Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2615/13 (Z. G.)
Odluka donesena 10. 10. 2016.
- Nema povrede
- Član 2. EK i član II/3.a) Ustava BiH (Pravo na život)
- Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pretpostavka nevinosti
- Pravo na odbranu
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Ratni zločin
- Krivični postupak
- Izuzeci od stava 1. čl 7. EK
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Ispravka krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na bosanskom jeziku, koji je proglasio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu odlukom br. 101/03 od 24. januara 2003. godine, objavljenog u "Službenom glasniku BiH", broj 3/03
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-2615/13
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 10. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2615/13, rješavajući apelaciju Zorana Goronje, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
- prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Zorana Goronje podnesena protiv Presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 003372 12 Krž (veza X-KR-10/893-1) od 15. februara 2013. godine i S1 1 K 003372 10 Krl (veza X-KR-10/893-1) od 15. juna 2012.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Zoran Goronja (u daljnjem tekstu: apelant) koji se nalazi na izdržavanju kazne zatvora u Kazneno-popravnom zavodu u Foči, kojeg zastupa Petko Pavlović, advokat iz Zvornika, podnio je 17. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 003372 12 Krž (veza X-KR-10/893-1) od 15. februara 2013. godine i S1 1 K 003372 10 Krl (veza X-KR-10/893-1) od 15. juna 2012. godine. Apelant je 26. juna 2013. godine dopunio apelaciju. Na zahtjev Ustavnog suda od 28. januara 2015. godine apelant je 9. februara 2015. godine dopunio apelaciju.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 20. juna 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju 30. juna 2016. godine, dok Tužilaštvo BiH nije odgovorilo na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Presudom Suda BiH broj S 1 1 K 003372 10 Krl od 15. juna 2012. godine apelant i još tri poimenično navedena lica (u daljnjem tekstu: saoptuženi ili optuženi F. K., S. K. i V. G.) proglašeni su krivim što su u vrijeme i na način pobliže opisan u izreci presude počinili krivično djelo zločini protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 tačka h) u vezi s tačkom a) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) sve u vezi sa članom 29 KZBiH. Sud BiH je apelantu za izvršenje navedenog krivičnog djela izrekao kaznu dugotrajnog zatvora od 40 godina u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru precizirano u presudi. Istom presudom, na osnovu člana 188 stav 4 Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), apelant i saoptuženi su oslobođeni dužnosti da nadoknade troškove krivičnog postupka. Primjenom člana 198 stav 2 ZKPBiH oštećeni, te srodnici stradalih su sa imovinskopravnim zahtjevom upućeni na parnicu.
6. U presudi je, između ostalog, navedeno da je u postupku, na osnovu brojnih dokaza preciziranih u presudi, uključujući i svjedočenja kako zaštićenih tako i poimenično navedenih svjedoka, utvrđeno da su apelant i saoptuženi predmetno krivično djelo počinili tako što su tokom juna i jula 1995. godine, za vrijeme oružanog sukoba u BiH, u okviru kojeg su pripadnici Vojske Republike Srpske i MUP-a Republike Srpske preduzimali široko rasprostranjen i sistematičan napad protiv bošnjačkog civilnog stanovništva iz zaštićene zone UN-a u Srebrenici, u sklopu kojeg je do 40.000 bošnjačkih civila preseljeno iz enklave Srebrenica, a više od 7.000 muškaraca i dječaka Bošnjaka pogubljeno, apelant i ostali saoptuženi kao pripadnici 10. diverzantskog odreda Glavnog štaba Vojske Republike Srpske (u daljnjem tekstu: 10. diverzantski odred), zajedno s drugim jedinicama Vojske Republike Srpske i MUP-a Republike Srpske, vršili progon civilnog bošnjačkog stanovništva zaštićene zone UN-a Srebrenica na nacionalnoj, etničkoj i vjerskoj osnovi lišavanjem drugih lica života. Dalje je navedeno da su apelant i ostali saoptuženi krajem juna 1995. godine izveli prvi napad na zaštićenu zonu UN-a Srebrenica s ciljem uznemiravanja bošnjačkog stanovništva kako bi napustili Srebrenicu, te počevši od ranih jutarnjih sati 11. jula 1995. godine, prema naredbi komandanta 10. diverzantskog odreda Milorada Pelemiša, zajedno s drugim pripadnicima 10. diverzantskog odreda i drugim jedinicama Vojske Republike Srpske, izveli drugi napad tako što su učestvovali u zauzimanju zaštićene zone UN-a Srebrenica; da su 16. jula 1995. godine u periodu od 10.00 do 15.00 časova, kada je oko osam stotina muškaraca Bošnjaka dovezeno iz škole u selu Gornja Pilica, opština Zvornik, gdje su od 14. jula 1995. godine držani u nehumanim uslovima, izloženi fizičkom i verbalnom maltretiranju, na ekonomiji - farmi Branjevo kao mjestu pogubljenja, pa su apelant i saoptuženi sa još nekoliko pripadnika 10. diverzantskog odreda, pucajući iz automatskih pušaka, a jedan od saoptuženih i iz pištolja, a apelant i iz puškomitraljeza M-84, s namjerom da liše života, po prijekom postupku pogubili oko 800 zarobljenih muškaraca Bošnjaka iz enklave Srebrenica, starosne dobi od 18 do 60 godina, od kojih su neki imali poveze na očima i rukama, nakon čega su dvojica poimenično navedena saoptužena, zajedno s još jednim pripadnikom 10. diverzantskog odreda, „ovjeravali“ strijeljane pucajući im u glavu kako bi se uvjerili da niko nije preživio, ali su strijeljanje ipak preživjela dva muškarca.
7. Sud BiH je naveo da je u smislu člana 281 ZKPBiH savjesno i sadržajno ocijenio svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima koji su izvedeni na glavnom pretresu, te da je detaljno analizirao i navode optužbe i odbrane. Ukazano je da su dokazi izvedeni tokom postupka navedeni u Aneksu 1, dok Aneks 2 sadrži popis procesnih odluka i da to predstavlja sastavni dio obrazloženja ove presude. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su u Aneksu 1 navedeni svi provedeni dokazi koji uključuju listu saslušanih svjedoka (32) i listu uloženih materijalnih dokaza Tužilaštva BiH (od T-1 do T-86), zatim spisak saslušanih svjedoka „odbrane“ (23), te materijalne dokaze saoptuženih. Navedeno je da je na osnovu dokaza preciziranih u presudi koji obuhvataju i iskaze svjedoka i materijalne dokaze, kao i presude, transkripte i utvrđenja Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (u daljnjem tekstu: MKSJ) utvrđeno da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Navedeno je da je Sud BiH 14. oktobra 2011. godine donio rješenje kojim je djelimično usvojio prijedlog Tužilaštva BiH, pa su na osnovu odredaba čl. 3, 5 i 7 Zakona o ustupanju predmeta od Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju Tužilaštvu Bosne i Hercegovine i korišćenju dokaza pribavljenih od MKSJ u postupcima pred sudovima u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Zakon o ustupanju predmeta) uvršteni pobliže opisani dokazi u tom rješenju. Osim toga, navedeno je da je odbijen kao neosnovan prijedlog Tužilaštva BiH u dijelu koji se odnosi na prihvatanje izjava o činjenicama i priznanju krivice optuženih Dragana Obrenovića i Momira Nikolića. Dalje su u presudi detaljno navedeni razlozi iz [procesnih] rješenja koja je Sud BiH donio tokom trajanja glavnog pretresa, a tiču se uvrštenih dokaza u skladu sa Zakonom o ustupanju predmeta. Naime, Sud BiH je naveo da se u pogledu prihvatljivosti iskaza koje su svjedoci dali u postupcima pred MKSJ, između ostalog, rukovodio odredbama člana 3 stav 1 Zakona o ustupanju predmeta kojim je propisano korišćenje dokaza pribavljenih od strane MKSJ u postupcima pred sudovima u BiH. Ukazano je da saglasno odredbama člana 5 Zakona o ustupanju predmeta, sud može da prihvati iskaz koji je svjedok dao u postupku pred MKSJ ukoliko je zapisnik o njegovom ispitivanju sačinjen u skladu s relevantnim odredbama Pravilnika o postupku i dokazima, te ukoliko je svjedok bio upoznat sa svojim pravima. Cijeneći prigovore branilaca o nemogućnosti dolaska nekih svjedoka pred Sud BiH, napomenuto je da će, u slučaju nemogućnosti unakrsnog ispitivanja svjedoka čije su izjave prihvaćene, ti iskazi, u konačnoj ocjeni provedenih dokaza, podlijegati odredbama člana 3 stav 2 Zakona o ustupanju predmeta kojima je propisano da sudovi ne mogu zasnivati osuđujuću presudu isključivo ili u odlučujućoj mjeri na prethodnim iskazima svjedoka koji nisu dali usmeni iskaz na glavnom pretresu što, prema mišljenju Suda BiH, predstavlja adekvatno ograničenje njihove dokazne snage. Dalje, Sud BiH je naveo da je 7. septembra 2011. godine djelimično usvojio prijedlog Tužilaštva BiH i prihvatio izjave pobliže opisane u tom rješenju, dok je u preostalom dijelu koji se odnosio na prihvatanje skice svjedoka Dražena Erdemovića, sačinjene pred MKSJ 30. maja 1996. godine, prijedlog Tužilaštva BiH odbio kao neosnovan.
8. Takođe, Sud BiH je naveo da je odbio prijedlog apelantove odbrane da se na osnovu odredaba člana 6 Zakona o ustupanju predmeta u dokaze uvrsti nalaz i mišljenje vještaka demografa, prof. dr Steve Pašalića. Navedeno je da je u prijedlogu istaknuto da je predmetni nalaz izrađen, izložen i uložen kao dokaz u spis u predmetima MKSJ Tužilac protiv Miće Stanišića i Stojana Župljanina. Međutim, kako je istakao Sud BiH, taj prijedlog nije prihvaćen jer je utvrđeno da taj dokaz ne ispunjava uslove iz člana 3 stav 1 Zakona o ustupanju jer ne posjeduje elektronsku ovjeru MKSJ, odnosno ne zna se da li je pribavljen ili korišćen u skladu sa Statutom i pravilima MKSJ. Kada je u pitanju prihvatanje usmenih izlaganja tog vještaka Sud BiH je ukazao na odredbe člana 6 stav 1 Zakona o ustupanju predmeta koji predviđa da se: „Iskaz vještaka uvršten u dokazni materijal u postupku pred Raspravnim vijećem MKSJ-a može koristiti kao dokaz u domaćem krivičnom postupku, bez obzira da li davalac iskaza daje usmeni iskaz u tom postupku.“ Ukazano je da stav 3 iste odredbe predviđa i da: „Sudovi prihvataju svjedočenje vještaka tako što koriste zapisnik o iskazu koji je on dao pred Raspravnim vijećem u drugom predmetu, pod uslovom da je prethodno bio upoznat o pravima i obavezama vezano za svjedočenje, te ako se iskaz odnosi na utvrđivanje postojanja ili nepostojanja činjenica u predmetu u kojem se postupa.“ Navedeno je da je u konkretnom slučaju apelantova odbrana Sudu BiH dostavila transkripte usmenog izlaganja vještaka pred Pretresnim vijećima MKSJ u predmetima Tužilac protiv Miće Stanišića i Stojana Župljanina , ali u verziji na engleskom jeziku, te Sud BiH nije mogao ispitati da li je vještak prilikom saslušanja poučen o svim pravima, odnosno nije se moglo ispitati da li su zadovoljene citirane odredbe člana 6 Zakona o ustupanju predmeta. Ukazano je da su se na ročištu održanom 17. aprila 2012. godine branioci izjasnili da nemaju mogućnost dostavljanja transkripata na BHS jeziku, pa da stoga Sud BiH, kako je naveo, ranije dostavljene transkripte na engleskom jeziku nije mogao prihvatiti ni koristiti.
9. Osim toga, Sud BiH je istakao da je optužnica teretila apelanta i saoptužene za počinjeno krivično djelo genocida, ali da u toku postupka provedenim dokazima nije dokazana genocidna namjera niti svijest o genocidnim namjerama glavnih počinilaca, kao ni da su bili informisani o masovnim pogubljenjima srebreničkih muškaraca, nego da je na osnovu svih provedenih dokaza utvrđeno da su se u radnjama apelanta i saoptuženih stekli svi elementi krivičnog djela zločin protiv čovječnosti. U vezi s tim, Sud BiH je naveo opšte elemente koji su uslov za egzistiranje tog krivičnog djela, postojanje širokog ili sistematičnog napada, da je napad usmjeren protiv bilo kojeg civilnog stanovništva, da je apelant znao za takav napad i da je apelantovo djelo učinjeno kao dio takvog napada, utvrđeno temeljitom ocjenom provedenih dokaza koji su sadržajno izneseni u obrazloženju presude (na str. 28-48). Osim toga, u presudi je detaljno opisana pravna kvalifikacija progona i ubistva iz tač. a) i h) stav 1 člana 172 KZBiH.
10. Takođe, u presudi je navedeno da je na okolnost ustrojstva 10. diverzantskog odreda, djelovanja njegovih pripadnika, odbrana angažovala vještaka vojne struke, penzionisanog generala Slobodana Kosovca. Sud BiH je istakao da je ovaj vještak, osim činjenica koje su bile predmet vještačenja, u svom nalazu i mišljenju davao svoju ocjenu prirode napada koji je izvršen na Srebrenicu, osposobljenosti jedinica 28. divizije, pravnog dometa direktiva koje je izdavao GŠVRS, što u konačnici može dati samo pretresno vijeće, nakon temeljite ocjene svih provedenih dokaza, pa je njegov nalaz i mišljenje cijenjen relevantnim samo u dijelu u kojem se odnosi na funkcionisanje, djelovanje i ustrojstvo 10. diverzantskog odreda, zasnovano na materijalnim dokazima u koje je imao uvid, dok njegovu ocjenu iskaza saslušanih svjedoka u ovom predmetu nije prihvatio.
11. U pogledu primjene materijalnog zakona, navedeno je da je nesporno da je predmetno djelo počinjeno kada je na snazi bio KZSFRJ, ali da taj zakon nije sadržavao odredbe koje bi se odnosile direktno na zločine protiv čovječnosti, nego da je pravna kvalifikacija krivičnih djela u presudi data u skladu s KZBiH iz 2003. godine. Takođe je navedeno da su zločini protiv čovječnosti nesumnjivo bili inkriminisani i u vrijeme izvršenja konkretnog djela i predstavljali krivično djelo prema opštim pravnim principima priznatim kod civilizovanih naroda, odnosno opštim principima međunarodnog prava. Sud BiH je obrazložio da je u članu 4 KZBiH propisano vremensko važenje krivičnog zakona, što podrazumijeva da se na učinioca krivičnog djela primjenjuje zakon koji je bio na snazi u vrijeme učinjenja krivičnog djela, osim u slučajevima kada se poslije učinjenja djela jednom ili više puta izmijeni zakon jer se tada na učinioca primjenjuje blaži zakon. Nadalje je navedeno da je odredbama člana 3 istog zakona propisan princip legaliteta prema kojem nikome ne može biti izrečena kazna ili druga krivično-pravna sankcija za djelo koje, prije nego što je učinjeno, nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom propisano kao krivično djelo i za koje zakonom nije bila propisana kazna. Navedeno je da, međutim, čl. 3 i 4 KZBiH ne sprečavaju suđenje ili kažnjavanje bilo kojeg lica za bilo koje činjenje i nečinjenje koje je u vrijeme kada je počinjeno predstavljalo krivično djelo u skladu sa opštim principima međunarodnog prava, a što je propisano članom 4a KZBiH, kao i članom 7 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). S tim u vezi je navedeno da je u konkretnom slučaju nesporno da se ne radi o kršenju zabrane retroaktivne primjene krivičnog zakona, zbog čega je taj sud ove apelantove primjedbe odbio kao neosnovane.
12. Vijeće Apelacionog odjeljenja Odjela I za ratne zločine Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) je Presudom broj S1 1 K 003372 12 Krž 13 od 15. februara 2013. godine žalbu Tužilaštva BiH odbilo, dok je žalbe apelanta i saoptuženih uvažilo i prvostepenu presudu preinačilo u odluci o krivičnoj sankciji tako što je apelantu za krivično djelo za koje je prvostepenom presudom proglašen krivim izrekao kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 30 godina, a ostalim saosuđenim kazne precizirane u presudi, dok je u preostalom dijelu prvostepena presuda ostala neizmijenjena.
13. U obrazloženju presude Apelaciono vijeće je, između ostalog, ukazalo da su u prvostepenoj presudi navedeni izvedeni dokazi, njihov sadržaj, kao i ocjena njihove vjerodostojnosti, te da su dati razlozi o odlučnim činjenicama relevantnim za presuđivanje u ovoj krivičnopravnoj stvari, uz detaljnu i iscrpnu analizu svih dokaza kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti. Dalje je navedeno da je neosnovan apelantov navod da je prvostepeno vijeće, donošenjem rješenja o prihvatanju kao dokazanih činjenica koje su utvrđene u presudama MKSJ, na koju odluku odbrana nije imala pravo žalbe, prekršilo član 6 stav 2 Evropske konvencije i princip presumpcije nevinosti. Ukazano je na odredbe člana 318 ZKPBiH kojim je propisano da protiv rješenja suda donesenog u prvom stepenu stranke, branilac i lica čija su prava povrijeđena mogu da podnesu žalbu uvijek kada u ovom zakonu nije izričito određeno da žalba nije dopuštena, a stav 2 istog člana propisuje da se rješenja koja se donose radi pripremanja glavnog pretresa i presude mogu pobijati samo u žalbi na presudu. Imajući u vidu da odredbe Zakona o ustupanju predmeta za pitanja koja nisu regulisana tim zakonom upućuju na primjenu odredaba ZKPBiH, Apelaciono vijeće je istaklo da je ispravno da se o ovakvoj vrsti pitanja odlučuje u formi rješenja budući da se odluka o ovom pitanju donosi po saslušanju stranaka (najčešće i na njihov prijedlog), te da ona mora da sadrži obrazloženje iz kojeg bi bilo vidljivo da li predložene činjenice ispunjavaju određene kriterijume prihvatljivosti koje je prvostepeno vijeće preuzelo iz prakse MKSJ, što u potpunosti podržava i Apelaciono vijeće. Nadalje, suprotno žalbenim navodima, Apelaciono vijeće je istaklo da odluka o prihvatanju kao dokazanih činjenica koje su utvrđene u postupcima pred MKSJ ima karakter procesnog rješenja na koje nije dozvoljena posebna žalba, već se ono može pobijati u žalbi na presudu. Ukazano je da iz prvostepene presude, a i posebnog rješenja koje je doneseno o prihvatanju činjenica sasvim jasno proizlazi da su prihvaćene samo one činjenice koje su jasne, konkretne i prepoznatljive, ne predstavljaju zaključke, mišljenje ili usmeno svjedočenje, te najvažnije, ne predstavljaju karakterizaciju koja je pravne prirode. Ukazano je da, osim ovih, prihvaćene činjenice ispunjavaju i ostale kriterijume - sadrže esencijalne pronalaske MKSJ i nisu značajno mijenjane, ne potvrđuju ni direktno ni indirektno krivičnu odgovornost apelanta, potvrđene su ili utvrđene u postupku po žalbi ili nisu pobijane u žalbi, a dalja žalba više nije moguća, ne proizlaze iz sporazuma o priznanju krivice ili dobrovoljnog priznanja, te proizlaze iz predmeta u kojem je optuženi imao pravnog zastupnika i mogućnost da se brani. Imajući to u vidu, kako je navedeno, i Apelaciono vijeće dijeli zaključak prvostepenog vijeća da činjenice koje su pomenutim rješenjem prihvaćene kao dokazane u cijelosti ispunjavaju kriterijume da budu prihvaćene, te ni na koji način ne narušavaju apelantovo pravo na pravično suđenje i njegovu pretpostavku nevinosti. Ovo posebno iz razloga što su one u toku postupka tretirane kao jedan od dokaza u postupku koje je odbrana imala priliku da pobije i ospori kontraargumentima, odnosno svojim dokazima.
14. Konačno, Apelaciono vijeće je istaklo da se u žalbama na presudu uopšte ne osporava sadržaj prihvaćenih činjenica (a to se u žalbi na presudu svakako moglo učiniti), niti ukazuje na dokaze koji bi upućivali na eventualno drugačije činjenično stanje, već se osporava samo princip po kojem na ovu vrstu rješenja nije postojalo pravo žalbe. Navedeno je da su odbrane tokom glavnog pretresa imale mogućnost i izvođenja dokaza kojima bi se osporavalo činjenično stanje koje proizlazi iz činjenica koje su prihvaćene kao dokazane u smislu člana 4 Zakona o ustupanju predmeta. Slijedom toga, Apelaciono vijeće je zaključilo da prihvatanjem kao dokazanih činjenica koje su utvrđene odlukama MKSJ, u skladu sa Zakonom o ustupanju predmeta, nije počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 297 stav (1) tačka i) ZKPBiH, niti postoji kršenje prava na odbranu u tom pogledu.
15. Dalje, neosnovanim su ocijenjeni i navodi da se pobijana presuda zasniva na dokazima na kojima se prema odredbama ZKPBiH ne može zasnivati, te da, suprotno žalbenim prigovorima branilaca, izjave i transkripti koje je prvostepeno vijeće odlučilo da prihvati ispunjavaju uslove iz člana 3 stav (1) Zakona o ustupanju, odnosno člana 5 stav (1) istog zakona jer je prvostepeno vijeće pravilno ocijenilo prihvatljivim izjave koje su Momir Nikolić i Dragan Obrenović dali istražiocima MKSJ u svojstvu svjedoka, kao i transkripte svjedočenja svjedoka: Joseph Kingori, Robert A. Franken, Leendert Cornelis van Duijn i Vicentius Egbers. U prilog pravilnoj primjeni odredbi Zakona o ustupanju predmeta od strane pretresnog vijeća u ovom predmetu govori i činjenica da su istom odlukom odbijeni prijedlozi za prihvatanje izjava o činjenicama i priznanju krivice koje su optuženi Momir Nikolić i Dragan Obrenović dali pred MKSJ iz razloga što je riječ o jednostranim prikazima događaja, kojom prilikom nisu bili pod zakletvom, niti su bili unakrsno ispitivani. U odnosu na preminulog svjedoka Miroslava Deronjića, Apelaciono vijeće je istaklo da je prvostepeno vijeće pravilno primijenilo odredbe člana 7 Zakona o ustupanju predmeta, koji član, kao i odredbe člana 273 stav 2 ZKPBiH, predviđa izuzetke od neposrednog izvođenja dokaza čitanjem zapisnika iz istrage. Dalje, u odnosu na prihvatanje izjava svjedoka Dražena Erdemovića, Apelaciono vijeće je istaklo da je i prema njegovom stanovištu prvostepeno vijeće takođe pravilno primijenilo navedene odredbe čl. 3 i 5 Zakona o ustupanju predmeta, te su u spis uvrštene sve izjave koje je ovaj svjedok dao nakon što je presuda kojom je proglašen krivim po sporazumu o priznanju krivice postala pravnosnažna, dok izjave koje je ovaj svjedok dao tokom 1996. godine nisu uvrštene u dokazni materijal. Ukazano je da prihvatanjem iskaza ovih svjedoka nije povrijeđeno pravo na odbranu s obzirom da se osuđujuća presuda ne zasniva u odlučujućoj mjeri na ovim dokazima, već su u pretežnom dijelu korišćeni kao potkrepljujući ili kontrolni dokazi, odnosno dokazi kojima se direktno ili indirektno potkrepljuje dokazna vrijednost ostalih izvedenih dokaza.
16. Dalje, ocijenjeni su neosnovanim apelantovi navodi da Sud BiH nije dao razloge o bitnim elementima krivičnog djela za koje je proglašen krivim. S tim u vezi, Apelaciono vijeće je ukazalo da je činjenični opis djela u izreci prvostepene presude jasan, određen i potpun, te sadrži činjenice i okolnosti koje predstavljaju bitne elemente krivičnog djela za koje su apelant i saoptuženi proglašeni krivim, odnosno da su izrekom presude, obuhvaćeni svi bitni elementi krivičnog djela iz člana 172 stav (1) tačka h) u vezi s tačkom a) istog člana KZBiH, uz precizan opis radnji izvršenja. Navedeno je da obrazloženje prvostepene presude sadrži detaljnu analizu svakog pojedinačnog elementa krivičnog djela zločina protiv čovječnosti iz člana 172 stav (1) tačka h) u vezi s tačkom a) KZBiH, (koje je i Apelaciono vijeće ponovilo), kao i razloga koji su opredijelili prvostepeno vijeće da ne prihvati pravnu kvalifikaciju iz člana 172 stav (1) tačka k) KZBiH (nečovječno postupanje).
17. Takođe, Apelaciono vijeće je zaključilo da su žalbeni prigovori branilaca u pogledu ocjene iskaza svjedoka Z-1 takođe neosnovani budući da branioci u svojim žalbama, u principu, ukazuju upravo na sve dijelove iskaza svjedoka Z-1 koje je prvostepeno vijeće smatralo relevantnim za zaključak o neprihvatanju njegovog iskaza kao tačnog i vjerodostojnog u cijelosti. Ukazano je da je prvostepeno vijeće pravilno cijenilo iskaz svjedoka Z-1 kako pojedinačno tako i u međusobnoj povezanosti sa ostalim izvedenim dokazima, te je ukazalo na značajne razlike u odnosu na iskaz ovog svjedoka i drugih svjedoka, te saoptuženih F. K. i S. K. S tim u vezi ukazano je da je prvostepeno vijeće pravilno cijenilo i izjave svjedoka Dražena Erdemovića te da, iako ovaj svjedok nije unakrsno ispitan u ovom krivičnom predmetu, njegove izjave koje je dao pred MKSJ imaju značaj prilikom ocjene vjerodostojnosti iskaza saoptuženih F. K., S. K. i zaštićenog svjedoka Z-1 jer su sva četvorica bili učesnici pogubljenja Bošnjaka na Branjevu. Naime, kako je istaknuto, suprotno tvrdnjama svjedoka Z-1, optuženi F. K. i Dražen Erdemović ne tvrde da je tom prilikom izdata naredba za ubijanje Bošnjaka na Branjevu, već iz njihovih svjedočenja proizlazi da su naredbu dobili na ekonomiji Branjevo. Imajući u vidu neslaganja u iskazima svjedoka Z-1 i optuženog F. K. u pogledu pitanja kada su dobili naredbu za egzekuciju, Apelaciono vijeće smatra potrebnim istaći da je u tom smislu od značaja iskaz koji je svjedok Erdemović dao pred MKSJ, iz kojeg proizlazi da su pripadnici 10. diverzantskog odreda dobili naredbu za egzekuciju tek na ekonomiji Branjevo. Suprotno žalbenim prigovorima odbrana, iskaz svjedoka Erdemovića cijenjen je upravo kroz primjenu principa in dubio pro reo, što je, između ostalog, opredijelilo prvostepeno vijeće da ne pokloni u cijelosti vjeru svjedoku Z-1. Ukazano je da izvedeni dokazi upućuju na zaključak da svjedok tokom svog boravka na ekonomiji Branjevo svojim ponašanjem nije ničim pokazao svoje protivljenje, šta više svjedok Z-1 je tokom egzekucije govorio apelantu da mora da radi brže i okrvavi ruke. Sve navedeno upućuje na zaključak da je svjedok Z-1 u svom iskazu pokušavao da predstavi svoju ulogu i učešće u inkriminisanom događaju na način kojim se umanjuje njegovo učešće i odgovornost. Stoga Apelaciono vijeće nalazi da je prvostepeno vijeće pravilno ocijenilo iskaz zaštićenog svjedoka Z-1, ne poklonivši mu vjeru u cijelosti, prvenstveno u dijelu u kojem svjedok tvrdi da su naredbu za pogubljenje dobili prije odlaska na Branjevo, čime, u suštini, Tužilaštvo u konačnici pokušava da dokaže postojanje genocidne namjere kod optuženih, odnosno da su oni u najmanju ruku bili pomagači u krivičnom djelu genocida. U tom pogledu, Apelaciono vijeće je ukazalo i da je svjedok Z-1, nakon sklapanja sporazuma o priznanju krivice, proglašen krivim za učešće u inkriminisanom događaju, odnosno proglašen krivim za krivično djelo zločini protiv čovječnosti i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od deset godina.
18. Takođe, u pogledu prigovora kojima se ukazuje na pogrešnu pravnu kvalifikaciju, Apelaciono vijeće je istaklo da je prvostepeno vijeće, utvrdivši pravilno i potpuno činjenično stanje, njega pravilno podvelo pod zakonsku normu, odnosno pravno kvalifikovalo kao zločine protiv čovječnosti progonom iz člana 172 stav (1) tačka h) počinjen ubistvima iz stava a) istog člana. Ukazano je da žalbenim prigovorima nisu osporavane pravne definicije pojedinih elemenata krivičnog djela zločini protiv čovječnosti progonom na način kako ih je definisalo prvostepeno vijeće prihvativši u tom pogledu praksu MKSJ.
19. Neosnovanim je ocijenjen i apelantov žalbeni navod da se osporena presuda zasniva na dokazu na kojem se ne može zasnivati jer je prvostepeno vijeće kao dokaz prihvatilo transkripte s drugih suđenja što je, prema apelantovom mišljenju, nezakonito. U vezi s tim Apelaciono vijeće je citiralo odredbe člana 3 stav (1) i člana 5 stav (1) Zakona o ustupanju predmeta, te je uz njihovu primjenu prvostepeno vijeće, prema ocjeni Apelacionog vijeća, pravilno ocijenilo prihvatljivim izjave koje su Momir Nikolić i Dragan Obrenović dali istražiocima MKSJ u svojstvu svjedoka, kao i transkripte svjedočenja svjedoka poimenično navedenih u presudi. U prilog pravilnoj primjeni odredbi Zakona o ustupanju predmeta od strane pretresnog vijeća u ovom predmetu, prema mišljenju Apelacionog vijeća, govori i činjenica da su istom odlukom odbijeni prijedlozi za prihvatanje izjava o činjenicama i priznanju krivice koje su optuženi Momir Nikolić i Dragan Obrenović dali pred MKSJ zato što je riječ o jednostranim prikazima događaja, kojom prilikom nisu bili pod zakletvom, niti su bili unakrsno ispitivani. Navedeno je i da u odnosu na preminulog svjedoka Miroslava Deronjića Apelaciono vijeće nalazi da je prvostepeno vijeće pravilno primijenilo odredbu člana 7 Zakona o ustupanju predmeta, koji član, kao i odredba člana 273 stav (2) ZKPBiH, predviđa izuzetke od neposrednog izvođenja dokaza čitanjem zapisnika iz istrage jer je svjedok svoj iskaz pred MKSJ dao pod zakletvom, gdje je bio podvrgnut i unakrsnom ispitivanju, pa je takav iskaz, prema mišljenju Apelacionog vijeća, zasigurno detaljniji i objektivniji od zapisnika koji se sačinjava u istrazi koji se na osnovu odredbe člana 273 stav (2) ZKPBiH može pročitati ukoliko je ispitano lice umrlo, a taj zaključak u cijelosti prihvata i Apelaciono vijeće. Osim toga, navedeno je da apelant ni pred prvostepenim ni tim sudom uopšte nije osporavao sadržaj prihvaćenih činjenica, odnosno presuda i transkripata, niti je ukazivao na dokaze koji bi upućivali na eventualno drugačije činjenično stanje, kao i da prihvatanjem navedenih dokaza nije prekršeno apelantovo pravo na odbranu budući da se osuđujuća presuda ne zasniva u odlučujućoj mjeri na ovim dokazima, već da su oni u pretežnom dijelu korišćeni kao potkrepljujući ili kontrolni dokazi, odnosno dokazi kojima se direktno ili indirektno potkrepljuje dokazna vrijednost ostalih dokaza.
20. Nadalje, Apelaciono vijeće je istaklo da su neosnovani i žalbeni navodi da obrazloženje ne sadrži razloge o bitnim elementima krivičnog djela za koje su apelant i ostali saosuđeni u svojstvu saizvršilaca proglašeni krivim, te da su obrazloženje i izreka kontradiktorni jedno drugom. U odnosu na navedeno istaknuto je da je činjenični opis djela u izreci jasan, određen i potpun, te sadrži činjenice i okolnosti koje predstavljaju bitne elemente krivičnog djela za koje su optuženi proglašeni krivim, da je u izreci navedeno mjesto i vrijeme izvršenja krivičnog djela, te su jasno naznačene radnje svih saoptuženih. Izrekom presude, kako je obrazložilo Apelaciono vijeće, obuhvaćeni su svi bitni elementi krivičnog djela iz člana 172 stav (1) tačka h) u vezi s tačkom a) istog člana KZBiH, uz precizan opis radnji izvršenja, a činjenica da činjenični opis djela sadrži elemente koji su istovremeno bitni elementi nekog drugog djela (kao što odbrana ukazuje na ratni zločin protiv civilnog stanovništva), sama po sebi, ne čini izreku manjkavom u smislu odredbe člana 297 stav (1) tačka k) ZKPBiH. Prema stanovištu Apelacionog vijeća, obrazloženje osporene presude sadrži detaljnu analizu svakog pojedinačnog elementa krivičnog djela zločini protiv čovječnosti iz člana 172 stav (1) tačka h) u vezi s tačkom a) KZBiH, kao i razloga koji su opredijelili prvostepeno vijeće da ne prihvati pravnu kvalifikaciju iz člana 172 stav (1) tačka h) KZBiH (nečovječno postupanje).
21. Konačno, u odnosu na primjenu materijalnog prava Apelaciono vijeće je istaklo da nema osnova za prihvatanje žalbenih navoda da je u konkretnom slučaju blaži KZSFRJ niti da je nezakonito primijenjen KZBiH, kao i da je krivično djelo koje se apelantu i saoptuženim stavlja na teret trebalo biti pravno kvalifikovano kao ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 KZSFRJ ili ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 144 KZSFRJ, te je u tom smislu prihvatilo obrazloženje prvostepenog suda iz osporene presude. Što se tiče žalbenih prigovora kojima je ukazano na visinu izrečene kazne, Apelaciono vijeće je istaklo da je mišljenja da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i okolnosti u vezi sa svakim saoptuženim, pa tako i apelantom, ali da pri tome prvostepeni sud u odnosu na apelanta nije uzeo u obzir činjenicu da je svojim ponašanjem pri izvršenju djela, udaljenjem s mjesta egzekucija, ipak pokazao neslaganje s vršenjem zločina, a ponašanjem u toku postupka i da se iskreno kaje.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
22. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo iz člana 7 Evropske konvencije. Naveo je i „povredu prava na život“. Apelant je, u suštini, ponovio navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, odnosno da odluka o njegovoj krivici počiva na dokazima na kojima se ne smije zasnivati, te da je u osporavanoj odluci pogrešno primijenjeno procesno i materijalno pravo, kao i da je povrijeđeno njegovo pravo na odbranu. U tom smislu ističe da se povreda prava na odbranu ogleda u tome što nije imao pravo na žalbu na rješenja o prihvatanju kao utvrđenih činjenica utvrđenih pravosnažnim presudama MKSJ. Osim toga, smatra da je u toku postupka povrijeđen princip „jednakosti u postupanju“ jer je odlukom suda o prihvatanju dokazanim činjenica koje su utvrđene pravosnažnim presudama MKSJ povrijeđeno njegovo „pravo da ispita svjedoke“. Ukazuje da je u predmetu uložen veliki broj iskaza svjedoka bez unakrsnog ispitivanja. Nadalje, ističe da svjedočenja Momira Nikolića i Dragana Obrenovića nisu smjela da budu prihvaćena bez unakrsnog ispitivanja bez obzira na činjenicu što se ova lica ne žele odazvati pozivu Suda BiH da svjedoče. Smatra da je prihvatanjem činjenica koje je predložilo Tužilaštvo BiH apelant došao u poziciju u kojoj je bio spriječen da pobija te činjenice u kontekstu ovog suđenja, te je to nametnulo dodatni teret dokazivanja odbrani koja se našla u situaciji da pobija nešto što se Tužilaštvo BiH ne mora ni truditi da dokaže. Zatim prigovara ocjeni iskaza zaštićenog svjedoka Z-1, odnosno „neuvažavanju“ njegove cjelokupne izjave, te „pogrešnog i pristrasnog vještačenja vještaka generala Kosorca“. Dalje, apelant smatra da je mogao biti osuđen samo za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva ili eventualno ratni zločin protiv ratnih zarobljenika, a ne zločini protiv čovječnosti jer nisu ispunjeni opšti elementi bića tog krivičnog djela. Dalje, apelant ističe da je redovni sud „teško povrijedio“ njegovo pravo na odbranu time što nije prihvatio nalaz vještaka Steve Pašalića. U vezi s povredom člana 7 Evropske konvencije, apelant smatra da se u konkretnom slučaju primijenio zakon koji se nije mogao primijeniti, te da je prvostepeno vijeće pogriješilo u pravnoj kvalifikaciji krivičnog djela za koje je apelant proglašen krivim. U tom smislu, apelant se poziva na pravilo tempus regit actum. Apelant takođe smatra da u odnosu na njega nije primijenjen zakon koji je blaži, a to je KZSFRJ, već je primijenjen KZBiH, te da djelo za koje je osuđen nije u vrijeme izvršenja bilo propisano zakonom kao krivično djelo.
b) Odgovor na apelaciju
23. Sud BiH je istakao da se svi apelantovi prigovori već bili predmet razmatranja, te da je Apelaciono vijeće u drugostepenoj presudi dalo ocjenu njihove neosnovanosti. Takođe, Sud BiH se u odgovoru na apelaciju osvrnuo na apelantove prigovore koje je iznio u apelaciji u vezi s kršenjem ZKPBiH prilikom donošenja osporenih odluka. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
24. Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH” br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10) u relevantnom dijelu glasi: Član 3.
Načelo zakonitosti (1) Krivična djela i krivičnopravne sankcije propisuju se samo zakonom.
(2) Nikome ne može biti izrečena kazna ili druga krivičnopravna sankcija za djelo koje, prije nego što je učinjeno, nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom propisano kao krivično djelo i za koje zakonom nije bila propisana kazna. Član 4.
Vremensko važenje krivičnog zakona (1) Na počinioca krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je bio na snazi u vrijeme učinjenja krivičnog djela.
(2) Ako se poslije učinjenja krivičnog djela jednom ili više puta izmijeni zakon, primijeniće se zakon koji je blaži za počinioca.
Član 4.a.
Suđenje ili kažnjavanje za krivična djela prema opštim načelima međunarodnog prava Članovi 3. i 4. ovog zakona ne sprečavaju suđenje ili kažnjavanje bilo kojeg lica za bilo koje činjenje ili nečinjenje koje je u vrijeme kada je učinjeno predstavljalo krivično djelo u skladu s opštim načelima međunarodnog prava.
Član 29.
Sapočinilaštvo Ako više lica, učestvovanjem u učinjenju krivičnog djela ili preduzimajući što drugo čime se na odlučujući način doprinosi učinjenju krivičnog djela, zajednički učine krivično djelo, svaka od njih kazniće se kaznom propisanom za to krivično djelo.
Član 172. stav 1. tačka h) Zločini protiv čovječnosti (1) Ko, kao dio širokog ili sistematskog napada usmjerenog bilo protiv kojeg civilnog stanovništva, znajući za takav napad, učini koje od ovih djela:
a) lišenje drugog lica života (ubistvo);
h) progon bilo koje grupe ljudi ili kolektiva na političkoj, rasnoj, nacionalnoj, etničkoj, kulturnoj, vjerskoj, polnoj ili drugoj osnovi koja je univerzalno prihvaćena kao nedopustiva po međunarodnom pravu, u vezi s bilo kojim krivičnim djelom iz ovog stava ovog člana, bilo kojim krivičnim djelom propisanim u ovom zakonu ili bilo kojim krivičnim djelom u nadležnosti Suda Bosne i Hercegovine;
kazniće se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora.
25. Zakon o krivičnom postupku BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09 i 93/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3. stav 2.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 15.
Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 281.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.
26. Zakon o ustupanju predmeta od Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju Tužilaštvu Bosne i Hercegovine i korišćenju dokaza pribavljenih od Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u postupcima pred sudovima u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik BiH” br. 61/04, 46/06, 53/06, 76/06) [interno prečišćeni tekst za potrebe ove odluke] u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Opšti princip (1) Dokazi pribavljeni u skladu sa Statutom i Pravilnikom o postupku i dokazima MKSJ mogu se koristiti u postupcima pred sudovima u BiH.
(2) Sudovi ne mogu zasnivati osuđujuću presudu isključivo ili u odlučujućoj mjeri na prethodnim iskazima svjedoka koji nisu dali usmeni iskaz na glavnom pretresu.
Član 4.
Činjenice ustanovljene pravosnažnim odlukama MKSJ Nakon saslušanja stranaka, sud može, na vlastitu inicijativu ili na prijedlog jedne od stranaka, odlučiti da prihvati kao dokazane činjenice koje su utvrđene pravosnažnom odlukom u drugom postupku pred MKSJ-om, ili da prihvati pismeni dokazni materijal iz postupaka pred MKSJ-om ako se odnosi na pitanja od značaja u tekućem postupku.
Član 5. stav 1.
Iskazi koje je MKSJ-u dao svjedok (1) Zapisnik o iskazu svjedoka dat pred MKSJ, kao i zapisnik o vanpretresnom iskazu svjedoka sačinjen pred MKSJ-om u skladu sa Pravilom 71. Statuta i Pravilnika o postupku i dokazima MKSJ, može se koristiti pred sudom pod uslovom da je iskaz ili vanpretresni iskaz od značaja za pitanje o kojem se raspravlja.
Član 6.
Iskazi vještaka dati pred MKSJ (1) Iskaz vještaka koji je uvršten u dokazni materijal u postupku pred Raspravnim vijećem MKSJ-a može da se koristi kao dokaz u domaćem krivičnom postupku bez obzira da li davalac iskaza daje usmeni iskaz u tom postupku. (2) Kada se prihvati iskaz vještaka iz stava 1. ovog člana, taj iskaz postaje dokaz o bilo kojoj činjenici ili mišljenju o kojem je davalac iskaza mogao dati i usmeni iskaz.
(3) U skladu s članom 3. ovog zakona, sudovi prihvataju svjedočenje vještaka tako što koriste zapisnik o iskazu koji je on dao pred Raspravnim vijećem u drugom predmetu, pod uslovom da je prethodno bio upoznat o pravima i obavezama vezano za svjedočenje, te ako se iskaz odnosi na utvrđivanje postojanja ili nepostojanja činjenica u predmetu u kojem se postupa.
(4) Odredbama ovog člana ne utiče se na pravo optuženog da zahtijeva prisustvo vještaka iz stava 1. ovog člana u svrhu unakrsnog ispitivanja, ili da pozove svog vještaka kako bi osporio iskaz vještaka koji je dat pred MKSJ. Odluku o ovom zahtjevu donosi sud.
Član 8.
Dokumentacija i forenzički dokazi pribavljeni od MKSJ (1) Originalna dokumentacija, ovjerene kopije, ovjerene elektronske kopije kao i kopije koje su potvrđene kao neizmijenjene u odnosu na original i forenzički dokazi pribavljeni od MKSJ koriste se u postupku pred sudovima i smatraju se kao da su pribavljeni od nadležnih domaćih organa.
(2) Potvrđivanje, odnosno ovjeravanje elektronskih kopija, u smislu stava (1) ovog člana, može biti obavljeno i zajednički za više dokumenata ili za više stranica jednog dokumenta i može biti obavljeno u elektronskoj formi.
(3) Ovjeravanje i potvrđivanje u smislu st. (1) i (2) ovog člana vrši MKSJ. VI.Dopustivost
27. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog vijeća broj S1 1 K 003372 12 Krž 13 od 15. februara 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 30. aprila 2013. godine, a apelacija je podnesena 17. juna 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
31. Apelant je osporio navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 6 i 7 Evropske konvencije, te „pravo na život“.
Pravo na pravično suđenje
32. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
33. Član 6 st. 1, 2 i 3d Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže krivim u skladu sa zakonom.
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se obezbijedi prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uslovima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega.
34. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem je utvrđivana osnovanost krivične optužbe protiv apelanta, pa je nesporno da je član 6 Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud treba da ispita da li je postupak pred sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 Evropske konvencije.
35. Ustavni sud zapaža da apelant osporava odluke Suda BiH zbog pogrešne primjene procesnog i materijalnog prava i arbitrarne ocjene dokaza. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
36. Dalje, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Imajući u vidu stanovišta iz prethodne tačke, Ustavni sud ističe da iz dokaza koji su provedeni u krivičnom postupku neće samostalno utvrđivati činjenično stanje, niti će ocjenjivati da li su sudovi u tom postupku pravilno izvukli zaključke iz provedenih dokaza, ali će ispitati da li su standardi prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije bili ispoštovani.
37. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 281 stav 2 ZKPBiH). Pri tome, prema članu 15 ZKPBiH, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Princip slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena opštim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.
38. U konkretnom slučaju Ustavni sud prije svega zapaža, na šta je ukazao i Sud BiH u odgovoru na apelaciju, da apelant u suštini ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima, prvenstveno pred Apelacionim vijećem, koje je taj sud ispitao i ocijenio neosnovanim. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je apelant tokom cijelog postupka imao branioce, dakle stručnu pravnu pomoć, te da je imao i koristio sve raspoložive pravne lijekove. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim presudama dali jasna i argumentovana obrazloženja u pogledu svih navedenih apelantovih prigovora. Naime, Ustavni sud zapaža da je na glavnom pretresu proveden obiman dokazni postupak u kojem su izvedeni mnogobrojni dokazi odbrane i optužbe, kao i relevantni materijalni dokazi. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da su u predmetnom krivičnom postupku bila optužena četiri lica, među kojima je i apelant, te da su oni proglašeni krivim da su kao saučesnici počinili krivično djelo zločini protiv čovječnosti, ali takođe zapaža da je apelant, u prilog svojoj odbrani, što i on potvrđuje u apelaciji, predlagao provođenje samo jednog dokaza (nalaz i transkript vještaka), što ga nije sprečavalo da u toku postupka svoje argumente suprotstavi argumentima optužbe. Dalje, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza, već da je, naprotiv, prvostepeni sud u svojoj presudi opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o apelantovoj krivičnopravnoj odgovornosti. Ustavni sud ne može zaključiti da je dokazni postupak proveden na štetu apelanta, odnosno da su apelantu u tom dokaznom postupku bila uskraćena bilo kakva procesna prava. Ocjenu dokaza od prvostepenog suda prihvatio je i drugostepeni sud o čemu je takođe dao jasne razloge koji ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost.
39. Zatim, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali i jasne razloge u kojoj mjeri su korišćene činjenice utvrđene od MKSJ, te da odluka o apelantovoj krivičnopravnoj odgovornosti nije isključivo donesena na osnovu tih činjenica, već je rezultat ocjene svih dokaza izvedenih na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud sproveo opsežan dokazni postupak koji je bio usmjeren upravo na dokazivanje apelantove individualne krivice, a osuđujuća presuda nije zasnovana u cijelosti ili u najvećoj mjeri samo na činjenicama koje je Sud prihvatio kao dokazane u smislu člana 4 Zakona o ustupanju predmeta, već su sudovi, kako je već rečeno, ocijenili i druge provedene dokaze pojedinačno i u međusobnoj vezi.
40. Razmatrajući apelantove navode u vezi s prihvatanjem i ocjenom dokaza, naročito navode koji se tiču „pogrešnog i pristrasnog vještačenja vještaka generala Kosorca“, te ocjene iskaza zaštićenog svjedoka Z-1, odnosno „neuvažavanja“ njegove cjelokupne izjave, Ustavni sud zapaža da ti navodi, prije svega, nisu konkretizovani. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u prvostepenoj presudi istakao da je na okolnost ustrojstva 10. diverzantskog odreda, djelovanja njegovih pripadnika, odbrana angažovala vještaka vojne struke, penzionisanog generala Slobodana Kosovca. Dalje, da je ovaj vještak, osim činjenica koje su bile predmet vještačenja, u svom nalazu i mišljenju davao svoju ocjenu prirode napada koji je izvršen na Srebrenicu, osposobljenosti jedinica 28. divizije, pravnog dometa direktiva koje je izdavao GŠVRS, što u konačnici može dati samo pretresno vijeće, pa je stoga Sud BiH, nakon temeljite ocjene svih provedenih dokaza, nalaz i mišljenje ovog vještaka cijenio relevantnim samo u dijelu zbog kojeg je angažovan, dok njegovu ocjenu iskaza saslušanih svjedoka u ovom predmetu nije prihvatio. Stoga, Ustavni sud smatra da se iz navedenog obrazloženja ne može zaključiti da je taj dokaz „pogrešan i pristrasan“, pa stoga ove apelantove navode smatra neosnovanim. Takođe, u pogledu apelantovih navoda da Sud BiH nije uvažio cjelokupnu izjavu zaštićenog svjedoka Z-1, Ustavni sud zapaža da je u osporenim presudama detaljno opisana analiza izjave ovog svjedoka, te da je dovedena u vezu s drugim, pojedinačno navedenim dokazima, te da je slijedom te analize u obrazloženju presude navedeno u kom dijelu je ta izjava smatrana vjerodostojnom i zašto, a u kojem nije, uključujući navođenje razloga zašto Sud u cjelosti nije poklonio vjeru tom iskazu, koje obrazloženje Ustavnom sudu ne ostavlja dojam proizvoljnosti.
41. Dalje, u odnosu na apelantove navode da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog nemogućnosti izjavljivanja žalbe na rješenja o prihvatanju kao utvrđenih činjenica utvrđenih pravosnažnim presudama MKSJ, Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće u svojoj presudi (tač. 35-47) detaljno razmotrilo pitanje prava na žalbu na rješenje o prihvatanju kao dokazanih činjenica koje su utvrđene u presudama MKSJ i da je pri tome analiziralo relevantne odredbe lex specialis Zakona o ustupanju predmeta, kao i relevantne odredbe domaćeg procesnog zakona (ZKPBiH), te da je, dovodeći ih u međusobnu vezu, izvelo zaključak da je predmetna odluka po svojoj prirodi procesno rješenje. Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće istaklo da je odbrana imala mogućnost da takvo rješenje pobija u žalbi na presudu, ali da je evidentno da apelant u žalbi uopšte nije osporavao sadržaj prihvaćenih činjenica (a to je u žalbi na presudu svakako mogao da učini), niti ukazivao na dokaze koji bi upućivali na eventualno drugačije činjenično stanje, već je osporavan samo princip po kojem na ovu vrstu rješenja nije postojalo pravo žalbe. Takođe, Ustavni sud zapaža da je odbrana i tokom glavnog pretresa imala mogućnost i izvođenja dokaza kojima bi se osporavalo činjenično stanje koje proizlazi iz činjenica koje su prihvaćene kao dokazane u smislu člana 4 Zakona o ustupanju predmeta. Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, nakon iznošenja detaljne argumentacije za prihvatanje transkripta svakog svjedoka ponaosob, utvrdio da prihvatanjem iskaza ovih svjedoka nije povrijeđeno pravo na apelantovu odbranu, s obzirom da se osuđujuća presuda ne zasniva u odlučujućoj mjeri na ovim dokazima, već su u pretežnom dijelu korišćeni kao potkrepljujući ili kontrolni dokazi, odnosno dokazi kojima se direktno ili indirektno potkrepljuje dokazna vrijednost ostalih izvedenih dokaza (tač. 52-59 drugostepene presude). U navedenim razlozima Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost.
42. U pogledu apelantovog osporavanja pravne kvalifikacije krivičnog djela za koje je proglašen krivim, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju, kako to proizlazi iz osporenih presuda, apelant u istoj mjeri kao i Tužilaštvo BiH imao mogućnost da provodi i predlaže dokaze iz kojih je redovni sud, nakon njihove analize, zaključio da su se u radnjama apelanta i ostalih saoptuženih stekla obilježja bića krivičnog djela zločini protiv čovječnosti, a ne genocid, za čije su izvršenje bili optuženi u svojstvu saizvršilaca, ili ratni zločin protiv civilnog stanovništva ili eventualno ratni zločin protiv ratnih zarobljenika jer nisu ispunjeni opšti elementi bića tog krivičnog djela, kako to smatra apelant. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, kako proizlazi iz osporenih presuda, dali jasnu definiciju elemenata bića krivičnog djela zločini protiv čovječnosti, te je doveli u kontekst sa saizvršilačkim radnjama apelanta i saoptuženih i izveli zaključak o postojanju tog krivičnog djela na način koji je u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Zbog toga, Ustavni sud smatra neosnovanim i apelantove navode vezane za pravnu kvalifikaciju predmetnog krivičnog djela.
43. Iz navedenih razloga, Ustavni sud ne može zaključiti da je apelant i u jednom dijelu postupka doveden u neravnopravan položaj u odnosu na Tužilaštvo, kao i da je apelantu povrijeđeno pravo na jednakost strana u postupku i pravo na odbranu. Prema tome, uzimajući u obzir predmetni postupak u cjelini, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju, prilikom utvrđivanja apelantove krivičnopravne odgovornosti, apelantu nisu bile uskraćene bilo kakve procesne garancije, a što bi dovelo do kršenja prava na pravično suđenje u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
44. Dalje, u vezi s apelantovim navodima o povredi prava na ravnopravnost strana u postupku u smislu odbijanja njegovog prijedloga da se kao dokaz prihvati nalaz vještaka i transkript sa suđenja Ustavni sud ukazuje da član 6 Evropske konvencije ne garantuje pravo da svi dokazni prijedlozi budu prihvaćeni. Takođe, pravo na pravično suđenje ne zahtijeva da se slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza pred krivičnim sudovima. Domaći sudovi treba da ocijene prijedloge koji su izneseni njima, kao i značaj dokaza na koje se optuženi žele pozvati (vidi, inter alia, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A, broj 146, tačka 68). Institucije Evropske konvencije su usvojile stanovište da domaći sudovi uživaju diskreciono ovlašćenje da sami odluče da saslušaju svjedoke za koje smatraju da će im pomoći u utvrđivanju istine, odnosno da ocijene da li je nužno da se pozovu predloženi svjedoci ili provedu drugi predloženi dokazi, pazeći da se ne naruše smisao i cilj prava na pravično suđenje koji obavezuju da se suđenje odvija „pod jednakim uslovima“ i uz „jednakost oružja“. Član 6 stav 3 Evropske konvencije zahtijeva samo da sud navede razloge zbog kojih je odlučio da ne provede predložene dokaze koje je optuženi izričito zahtijevao (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, Serija A, broj 235, tačka 34).
45. U tom smislu Ustavni sud primjećuje, suprotno apelantovim navodima, da je prvostepeni sud u obrazloženju presude dao detaljno obrazloženje zašto nije prihvatio apelantov prijedlog da se prihvati i u dokaze uvrsti nalaz i mišljenje, te transkript sa suđenja vještaka demografa, prof. dr Steve Pašalića. Naime, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, prilikom odlučivanja o apelantovom prijedlogu, ocijenio da nalaz i mišljenje vještaka čije se prihvaćanje predlaže ne ispunjava uslove iz člana 3 stav 1 Zakona o ustupanju predmeta jer ne posjeduje elektronsku ovjeru Tribunala, odnosno da se ne zna da li je pribavljen ili korišćen u skladu sa Statutom i pravilima MKSJ. Navedeno je da je u konkretnom slučaju apelantova odbrana Sudu BiH dostavila transkripte usmenog izlaganja vještaka pred Pretresnim vijećima MKSJ u predmetima Tužilac protiv Miće Stanišića i Stojana Župljanina, ali u verziji na engleskom jeziku, te da stoga Sud BiH nije mogao ispitati da li je vještak prilikom saslušanja poučen o svim pravima, odnosno nije se moglo ispitati da li su zadovoljene citirane odredbe člana 6 Zakona o ustupanju predmeta. Nakon što su se na ročištu održanom 17. aprila 2012. godine branioci izjasnili da nemaju mogućnost dostavljanja transkripata na BHS jeziku, Sud BiH, kako je naveo, ranije dostavljene transkripte na engleskom jeziku nije mogao da prihvati ni koristi (tač. 876- 883 prvostepene presude). Dakle, prema stanovištu Ustavnog suda, time su redovni sudovi ispoštovali svoju obavezu iz člana 6 stav 3d) Evropske konvencije koja, u smislu prakse Evropskog suda, zahtijeva samo da sud navede razloge zbog kojih je odlučio da ne provede predložene dokaze koje je optuženi izričito zahtijevao. Stoga Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode o kršenju garancija prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 3 tačka d) Evropske konvencije.
46. Dalje, u pogledu apelantovih navoda da mu je povrijeđeno i pravo na presumpciju nevinosti, Ustavni sud uočava da apelant nije posebno obrazložio ove navode, a imajući u vidu prethodne zaključke, odnosno da iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi da je Sud imao sumnji u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret ili od koje zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, pa da bi tu sumnju rješavao presudom na način koji je povoljniji za apelanta kao optuženog, Ustavni sud i ove apelantove navode smatra neosnovanim.
47. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3 tačka d) Evropske konvencije.
Kažnjavanje samo na osnovu zakona
48. Član 7 Evropske konvencije glasi:
1. Niko se ne smije smatrati krivim za krivično djelo izvršeno činjenjem ili nečinjenjem koje, u vrijeme kada je počinjeno, nije predstavljalo krivično djelo po unutrašnjem ili međunarodnom pravu. Isto tako, ne smije se izreći strožija kazna od one koja je bila primjenjiva u vrijeme kada je krivično djelo počinjeno.
2. Ovaj član ne utiče na ishod suđenje i kažnjavanje bilo kog lica za činjenje ili nečinjenje koje se u vrijeme počinjenja smatralo krivičnim djelom prema opštim pravnim principima koja priznaju civilizovani narodi.
49. U pogledu apelacionih navoda kojima je ukazano na pogrešnu retroaktivnu primjenu KZBiH za krivično djelo zločini protiv čovječnosti, Ustavni sud podsjeća na to da je slično činjenično i pravno pitanje sa aspekta primjene materijalnog prava razmatrao u predmetu broj AP 2789/08 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2789/08 od 28. marta 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) u kojem Ustavni sud nije našao proizvoljnost Suda BiH u primjeni KZBiH u odnosu na krivično djelo zločini protiv čovječnosti ni sa aspekta garancija člana 6 stav 1 Evropske konvencije, niti sa aspekta člana 7 Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud je u citiranoj odluci prilikom odlučivanja imao u vidu praksu Evropskog suda iz predmeta Maktouf i Damjanović protiv Bosne i Hercegovine, apelacije br. 2312/08 i 34179/08, 18. juli 2013. godine, kao i Šimšić protiv Bosne i Hercegovine (dec.), broj 51552/10, 10. april 2012. godine (koju je Sud BiH u konkretnom slučaju, takođe, imao u vidu prilikom odlučivanja). U citiranoj odluci je, između ostalog, naglašeno da je Evropski sud u odluci Šimšić protiv Bosne i Hercegovine smatrao irelevantnom činjenicu da zločini protiv čovječnosti nisu predstavljali krivično djelo prema domaćem zakonu tokom rata od 1992. do 1995. s obzirom na to da su ta djela u vrijeme njihovog počinjenja predstavljala krivično djelo prema međunarodnom pravu.
50. Dovodeći navedene principe u vezu s konkretnim slučajem, Ustavni sud zapaža da je apelant za radnje opisane u izreci osporene presude, na osnovu detaljne analize provedenih dokaza, proglašen krivim da je u relevantnom periodu počinio krivično djelo zločini protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 tač. h) i a) KZBiH. Naime, Sud BiH je u osporenoj presudi, imajući u vidu praksu Evropskog suda u predmetu Naletilić protiv Hrvatske u kojem su isticani isti prigovori kao i u konkretnom slučaju, zaključio da je prvostepeno vijeće na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, koje žalbenim prigovorima nije osporeno, pravilno primijenilo materijalno pravo kvalifikujući apelantove radnje kao krivično djelo zločin protiv čovječnosti. S tim u vezi je u obrazloženju presude navedeno da primjena KZBiH, suprotno žalbenim navodima, u okolnostima konkretnog slučaja ne predstavlja kršenje člana 7 stav 1 Evropske konvencije kojim je imperativno propisan princip zakonitosti, dakle opšti princip koji zabranjuje izricanje teže kazne od one koja je bila na snazi u vrijeme počinjenja krivičnog djela. S tim u vezi je data detaljna analiza odredbi čl. 3, 4 i 4a) KZBiH, te člana 7 st. 1 i 2 Evropske konvencije, pri čemu je Sud BiH imao u vidu stav 2 člana 7 Evropske konvencije kojim je propisan izuzetak u odnosu na stav 1 istog člana na način da „ovaj član ne utječe na suđenje ili kažnjavanje bilo koje osobe koja je kriva za činjenje ili nečinjenje, ako je to djelo u vrijeme izvršenja predstavljalo krivično djelo prema općim načelima kod civiliziranih naroda“. Sud BiH je na osnovu iznesenog zaključio da zločini protiv čovječnosti čine imperativni princip međunarodnog prava i da je stoga nesporno da su 1992. godine bili sastavni dio međunarodnog prava, te da njegova zakonska formalizacija u okviru domaćeg zakonodavstva kroz KZBiH (član 4a) i primjena navedenog zakona u okolnostima konkretnog slučaja ne predstavlja kršenje prava zagarantovanih Evropskom konvencijom. Dakle, iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da krivično djelo ratni zločin protiv čovječnosti predstavlja inkriminaciju koja uključuje kršenje pravila međunarodnog prava za šta su data detaljna i jasna obrazloženja koja, u konačnici, u cijelosti korespondiraju s praksom Evropskog suda i Ustavnog suda iz predmeta koji su pokretali identično pravno pitanje. Stoga, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne vidi razlog da u predmetnom slučaju izrazi drugačije stanovište, pa, shodno navedenom, Ustavni sud smatra da je primjena materijalnog prava, konkretno KZBiH u odnosu na krivično djelo zločini protiv čovječnosti bila u skladu s garancijama koje pruža član 7 Evropske konvencije.
51. U prilog navedenom Ustavni sud ukazuje da je i Evropski sud 18. jula 2013. godine donio presudu u predmetu Maktouf i Damjanović u kojoj je, između ostalog, konstatovao (tačka 55): „Neki zločini, konkretno zločini protiv čovječnosti, u domaći zakon uvedeni tek 2003. godine. Sud BiH i entitetski sudovi stoga nemaju nikakve druge mogućnosti nego da primjenjuju [KZBiH] iz 2003. godine u takvim predmetima.“ U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u predmetu Boban Šimšić protiv Bosne i Hercegovine razmatrao aplikaciju aplikanta koji je 2007. godine osuđen za progon kao zločin protiv čovječnosti u odnosu na djela počinjena 1992. godine. U navedenoj odluci Evropski sud je ukazao (tačka 23): „(...) Kako ova djela nisu predstavljala zločin protiv čovječnosti prema domaćem pravu sve do stupanja na snagu Kaznenog zakona iz 2003, evidentno je iz dokumenata navedenih gore u tačkama 8-13. [Povelja međunarodnog vojnog suda (1945), Rezolucija 95 (I) Generalne skupštine Ujedinjenih nacija o afirmaciji principa međunarodnog prava priznatih u Povelji Nirnberškog suda (1946); Principi međunarodnog prava priznati u Povelji i presudi Nirnberškog suda (1950); Nirnberški principi koje je usvojila Komisija za međunarodno pravo (1950); Konvencija o nezastarijevanju ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti (1968); Statut Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju - ICTY (1993); Rimski Statut Međunarodnog kaznenog suda od 17. jula 1998. godine] da su ova djela, u vrijeme kada su počinjena, predstavljala zločin protiv čovječnosti prema međunarodnom pravu. U tom smislu, primjećuje se da su u ovom slučaju ispunjeni svi sastavni elementi zločina protiv čovječnosti: pobijana djela su izvršena u kontekstu šireg i sistematičnog napada usmjerenog protiv civilnog stanovništva i aplikant je bio svjestan ovih napada (suprotno slučaju Korbely, gore citiran, §§ 83-85).“ Najzad, Evropski sud je zaključio (tačka 25): „(...) da su djela aplikanta, u vrijeme kada su izvršena, predstavljala kazneno djelo definirano s dovoljno dostupnosti i predvidivosti prema međunarodnom pravu.“
52. U tom kontekstu Ustavni sud podsjeća da je u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja u vezi s krivičnim djelom zločin protiv čovječnosti u kontekstu primjene člana 172 KZBiH iz 2003. godine na radnje koje su počinjene prije stupanja na snagu navedenog zakona u svojoj praksi bio dosljedan, te da je i nakon donošenja odluke Evropskog suda u predmetu Šimšić slijedio naprijed citirano stanovište Evropskog suda (vidi Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 3620/07 od 14. aprila 2010. godine, AP 2751/09 od 10. oktobra 2012. godine, te AP 2874/13 od 8. decembra 2015. godine, dostupne na internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
53. Stoga, imajući u vidu sve naprijed navedeno, prema mišljenju Ustavnog suda, ne postoji realna mogućnost da je retroaktivna primjena KZBiH iz 2003. godine bila na apelantovu štetu u pogledu izricanja kazne, pa se ne može reći ni da apelantu nije obezbijeđena djelotvorna zaštita od nametanja više kazne, zbog čega Ustavni sud zaključuje da u apelantovom slučaju nema povrede člana 7 Evropske konvencije.
Ostali navodi
54. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na život iz člana II/3a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Evropske konvencije. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje da iz sadržaja odredaba člana o „pravu na život“ proizlazi da ovo pravo ne pruža garanciju protiv svih prijetnji životu, niti garantuje pravo na određeni kvalitet i standard življenja, već je navedenim članom zagarantovano pravo na život svakom pojedincu u smislu garancija da pojedinac neće biti arbitrarno lišen života. Stoga, imajući u vidu da se postupak u kojem je utvrđivana apelantova krivica za učinjeno krivično djelo ne može podvesti pod prava koja garantuje navedeni član, proizlazi da apelant ne može tvrditi da je u konkretnom postupku „žrtva“ kršenja ovog prava, pogotovo što apelant nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao da pokaže da su mogući i vjerovatni navodi o kršenju tog prava u predmetnom postupku, zbog čega su i apelantovi navodi o povredi prava na život iz člana II/3a) i člana 2 Evropske konvencije neosnovani.
VIII.Zaključak
55. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3 tačka d) Evropske konvencije u situaciji kada je Ustavni sud iz obrazloženja osporenih odluka zaključio da apelantova krivica za krivično djelo zločini protiv čovječnosti nije utvrđena proizvoljnom ocjenom dokaza niti proizvoljnom primjenom pozitivno-pravnih propisa. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema povrede principa ravnopravnosti strana u postupku, niti je povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu kada u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da je u postupku koji je vođen protiv apelanta došlo do kršenja ovih segmenata prava na pravično suđenje.
56. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nema kršenja člana 7 Evropske konvencije kada je primijenjen KZBiH kojim je zločin protiv čovječnosti propisan kao krivično djelo i propisana kazna za njegovo izvršenje iako taj zakon nije bio na snazi u vrijeme izvršenja predmetnog djela jer stav 2 člana 7 Evropske konvencije, odnosno član 4a KZBiH dopušta izuzetke u retroaktivnoj primjeni materijalnog zakona kada se radi o predmetima koji se tiču ratnih zločina i zločina kršenja međunarodnog humanitarnog prava koje su prihvatili „civilizovani narodi“, a predmetni slučaj predstavlja izuzetak od pravila iz stava 1 člana 7 Evropske konvencije.
57. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na život iz člana II/3a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Evropske konvencije jer u predmetnom postupku nije moguće da dođe do kršenja ovog prava.
58. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
59. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman