Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1634/16 (D. L.)
Odluka donesena 01. 12. 2016.
- Povreda
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Izuzetna dopustivost - nema odluke suda
- Lišavanje slobode
- Zakonito hapšenje - općenito
- Pretpostavke za lišenje slobode
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević, Tudor Pantiru, Constance Grewe, Margarita Caca-Nikolovska
Citirani propisi
- Zakon o prekršajima
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o prekršajima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1634/16
Apelacija
Odluka o meritumu
01. 12. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 1634/16, rješavajući apelaciju Drage Lukende, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (2), članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Margarita Caca-Nikolovska, dopredsjednica Tudor Pantiru, sudac Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Constance Grewe, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 1. prosinca 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Drage Lukende.
Utvrđuje se povreda prava na slobodu i sigurnost iz članka II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u postupku lišavanja slobode Drage Lukende koji su 19. veljače 2016. godine poduzeli pripadnici Ministarstva unutarnjih poslova Zapadnohercegovačkog kantona - Policijska uprava Široki Brijeg.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Drago Lukenda iz Širokog Brijega (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 8. travnja 2016. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju tvrdeći da su ga 19. veljače 2016. godine pripadnici Ministarstva unutarnjih poslova Zapadnohercegovačkog kantona - Policijska uprava Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: PU) nezakonito lišili slobode. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od PU zatraženo je 22. i 28. travnja 2016. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
3. PU je odgovor dostavila 29. travnja i 4. svibnja 2016. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. PU je 19. veljače 2016. godine sačinila Službenu zabilješku broj 02-2-8/1-4-72/16 o okolnostima narušavanja javnog reda i mira na bliže označenoj lokaciji. Iz zabilješke proizlazi da su ovlaštene službene osobe, postupajući po prijavi o narušavanju javnog reda i mira, došle na označenu lokaciju, ali da zbog fizičke prepreke nisu mogle pristupiti označenom lokalitetu na kojem su se nalazili apelant, imenovani uposlenici Službe za prostorno uređenje Općine Široki Brijeg, te B. M. i R. M. S obzirom da ovlaštene službene osobe zbog buke nisu čule upute naprijed navedenih osoba kako da pređu na suprotnu stranu, to su njima glasno, kako bi ih mogli čuti, saopćili da trebaju doći do službenih prostorija PU kako bi se od njih mogle uzeti izjave u svezi s prijavom o narušavanju javnog reda i mira. S obzirom da se nitko od navedenih osoba nije odazvao pozivu, ovlaštene službene osobe su pokušale naći prijelaz na susjednu stranu i tom prilikom su sreli uposlenike Službe za prostorno uređenje koji su ih obavijestili da su ostali sudionici događaja otišli. Pomislivši da su ostali otišli u PU i oni su krenuli u tom pravcu, te tako pred obiteljskom kućom B. M. zapazili apelanta koji je na postavljeno pitanje zašto nije otišao u PU odgovorio: „Šta vi hoćete policijo“, te se uputio prema parkiranom vozilu. S obzirom da su zaključili da apelant ima namjeru napustiti mjesto na kojem su se nalazili, ovlaštena službena osoba mu je izdala jasnu naredbu da uđe u službeni auto, na što je apelant odgovorio da neće poći s njima ni ući u auto. Nakon, u više navrata ponovljene, naredbe da uđe u službeno auto i apelantova odbijanja da to učini, uporabom fizičke sile i stavljanjem lisica na apelantove ruke, apelant je priveden u prostorije PU. Nadalje, u zabilješci je konstatirano da nakon dovođenja u PU, u naznačeni ured, s apelantom nije bilo moguće uspostaviti normalan kontakt jer je bezobrazno vikao i galamio usprkos upozorenjima prisutnih ovlaštenih službenih osoba. Nadalje, iz zabilješke proizlazi da je apelant potom sproveden u prostorije za lišavanje slobode. Najzad, u zabilješci je konstatirano da se prilikom apelantova lišavanja slobode pojavila i R. M., uposlena u Općinskom sudu u Širokom Brijegu, koja je vikala i govorila: „Vodite lopova“.
6. Prema Zapisniku PU broj 02-2-8/1-5-08/16 od 19. veljače 2016. godine apelanta su navedenog dana u 13.55 sati u službenim prostorijama PU ovlaštene službene osobe, na temelju članka 153. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), lišile slobode zbog postojanja osnova sumnje da je počinio prekršaj iz članka 11. Zakona o javnom redu i miru. Iz zapisnika proizlazi da je apelant, u smislu članka 5. ZKPFBiH, pored ostalog, upoznat s razlozima lišavanja slobode. Zapisnik sadrži apelantov potpis i pečat i potpis ovlaštene službene osobe.
7. Prema Zapisniku PU o otpustu osobe lišene slobode broj 02-2-8/1-5-08/16 od 19. veljače 2016. godine apelant je istog dana u 21.50 sati, na temelju članka 153. stavak 3. ZKPFBiH pušten na slobodu, a kako je navedeno, zbog prestanka razloga za zadržavanje. Zapisnik sadrži apelantov potpis, te potpis ovlaštene službene osobe.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
8. Apelant tvrdi da mu je povrijeđeno pravo iz članka II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant ističe da apelaciju podnosi „zbog kontinuiranog ponavljanja nezakonitog lišavanja slobode“, navodeći da „osobe koje imaju položaj u sudskoj vlasti isti koriste za ostvarivanje nezakonitih ciljeva, ne prezajući da pri tome koriste ovlaštene službene organe za kršenje ljudskih prava i sloboda garantiranih Ustavom“. Apelant tvrdi da njegova temeljna prava godinama krši PU koju njegovi susjedi R. M. i B. M. koriste kako bi ostvarili nezakonitu gradnju na zemljištu na koje njegova obitelj ima pravo.
9. Nadalje, apelant je naveo da je 19. veljače 2016. godine lišen slobode zbog postojanja osnova sumnje da je počinio prekršaj iz članka 11. Zakona o javnom redu i miru. Prema njegovu mišljenju „navodni prekršaj“ nije se desio na javnom mjestu, već prilikom uvida na privatno gradilište, gdje su ga kao punomoćnika investitora napali susjedi pa da je, iako se nije radilo o navedenom prekršaju, nezakonito lišen slobode. Nadalje, apelant je naveo da je R. M. sutkinja Općinskog suda u Širokom Brijegu, te da je sudjelovala u njegovu pritvaranju, ukazujući da je to konstatirano i u službenoj zabilješci PU od 19. veljače 2016. godine. Apelant tvrdi da je prilikom svakog nezakonitog građenja i radnje policija naređivala pristupanje u prostorije PU radi „saslušanja“ koje bi trajalo do završetka nezakonite radnje. U prilog ovim tvrdnjama predočio je zaključak Uprave za inspekcijske poslove od 5. veljače 2016. godine iz kojeg proizlazi da se B. M. nalaže ukloniti objekte sagrađene bez građevinske dozvole, službenu zabilješku PU od 12. travnja 2011. godine sačinjenu po apelantovoj prijavi u svezi s imovinsko-pravnim sporom sa R. M., iz koje proizlazi da je apelantu naloženo javiti se u PU radi smirivanja situacije i uzimanja izjave, što je on i učinio, da je o istim okolnostima obavljen razgovor i sa R. M, te službenu zabilješku PU od 7. studenog 2013. godine sačinjenu po prijavi R. M. zbog toga što je apelant fotografirao njezinu kuću, a iz koje, pored ostalog, proizlazi da je apelant pozvan da se javi u PU, što je on i učinio.
10. Najzad, apelant tvrdi da je i 18. rujna 2015. godine lišen slobode, odveden u službenom vozilu PU, određeno vrijeme zadržan u PU i pušten bez saslušanja i bilo kakvog zapisnika.
b) Odgovor na apelaciju
11. PU je u odgovoru na apelaciju ukazala da je 19. veljače 2016. godine postupala po prijavi šefa Službe za prostorno uređenje i zaštitu okoliša Općine Široki Brijeg o narušavanju javnog reda i mira tučom na označenoj lokaciji. Nadalje, ukazano je da su ovlaštene službene osobe, nakon izlaska na lice mjesta, nakon kraćeg razgovora pozvale osobe koje su tom prilikom zatekli da dođu u prostorije PU radi utvrđivanja činjenica u svezi s počinjenim prekršajem. Apelant nije postupio po pozivu, niti po uredno izdanoj naredbi koju su mu uputili policijski službenici, a u prilog tome je ukazano na službenu zabilješku PU od 19. veljače 2016. godine. Zbog toga je lišen slobode i priveden u službene prostorije PU gdje je nastavio narušavati javni red i mir vikom i galamom. Također, ukazano je da su apelantu uručeni zapisnik o lišavanju slobode zbog počinjenog prekršaja iz članka 11. Zakona o javnom redu i miru, te zapisnik o otpustu osobe lišene slobode nakon završetka prekršajne obrade u 21.50 sati.
12. Nadalje, u odgovoru je ukazano da je PU 3. ožujka 2016. godine Općinskom sudu u Širokom Brijegu podnijela zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka protiv B. M. zbog počinjenog prekršaja iz članka 11. stavak 1. točka a) Zakona o javnom redu i miru, te protiv apelanta zbog počinjenog prekršaja iz članka 11. stavak 1. točka a) i članka 12. stavak 1. točka a) Zakona o javnom redu i miru.
13. Nadalje, u odgovoru je ukazano da je 12. travnja 2011. godine PU postupala po apelantovoj telefonskoj prijavi u svezi sa imovinsko-pravnim sporom i tom prilikom apelant je pozvan u prostorije PU gdje je obavljen razgovor o okolnostima prijave i sačinjena službena zabilješka. Nadalje, ukazano je da je 7. studenog 2013. godine apelant pozvan u prostorije PU radi obavljanja razgovora o okolnostima prijave koju je podnijela R. M. Najzad, u odgovoru je ukazano da, uvidom u raspoloživu evidenciju PU, 18. rujna 2015. godine nije bilo postupanja u svezi sa apelantom.
14. PU je uz odgovor dostavila zapisnik o lišavanju slobode i zapisnik o otpustu osobe lišene slobode, sačinjene 19. veljače 2016. godine, zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka od 3. ožujka 2016. godine, te službene zabilješke od 12. travnja 2011. i 7. studenog 2013. godine.
15. Iz zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka koji je dostavljen uz odgovor na apelaciju proizlazi da je 19. veljače 2016. godine na označenom lokalitetu narušen javni red i mir tako što je prvoprijavljeni B. M. najprije pristupio drugoprijavljenom apelantu koji se s radnicima Službe za prostorno uređenje nalazio na lokalitetu na kojem je planirao graditi objekt, a koji se nalazi u blizini obiteljske kuće prvoprijavljenog B. M., te se s njim počeo raspravljati o okolnostima građenja objekta, nakon čega su se B. M. i apelant počeli fizički naguravati i hvatati rukama, pali na pod, sve dok ih nije rastavio I. C. Nadalje, u zahtjevu je navedeno da je prilikom postupanja policijskih službenika apelant u više navrata odbio jasno izdane naredbe policijskih službenika da pođe u službene prostorije PU, a nakon što su policijski službenici vidjeli da apelant namjerava sjesti u osobno vozilo i napustiti mjesto događaja, policijski službenici su uz uporabu sredstava prinude apelanta lišili slobode i službenim vozilom ga prevezli u službene prostorije PU. Najzad, u zahtjevu je navedeno da su B. M. i apelant na opisani način počinili prekršaj iz članka 11. stavak 1. točka a) Zakona o javnom redu i miru, a apelant i prekršaj iz članka 12. stavak 1. točka a) Zakona javnom redu i miru.
V.Relevantni propisi
16. Zakon o javnom redu i miru (temeljni tekst i izmjene i dopune preuzeti sa http://www.skupstina-zzh.ba/opsirnije.asp?id=111) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 11.
Novčanom kaznom u iznosu od 400,00 do 800,00 KM kaznit će se za prekršaj:
a) tko na javnom mjestu remeti javni red i mir izazivanjem, sudjelovanjem ili pomaganjem u tuči, zlostavljanjem ili fizičkim napadom na drugog, (…) Članak 25.
(Ovlast) Za provođenje odredbi ovog Zakona nadležno je Ministarstvo unutarnjih poslova Županije Zapadnohercegovačke.
17. Zakon o prekršajima („Službene novine FBiH“ broj 63/14) u relevantnom dijelu glasi: Članak 17.
Lišenje slobode i jamstvo kao osiguranje nazočnosti i plaćanja novčane kazne (1)Policijski službenik može na zahtjev ovlaštene službene osobe lišiti slobode osobu koja je osumnjičena za prekršaj, ali je dužan takvu osobu odmah, a najkasnije u roku 12 sati, izvesti pred sud kako bi se osigurala njezina nazočnost u sudu pod sljedećim uvjetima:
1)kada osoba odbija ili nije u mogućnosti otkriti svoj identitet, 2)kada osoba nije nastanjena u Bosni i Hercegovini ili privremeno boravi u inozemstvu, a postoji sumnja da može pobjeći kako bi izbjegla odgovornost za prekršaj ili 3)kada postoji opasnost da će osoba nastaviti s vršenjem prekršaja, ili ponovo počiniti istovrsni prekršaj.
(2)Sud mora ispitati okrivljenika odmah a najkasnije u roku 12 sati od trenutka kad je ta osoba lišena slobode.
(3)Svako lišenje slobode može biti određeno samo ako se ista svrha ne može ostvariti drugom mjerom, mora biti razumno i sukladno prirodi počinjenog prekršaja, a mora se voditi računa o starosti i drugim osobnim svojstvima te osobe, tako da duljina trajanja lišenja slobode odgovara okolnostima. Svaka osoba lišena slobode sukladno odredbama ovoga članka mora biti u najkraćem roku izviještena, detaljno i na jeziku koji razumije, o razlozima za lišenje slobode, kao i o prekršaju koji joj se stavlja na teret.
(4)Radi osiguranja nazočnosti pred sudom policija, ili drugo ovlašteno tijelo može zahtijevati od osobe koja je okrivljena za prekršaj, a nema prebivalište u Bosni i Hercegovini ili privremeno boravi u inozemstvu a želi napustiti Bosnu i Hercegovinu prije okončanja postupka, a za koju postoji sumnja da može pobjeći kako bi izbjegla odgovornost za prekršaj, da preda svoju putovnicu ili drugi identifikacijski dokument do pojavljivanja na sudu, ali ne dulje od 24 sata. Uz prekršajni nalog, ili zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka sudu će biti predana putovnica ili drugi identifikacijski dokument.
(5)Radi osiguranja plaćanja novčane kazne osobi koja je okrivljena za prekršaj, a nema prebivalište u Bosni i Hercegovini, ili privremeno boravi u inozemstvu, a želi napustiti Bosnu i Hercegovinu prije okončanja postupka, a za koju postoji sumnja da može pobjeći kako bi izbjegla odgovornost za prekršaj, sudija može naložiti da položi novčano jamstvo u visini maksimalne kazne koja može biti izrečena za takav prekršaj Članak 18.
Primjena odredbi Kaznenog zakona i Zakona o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (…) (2)Ukoliko nije drukčije propisano odredbama ovoga zakona, sljedeće odredbe Zakona o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09 i 12/10 - u daljnjem tekstu: Zakon o kaznenom postupku) primjenjivat će se mutatis mutandis u prekršajnom postupku: Glava I. pod nazivom „Temeljna načela“; […] Glava VIII. Odjeljak 1. pod nazivom „Pretres stana, prostorija i osoba“; Glava VIII. Odjeljak 2. pod nazivom „Privremeno oduzimanje predmeta i imovine“; Glava VIII. Odjeljak 4. pod nazivom „Ispitivanje osumnjičenika“; Glava VIII. Odjeljak 5. pod nazivom „Ispitivanje svjedoka“; Glava VIII. Odjeljak 6. pod nazivom „Uviđaj i rekonstrukcija“; Glava
VIII. Odjeljak 7. pod nazivom „Vještačenje“; Glava XI. pod nazivom „Podnesci i
zapisnici“;[…].
[…] Članak 108.
Drugi slučajevi prava na naknadu štete Pravo na naknadu štete ima i osoba:
1) koja je bila zadržana u prekršajnom postupku, pa je postupak obustavljen;
2) koja je uslijed pogreške ili nezakonitog rada suca neutemeljeno zadržana dulje nego što zakon dozvoljava.
Članak 111.
Postupak ostvarivanja prava (1)Ovlaštena osoba dužna je svojim zahtjevom za naknadu štete obratiti se mjerodavnom tijelu, ministarstvu ili upravi mjerodavnoj za poslove prekršaja radi sporazuma o postojanju štete i visini naknade.
(2)Ako do sporazuma ne dođe u roku tri mjeseca od dana prijema zahtjeva, ovlaštena osoba može mjerodavnom sudu podnijeti tužbu za naknadu štete protiv Federacije BiH, kantona, grada ili općine ovisno o tomu u korist čijeg je proračuna plaćena novčana kazna, oduzeta imovinska korist, uknjižen oduzeti predmet ili novčana vrijednost oduzetog predmeta.
(3)Zahtjev za vraćanje novčanog iznosa podnosi se tijelu uprave mjerodavnom za financije sukladno stavku (2) ovoga članka.
18. Zakon o policijskim službenicima Zapadnohercegovačkog kantona (temeljni tekst i izmjene i dopune preuzeti sa http://www.skupstina-zzh.ba/opsirnije.asp?id=111) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 9.
Odluke i zapovijedi za primjenu policijskih ovlasti Policijski službenik primjenjuje policijske ovlasti prema vlastitoj odluci sukladno zakonu, kao i na temelju zakonite zapovijedi nadređenog službenika ili mjerodavnog tijela.
(…) Članak 10.
Policijske ovlasti propisane ovim Zakonom Pored dužnosti i ovlasti propisanih ZKP-om i drugim zakonima, policijskim službenicima, odnosno policijskom tijelu radi sprječavanja kaznenih djela, prekršaja i održavanja javnog reda i mira, ovim Zakonom daju se sljedeće policijske ovlasti:
(…) 2. pozivanje i obavljanje razgovora;
3. privođenje, (…) Članak 15.
Pozivanje i obavljanje razgovora Kad god postoji zakonit razlog policijski službenik može pozvati osobu da dođe u službene prostorije policijskog tijela radi razgovora.
Razgovori se obavljaju u vremenu između 6.00 sati i 21.00 sat i ne mogu trajati dulje od šest sati.
Poziv na razgovor mora sadržavati: ime i prezime osobe koja se poziva, naziv organizacione i ustrojbene jedinice policijskog tijela koje upućuje poziv na razgovor, mjesto, datum, vrijeme i razlog pozivanja, te upozorenje da će osoba koja se poziva biti prisilno dovedena ukoliko se na odgovarajući način ne odazove pozivu.
U iznimnim slučajevima, policijski je službenik ovlašten osobu pozvati usmeno ili putem odgovarajućeg telekomunikacijskog sredstva pri čemu joj je dužan priopćiti razlog pozivanja, kao i upozoriti je na mogućnost da bude prisilno dovedena. Uz suglasnost te osobe, policijski službenik može je prevesti do službenih prostorija.
Članak 16.
Privođenje bez naloga Bez pismenog naloga mjerodavnog tijela policijski službenik u službene prostorije policijskog tijela može privesti osobu:
1.čiji je identitet potrebno utvrditi, kada nema drugog načina, 2.za kojom je zvanično pokrenuta potraga, 3. koja se ne odazove pozivu za razgovor iz članka 15. ovoga Zakona.
Privođenje iz stavka 1. ovog članka može trajati onoliko dugo koliko je prijeko potrebno za izvršenje policijske radnje, a najdulje šest sati.
Članak 27.
Uvjeti za uporabu sile Policijski službenik može uporabiti silu samo kada je to prijeko potrebno i isključivo u mjeri potrebnoj radi ostvarenja zakonitog cilja. Ukoliko nije drugačije određeno ovim Zakonom, sredstva prisile kao što su fizička sila uključujući (…) sredstva za vezivanje mogu se uporabiti kada je to potrebito za zaštitu ljudskih života, odbijanje napada, savladavanje otpora te sprječavanje bijega.
(…) VI.Dopustivost
19. U skladu sa člankom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.
21. U skladu sa člankom 18. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ako apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koje štiti Ustav ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
22. U konkretnom slučaju apelant, u biti, tvrdi da mu je povrijeđeno pravo iz članka II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije. U prilog ovim navodima apelant je posebno ukazao na događaj od 19. veljače 2016. godine kada su ga, uz uporabu prinude, policijski službenici doveli u policijsku postaju, te je, prema zapisniku sačinjenom istog dana, lišen slobode zbog osnova sumnje da počinio prekršaj iz članka 11. Zakona o javnom redu i miru, te je nakon osam sati istog dana pušten na slobodu.
23. S obzirom na to da predmetna apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Europske konvencije, te da bi u specifičnim okolnostima konkretnog slučaja zahtijevanje od apelanta da iznađe najefikasniji put za zaštitu svog prava rezultiralo pretjeranim teretom za apelanta, Ustavni sud je zaključio da je predmetna apelacija dopustiva u smislu članka 18. stavak (2) Pravila Ustavnog suda (vidi, Ustavni sud, mutatis mutandis, pored ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3376/07 od 28. travnja 2010. godine, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3080/13, dostupne na www.ustavnisud.ba). Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
24. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo iz članka II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije.
Pravo na slobodu i sigurnost osobe
26. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
d) Pravo na slobodu i sigurnost osobe;
27. Članak 5. Europske konvencije glasi:
1. Svatko ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Nitko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i sukladno postupku propisanom zakonom:
a) u slučaju zakonitog pritvora na temelju presude nadležnog suda;
b) u slučaju zakonitog uhićenja, ili pritvaranja zbog nepoštovanja zakonitog sudskog naloga, ili radi osiguranja ispunjenja bilo koje obveze propisane zakonom;
c) u slučaju zakonitog uhićenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila kazneno djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje kaznenog djela ili bjekstvo nakon počinjenja kaznenog djela;
[…]
2. Svatko tko je uhićen obavještava se bez odgađanja i na jeziku koji razumije o razlozima svog uhićenja i o svakoj optužbi protiv njega.
3. Svatko tko je uhićen ili pritvoren sukladno odredbama iz stavka 1. točka c) ovog članka izvodi se bez odgađanja pred suca ili drugu službenu osobu zakonom ovlaštenu da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.
4. Svatko tko je lišen slobode uhićenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kojem će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegova pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.
5. Svatko tko je bio žrtva uhićenja ili pritvaranja protivno odredbama ovog članka ima izvršno pravo na odštetu.
28. U konkretnom slučaju apelant tvrdi da su ga policijski organi 19. veljače 2016. godine nezakonito lišili slobode, pa da je zbog toga povrijeđeno njegovo pravo iz članka 5. Europske konvencije.
29. Iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu proizlazi da su policijski službenici 19. veljače 2016. godine oko 13.30 sati, uz uporabu prinude (fizičke sile i stavljanjem lisica), apelanta doveli u policijsku postaju jer je odbio postupiti po njihovom prethodno upućenom usmenom pozivu da dođe u PU radi davanja izjave o okolnostima prijave o narušavanju javnog reda, da je nakon dovođenja u službene prostorije PU smješten u prostoriju određenu za osobe lišene slobode, te najzad da je istog dana u 21.50 sati pušten na slobodu.
30. Ustavni sud podsjeća da prema stajalištu organa Europske konvencije, privođenje u policijsku postaju protiv volje osobe u pitanju i zadržavanje u ćeliji rezultira lišavanjem slobode, čak i kada je lišavanje slobode trajalo relativno kratko (vidi, na primjer, Murray protiv Ujedinjenog Kraljevstva, [GC], 28. listopada 1994. godina, st. 49 ss., Serija A, br. 300-A, u svezi s pritvorom u vojnom centru za manje od tri sata radi ispitivanja; Novotka protiv Slovačke (dec.), aplikacija broj 47244/99, 4. studenog 2003. s daljnjim referencama u svezi s jedinim satom provedenim u policijskom pritvoru; Shimovolos protiv Rusije, aplikacija broj 30194/09, st. 49.-50., 21. lipnja 2011. godine, u svezi s policijskim pritvorom od 45 minuta radi ispitivanja; Witold Litwa protiv Poljske, aplikacija broj 26629/95, stavak 46., ECHR 2000-III, u svezi s pritvaranjem od šest sati i 30 minuta u Centru za triježnjenje).
31. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, tj. da je apelant najprije doveden, a potom i zadržan u službenim prostorijama PU određenim za osobe lišene slobode bez svoje volje, te navedena stajališta organa Europske konvencije proizlazi da usprkos trajanju zadržavanja od osam sati, apelantovo lišavanje slobode potpada pod članak 5. stavak 1. Europske konvencije.
32. Ustavni sud podsjeća da članak 5. stavak 1. Europske konvencije na prvom mjestu zahtijeva da lišavanje slobode mora biti „zakonito“. Kada je u pitanju zakonitost, uključujući i pitanje je li poštovan postupak propisan zakonom, Europska konvencija se, u biti, poziva na nacionalno pravo i utvrđuje obvezu da se poštuju materijalna i proceduralna pravila nacionalnog prava. Međutim, suglasnost s domaćim pravom nije dovoljna jer članak 5. stavak 1. dodatno zahtijeva i da svako lišavanje slobode treba biti u skladu sa svrhom članka 5., tj. zaštitom pojedinca od arbitrarnosti. Ovdje nije u pitanju samo „pravo na slobodu“, već i „pravo na sigurnost“ (vidi, Europski sud, pored ostalih, Bozano protiv Francuske, 18. prosinca 1986. godine, stavak 54., Serija A, broj 111, Wassink protiv Nizozemske, 27. rujna 1990. godine, stavak 24., Serija A, broj 185-A). Fundamentalno načelo je da lišavanje koje je arbitrarno ne može biti u skladu sa člankom 5. stavak 1. i da se pojam „arbitrarnosti“ u smislu članka 5. stavak 1. Europske konvencije proširuje i mimo nedostatka poštovanja nacionalnog prava tako da lišavanje slobode može biti zakonito u smislu domaćeg prava, ali je i dalje proizvoljno i u suprotnosti sa Europskom konvencijom (vidi, Europski sud za ljudska prava, u daljnjem tekstu: Europski sud, Saadi protiv Ujedinjenog Kraljevstva (CG), broj 13229/03, stavak 67., 29. siječnja 2008. godine).
33. Slijedom navedenog, prvo pitanje na koje je potrebno odgovoriti jeste je li apelantovo lišavanje slobode bilo u skladu s materijalnim i proceduralnim pravilima domaćeg zakona.
34. Ustavni sud zapaža da je člankom 9. Zakona o policijskim službenicima Zapadnohercegovačkog kantona određeno, pored ostalog, da policijski službenik primjenjuje policijske ovlasti prema vlastitoj odluci u skladu sa zakonom. Člankom 10. istog zakona određeno je da policijske ovlasti, pored ostalog, čine pozivanje i obavljanje razgovora, te privođenje. U skladu sa člankom 15. istog zakona kad god postoji zakonit razlog policijski službenik može pozvati osobu da dođe u službene prostorije policijskog tijela radi razgovora. Istim člankom je određeno šta mora sadržavati poziv za razgovor. Također, navedeni članak propisuje i mogućnost za policijskog službenika da u iznimnim slučajevima osobu usmeno pozove, pri čemu je dužan saopćiti razloge pozivanja, kao i upozoriti je na mogućnost da bude prisilno dovedena. U skladu sa člankom 16. istog zakona policijski službenik može, bez pismenog naloga mjerodavnog tijela, u službene prostorije privesti osobu koja se, pored ostalog, ne odazove pozivu (bilo usmenom ili pismenom) iz naprijed citiranog članka 15. Zakona o policijskim službenicima Zapadnohercegovačkog kantona. Nadalje, u skladu sa člankom 27. istog zakona policijski službenik može uporabiti silu samo kada je to prijeko potrebno radi ostvarivanja zakonita cilja, odnosno prisila kao što je fizička sila i sredstva za vezivanje mogu se uporabiti kada je to potrebno za zaštitu ljudskih života, odbijanje napada, savladavanje otpora, te sprječavanje bijega. Najzad, bilo da se radi o pozivanju i obavljanju razgovora u smislu članka 15. ili da se radi o privođenju bez naloga u smislu članka 16. Zakona o policijskim službenicima, razgovor odnosno privođenje ne može trajati dulje od šest sati.
35. Ustavni sud primjećuje da je apelantu, kao i ostalim sudionicima spornog događaja upućen usmeni poziv da dođu u PU radi davanja izjave. Nije jasno na koji su način policijski službenici utvrdili da su sudionici spornog događaja, uključujući i apelanta, razumjeli ovaj poziv. Naime, kako je to navedeno u službenoj zabilješci, ovlaštene službene osobe „zbog buke nisu mogle čuti upute“ kako da dođu do mjesta na kojem se desio sporni događaj i na kojem su se nalazili sudionici spornog događaja u trenutku kada su im uputili poziv da dođu u PU radi davanje izjave.
36. Nadalje, a kako proizlazi iz službene zabilješke, na povratku u PU ovlaštene službene osobe su srele uposlenike Službe za prostorno uređenje koji su ih obavijestili da su ostali sudionici događaja otišli. Iz službene zabilješke ne može se zaključiti da su ovlaštene službene osobe uposlenicima Službe za prostorno uređenje ponovile poziv da dođu u PU, odnosno da su ih oni obavijestili da su pošli u PU radi davanja izjave. Nadalje, nakon ovog susreta, ovlaštene službene osobe su srele i apelanta koji je, prema službenoj zabilješci, na njihovo pitanje zašto nije otišao u PU ovlaštenim službenim osobama odgovorio: „Šta vi hoćete policijo i druge riječi koje nisu čuli“, okrenuo im leđa i pošao prema automobilu koji se nalazio parkiran u neposrednoj blizini. Prema službenoj zabilješci, ovlaštene službene osobe, kada su vidjele da apelant ima namjeru udaljiti se s mjesta na kojem su se nalazili, „apelantu su izdale jasnu naredbu da uđe u službeno vozilo i da ne pravi probleme, na što je apelant odgovorio da neće ući u vozilo i da neće ići s njima“. Nakon, u više navrata ponovljene, naredbe da sjedne u službeno vozilo, a što je apelant odbio, prema apelantu je uporabljena prinuda, fizička sila i stavljanje lisica na ruke, te je priveden u službene prostorije.
37. Ustavni sud primjećuje da se iz službene zabilješke, kao i odgovora na navode iz apelacije ne može zaključiti u čemu se ogledala iznimna situacija koja bi upućivala na potrebu da se apelantu uputi usmeni poziv da dođe u policijsku postaju, umjesto da to bude učinjeno upućivanjem pismenog poziva u kojem će biti navedeni mjesto, nadnevak i vrijeme pozivanja, razlozi pozivanja, te upozorenje da u slučaju neodazivanja pozivu može biti i prisilno doveden, a koje Zakon o policijskim službenicima Zapadnohercegovačkog kantona propisuje kao pravilo. Naime, u trenutku kada je apelantu ponovljen usmeni poziv da dođe u PU sporni događaj je već bio okončan, policijski službenici nisu morali utvrđivati apelantov identitet, niti je za apelantom zvanično bila pokrenuta potraga. Nadalje, u službenoj zabilješci je navedeno da je apelant na poziv da pođe u s njima u PU odgovorio: „Šta vi hoćete policijo i druge riječi koje nisu čuli“, odnosno da „neće da uđe u vozilo i da neće da ide s njima“, ali u službenoj zabilješci nije navedeno da je apelant odbio i da sam dođe u PU, kako je to od njega traženo u usmenom pozivu koji su mu uputile ovlaštene službene osobe. Ovo tim prije što je sporni događaj već bio okončan i njegovi sudionici su, kako je to navedeno u službenoj zabilješci, „otišli“, pa se ne bi moglo zaključiti da se u konkretnom slučaju radilo o sprječavanju bijega. Također, ne može se zaključiti ni zbog čega ovlaštene službene osobe od apelanta nisu uzele izjavu na mjestu na kojem su se i susrele s njim, odnosno obavile razgovor. Najzad, bez obzira potpada li konkretna situacija pod pozivanje i obavljanje razgovora ili privođenje bez naloga u smislu ovlasti policijskih službenika iz Zakona o policijskim službenicima, ona nije mogla trajati više od šest sati. Prema predočenim zapisnicima, apelant je lišen slobode 19. veljače 2016. godine u 13.55 sati, a pušten je na slobodu istog dana u 21.50 sati, tj. lišavanje slobode je trajalo osam sati, odnosno dva sata više u odnosu na vrijeme koliko može trajati obavljanje razgovora, odnosno privođenje bez naloga.
38. Shodno navedenom, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su u okolnostima konkretnog slučaja postojale iznimne okolnosti koje bi upućivale na potrebu da se apelantu poziv za razgovor u PU uputi usmeno, odnosno da se prema apelantu primijeni privođenje bez naloga. Također, iz okolnosti konkretnog slučaja nije moguće zaključiti, niti su u svezi s tim ponuđeni bilo kakvi razlozi zbog kojih je apelantovo zadržavanje u PU trajalo više od šest sati.
39. Nadalje, iz službene zabilješke proizlazi da je apelant, nakon što je uz upotrebu prinude doveden u službene prostorije PU, „vikao i galamio i da s njim nije bilo moguće uspostaviti kontakt jer je bio drzak i bezobrazan unatoč upozorenjima prisutnih policijskih službenika, nakon čega je sproveden u prostorije za lišavanje slobode“. U odgovoru na apelaciju PU je apelantovo ponašanje okarakterizirala kao nastavak narušavanja javnog reda i mira. Iz zapisnika o lišavanju slobode proizlazi da je apelant lišen slobode zbog osnova sumnje da je počinio prekršaj iz članka 11. Zakona o javnom redu i miru.
40. Ustavni sud zapaža da je člankom 17. Zakona o prekršajima određeno da policijski službenik može na zahtjev ovlaštene službene osobe lišiti slobode osobu koja je osumnjičena za prekršaj, ali je dužan takvu osobu odmah, a najkasnije u roku od 12 sati, izvesti pred sud kako bi osigurao njezino prisustvo pred sudom pod sljedećim uvjetima: kada osoba odbija ili nije u mogućnosti otkriti svoj identitet ili kada osoba nije nastanjena u BiH ili privremeno boravi u inozemstvu, a postoji sumnja da može pobjeći kako bi izbjegla odgovornost za prekršaj ili kada postoji opasnost da će osoba nastaviti s vršenjem prekršaja ili ponoviti istovrsni prekršaj. Istim člankom je određeno i da lišavanje slobode može biti određeno samo ako se ista svrha ne može ostvariti drugom mjerom, mora biti razumno i u skladu s prirodom počinjenog prekršaja, a mora se voditi računa o starosti i drugim osobnim svojstvima osobe, tako da duljina trajanja lišavanja slobode odgovara okolnostima. Najzad, svaka osoba lišena slobode mora biti u najkraćem roku detaljno obaviještena o razlozima lišavanja slobode, kao i o prekršaju koji joj se stavlja na teret.
41. Shodno navedenoj odredbi proizlazi da je za zakonitost lišavanja slobode potrebno da se ispuni opći uvjet, tj. postojanje osnova sumnje da je počinjen prekršaj, te kumulativno i jedan od posebnih uvjeta pobrojanih u navedenom članku.
42. U konkretnom slučaju, a kako proizlazi iz zapisnika o apelantovom lišavanju slobode, apelant je lišen slobode zbog postojanja osnova sumnje da je počinio prekršaj iz članka 11. Zakona o javnom redu i miru. U konkretnom slučaju nesporno je da je apelant bio na mjestu na kojem je došlo do narušavanja javnog reda, odnosno da je bio jedan od sudionika spornog događaja koji je okarakteriziran kao narušavanje javnog reda i mira i u povodu kojeg su policijski službenici i postupali, a što se može smatrati dovoljnim za zaključak o postojanju osnova sumnje. Međutim, u zapisniku o lišavanju slobode, kao i u odgovoru na navode iz apelacije ne navodi se niti jedan od posebnih uvjeta propisanih člankom 17. stavak 1. Zakona o prekršajima koji su bili ispunjeni u konkretnom slučaju, niti se iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu može zaključiti da je apelant na bilo koji način s njima upoznat, a kako je to navedeno u članku 17. stavak 3. Zakona o prekršajima ( kojim je propisano da: „Svaka osoba lišena slobode sukladno odredbama ovoga članka mora biti u najkraćem roku izviještena, detaljno i na jeziku koji razumije, o razlozima za lišenje slobode, kao i o prekršaju koji joj se stavlja na teret“). U tom smislu, navod iz službene zabilješke da sa „apelantom nije mogao biti uspostavljen kontakt jer je bio drzak i bezobrazan, gdje je vikao i galamio“ ne može se podvesti ni pod jedan od posebnih uvjeta iz članka 17. Zakona o prekršajima (tri uvjeta: kada osoba odbija ili nije u mogućnosti otkriti svoj identitet; kada osoba nije nastanjena u Bosni i Hercegovini ili privremeno boravi u inozemstvu, a postoji sumnja da može pobjeći kako bi izbjegla odgovornost za prekršaj ili kada postoji opasnost da će osoba nastaviti s vršenjem prekršaja ili ponovo počiniti istovrsni prekršaj).
43. Nadalje, da bi lišavanje slobode bilo zakonito u skladu sa člankom 17. Zakona o prekršajima, ono mora biti u svrhu izvođenja pred sud, i to odmah, a najkasnije u roku od 12 sati. U konkretnom slučaju apelant nije izveden pred sud odmah, odnosno pušten je na slobodu nakon osam sati koliko je lišavanje slobode trajalo tako da nije prekoračen rok od 12 sati u kojem osoba lišena slobode najkasnije mora biti izvedena pred sud. Međutim, iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu, ne može se zaključiti i da je apelantovo lišavanje slobode bilo neophodno kako bi se osiguralo njegovo izvođenje pred sud, odnosno da se ova svrha nije mogla ostvariti i drugom mjerom. Naime, PU je zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka protiv apelanta podnijela Općinskom sudu u Širokom Brijegu 3. ožujka 2016. godine, a apelantovo lišavanje slobode se desilo 19. veljače 2016. godine. Također, a kako je to već i ukazano u ovoj odluci, i pored činjenice da nije prekoračeno razdoblje od 12 sati, iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu nije moguće zaključiti, pored postojanja osnova sumnje, koji je od posebnih uvjeta propisanih članom 17. Zakona o prekršajima nastupio u konkretnom slučaju, odnosno da je apelant s njima upoznat.
44. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije ispoštovan postupak propisan zakonom zbog propusta policijskih organa da utvrde i da apelanta u trenutku lišavanja slobode obavijeste da, pored postojanja osnova sumnje da je počinio konkretni prekršaj, postoji i bilo koji od posebnih uvjeta iz članka 17. Zakona o prekršajima koji moraju biti kumulativno ispunjeni, te da je apelantovo lišavanje slobode bilo neophodna mjera kako bi se ostvarila svrha lišavanja slobode utvrđena citiranom zakonskom odredbom, tj. pojavljivanje pred sudom.
45. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo iz članka II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. Europske konvencije.
Ostali navodi
46. Apelant tvrdi i da je 18. rujna 2015. godine lišen slobode, odveden u službenom vozilu PU, zadržan u PU određeno vrijeme i pušten bez saslušanja i bilo kakvog zapisnika. U odgovoru na ovaj dio apelantovih navoda PU je istaknula da je uvidom u raspoloživu evidenciju PU utvrđeno da 18. rujna 2015. godine nije bilo postupanja u svezi sa apelantom. Shodno navedenom, te imajući u vidu da su i apelant i PU Ustavnom sudu predočili identične službene zabilješke o postupanju prema apelantu iz 2011. i 2013. godine, u nedostatku bilo kakvih dokaza koji bi uputili na drugačiji zaključak, Ustavni sud nije mogao prihvatiti kao utemeljene apelantove navode u ovom dijelu. VIII.Zaključak
47. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava iz članka II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. Europske konvencije kada, u okolnostima konkretnog slučaja, lišavanje slobode nije „zakonito“ jer nije poduzeto uz obvezu poštovanja materijalnih i proceduralnih pravila nacionalnog prava.
48. Na temelju članka 18. stavak (2), članka 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
49. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman