Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4622/13 (M. L.)
Odluka donesena 26. 10. 2016.
- Nema povrede
- Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
- Ratni zločin
- Krivični postupak
- Retroaktivna primjena zakona
- Zabrana retroaktivne primjene zakona
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Ispravka krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na bosanskom jeziku, koji je proglasio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu odlukom br. 101/03 od 24. januara 2003. godine, objavljenog u "Službenom glasniku BiH", broj 3/03
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4622/13
Apelacija
Odluka o meritumu
26. 10. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4622/13, rješavajući apelaciju Marinka Ljepoje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 26. oktobra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Marinka Ljepoje podnesena protiv Presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 003365 12 Krž 12 od 7. juna 2013. godine i S1 1 K 003365 09 Krl od 28. juna 2012. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Marinko Ljepoja (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, kojeg zastupa Izet Baždarević, advokat iz Sarajeva, podnio je 12. novembra 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 003365 12 Krž 12 od 7. juna 2013. godine i S1 1 K 003365 09 Krl od 28. juna 2012. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 16. septembra 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju 28. septembra 2016. godine. Tužilaštvo BiH nije dostavilo odgovor u datom roku koji je istekao 25. septembra 2016. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Suda BiH broj S1 1 K 003365 09 Krl od 28. juna 2012. godine apelant i drugi optuženi proglašeni su krivim zato što su, u vrijeme i na način naveden u izreci presude, počinili krivično djelo zločini protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) KZBiH u vezi sa članom 29. KZBiH ubistvima i pljačkom, na diskriminatornoj osnovi. Sud BiH osudio je apelanta na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 23 godinu u koju se uračunava vrijeme koje je apelant proveo u pritvoru od 7. septembra 2009. godine pa nadalje.
6. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je odbrana apelanta, kao i odbrana drugih optuženih osporavala primjenu KZBiH u konkretnom predmetu, ukazujući pri tome na primjenu KZSFRJ koji je važio u vrijeme izvršenja predmetnog krivičnog djela. Rukovodeći se članom 7. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te odredbama čl. 3, 3a, 4. i 4a) KZBiH, Sud BiH je zaključio da se u konkretnom slučaju treba primijeniti KZBiH. S tim u vezi, Sud BiH je, obrazlažući primjenu KZBiH, istakao da ratni zločini, uključujući i zločin protiv čovječnosti čije je izvršenje apelantu stavljeno na teret, bez sumnje predstavljaju zločine i u skladu sa odredbama međunarodnog prava, te se u navedenom smislu imaju podvesti pod „opća načela međunarodnog prava“ iz člana 4a. KZBiH, odnosno „opća pravna načela koja priznaju civilizirani narodi“, kako to propisuje član 7. stav 2. Evropske konvencije, a uslijed čega je opravdana primjena KZBiH u konkretnom slučaju.
7. U obrazloženju presude je dalje navedeno da su bitna obilježja krivičnog djela - zločini protiv čovječnosti koje je apelantu i drugim optuženim stavljeno na teret: a) da su radnje apelanta i drugih optuženih bile dio širokog i/ili sistematičnog napada, b) da je napad usmjeren protiv civilnog stanovništva, c) da su apelant i drugi optuženi znali za napad i da su njihove radnje dio tog napada (nexus). Sud BiH je postojanje širokog i sistematičnog napada utvrdio, kako je navedeno u obrazloženju, na osnovu brojnih dokaza - objektivnih i subjektivnih, te utvrđenih činjenica prihvaćenih iz presuda Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) na osnovu Zakona o ustupanju predmeta od Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju Tužilaštvu Bosne i Hercegovine i korištenju dokaza pribavljenih od Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u postupcima pred sudovima u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Zakon o ustupanju), koji je bio usmjeren prema civilnom stanovništvu. Detaljno obrazloženje za zaključak o postojanju širokog i sistematičnog napada koji je bio usmjeren prema civilnom stanovništvu, te da su radnje apelanta i drugih optuženih bile dio napada i da su oni znali za napad, Sud BiH je dao na str. 40-55. osporene presude. Sud BiH je zaključio da, uzevši u obzir utvrđeno činjenično stanje (iskazi brojnih svjedoka) i standarde ustanovljene praksom MKSJ, nema sumnje da su apelant i drugi optuženi znali za postojanje niza rasprostranjenih i sistematskih zločina usmjerenih protiv civilnog bošnjačkog i hrvatskog stanovništva općine Prijedor, te da nema sumnje da su znali i htjeli da i njihova djela (pljačka civila u konvoju 21. augusta 1992. godine i ubijanje civila na Korićanskim stijenama) budu dio napada i doprinesu takvom napadu protiv civilnog stanovništva. Kod tako utvrđenog činjeničnog stanja za utvrđivanje potrebnog nexusa s napadom na civilno stanovništvo, prema ocjeni Suda BiH, potpuno je irelevantna činjenica što ubijanje najmanje 200 civila muškaraca Bošnjaka nije izvršeno na samom području općine Prijedor, odnosno da je zločin „prostorno udaljen“ od područja na kojem je u toku širok i rasprostranjen napad na civilno stanovništvo.
8. Sud BiH je utvrdio da iz provedenih dokaza (u presudi na str. 106-115. navedeni sadržaj, ocjena i međusobna veza) slijedi da je apelant u svojstvu rezervnog milicionera SJB Prijedor i pripadnika Interventnog voda policije Prijedor učestvovao kako u pratnji konvoja iz Tukova kao polaznog mjesta i odvajanju vojno sposobnih muškaraca na mjestu posljednjeg zaustavljanja konvoja od 21. augusta 1992. godine tako i u njihovom sprovođenju do mjesta egzekucije na Korićanskim stijenama i svojim prisustvom omogućio da svi sprovedeni muškarci iz dva autobusa budu i ubijeni. Istaknuto je da apelant tokom dokaznog postupka nije osporio svoje učešće u pratnji konvoja od polazne tačke, mjesta Tukovi, ali je tvrdio i svoju odbranu zasnivao na tome da se on, nakon zaustavljanja autobusa zbog kvara i nakon što su putnici raspoređeni u druga vozila, vratio s vozačem pokvarenog autobusa u Prijedor. Međutim, takva apelantova odbrana, prema ocjeni Suda BiH, nije našla uporište u izvedenim dokazima koji dokazuju drugačije činjenično stanje, a to je da je apelant učestvovao u izdvajanju i sprovođenju muškaraca do lokaliteta Korićanske stijene, te znajući da će oni biti pogubljeni strijeljanjem, naoružan je bio prisutan na mjestu egzekucije i svojim prisustvom je omogućio da svi sprovedeni muškarci iz dva autobusa budu ubijeni. U odnosu na iskaze svjedoka D. I., G. Đ. i Lj. Č., na kojima je Sud između ostalog temeljio svoju presudu, Sud BiH je zaključio, da njihovi iskazi, suprotno tvrdnjama apelantove odbrane, ne potvrđuju da se apelant vratio u Prijedor kritičnog dana nakon što se pokvario autobus u kojem je apelant bio pratilac i da tog dana nije s konvojem došao do mjesta Korićanske stijene. S tim u vezi, Sud BiH je obrazložio da istinitost svjedočenja navedenih svjedoka nije dovedena u pitanje time što se radi o svjedocima koji su priznali izvršenje predmetnog djela i koji su svjedočili u postupcima u vezi s predmetnim krivičnim događajem, a pored toga potvrđena su i drugim izvedenim dokazima. Naime, Sud BiH je zaključio da je na osnovu provedenih dokaza na nesumnjiv način dokazano da je apelant doprinio počinjenju navedenog zločina, iz kojih razloga je i odgovoran kao saizvršilac u skladu sa članom 29. KZBiH. S tim u vezi, Sud BiH je istakao da je u odnosu na radnje koje je cijenio kao odlučujući apelantov doprinos u izvršenju predmetnog krivičnog djela cijenio apelantovo prisustvo u uniformi i s naoružanjem zajedno sa ostalim pripadnicima Prvog odjeljenja Interventnog voda policije Prijedor prilikom ukrcavanja civila u vozila konvoja koji je krenuo iz Tukova i iz logora Trnopolje, zatim da je učestvovao u pratnji konvoja, kao i u oduzimanju novca, zlata i drugih dragocjenosti od civila iz konvoja. Pored toga, Sud BiH je cijenio da je apelant s ostalim pripadnicima Interventnog voda, prethodno oko 200 izdvojenih muškaraca iz konvoja kod rijeke Ilomske, sproveo do Korićanskih stijena gdje su sprovedeni muškarci ubijeni. Apelant je bio prisutan na mjestu egzekucije i svojim prisustvom je onemogućavao bjekstvo muškaraca iz dva autobusa, čime je omogućio da oni budu i ubijeni. Sud BiH je, imajući u vidu da je apelant preduzimajući navedene radnje, kao i njegovo učešće na mjestu dok se egzekucija i izvršavala, zaključio da se radi o radnjama kojima je apelant s drugim optuženim učestvovao u izvršenju krivičnog djela koje im je stavljeno na teret i pritom su djelovali kao saizvršioci shodno odredbama člana 29. KZBiH, zbog čega je apelant i proglašen krivim kao saizvršilac u izvršenju krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret.
9. Prilikom odmjeravanja kazne za počinjeno krivično djelo Sud BiH je imao u vidu odredbu člana 2. KZBiH kojom je propisano da vrsta i raspon krivičnopravnih radnji moraju biti srazmjerni jačini opasnosti za lične slobode i prava čovjeka i druge osnovne vrijednosti zaštićene pravom. Nadalje je Sud BiH imao u vidu svrhu kažnjavanja propisanu u odredbi člana 39. KZBiH, te je cijeneći sve okolnosti konkretnog slučaja, imajući u vidu da je riječ o jednom od najtežih krivičnih djela za koje krivično gonjenje ne zastarijeva, kažnjivo po domaćem i međunarodnom pravu, te otežavajućih okolnosti na strani svih optuženih, pa i apelanta, naročito okolnost da je apelant u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio pripadnik rezervnog sastava policije, omogućivši svojim radnjama stradanje najmanje 200 civila muškaraca i pljačku mnogih, prema ocjeni Suda BiH, ne ostavlja mjesta izricanju kazni blažih od kazne dugotrajnog zatvora. Pored toga, Sud BiH je ukazao da je u odnosu na apelanta dodatna inkriminacija za koju je osuđen bilo i pljačkanje civila u konvoju.
10. Odlučujući o žalbi Tužilaštva BiH i žalbi apelantovog branioca protiv presude od 28. juna 2012. godine, Sud BiH je donio Presudu broj S1 1 K 003365 12 Krž 12 od 7. juna 2013. godine kojom su odbijene žalbe kao neosnovane i prvostepena presuda je potvrđena. U obrazloženju presude Sud BiH je suprotno žalbenim prigovorima apelantove odbrane, između ostalog, zaključio da su neosnovani žalbeni navodi apelantove odbrane da u prvostepenoj presudi nisu konkretizirane apelantove radnje kojima je učestvovao u izvršenju predmetnog krivičnog djela jer iz obrazloženja prvostepene presude jasno proizlazi da je apelant u pogledu izvršenja predmetnog krivičnog djela dao odlučujući doprinos svojim radnjama koje je pritom Sud BiH detaljno prezentirao na strani 13 osporene presude.
11. Sud BiH je također zaključio da su neosnovani i žalbeni prigovori u vezi s primjenom materijalnog zakona, a kojim apelantova odbrana ukazuje da se u ovom predmetu trebao primjeniti KZSFRJ kao zakon koji je važio u vrijeme izvršenja radnji koje se apelantu stavljaju na teret. Naime, Sud BiH je istakao da nije sporno da u vrijeme izvršenja krivično-pravnih radnji koje se apelantu stavljaju na teret, a kojima su ostvarena bitna obilježja bića krivičnog djela zločini protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. KZBiH, navedeno krivično djelo nije bilo propisano krivičnim zakonom koji je bio na snazi u to vrijeme (KZSFRJ). S tim u vezi navedeno je, da i prema načelu zakonitosti, nikome ne može biti izrečena krivičnopravna sankcija za djelo koje, prije nego što je učinjeno, nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom propisano kao krivično djelo i za koje zakonom nije bila propisana kazna. Sud BiH je zaključio da je navedeno upravo slučaj u ovom predmetu jer se radi o inkriminaciji koja uključuje kršenje pravila međunarodnog prava. Naime, u inkriminirano vrijeme, krivično djelo zločin protiv čovječnosti predstavljalo je krivično djelo kako sa aspekta međunarodnog običajnog prava tako i sa aspekta načela međunarodnog prava. Sud BiH je zaključio da je prvostepeno vijeće pravilno postupilo kada je u konkretnom slučaju primijenjen KZBiH, te da je navedeno postupanje identično praksi Evropskog suda za ljudska prava gdje su ispitivani zahtjevi načela zakonitosti iz člana 7. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), u kojima nikada nije dovedeno u pitanje sankcioniranje djela počinjenih u periodu kada to postupanje nije bilo predviđeno kao krivično djelo, zbog toga što je to djelo u to vrijeme bez sumnje predstavljalo krivično djelo prema međunarodnom pravu. U prilog navedenoj tvrdnji Sud BiH se pozvao na praksu Evropskog suda u predmetima Maktouf i Damjanović protiv BiH. Imajući u vidu navedeno Sud BiH je donio presudu kao u izreci.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na kažnjavanje samo na osnovu zakona iz člana 7. stav 1. Evropske konvencije. S tim u vezi apelant je istakao da u konkretnom slučaju djelo za koje je apelant osuđen nije bilo propisano kao krivično djelo po zakonu koji je važio u vrijeme izvršenja, i to KZSFRJ. Također, apelant smatra da je pravilo da se na učinioca krivičnog djela primjenjuje zakon koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja djela, te da se na istog ima primjeniti raspon kazni koji je postojao u zakonu koji je bio na snazi u vrijeme navodnog počinjenja djela (zaprijećeni okvir od pet do 20 godina). Pored navedenog, apelant je istakao da je KZSFRJ bio blaži zakon u odnosu na KZBiH koji je primijenjen u njegovom slučaju. Stoga, apelant smatra da su sudovi, u skladu sa članom 4. stav 2. KZBiH, bili obavezni primijeniti zakon koji je blaži za njega.
b) Odgovor na apelaciju
13. Sud BiH je prvenstveno ukazao da se apelantovi navodi odnose na prigovore koji su već bili istaknuti u žalbi na prvostepenu presudu, a koji se svode na primjenu preuzetog Krivičnog zakona SFRJ kao blažeg za počinioca sa aspekta zaprijećene kazne. S tim u vezi, Sud BiH je ukazao na obrazloženje koje je dao u svojim presudama, te ponavlja da krivično djelo zločini protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) nije bilo inkriminirano preuzetim KZSFRJ koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela. Stoga je primjena KZBiH kao kasnijeg zakona zasnovana na odredbi člana 4.a) tog zakona kojom je propisano da čl. 3. (načelo zakonitosti) i 4. (načelo vremenskog važenja krivičnog zakona) ovog zakona ne sprečavaju suđenje ili kažnjavanje bilo kojeg lica za bilo koje činjenje ili nečinjenje koje je, u vrijeme kada je počinjeno, predstavljalo krivično djelo u skladu s općim načelima međunarodnog prava. Sud BiH je naveo da je ovakav stav potvrđen u više odluka Evropskog suda za ljudska prava, pozivajući se, između ostalog, na presudu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Maktouf/Damjanović od 18. jula 2013. godine. Stoga, nalazeći da nema povrede apelantovog prava na koje se u apelaciji ukazuje, Sud BiH je predložio da se apelantova apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
14. Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH” br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Načelo zakonitosti (1) Krivična djela i krivičnopravne sankcije propisuju se samo zakonom.
(2) Nikome ne može biti izrečena kazna ili druga krivičnopravna sankcija za djelo koje, prije nego što je učinjeno, nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom propisano kao krivično djelo i za koje nije bila zakonom propisana kazna.
Član 4.
Vremensko važenje krivičnog zakona (1) Na učinioca krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je bio na snazi u vrijeme učinjenja krivičnog djela.
(2) Ako se poslije učinjenja krivičnog djela jednom ili više puta izmijeni zakon, primijenit će se zakon koji je blaži za učinioca.
Član 4.a.
Suđenje ili kažnjavanje za krivična djela prema općim načelima međunarodnog prava Čl. 3. i 4. ovog zakona ne sprečavaju suđenje ili kažnjavanje bilo kojeg lica za bilo koje činjenje ili nečinjenje koje je u vrijeme kada je počinjeno predstavljalo krivično djelo u skladu s općim načelima međunarodnog prava.
Član 21.
(1) Krivično djelo može se učiniti činjenjem ili nečinjenjem.
(2) Krivično djelo je učinjeno nečinjenjem kad je učinitelj koji je pravno obavezan spriječiti nastupanje zakonom opisane posljedice krivičnog djela to propustio učiniti, a takvo je propuštanje po djelovanju i značenju jednako učinjenju tog krivičnog djela činjenjem.
Član 29.
Ako više osoba, učestvovanjem u učinjenju krivičnog djela ili preduzimajući što drugo čime se na odlučujući način doprinosi učinjenju krivičnog djela, zajednički učine krivično djelo, svaka od njih kaznit će se kaznom propisanom za to krivično djelo. Član 172. stav 1. tačka h) Zločini protiv čovječnosti (1) Ko, kao dio širokog ili sistematičnog napada usmjerenog bilo protiv kojeg civilnog stanovništva, znajući za takav napad, učini koje od ovih djela:
h) progon bilo koje grupe ljudi ili kolektiva na političkoj, rasnoj, nacionalnoj, etničkoj, kulturnoj, vjerskoj, spolnoj ili drugoj osnovi koja je univerzalno prihvaćena kao nedopustiva po međunarodnom pravu, u vezi s bilo kojim krivičnim djelom iz ovog stava ovog člana, bilo kojim krivičnim djelom propisanim u ovom zakonu ili bilo kojim krivičnim djelom u nadležnosti Suda Bosne i Hercegovine;
kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora.
15. Zakon o ustupanju predmeta od Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju Tužilaštvu Bosne i Hercegovine i korištenju dokaza pribavljenih od Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u postupcima pred sudovima u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik BiH” broj 61/04) u relevantnom dijelu glasi:
Član 4.
Činjenice ustanovljene pravosnažnim odlukama MKSJ Nakon saslušanja stranaka, sud može, na vlastitu inicijativu ili na prijedlog jedne od stranaka, odlučiti da prihvati kao dokazane činjenice koje su utvrđene pravosnažnom odlukom u drugom postupku pred MKSJ-om, ili da prihvati pismeni dokazani materijal iz postupaka pred MKSJ-om ako se odnosi na pitanja od značaja u tekućem postupku.
VI.Dopustivost
16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 1 K 003365 12 Krž 12 od 7. juna 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 19. septembra 2013. godine, a apelacija je podnesena 12. novembra 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
20. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama Suda BiH povrijeđena njegova prava iz člana 7. Evropske konvencije jer je u konkretnom slučaju primijenjen KZBiH, a ne KZSFRJ koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela.
Član 7. Evropske konvencije glasi:
1. Niko se ne smije smatrati krivim za krivično djelo izvršeno činjenjem ili nečinjenjem koje, u vrijeme kada je počinjeno, nije predstavljalo krivično djelo po unutrašnjem ili međunarodnom pravu. Isto tako, ne smije se izreći strožija kazna od one koja je bila primjenjiva u vrijeme kada je krivično djelo počinjeno.
2. Ovaj član ne utječe na ishod suđenja i kažnjavanje bilo koje osobe za činjenje ili nečinjenje koje se u vrijeme počinjenja smatralo krivičnim djelom prema općim pravnim načelima koja priznaju civilizirani narodi.
21. U pogledu apelacionih navoda kojima je ukazano na pogrešnu retroaktivnu primjenu KZBiH u pogledu krivičnog djela zločini protiv čovječnosti, Sud podsjeća na to da je slično činjenično i pravno pitanje sa aspekta primjene materijalnog prava razmatrao u predmetu broj AP 2789/08 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2789/08 od 28. marta 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) u kojem Ustavni sud nije našao proizvoljnost Suda BiH u primjeni KZBiH u odnosu na krivično djelo zločini protiv čovječnosti ni sa aspekta garancija člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti sa aspekta člana 7. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud je u citiranoj odluci prilikom odlučivanja imao u vidu praksu Evropskog suda iz predmeta Maktouf i Damjanović protiv Bosne i Hercegovine, apelacije br. 2312/08 i 34179/08, 18. juli 2013. godine, kao i Šimšić protiv Bosne i Hercegovine (dec.), broj 51552/10, 10. april 2012. godine (koju je Sud BiH u konkretnom slučaju, također, imao u vidu prilikom odlučivanja). U citiranoj odluci je, između ostalog, naglašeno da je Evropski sud u odluci Šimšić protiv Bosne i Hercegovine smatrao irelevantnom činjenicu da zločini protiv čovječnosti nisu predstavljali krivično djelo prema domaćem zakonu tokom rata 1992˗1995. s obzirom na to da su ta djela u vrijeme njihovog počinjenja predstavljala krivično djelo prema međunarodnom pravu.
22. Dovodeći navedena načela u vezu s konkretnim slučajem, Ustavni sud zapaža da je apelant za radnje opisane u izreci osporene presude, na osnovu detaljne analize provedenih dokaza, proglašen krivim da je u relevantnom periodu počinio krivično djelo zločini protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) KZBiH. Naime, Sud BiH je zaključio da krivično djelo ratni zločin protiv čovječnosti predstavlja krivično djelo prema međunarodnom običajnom pravu i da potpada pod opća načela međunarodnog prava koje ima u vidu odredba člana 4a. KZBiH, pri čemu je Sud BiH imao u vidu praksu Evropskog suda iz predmeta Šimšić protiv BiH u kojem je Evropski sud raspravljao o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju. Sud BiH je na osnovu svega iznesenog zaključio da je krivično djelo zločini protiv čovječnosti 1992. godine predstavljalo dio međunarodnog običajnog prava, te da njegova zakonska formalizacija u okviru domaćeg zakonodavstva kroz KZBiH i primjena navedenog zakona u okolnostima konkretnog slučaja ne predstavlja kršenje prava zagarantiranih Evropskom konvencijom. Dakle, iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da krivično djelo ratni zločin protiv čovječnosti predstavlja inkriminaciju koja uključuje kršenje pravila međunarodnog prava, za šta su data detaljna i jasna obrazloženja koja, u konačnici, u cijelosti korespondiraju s praksom Evropskog suda i Ustavnog suda iz predmeta koji su pokretali identično pravno pitanje. Stoga, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne vidi razlog da u predmetnom slučaju izrazi drugačiji stav, pa, shodno navedenom, Ustavni sud smatra da je primjena materijalnog prava, konkretno KZBiH, u odnosu na krivično djelo zločini protiv čovječnosti, bila u skladu s garancijama koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije.
23. U prilog navedenom Ustavni sud ukazuje da je i Evropski sud 18. jula 2013. godine donio presudu u predmetu Maktouf i Damjanović u kojoj je, između ostalog, konstatirao (tačka 55): „Neki zločini, konkretno zločini protiv čovječnosti, u domaći zakon uvedeni tek 2003. godine. Sud BiH i entitetski sudovi stoga nemaju nikakve druge mogućnosti nego da primjenjuju [KZBiH] iz 2003. godine u takvim predmetima.“
24. Stoga, prema mišljenju Ustavnog suda, ne postoji realna mogućnost da je retroaktivna primjena KZBiH iz 2003. godine bila na apelantovu štetu u pogledu izricanja kazne, pa se ne može reći ni da apelantu nije osigurana djelotvorna zaštita od nametanja više kazne, zbog čega Ustavni sud zaključuje da u apelantovom slučaju nema povrede člana 7. Evropske konvencije. VIII.Zaključak
25. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje garancija ustanovljenih članom 7. Evropske konvencije kada su osuda i kazna zasnovane na krivičnom zakonu koji je stupio na snagu nakon izvršenja krivičnog djela, ali je krivično djelo kao takvo bilo propisano međunarodnim pravom koje je bilo na snazi u vrijeme kada je počinjeno krivično djelo iako kao takvo u to vrijeme nije bilo prepoznato važećim domaćim zakonom.
26. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
27. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman