Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-692/14 (S. D.)
Odluka donesena 26. 10. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
- In dubio pro reo
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pretpostavka nevinosti
- Član 7. EK – kažnjavanje samo na osnovu zakona
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-692/14
Apelacija
Odluka o meritumu
26. 10. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 692/14, rješavajući apelaciju Seada Durmića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 26. oktobra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Seada Durmića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 K 007889 13 Kž 2 od 2. decembra 2013. godine i Presude Općinskog suda u Cazinu broj 20 0 K 007889 12 K 2 od 26. augusta 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Sead Durmić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Amela Alagić, advokat iz Cazina, podnio je 12. februara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 20 0 K 007889 13 Kž 2 od 2. decembra 2013. godine i Presude Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 20 0 K 007889 12 K 2 od 26. augusta 2013. godine. Apelant je 9. juna 2014. godine dopunio apelaciju, a 13. jula 2015. godine urgirao je postupanje Ustavnog suda.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda zatraženo je 28. jula i 8. septembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju, a od Unsko-sanskog kantona - Kantonalnog tužilaštva u Bihaću (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 28. jula i 8. septembra 2016. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni i Općinski sud su odgovore na apelaciju dostavili 2. augusta i 14. septembra 2016. godine, dok je Tužilaštvo odgovor na apelaciju dostavilo 28. jula 2016. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
5. Presudom Općinskog suda broj K-233/01 od 12. decembra 2002. godine, donesenom u krivičnom postupku protiv apelanta, apelant je, na osnovu člana 345. stav 1. tačka 1. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) u vezi sa članom 10. st. 1. i 2. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH), oslobođen optužbe da je 15. augusta 2001. godine u selu Durmići - Općina Cazin Refiku Đogiću (u daljnjem tekstu: oštećeni) nanio težu tjelesnu povredu po život opasnu, te da je počinio krivično djelo nanošenje teške tjelesne povrede iz člana 177. stav 3. KZFBiH. Općinski sud je na temelju brojnih izvedenih dokaza zaključio da je oštećeni apelantu prethodno nanio povredu i da je apelant, pokušavajući da odbije napad oštećenog, podmetanjem podlaktice i zamahivanjem „roguljama“ prema oštećenom, nanio mu tešku tjelesnu povredu glave, da je apelant djelovao u odbijanju istovremenog protivpravnog napada pri čemu je povrijedio oštećenog, te da takvo njegovo postupanje predstavlja nužnu odbranu. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je primjenom odredbe člana 345. stav 1. tačka 1. ZKPFBiH u vezi sa članom 10. st. 1. i 2. citiranog zakona apelanta oslobodio optužbe.
6. Postupajući po žalbi Tužilaštva od 24. oktobra 2003. godine, Kantonalni sud je Rješenjem broj Kž-68/03 od 24. oktobra 2003. godine žalbu Tužilaštva uvažio i ukinuo presudu Općinskog suda od 12. decembra 2002. godine i predmet vratio tom sudu na ponovni postupak. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da Kantonalni sud smatra da prvostepena presuda nije dala razloge ocjene iskaza ključnog svjedoka Ahmeta Delanovića o prvom dijelu događaja, koji smatra odlučnom činjenicom, o tome da li je apelant bio u kontinuiranom napadu na oštećenog.
7. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je ocjenom dokaza odbrane i Tužilaštva: iskaza svjedoka Refika Đogića, Mirsada Durmića, Elvisa Đogića, Ahmeta Delanovića, iskaza oštećenog, nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke Miroslava Rakočevića, kojim je taj sud poklonio vjeru, utvrdio da je apelant, zbog ranije neriješenih međuljudskih odnosa, fizički napao oštećenog, koji je kontinuirano trajao, te je tom prilikom oštećeni zadobio tešku i po život opasnu povredu glave na temelju čega je taj sud odlučio kao u izreci presude.
8. Kantonalni sud je Rješenjem broj 20 0 K 007889 12 Kž od 11. decembra 2012. godine apelantovu žalbu uvažio, presudu Općinskog sud od 27. augusta 2012. godine ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da apelant žalbom osnovano ukazuje da prvostepeni sud nije razjasnio pitanje da li je postupao u granicama nužne odbrane ili eventualnog prekoračenja nužne odbrane, te da u vezi sa ovim apelantovim navodom nije dao nikakav odgovor, odnosno da osporenom presudom nisu dati razlozi o odlučnim činjenicama. Zbog svih navedenih propusta, Kantonalni sud je utvrdio da je pobijana presuda nerazumljiva i protivrječna sama sebi, što čini bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 358. stav 1. tačka 11. na koju uz primjenu odredbe člana 370. ZKPFBiH sud pazi po službenoj dužnosti, zbog čega je Kantonalni sud odlučio kao u izreci rješenja.
Osporene presude
9. Presudom Općinskog suda broj 20 0 K 007889 12 K 2 od 26. augusta 2013. godine, donesenom u ponovnom postupku, apelant je proglašen krivim za krivično djelo nanošenje oštećenom teške tjelesne povrede iz člana 177. stav 3. KZFBiH za koje mu je sud izrekao uvjetnu osudu, kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine s tim da se ona neće izvršiti ukoliko apelant u roku od dvije godine ne počini isto ili slično krivično djelo. U izreci predmetne presude je navedeno da je apelant kriv što je 15. augusta 2001. godine u selu Durmići, Općina Cazin, u mjestu pobliže označenom kao u izreci presude, započeo tuču sa oštećenim, te kada su izašli van mjesta gdje su započeli tuču, apelant je otišao do kuće Huseina Durmića i uzeo „rogulje“, vratio se nazad i oštećenog time udario po glavi, nanijevši mu tom prilikom tešku i po život opasnu povredu glave.
10. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je na temelju brojnih izvedenih dokaza (iskaza svjedoka Ahmeta Delanovića, te pročitanih iskaza svjedoka datih na glavnom pretresu 4. jula 2013. godine Refika Đogića i Elvisa Đogića, te iskaza svjedoka Mirsada Durmića datog na glavnom pretresu od 28. oktobra 2002. godine i 19. oktobra 2012. godine, iskaza svjedoka Ramize Đogić i Senije Durmić datog na glavnom pretresu 28. oktobra 2012. godine, kao i nalaza vještaka medicinske struke Miroslava Rakočevića datog na glavnom pretresu od 18. novembra 2002. godine, i drugih materijalnih dokaza, fotodokumentacije lica mjesta događaja od 15. augusta 2001. godine, rendgenskog snimka glave oštećenog, otpusnog pisma oštećenog od 28. augusta 2001. godine i brojnih drugih dokaza), utvrdio da je između apelanta i oštećenog došlo do tuče koju je započeo optuženi apelant u prodavnici čiji je vlasnik Mirsad Durmić, te kada je oštećeni izašao iz prodavnice i pošao prema svome traktoru, apelant je počeo bacati prazne flaše na oštećenog u čemu su ga spriječili prisutni svjedoci, nakon čega je apelant pokušao skinuti drvo sa jednog plasta sijena, pa kako u tome nije uspio, otišao je u štalu gdje je uzeo „rogulje“ i sav crven u licu, ljut i bijesan pošao prema oštećenom, nakon čega je svjedok Ahmet Delanović stao između njih da bi spriječio njihov daljnji sukob. Međutim, u tome nije uspio budući da su i apelant i oštećeni bili krupniji od svjedoka, da bi potom apelant udario oštećenog „roguljama“ u glavu uslijed čega je ovaj pao na zemlju, te je tom prilikom došlo do krvarenja i ozljeda glave oštećenog, koje su opisane u medicinskoj dokumentaciji. Nakon što je udario oštećenog apelant je ispustio „rogulje“, prišao oštećenom, poslije čega je oštećeni odveden u Kantonalnu bolnicu.
11. Općinski sud je ocjenom svih izvedenih dokaza zaključio da u konkretnom slučaju nije postojao protupravni istovremeni napad oštećenog na apelanta, što je potvrđeno iskazima svjedoka kojima je sud poklonio vjeru, posebno ocjenjujući iskaz svjedoka Ahmeta Delanovića, koji je potvrdio da je pokušao spriječiti međusobni fizički sukob između apelanta i oštećenog, koji su uzastopno zadavali udarce jedan drugome, odnosno da nije došlo do prekoračenja nužne odbrane, jer je apelant imao mogućnost, s obzirom na životnu dob i fizičku sposobnost, da izbjegne bilo kakav napad sa oštećenim, ali da, uprkos tome, nije odustajao od napada, jer je nastavio udarati oštećenog, odnosno da je apelant insistirao na navedenom napadu, te da je on produžavao, tako da je oštećenom nanio povredu glave kako je to konstatirano nalazom vještaka medicinske struke, dr. Miroslava Rakočevića, zbog čega je proglašen krivim zbog počinjenog krivičnog djela iz člana 177. stav 3. ranijeg KZFBiH, pa mu je sud primjenom čl. 47, 49. i 50. citiranog zakona izrekao krivičnopravnu sankciju kao u izreci presude. Odlučujući o visini kazne apelantu, Općinski sud je ocijenio okolnosti koje su značajne za odmjeravanje visine kazne, pa je od otežavajućih okolnosti ocijenio težinu počinjenog krivičnog djela i posljedice koje su nastale njegovim činjenjem, a od olakšavajućih okolnosti činjenicu da je apelant porodični čovjek, otac dvoje djece, te da do sada nije krivično kažnjavan i da je izrazio kajanje za počinjeno krivično djelo.
12. Presudom Kantonalnog suda broj 20 0 K 007889 13 Kž 2 od 2. decembra 2013. godine odbijene su kao neosnovane žalbe apelanta i oštećenog i potvrđena presuda Općinskog suda od 26. augusta 2013. godine.
13. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je, nakon što je ispitao presudu prvostepenog suda u granicama žalbenih navoda apelanta i oštećenog, odbio kao neosnovane apelantove navode koje temelji na pogrešnoj primjeni materijalnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, jer smatra da je prvostepeni sud ispravno postupio kada analizom izvedenih dokaza nije prihvatio kao odlučnu činjenicu njegove navode „da je u konkretnom slučaju postupio u nužnoj odbrani“. Za razliku od apelantovih žalbenih navoda, Kantonalni sud je istakao da smatra da je prvostepeni sud raspravio sva sporna pitanja i utvrdio odlučne činjenice za pravilno i zakonito donošenje odluke, zbog čega smatra da apelantovo pozivanje na nužnu odbranu, stvarnu zabludu i na putativnu nužnu odbranu nije imalo cilj objektivno utvrđivanje činjenica, već da se radilo o sračunatoj apelantovoj namjeri da se na navedeni način u konkretnom slučaju prikaže kao žrtva, da ga je napao oštećeni i da je poduzimao samo one radnje koje su bile neophodne da odbije napad oštećenog, odnosno da je samim tim bio primoran da postupi na način kako je postupio. Dakle, suprotno apelantovim tvrdnjama, Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud utvrdio sve odlučne činjenice koje su značajne da bi se na pravilan i zakonit način donijela sudska odluka, da je za svoj zaključak taj sud dao valjane razloge i da je svoju odluku zasnovao samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu, pri tome ocjenjujući svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, zbog čega smatra neosnovanim apelantove navode u pogledu povrede odredaba krivičnog zakona.
14. U vezi s tim, Kantonalni sud je, također, ukazao da odredba člana 10. stav 2. ranijeg KZFBiH podrazumijeva odbranu koja je neophodno potrebna da učinilac od sebe ili od drugog odbije istovremeni protupravni napad, a koja je razmjerna napadu. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da smatra da iz iskaza saslušanih svjedoka kojima je sud poklonio vjeru i ostalih izvedenih dokaza (iskaza svjedoka Ahmeta Delanovića, Mirsada Durmića, Senije Durmić, Elvisa Đogića i oštećenog, nalaza vještaka medicinske struke, dr. Miroslava Rakočevića, fotodokumentacije lica mjesta događaja, medicinske dokumentacije o povredama koje je tom prilikom oštećeni zadobio) jasno proizlazi da je verbalni sukob između apelanta i oštećenog otpočeo u prodavaonici i da se nastavio kada su izašli iz prodavaonice, tako da je, po ocjeni tog suda, apelant bio u situaciji da se udalji sa lica mjesta događaja, bez opasnosti po svoj fizički integritet, ali da on to nije učinio, već je nakon izlaska iz prodavaonice ispred kuće Huseina Durmića uzeo „rogulje“ i vratio se nazad. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je istakao da smatra da se radnje koje je apelant poduzeo ne mogu pravno ocijeniti kao nužna odbrana ili prekoračenje njenih granica i da je u iskazima svih saslušanih svjedoka bila zajednička činjenica, da je sukob između apelanta i oštećenog otpočeo u prodavaonici i da se potom nastavio van nje. Osim toga, kako je apelant žalbom ukazao da je bio u stvarnoj zabludi, te da je u takvim okolnostima postojala „putativna nužna odbrana“, Kantonalni sud je, također, ove apelantove navode odbio kao neosnovane, ukazujući da navedene pravne situacije ne mogu istovremeno egzistirati, jer jedna isključuje drugu. Ovo zbog toga što je verbalni, a potom fizički sukob između apelanta i oštećenog bio stvaran, što je nesporno postojao, tako da apelant ni u kom slučaju nije bio u situaciji da „pogrešno smatra“ da je napadnut od oštećenog, te da se branio od tzv. „nepostojećeg“ napada samim tim što se nalazio u stvarnoj zabludi.
15. Kantonalni sud je, također, odbio kao neosnovane apelantove navode da prvostepeni sud nije sa jednakom pažnjom ocijenio činjenice i dokaze koji idu u njegovu korist i da mu je zbog toga povrijeđeno pravo na jednak pristup sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) na njegovu štetu. U vezi sa ovim apelantovim prigovorom, Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud dokaze optužbe ocijenio sa jednakom pažnjom kao i dokaze apelantove odbrane, da u obrazloženju osporene presuda nisu izostali iscrpni razlozi i obrazloženja da je prvostepeni sud sa jednakom pažnjom ocijenio dokaze optužbe i apelantove odbrane, te da su zaključci prvostepenog suda utemeljeni na brižljivoj i savjesnoj ocjeni dokaza pojedinačno i u vezi sa drugim provedenim dokazima. Kantonalni sud je dalje odbio kao neosnovane žalbene navode apelanta i oštećenog o izrečenoj krivičnopravnoj sankciji apelantu, smatrajući da je prvostepeni sud prilikom odmjeravanja kazne apelantu ocijenio sve okolnosti propisane odredbom člana 40. stav 1. ranijeg KZFBiH (olakšavajuće i otežavajuće okolnosti), pa kada se ima u vidu činjenica da je oštećeni isprovocirao sukob sa apelantom, po mišljenju tog suda, ovako izrečena krivičnopravna sankcija apelantu nije prestrogo, a ni preblago odmjerena, već da, naprotiv, odgovara stepenu njegove krivične odgovornosti. Stoga, Kantonalni sud je odlučio kao u izreci presude shodno članu 377. ranijeg
ZKPFBiH.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d) Evropske konvencije i član
7. Evropske konvencije. U pogledu povrede prava na pravično suđenje, apelant smatra da se osporene presude temelje na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, navodeći da je predmetno krivično djelo počinio u nužnoj odbrani, zbog čega smatra da su sudovi analizom izvedenih dokaza pogrešno ocijenili institut nužne odbrane, propisan članom 10. stav 2. KZFBiH, te stoga ističe da nije odgovoran za krivično djelo za koje je osuđen. S tim u vezi, apelant dalje ukazuje da su sudovi pogrešno zaključili da u okolnostima konkretnog slučaja nije postojao protupravni istovremeni napad oštećenog na apelanta, zbog čega smatra da je njegova odgovornost utvrđena proizvoljno, jer iz izvedenih dokaza jasno proizlazi da nije imao drugog, niti blažeg načina za svoju odbranu već da napad oštećenog odbije na način kako je to i učinio. Dalje navodi da je znao, s obzirom na ranije ponašanje oštećenog, da će prijetnje koje mu je on upućivao i realizirati, tako da je u krajnjem postupao iz straha. Osim toga, apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na jednak pristup sudu, jer smatra da sudovi nisu sa jednakom pažnjom ocijenili dokaze optužbe i dokaze njegove odbrane koji idu u njegovu korist (nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke koji je u svom nalazu konstatirao „da dvije povrede koje je zadobio su odbrambene povrede“, zbog čega je povrijeđeno pravo na jednak pristup sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu, te da je u konkretnom slučaju nastupila apsolutna zastara krivičnog gonjenja. Također, smatra da su sudovi osporenim presudama zanemarili da daju odgovore na „suštinska pitanja koja apelantu pružaju garancije iz člana 7. Evropske konvencije protiv samovoljnog gonjenja, presuđivanja i kažnjavanja“. Dakle, ističe da mu je osporenim presudama stavljeno na teret kažnjavanje za krivično djelo koje nije počinio zbog čega ističe da je zaključak o njegovoj odgovornosti zasnovan na očigledno proizvoljnom i neobrazloženom tumačenju materijalnih propisa.
17. Apelant je u dopuni apelacije od 9. juna 2014. godine ukazao da sudovi nisu nikad odlučili o njegovom zahtjevu od 16. jula 2012. godine, kojim je ukazivao da je nastupila apsolutna zastara krivičnog gonjenja u konkretnom predmetu, te da je na glavnom pretresu od 19. jula 2012. godine sudija konstatirao da je navedeni apelantov podnesak zaprimljen u Općinskom sudu, te „budući da sud po službenoj dužnosti pazi na relativnu i apsolutnu zastaru, stoga se prigovor može odnositi samo na odluke o glavnoj stvari, odnosno presudu ovog suda po okončanju glavnog pretresa“.
b) Odgovor na apelaciju
18. U odgovoru na apelaciju i dopunu apelacije Kantonalni sud predlaže da Ustavni sud svoju odluku donese na osnovu stanja spisa predmeta.
19. Tužilaštvo u odgovoru na apelaciju ističe da se apelantovi navodi svode na navodno bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, koje apelanta smatra neosnovanim. Apelantove navode u pogledu odsustva njegove krivice zbog postupanja u nužnoj odbrani Tužilaštvo, također, smatra neosnovanim, ukazujući da oni upućuju na zaključak da apelant u principu osporava pravilnost činjeničnih i pravnih zaključaka sudova. S tim u vezi, ukazuje da su sudovi jasno obrazložili razloge zbog kojih smatraju da u okolnostima konkretnog slučaja nije postojao protivpravni - istovremeni napad oštećenog na apelanta za šta su sudovi osporenim presudama dali jasne i decidirane razloge u pogledu odlučnih činjenica uz potpuno pravilno utvrđeno činjenično stanje, posebno u dijelu obrazloženja koji se odnosi na razloge za neprihvatanje navoda koji se odnose na postupanje apelanta u nužnoj odbrani, tj. koji se odnose na nemogućnost istovremene i paralelne egzistencije instituta nužne odbrane i prekoračenja nužne odbrane. Tužilaštvo, također, smatra neosnovanim apelantove navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što potvrđuje činjenica da je u konkretnom slučaju proveden obiman dokazni postupak, te da je na temelju analize izvedenih dokaza i primjenom materijalnog prava apelant proglašen krivim. Tužilaštvo je ukazalo i na to da apelantove navode iz dopune apelacije smatra neosnovanim, ističući da u konkretnom predmetu nije nastupila zastara krivičnog gonjenja.
V. Relevantni propisi
20. U Krivičnom zakonu FBiH («Službene novine FBiH» br. 43/98, 15/99, 50/01 i 29/02), tekst koji je važio u vrijeme počinjenja krivičnog djela, relevantne odredbe glase: Nužna odbrana Član 10. stav 2.
(2) Nužna odbrana je ona odbrana koja je neophodno potrebna da učinitelj od sebe ili drugog odbije istovremeni protivpravni napad, koji je srazmjeran napadu.
Član 121. stav 3.
Zastarjelost krivičnog gonjenja (1) Ako u ovom zakonu nije drugačije propisano krivično gonjenje ne može se poduzeti kad protekne:
3) deset godina od izvršenja krivičnog djela za koje se po zakonu može izreći zatvor preko pet godina.
Član 122. st. (1), (3) i (6) Tok i prekid zastarijevanja krivičnog gonjenja (1) Zastarijevanje krivičnog gonjenja počinje teći od dana kada je krivično djelo učinjeno.
(3) Zastarijevanje se prekida svakom procesnom radnjom koja se preduzima radi gonjenja učinitelja zbog učinjenog krivičnog djela.
(6) Zastarijevanje krivičnog gonjenja nastaje u svakom slučaju kada protekne dvaput onoliko vremena koliko se po zakonu traži za zastarjelost krivičnog gonjenja.
Teška tjelesna povreda Član 177. stav 3.
(3) Ko drugog tjelesno povrijedi ili mu zdravlje naruši tako teško da je usljed toga doveden u opasnost život povrijeđenog ili je uništen ili trajno i u znatnoj mjeri oslabljen koji važan dio njegovog tijela ili koji važan organ, ili je prouzrokovana trajna nesposobnost za rad povrijeđenog ili trajno i teško narušenje njegovog zdravlja ili unakaženost, kaznit će se zatvorom od jedne do deset godina.
VI. Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 20 0 K 007889 13 Kž 2 od 2. decembra 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 26. decembra 2013. godine, a apelacija je podnesena 12. februara 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
25. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo iz člana 7. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
27. Član 6. st. 1, 2. i 3. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom […]
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica prema zakonu ne dokaže.
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
[…]
d) da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe za svjedoke optužbe. […]
28. Ustavni sud, prvenstveno ukazuje da se predmetni postupak u konkretnom slučaju odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije primjenjivi u datom slučaju. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati da li je postupak pred sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.
29. Apelant ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Smatra da nije imao pravično suđenje pred nepristranim sudom, niti pravo na odbranu, jer smatra da se osporene presude temelje na proizvoljnoj ocjeni dokaza, zbog čega smatra da je osuđen za krivično djelo koje nije počinio, kao i da je u konkretnom predmetu nastupila zastara krivičnog gonjenja.
30. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
31. Nadalje, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78, i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/05).
32. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava redovnih sudova koji su zaključili da apelant krivično djelo nije počinio u nužnoj odbrani, shodno odredbi člana 10. stav 2. KZFBiH. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su sudovi dali jasno i agrumentirano obrazloženje, utemeljeno na iskazima brojnih svjedoka odbrane i optužbe, kao i drugim materijalnim dokazima, da je prvostepeni sud raspravio sva sporna pitanja i utvrdio odlučne činjenice za pravilno i zakonito donošenje odluke, zbog čega ocjenjuje da je pozivanje apelanta na nužnu odbranu, stvarnu zabludu i na putativnu nužnu odbranu imalo cilj sračunatu namjeru apelanta da se na navedeni način u konkretnom slučaju prikaže kao žrtva i da izbjegne krivičnu odgovornost, ukazujući da ga je napao oštećeni, te da je poduzimao samo one radnje koje su bile neophodne da odbije napad oštećenog.
33. Ustavni sud dalje zapaža da su redovni sudovi analizom svih izvedenih dokaza zaključili da je verbalni sukob između apelanta i oštećenog otpočeo i da se nastavio kada su izašli iz prodavaonice, da je apelant bio u situaciji da se udalji sa lica mjesta događaja, bez opasnosti po njegov fizički integritet, ali da on to nije učinio, već je i dalje nastavio da napada oštećenog. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su osporenim odlukama sudova dati razlozi da se radnje koje je apelant poduzeo ne mogu pravno ocijeniti kao nužna odbrana ili prekoračenje njenih granica. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da osporene presude sadrže jasne i detaljne razloge na osnovu kojih su sudovi primijenili relevantne odredbe zakona, da su za svaki od izvedenih dokaza data logična i uvjerljiva obrazloženja koja ni u jednom dijelu ne izgledaju proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, zbog čega Ustavni sud ove apelantove navode smatra neosnovanim. Dovodeći pri tome u vezu datum počinjenja krivičnog djela (15. augusta 2001. godine) sa relevantnim odredbama KZFBiH (kako u pogledu zaprijećene kazne za predmetno krivično djelo-od jedne do 10 godina, tako i u vezi sa odredbama koje reguliraju zastarjelost krivičnog gonjenja, uključujući i odredbe o prekidu zastarjelosti, čl. 121. i 122), te ocjenjujući ih u kontekstu preduzetih procesnih radnji u predmetnom postupku, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode o apsolutnoj zastari krivičnog gonjenja.
34. U vezi sa apelantovim navodima da mu je osporenim odlukama sudova narušen princip jednakosti pristupa sudu, jer smatra da su sudovi favorizirali dokaze Tužilaštva na njegovu štetu, pozivajući se na nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke u kojem je navedeno da su dvije povrede koje je zadobio „odbrambene povrede“, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni materijalnog i procesnog prava i ocjeni izvedenih dokaza od redovnih sudova, kako je to Ustavni sud već obrazložio u tač. 30. i 31. ove odluke. Naime, Ustavni sud smatra da su sudovi sa jednakom pažnjom ocijenili dokaze optužbe i apelantove odbrane, da su, između ostalog, suprotno apelacionim navodima, ocijenili i nalaz i mišljenje vještaka, kao i da su zaključci sudova zasnovani na brižljivoj i savjesnoj ocjeni dokaza pojedinačno i u vezi sa drugim provedenim dokazima, zbog čega Ustavni sud i ove apelantove navode smatra neosnovanim.
35. U vezi sa apelantovim navodima da je u postupku prekršen princip in dubio pro reo, zagarantiran članom 6. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud ističe da, prema praksi Evropskog suda, presumpcija nevinosti znači da se optuženi nije dužan braniti, mada ima pravo na odbranu, odnosno nije dužan dokazivati svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu, ni u njegovu nevinost. Dakle, kada ima sumnju, sud mora primijeniti princip in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A, broj 146, stav 77, i Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, stav 29, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 49/06). U tom smislu, sudovi su dužni ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa, onda, na osnovu takve brižljive ocjene izvesti zaključak o tome da li je neka činjenica dokazana ili ne. Prema mišljenju Ustavnog suda, pozivanje na kršenje principa in dubio pro reo može biti osnovano ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da obrazloženje analize svih provedenih dokaza ne ostavlja nikakvu sumnju u zaključak sudova o apelantovoj krivici. Najzad, apelant ne navodi, a to se ne može zaključiti ni iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu, koje od činjenica relevantnih za utvrđivanje njegove odgovornosti nisu dokazane na način da zadovolje standarde prava na pravično suđenje, što bi dovelo u pitanje i poštivanje principa in dubio pro reo. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđen princip in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, pa je i u ovom dijelu apelacija neosnovana.
36. Ustavni sud, također, smatra neosnovanim apelantove navode da nije imao jednak pristup sudu, pri tome imajući u vidu da je odredbom člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije propisano da “Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava: d) da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobre pod uvjetima koji važe za svjedoke optužbe“, s obzirom na to da apelant nije ponudio bilo kakve argumente niti dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da su mu tokom trajanja predmetnog postupka uskraćena prava garantirana navedenom odredbom, te imajući u vidu da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke zaključio da nema elemenata koji bi ukazivali da su relevantni zakoni u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjeni, zbog čega Ustavni sud i ove apelantove navode smatra neosnovanim, jer kao takvi ne dovode u pitanje poštovanje garancija na pravično suđenje iz stava 3. tačka d) u vezi sa stavom 1. člana 6. Evropske konvencije.
37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d) Evropske konvencije neosnovani.
Ostali navodi
38. Iz navoda apelacije, također, proizlazi da apelant poziva na kršenje člana 7. Evropske konvencije. Tom odredbom je regulirano da se niko „ne može smatrati krivim za krivično djelo nastalo činjenjem ili nečinjenjem koje nije predstavljalo krivično djelo u vrijeme izvršenja, prema nacionalnom ili međunarodnom pravu. Isto tako, izrečena kazna neće biti teža od one koja se primjenjivala u vrijeme izvršenja krivičnog djela“. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant ove navode ničim nije obrazložio. Imajući u vidu navedeno i nespornu okolnost da je predmetno krivično djelo kao takvo propisano u prethodnom KZFBiH (koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja krivičnog djela), a koju okolnost, dakle, kako to proizlazi iz činjenica predmeta ni apelant nije osporavao, već je tvrdio da je postupao u nužnoj odbrani, te imajući u vidu da apelantu nije izrečena kazna koja je teža od one koja se primjenjivala u vrijeme izvršenja krivičnog djela (propisana kazna od jedne do deset godina, apelantu izrečena uvjetna osuda, s tim da je utvrđena kazna zatvora od jedne godine), Ustavni sud apelantove navode da mu je povrijeđeno pravo garantirano članom 7. Evropske konvencije smatra neosnovanim.
VIII. Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d) Evropske konvencije, u smislu da je izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza na način koji bi doveo u pitanje utvrđeno činjenično stanje i primjena materijalnog prava, a u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi ukazivalo na vjerovatnoću da su apelantu tokom trajanja predmetnog postupka uskraćena procesna prava , ili da je povrijeđen princip in dubio pro reo.
40. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje garancija ustanovljenih članom 7. Evropske konvencije kada su osuda i kazna zasnovane na krivičnom zakonu koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela.
41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman