Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1519/15 (B. V.)
Odluka donesena 26. 10. 2016.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
- Mjera obezbjeđenja
- Garancije za pojavljivanje na sudu
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Krivični postupak
- Apelacija preuranjena
- Fizičko ograničenje slobode kretanja
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Ispravka krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na bosanskom jeziku, koji je proglasio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu odlukom br. 101/03 od 24. januara 2003. godine, objavljenog u "Službenom glasniku BiH", broj 3/03
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1519/15
Apelacija
Odluka o meritumu
26. 10. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1519/15, rješavajući apelaciju Bože Vučenovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav 3 tačka l), člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 26. oktobra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Bože Vučenovića podnesena protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 008235 14 K od 4. februara 2015. godine, S1 2 K 008235 15 Kv 6 od 11. februara 2015. godine i S1 2 K 0008235 13 Krn 7 od 29.
novembra 2013. godine u odnosu na pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1c. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao neosnovana apelacija Bože Vučenovića protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 008235 14 K od 4. februara 2015. godine, S1 2 K 008235 15 Kv 6 od 11.
februara 2015. godine i S1 2 K 0008235 13 Krn 7 od 29. novembra 2013. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Božo Vučenović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, koga zastupa Mira Vučinić, advokat iz Trebinja, podnio je 2. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 008235 14 K od 4. februara 2015. godine, S1 2 K 008235 15 Kv 6 od 11. februara 2015. godine i S1 2 K 0008235 13 Krn 7 od 29. novembra 2013. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH, kao i od Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 21. septembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju 28. septembra 2016. godine, a Tužilaštvo BiH, takođe, 27. septembra 2016. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 0008235 13 Krn 7 od 29. novembra 2013. godine apelantu je određena mjera zabrane putovanja iz člana 126 stav 2 ZKPBiH, pa se apelantu privremeno oduzimaju sve važeće putne isprave, ili potvrde o njihovom neposjedovanju uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, kao i zabrana korišćenja lične karte za prelazak državne granice Bosne i Hercegovine. Apelant je dužan bez odlaganja predati Sudu važeće putne isprave za koje će mu se izdati potvrda o privremenom oduzimanju
6. Istim rješenjem je, takođe, utvrđena i obaveza povremenog javljanja određenom državnom organu iz člana 126a. stav 1 tačka d) ZKPBiH i radi izvršenja ove obaveze apelantu se naređuje da se jednom sedmično, svakog petka u periodu od 9 do 10 časova, javlja nadležnom državnom organu, i to Policijskoj stanici Gradiška, a ova policijska stanica će pismenim putem isti dan obavještavati Sud BiH o tome da li su apelant i osumnjičeni V.M. (u daljnjem tekstu: osumnjičeni) ispoštovali izrečenu mjeru zabrane. Apelantu i osumnjičenom V.M. se nalaže da strogo postupaju u skladu sa naredbama i pozivima Suda BiH kojima se mijenjaju uslovi ili ukidaju ove obaveze, ili kojim se zahtijeva njihovo prisustvo u Sudu BiH, kao i da budu dostupni Tužilaštvu BiH i Sudu BiH. Dalje je utvrđeno da će ove obaveze trajati dok za tim postoji potreba a, pored toga, njihova opravdanost će se kontrolisati svaka dva mjeseca. Apelantu će se odrediti pritvor ukoliko prekrši bilo koju obavezu nametnutu ovim rješenjem.
7. Nakon izvršenog uvida u prijedlog Tužilaštva BiH, odnosno dokaze dostavljene uz prijedlog, utvrđena je osnovanost prijedloga, te su izrečene mjere zabrane kao u izreci. Pri tome Sud BiH je ocijenio odredbu člana 123 stav 2 ZKPBiH kojom je izričito propisano da će Sud prilikom odlučivanja koju će od mjera za obezbjeđenje prisustva osumnjičenog/optuženog i uspješno vođenje krivičnog postupka voditi računa da se ne primjenjuje teža mjera ako se ista svrha može postići blažom mjerom. Imajući u vidu da su se apelant, kao i branilac, saglasili sa prijedlogom Tužilaštva BiH za izricanje mjera zabrane i načina njihovog primjenjivanja, što je apelant potvrdio i svojim potpisima na izjavama u Tužilaštvu BiH od 27. novembra 2013. godine, a Sud BiH je, vođen principima efikasnosti i ekonomičnosti, prihvatio takve saglasnosti i odluku donio bez održavanja javne sjednice.
8. Kako navodi Sud BiH, postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo organizovani kriminal iz člana 250 stav 3 u vezi sa krivičnim djelom trgovina ljudima iz člana 186 stav 1, te krivičnim djelom nezakonito uskraćivanje identifikacionih dokumenata iz člana 188 i krivično djelo pranje novca iz člana 209 stav. 3 u vezi sa st. 1 i 2 KZBiH prozilazi iz sadržaja Izvještaja o počinjenom krivičnom djelu i izvršiocima Državne agencije za istragu i zaštitu broj P-16-03-04-3-61-114/11-KU-05/12 od 15. oktobra 2012. godine. Naime, u njemu se navodi da je apelant u periodu od 2007. do 2009. godine na području gradova Baku i Mingečaur u Republici Azerbejdžan organizovao izvođenje građevinskih radova za investitora Ministarstvo omladine i sporta Republike Azerbejdžan, kao i za privatne investitore, za koje je, između ostalih, a posredstvom i drugih osumnjičenih iz ovog predmeta, radno angažovao državljane BiH, Republike Srbije i Republike Makedonije, a sve za građevinsku firmu koja je u Republici Azerbejdžan poslovala pod imenom „Serbaz Project and Construction Ltd. " Azerbejdžan, čiji je direktor i odgovorno lice bio apelant.
9. U odnosu na egzistenciju izrečenih mjera zabrane putovanja i oduzimanja putnih isprava, te zabranu korišćenja lične karte za prelazak granice, Sud BiH nalazi da postoje okolnosti koje opravdavaju izricanje tih mjera, a koje se ogledaju prvenstveno u činjenici da su apelant i drugi osumnjičeni lica koja su državljani Republike Srbije sa prijavljenim mjestima prebivališta u toj državi. Imajući u vidu da je, prema članu 16 stav 1 tačka 1 Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima Republike Srbije („Službeni glasnik RS“ broj 20/2009), jedna od pretpostavki izručenja da „lice čije se izručenje zahtijeva nije državljanin Republike Srbije“, apelantu i osumnjičenom bilo bi omogućeno da izbjegnu krivično gonjenje odlaskom na teritoriju ove države. Takođe, u tom smislu, Sud BiH je uzeo u obzir i činjenicu da osumnjičeni živi i radi u Moskvi, Ruska Federacija, dok je apelant zaposlen u firmi DOO „Boki Vučenović“ sa sjedištem u Irigu, Republika Srbija.
10. Sve navedeno, uz činjenicu da se apelantu na teret stavlja izvršenje krivičnih djela za koja se po zakonu može izreći kazna dugotrajnog zatvora, te osumnjičenom krivično djelo za koje je zaprijećena kazna od najmanje tri godine zatvora, ukazuje na objektivnu opasnost od bjekstva apelanta i osumnjičenog, koji bi time izbjegli krivično gonjenje pred nadležnim organima BiH, zbog čega im je Sud BiH odredio navedenu mjeru. Sud BiH, takođe, nalazi da postoje okolnosti koje opravdavaju primjenu mjere obaveznog povremenog javljanja određenom državnom organu prema apelantu i osumnjičenom. Sud BiH smatra da bi se, nametanjem obaveze apelantu i osumnjičenom da se periodično, jednom sedmično, javljaju nadležnoj policijskoj stanici, obezbijedila kontrola apelanta i osumnjičenog u pogledu njihovog kretanja i tako na određeni način spriječilo ometanje vođenja ovog krivičnog postupka.
11. Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 008235 14 K od 4. februara 2012. godine odbijen je kao neosnovan prijedlog Tužilaštva BiH za proširenje mjera zabrane apelantu.
12. Prema članu 126a. stav 1 tačka a) ZKPBiH, kada okolnosti slučaja na to ukazuju, Sud BiH optuženom može izreći mjeru zabrane sastajanja sa određenim licima. U konkretnom slučaju Sud BiH ne nalazi da postoje okolnosti koje u ovoj fazi postupka opravdavaju izricanje navedene mjere apelantu.
13. Prema dostavljenoj dokumentaciji Tužilaštva BiH, pojedini svjedoci Tužilaštva BiH prijavili su pokušaj da se izvrši uticaj na njih u vezi sa davanjem iskaza putem posrednog ili neposrednog kontakta sa apelantom. Međutim, analizom do sada saslušanih svjedoka na glavnom pretresu, kao i iskaza svjedoka K.E., koji je saslušan na ročištu za nastavak glavnog pretresa 4. februara 2015. godine a koji se navodi u prijedlogu Tužilaštva BiH kao jedan od svjedoka sa kojim je kontaktirao apelant, Sud BiH smatra da to takvog uticaja nije došlo, odnosno da nije izvršeno ometanje postupka, izuzev u odnosu na svjedoka R.S. koji je, prema tvrdnji Tužilaštva BiH, prilikom saslušanja na glavnom pretresu 17. decembra 2014. godine izmijenio svoj iskaz dat u istrazi, što će Sud BiH ocijeniti dovodeći u vezu sa drugim dokazima, te izvesti zaključak o istinitosti takvog kazivanja.
14. Dakle, Sud BiH nije utvrdio da postoji stvarna prijetnja po uspješno vođenje i okončanje ovog postupka, vodeći se osnovnim principom iz člana 2 stav 2 ZKPBiH, prema kojem optuženi prije donošenja pravosnažne presude može biti ograničen u svojoj slobodi i pravima samo pod uslovima koje propisuje zakon, te primjenom principa iz člana 123 ZKPBiH da se prema apelantu ne primjenjuje teža mjera ako se ista svrha može postići blažim mjerama. Sud BiH je utvrdio da je prijedlog Tužilaštva BiH neosnovan, odnosno da nisu ispunjeni zakonski uslovi za primjenu mjere zabrane sastajanja sa određenim licima iz člana 126a. stav 1 tačka c) ZKPBiH. Na kraju, u vezi sa primjedbama apelantove odbrane u pogledu nedostavljanja priloga uz predmetni prijedlog, Sud BiH ukazuje da je, vodeći se činjenicom da se radi o dokazima iz istražnog postupka, primjenom odredbi člana 47 stav 1 ZKPBiH, uskratio odbrani uvid u sve dokaze, kako je to predložilo Tužilaštvo BiH, ocjenjujući da bi u suprotnom bili ugroženi ciljevi istrage.
15. Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 008235 15 Kv 6 od 11. februara 2015. godine utvrđena je mjera zabrane sastajanja sa određenim licima iz člana 126a. stav 1 tačka c) ZKPBiH na način da se apalantu zabranjuje sastajanje ili na bilo koji način kontaktiranje (posredno ili neposredno) sa optuženim navedenim u dispozitivu rješenja, uključujući i približavanje optuženim na udaljenost od 100 metara. Apelantu se, takođe, zabranjuje sastajanje, ili na bilo koji način kontaktiranje (posredno ili neposredno) sa svjedocima navedenim u optužnici Tužilaštva BiH broj T 20 0 KT0000109909 od 27. juna 2014. godine, odnosno sa svjedocima navedenim u dispozitivu rješenja. Za izvršenje mjere zabrane iz stava I ovog rješenja određuje se Policijska stanica Gradiška, koja će pismenim putem obavijestiti Sud BiH ukoliko apelant (optuženi) prekrši navedenu mjeru. Ove obaveze će trajati dok za tim postoji potreba, a najduže do pravosnažnosti presude, ako optuženom nije izrečena kazna zatvora, i najkasnije do upućivanja na izdržavanje kazne, ako je optuženom izrečena kazna zatvora, ili do drugačije odluke Suda. Pored toga, u skladu sa članom 126b. stav 6 ZKPBiH, kontrola opravdanosti mjere zabrane naznačene u stavu I ovog rješenja vršiće se svaka dva mjeseca. I, konačno, apelant se upozorava da mu se mogu odrediti dodatne mjere zabrane ili mjera pritvora ukoliko prekrši bilo koju obavezu nametnutu ovim rješenjem.
16. Nakon što je razmotrilo žalbene navode, te izvršilo uvid u spis, vijeće je donijelo odluku kao u izreci rješenja. Kako navodi Sud BiH, tužilac osnovano prigovara da je u konkretnom slučaju apelant izvršio uticaj na svjedoke, koji se ogleda u posrednom ili neposrednom kontaktu apelanta sa svjedocima čije je saslušanje predloženo potvrđenom optužnicom, a što, suprotno stavu prvostepenog suda, opravdava određivanje mjere zabrane sastajanja sa određenim licima iz člana 126a. stav 1 tačka c) ZKPBiH s obzirom na to da postoje okolnosti koje ukazuju da bi se, u protivnom, i dalje nastavilo vršenje nedozvoljenog uticaja.
17. Smatrajući da je žalba Tužilaštva BiH, odnosno prijedlog za određivanje mjere zabrane sastajanja sa određenim licima osnovan, vijeće je razmotrilo postojanje osnovane sumnje da je optuženi učinio inkriminisana krivična djela, pa je tako ustanovilo da je njeno postojanje implicirano činjenicom da je potvrđena optužnica Tužilaštva BiH, kojom prilikom je sudija za prethodno saslušanje, u smislu odredbe člana 228 stav 3 ZKPBiH, utvrdio da postoji dovoljno dokaza kojim se potvrđuje postojanje osnovane sumnje u konkretnom slučaju. Pored toga, imajući u vidu obavezu kontinuiranog preispitivanja postojanja osnovane sumnje, te ocjenjujući dosad izvedene dokaze na glavnom pretresu (imajući pritom u vidu da se izvođenje dokaza Tužilaštva trenutno nalazi u početnoj fazi), vijeće smatra da dosad izvedeni dokazi nisu doveli u pitanje opstojnost osnovane sumnje u mjeri u kojoj je postojala prilikom potvrđivanja optužnice.
18. Osim toga, prema standardu uspostavljenom sudskom praksom Apelacionog vijeća Suda BiH, nije potrebno dokazivati konkretni uticaj na svjedoke, nego je dovoljno da sve okolnosti ukazuju na postojanje ozbiljnog rizika da može doći do uticaja, kao i da bi optuženi mogao da ima korist od tog uticaja, nezavisno od toga da li ima direktnih dokaza da je optuženi bio direktno uključen u pokušaje vršenja uticaja na svjedoke i ometanje krivičnog postupka. U tom smislu, a imajući u vidu navedene standarde, iz sadržaja pobijanog rješenja proizilazi da je prvostepeni sud pri odlučivanju imao u vidu da su pojedini svjedoci Tužilaštva BiH prijavili pokušaj vršenja uticaja na njih u vezi sa davanjem iskaza putem posrednog i neposrednog kontakta sa apelantom, ali kod takvog utvrđenog stanja stvari prvostepeni sud pogrešno je izveo zaključak da do uticaja na svjedoke nije došlo, odnosno da nije realizovano ometanje postupka.
19. Osim toga, vijeće je ustanovilo da je osnovan i prijedlog Tužilaštva BiH u dijelu koji se odnosi na određivanje mjere zabrane sastajanja sa saoptuženim licima, smatrajući da se ta lica nalaze u procesnoj zajednici, da bi izvršeni pokušaji uticaja apelanta na svjedoke nesumnjivo mogli biti od koristi i ostalim saoptuženim, a da je pritom iz dostavljenih priloga uz prijedlog Tužilaštva BiH evidentno da su i drugi saoptuženi pokušali da izvrše određeni uticaj na svjedoke, koji su u korelacijama sa radnjama koje je apelant preduzeo u tom pravcu, a sve pritom imajući u vidu da su radnje optuženih, kako se to osnovano sumnja, preduzete u okviru grupe za organizovani kriminal. Prilikom određivanja mjere zabrane sastajanja sa saoptuženim licima Vijeće BiH je imalo u vidu i navode odbrane istaknute prilikom izjašnjavanja na prijedlog Tužilaštva BiH, kojim se ističe da se među licima za koje je predložena zabrana sastajanja nalazi i apelantov bratić, koji živi na istoj adresi kao i optuženi apelant, te se odbrana u tom smislu pozivala na pravo optuženog da živi u svom domu i da se nesmetano viđa sa članovima porodice i bliskim srodnicima.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
20. Apelant navodi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije i pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
21. Apelant smatra da je mjere zabrane kontakta sa saoptuženima Sud BiH odredio apsolutno paušalno, ne upuštajući se u osnove za njeno određivanje. Tužilaštvo BiH nije dostavilo Sudu BiH bilo kakav dokaz da je apelant doveo u pitanje nesmetano vođenje postupka kontaktirajući sa saoptuženim. U odnosu na kontakt sa svjedocima Tužilaštva BiH, apelant smatra da mu je ovakvom odlukom Suda BiH uskraćeno pravo na odbranu. Sudska praksa međunarodnih tribunala ustanovljuje pravo svake strane da razgovara sa potencijalnim svjedokom (MKSJ, Tužilac protiv Mileta Mrkšića , odluka o interlokutornoj žalbi odbrane o komunikaciji sa potencijalnim svjedocima suprotne strane, Apelaciono vijeće, 30 jul 2003. godine). Posebno je naglašeno da odbrana može imati legitiman interes da razgovara sa svjedocima Tužilaštva sa svrhom pripreme predmeta odbrane. Obrazlažući detaljno hronološki postupak određivanja mjera zabrane, apelant se pozvao na veliki broj odluka redovnih sudova, kao i praksu Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu (Evropski sud).
22. U pogledu prava na pravično suđenje, kako se navodi u sažetku činjenica koje se tiču situacije koja je uzrok podnošenja ove apelacije, osnovu za donošenje rješenja Suda BiH predstavlja Izvještaj Državne agencije za istrage i zaštitu broj P-16-l 1/1-4-04-1-164- 141/09 od 21. marta 2014. godine, službene zabilješke Državne agencije za istrage i zaštitu, sadržaj Izvještaja Državne agencije za istrage i zaštitu o preduzetim mjerama i radnjama od 29. decembra 2014. godine (koji se odnosi na drugi predmet), te zapisnici o saslušanju svjedoka S.R. i D.V. Jasno je da izvještaji i službene zabilješke policijskih organa nisu smjeli da predstavljaju osnov za donošenje bilo kakve odluke Suda BiH, imajući u vidu da je sudska praksa potpuno konzistentna kada je riječ o neprihvatljivosti ovakvog postupanja. Na osnovu navedenog, apelant ističe da je Sud BiH donošenjem pobijanog rješenja, a na bazi dokumenata (službenih zabilješki i izvještaja policijskih organa), prekršio pravo na pravično suđenje, zasnivajući odluku kojom se apelantu organičavaju prava dokumentima koji ne mogu biti dokazi u sudskom postupku.
23. Iako Sud BiH u pobijanom rješenju navodi i zapisnike o saslušanju svjedoka, imajući u vidu službene zabilješke i izvještaje policijskih organa, apelant smatra da je Sud BiH imao obavezu da ponovo razmotri proširenje mjera zabrane apelantu nakon što se iz spisa izdvoje dokumenta na kojima ne može da počiva zakonita sudska odluka. Stoga je i Sud BiH u apelantovom predmetu bio obavezan da poštuje materijalna i procesna pravila domaćeg zakona, ali i međunarodne standarde, prije svega sudsku praksu Ustavnog suda BiH i Evropske konvencije, koja podrazumijeva da je apelantu morao da bude omogućen i pristup spisu i drugoj dokumentaciji radi njegove odbrane. Kako to nije učinio, u predmetu protiv apelanta, dakle, prilikom odlučivanja o mjerama zabrane apelantu došlo je do proizvoljne primjene procesnog prava, usljed čega su povrijeđena apelantova prava iz člana II/3d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno prava iz čl. 5 i 6 Evropske konvencije. Nadalje, potpuno je jasno da je Ustavni sud BiH u apelantovom predmetu jedina instanca koja može da dovede do prestanka kršenja apelantovih ljudskih prava.
b) Odgovori na apelacije
24. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo BiH navodi da je ona neosnovana, te da je sud pravilno i potpuno utvrdio da se okolnosti koje su postojale prilikom određivanja mjera zabrane nisu formalno ni suštinski promijenile i da su u ovom trenutku mjere zabrane putovanja i zabrane sastajanja sa određenim licima jedine adekvatne mjere kojima se može obezbijediti prisustvo optuženog, kao i nesmetano vođenje postupka, te su krajnje neosnovani navodi apelacije da su rješenjima Suda BiH povrijeđena prava iz čl. 5 i 6 Evropske konvencije. Zbog svega navedenog, predloženo je da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.
25. U odgovoru Suda BiH se navodi da je osporavanim Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 008235 15 Kv 6 od 11. februara 2015. godine iznesen stav Krivičnog vijeća u smislu opravdanosti određivanja mjere zabrane sastajanja apelanta sa određenim licima iz člana126a. stav 1 tačka c) ZKPBiH. Iz navedenog rješenja je vidljivo na osnovu čega je vijeće zasnovalo svoju odluku, te se smatra neosnovanim apelantov prigovor da je navedena mjera zabrane određena paušalno i bez valjanih argumenata, te na osnovu dokumenata koji nisu smjeli predstavljati osnov za donošenje odluke (izvještaji i službene zabilješke) i da je, s tim u vezi, učinjena povreda čl. 5 i 6 Evropske konvencije.
26. Naime, u pobijanom rješenju vijeće je na decidiran i jasan način obrazložilo okolnosti koje su ukazivale na postojanje osnovane bojazni da će apelant i optuženi u toj fazi postupka ometati krivični postupak uticajem na svjedoke koje je Tužilaštvo BiH tek trebalo da sasluša, ali i na ranije saslušane svjedoke radi izmjene njihovih iskaza, te, konačno, i na saučesnike-saizvršioce u predmetnom djelu. Takođe, iz obrazloženja pobijane odluke jasno proizilazi da Sud BiH odluku nije zasnovao isključivo na policijskim izvještajima i službenim zabilješkama nego i na drugim relevantnim dokazima, prije svega na iskazima svjedoka koji su prijavili pokušaj vršenja uticaja na njih u vezi sa davanjem iskaza putem posrednog i neposrednog kontakt kako sa apelantom, tako i sa drugim optuženim u predmetu.
27. Nadalje, u pobijanoj odluci vijeće je detaljno obrazložilo razloge za nedostavljanje pojedinih dokaza na uvid odbrani, ocjenjujući da oni ne predstavljaju dokaze ili informacije koje mogu poslužiti kao dokaz na suđenju u konkretnom predmetu, u smislu odredbe člana 47 stav 4 ZKPBiH, odnosno da se radi o dokazima koji u konkretnom slučaju opravdavaju određivanje mjere zabrane optuženom, ali da ne govore o krivičnoj odgovornosti optuženog, te da nisu u tom smislu relevantni za odlučivanje o meritumu navedene krivičnopravne stvari, zbog čega u konkretnom slučaju ne postoji obaveza Suda da navedene dokaze stavi na uvid braniocu, odnosno optuženom.
28. Dakle, temeljitom analizom činjenica koje su navedene u osporenoj odluci došlo se do nepobitnog zaključka da postoje objektivne okolnosti koje opravdavaju izricanje mjere zabrane sastajanja sa određenim licima iz člana 126a. stav 1 tačka c) ZKPBiH prema apelantu. Najzad, u kontekstu svih prigovora koje je naveo apelant, Krivično vijeće ovog suda smatra da je u osporenoj odluci Sud iznio uvjerljive argumente na osnovu kojih je zaključio da su postojale objektivne okolnosti koje su opravdavale izricanje navedene mjere zabrane prema optuženom. Imajući u vidu sve navedeno, smatra da je predmetna apelacija neosnovana, te predlaže da se ona odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
29. U Krivičnom zakonu Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH» br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10), relevantne odredbe glase: Trgovina ljudima Član 186. stav 1.
(1) Ko učestvuje u vrbovanju, prebacivanju, davanju utočišta ili prihvatu osoba, prijeteći ili koristeći silu ili druge oblike prinude, otmicu, prijevaru, obmanu, zloupotrebu vlasti ili tuđe nemoći, ili davanje ili primanje isplata ili povlastica, kako bi se pribavio pristanak osobe koja kontroliše drugu osobu, u cilju eksploatacije osobe, kazniće se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
Krivično djelo nezakonito uskraćivanje identifikacionih dokumenata Član 188.
Ko nezakonito uskrati drugom njegova identifikaciona dokumenta ili pasoš, kazniće se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
Krivično djelo pranje novca Član 209. stav. 3. u vezi sa st. 1. i 2. KZBiH (1) Ko novac ili imovinu za koju zna da su pribavljeni učinjenjem krivičnog djela primi, zamijeni, drži, njima raspolaže, upotrijebi u privrednom ili drugom poslovanju, ili na drugi način prikrije ili pokuša prikriti, a takav je novac ili imovina veće vrijednosti ili to djelo ugrožava zajednički ekonomski prostor Bosne i Hercegovine ili ima štetne posljedice za djelatnosti ili finansiranje institucija Bosne i Hercegovine, kazniće se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
(2) Ako vrijednost novca ili imovinske koristi iz stava 1. ovog člana prelazi iznos od 50.000 KM, učinilac će se kazniti kaznom zatvora od jedne do deset godina. (3) Ako je pri učinjenju krivičnog djela iz stava 1. i 2. ovog člana učinilac postupio nehatno u odnosu na okolnost da su novac ili imovinska korist pribavljeni krivičnim djelom, kazniće se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.(....) Organizovani kriminal Član 250. stav 3.
(1) Ko učini krivično djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine kao pripadnik organizovane grupe kriminalaca, ako za pojedino krivično djelo nije propisana teža kazna, kazniće se kaznom zatvora najmanje tri godine.
30. Zakon o krivičnom postupku BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08 i 12/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 47. st. 1. i 2.
Pravo branioca da pregleda spise i dokumentaciju (1) U toku istrage, branilac ima pravo da razmatra spisa i razgleda pribavljene predmete koji idu u korist osumnjičenom. Ovo pravo se braniocu može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage.
(2) Izuzetno od stava (1) ovog člana, tužilac će istovremeno s prijedlogom za određivanje pritvora sudiji za prethodni postupak, odnosno sudiji za prethodno saslušanje dostaviti i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora i radi obavještavanja branioca.
Odjeljak 4 - Mjere zabrane Član 123.
Vrste mjera (1) Mjere koje se mogu preduzeti prema optuženom za obezbjeđenje njegove prisutnosti i za uspješno vođenje krivičnog postupka jesu poziv, dovođenje, mjere zabrane, jamstvo i pritvor.
(2) Prilikom odlučivanja koju će od navedenih mjera primijeniti, nadležni organ pridržavaće se uslova određenih za primjenu pojedinih mjera, vodeći računa da se ne primjenjuje teža mjera ako se ista svrha može postići blažom mjerom.
(3) Ove mjere ukinuće se i po službenoj dužnosti odmah kad prestanu razlozi koji su ih izazvali, odnosno zamijeniće se drugom blažom mjerom kad za to nastupe uslovi.
(4) Odredbe ove glave shodno se primjenjuju i na osumnjičenog.
Član 126. st. 1. i 2.
Zabrana napuštanja boravišta i zabrana putovanja (1) Ako postoje okolnosti koje ukazuju da bi osumnjičeni ili optuženi mogao pobjeći, sakriti se, otići u nepoznato mjesto ili u inostranstvo, Sud može, obrazloženim rješenjem, zabraniti osumnjičenom ili optuženom da napusti boravište. (2) U okolnostima iz stava (1) ovog člana, Sud takođe može, bilo kao dodatnu mjeru uz zabranu napuštanja boravišta, bilo kao zasebnu mjeru, narediti privremeno oduzimanje putnih isprava.
Član 126.a stav 1. tač. c) i d) Ostale mjere zabrane (1) Kada okolnosti slučaja na to ukazuju, Sud može izreći jednu ili više sljedećih mjera zabrane:
c) zabranu sastajanja s određenim osobama,
d) naredbu da se povremeno javlja određenom državnom organu...
Član 126.c stav 1.
Sadržaj mjera zabrane (1) U rješenju kojim izriče mjeru zabrane napuštanja boravišta za osumnjičenog ili optuženog Sud će odrediti mjesto u kojem osumnjičeni ili optuženi mora boraviti dok traje ova mjera, kao i granice van kojih se osumnjičeni ili optuženi ne smije udaljavati. To mjesto može biti ograničeno na dom osumnjičenog ili optuženog.
VI. Dopustivost
31. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
32. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
a) Dopustivost u odnosu na član II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5 Evropske konvencije
33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj S1 2 K 008235 15 Kv 6 od 11. februara 2015. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 2. aprila 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti u odnosu na navode o povredi prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije.
b) Dopustivost u odnosu na član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 Evropske konvencije
35. Apelant smatra da mu je rješenjima o određivanju mjera zabrane povrijeđeno i pravo na pravično suđenje.
36. U vezi sa navodima o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasan stav da se na pitanje da li apelanti imaju, ili da li će imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može dati odgovor dok je postupak u toku. U skladu sa praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, pitanje da li je poštivan princip pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedeći to, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A broj 146, stav 68, i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/03).
37. U konkretnom slučaju krivični postupak protiv apelanta još nije okončan, već su, u trenutku podnošenja apelacije, donesena samo procesna rješenja kojim su apelantu određene mjere zabrane za obezbjeđenje prisustva osumnjičenog/optuženog i uspješno vođenje krivičnog postupka. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja ne predstavljaju «utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe» protiv apelanta u smislu člana 6 Evropske konvencije.
38. U skladu s navedenim, imajući u vidu odredbe člana 18 stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da je apelacija, u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, preuranjena.
VII. Meritum
39. Apelant navodi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 tačka 1c. Evropske konvencije.
40. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost.
Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
[...] c. Zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode u pogledu privođenja nadležnoj sudskoj vlasti kada postoji opravdana sumnja da je to lice izvršilo krivično djelo, ili kada postoje valjani razlozi da se lice spriječi da izvrši krivično djelo, ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne; [...]
41. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama kojima su određene mjere zabrane napuštanja boravišta i zabrane putovanja iz člana 126 st. 1 i 2 ZKPBiH, te obaveza da se povremeno javlja državnom organu i zabrana sastajanja s drugim osumnjičenim iz člana 126a. stav 1 tač. c) i d) ZKPBiH, kao mjerama za obezbjeđenje prisustva osumnjičenog/optuženog i uspješno vođenje krivičnog postupka, povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i bezbjednost. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, treba ispitati da li se u konkretnom slučaja radi o lišavanju slobode u smislu člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije.
42. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da član 5 Evropske konvencije pruža garancije pojedincu od arbitrarnog hapšenja i lišavanja slobode, ali ne i od ograničenja prava na slobodu kretanja. Član 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju zabranjuje ograničenja slobode kretanja, ali istovremeno reguliše mogućnost ograničenja slobode kretanja u posebnim oblastima. Ustavni sud dalje ističe da razgraničenje hapšenja i lišavanja slobode, s jedne strane, i ograničenja slobode kretanja, s druge strane, ne mora da bude tako jasno kako se na prvi pogled čini. U načelu, ovo razgraničenje može da zavisi i od posebne pravne situacije u kojoj se pojedinac nalazi, ali najčešće se lišenje i ograničenje slobode razlikuju samo po načinu, trajanju i posljedicama mjera koju je javna vlast preduzela prema pojedincu. U oba slučaja se, dakle, radi o ograničenju slobode kretanja, ali lišavanje slobode od ograničenja slobode se razlikuje u stepenu, intenzitetu i posljedicama mjere koja je preduzeta prema pojedincu.
43. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), pod lišavanjem slobode se smatra mjera javne vlasti kojom se pojedinac zadržava na ograničenom određenom mjestu jedno određeno vrijeme, i to protivno svojoj slobodnoj volji ili bez nje (vidi, Evropski sud, Guzzardi protiv Italije, presuda od 6. novembra 1980. godine, Serija A broj 92). Kod razgraničenja hapšenja, lišavanja i ograničenja slobode osnovni kriterijumi su način teritorijalnog ograničenja kretanja, dužina tog ograničenja, kao i poseban pravni status lica koje je u pitanju. U odnosu na teritorijalni kriterijum, nesporno je da lišavanje slobode u smislu člana 5 Evropske konvencije predstavlja boravak u zatvoru, dakle, u zatvorenoj ustanovi u okviru koje je dopuštena čak i potpuna sloboda kretanja. Takođe, zadržavanje lica u zatvoru, pritvoru ili sličnoj ustanovi ili na bilo kom drugom mjestu, gdje je licu fizički ograničeno kretanje po naredbi policije ili drugih javnih vlasti, potpada pod lišavanje slobode iz člana 5 Evropske konvencije. S druge strane, svako prinudno zadržavanje na teritorijalno ograničenom mjestu koje ne čini zatvorenu ustanovu ne predstavlja lišavanje, već, naprotiv, „samo ograničenje prava slobode“ (vidi, Evropski sud, Bozano protiv Francuske, presuda od 1. decembra 1986. godine, Serija A broj 54). Takođe, kućni pritvor se smatra lišavanjem, a ne ograničenjem prava slobode, pogotovo ako je vezano za zabranu komunikacije sa spoljnim svijetom. S druge strane, mjere koje se koriste kao sredstvo za obezbjeđenje prisustva okrivljenog u postupku, kao što su zabrana napuštanja boravišta, obaveza javljanja nadležnim vlastima u određeno vrijeme i na određenom mjestu, „predstavljaju mjere ograničenja“, ali ne i lišavanja slobode (vidi, Evropski sud, Vito Ciancimino protiv Italije, odluka o dopustivosti od 27. maja 1991. godine).
44. Pri tome Ustavni sud podsjeća da je u svojoj novijoj praksi u predmetima br. AP 4850/14 i AP 5432/14 ispitivao apelacije koje su pokretale identično pitanje, tj. pitanje da li se u slučaju izricanja mjera zabrane mogu primijeniti garancije iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 4850/14 i AP 5432/14 od 15. aprila 2015. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Naime, u navedenim odlukama, tačka 38, odnosno tačka 35, Ustavni sud je ukazao da, imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda u pogledu distinkcije lišavanja slobode prema članu 5 Evropske konvencije (koja se ogleda u ispitivanju stepena, intenziteta i posljedica mjere koju je donijela javna vlast), smatra da standardi koje je uspostavio Evropski sud predstavljaju minimum standarda zaštite određenog prava zagarantovanog Evropskom konvencijom. Takođe, Ustavni sud je ukazao da navedeno ni na koji način ne sprečava Ustavni sud da pruži širi obim zaštite od onog koji pružaju standardi ustanovljeni praksom Evropskog suda, slijedom čega je ispitao osporena rješenja kojima su apelantima izrečene mjere zabrane u okviru garancija zaštite prava prema članu 5 Evropske konvencije. S obzirom na navedeno, te imajući u vidu da se apelantovi navodi u suštini odnose na kršenje prava na ličnu slobodu i bezbjednost, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati samo apelantove navode u odnosu na pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije.
45. Ustavni sud ukazuje na to da je Evropski sud u svojoj praksi izrazio stav da postojanje „osnovane sumnje“ (reasonable suspicion), na kojoj se zasniva lišavanje slobode, čini suštinski dio garancija protiv proizvoljnog hapšenja i predstavlja conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Postojanje „osnovane sumnje“ pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija na osnovu kojih će, kako je to Evropski sud ukazao, objektivni posmatrač zaključiti da je lice koje je u pitanju moglo počiniti krivično djelo za koje se tereti. Šta će se smatrati „osnovanim“ zavisiće od svih okolnosti slučaja. Takođe, Evropski sud je istakao da standardi koje nameće član 5 stav 1c) Evropske konvencije ne pretpostavljaju da policija u vrijeme hapšenja ima dovoljno dokaza koji su potrebni da bi mogla da se podigne optužnica. Upravo je cilj ispitivanja osumnjičenog lica koje je pritvoreno po osnovu navedenog člana da se unaprijedi daljnja istraga tako da se potvrde ili odbace konkretne sumnje na kojima se zasnivalo hapšenje. Stoga, kako je ukazao Evropski sud, činjenice koje izazivaju sumnju i koje mogu biti dovoljne u vrijeme lišavanja slobode ne treba da budu istog nivoa kao one koje su neophodne za odluku u narednim fazama postupka, npr. za podizanje optužnice (vidi, Evropski sud, O'Harra protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, aplikacija broj 37555/97, tačka 36). Međutim, što se tiče pritvora, Evropski sud je istakao da član 5 stav 1c. zahtijeva da postoji „osnovana“, a ne „iskrena“ ili bona fide sumnja (ibid., Fox, Campbell i Hartley, tačka 31).
46. Primjenjujući navedene standarde u konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da iz osporenih rješenja proizilazi da se apelantu i drugim osumnjičenim licima stavlja na teret da su počinila teška krivična djela, i to: organizovani kriminal iz člana 250 stav 3 u vezi sa krivičnim djelom trgovina ljudima iz člana 186 stav 1, krivičnim djelom nezakonito uskraćivanje identifikacionih dokumenata iz člana 188 i krivično djelo pranje novca iz člana 209 stav 3 u vezi sa st. 1 i 2 KZBiH. Imajući to u vidu, Ustavni sud ukazuje na to da je Sud BiH, odnosno sudija za prethodni postupak, donio rješenje koje je potvrdilo i vijeće Suda BiH u kojem je zaključeno da iz dokaza koje je Tužilaštvo BiH prezentovalo sudu proizilazi da postoji „osnovana sumnja“ da je apelant počinio krivična djela za koja se sumnjiči. Naime, u konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je i u prvostepenom i u drugostepenom rješenju navedeno da iz dokaza koje je Tužilaštvo BiH dostavilo uz prijedlog za određivanje mjera zabrane proizilazi postojanje osnovane sumnje o čemu su u oba rješenja dati detaljni, jasni i, prema ocjeni Ustavnog suda, dovoljni razlozi. Takav zaključak Sud BiH je obrazložio dotadašnjim sprovedenim rezultatima, te na dokazima pribavljenim primjenom posebnih istražnih radnji u prethodnom periodu koji su u pobijanom rješenju sadržajno izloženi u relevantnim dijelovima.
47. Zatim, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u obrazloženju prvostepenog rješenja, koje je kao pravilno potvrđeno drugostepenim rješenjem tog suda, naveo detaljne i jasne razloge kojima se rukovodio prilikom izvođenja zaključka o izrečenim mjerama zabrane u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH jasno ukazao na težinu krivičnih djela koja se apelantu stavljaju na teret za koja su zakonom propisane višegodišnje kazne zatvora, te da je on, prema ocjeni Suda BiH, sada i te kako svjestan procesnog položaja u kojem se nalazi. Te činjenice ukazuju da bi on, svjestan težine inkriminacija koje mu se stavljaju na teret, mogao pobjeći ili se sakriti, na koji način bi znatno otežao ili čak onemogućio dalje vođenje ovog krivičnog postupka. Nadalje, u pobijanoj odluci vijeće je detaljno obrazložilo razloge nedostavljanja pojedinih dokaza na uvid odbrani, ocjenjujući kako oni ne predstavljaju dokaze ili informacije koje mogu poslužiti kao dokazi na suđenju u konkretnom predmetu, u smislu odredbe člana 47 stav 4 ZKPBiH, odnosno da se radi o dokazima koji u konkretnom slučaju opravdavaju određivanje mjere zabrane apelantu, ali ne govore o apelantovoj krivičnoj odgovornosti, te nisu u tom smislu relevantni za odlučivanje o meritumu navedene krivičnopravne stvari, zbog čega u konkretnom ne postoji obaveza Suda da navedene dokaze stavi na uvid braniocu, odnosno optuženom.
48. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ukazuje da je Sud BiH, primjenjujući odredbe člana 126b. stav 6 ZKPBiH, u obrazloženju prvostepenog rješenja koje je ispitalo drugostepeno vijeće tog suda i potvrdilo kao pravilno, dao jasne i potpune razloge kojima se rukovodio pri izvođenju zaključka da u konkretnom slučaju postoje okolnosti zbog kojih su apelantu, kao i osumnjičenom, određene mjere zabrane u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost.
49. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da osporenim rješenjima Suda BiH nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
50. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na slobodu i bezbjednost ličnosti iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) kada je Sud BiH razmotrio i u žalbenom postupku, u smislu garancija člana 5 stav 4 Evropske konvencije, dao jasno, precizno i detaljno obrazloženje zašto je odluka o određivanju mjera zabrane apelantu zakonita, odnosno zašto apelantovi navodi ne mogu dovesti do drugačije odluke.
51. Na osnovu člana 18 stav 3 tačka l) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
52. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman