Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3312/13 (H. M. iz Breze)
Odluka donesena 10. 10. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pretpostavka nevinosti
- In dubio pro reo
- Krivični postupak
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Ispravka krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na bosanskom jeziku, koji je proglasio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu odlukom br. 101/03 od 24. januara 2003. godine, objavljenog u "Službenom glasniku BiH", broj 3/03
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-3312/13
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 10. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3312/13, rješavajući apelaciju Husnije Mušića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Husnije Mušića podnesena protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 003343 12 Kž 4 od 1. aprila 2013. godine i S1 2 K 003343 10 K od 13. jula 2012.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Husnija Mušić iz Breze (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nedim Ademović, advokat iz Sarajeva, podnio je 25. jula 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 003343 12 Kž 4 od 1. aprila 2013. godine i S1 2 K 003343 10 K od 13. jula 2012. godine.
2. Apelant je dopunio apelaciju 31. jula 2013. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 7. septembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Sud BiH je dostavio odgovor 4. oktobra 2016. godine, a Tužilaštvo BiH 13. septembra 2016. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Sud BiH je Presudom broj S1 2 K 003343 10 K od 13. jula 2012. godine apelanta i optuženog M.G. proglasio krivim da su, svaki od njih bliže opisanim radnjama, kao pripadnici zločinačke organizacije počinili krivično djelo organizirani kriminal iz člana 250. stav 2. u vezi sa članom 195. stav 1. Krivičnog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZBiH), te im je izrečena kazna zatvora, i to apelantu u trajanju od pet godina, a optuženom M.G. od šest godina.
7. Apelant je proglašen krivim jer je pristupio zločinačkoj organizaciji u smislu člana 1. tačka
19. KZBiH koju su organizirale i kojom su rukovodile N.N. osoba, zvana „Milan“, i N.N. osoba, zvana „Čajna“, nastanjene u Holandiji, sa ciljem vršenja krivičnog djela neovlašteni promet opojnih droga iz člana 195. KZBiH, a koja je organizirana radi međunarodne kupoprodaje, prijenosa, prijevoza, držanja, posredovanja u daljnjoj međunarodnoj prodaji, uvoza i izvoza, slanja i isporuke označenih vrsta opojne droge čiji promet može biti obavljen samo na osnovu dozvole nadležnog organa, djelujući na prostoru BiH, Republike Hrvatske, Republike Slovenije, Republike Njemačke i Kraljevine Holandije, te na području drugih njima poznatih država, sve sa ciljem neovlaštenog prometa opojnim drogama, a kojoj su, pored apelanta, pristupili i M.G., A.A., J.Dž., A.S. i E.S., sa ciljem stjecanja protivpravne imovinske koristi. Apelantu je tačkom 3. izreke presude stavljeno na teret da je u dogovoru sa A.A. i apelantu poznatim osobama sa područja Kraljevine Holandije i N.N. licem, zvanim „Esko“ ili „Eno“ ili „Enči“, te drugim A.A. poznatim licima sa područja Republike Hrvatske dogovorio kupovinu, prijevoz, krijumčarenje i isporuku veće, njemu poznate, količine opojne droge kokain na područje BiH sa ciljem daljnje prodaje njima poznatim kupcima na području BiH i Republike Hrvatske. Apelant se u označenom periodu u označenom objektu, po prethodnom dogovoru, susreo sa njemu poznatom osobom „Esko“ ili „Eno“ ili „Enči“, s kojom ga je povezala njemu poznata osoba, te sa njim dogovorio kupovinu, prijevoz, krijumčarenje i isporuku veće, njima poznate, količine opojne droge kokain na područje BiH, koju je na njemu poznati način i u mjestu preuzeo. Nakon toga apelant je, u skladu sa prethodnim dogovorom sa A.A., predao A.A. uzorak opojne droge kokain, i to najmanje dva grama, kako bi ga A.A. prokrijumčario u Republiku Hrvatsku s ciljem da uzorak preda njima poznatim N.N. licima u Republici Hrvatskoj da bi se upoznala sa kvalitetom, te dogovorio prodaju, krijumčarenje preko državne granice iz BiH u Republiku Hrvatsku, te isporuku veće količine droge njima poznatim N.N. licima, a što je A.A. i učinio, te se na području grada Zagreba susreo sa njemu poznatim N.N. osobama kojim je predao uzorak, a nakon čega je telefonom kontaktirao sa apelantom i obavijestio ga da je stupio u kontakt s njima poznatim kupcima, te da će cijena sljedeće isporuke veće količine droge biti dobra. Ova kupoprodaja, po povratku A.A. u BiH, nije realizirana, jer je A.A. obavijestio apelanta da kupci iz Republike Hrvatske, ipak, nisu bili zadovoljni kvalitetom. Najzad, kod apelanta je prilikom pretresa stana koji koristi pronađena i oduzeta „opojna droga speed, ukupne količine 7,899 grama, te opojna droga canabia … ukupne mase od 3,558 grama“.
8. Iz obrazloženja presude proizlazi da je zaključak da je apelant počinio radnje koje su mu stavljene na teret utemeljen, prije svega, na sadržaju presretnutih telefonskih razgovora, čiji relevantni dijelovi su i reproducirani tokom glavnog pretresa, iskazu svjedoka K.J., te iskazu svjedoka A.A. datom na zapisnik o saslušanju u Tužilaštvu BiH od 15. novembra 2010. godine, te iskazu ovog svjedoka datom na glavnom pretresu, koji su detaljno interpretirani u obrazloženju presude.
9. Dovodeći u vezu sadržaj preslušanih razgovora, te iskaze svjedoka A.A, sud je zaključio da je apelant u relevantnom periodu ugovorio sa njemu poznatim osobama sa područja Kraljevine Holandije, te drugim A.A. poznatim N.N. osobama sa područja Republike Hrvatske kupovinu, prijevoz, krijumčarenje i isporuku veće, njemu poznate, količine opojne droge kokain. Da se radi o većoj količini opojne droge kokain, zaključeno je na osnovu razgovora apelanta i A.A., koji je u obrazloženju presude interpretiran i iz kog proizlazi da se radi o količini od pola kilograma kokaina po cijeni od 35.000,00 KM ili eura po kilogramu, te da cijena za koju bi se droga mogla prodati iznosi 50.000,00 KM ili eura, a koja količina opojne droge, s obzirom na njenu vrstu, količinu i cijenu, prema ocjeni suda, predstavlja veću količinu. Nadalje, zaključeno je da se apelant očigledno sastao sa njemu poznatim licem, „Eno“ ili „Esko“ ili „Enči, te potom preuzeo uzorak opojne droge kokain, čiji kvalitet je ocijenjen kao dobar, nakon čega se sastao sa istim licem u kafe-slastičarnici „Palma“ na Grbavici, te preuzeo ugovorenu količinu kokaina, koja je bila namijenjena tržištu u Hrvatskoj. Također, kako to prozlazi iz sadržaja njihovih razgovora, što je potvrdio i svjedok A.A., apelant je gram ili dva označene droge predao A.A. radi prezentacije kupcima u Hrvatskoj, ali do realizacije navedenog posla nije došlo, jer kokain nije ocijenjen kao dobar. Navedenu konverzaciju sud je ocijenio kao tačnu na način kako je tu konverzaciju u svojoj analizi presretanih telefonskih razgovora pojašnjavao i svjedok K.J.
10. Sud je, ocjenjujući sve izvedene dokaze, posebno pobrojane dokaze, van razumne sumnje utvrdio da je kritične prilike, nakon prethodno postignutog dogovora apelanta i njemu poznatih osoba sa područja Kraljevine Holandije, došlo do neovlaštene kupovine, prijevoza radi dalje prodaje, krijumčarenja i isporuke veće količine opojne droge kokain na područje BiH s ciljem daljeg krijumčarenja i njene prodaje na teritoriji Hrvatske, na način kako je to bliže opisano u tački 3. osuđujućeg dijela presude. Nadalje, ukazano je da je činjenica da opojna droga kokain nije pronađena, ali da to nije ni neophodno za postojanje bitnih elemenata bića krivičnog djela koje se stavlja na teret apelantu. Pri tome je ukazano da je sud imao u vidu i da su kod apelanta prilikom pretresa pronađene označene vrste i količine psihotropnih supstanci. Nadalje, zaključak da je apelant postao član zločinačke organizacije zasnovan je na snimcima telefonskih razgovora koje je apelant ostvario sa brojnim licima, zvanim Fudo, Reno, Kralj, sa područja Kraljevine Holandije i Njemačke, u označenom vremenskom periodu, a koji nesporno upućuju na zaključak da je apelant kontinuirano u inkriminiranom periodu ugovarao nabavku i kupoprodaju, međunarodni prijenos, te distribuciju označenih vrsta opojnih droga iz evropskih zemalja na područje BiH. Nadalje, iz navedenih razgovora, kao i iz razgovora i ostvarenih kontakata u augustu i septembru 2009. godine utvrđeno je da je apelant, ostvarujući brojne kontakte sa licima sa područja država Zapadne Evrope, nastojao uspostaviti nove vidove saradnje sa licima koja se bave neovlaštenim prometom opojnih droga ili je nastojao naplatiti dugove za koje se osnovano može vjerovati da potječu od poslova nezakonite trgovine narkoticima. U prilog ovom zaključku ukazano je da su aktivnosti optuženih, usmjerene na međunarodno krijumčarenje narkotika, vršene u kontinuitetu, pri čemu su, a što je karakteristično za funkcioniranje kriminalne grupe, vrlo često, i to više puta na dan, ostvarivani telefonski i lični kontakti između lica umiješanih u kriminalne aktivnosti, pa su tako apelant i A.A. kontaktirali međusobno, M.G. i A.A. međusobno, te A.A., A.S., E.S. i J.Dž. između sebe, kao i sa drugim njima poznatim osobama sa područja Zapadne Evrope. Najzad, Sud BiH je ocijenio i veliki broj oduzetih mobilnih telefona i SIM-kartica različitih operatera, broj lica, kao i država u kojima se nalaze, kontinuitet preduzetih krivičnopravnih radnji, njihove široke reperkusije, a na čemu je, također, temeljio zaključak da se radi o zločinačkoj organizaciji koja ima međunarodni karakter i razmjere.
11. Nadalje, iz obrazloženja presude proizlazi da je kao neosnovan ocijenjen apelantov prigovor u pogledu sadržaja dokaza presretnutih telefonskih razgovora, pribavljenih provođenjem posebnih istražnih radnji, koji je izveden kao dokaz na glavnom pretresu iskazom svjedoka K.J. S tim u vezi, detaljno je interpretiran iskaz svjedoka K.J., koja je, kao mlađa inspektorica SIPA-e, bila angažirana u operativnom timu na poslovima realizacije posebnih istražnih radnji, te koja je od ukupno 129.134 ostvarene konverzacije, zajedno sa ostalim članovima tima, izdvojila kao operativno najinteresantnije na temelju čega je sačinjen navedeni izvještaj. Također, u unakrsnom ispitivanju svjedok je potvrdila da je selektiranje razgovora vršeno prema kriteriju relevantnosti za konkretni predmet. U vezi sa apelantovom tvrdnjom da se u presretnutim razgovorima nigdje ne spominje riječ droga, ukazano je da je svjedok K.J. pojasnila da je šifrovana komunikacija uobičajeni način kontaktiranja između lica koja se bave trgovinom narkoticima, te je ukazala na nazive koji se koriste za pojedine vrste narkotika. Najzad, iz obrazloženja presude proizlazi i da je, na traženje optuženog M.G., Tužilaštvo BiH njemu i dostavilo snimke razgovora kojim je raspolagalo.
12. Sud BiH je Presudom broj S1 2 K 003343 12 Kž 4 od 1. aprila 2013. godine apelantovu i žalbu optuženog M.G. odbio kao neosnovane, a žalbu Tužilaštva BiH djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio u odluci o kazni na način da je apelant osuđen na kaznu zatvora od šest godina i šest mjeseci, a optuženi M.G. na kaznu zatvora od sedam godina i šest mjeseci.
13. Iz obrazloženja presude proizlazi da su kao neosnovane ocijenjene apelantove tvrdnje da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno. U vezi s tim, detaljno su interpretirani dokazi na osnovu kojih je prvostepeni sud utvrdio da je apelant počinio krivičnopravne radnje koje su mu stavljene na teret, te da je postao član zločinačke organizacije čije postojanje je pravilno utvrdio prvostepeni sud. Kao neosnovana je ocijenjena i apelantova tvrdnja o poslovnom odnosu sa A.A., te s tim u vezi ukazano na sadržaj presretnutih telefonskih razgovora iz kojih jasno proizlazi da su ostvarivali kontakte na osnovu kojih su dogovarani vidovi saradnje sa licima koja se bave neovlaštenim prometom opojnih droga, te dogovaranje u pogledu kupovine, prijevoza, krijumčarenja i isporuke veće količine opojne droge.
14. Kao neosnovani su ocijenjeni i apelantovi navodi kojim je osporavao iskaz svjedoka K.J. U vezi s tim je ukazano da je prvostepeni sud iskaz ovog svjedoka ispravno ocijenio, konstatirajući da je iskaz ocijenjen u vezi sa svim drugim izvedenim dokazima, koji, suprotno žalbenim prigovorima, ne predstavlja vještačenje presretnutih telefonskih razgovora, nego analizu sadržaja preslušanih razgovora, selektiranih prema kriteriju relevantnosti za konkretan krivični predmet. U tom pravcu sačinjen je i izvještaj čiju sadržinu obuhvaćaju razgovori koji ukazuju na postojanje sumnje da se apelant i lica koja su prisluškivana bave kriminalnom aktivnošću, ali ne i razgovori koji se tiču njihovog privatnog i porodičnog života. Svjedok K.J. je direktno i neposredno učestvovala u vršenju posebnih istražnih radnji, te operativno izdvajala najinteresantniju komunikaciju osumnjičenih lica zbog čega i jeste svjedočila na okolnosti preslušanih telefonskih razgovora, te iznosila ono sa čim se upoznala slušajući te razgovore. Stoga je zaključeno da nije iznosila, kako je apelant tvrdio, stručno mišljenje u pogledu dokazivanja određenih odlučnih činjenica, nego je svjedočila kao svjedok o okolnostima koje su joj poznate i o kojima je saznala obavljajući operativne zadatke koji su joj bili dodijeljeni prilikom vršenja posebnih istražnih radnji u konkretnom predmetu. Također, apelantove tvrdnje da je svjedok K.J. pristrasna, s obzirom na to da je ovlašteno službeno lice i da kao takva ima tendencije da ishod suđenja potvrdi njen rad na predmetu, ocijenjene su kao paušalne i bez logičke i argumentirane osnove.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama Suda BiH povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
16. Apelant tvrdi da je u osporenim presudama pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. U prilog ovoj tvrdnji istakao je da je povrijeđen princip akuzatornosti i, s tim u vezi, pretpostavka nevinosti i princip in dubio pro reo, kao i da se osporene presude, u pretežnom dijelu, zasnivaju na dokazu koji je pribavljen povredom odredaba krivičnog postupka, te, najzad, da je sud propustio pravilno ocijeniti provedene dokaze.
17. Apelant smatra da iz samog opisa činjeničnog supstrata krivičnog djela za koje je proglašen krivim slijedi zaključak da postoji opravdana sumnja da krivično djelo nije utvrđeno na osnovu provedenih dokaza u toku postupka a što, po njegovom mišljenju, upućuje na povredu principa akuzatornosti u vezi s pretpostavkom nevinosti i principom in dubio pro reo. Nadalje tvrdi, polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja pred prvostepenim sudom na temelju provedenih dokaza, da se nije moglo saznati, odnosno da je to, navodno, samo on znao ko je osoba „Esko“, „Eno“ ili „Enči“, ko su osobe sa područja Kraljevine Holandije i Republike Hrvatske sa kojim se dogovarao o kupovini, prijevozu i krijumčarenju opojnih droga, koja količina opojne droge je u pitanju, ko su osobe kojim je apelant prodao opojnu drogu, ko je osoba koja ga je povezala sa nepoznatom osobom „Esko“, „Eno“ ili „Enči“, gdje i koliko droge je preuzeto, ko su osobe u Republici Hrvatskoj koje su drogu trebale otkupiti. Apelant tvrdi da nema dokaza da je preuzeo i prodao drogu, a manja količina droge koja je pronađena pri pretresu njegovog stana, po njegovom mišljenju, ne može potkrijepiti tvrdnju o kupovini „veće količine opojnih droga“. Po njegovom mišljenju, postavlja se pitanje čime je u postupku dokazana „neovlaštena prodaja, prijenos, kupovina … opojne droge“, kao bitnog elementa krivičnog djela za koje je proglašen krivim.
18. Apelant ukazuje da je osuđen na osnovu tačke 3. osporene prvostepene presude u kojoj ga sud dovodi u vezu samo sa jednim konkretnim licem A.A., dok su sva ostala lica koja su učestvovala u izvršenju krivičnog djela, prema osporenoj presudi, nepoznata. Po njegovom mišljenju, iz ovog proizlazi da sud nije imao dokaze da je učestvovao u krivičnom djelu za koje je, prema zakonu, potrebno najmanje tri lica, odnosno da nije identificirana grupa od barem tri lica, te uloga pojedinih članova grupe. S tim u vezi, ukazuje da iz osporenih presuda nije moguće zaključiti kako je formirana i na koji način je djelovala „grupa za organizirani kriminal“.
19. Nadalje, apelant je istakao da je A.A. jedini svjedok koji je u osporenim presudama identificiran kao osoba koja je s njim razgovarala. Nadalje, ukazao je da je ovaj svjedok sa Tužilaštvom BiH zaključio sporazum o priznanju krivice, što je, po njegovom mišljenju, ukazivalo i na obavezu sudova da njegov iskaz ocijene s posebnom pažnjom. Najzad, apelant je u ovom dijelu istakao da sudovi uopće nisu ocijenili da svjedok A.A. prilikom ispitivanja (u Tužilaštvu BiH) nije naveo da je on na bilo koji način bio uključen u izvršenje krivičnog djela, odnosno da je izričito naveo da on, apelant, nije imao veze sa bilo kojom radnjom koja je njemu stavljena na teret, kao i da je pojasnio zašto su dolazili u kontakt i kojim povodom.
20. Najzad, apelant tvrdi da je u postupku učestvovao pristrasni svjedok K. J., zaposlenica SIPA-e, koja je bila aktivno uključena u istražne radnje predmetnog slučaja, odnosno njen zadatak je bio da od svih presretnutih razgovora izdvaja one koji se mogu, u vidu materijalnih dokaza, staviti i njemu na teret. Stoga se, po njegovom mišljenju, ne može raditi o osobi koja je, u krivičnopravnom smislu, „neutralna“ ili „nezavisna“ u odnosu na predmetni slučaj. U prilog navedenom apelant tvrdi da je ovaj svjedok davao stručno mišljenje u vezi sa predmetnim dokazima, odnosno „ocjenjivala“ je razgovore-materijalne dokaze u smislu njihovog značaja i značenja, polazeći od svog iskustva, znanja i pretpostavki. On smatra da iz relevantnih zakonskih odredaba proizlazi jasna distinkcija između „vještaka“ i „svjedoka“, da svjedok nikad ne daje stručno mišljenje o činjenicama, već reproducira činjenice. Apelant ukazuje da se u presretnutim razgovorima nigdje ne spominje pojam droga, a da je sud ovu odlučnu činjenicu utvrdio upravo na, kako u obrazloženju presude stoji, analizi ovog svjedoka. Slijedom navedenog, apelant smatra da je sud dozvolio da se svjedok faktički ispituje u svojstvu „vještaka" i da daje stručno mišljenje u vezi sa prezentiranim materijalnim dokazima, odnosno da je takav nalaz i mišljenje mogao dati samo vještak. Stoga, apelant smatra da je presuda zasnovana u ključnom dijelu na „pristrasnom" stručnom mišljenju zbog čega ovaj postupak nije bio pravičan.
21. U dopuni apelacije apelant je opširno iznio svoje lične i porodične prilike, negirao da je bio član orgnizirane grupe i da se bavio trgovinom zabranjenim narkoticima. Također, apelant je ponovio tvrdnju na kojoj je insistirao i u postupku pred redovnim sudovima, da je A.A. pozajmio novac koji mu on nikad nije vratio i da je zbog toga putem telefona često komunicirao s njim, kako bi povratio pozajmljeni novac.
b) Odgovor na apelaciju
22. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju istakao da se u apelaciji navode argumenti i dokazi koji su već bili istaknuti u postupku pred ovim sudom i za koje su dati razlozi i obrazloženja u osporenim odlukama. Ukazujući na pojedinačno pobrojane provedene dokaze na temelju kojih je utvrđeno da je apelant počinio krivičnopravne radnje koje su mu stavljene na teret, kao neosnovana je ocijenjena apelantova tvrdnja da je prekršen princip in dubio pro reo i pretpostavka nevinosti. Neosnovanom je ocijenjena i apelantova tvrdnja u vezi za zaključkom iz osporenih presuda o postojanju i formiranju grupe za organizirani kriminal, te s tim u vezi ukazano na razloge i obrazloženja iz osporenih odluka, te provedene dokaze na kojim je temeljen navedeni zaključak. Najzad, ukazao je da pažljivom analizom i cjelovitim, a ne selektivnim čitanjem, kako sugerira apelant, iz osporenih odluka proizlazi da je u postupku protiv apelanta ocijenjen svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i da je na osnovu takve ocjene i analize izveden nesporan zaključak da je apelant počinio krivičnopravne radnje koje su mu stavljene na teret.
23. Tužilaštvo BiH je u odgovoru na apelaciju istaklo da je u svojim presudama Sud BiH jasno i decidirano pojasnio svaki dokaz, međusobno ih povezao, te izveo zaključak van razumne sumnje da je apelant kriv za navedena krivična djela. Neosnovanim su ocijenjene apelantove tvrdnje kojim osporava postojanje “grupe za organizirani kriminal”, te s tim u vezi ukazano da je optužnica podignuta protiv sedam optuženih, da je pet optuženih u ranoj fazi postupka pred Sudom BiH sklopilo sporazum o priznanju krivice, te da su ova lica svjedočila protiv apelanta. Stoga je netačnom ocijenjena i apelantova tvrdnja da je jedini svjedok A.A., te je ukazano da je saslušan veći broj svjedoka, saučesnika koji su konkretno navodili i objašnjavali hijerarhiju postojanja ove kriminalne grupe, njen način i vrijeme rada, te „modus operandi” njihovog rada. Iskazi ovih svjedoka potkrijepljeni su i iskazom svjedoka kog apelant pokušava da prezentira kao vještaka, odnosno iskazima ovlaštenih službenih lica koja su svojim kazivanjem uvela ostale materijalne dokaze (presretnute telekomunikacije) kao rezultat primjene posebnih istražnih radnji.
V. Relevantni propisi
24. Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06 i 55/06), koji je primijenjen u konkretnom slučaju, u relevantnom dijelu glasi:
Značenje izraza u ovom zakonu Član 1.
(…) (19) Zločinačka organizacija je organizirana grupa ljudi od najmanje tri osobe, koja postoji neko vrijeme, djelujući u cilju učinjenja jednog ili više krivičnih djela za koja se po zakonu može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna.
(…) Član 195.
(1) Ko neovlašteno vrši međunarodnu prodaju ili prijenos ili nudi na prodaju ili radi prodaje kupuje, drži, prevozi ili prenosi, ili posreduje u međunarodnoj prodaji ili kupovini, šalje, isporučuje, uvozi, izvozi ili na drugi način neovlašteno stavlja u međunarodni promet supstance ili preparate koji su propisom proglašeni opojnim drogama, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
(...)
Organizirani kriminal Član 250.
(…) (2) Ko kao pripadnik zločinačke organizacije učini krivično djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine za koje se može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna, ako za pojedino krivično djelo nije propisana teža kazna, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.
(…)
25. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09 i 93/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 10.
Zakonitost dokaza (1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili bilo koje druge osobe koja učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.
(2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.
(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na temelju dokaza iz stava 2. ovog člana.
Član 15.
Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 29.
Razlozi za izuzeće Sudija ne može vršiti sudijsku dužnost:
(…)
f) ako postoje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u njegovu nepristrasnost. Član 34.
Izuzeće Tužitelja i drugih učesnika u postupku (1) Odredbe o izuzeću sudije shodno se primjenjuju i na Tužitelja i osobe koje su na osnovu zakona ovlaštene da ga zastupaju u postupku, zapisničare, sudske tumače, stručne osobe, kao i na vještake, ako za njih nije šta drugo određeno.
(…) (3) O izuzeću zapisničara, sudskog tumača, stručne osobe i vještaka odlučuje vijeće, predsjednik vijeća ili sudija, a do podizanja optužnice tužilac.
(4) Kada ovlaštene službene osobe preduzimaju istražne radnje na osnovu ovog zakona, o njihovom izuzeću odlučuje Tužitelj. Ako prilikom preduzimanja radnje učestvuje zapisničar, o njegovom izuzeću odlučuje službena osoba koja preduzima radnju.
Član 81.
Poziv za saslušanje svjedoka (1) Svjedoci se saslušavaju kada postoji vjerovatnoća da će svojim iskazom moći dati obavijesti o krivičnom djelu, učinitelju i o drugim važnim okolnostima.
(…) Član 82.
Osobe koje ne mogu biti saslušane kao svjedoci (1) Ne može se saslušati kao svjedok:
a) osoba koja bi svojim iskazom povrijedila dužnost čuvanja državne, vojne ili službene tajne, dok je nadležni organ ne oslobodi te dužnosti,
b) branitelj osumnjičenog, odnosno optuženog u pogledu činjenica koje su mu postale poznate u svojstvu branitelja,
c) osoba koja bi svojim iskazom povrijedila dužnost čuvanja profesionalne tajne (vjerski službenik, odnosno ispovjednik, novinar u svrhu zaštite izvora informacija, advokat, bilježnik, liječnik, babica i dr.), osim ako je oslobođena te dužnosti posebnim propisom ili izjavom osobe u čiju je korist ustanovljeno čuvanje tajne,
d) maloljetna osoba koja s obzirom na uzrast i duševnu razvijenost nije sposobna shvatiti značaj prava da ne mora svjedočiti.
(2) Ako je kao svjedok saslušano lice koje se ne može saslušati kao svjedok, na takvom iskazu svjedoka ne može se zasnivati sudska odluka.
Član 86.
Tok saslušanja svjedoka (…) (7) Poslije općih pitanja svjedok se poziva da iznese sve što mu je o predmetu poznato, a zatim će mu se postavljati pitanja radi provjeravanja, dopune i razjašnjenja.
Prilikom saslušanja svjedoka nije dopušteno služiti se obmanom niti postavljati takva pitanja u kojima je već sadržano kako bi trebalo odgovoriti.
(8) Svjedok će se uvijek pitati otkud mu je poznato ono o čemu svjedoči.
(…) Član 95.
Određivanje vještačenja Vještačenje se određuje kada za utvrđivanje ili ocjenu neke važne činjenice treba pribaviti nalaz i mišljenje osoba koje raspolažu potrebnim stručnim znanjem. Ako naučno, tehničko, ili druga stručna znanja mogu pomoći Sudu da ocijeni dokaze ili razjasni sporne činjenice, vještak kao posebna vrsta svjedoka može svjedočiti davanjem nalaza o činjenicama i mišljenja koje sadrži ocjenu o činjenicama.
Član 97.
Dužnosti vještaka kojeg je odredio Tužitelj, odnosno Sud Osoba koju Tužitelj, odnosno Sud odredi za vještaka dužna je Tužitelju, odnosno Sudu dostaviti svoj izvještaj koji sadrži sljedeće: dokaze koje je pregledao, obavljene testove, nalaz i mišljenje do kojeg je došao i sve druge relevantne podatke koje vještak smatra potrebnim za pravednu i objektivnu analizu. Vještak će detaljno obrazložiti kako je došao do određenog mišljenja.
Član 98.
Ko ne može biti vještak (1) Za vještaka se ne može odrediti osoba koja ne može biti saslušana kao svjedok (član 82.) ili osoba koja je oslobođena od dužnosti svjedočenja (član 83.), kao ni osoba prema kojoj je krivično djelo učinjeno, a ako je takva osoba određena - na njenom nalazu i mišljenju ne može se zasnivati sudska odluka.
(…) (3) Za vještaka se neće uzeti osoba koja je saslušana kao svjedok.
Član 99. stav 1.
Postupak vještačenja (1) Vještačenjem rukovodi organ koji je naredio vještačenje. Prije početka vještačenja pozvat će se vještak da predmet vještačenja pažljivo razmotri, da tačno navede sve što zapazi i utvrdi i da svoje mišljenje iznese nepristrasno i u skladu s pravilima nauke i vještine. Posebno će se upozoriti da je lažno vještačenje krivično djelo.
Član 116.
Vrste posebnih istražnih radnji i uvjeti za njihovu primjenu (…) (2) Istražne radnje iz stava 1. ovog člana su:
a) nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija, (…)
e) korištenje prikrivenih istražitelja i korištenje informatora,
f) simulirani i kontrolirani otkup predmeta i simulirano davanje potkupnine, (…) Član 122.
Korištenje dokaza pribavljenih posebnim radnjama Tehničke snimke, isprave i predmeti pribavljeni pod uvjetima i na način propisan ovim zakonom mogu se koristiti kao dokazi u krivičnom postupku. Prikriveni istražitelj i informator iz člana 116. stava 2. tačke e. ovog zakona, kao i osobe koje su provele istražne radnje iz člana 116. stava 2. tačke f. ovog zakona mogu se saslušati kao svjedoci, ili kao zaštićeni svjedoci o toku provođenja radnji ili o drugim važnim okolnostima.
Član 297.
Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:
(…)
i) ako se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama ovog zakona ne može zasnivati presuda, (…)
VI. Dopustivost
26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 2 K 003343 12 Kž 4 od 1. aprila 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno konstatira da mu Sud BiH nije predočio dokaz kada je apelant primio osporenu presudu. Stoga, imajući u vidu da je apelant u apelaciji naveo da mu je navedena presuda dostavljena 29. maja 2013. godine, a da je apelacija podnesena 25. jula 2013. godine, Ustavni sud zaključuje da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
30. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama Suda BiH povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
32. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.
(…)
33. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o krivičnom postupku u kom je apelant proglašen krivim za krivično djelo propisano zakonom, te je osuđen na kaznu zatvora. Dakle, u postupku je utvrđivana osnovanost krivične optužbe protiv apelanta, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
34. Apelant tvrdi da je u osporenim presudama pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo, da je povrijeđen princip akuzatornosti i, s tim u vezi, pretpostavka nevinosti i princip in dubio pro reo. Ove tvrdnje apelant zasniva na argumentaciji koja se tiče dokaza koji su provedeni u postupku pred redovnim sudovima, te načina na koji su ocijenjeni.
35. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
36. Dalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
37. Također, Ustavni sud podsjeća da pravo na pravično suđenje ne propisuje niti jedno pravilo o prihvatljivosti dokaza, već je prvenstveno zadatak nacionalnog zakonodavstva da regulira ovo pitanje (vidi, Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, 12. juli 1988. godine, st. 45-46, Serija A broj 140, i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. juli 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Prema stavu Evropskog suda, njegov zadatak nije da utvrđuje da li je određena vrsta dokaza prihvatljiva, ili da utvrđuje da li je lice koje je u pitanju krivo ili ne, već da odgovori na pitanje da li je postupak u cjelini bio pravičan, uključujući i način na koji su dokazi prikupljeni. To uključuje ispitivanje nezakonitosti o kojoj je riječ i u slučaju kada je u pitanju povreda nekog drugog prava iz Konvencije, prirodu utvrđene povrede (vidi, Evropski sud, Khan protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 35394/97, stav 34, ECHR 2000-V, P.G. i J.H. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 44787/98, stav 76, ECHR 2001-IX, Allan protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 48539/99, stav 42, ECHR 2002-IX).
38. Konačno, Ustavni sud podsjeća da pravo na pravično suđenje pretpostavlja da svi dokazi moraju da budu provedeni na javnoj raspravi u prisustvu optuženog s mogućnošću da budu preispitani u kontradiktornom postupku. Korišćenje dokaza kao što su iskazi pribavljeni od policije ili u fazi provođenja istrage samo po sebi nije u suprotnosti sa članom 6. Evropske konvencije pod uvjetom da su osigurana prava optuženog, između ostalog, da mu bude data adekvatna i potpuna mogućnost da osporava i ispituje svjedoke optužbe bilo u trenutku kada su dali izjavu ili u kasnijim fazama postupka (vidi, Evropski sud, Kapenko protiv Rusije, presuda od 13. marta 2012. godine, st. 61. i 62).
39. U konkretnom slučaju iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi zaključak da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret zasnovali prvenstveno na transkriptu telefonskih razgovora pribavljenih provođenjem posebne istražne radnje nadzora i tehničkog snimanja i, s tim u vezi, iskazu svjedoka K.J., te iskazu svjedoka A.A. datom u Tužilaštvu BiH i na glavnom pretresu.
40. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant ni u apelaciji, kao ni u postupku pred redovnim sudovima nije dovodio u pitanje zakonitost posebne istražne radnje nadzor i tehničko snimanje komunikacija. Ono što je osporavao, a što ponavlja i u apelaciji jeste da je svjedok K.J. bila pristrasna, te da su redovni sudovi, protivno odredbama ZKPBiH, ovom svjedoku, ustvari, dozvolili da preuzme ulogu vještaka.
41. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je svjedok K.J., mlađa inspektorica SIPA-e, bila član operativnog tima koji je bio angažiran na realizaciji posebne istražne radnje nadzor i tehničko snimanje komunikacija. Ovaj svjedok je, zajedno sa ostalim članovima tima, od ukupnog broja ostvarenih komunikacija izdvojila operativno najinteresantnije komunikacije apelanta i ostalih osumnjičenih, te o njima sačinila Izvještaj o analizi presretnutih nadziranih telefonskih komunikacija, koji je, također, kao dokaz proveden na glavnom pretresu. Također, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je ovaj svjedok pojasnila da je šifrovana komunikacija uobičajeni način komuniciranja između lica koja se bave kriminalom, konkretno trgovinom narkoticima, pa da se tako umjesto riječi speed koristi „brzina“, „gonzales“, umjesto ekstazi „male bobe“ i sl., za kokain „lobje“, „bijelo“ „skupo“. Slijedom navedenog, iako se u razgovorima nigdje nije spominjala riječ droga, redovni sudovi su zaključili da sam sadržaj komunikacije upućuje da su se navedeni razgovori upravo odnosili na preduzimanje radnji međunarodnog prometa opojnih droga sa jasnom i nedvosmislenom namjerom da se preprodajom, prijenosom radi daljnje prodaje, posredovanjem u međunarodnoj kupovini i prodaji, slanjem i isporučivanjem opojne droge stekne protivpravna imovinska korist.
42. Apelant tvrdi da je svjedok K.J. na navedeni način, ustvari, preuzela ulogu vještaka, koji mora biti objektivan i nepristrasan, a što nije i njen slučaj s obzirom na to da je bila članica operativnog tima i da je imala interes da ishod suđenja potvrdi njen rad.
43. U vezi sa ovim apelacionim navodima, Ustavni sud zapaža da je članom 122. ZKPBiH, pored ostalog, određeno da se tehničke snimke pribavljene pod uvjetima i na način propisan ovim zakonom mogu koristiti u postupku kao dokazi. Istim članom je određeno i da prikriveni istražitelji i informatori, kao i osobe koje su provele simulirani i kontrolni otkup predmeta, kao i simulirano davanje potkupnine mogu biti saslušani u svojstvu svjedoka ili kao zaštićeni svjedoci o toku provođenja radnje, ili o drugim važnim okolnostima. Međutim, navedenim, niti nekim drugim članom ZKPBiH nije isključena mogućnost da u svojstvu svjedoka budu saslušana i lica koja su učestvovala u provođenju radnje nadzora i tehničkog snimanja komunikacija kao jedne od posebnih istražnih radnji.
44. Nadalje, Ustavni sud zapaža da ZKPBiH u članu 82. propisuje koje osobe ne mogu biti saslušane kao svjedoci, odnosno u članu 83. koje osobe mogu odbiti svjedočenje. Samo činjenica da je svjedok K.J. ovlašteno službeno lice (mlađa inspektorica u SIPA-e) ne kvalificira je u krug lica navedenih citiranim članovima. Nadalje, ZKPBiH u članu 34. propisuje da o izuzeću ovlaštenog službenog lica koje učestvuje u preduzimanju istražnih radnji odlučuje tužilac. Na izuzeće se u ovom slučaju, u skladu sa ZKPBiH, shodno primjenjuju razlozi za izuzeće sudija iz člana 29. ZKPBiH. Apelant ni u postupku pred redovnim sudovima, kao ni u apelaciji nije tvrdio da je eventualno postojao bilo koji od razloga iz člana 29. ZKPBiH zbog kojeg je svjedok K.J., kao ovlašteno službeno lice, trebala biti izuzeta prilikom provođenja posebne istražne radnje nadzor i tehničko snimanje.
45. Nadalje, prema članu 81. ZKPBiH, svjedok se saslušava kada postoji vjerovatnoća da će svojim iskazom moći dati obavještenja o krivičnom djelu, učinitelju i o drugim važnim okolnostima. U skladu sa članom 95, vještačenje se određuje kada za utvrđivanje ili ocjenu neke važne činjenice treba pribaviti nalaz i mišljenje osobe koja raspolaže potrebnim stručnim znanjem. Naime, ako naučno, tehničko ili drugo stručno znanje mogu pomoći sudu da ocijeni dokaze ili razjasni sporne činjenice, vještak kao posebna vrsta svjedoka može svjedočiti davanjem nalaza o činjenicama i mišljenja koji sadrže ocjenu o činjenicama.
46. Ustavni sud zapaža da je u obrazloženju osporene drugostepene presude ukazano da je svjedok K.J. učestvovala direktno i neposredno u vršenju posebne istražne radnje, te operativno izdvajala najinteresantnije komunikacije osumnjičenih i apelanta zbog čega i jeste svjedočila na okolnost preslušanih telefonskih razgovora. Stoga, kako je zaključeno, nije iznosila stručno mišljenje u pogledu dokazivanja određenih odlučnih činjenica, nego je svjedočila kao svjedok o okolnostima koje su joj poznate i o kojim je saznala obavljajući operativne zadatke koji su joj bili dodijeljeni.
47. Ustavni sud zapaža da je apelant proglašen krivim da je počinio krivično djelo organizirani kriminal iz člana 250. stav 2. u vezi sa krivičnim djelom neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 1. KZBiH. Prema obrazloženju osporene prvostepene presude, u preslušanim telefonskim razgovorima nije korištena riječ droga, ali je svjedok K.J. pojasnila „šifrovanu komunikaciju“ (umjesto riječi speed koristi se „brzina“ i „gonzales“, umjesto ekstazi „male bobe“ i sl., za kokain „lobje“, „bijelo“, „skupo“), a na temelju čega je prvostepeni sud i zaključio da su se razgovori odnosili na preduzimanje radnji međunarodnog prometa opojnim drogama i dr. Slijedom navedenog, po mišljenju Ustavnog suda, tumačenje šifrovane komunikacije ili, tačnije, slenga koji su koristili apelant i ostali osumnjičeni u komunikaciji da bi označili pojedine vrste narkotika ne može se podvesti pod naučno, tehničko ili drugo stručno znanje koje se zahtijeva na strani vještaka, pa stoga obrazloženje redovnog suda da svjedok K.J. nije iznosila stručno mišljenje u pogledu dokazivanja određenih odlučnih činjenica, nego je svjedočila kao svjedok o okolnostima koje su joj poznate i o kojim je saznala obavljajući operativne zadatke koji su joj bili dodijeljeni, ne predstavlja dokaz koji je pribavljen protivno odredbama ZKPBiH, odnosno nezakonit dokaz u smislu člana 10. ZKPBiH na kom se presuda ne bi mogla zasnovati. Pri tome Ustavni sud zapaža da apelant ne dovodi u pitanje autentičnost i sadržaj telefonskih razgovora na temelju kojih je sačinjen Izvještaj i koji je svjedok K.J. u svom iskazu prezentirala na glavnom pretresu, niti tvrdi da mu je bila uskraćena mogućnost da ovog svjedoka ispituje na glavnom pretresu.
48. Nadalje, apelant tvrdi da je svjedok A.A. prilikom saslušanja u Tužilaštvu BiH tvrdio da nisu bili ni u kakvom poslovnom odnosu, da redovni sudovi ovu činjenicu uopće nisu ocijenili, kao i da je ovaj svjedok potpisao sporazum o priznanju krivice sa Tužilaštvom BiH a zbog čega su sudovi bili obavezni s posebnom pažnjom ocijeniti njegov iskaz.
49. Ustavni sud zapaža da je u obrazloženju osporene prvostepene presude interpretiran iskaz svjedoka A.A., koji je tvrdio da apelant i on nisu ni u kakvom poslovnom odnosu, da su se samo često čuli telefonom. Međutim, ovaj svjedok je izjavio i da je apelantu slagao da ima kupce za kokain u Hrvatskoj, da je zbog toga od apelanta uzeo uzorak kokaina, ali da u Zagrebu nije imao kupce, već ga je sam iskonzumirao. Također, Ustavni sud zapaža, a u vezi sa apelantovom tvrdnjom iz dopune apelacije da je samo pokušavao od A.A. da povrati novac koji mu je pozajmio i zbog toga često komunicirao s njim putem telefona, da iz sadržaja telefonske komunikacije ostvarene između apelanta i optuženog M.G. proizlazi da se apelant žali optuženom M.G. da je A.A. od njega „uzeo novac i sad završava svoje poslove“, odnosno da mu je A.A. „uzeo pare i nestao“. Također, u obrazloženju osporene drugostepene presude ukazano je da iz sadržaja presretnutih razgovora između apelanta i svjedoka A.A. nedvosmisleno proizlazi da su ostvarivali kontakte na osnovu kojih su se dogovarali o novim vidovima saradnje sa licima koja se bave neovlaštenim prometom opojnih droga u Republici Hrvatskoj, te da su se dogovarali o kupovini, prijevozu, krijumčarenju i isporuci veće količine droge kokain, a zbog čega su apelantove tvrdnje da je bio u kontaktu sa A.A. samo da bi povratio novac koji mu je pozajmio ocijenjene neosnovanim. Stoga, proizlazi da su apelantove tvrdnje u ovom dijelu neosnovane. Također, apelant ne tvrdi da mu je bila uskraćena mogućnost da i ovog svjedoka ispituje i tako dovede u sumnju njegov iskaz i kredibilitet kao svjedoka.
50. Ustavni sud, nadalje, zapaža da su redovni sudovi pojedinačno i uzajamnoj vezi ocijenili dokaze na kojim su temeljili svoj zaključak o postojanju odlučnih činjenica na temelju kojih su utvrdili postojanje krivičnog djela i apelantovu krivicu. Po mišljenju Ustavnog suda, a suprotno apelantovim navodima, razlozi i obrazloženja koja su, s tim u vezi, dali redovni sudovi ne ostavljaju utisak proizvoljne i pogrešne ocjene dokaza. U tom smislu neosnovane su apelantove tvrdnje da u postupku nije dokazano da je počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret jer, kako tvrdi, na temelju provedenih dokaza nije utvrđeno ko je osoba „Esko“, „Eno“ ili „Enči“, ko su osobe sa područja Kraljevine Holandije i Republike Hrvatske sa kojim je dogovarao kupovinu, prijevoz i krijumčarenje opojnih droga, koja količina opojne droge je u pitanju, ko su osobe kojim je apelant prodao opojnu drogu, ko je osoba koja ga je povezala sa nepoznatom osobom „Esko“, „Eno“ ili „Enči“, gdje i koliko droge je preuzeto, ko su osobe u Republici Hrvatskoj koje su drogu trebale otkupiti, da nema dokaza da je preuzeo i prodao drogu, da manja količina droge koja je pronađena pri pretresu njegovog stana, po njegovom mišljenju, ne može potkrijepiti tvrdnju o kupovini „veće količine opojnih droga“, te, najzad, da nije utvrđeno postojanje zločinačke organizacije, kao i da je bio njen član. Ovo tim prije što apelant ne osporava kontakte sa osobama iz inozemstva, činjenicu da se susreo sa osobom „Esko“, „Eno“ ili „Enči“, da je na temelju provedenih dokaza utvrđeno da je od navedene osobe drogu preuzeo u kafe-slastičarnici „Palma“, da je svjedoka A.A. nakon toga obavijestio da je kvalitet dobar, da se sa svjedokom A.A. dogovarao o prodaji droge kupcima u Republici Hrvatskoj a zbog čega mu je predao i uzorak droge, da su količinu droge procijenili na vrijednost od 35.000 KM, odnosno da je mogu prodati za 50.000 KM, na čemu je i utemeljen zaključak da se radi o većoj količini droge.
51. Slijedom navedenog, s obzirom na to da se apelantovi navodi o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te povredi pretpostavke nevinosti i principa in dubio pro reo, u suštini, temelje na ocjeni provedenih dokaza i načinu na koji su pribavljeni, a za koje je već zaključeno da su neosnovani, te da apelant, u vezi s tim, nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.
52. Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
53. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije u situaciji kada su osporene presude jasne i obrazložene i kada način na koji je utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo, odnosno način na koji su pribavljeni i izvedeni dokazi, ne ostavljaju utisak bilo kakve nezakonitosti, nepravilnosti, niti proizvoljnosti, niti postoji bilo šta u vezi s izvođenjem dokaza što dovodi u sumnju pravičnost postupka u cjelini i utvrđenje redovnih sudova da je apelant na način preciziran u osporenim presudama počinio krivično djelo za koje je osuđen.
54. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
55. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman