovana. Slijedom navedenog zaključeno je da apelantove radnje predstavljaju čin pomaganja u realizaciji samog silovanja, pa da je apelant na taj način počinio krivično djelo zločin protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka g) u vezi sa članom
31. KZBiH.
14. Nadalje, na osnovu iskaza svjedokinje „K“, te apelantovog iskaza, koji su detaljno interpretirani u obrazloženju presude, utvrđeno je i da je apelant izvršio i druga nečovječna djela prema oštećenoj F. H. tako što je došao u označeni stan u kojem su bile smještene žene i djeca izbjegli iz označenog mjesta, da ih je vrijeđao i psovao, te da je oštećenu F. H. udario pištoljem prijetivši joj da će, ako progovori ijednu riječ, kupiti mozak po sobi. Prema ocjeni Suda, u apelantovim radnjama stekla su se obilježja krivičnog djela zločin protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka k) KZBiH.
15. Sud BiH je Presudom broj S1 1 K 005718 13 Krž 6 od 17. juna 2013. godine odbio kao neosnovane apelantovu i žalbu Tužilaštva BiH i potvrdio prvostepenu presudu.
16. Iz obrazloženja presude proizlazi da su neosnovanim ocjenjeni apelantovi žalbeni prigovori da mu je povrijeđeno pravo na odbranu. S tim u vezi je najprije ukazano da apelant u toku prvostepenog postupka nije tražio razrješenje branioca po službenoj dužnosti u smislu člana 49. stav
4. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH) iz razloga što je neodgovorno vršio svoju dužnost, niti je njegovo ponašanje pred sudom upućivalo na to. Nadalje, ukazano je da je apelant razrješenje branioca zatražio tek nakon donošenja prvostepene presude, da apelanta ni branilac, kao ni Sud nisu sprečavali da aktivno učestvuje u postupku i ispituje kako svoje tako i svjedoke optužbe. Najzad, apelantove nedokazane tvrdnje da je branilac tražio novac od apelantove rodbine, da je na glavnom pretresu otkrio ime osobe koje mu je apelant povjerio, prema ocjeni Suda BiH, dovode u pitanje moralni integritet branioca i mogu predstavljati povredu dužnosti i ugleda advokata, ali ne i a priori dovesti do štete po apelantove interese. Pravilnim je ocijenjen i zaključak prvostepenog suda da odbije apelantov prijedlog za saslušanje N. S. i R. S. jer se ne radi o svjedocima očevicima, što je i sam apelant potvrdio, već o osobama koje su trebale svjedočiti o općem kontekstu dešavanja, o čemu su već svjedočili brojni drugi svjedoci, te u vezi s čim su prihvaćene kao utvrđene činjenice pred MKSJ.
17. Neosnovanim su ocijenjene apelantove tvrdnje da je prekoračena optužnica. U vezi s tim je ukazano da je prvostepeno vijeće u presudi obuhvatilo isti kriminalni događaj, mijenjajući samo okolnosti koje su proizašle iz glavnog pretresa koje se tiču bližeg opisa konkretnog događaja i koje su povoljnije za apelanta, odnosno opisa djela, te najzad da je pravilno razdvojilo zasebne događaje koji su imali sve bitne elemente pojedinačnih djela.
18. Neosnovanim su ocjenjeni i apelantovi navodi da je izreka prvostepene presude protivrječna razlozima presude. S tim u vezi je ukazano da napad u kontekstu zločina protiv čovječnosti obuhvaća i situacije zlostavljanja osoba koje ne učestvuju u sukobu, što su i okolnosti konkretnog slučaja, pa da u tom smislu činjenica da je oružani sukob na području općine Foča okončan po isteku deset dana od njegovog otpočinjanja ne može biti od značaja za zaključak o postojanju širokog i rasprostranjenog napada.
19. Nadalje, iz obrazloženja presude proizlazi da su u prvostepenoj presudi dati valjani razlozi i obrazloženja u vezi s postojanjem širokog i sistematskog napada, kao i postojanjem nexusa, tj. apelantovog znanja za napad i svijesti da su njegove radnje dio tog napada. U vezi s tim ukazano je na provedene dokaze, prije svega iskaze saslušanih svjedokinja „A“, „B“, „C“, „D“, „E“, „F“ i „K“, te da apelant nije ponudio argumente koji bi prikazali drugačije stanje stvari. Nadalje, ukazano je da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da je apelant u relevantnom periodu bio pripadnik snaga koje su učestvovale u širokom i sistematičnom napadu, da je bio raspoređen na određene dužnosti i zadatke, da je dužio oružje, a poslije i uniformu.
20. Neosnovanim su ocijenjene apelantove tvrdnje da nije učestvovao u silovanju oštećenih „A“, „C“ i „D“. U vezi s tim ukazano je da je prvostepeni sud pravilno ocijenio iskaze oštećenih-svjedokinja „A“ i „B“, te „C“ i „D“, kao i svjedokinja „J“, „F“ i „G“, te apelantov iskaz u vezi s tim, te da je na ispravan način utvrdio da je apelant preduzeo radnje koje su mu stavljene na teret u odnosu na navedene oštećene. Također, detaljno su interpretirani apelantovi navodi kojim je nastojao dovesti u sumnju iskaze ovih svjedoka, te su u vezi s tim dati razlozi i obrazloženja zbog kojih oni nisu prihvaćeni.
21. Iz obrazloženja presude proizlazi da je pravilnim ocijenjen zaključak da je apelant preduzeo radnje prema F. H., a što je utvrđeno na osnovu iskaza svjedokinje „K“ koji je, prema ocjeni drugostepenog suda, pravilno cijenjen i kojem je prvostepeni sud pravilno poklonio vjeru. Također, ukazano je i da apelant nije ni osporavao da se sporni događaj desio.
22. Iz obrazloženja presude proizlazi i da je zaključeno da je pravilno utvrđeno činjenično stanje da je apelant preduzetim radnjama učestvovao u pomaganju izvršenja krivičnog djela silovanja u odnosu na oštećenu „E“. U vezi s tim ukazano je i da apelant tokom unakrsnog ispitivanja nije iskoristio mogućnost da razjasni eventualnu pogrešnu identifikaciju, kako je tvrdio. Neosnovanim su ocijenjeni i detaljno interpretirani apelantovi navodi kojima je nastojao dovesti u pitanje kredibilitet ove svjedokinje, te s tim u vezi ponuđeni razlozi i obrazloženja zbog čega nisu prihvaćeni.
23. Neosnovanim je ocijenjena i apelantova tvrdnja o pogrešnoj primjeni krivičnog zakona, odnosno da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti KZSFRJ, a ne KZBiH. U vezi s tim je ukazano da je krivično djelo zločin protiv čovječnosti predstavljalo krivično djelo kako sa aspekta međunarodnog običajnog prava, tako i sa aspekta načela međunarodnog prava u relevantnom periodu, kao i da su u prvostepenoj presudi o tome dati detaljni i iscrpni argumenti koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud. U vezi sa apelantovom tvrdnjom da je KZSFRJ u njegovom slučaju bio blaži zakon, a koja je također ocijenjena neosnovanom, u opširnoj elaboraciji ukazano je, pored ostalog, i na presudu Evropskog suda u predmetu Šimšić protiv BiH u kojem je zauzet stav da za krivična djela kao što je zločin protiv čovječnosti Sud BiH, kao i entitetski sudovi nemaju drugu mogućnost nego da primjenjuju KZBiH.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
24. Apelant tvrdi da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/2, člana II/3. i člana II/4. Ustava Bosne Hercegovine, te iz člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencije).
25. U opširnim apelacionim navodima apelant je osporio način na koji su redovni sudovi utvrdili da se u relevantnom periodu odvijao široki i sistematski napad usmjeren protiv civilnog bošnjačkog stanovništva s obzirom da smatra da iz provedenih dokaza proizlazi da se radilo o oružanom sukobu, te s tim u vezi kako su utvrdili i činjenicu da je bio pripadnik snaga koje su učestvovale u širokom i sistematičnom napadu jer je, kako tvrdi, u relevantnom periodu bio civilni čuvar ambulante, nosio je civilnu odjeću i nije bio naoružan. U prilog tvrdnji o postojanju oružanog sukoba apelant ističe da ima saznanja da su nadležni vojni organi FBiH nakon rata svojim aktima potvrdili status učešća u ratu u Foči za oko 1800 osoba, i to za relevantni period iz optužnice, odnosno presude, da su svi saslušani svjedoci u svojim iskazima govorili o oružanom sukobu, te da to proizlazi i iz činjenica koje je utvrdio MKSJ u predmetu Kunarac koje je Sud prihvatio kao dokazane. Također ističe da nije naveden niti jedan materijalni dokaz na osnovu kojeg bi se moglo zaključiti da je u relevantnom periodu bio pripadnik oružnih snaga, kao ni dokaz da su radnje koje mu se stavljaju na teret bile dio napada i da je on znao za napad. Nadalje, u opširnim navodima tvrdi da je povrijeđen objektivni identitet optužbe i presude u pogledu krivičnog djela, te vremena njegovog izvršenja, a što, prema njegovom mišljenju, upućuje na zaključak da je izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza.
26. Nadalje, apelant tvrdi da je neosnovano odbijen njegov prijedlog za saslušanje svjedoka S. R. i N. S. koji su u relevantnom periodu obavljali važne dužnosti u vojsci i policiji, te su mogli doprinijeti razjašnjenju njegove uloge i statusa u relevantnom periodu, mjesta njegovog stanovanja, kao i krivičnopravnog događaja koji mu je stavljen na teret. Također ukazuje da je imao izuzetno loše odnose sa braniocem po službenoj dužnosti, advokatom D. T. koji ga je zastupao tokom prvostepenog postupka. Ovu okolnost je, kako tvrdi, iskoristilo i Tužilaštvo BiH koje je prikrilo relevantne činjenice na koje je u apelaciji izričito ukazano, a koje su mu išle u prilog. Slijedom navedenog smatra da je povrijeđeno pravo na odbranu i jednakost stranaka u postupku.
27. Apelant tvrdi i da je u osporenim presudama pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Prema njegovom, opširno elaboriranom mišljenju nije mogao biti primijenjen KZBiH koji je nepovoljniji zakon, već je trebao biti primijenjen KZSFRJ. U prilog ovim tvrdnjama apelant se pozvao i na presudu Suda BiH u predmetu Kurtović.
28. Apelant tvrdi da je na osnovu iskaza saslušanih svjedoka, te provedenih materijalnih dokaza pogrešno utvrđeno činjenično stanje na kojem je zasnovan zaključak da su radnje koje mu se stavljaju na teret bile dio sistematskog napada, da se u navedenim radnjama stječu obilježja krivičnog djela koje mu se stavlja na teret. U opširnim navodima apelant je svaku od tačaka osuđujuće presude detaljno analizirao, ukazujući na razloge zbog kojih smatra da su pogrešni.
b) Odgovor na apelaciju
29. Sud BiH je u odgovoru na apelantove navode istakao da se radi o identičnim navodima koje je ovaj sud već razmotrio, pa se u odgovoru na apelacione navode poziva na razloge i obrazloženja iz osporene drugostepene presude. Ovo tim prije, kako je ukazano, što apelant u apelaciji nije iznio niti jedan novi argument ili dokaz koji bi eventualno uputio na drugačiji zaključak.
30. Tužilaštvo BiH je u odgovoru na navode iz apelacije istaklo da su osporene presude Suda BiH zasnovane na zakonu, da je na pravilan način utvrđena apelantova krivična odgovornost na osnovu ocjene svakog dokaza pojedinačno i u uzajamnoj vezi sa ostalim provedenim dokazima, te najzad da su dati jasni i argumentirani razlozi zbog kojih je zaključeno da se u apelantovim radnjama stječu obilježja krivičnog djela za koje je proglašen krivim. Tužilaštvo je zaključilo i da su u osporenim presudama dati jasni razlozi i obrazloženja zbog čega je u konkretnom slučaju primijenjen KZBiH, a ne KZSFRJ, za koji apelant neosnovano tvrdi da je u konkretnom slučaju predstavljao blaži zakon.
V.Relevantni propisi
31. Krivi ni zakon Bosne i Hercegovine č („Službene novine BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10) u relevantnom dijelu glasi: Načelo zakonitosti Član 3.
(1) Krivična djela i krivičnopravne sankcije propisuju se samo zakonom.
(2) Nikome ne može biti izrečena kazna ili druga krivičnopravna sankcija za djelo koje, prije nego što je učinjeno, nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom propisano kao krivično djelo i za koje zakonom nije bila propisana kazna.
Vremensko važenje krivičnog zakona.
Član 4.
(1) Na učinitelja krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je bio na snazi u vrijeme učinjenja krivičnog djela.
(2) Ako se poslije učinjenja krivičnog djela jednom ili više puta izmijeni zakon, primijenit će se zakon koji je blaži za učinitelja.
Suđenje ili kažnjavanje za krivična djela prema općim načelima međunarodnog prava. Član 4a) Članovi 3. i 4. ovog zakona ne sprečavaju suđenje ili kažnjavanje bilo kojeg lica za bilo koje činjenje ili nečinjenje koje je u vrijeme kada je počinjeno predstavljalo krivično djelo u skladu s općim načelima međunarodnog prava.
Pomaganje Član 31.
(1) Ko drugom s umišljajem pomogne u učinjenju krivičnog djela, kaznit će se kao da ga je sam učinio, a može se i blaže kazniti.
(2) Kao pomaganje u učinjenju krivičnog djela smatra se osobito: davanje savjeta ili uputa kako da se učini krivično djelo, stavljanje na raspolaganje učiniocu sredstava za učinjenje krivičnog djela, uklanjanje prepreka za učinjenje krivičnog djela te unaprijed obećano prikrivanje krivičnog djela, učinitelja, sredstava kojima je krivično djelo učinjeno, tragova krivičnog djela ili predmeta pribavljenih krivičnim djelom. Zločini protiv čovječnosti Član 172.
(1) Ko, kao dio širokog ili sistematičnog napada usmjerenog bilo protiv kojeg civilnog stanovništva, znajući za takav napad, učini koje od ovih djela:
(…)
g) prisiljavanje druge osobe upotrebom sile ili prijetnje direktnim napadom na njezin život ili tijelo ili na život ili tijelo njoj bliske osobe, na seksualni odnos ili s njim izjednačenu seksualnu radnju (silovanje), seksualno ropstvo, prisilnu prostituciju, prisilnu trudnoću, prisilnu sterilizaciju ili bilo koji drugi oblik teškog seksualnog nasilja;
(…)
k) druga nečovječna djela slične prirode, učinjena u namjeri nanošenja velike patnje ili ozbiljne fizičke ili psihičke povrede ili narušenja zdravlja kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora. (…) Individualna i komandna odgovornost Član 180.
(1) Osoba koja planira, naredi, učini ili podstrekava ili pomaže u planiranju, pripremanju ili učinjenju krivičnih djela iz člana 171. (Genocid), 172. (Zločini protiv čovječnosti), 173. (Ratni zločin protiv civilnog stanovništva), 174. (Ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika), 175. (Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika), 177. (Protupravno ubijanje i ranjavanje neprijatelja), 178. (Protupravno oduzimanje stvari od ubijenih i ranjenih na ratištu) i 179. (Povrede zakona ili običaja rata) ovog zakona, kriva je za to krivično djelo. Službeni položaj bilo kojeg lica, bilo da se radi o šefu države ili vlade, ili o odgovornoj službenoj osobi vlade, ne oslobađa takvu osobu krivice niti utječe na ublažavanje kazne.
(…)
32. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službene novine BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09 i 93/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 7.
Pravo na odbranu (1) Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo braniti se sam ili uz stručnu pomoć branitelja koga sam izabere.
(2) Ako osumnjičeni, odnosno optuženi sam ne uzme branitelja, postavit će mu se branitelj kad je to određeno ovim zakonom.
(3) Osumnjičenom, odnosno optuženom se mora osigurati dovoljno vremena za pripremanje odbrane.
Član 14.
Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.
(2) Sud, Tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 15.
Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 49.
Razrješenje postavljenog branitelja (…) (4) Sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje, sudija, odnosno vijeće može, na traženje osumnjičenog, odnosno optuženog ili uz njegovu saglasnost razriješiti postavljenog branitelja koji neodgovorno vrši svoju dužnost. Umjesto razriješenog branitelja postavit će se drugi branitelj. O razrješenju branitelja odmah će se obavijestiti advokatska komora čiji je član.
Član 264.
Posebna pravila o dokazima u slučajevima seksualnih delikata (...)
(4) Prije prihvatanja dokaza u skladu s ovim članom, obavit će se odgovarajuće saslušanje, s koga je isključena javnost.
(...)
Član 280.
Vezanost presude za optužbu (1) Presuda se može odnositi samo na osobu koja je optužena i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici.
(2) Sud nije vezan za prijedloge tužioca u pogledu pravne ocjene djela.
Član 290.
Sadržaj presude (…) (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.
(…) VI.Dopustivost
33. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
34. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
35. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 1 K 005718 13 Krž 6 od 17. juna 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 9. septembra 2013. godine, a apelacija je podnesena 1. oktobra 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
36. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
37. Apelant tvrdi da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/2, člana II/3. i člana II/4. Ustava Bosne Hercegovine, te iz člana 6. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
38. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
39. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […] […]
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
a) da bez odgađanja, podrobno i na jeziku koji razumije bude podrobno obaviješten o prirodi i razlozima optužbe protiv njega;
[…]
c) da se brani lično ili posredstvom branioca po vlastitom izboru ili da, ako nema dovoljno sredstava da plati pravnu pomoć, besplatno dobije branioca kada to zahtijevaju interesi pravde;
d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega;
[…]
40. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim za krivično djelo propisano zakonom, te je osuđen na kaznu zatvora. Dakle, u postupku je utvrđivana osnovanost krivične optužbe protiv apelanta, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
41. U opširnim apelacionim navodima apelant, u suštini, tvrdi da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava, proizvoljne ocjene dokaza, povrede načela jednakosti oružja i u vezi s tim prava na odbranu, povrede objektivnog identiteta presude i optužbe.
42. Ustavni sud podsjeća da, kada je u pitanju krivični postupak, opća garancija pravičnog suđenja iz stava 1. člana 6. Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju specifične garancije utvrđene st. 2. i 3. člana 6. (vidi Evropski sud, Artico protiv Italije, A 37 [1980]). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih st. 2. i 3. člana 6, on može biti razmatran ili u okviru tih garancija (vidi Evropski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978); 2 EHRR 149) ili u vezi sa stavom 1. člana 6. (vidi Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III; 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni postupak, bio nepravičan navodi se ispituju u smislu stava 1. člana 6. (vidi Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992), 15 EHRR 417, st. 33-34).
43. U konkretnom slučaju, apelant pokreće pitanja u vezi s garancijama ustanovljenim članom 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije koje se, u suštini, odnose na tvrdnju da postupak kao cjelina nije bio pravičan, pa će Ustavni sud u tom smislu i ispitati njegove navode.
44. Apelant tvrdi da je povrijeđeno načelo jednakosti oružja, a što dovodi u vezu i s povredom prava na odbranu. Naime, prema njegovim tvrdnjama, tokom prvostepenog postupaka imao je izuzetno loše odnose s braniocem po službenoj dužnosti, a tu činjenicu je iskoristilo Tužilaštvo koje je i inače prikrivalo činjenice i dokaze koji su mu išli u prilog. Također, u vezi s načelom jednakosti oružja i pravom na obranu apelant ukazuje da je odbijen njegov prijedlog za saslušanje svjedoka Dž. K. D., te S. R. i N. S. koji su mogli rasvijetliti okolnosti od značaja za utvrđivanje njegove uloge i statusa u relevantnom periodu, kao i samih krivičnopravnih događaja koji mu se stavljaju na teret.
45. Ustavni sud podsjeća da, prema stavu Evropskog suda, načelo jednakosti oružja zahtijeva da svakoj strani bude data razumna mogućnost da predstavi svoj slučaj pod uvjetima koji ga ne stavljaju u značajno nepovoljniji položaj u odnosu na suprotnu stranu (vidi Evropski sud, pored ostalih, G.B. protiv Francuske, aplikacija broj 44069/98, stav 58, ECHR 2001-X). Zatim, načelo jednakosti oružja je samo jedna karakteristika prava na pravično suđenje kao šireg koncepta koje također uključuje i fundamentalno pravo da krivični postupak treba biti adversarni. Pravo na adversarni postupak u krivičnom postupku znači da i tužiocu i optuženom mora biti data mogućnost da se upoznaju i da komentiraju zapažanja i dokaze suprotne strane (vidi Evropski sud, Brandstetter protiv Austrije, presuda od 28. augusta 1991. godine, st. 66. i 67, Serija A, broj 211). Zatim, član 6. stav 1. zahtijeva od tužioca da otkrije sve materijalne dokaze koje posjeduje u korist ili protiv optuženog (vidi, mutatis mutandis, Rowe i Davis, presuda od 16. februara 2000. godine, stav 60). Također, na domaćim sudovima je da ocijene da li je neophodno ili preporučljivo da saslušaju svjedoka jer član 6. ne garantira optuženom neograničeno pravo da se osigura pojavljivanje svjedoka na sudu (vidi Evropski sud, S. N. protiv Švedske, presuda od 2. jula 2002. godine, stav 44.) Najzad, pravo optuženog da unakrsno ispituje svjedoka protiv njega je ključni element prava sadržanog u članu 6. stav 3. d. Evropske konvencije i prava na adversarni postupak u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
46. U konkretnom slučaju apelant nije posebno obrazlagao koji su dokazi i činjenice koje bi mu išle u prilog bili poznati Tužilaštvu BiH, a ono ih je, kako tvrdi, prikrilo. U apelaciji se, u vezi s tim, iznosi jedino tvrdnja koja nije potkrijepljena niti jednim dokazom da su nadležni organi u Federaciji BiH potvrdili status učešća u ratu na području općine Foča u relevantnom periodu za 1800 osoba. Nadalje, apelant tvrdi da je imao loše odnose s braniocem po službenoj dužnosti tokom prvostepenog postupka, da je to iskoristilo Tužilaštvo BiH, te da je to imalo učinak na ostvarivanje prava na odbranu. S tim u vezi Ustavni sud zapaža da je u obrazloženju osporene drugostepene presude ukazano da apelant nije, u skladu sa zakonskom mogućnošću koju je imao, tražio razrješenje branioca po službenoj dužnosti tokom prvostepenog postupka, već da je to učinio tek nakon donošenja prvostepene presude, kao i da je takvom njegovom zahtjevu i udovoljeno. Naime, prema onome što je predočeno Ustavnom sudu i prema apelantovim navodima apelanta je u prvostepenom postupku zastupao advokat D. T., a žalbu na prvostepenu presudu je izjavio i u postupku po žalbi apelanta je zastupao advokat Velimir Marić. Nadalje, iz obrazloženja drugostepene presude proizlazi da je na osnovu transkripta s ročišta za glavni pretres utvrđeno da je apelant tokom cijelog prvostepenog postupka aktivno učestvovao u postupku, ispitujući pozvane svjedoke, iznoseći prijedloge i stavove i u vezi s dokazima i prijedlozima Tužilaštva BiH, te da ga u tome nije ometao ili sprečavao ni branilac po službenoj dužnosti, kao ni Sud. Slijedom navedenog, a suprotno apelantovim tvrdnjama, ne može se zaključiti da mu je bilo uskraćeno pravo na odbranu. Ovo tim prije što, kako je ukazano u obrazloženju osporene drugostepene presude, ponašanje branioca po službenoj dužnosti u prvostepenom postupku nije upućivalo na zaključak da on neodgovorno vrši svoju dužnost, te da je prvostepenom presudom apelant i oslobođen za jedan dio optužbi. Najzad, u vezi sa apelantovom tvrdnjom da je neosnovano odbijen njegov prijedlog da se u svojstvu svjedoka saslušaju Dž. K. D., te S. R. i N. S. Ustavni sud zapaža da je u obrazloženju osporene prvostepene presude zaključeno da njihovo saslušanje nije relevantno i da bi samo doprinijelo odugovlačenju krivičnog postupka, odnosno da je u obrazloženju drugostepene presude ukazano se ne radi o svjedocima očevicima, što je i sam apelant potvrdio, već o osobama koje su trebale svjedočiti o općem kontekstu dešavanja o čemu su već svjedočili brojni drugi svjedoci, te u vezi s čim su prihvaćene kao utvrđene činjenice pred MKSJ. Apelant ove zaključke iz osporenih presuda u apelaciji nije doveo u pitanje.
47. Stoga, kada se okolnosti konkretnog slučaja dovedu u vezu s naprijed navedenim načelima Evropskog suda, proizlazi da su apelantove tvrdnje o povredi načela jednakosti oružja i s tim u vezi postupanja Tužilaštva i ostvarivanja prava na odbranu neosnovane. Ustavni sud zaključuje da nisu povrijeđene garancije iz člana 6. stav 1. i stav 3. tač. c) i d) Evropske konvencije.
48. Nadalje apelant tvrdi i da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo, te u vezi s tim da je pogrešna ocjena provedenih dokaza i da je povrijeđen identitet optužbe i presude.
49. U vezi sa ovim dijelom navoda, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
50. Također, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
51. U vezi sa apelantovim tvrdnjama koje se tiču pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na postojanje širokog i sistematskog napada vojnih i paravojnih formacija „tzv. Srpske republike BiH a potom Republike Srpske“ protiv civilnog bošnjačkog stanovništva u periodu od početka aprila 1992. godine do kraja marta 1993. godine, apelanta kao pripadnika navedenih snaga, njegovog znanja za takav napad i volje da radnje koje su mu stavljene na teret budu dio tog napada, Ustavni sud zapaža da iz osporene prvostepene presude proizlazi da je ovakav zaključak zasnovan na činjenicama iz predmeta Kunarac i Krnojelac koje su prihvaćene kao utvrđene, iskazima svjedoka koji su saslušani na glavnom pretresu i koji su u presudi detaljno interpretirani, a koji su cijenjeni pojedinačno i u uzajamnoj vezi. Nadalje, u obrazloženju osporene prvostepene presude dati su iscrpni razlozi i obrazloženja, zbog čega su ovi iskazi prihvaćeni. Također, u obrazloženju osporene drugostepene presude, a u vezi sa apelantovim tvrdnjama koje ponavlja i u apelaciji da se nije radilo o sistematskom i široko rasprostranjenom napadu, već oružanom sukobu koji je trajao svega desetak dana, ukazano je da napad u kontekstu zločina protiv čovječnosti obuhvaća i situacije zlostavljanja osoba koje ne učestvuju u sukobu, a što su i okolnosti konkretnog slučaja, pa da činjenica da je oružani sukob na području općine Foča okončan nakon deset dana ne može biti od značaja za zaključak da se radi o širokom i sistematskom napadu. Nadalje, u vezi s konkretnim radnjama koje su apelantu stavljene na teret, a u vezi s kojima je zaključeno da se u njima stječu obilježja krivičnog djela za koje je i proglašen krivim, Ustavni sud zapaža da je zaključak prvostepenog suda u ovom dijelu pretežno zasnovan na iskazima saslušanih svjedoka oštećenih, iskazima samog apelanta, iskazu svjedoka odbrane M. N., nalazu i mišljenju vještaka, te iskazima saslušanih svjedoka koji su prisustvovali onome što je prethodilo spornim radnjama ili su posredno imali saznanja o njima. Iz obrazloženja osporene prvostepene presude proizlazi da su s posebnom pažnjom cijenjeni iskazi oštećenih, saslušanih u svojstvu svjedoka, detaljno su interpretirani apelantovi prigovori u vezi s tim i nastojanje da se dovede u pitanje njihov kredibilitet i istinitost, te dati razlozi i obrazloženja zbog čega apelantove tvrdnje nisu prihvaćene, odnosno zbog čega je iskazima ovih svjedoka poklonjena vjera.
52. Stoga, kada se okolnosti konkretnog slučaja dovedu u vezu s naprijed navedenim stavovima Evropskog suda i Ustavnog suda, Ustavni sud nije mogao prihvatiti kao osnovane apelantove tvrdnje da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, te da je u vezi s tim ocjena dokaza bila proizvoljna, pa da mu je zbog toga povrijeđeno pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
53. Apelant tvrdi da je povrijeđen identitet između presude i optužbe. S tim u vezi Ustavni sud zapaža da u skladu sa članom 6. stav 3. tačka a) Evropske konvencije, svaka osoba optužena za krivično djelo ima pravo da odmah bude obaviještena na jeziku koji razumije o prirodi i osnovama optužbi protiv nje. Optužnica ima krucijalnu ulogu u krivičnom postupku i zbog toga se mora pokloniti posebna pažnja obavještavanju osobe u pitanju o optužbama za koje se tereti.
54. U konkretnom slučaju apelant ne tvrdi da nije imao dovoljno vremena da se upozna sa optužbama koje mu se stavljaju na teret. Nadalje, a kako proizlazi iz osporenih presuda u konkretnom slučaju, Tužilaštvo BiH nije mijenjalo optužbu, već je prvostepeni sud, na osnovu raspravljanja i provedenih dokaza na glavnom pretresu, tj. na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja izmijenilo okolnosti koje su proistekle iz raspravljanja, a koje su se ticale bližeg opisa konkretnih događaja, i što je bilo povoljnije za apelanta, te je razdvojio zasebne događaje koji su imali bitne elemente pojedinačnih djela. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da apelant ne tvrdi da osporenim presudama nije obuhvaćen isti krivičnopravni događaj koji mu je optužnicom i stavljen na teret. Stoga, Ustavni sud nije mogao prihvatiti kao osnovane ni apelantove navode u ovom dijelu. Ustavni sud zaključuje da nisu povrijeđene garancije iz člana 6. stav 3. tačka a) Evropske konvencije.
55. Najzad, apelant tvrdi i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. U suštini se navodi u ovom dijelu svode na tvrdnju da je trebao biti primijenjen KZSFRJ kao zakon koji je važio u vrijeme izvršenja radnji koje su mu stavljene na teret, te kao blaži zakon, a ne KZBiH. U prilog ovim tvrdnjama apelant se pozvao i na presudu Suda BiH u predmetu Kurtović.
56. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u predmetu Boban Šimšić protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Odluka o dopustivosti od 10. aprila 2012. godine) razmatrao aplikaciju aplikanta koji je 2007. godine osuđen za progon kao zločin protiv čovječnosti u odnosu na djela počinjena 1992. godine. U navedenoj odluci Evropski sud je ukazao (tačka 23): „(...) Kako ova djela nisu predstavljala zločin protiv čovječnosti prema domaćem pravu sve do stupanja na snagu Kaznenog zakona iz 2003, evidentno je iz dokumenata navedenih gore u tačkama 8-13. (Povelja međunarodnog vojnog suda (1945), Rezolucija 95 (I) Generalne skupštine Ujedinjenih nacija o afirmaciji principa međunarodnog prava priznatih u Povelji Nirnberškog suda (1946); Principi međunarodnog prava priznati u Povelji i presudi Nirnberškog suda (1950); Nirnberški principi koje je usvojila Komisija za međunarodno pravo (1950); Konvencija o nezastarijevanju ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti (1968); Statut Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju - ICTY (1993); Rimski Statut Međunarodnog kaznenog suda od 17. jula 1998. godine), da su ova djela, u vrijeme kada su počinjena, predstavljala zločin protiv čovječnosti prema međunarodnom pravu. U tom smislu, primjećuje se da su u ovom slučaju ispunjeni svi sastavni elementi zločina protiv čovječnosti: pobijana djela su izvršena u kontekstu šireg i sistematičnog napada usmjerenog protiv civilnog stanovništva i aplikant je bio svjestan ovih napada (suprotno slučaju Korbely, gore citiran, §§ 83-85).“ Najzad, Evropski sud je zaključio (tačka 25): „(...) da su djela aplikanta, u vrijeme kada su izvršena, predstavljala kazneno djelo definirano s dovoljno dostupnosti i predvidivosti prema međunarodnom pravu“.
57. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća i da je Evropski sud u predmetu Maktouf i Damjanović (vidi Evropski sud, Maktouf i Damjanović, presuda od 18. jula 2013. godine, podsjećajući na stav zauzet u predmetu Šimšić, istakao (tačka 55): „(...) Neki zločini, konkretno zločini protiv čovječnosti, su u domaći zakon uvedeni 2003. godine. Sud BiH i entitetski sudovi stoga nemaju nikakve druge mogućnosti nego da primjenjuju Krivični zakon iz 2003. godine u takvim predmetima (vidi međunarodne materijale koji se citiraju u tačkama 31. i 32. u gornjem tekstu)... Sud je smatrao irelevantnom činjenicu da zločini protiv čovječnosti nisu predstavljali krivično djelo prema domaćem zakonu tokom rata 1992-95. s obzirom da su ta djela u to vrijeme predstavljala krivično djelo prema međunarodnom pravu.“
58. Ustavni sud je u svojoj dosadašnjoj praksi slijedio naprijed citirani stav Evropskog suda u predmetu Šimšić u situacijama kada je apelacijama bilo pokrenuto pitanje primjene KZBiH iz 2003. godine u pogledu krivičnog djela zločin protiv čovječnosti iz člana 172. KZBiH koje je počinjeno prije stupanja na snagu navedenog zakona (vidi, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1232/09 od 10. oktobra 2012. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
59. Ustavni sud smatra da su u okolnostima konkretnog slučaja u potpunosti primjenjivi razlozi iz odluke Evropskog suda u predmetu Šimšić. Naime, u konkretnom slučaju apelant je proglašen krivim za krivično djelo zločin protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tač. g) i k) KZBiH koje je počinio kao dio širokog i sistematičnog napada protiv civilnog stanovništva, svjestan tog napada i svjestan da njegove radnje čine njegov dio. Radnje izvršenja krivičnog djela apelant je preduzeo 1992. godine, tj. u vrijeme kada domaćim zakonom nije bilo propisano krivično djelo ratni zločin protiv čovječnosti, ali su predstavljale zločin protiv čovječnosti po međunarodnom pravu koje je važilo u vrijeme njihovog izvršenja. Ustavni sud zapaža da su u vezi s tim u obrazloženjima osporenih presuda detaljno elaborirani međunarodni dokumenti, odredbe domaćeg zakona, te najzad, da je ukazano i na naprijed navedeni stav iz predmeta Šimšić. Stoga, Ustavni sud nije mogao prihvatiti osnovanim apelantove tvrdnje da je u osporenim presudama pogrešno primijenjeno materijalno pravo, konkretno KZBiH.
60. Najzad, apelant se u ovom dijelu pozvao i na presudu Suda BiH u predmetu Kurtović. Ustavni sud podsjeća da se u citiranoj presudi radilo o krivičnom djelu koje je i u vrijeme počinjenja kao takvo bilo propisano u KZSFRJ koji je u tom periodu primjenjivan kao relevantni zakon, a što nije slučaj i s krivičnim djelom za koje je apelant proglašen krivim.
61. Ustavni sud zaključuje, suprotno apelantovim tvrdnjama, da primjena materijalnog prava nije bila proizvoljna i da nisu povrijeđene garancije iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
62. Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da postupak kao cjelina nije bio pravičan jer su dovedene u pitanje garancije u pogledu jednakosti stranaka, prava na odbranu, te kada obrazloženja osporenih presuda sadrže detaljne razloge i obrazloženja kako u pogledu utvrđenja odlučnih činjenica tako i ocjene provedenih dokaza na kojima su odluke zasnovane, a na utvrđeno činjenično stanje je primijenjeno relevantno pravo na način koji ne ostavlja utisak proizvoljne i pogrešne primjene.
63. Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i stav 3. tač. a), c) i d) Evropske konvencije neosnovani.
Ostali navodi
64. Apelant je u apelaciji istakao da su mu povrijeđena prava iz čl. II/2, II/3. i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. S obzirom da navodi u ovom dijelu nisu konkretizirani proizlazi da apelant smatra da su mu navedena prava povrijeđena iz istih razloga koje je Ustavni sud već razmotrio u odnosu na pravo na pravično suđenje i za koje je zaključio da su neosnovani. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi u odnosu na povredu prava iz čl. II/2, II/3. i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine neosnovani.
VIII.Zaključak
65. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i stav 3. tač. a), c) i d) Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja ne postoji ništa što bi uputilo na zaključak da postupak kao cjelina nije bio pravičan jer su dovedene u pitanje garancije u pogledu jednakosti stranaka, prava na odbranu, te kada obrazloženja osporenih presuda sadrže detaljne razloge i obrazloženja kako u pogledu utvrđenja odlučnih činjenica tako i ocjene provedenih dokaza na kojima su odluke zasnovane, a na utvrđeno činjenično stanje je primijenjeno relevantno pravo na način koji ne ostavlja utisak proizvoljne i pogrešne primjene.
66. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz čl. II/2, II/3. i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine kada se tvrdnje u ovom dijelu zasnivaju na povredi načela jednakosti stranaka, prava na odbranu, pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, pogrešnoj ocjeni dokaza, pogrešnoj primjeni materijalnog prava, a u vezi s čim je Ustavni sud već zaključio da nije bilo proizvoljnosti.
67. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
68. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman